Vasilij Gaćeša
Rođen je 1.novembra 1906 godine u selu Glina Hrvatska. Potječe iz seljačke porodice. Još kao dječak od osam godina ostao je bez oca. Iako je njegov brat Đuro bio stariji, gospodarstvo je vodio Vasilj. Već kao mladić poznat je kao otresit i odlučan. Ljudi su ga poštovali. Često se sukobljavao sa žandarima i štitio sirotinju. “Kad svi žandari budu Iikvidirani”, govorio je Gaćeša, "tada će tek biti prava sloboda." Još prije drugog svjetskog rata Vasilj se družio s komunistima svog kraja, pa je i zbog toga često proganjan od tadašnjih vlasti.
Kapitulacija stare jugoslavenske vojske zatekla ga je u Šibeniku u činu rezervnog artiljerijskog podnarednika. Inteligentan i snalažljiv, Gaćeša se uspio, preko Bosne, vratiti kući i donijeti dvije ručne bombe, za koje je znao reći: ,,Trebat će one kao komad hljeba." Već u aprilu i maju 1941. Žandari i ustaše ga svakog dana traže, ali im on vješto izmiče, krijući se u šumama. Saznavši za direktive KPJ o podizanju ustanka, Vasilj ih svesrdno prihvaća. S drugim komunistima svoga kraja okuplja ljude, savjetuje ih da ne vjeruju ustaškoj vlasti i da prikupljaju oružje. Sredinom jula 1941. godine, s Gaćešom je bilo već 30 ustanika naoružanih lovačkim puškama, kuburama kremenjačama i ponekom vojničkom puškom.
Partijsku odluku donesenu u šumi Abez kraj Vrginmosta, 19/20. jula. da počne ustanak na Baniji i Kordunu, provodi već 23. jula, kada s ustanicima raspoređenim u tri grupe napada željezničku slanicu i općinu u Banskom Grabovcu. Uništava posadu, željezničku stanicu, i oduzima 12 pušaka s municijom. Već u ovoj akciji Gaćeša je ostavio snažan utisak na sve borce i ispoljio posebnu prisebnost u situaciji koja je nastala sutradan, bježanjem
naroda od ustaških zlodjela. On okuplja, 24. jula, prvu grupu partizana Banije u Šumarici, kod Jovina groba. Vodi brigu o životu izbjeglog naroda iz sela Vlahovića, Grabovca, Drenovca, Šušnjara i Luščana. U tu
svrhu organizira rad pekara, mlinova, straže, zemunice i druge potrebe za život u Šumi. Dobro je poznavao Baniju. Znao je i od kakvog su materijala kuće građene u pojedinim mjestima, što mu je omogućavalo da planira kako valja izvesti akciju za uništenje neprijatelja.
Već posije nekoliko izvedenih akcija, Gaćešino ime se pročulo u cijeloj Baniji.
Na konferenciji vojno-partijskih delegata Korduna i Banije, u Petrovoj gori, 19/20. septembra 1941, godine, Baniju predstavlja komandant Vasilj Gaćeša. Upravo tog dana primljen je i za člana KPJ. Već 26. septembra 1941 Vasilj govori pred postrojenim borcima pri polaganju partizanske zakletve u Šamarici. Pamte as njegove riječi: Junak će biti onaj borac čiji će moral izdržati sve nedaće u ovom našem pravednom ratu". U septembru je iz okoline Siska došla u Šamaricu grupa partizana-Hrvata, što je imalo izuzetan značaj za razvitak ustanka u ovom kraju. Gaćeša je od prvih dana ustanka pravilno usmjeravao narod Banije, govoreći da se do slobode može doći samo zajedničkom borbom svih naroda Jugoslavije. Pružajući ruku Vladi Janiću Capi, narodnom heroju, rekao je: ,,Ovu četu Hrvala iz Siska što nam je ti dovede u pomoć, nosit će Banija kao malo vode na dlanu dok je Vasilja i dok je Banije." Za kratko vrijeme je uspio da, raznim akcijama, dobro naoruža svoje borce.
Banijci su imali i prvi top koji je napravio seoski majstor Simo Jednak. U napadu su vječito koristili svoje topove, kojih je, krajem 1941, bilo oko dvadeset. Vasilj Gaćeša postao je član GŠH oktobra 1941. godine, na konstituirajućoj sjednici u selu Vučkovići, u Petrovoj gori. On je i član štaba Korduna i Banije. S borcima Banije, Vasilj je u svakodnevnim borbama s neprijateljem, uči ih vojničkim vještinama i prekaljuje u akcijama. Svojim odredom napada ustaško - žandarmerske i domobranske posade u Bačugi, Gvozdanskom Vlahoviću, Malom Gracu, Klasniću, Žrovcu, Obljaju, Zrinju i drugim mjestima. Decembra 1941. godine postaje komandant Banije. O njemu narod pjesme pjeva. On organizira. i prve NOO na području Banije. Njegovo prisustvo medu borcima davalo je osjećaj hrabrosti i nepobjedivosti. Pod njegovim vodstvom bili su uvijek spremi ići u borbu, ne znajući strah pred neprijateljem.
Posebno teške ali uspješne borbe vodi zimi i u rano proljeće 1942, iako je sve jedinice uputio preko Une za Bosnu, Vasilj s proleterskom četom i junakom Banije, Demonjom, nanosi neprijatelju teške poraze na Baniji. Aprila 1942, Gaćeša je poslije postavljene zasjede ustašama u Trnovcu, otišao sa svojim izmorenim, izgladnjelim i promrzlim borcima u selo Brubanj. Tu je u noći 29. aprila, opkoljen od ustaša sa jednim vodom boraca.
Prsa u prsa našao se junak s neprijateljem na vratima kuće. To je omogućilo dijelu boraca da skoče kroz prozor i da se izvuku iz postavljene klopke. Pao je legendarni junak Banije sa svojih 9 boraca. Njegovo tijelo prenijeto je u Trnovac u podnožje Šamarice, i 1. maja 1942, sahranjeno uz počasni plotun Demonjine proleterske čete.
Narod Banije nije zaboravio komandanta Vasilja Gaćešu. Njegovo ime nosila je u svim bitkama 1. brigada 7. udarne banijske divizije.
Narodnim herojem proglašen je 6. decembra 1944 godine.
Tito i Bosna i Hercegovina
-
Patron of Formello
- Posts: 758
- Joined: 18/10/2006 08:39
- Location: SFRJ
#602
Nikola Demonja
Rođen je 6. decembra 1919. u selu Vlahović, Glina, Hrvatska. Potječe iz seljačke porodice. Završio je osnovnu školu u svom selu, i učio stolarski zanat.
Okupacija zemlje ga je zatekla na odsluženju vojnog roka. Nikola se već u aprilu 1941, našao kod svoje kuće, gdje se povezao sa komunistima, i počeo rad na pripremanju ustanka. On je, 23. jula 1941, u sastavu prve ustaničke grupe na Baniji, zajedno sa Vasiljom Gaćešom. Tog dana u akciji na Banski Grabovac, Demonja uskače kroz prozor zgrade općine, na prepad zarobljava općinskog bilježnika i iznosi 6 pušaka koje su pripadale općinskoj straži.
Učestvuje svakog dana u akcijama na ustaško-domobranske posade, i svojim vješto postavljenim zasjedama često sprečava ustašama izvršenje zločina nad srpskim narodom Banije. Poslije napada na željezničku prugu Caprag – Glina, ponijelo se ime Nikole Demonje Banijom. Neustrašivi borac, bombaš, odličan mitraljezac, desetar prve udarne desetine na Baniji, 1941. postao je član KPJ. Ubrzo je i vodnik prvog voda u odredu Vasilja Gaćeše, a u martu 1942. komandir Banijske proleterske čete.
Najslavnije pobjede na Baniji i Šamarici vezane su uz ime ovog omiljenog partizanskog borca i komandira. I onda kada su ujesen 1941, jake ustaške snage pošle da počiste Šamaricu, da spale i unište partizansku bazu Vasilja Gaćeše, Nikola je sa svojom patrolom, iako iznenađen, bombama uništio ustašku grupu i donio u Šamaricu 3 puške. I kad su sutradan, sa svih strana ustaško-domobranske snage napale partizanski logor na Šamarici, i kad nisu uspjeli nastala je u narodu Banije pjesma:
Šamarice, oj zelena goro,
Ustaše te neće proći skoro.
Maja 1942. u Baniji su djelovale jake partizanske snage, i u svim oslobođenim selima djelovali su organi narodne vlasti, organizacija SKOJ-a i AFŽ-a. Tada po odluci GŠH, Demonja odlazi sa proleterskom četom u Slavoniju, da pomogne borbu tamošnjih partizana.. Već 27. maja on se prebacio preko Save u Slavoniju. Nije prošlo mnogo vremena, a cijela je Slavonija govorila o velikom junaštvu banijskih proletera i njihovom komandiru Nikoli Demonji. Redom su padala neprijateljska uporišta.
Nikola je nizao pobjede: Kamensko, Gojilo, Španovica, Voćin, Ludbreg, Čazma, Čaglin, Pitomača, Đulenovac, Zlatar, Podravska Slatina, Kloštar, Pavlovac i druge. Znao je preobući svoje borce u neprijateljske uniforme i iznenadno upasti u ustaško-domobranske ili njemačke garnizone.
U tim borbama Demonja je komandant bataljona, zamjenik komandanta, i komandant 17. udarne brigade, i komandant 12. udarne slavonske divizije. U borbi kod Voćina, 1943. zamjenik komandanta Demonja skočio je na tenk i uništio ga bombama. Na Čaglinu za nekoliko časova njegova je brigada uništila ustaški puk. Nikolina umješnost u komandiranju i neustrašivost došla je naročito do izražaja u jurišu za oslobođenje Čazme, u Moslavini, 1943., kada je u naletu uništio cijeli njemački bataljun i onesposobio 20 kamiona i zaplijenio 4 topa. Kao komandant divizije, odlikuje se uspješnim rukovođenjem velikim borbenim akcijama, u kojima neprijatelju nanosi velike gubitke: Podgorač, Bodljevina, Grubišno Polje.
Herojski je pao na dužnosti komandanta 12. divizije, potpukovnik, legendarni junak Banije i Slavonije Nikola Demonja, u jurišu, na čelu svoje divizije u Slavonskoj Požegi, 6. septembra 1944. godine. Narodnim herojem
Rođen je 6. decembra 1919. u selu Vlahović, Glina, Hrvatska. Potječe iz seljačke porodice. Završio je osnovnu školu u svom selu, i učio stolarski zanat.
Okupacija zemlje ga je zatekla na odsluženju vojnog roka. Nikola se već u aprilu 1941, našao kod svoje kuće, gdje se povezao sa komunistima, i počeo rad na pripremanju ustanka. On je, 23. jula 1941, u sastavu prve ustaničke grupe na Baniji, zajedno sa Vasiljom Gaćešom. Tog dana u akciji na Banski Grabovac, Demonja uskače kroz prozor zgrade općine, na prepad zarobljava općinskog bilježnika i iznosi 6 pušaka koje su pripadale općinskoj straži.
Učestvuje svakog dana u akcijama na ustaško-domobranske posade, i svojim vješto postavljenim zasjedama često sprečava ustašama izvršenje zločina nad srpskim narodom Banije. Poslije napada na željezničku prugu Caprag – Glina, ponijelo se ime Nikole Demonje Banijom. Neustrašivi borac, bombaš, odličan mitraljezac, desetar prve udarne desetine na Baniji, 1941. postao je član KPJ. Ubrzo je i vodnik prvog voda u odredu Vasilja Gaćeše, a u martu 1942. komandir Banijske proleterske čete.
Najslavnije pobjede na Baniji i Šamarici vezane su uz ime ovog omiljenog partizanskog borca i komandira. I onda kada su ujesen 1941, jake ustaške snage pošle da počiste Šamaricu, da spale i unište partizansku bazu Vasilja Gaćeše, Nikola je sa svojom patrolom, iako iznenađen, bombama uništio ustašku grupu i donio u Šamaricu 3 puške. I kad su sutradan, sa svih strana ustaško-domobranske snage napale partizanski logor na Šamarici, i kad nisu uspjeli nastala je u narodu Banije pjesma:
Šamarice, oj zelena goro,
Ustaše te neće proći skoro.
Maja 1942. u Baniji su djelovale jake partizanske snage, i u svim oslobođenim selima djelovali su organi narodne vlasti, organizacija SKOJ-a i AFŽ-a. Tada po odluci GŠH, Demonja odlazi sa proleterskom četom u Slavoniju, da pomogne borbu tamošnjih partizana.. Već 27. maja on se prebacio preko Save u Slavoniju. Nije prošlo mnogo vremena, a cijela je Slavonija govorila o velikom junaštvu banijskih proletera i njihovom komandiru Nikoli Demonji. Redom su padala neprijateljska uporišta.
Nikola je nizao pobjede: Kamensko, Gojilo, Španovica, Voćin, Ludbreg, Čazma, Čaglin, Pitomača, Đulenovac, Zlatar, Podravska Slatina, Kloštar, Pavlovac i druge. Znao je preobući svoje borce u neprijateljske uniforme i iznenadno upasti u ustaško-domobranske ili njemačke garnizone.
U tim borbama Demonja je komandant bataljona, zamjenik komandanta, i komandant 17. udarne brigade, i komandant 12. udarne slavonske divizije. U borbi kod Voćina, 1943. zamjenik komandanta Demonja skočio je na tenk i uništio ga bombama. Na Čaglinu za nekoliko časova njegova je brigada uništila ustaški puk. Nikolina umješnost u komandiranju i neustrašivost došla je naročito do izražaja u jurišu za oslobođenje Čazme, u Moslavini, 1943., kada je u naletu uništio cijeli njemački bataljun i onesposobio 20 kamiona i zaplijenio 4 topa. Kao komandant divizije, odlikuje se uspješnim rukovođenjem velikim borbenim akcijama, u kojima neprijatelju nanosi velike gubitke: Podgorač, Bodljevina, Grubišno Polje.
Herojski je pao na dužnosti komandanta 12. divizije, potpukovnik, legendarni junak Banije i Slavonije Nikola Demonja, u jurišu, na čelu svoje divizije u Slavonskoj Požegi, 6. septembra 1944. godine. Narodnim herojem
-
Patron of Formello
- Posts: 758
- Joined: 18/10/2006 08:39
- Location: SFRJ
#604
Adam Petrović
Rođen je 17. aprila 1913. godine u selu Veliki Gradac, Glina, Hrvatska. Potječe iz siromašne seljačke po rodice. Kao dijete ostao je bez oca i majke, pa je živio s djedom, bakom i stričevom dvanaesto članom porodicom. Kako je morao čuvati stoku, jedva je uspio završiti tri razreda osnovne škole. S 13 godina odlazi od kuće, i zapošljava se na pilani u Dodušima.
Skraćeni vojni rok od 9 mjeseci sluzi 1937, u Prizrenu. Vraća se u selo, gdje na svega tri jutra zemlje zasniva porodicu, ali ga siromaštvo tjera na posao sezonskog radnika i nadničara.
Aprila 1941, u Sisku, u rezervi, saznaje o zločinačkoj ustaškoj organizaciji, doživljava rasulo stare jugoslavenske vojske i s mađarske granice — preko Daruvara, Grubišnog polja, Siska — uspijeva doći do Petrinje, gdje mu ,,Mačekova zaštita" oduzima vojnu opremu i oružje. Iz pritvora u Petrinji, Gigac je pobjegao, i preko Banskog Grabovca došao u selo.
Kako su ustaše još prije ustanka počele masovna zvjerstva nad srpskim narodom Banije, Gigac se sklanja u obližnju šumu Anđelina kosa, kao i mnogi drugi muškarci, i tek povremeno navraća kući. Prije akcije partizana Vasilja Gaćeše na neprijateljsko uporište Banski Grabovac, 23. jula 1941., Petrović učestvuje u odbrani svoga sela od ustaških nasrtaja; 10. augusta 1941, kada Vasilj Gaćeša s grupom ustanika prolazi kroz njegovo selo, Adam stupa u Gaćešin odred. Već u prvim akcijama ističe se Gigac; posebno je zapažen u borbama s ustašama kod sela Maje, gdje zarobljava karabin s 60 metaka. U oktobru 1941, postaje desetar. Tri puta učestvuje u borbi s ustašama na Zrinju; posebno je zapažena njegova smjelost, kao komandira voda, u napadu na ustašku posadu u Dodošima, gdje na čelu grupe bombaša uništava veliku grupu ustaša koja je došla da ubija i pljačka u selu. Hrabri komandir, ubacivši bombe u jednu kuću, uskače u nju i ubija dvojicu poznatih krvnika.
Slijedi napad na žandarmerijsku stanicu u Kralievčanima. u kojem ima zadatak da napadne općinsku zgradu koju je čuvalo nekoliko stražara.
Gigac je upao u zgradu i ubio dvojicu neprijateljskih vojnika, pa iz nje uspio iznijeti dvije puške, 3 pisaće mašine i drugi kancelarijski materijal.
Kao voda bombaške grupe, Petrović je iznenadno upao u željezničku stanicu Bačuga, gdje je ubio 6 ustaša, a petoricu zarobio. Zatim upada u prostorije petrinjskog vodovoda, prethodno ubijajući stražare, i zarobljava 13 domobrana, dvojicu ustaša, i zapljenjuje 11 pušaka i puškomitraljez.
U KPJ primljen je 17. aprila 1942. On je već tada poznat svim borcima i narodu Banije po smjelim akcijama i junaštvu. Na cesti Novi— Krupa, Adam pokazuje osobitu smjelost i junaštvo, kad s jednim borcem pretrčava brisani prostor i dolazi do samog ustaško-domobranskog utvrđenja. Dok je grupa boraca s raznih strana pucala na utvrđenje, Gigac se odjednom pojavio pred neprijateljskom posadom, rekavši im da su opkoljeni i da se predaju. Vidjevši ga pred sobom, tako sigurna, pokazali su bijelu maramicu: 50 domobrana i ustaša je zarobljeno, sa svom ratnom spremom. Od tada, Gigac kao komandir 1. čete 1. bataljona 1. banijskog partizanskog odreda učestvuje u nizu akcija.
Petrović je primjerom učio borce hrabrosti, vodeći brigu o svakom pojedincu. On je primjer sposobnog komandira, zato ga borci vole i cijene.
Kako je ustaško-domobranska posada u Banskom Grabovcu bila velika prepreka u širenju slobodnog područja, domišljati komandir Adam Petrović preobukao je dva voda partizana u domobranske uniforme, i ušao od sela Bačuge u ovo snažno utvrđenje. Tada je zarobio 60 ustaša i domobrana, sa svom ratnom spremom. Zbog blizine drugih neprijateljskih uporišta, Gigcu nije uspjelo uništiti bunker i zgradu Sokolskog doma u kojem je neprijatelj bio utvrđen, ali je to učinio već toga dana navečer, s desetinom partizana.
U Ravnom Rašću sam ulazi u zgradu neprijateljskog utvrđenja, rukama hvata stražara i zarobljava 27 domobrana i ustaša. Slijede akcije operativnog ficira Adama u Štabu 3. bataljona 16. brigade 7. divizije, na Hrvatskom Čuntiću i na Lebrenici, iznad Bosanskog Novog, gdje zarobljava 200 domobrana i ustaša, i 3 Nijemca s većom količinom oružja i municije. U borbama 7. banijske divizije, od Klasnića i Brubnja, Adam vodi usputne borbe do Prozora, a zatim učestvuje u svim bitkama s njemačkim, ustaškim i četničkim snagama u četvrtoj i petoj neprijateljskoj ofenzivi. Veliki junak Banije svjedok je i stradanja svog naroda koji je bio na putu s divizijom. Poslije povratka na Baniju, Gigac je komandant bataljona u 2. brigadi 7. banijske divizije. Učestvuje u svakodnevnim akcijama divizije, a posebno junaštvo pokazuje u borbi, marta 1944, kod Šarenog mosta, blizu Kostajnice. Hrabri komandant, puzeći, došao je na dvadesetak metara od dvojice njemačkih oficira, kao prethodnice, i uspio ih ubiti. Međutim, u brzom naletu Čerkeza je teško ranjen. Ostao je sam, teško ranjen. Imao je samo revolver s dva metka. Otkočio ga je, s namjerom da se ubije ako bi pošli prema njemu. Nije im htio pasti živ u ruke. Kad je čuo riječi drugova. znao je da je spašen. Otpremljen je u partizansku bolnicu, u selo Žirovac. Iako još nezacijeljenih rana, poslije svega 15 dana liječenja, otišao je u bataljon. Ponovno je ranjen kod Sunje, u selu Mala Graduša, i otpremljen u partizansku bolnicu Debelo brdo, kod Brestika, a onda u oslobođenu Glinu, gdje mu je noga amputirana. Tako se Adam Petrović morao zauvijek oprostiti od svog bataljona. Do kraja rata aktivno radi u Općinskom narodnooslobodilačkom odboru Mali Gradac.
Poslije oslobođenja, radi u društveno-političkim organizacijama opčine i kotara Glina. Predsjednik je općinskog odbora SUBNOR-a i rezervnih vojnih starješina. Pored Ordena narodnog heroja i Partizanske spomenice 1941, odlikovan je s više odlikovanja i priznanja.
Narodnim herojem proglašen je 24. jula 1953. godine.
Rođen je 17. aprila 1913. godine u selu Veliki Gradac, Glina, Hrvatska. Potječe iz siromašne seljačke po rodice. Kao dijete ostao je bez oca i majke, pa je živio s djedom, bakom i stričevom dvanaesto članom porodicom. Kako je morao čuvati stoku, jedva je uspio završiti tri razreda osnovne škole. S 13 godina odlazi od kuće, i zapošljava se na pilani u Dodušima.
Skraćeni vojni rok od 9 mjeseci sluzi 1937, u Prizrenu. Vraća se u selo, gdje na svega tri jutra zemlje zasniva porodicu, ali ga siromaštvo tjera na posao sezonskog radnika i nadničara.
Aprila 1941, u Sisku, u rezervi, saznaje o zločinačkoj ustaškoj organizaciji, doživljava rasulo stare jugoslavenske vojske i s mađarske granice — preko Daruvara, Grubišnog polja, Siska — uspijeva doći do Petrinje, gdje mu ,,Mačekova zaštita" oduzima vojnu opremu i oružje. Iz pritvora u Petrinji, Gigac je pobjegao, i preko Banskog Grabovca došao u selo.
Kako su ustaše još prije ustanka počele masovna zvjerstva nad srpskim narodom Banije, Gigac se sklanja u obližnju šumu Anđelina kosa, kao i mnogi drugi muškarci, i tek povremeno navraća kući. Prije akcije partizana Vasilja Gaćeše na neprijateljsko uporište Banski Grabovac, 23. jula 1941., Petrović učestvuje u odbrani svoga sela od ustaških nasrtaja; 10. augusta 1941, kada Vasilj Gaćeša s grupom ustanika prolazi kroz njegovo selo, Adam stupa u Gaćešin odred. Već u prvim akcijama ističe se Gigac; posebno je zapažen u borbama s ustašama kod sela Maje, gdje zarobljava karabin s 60 metaka. U oktobru 1941, postaje desetar. Tri puta učestvuje u borbi s ustašama na Zrinju; posebno je zapažena njegova smjelost, kao komandira voda, u napadu na ustašku posadu u Dodošima, gdje na čelu grupe bombaša uništava veliku grupu ustaša koja je došla da ubija i pljačka u selu. Hrabri komandir, ubacivši bombe u jednu kuću, uskače u nju i ubija dvojicu poznatih krvnika.
Slijedi napad na žandarmerijsku stanicu u Kralievčanima. u kojem ima zadatak da napadne općinsku zgradu koju je čuvalo nekoliko stražara.
Gigac je upao u zgradu i ubio dvojicu neprijateljskih vojnika, pa iz nje uspio iznijeti dvije puške, 3 pisaće mašine i drugi kancelarijski materijal.
Kao voda bombaške grupe, Petrović je iznenadno upao u željezničku stanicu Bačuga, gdje je ubio 6 ustaša, a petoricu zarobio. Zatim upada u prostorije petrinjskog vodovoda, prethodno ubijajući stražare, i zarobljava 13 domobrana, dvojicu ustaša, i zapljenjuje 11 pušaka i puškomitraljez.
U KPJ primljen je 17. aprila 1942. On je već tada poznat svim borcima i narodu Banije po smjelim akcijama i junaštvu. Na cesti Novi— Krupa, Adam pokazuje osobitu smjelost i junaštvo, kad s jednim borcem pretrčava brisani prostor i dolazi do samog ustaško-domobranskog utvrđenja. Dok je grupa boraca s raznih strana pucala na utvrđenje, Gigac se odjednom pojavio pred neprijateljskom posadom, rekavši im da su opkoljeni i da se predaju. Vidjevši ga pred sobom, tako sigurna, pokazali su bijelu maramicu: 50 domobrana i ustaša je zarobljeno, sa svom ratnom spremom. Od tada, Gigac kao komandir 1. čete 1. bataljona 1. banijskog partizanskog odreda učestvuje u nizu akcija.
Petrović je primjerom učio borce hrabrosti, vodeći brigu o svakom pojedincu. On je primjer sposobnog komandira, zato ga borci vole i cijene.
Kako je ustaško-domobranska posada u Banskom Grabovcu bila velika prepreka u širenju slobodnog područja, domišljati komandir Adam Petrović preobukao je dva voda partizana u domobranske uniforme, i ušao od sela Bačuge u ovo snažno utvrđenje. Tada je zarobio 60 ustaša i domobrana, sa svom ratnom spremom. Zbog blizine drugih neprijateljskih uporišta, Gigcu nije uspjelo uništiti bunker i zgradu Sokolskog doma u kojem je neprijatelj bio utvrđen, ali je to učinio već toga dana navečer, s desetinom partizana.
U Ravnom Rašću sam ulazi u zgradu neprijateljskog utvrđenja, rukama hvata stražara i zarobljava 27 domobrana i ustaša. Slijede akcije operativnog ficira Adama u Štabu 3. bataljona 16. brigade 7. divizije, na Hrvatskom Čuntiću i na Lebrenici, iznad Bosanskog Novog, gdje zarobljava 200 domobrana i ustaša, i 3 Nijemca s većom količinom oružja i municije. U borbama 7. banijske divizije, od Klasnića i Brubnja, Adam vodi usputne borbe do Prozora, a zatim učestvuje u svim bitkama s njemačkim, ustaškim i četničkim snagama u četvrtoj i petoj neprijateljskoj ofenzivi. Veliki junak Banije svjedok je i stradanja svog naroda koji je bio na putu s divizijom. Poslije povratka na Baniju, Gigac je komandant bataljona u 2. brigadi 7. banijske divizije. Učestvuje u svakodnevnim akcijama divizije, a posebno junaštvo pokazuje u borbi, marta 1944, kod Šarenog mosta, blizu Kostajnice. Hrabri komandant, puzeći, došao je na dvadesetak metara od dvojice njemačkih oficira, kao prethodnice, i uspio ih ubiti. Međutim, u brzom naletu Čerkeza je teško ranjen. Ostao je sam, teško ranjen. Imao je samo revolver s dva metka. Otkočio ga je, s namjerom da se ubije ako bi pošli prema njemu. Nije im htio pasti živ u ruke. Kad je čuo riječi drugova. znao je da je spašen. Otpremljen je u partizansku bolnicu, u selo Žirovac. Iako još nezacijeljenih rana, poslije svega 15 dana liječenja, otišao je u bataljon. Ponovno je ranjen kod Sunje, u selu Mala Graduša, i otpremljen u partizansku bolnicu Debelo brdo, kod Brestika, a onda u oslobođenu Glinu, gdje mu je noga amputirana. Tako se Adam Petrović morao zauvijek oprostiti od svog bataljona. Do kraja rata aktivno radi u Općinskom narodnooslobodilačkom odboru Mali Gradac.
Poslije oslobođenja, radi u društveno-političkim organizacijama opčine i kotara Glina. Predsjednik je općinskog odbora SUBNOR-a i rezervnih vojnih starješina. Pored Ordena narodnog heroja i Partizanske spomenice 1941, odlikovan je s više odlikovanja i priznanja.
Narodnim herojem proglašen je 24. jula 1953. godine.
-
Patron of Formello
- Posts: 758
- Joined: 18/10/2006 08:39
- Location: SFRJ
#606
Biće svi narodni heroji.Nancy Drew wrote:a kad će moj djed...
Malo strpljenja.-
Patron of Formello
- Posts: 758
- Joined: 18/10/2006 08:39
- Location: SFRJ
#608
Drago Štajnerberg
Rođen je 15. februara 1916. godine u Zagrebu, Hrvatska.
Put Draga Adolfa Štajnbergera je put radničkog revolucionara, koji je cijeli život posvetio radničkoj klasi i Komunističkoj partiji. Rano je prišao revolucionarnom omladinskom pokretu, i u njemu se izgrađivao u marksističkog revolucionara, da bi ubrzo postao i član SKOJ-a, Kao skojevac, neumorno vodi svoje drugove u štrajkove, demonstracije i druge akcije protiv bespravlja i eksploatacije. Svojim radom isticao se u mnogim akcijama zagrebačke radničke klase protiv režima.
Štajnberger pripada redu istaknutih jugoslovenskih boraca, koji su prenosili slavu i junaštvo po bojištima Španjolske, pomažući španjolskom narodu u borbi za slobodu. U Španjolsku odlazi kao dobrovoljac za vrijeme građanskog rata, i uključuje se u redove internacionalnih brigada. Isticao se kao veoma hrabar i snalažljiv borac. Kao dokaz njegove hrabrosti i odanosti idejama koje su ga dovele do španjolskog bojišta, može poslužiti činjenica da je Štajnberger, 1938. godine u Španjolskoj, postao član KP. Posle završetka rata u Španjolskoj, s nizom drugih jugoslovenskih boraca nalazio se u koncentracionom logoru u Francuskoj. Nešto kasnije, nalazio se na prisilnom radu u Njemačkoj, odakle se, sredinom srpnja 1941. godine, preko već uspostavljenog kanala za povratak španjolskih dobrovoljaca, s prvom grupom "Španjolaca" vraća u zemlju.
Poslije dolaska u Jugoslaviju, vrlo kratko je boravio u Zagrebu, odakle se prebacuje na oslobođeni teritorij na Kordun. Iskusni revolucionar Štajnberger se ističe u organiziranju prvih partizanskih jedinica u Perjasici, Kestenjcu, Veljunu, Klokoću i Kladuši. Najviše se zadržao u odredu u Šljivnjaku. Od prvog dana, Štajnberger se isticao u borbama, i svojim junaštvom služio kao primjer kako se komunist bori za slobodu domovine. Učestvovao je u mnogim akcijama i uništavao neprijatelja. Onemogućavao je neprijatelju pljačku i paljenje siromašnih domova, ubijao izdajice i druge suradnike neprijatelja. Hrabar ratnik, ubrzo je postao rukovodilac svojim drugovima. Među partizanima i narodom Korduna bio je poznat pod imenom Adolf.
Kada su Talijani, početkom 1942. godine, pokušali da pomoću Četničke izdaje razbiju jedinstvo partizanskih jedinica na području Korduna, Drago neumorno radi na raskrinkavanju četnika, zalažući se za jedinstvo partizanskih redova, za bratstvo i jedinstvo jugoslovenskih naroda.
Izvrstan vojni i politički rukovodilac, hrabar borac, Drago je bio pohvaljen od Štaba odreda i Štaba grupe odreda na Kordunu. Njegova politička i vojna aktivnost nije dugo trajala. Travnja 1942. godine, Drago Adolf pao je kao žrtva izdaje. Jedan vod 3. čete 3. bataljona. 2. odreda prišao je četnicima, pa su 3. travnja 1942. iznenadili 3. četu i razoružali je. S 3. četom se nalazio i komandant odreda Robert Domany, komesar 3. bataljona Branko Latas, komandir 3. čete Stevo Čuturilo i politički komesar 3. čete Drago Adolf Štajnberger. Sve su ih četnici iste noći (3. travnja 1942. godine) ubili, kod Balinka Peći, u Lici. Da se ne bi pronašla njihova tijela, bacili su ih u jamu Balinka, duboku oko 380 metara, u Ličkoj Jesenici. Godine 1966. jedna engleska speleološka ekipa pronašla je njihova tijela, pa su sahranjeni u zajedničku grobnicu u Plaškom.
Kad je ubijen, Drago Štajnberger je bio politički komesar 3. čete 3. bataljona. 2. kordunaškog NOP odreda.
Narodnim herojem proglašen je 27. srpnja 1943. godine.
Rođen je 15. februara 1916. godine u Zagrebu, Hrvatska.
Put Draga Adolfa Štajnbergera je put radničkog revolucionara, koji je cijeli život posvetio radničkoj klasi i Komunističkoj partiji. Rano je prišao revolucionarnom omladinskom pokretu, i u njemu se izgrađivao u marksističkog revolucionara, da bi ubrzo postao i član SKOJ-a, Kao skojevac, neumorno vodi svoje drugove u štrajkove, demonstracije i druge akcije protiv bespravlja i eksploatacije. Svojim radom isticao se u mnogim akcijama zagrebačke radničke klase protiv režima.
Štajnberger pripada redu istaknutih jugoslovenskih boraca, koji su prenosili slavu i junaštvo po bojištima Španjolske, pomažući španjolskom narodu u borbi za slobodu. U Španjolsku odlazi kao dobrovoljac za vrijeme građanskog rata, i uključuje se u redove internacionalnih brigada. Isticao se kao veoma hrabar i snalažljiv borac. Kao dokaz njegove hrabrosti i odanosti idejama koje su ga dovele do španjolskog bojišta, može poslužiti činjenica da je Štajnberger, 1938. godine u Španjolskoj, postao član KP. Posle završetka rata u Španjolskoj, s nizom drugih jugoslovenskih boraca nalazio se u koncentracionom logoru u Francuskoj. Nešto kasnije, nalazio se na prisilnom radu u Njemačkoj, odakle se, sredinom srpnja 1941. godine, preko već uspostavljenog kanala za povratak španjolskih dobrovoljaca, s prvom grupom "Španjolaca" vraća u zemlju.
Poslije dolaska u Jugoslaviju, vrlo kratko je boravio u Zagrebu, odakle se prebacuje na oslobođeni teritorij na Kordun. Iskusni revolucionar Štajnberger se ističe u organiziranju prvih partizanskih jedinica u Perjasici, Kestenjcu, Veljunu, Klokoću i Kladuši. Najviše se zadržao u odredu u Šljivnjaku. Od prvog dana, Štajnberger se isticao u borbama, i svojim junaštvom služio kao primjer kako se komunist bori za slobodu domovine. Učestvovao je u mnogim akcijama i uništavao neprijatelja. Onemogućavao je neprijatelju pljačku i paljenje siromašnih domova, ubijao izdajice i druge suradnike neprijatelja. Hrabar ratnik, ubrzo je postao rukovodilac svojim drugovima. Među partizanima i narodom Korduna bio je poznat pod imenom Adolf.
Kada su Talijani, početkom 1942. godine, pokušali da pomoću Četničke izdaje razbiju jedinstvo partizanskih jedinica na području Korduna, Drago neumorno radi na raskrinkavanju četnika, zalažući se za jedinstvo partizanskih redova, za bratstvo i jedinstvo jugoslovenskih naroda.
Izvrstan vojni i politički rukovodilac, hrabar borac, Drago je bio pohvaljen od Štaba odreda i Štaba grupe odreda na Kordunu. Njegova politička i vojna aktivnost nije dugo trajala. Travnja 1942. godine, Drago Adolf pao je kao žrtva izdaje. Jedan vod 3. čete 3. bataljona. 2. odreda prišao je četnicima, pa su 3. travnja 1942. iznenadili 3. četu i razoružali je. S 3. četom se nalazio i komandant odreda Robert Domany, komesar 3. bataljona Branko Latas, komandir 3. čete Stevo Čuturilo i politički komesar 3. čete Drago Adolf Štajnberger. Sve su ih četnici iste noći (3. travnja 1942. godine) ubili, kod Balinka Peći, u Lici. Da se ne bi pronašla njihova tijela, bacili su ih u jamu Balinka, duboku oko 380 metara, u Ličkoj Jesenici. Godine 1966. jedna engleska speleološka ekipa pronašla je njihova tijela, pa su sahranjeni u zajedničku grobnicu u Plaškom.
Kad je ubijen, Drago Štajnberger je bio politički komesar 3. čete 3. bataljona. 2. kordunaškog NOP odreda.
Narodnim herojem proglašen je 27. srpnja 1943. godine.
-
Patron of Formello
- Posts: 758
- Joined: 18/10/2006 08:39
- Location: SFRJ
#609
Antun Biber
Rođen je 13. travnja 1910. godine u Podturenu, Čakovec, Hrvatska. Postolarski radnik.
U klasnom radničkom pokretu sudjeluje od najranije mladosti. Još kao petnaestogodišnji dječak došao je iz Podturena u Čakovec, gdje je učio zanat. Tu je stupio u članstvo Ujedinjenog radničkog saveza, gdje se ističe svojom političkom i društvenom aktivnosti. Posebno je aktivan medu radničkom omladinom. Godine 1930. dolazi u Zagreb, gdje odmah učestvuje u radu radničkih sindikata i sudjeluje u nizu štrajkova i demonstracija.
Godine 1939. primljen je u Komunističku partiju, a 1940. postaje član Prvog rejonskog komiteta KPH u Zagrebu. U to vrijeme, KPJ se pripremala za obranu Jugoslavije od predstojeće fašističke opasnosti. U tim pripremama značajno je mjesto odigrala zagrebačka partijska organizacija.
Poslije osnivanja organizacije "Narodna pomoć", ujesen 1940. godine, u Mjesnom odboru Narodne pomoći za Zagreb nalazi se i Antun Biber. Na svojoj novoj partijskoj dužnosti, kao član Prvog rejonskog komiteta, Antun Biber se još više angažira u borbi radničke klase protiv režima. Tako je, prilikom radničkih demonstracija 7. rujna 1940, ranjen u sukobu s policijom.
U ožujku 1941. izabran je za sekretara Četvrtog rejonskog komiteta, i na tom se položaju nalazi do kolovoza 1941. godine. Poslije formiranja kvislinške NDH, Antun Biber djeluje i živi ilegalno u Zagrebu. U danima priprema za oružanu borbu, Biber rukovodi akcijama udarnih diverzantskih grupa, koje su od prvog dana postojanja Nezavisne Države Hrvatske nanosile neprijatelju u samom Zagrebu znatne udarce. Tako je Antun Biber bio jedan od organizatora jedne od najuspjelijih akcija zagrebačkih komunista — diverzije na Glavnoj pošti u Jurišićevoj ulici, 14. rujna 1941. godine.
U kolovozu 1941. izabran je Antun Biber Tehek za organizacionog sekretara Mjesnog komiteta KPH za Zagreb. Istovremeno je ušao i u Pokrajinski odbor Narodne pomoći za Hrvatsku.
Krajem siječnja 1942. godine, Antun Biber Tehek naišao je na policijsku zasjedu u stanu u Jurišićevoj ulici, u kojem je ilegalno boravio, iako iznenađen, nije se dao uhapsiti. Trgnuo je pištolj i osuo vatru na agente. Razvila se borba u stanu i u kućnom dvorištu. Uspio je ubiti jednog, a raniti dvojicu agenata. U pometnji koja je nastala medu agentima, uspio se izvući i nestati.
Pošto je bio politički kompromitiran, Antun Biber nije mogao nastaviti rad u Zagrebu, te u veljači 1942. godine odlazi na oslobođeni teritorij u Slavoniju. Odmah poslije dolaska izabran je za političkog sekretara OK Bjelovar, i na toj dužnosti je ostao do lipnja 1942, kada je izabran za političkog sekretara OK Virovitica. U veljači 1943. Antun Biber postaje sekretar Oblasnog komiteta KPH za Slavoniju, a u rujnu 1943. izabran je za sekretara Oblasnog komiteta KPH za Zagrebačku oblast, i na toj se dužnosti nalazi sve do ožujka 1945. godine. Kao partijski rukovodilac u Slavoniji i Zagrebačkoj oblasti, isticao se u ratu hrabrošću i
odlučnošću, te je na svom terenu imao veoma značajnu ulogu.
Poslije oslobođenja, Antun Biber je vršio mnogo visoke državne i partijske dužnosti. U periodu 1946—1950. bio je organizacioni sekretar CK KPH, a zatim ministar — predsjednik Komiteta za ugalj u vladi FNRJ, pa predsjednik Savjeta za poljoprivredu u Vladi NRH, član Izvršnog vijeća Sabora NRH, predsjednik Glavnog odbora SSRNH i predsjednik Kontrolne komisije SKH. Istovremeno je biran za člana CK SKH i njegovog Izvršnog komiteta, a biran je i za člana CKSKJ. Danas se nalazi na dužnosti potpredsjednika Saveznog odbora SUBNOR-a Jugoslavije.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih visokih odlikovanja.
Narodnim herojem proglašen je 27. studenog 1953. godine.
Rođen je 13. travnja 1910. godine u Podturenu, Čakovec, Hrvatska. Postolarski radnik.
U klasnom radničkom pokretu sudjeluje od najranije mladosti. Još kao petnaestogodišnji dječak došao je iz Podturena u Čakovec, gdje je učio zanat. Tu je stupio u članstvo Ujedinjenog radničkog saveza, gdje se ističe svojom političkom i društvenom aktivnosti. Posebno je aktivan medu radničkom omladinom. Godine 1930. dolazi u Zagreb, gdje odmah učestvuje u radu radničkih sindikata i sudjeluje u nizu štrajkova i demonstracija.
Godine 1939. primljen je u Komunističku partiju, a 1940. postaje član Prvog rejonskog komiteta KPH u Zagrebu. U to vrijeme, KPJ se pripremala za obranu Jugoslavije od predstojeće fašističke opasnosti. U tim pripremama značajno je mjesto odigrala zagrebačka partijska organizacija.
Poslije osnivanja organizacije "Narodna pomoć", ujesen 1940. godine, u Mjesnom odboru Narodne pomoći za Zagreb nalazi se i Antun Biber. Na svojoj novoj partijskoj dužnosti, kao član Prvog rejonskog komiteta, Antun Biber se još više angažira u borbi radničke klase protiv režima. Tako je, prilikom radničkih demonstracija 7. rujna 1940, ranjen u sukobu s policijom.
U ožujku 1941. izabran je za sekretara Četvrtog rejonskog komiteta, i na tom se položaju nalazi do kolovoza 1941. godine. Poslije formiranja kvislinške NDH, Antun Biber djeluje i živi ilegalno u Zagrebu. U danima priprema za oružanu borbu, Biber rukovodi akcijama udarnih diverzantskih grupa, koje su od prvog dana postojanja Nezavisne Države Hrvatske nanosile neprijatelju u samom Zagrebu znatne udarce. Tako je Antun Biber bio jedan od organizatora jedne od najuspjelijih akcija zagrebačkih komunista — diverzije na Glavnoj pošti u Jurišićevoj ulici, 14. rujna 1941. godine.
U kolovozu 1941. izabran je Antun Biber Tehek za organizacionog sekretara Mjesnog komiteta KPH za Zagreb. Istovremeno je ušao i u Pokrajinski odbor Narodne pomoći za Hrvatsku.
Krajem siječnja 1942. godine, Antun Biber Tehek naišao je na policijsku zasjedu u stanu u Jurišićevoj ulici, u kojem je ilegalno boravio, iako iznenađen, nije se dao uhapsiti. Trgnuo je pištolj i osuo vatru na agente. Razvila se borba u stanu i u kućnom dvorištu. Uspio je ubiti jednog, a raniti dvojicu agenata. U pometnji koja je nastala medu agentima, uspio se izvući i nestati.
Pošto je bio politički kompromitiran, Antun Biber nije mogao nastaviti rad u Zagrebu, te u veljači 1942. godine odlazi na oslobođeni teritorij u Slavoniju. Odmah poslije dolaska izabran je za političkog sekretara OK Bjelovar, i na toj dužnosti je ostao do lipnja 1942, kada je izabran za političkog sekretara OK Virovitica. U veljači 1943. Antun Biber postaje sekretar Oblasnog komiteta KPH za Slavoniju, a u rujnu 1943. izabran je za sekretara Oblasnog komiteta KPH za Zagrebačku oblast, i na toj se dužnosti nalazi sve do ožujka 1945. godine. Kao partijski rukovodilac u Slavoniji i Zagrebačkoj oblasti, isticao se u ratu hrabrošću i
odlučnošću, te je na svom terenu imao veoma značajnu ulogu.
Poslije oslobođenja, Antun Biber je vršio mnogo visoke državne i partijske dužnosti. U periodu 1946—1950. bio je organizacioni sekretar CK KPH, a zatim ministar — predsjednik Komiteta za ugalj u vladi FNRJ, pa predsjednik Savjeta za poljoprivredu u Vladi NRH, član Izvršnog vijeća Sabora NRH, predsjednik Glavnog odbora SSRNH i predsjednik Kontrolne komisije SKH. Istovremeno je biran za člana CK SKH i njegovog Izvršnog komiteta, a biran je i za člana CKSKJ. Danas se nalazi na dužnosti potpredsjednika Saveznog odbora SUBNOR-a Jugoslavije.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih visokih odlikovanja.
Narodnim herojem proglašen je 27. studenog 1953. godine.
-
Patron of Formello
- Posts: 758
- Joined: 18/10/2006 08:39
- Location: SFRJ
#610
Ljubo Ilić
Rođen je 16. aprila 1905. u Splitu, Hrvatska.
U teškim uslovima završio je srednju tehničku školu. Godine 1926, sredstvima iz vlastite zarade, otišao je na studije u Francusku. Diplomirao je na Univerzitetu u Parizu 1931. U Parizu je, s grupom studenata marksizma, preuzeo upravu Udruženja jugoslovenskih studenata, a bio je i sekretar antifašističkih publikacija "Amis du Monde" i mjesečnika "Plan". Izdavao je, u ime jugoslovenskih radnika, "Iseljenički glasnik". Bio je sekretar Emigracione komisije, a izvjesno vrijeme radio je u tehnici KPJ, koja je obezbjeđivala štampanje partijskog organa "Proleter" i "Delo", organ KP Slovenije. Učestvovao je u organiziranju kanala kojim se partijska štampa prebacivala u zemlju, uglavnom posredstvom naših mornara i luka Solun, Split, Rijeka i Trst.
Po odobrenju Partije, otišao je, augusta 1936, kao dobrovoljac u Španiju. Stupio je u bataljon "Dombrovski" i uključio se u velike borbe koje su se tamo vodile. Bio je komesar, a zatim komandir čete. U jednoj borbi za obranu Madrida teško je ranjen. Poslije izlaska iz bolnice, otišao je u Albasetu na oficirski kurs. Zatim je u Andaluziji, u pozadini Frankovih trupa, organizirao gerilske partizanske odrede, od kojih je naknadno formiran 14. partizanski korpus. Na aragonskom frontu učestvovao je u ofanzivi na Saragosu. Ranjen ... je još dva puta. Zbog privremene nesposobnosti za front, postavljen je za komandanta Vojne partizanske akademije kod Barcelone. Jula 1938. postao je komandant 76. partizanske divizije; s njom je učestvovao u posljednjim borbama u Španiji, kada je preuzeo komandu 14. gueriljskog korpusa. Bio je direktno u vezi sa šefom generalštaba, generalom Visente Rohom, i zaštitnica pri povlačenju Armije Ebro i Desete armije. To je period kada je puna dva mjeseca vodio najteže borbe bez predaha. Imao je čin majora vojske španske republike, i bio odlikovan Ordenom de Ćora je i Ordenom de Sufrimiento por la Patria.
Polovinom februara 1939. dospio je u logor Siprijen, u Francuskoj. Krajem marta izišao je iz logora, i po partijskoj direktivi živio je u Parizu, gdje ga je otkrila teritorijalna bezbjednost, uhapsila i vratila u logor.
Februara 1941, s još nekim drugovima, bačen je u specijalni zatvor u Tuluzu, gdje je došao u dodir sa zatvorenim francuskim komunistima, a preko njih s oslobodilačkom organizacijom van zatvora. Nešto kasnije, Petenova policija sprovela ih je u zatvor "Kastre" i predala Specijalnoj policiji, koja se nalazila u rukama njemačkog okupatora. Pokušaj bijega krajem 1942. nije uspio. Tek septembra 1943, zajedno s grupom drugova, Ilić je pobjegao i priključio se francuskom pokretu otpora. Za kratko vrijeme postao je komandant Južne zone Francuske. Januara 1944. pozvan je u Nacionalni vojni komitet Francuske i postavljen za komandanta svih stranih snaga koje su se borile u Francuskoj. Tada je unaprijeđen u čin generala, dobio je diplomu Nacionalnog vojnog komiteta Francuske, Spomenicu francuskog pokreta otpora, Ratni krst i orden Legije časti.
Oktobra 1944. godine akreditiran je pri Komandi savezničkih ekspedicionih snaga F. H. A. E. F. , a od januara 1945. godine nalazi se na dužnosti jugoslavenskog vojnog atašea u
Parizu. Marta 1946. predvodi diplomatsku misiju po zemljama Latinske Amerike. Uspostavlja odnose između nove Jugoslavije i Meksika, Brazila, Urugvaja, Argentine, Čilea, Bolivije. U septembru 1947. postaje specijalni savjetnik u Ministarstvu inostranih poslova vlade FNRJ; januara 1948. pomoćnik je ministra građevina; u aprilu 1949. postaje predsjednik Komiteta za lokalnu privredu i komunalne poslove vlade FNRJ. Aprila 1951. ambasador je u Norveškoj, a oktobra 1953. u Meksiku. Godine 1956. postavljen je za predsjednika Komiteta za komunalne poslove i urbanizam S F RJ: potom je ambasador u Danskoj; 1962. savjetnik državnog sekretara SSIP; 1967. ambasador u Švicarskoj. Godine 1971. ambasador je u SSIP, a od 27. decembra 1974. član je Savjeta Federacije.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i više drugih domaćih i stranih odlikovanja.
Narodnim herojem proglašen je 27. novembra 1953. godine.
Rođen je 16. aprila 1905. u Splitu, Hrvatska.
U teškim uslovima završio je srednju tehničku školu. Godine 1926, sredstvima iz vlastite zarade, otišao je na studije u Francusku. Diplomirao je na Univerzitetu u Parizu 1931. U Parizu je, s grupom studenata marksizma, preuzeo upravu Udruženja jugoslovenskih studenata, a bio je i sekretar antifašističkih publikacija "Amis du Monde" i mjesečnika "Plan". Izdavao je, u ime jugoslovenskih radnika, "Iseljenički glasnik". Bio je sekretar Emigracione komisije, a izvjesno vrijeme radio je u tehnici KPJ, koja je obezbjeđivala štampanje partijskog organa "Proleter" i "Delo", organ KP Slovenije. Učestvovao je u organiziranju kanala kojim se partijska štampa prebacivala u zemlju, uglavnom posredstvom naših mornara i luka Solun, Split, Rijeka i Trst.
Po odobrenju Partije, otišao je, augusta 1936, kao dobrovoljac u Španiju. Stupio je u bataljon "Dombrovski" i uključio se u velike borbe koje su se tamo vodile. Bio je komesar, a zatim komandir čete. U jednoj borbi za obranu Madrida teško je ranjen. Poslije izlaska iz bolnice, otišao je u Albasetu na oficirski kurs. Zatim je u Andaluziji, u pozadini Frankovih trupa, organizirao gerilske partizanske odrede, od kojih je naknadno formiran 14. partizanski korpus. Na aragonskom frontu učestvovao je u ofanzivi na Saragosu. Ranjen ... je još dva puta. Zbog privremene nesposobnosti za front, postavljen je za komandanta Vojne partizanske akademije kod Barcelone. Jula 1938. postao je komandant 76. partizanske divizije; s njom je učestvovao u posljednjim borbama u Španiji, kada je preuzeo komandu 14. gueriljskog korpusa. Bio je direktno u vezi sa šefom generalštaba, generalom Visente Rohom, i zaštitnica pri povlačenju Armije Ebro i Desete armije. To je period kada je puna dva mjeseca vodio najteže borbe bez predaha. Imao je čin majora vojske španske republike, i bio odlikovan Ordenom de Ćora je i Ordenom de Sufrimiento por la Patria.
Polovinom februara 1939. dospio je u logor Siprijen, u Francuskoj. Krajem marta izišao je iz logora, i po partijskoj direktivi živio je u Parizu, gdje ga je otkrila teritorijalna bezbjednost, uhapsila i vratila u logor.
Februara 1941, s još nekim drugovima, bačen je u specijalni zatvor u Tuluzu, gdje je došao u dodir sa zatvorenim francuskim komunistima, a preko njih s oslobodilačkom organizacijom van zatvora. Nešto kasnije, Petenova policija sprovela ih je u zatvor "Kastre" i predala Specijalnoj policiji, koja se nalazila u rukama njemačkog okupatora. Pokušaj bijega krajem 1942. nije uspio. Tek septembra 1943, zajedno s grupom drugova, Ilić je pobjegao i priključio se francuskom pokretu otpora. Za kratko vrijeme postao je komandant Južne zone Francuske. Januara 1944. pozvan je u Nacionalni vojni komitet Francuske i postavljen za komandanta svih stranih snaga koje su se borile u Francuskoj. Tada je unaprijeđen u čin generala, dobio je diplomu Nacionalnog vojnog komiteta Francuske, Spomenicu francuskog pokreta otpora, Ratni krst i orden Legije časti.
Oktobra 1944. godine akreditiran je pri Komandi savezničkih ekspedicionih snaga F. H. A. E. F. , a od januara 1945. godine nalazi se na dužnosti jugoslavenskog vojnog atašea u
Parizu. Marta 1946. predvodi diplomatsku misiju po zemljama Latinske Amerike. Uspostavlja odnose između nove Jugoslavije i Meksika, Brazila, Urugvaja, Argentine, Čilea, Bolivije. U septembru 1947. postaje specijalni savjetnik u Ministarstvu inostranih poslova vlade FNRJ; januara 1948. pomoćnik je ministra građevina; u aprilu 1949. postaje predsjednik Komiteta za lokalnu privredu i komunalne poslove vlade FNRJ. Aprila 1951. ambasador je u Norveškoj, a oktobra 1953. u Meksiku. Godine 1956. postavljen je za predsjednika Komiteta za komunalne poslove i urbanizam S F RJ: potom je ambasador u Danskoj; 1962. savjetnik državnog sekretara SSIP; 1967. ambasador u Švicarskoj. Godine 1971. ambasador je u SSIP, a od 27. decembra 1974. član je Savjeta Federacije.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i više drugih domaćih i stranih odlikovanja.
Narodnim herojem proglašen je 27. novembra 1953. godine.
-
Patron of Formello
- Posts: 758
- Joined: 18/10/2006 08:39
- Location: SFRJ
#611
Boško Buha
Rođen je 1926. u Novoj Gradini, Virovitica, Hrvatska. Kao dijete siromašnih seljaka, koji su poslije prvog svjetskog rata kolonizirani u Podravini, Boško je poslije završene osnovne škole ostao na selu. Poslije uspostave Nezavisne Države Hrvatske, čim je počelo iseljavanje Srba iz Hrvatske, dolazi u Mačvu, gdje 1941. stupa u Mačvanski partizanski odred. Kratko je vrijeme bio na liječenju u oslobođenom Užicu, a prilikom povlačenja partizanskih snaga iz Srbije, i Boško se povlači s borcima Užičkog partizanskog odreda; poslije formiranja Druge proleterske brigade, ulazi kao borac u sastav njezina 4. bataljona.
Već prilikom odbrane Užica, i zatim u borbama s četnicima na Trešnjici i Karanu, Boško je pokazao izuzetnu hrabrost. Istakao se kao jedan od najvještijih bombaša u nizu borbi na Čajniču, Kozari, Tarčinu, Kupresu, Jajcu, Livnu i drugim mjestima, gdje god se borila njegova proleterska brigada.
Omiljen medu borcima zbog svoje mladosti i cijenjen po rijetko viđenoj hrabrosti, 2. proleterska brigada, u kojoj je Boško bio vođa bombaškog odjeljenja, upućuje ga, kao svog delegata, na 1 kongres antifašističke omladine Jugoslavije.
Imao je tada tek šesnaest godina, malena rasta, ali odlučan u nastupu. Zatražio je riječ. Kada se popeo na govornicu, jedva se vidio, ali je svojim govorom izazvao među delegatima oduševljenje: "Ja ću da vam pričam, drugovi, kako mi idemo na bunkere..." i pričao je kako se on i njegovi drugovi bombaši veru i po vrhovima kuća i kroz dimnjake bacaju bombe na ustaše. Čak se i Vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske i partizanskog odreda Jugoslavije, uzbuđen Boškovom pojavom i riječima, digao sa svog sjedišta i čestitao mu. Jer, Boško u tom času nije bio samo delegat Druge proleterske. Bio je utjelovljenje revolucionarnog pokreta mladih, cijele organizacije, Saveza komunističke omladine Jugoslavije, koja je do tog Kongresa u temelje buduće Jugoslavije položila dvanaest hiljada života.
I u kasnijim borbama na Kupresu, i u V neprijateljskoj ofanzivi, Boško je ispoljio veliku hrabrost, zbog čega je u dva maha nagrađen poklonima Vrhovnog komandanta.
Poginuo je, u sedamnaestoj godini, potkraj 1943, nedaleko od sela Jabuke, kod Pljevalja, ubivši prethodno nekoliko četnika, koji su ga dočekali u zasjedi kada se vraćao s omladinske konferencije.
Narodnim herojem proglašen je 20. decembra 1951. godine
Rođen je 1926. u Novoj Gradini, Virovitica, Hrvatska. Kao dijete siromašnih seljaka, koji su poslije prvog svjetskog rata kolonizirani u Podravini, Boško je poslije završene osnovne škole ostao na selu. Poslije uspostave Nezavisne Države Hrvatske, čim je počelo iseljavanje Srba iz Hrvatske, dolazi u Mačvu, gdje 1941. stupa u Mačvanski partizanski odred. Kratko je vrijeme bio na liječenju u oslobođenom Užicu, a prilikom povlačenja partizanskih snaga iz Srbije, i Boško se povlači s borcima Užičkog partizanskog odreda; poslije formiranja Druge proleterske brigade, ulazi kao borac u sastav njezina 4. bataljona.
Već prilikom odbrane Užica, i zatim u borbama s četnicima na Trešnjici i Karanu, Boško je pokazao izuzetnu hrabrost. Istakao se kao jedan od najvještijih bombaša u nizu borbi na Čajniču, Kozari, Tarčinu, Kupresu, Jajcu, Livnu i drugim mjestima, gdje god se borila njegova proleterska brigada.
Omiljen medu borcima zbog svoje mladosti i cijenjen po rijetko viđenoj hrabrosti, 2. proleterska brigada, u kojoj je Boško bio vođa bombaškog odjeljenja, upućuje ga, kao svog delegata, na 1 kongres antifašističke omladine Jugoslavije.
Imao je tada tek šesnaest godina, malena rasta, ali odlučan u nastupu. Zatražio je riječ. Kada se popeo na govornicu, jedva se vidio, ali je svojim govorom izazvao među delegatima oduševljenje: "Ja ću da vam pričam, drugovi, kako mi idemo na bunkere..." i pričao je kako se on i njegovi drugovi bombaši veru i po vrhovima kuća i kroz dimnjake bacaju bombe na ustaše. Čak se i Vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske i partizanskog odreda Jugoslavije, uzbuđen Boškovom pojavom i riječima, digao sa svog sjedišta i čestitao mu. Jer, Boško u tom času nije bio samo delegat Druge proleterske. Bio je utjelovljenje revolucionarnog pokreta mladih, cijele organizacije, Saveza komunističke omladine Jugoslavije, koja je do tog Kongresa u temelje buduće Jugoslavije položila dvanaest hiljada života.
I u kasnijim borbama na Kupresu, i u V neprijateljskoj ofanzivi, Boško je ispoljio veliku hrabrost, zbog čega je u dva maha nagrađen poklonima Vrhovnog komandanta.
Poginuo je, u sedamnaestoj godini, potkraj 1943, nedaleko od sela Jabuke, kod Pljevalja, ubivši prethodno nekoliko četnika, koji su ga dočekali u zasjedi kada se vraćao s omladinske konferencije.
Narodnim herojem proglašen je 20. decembra 1951. godine
-
Nosferatu
- Posts: 2157
- Joined: 04/08/2006 03:34
- Location: Give me your tired, your poor, Your huddled masses yearning to breathe free
#612
Sta skida?Nancy Drew wrote:odakle ovo skidaš?
Ovo on tipka, po sjecanju....
Nego fakat me spopadne tuga, nije valjda da smo imali vise boljih ljudi prije 60 ili 80 godina nego sto ih to imamo danas? Sta je sa ovom generacijom, ako nista drugo, a ono omladine?
-
Vodenjak
- Posts: 7416
- Joined: 03/10/2004 18:45
#613
Nosferatu wrote:Sta skida?Nancy Drew wrote:odakle ovo skidaš?
Ovo on tipka, po sjecanju....
Nego fakat me spopadne tuga, nije valjda da smo imali vise boljih ljudi prije 60 ili 80 godina nego sto ih to imamo danas? Sta je sa ovom generacijom, ako nista drugo, a ono omladine?
-
Patron of Formello
- Posts: 758
- Joined: 18/10/2006 08:39
- Location: SFRJ
#614
Ivan Šibl
Rođen je 28. listopada 1917. u Virovitici, Hrvatska. Do 1929. godine Šibl je živio u Virovitici, gdje je završio osnovnu školu i jedan razred Realne gimnazije. Iz Virovitice se seli u Zagreb, gdje završava malu maturu i dva razreda Učiteljske škole. Dok je pohađao Učiteljsku školu, Šibl se povezao s naprednim omladinskim pokretom, pa je zbog svoje aktivnosti bio isključen iz škole. Školovanje nastavlja u Čakovcu i Vršcu, ali su ga, ubrzo, ponovo isključili iz škole. Godine 1935. vraća se u Zagreb, gdje nastavlja aktivnost u revolucionarnom omladinskom pokretu. U to vrijeme bio je i član radničko-sportskog društva "Metalac", u kojem se okupljala radnička omladina. Iz tog je društva četrdeset članova poginulo u NOB-u, medu kojima i Rade Končar, Joža Vlahović, Petar Biškup Veno i Marijan Čavić.
Godine 1939. Ivan Šibl odlazi na odsluženje vojnog roka. Poslije povratka iz vojske, nije mogao u Zagrebu dobiti zaposlenje, pa se zaposlio u Duvanskoj stanici u Bujanovcu, u južnoj Srbiji. Poslije tri mjeseca, vraća se u Zagreb i dobiva zaposlenje u biblioteci Ekonomsko komercijalne škole, u kojoj radi do 1941. godine, U tom se razdoblju sve vise osjeća njegova aktivnost u radničkom pokretu.
Poslije okupacije i stvaranja NDH, Ivan Šibl kao član udarne grupe sudjeluje, u ljeto i jesen 1941, u nizu oružanih akcija na zagrebačkim ulicama. U rujnu 1941. godine primljen je u KP. Pred kraj 1941, ustaška policija je otkrila njegovu aktivnost, i zato on 24. siječnja 1942. godine napušta Zagreb, i odlazi u Banijski partizanski odred. Sudjeluje u nizu borbi prvo kao borac, a zatim kao politički komesar čete i bataljona u Odredu. Ujesen 1942. godine, Šibl je upućen u Kalnički partizanski odred, na dužnost političkog komesara bataljona. Na toj se dužnosti nalazi do 31. prosinca 1942, kada je njegov bataljon ušao u sastav 17. slavonske brigade. Početkom 1943. godine, postavljen je na dužnost političkog komesara te brigade, a početkom listopada 1943. preuzima dužnost političkog komesara 28. slavonske divizije. Krajem 1943. godine, Ivan Šibl je postavljen za vršioca dužnosti političkog komesara Druge operativne zone, a u siječnju 1944. godine postaje politički komesar X korpusa. Tu funkciju vrši do oslobođenja.
Poslije oslobođenja, izabran je na dužnost tajnika Gradskog narodnog odbora u Zagrebu, i na toj se dužnosti nalazio do kraja 1945. godine, kada ponovo prelazi u službu u JA. U Jugoslavenskoj armiji vrši dužnost zamjenika komesara i komesara armije, načelnika Kadrovske uprave u glavnoj političkoj upravi Ministarstva narodne odbrane u Beogradu i političkog komesara Zagrebačke vojne oblasti. Godine 1953. preveden je u rezervu, u činu general-potpukovnika. Kratko vrijeme radi kao glavni urednik "Borbe" u Beogradu, a u razdoblju 1954—1963. Šibl se nalazi na dužnosti generalnog direktora RTV Zagreb. Godine 1963—1967. bio je predsjednik Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora SRH, a 1967—1969. bio je zastupnik u Vijeću naroda Savezne skupštine. Od 1946. godine Ivan Šibl je nekoliko puta biran za zastupnika u Saboru NRK Od 1949. bio je kandidat za člana CK KPH, a od 1953. postaje njegovim članom. Godine 1969, izabran je na dužnost predsjednika Glavnog odbora SUBNOR-a Hrvatske. U prosincu 1971. godine daje ostavku na sve svoje dužnosti. Godine 1972. isključen je iz Saveza komunista i penzioniran.
Ivan Šibl bio je veoma aktivan i u publicističkoj djelatnosti. Objavio je: "Zagrebačka oblast u narodnooslobodilačkoj borbi", "Iz ilegalnog Zagreba 1941", "Partizanski razgovori", "Ratni dnevnik", brošuru "Prve političke akcije komunista u okupiranom gradu i monografiju "Zagreb tisuću devetsto četrdeset prve". Prema ",Ratnom dnevniku" snimljena su dva filma: "Kad čuješ zvona" i "U gori raste zelen bor", a sam je napisao scenarij za film ,,Naši se putovi razilaze" i televizijsku seriju u 9 epizoda "Sumorna jesen".
Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih visokih odlikovanja.
Rođen je 28. listopada 1917. u Virovitici, Hrvatska. Do 1929. godine Šibl je živio u Virovitici, gdje je završio osnovnu školu i jedan razred Realne gimnazije. Iz Virovitice se seli u Zagreb, gdje završava malu maturu i dva razreda Učiteljske škole. Dok je pohađao Učiteljsku školu, Šibl se povezao s naprednim omladinskim pokretom, pa je zbog svoje aktivnosti bio isključen iz škole. Školovanje nastavlja u Čakovcu i Vršcu, ali su ga, ubrzo, ponovo isključili iz škole. Godine 1935. vraća se u Zagreb, gdje nastavlja aktivnost u revolucionarnom omladinskom pokretu. U to vrijeme bio je i član radničko-sportskog društva "Metalac", u kojem se okupljala radnička omladina. Iz tog je društva četrdeset članova poginulo u NOB-u, medu kojima i Rade Končar, Joža Vlahović, Petar Biškup Veno i Marijan Čavić.
Godine 1939. Ivan Šibl odlazi na odsluženje vojnog roka. Poslije povratka iz vojske, nije mogao u Zagrebu dobiti zaposlenje, pa se zaposlio u Duvanskoj stanici u Bujanovcu, u južnoj Srbiji. Poslije tri mjeseca, vraća se u Zagreb i dobiva zaposlenje u biblioteci Ekonomsko komercijalne škole, u kojoj radi do 1941. godine, U tom se razdoblju sve vise osjeća njegova aktivnost u radničkom pokretu.
Poslije okupacije i stvaranja NDH, Ivan Šibl kao član udarne grupe sudjeluje, u ljeto i jesen 1941, u nizu oružanih akcija na zagrebačkim ulicama. U rujnu 1941. godine primljen je u KP. Pred kraj 1941, ustaška policija je otkrila njegovu aktivnost, i zato on 24. siječnja 1942. godine napušta Zagreb, i odlazi u Banijski partizanski odred. Sudjeluje u nizu borbi prvo kao borac, a zatim kao politički komesar čete i bataljona u Odredu. Ujesen 1942. godine, Šibl je upućen u Kalnički partizanski odred, na dužnost političkog komesara bataljona. Na toj se dužnosti nalazi do 31. prosinca 1942, kada je njegov bataljon ušao u sastav 17. slavonske brigade. Početkom 1943. godine, postavljen je na dužnost političkog komesara te brigade, a početkom listopada 1943. preuzima dužnost političkog komesara 28. slavonske divizije. Krajem 1943. godine, Ivan Šibl je postavljen za vršioca dužnosti političkog komesara Druge operativne zone, a u siječnju 1944. godine postaje politički komesar X korpusa. Tu funkciju vrši do oslobođenja.
Poslije oslobođenja, izabran je na dužnost tajnika Gradskog narodnog odbora u Zagrebu, i na toj se dužnosti nalazio do kraja 1945. godine, kada ponovo prelazi u službu u JA. U Jugoslavenskoj armiji vrši dužnost zamjenika komesara i komesara armije, načelnika Kadrovske uprave u glavnoj političkoj upravi Ministarstva narodne odbrane u Beogradu i političkog komesara Zagrebačke vojne oblasti. Godine 1953. preveden je u rezervu, u činu general-potpukovnika. Kratko vrijeme radi kao glavni urednik "Borbe" u Beogradu, a u razdoblju 1954—1963. Šibl se nalazi na dužnosti generalnog direktora RTV Zagreb. Godine 1963—1967. bio je predsjednik Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora SRH, a 1967—1969. bio je zastupnik u Vijeću naroda Savezne skupštine. Od 1946. godine Ivan Šibl je nekoliko puta biran za zastupnika u Saboru NRK Od 1949. bio je kandidat za člana CK KPH, a od 1953. postaje njegovim članom. Godine 1969, izabran je na dužnost predsjednika Glavnog odbora SUBNOR-a Hrvatske. U prosincu 1971. godine daje ostavku na sve svoje dužnosti. Godine 1972. isključen je iz Saveza komunista i penzioniran.
Ivan Šibl bio je veoma aktivan i u publicističkoj djelatnosti. Objavio je: "Zagrebačka oblast u narodnooslobodilačkoj borbi", "Iz ilegalnog Zagreba 1941", "Partizanski razgovori", "Ratni dnevnik", brošuru "Prve političke akcije komunista u okupiranom gradu i monografiju "Zagreb tisuću devetsto četrdeset prve". Prema ",Ratnom dnevniku" snimljena su dva filma: "Kad čuješ zvona" i "U gori raste zelen bor", a sam je napisao scenarij za film ,,Naši se putovi razilaze" i televizijsku seriju u 9 epizoda "Sumorna jesen".
Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih visokih odlikovanja.
-
halo_ba
- Posts: 1582
- Joined: 05/10/2005 21:06
#615
Omladina ima nove heroje...nabildane, celave...tu Jeep, tu droca, tu Zbrojewka....Nosferatu wrote:Sta skida?Nancy Drew wrote:odakle ovo skidaš?
Ovo on tipka, po sjecanju....
Nego fakat me spopadne tuga, nije valjda da smo imali vise boljih ljudi prije 60 ili 80 godina nego sto ih to imamo danas? Sta je sa ovom generacijom, ako nista drugo, a ono omladine?
-
Patron of Formello
- Posts: 758
- Joined: 18/10/2006 08:39
- Location: SFRJ
#616
Marijan Čavić
Rođen je 10. ožujka 1915. u Zagrebu, Hrvatska, u naprednoj radničkoj porodici. Metalski radnik. Još u najranijoj mladosti uključio se u rad naprednog omladinskog pokreta, a kada je postao radnik-metalac uključio se u rad URS-ovih sindikata Ubrzo je postao sindikalni funkcioner, i radi na organizaciji mnogih sindikalnih akcija i štrajkova. Kao istaknuti borac za radnička prava, Marijan Čavić je 1939. primljen u Komunističku partiju, a neposredno uoči rata postao je sekretar Komiteta Trećeg rejona KPH u Zagrebu.
Poslije okupacije i formiranja kvislinške NDH, Marijan Čavić organizira u svom rajonu ilegalni rad i sudjeluje u diverzantskim i drugim akcijama, a pomaže i u radu Mjesnog komiteta u učvršćenju partijskih organizacija. Kao što se nekad isticao kao neumoran borac za radnička prava, tako i sada radi u pripremanju radničke klase Zagreba za predstojeću borbu za nacionalno oslobođenje.
Odlukom CK KPH, Marijan Čavić Grga, sredinom kolovoza 1941, napušta Zagreb i odlazi u Karlovac, da pomogne karlovačkim komunistima u organiziranju oslobodilačke borbe. Neposredno poslije dolaska u Karlovac, preuzima dužnost sekretara Mjesnog komiteta i člana Okružnog komiteta KPH Karlovac. Zajedno s Ivom Marinkovićem i Josipom Krašem, nastoji uspostaviti prekinute veze, a naročito prekinute kanale sa Zagrebom, Petrovom gorom, Gorskim kotarom, Hrvatskim primorjem, Pokupljem, Likom i Banijom. U veoma teškim uvjetima, prekaljeni ilegalci uspjeli su u Karlovcu, punom ustaša i Talijana, u relativno kratkom roku obnoviti partijsku organizaciju i osposobiti je tako da je ona ponovno postizala dobre rezultate. Učvršćenje partijske organizacije mnogo je doprinijelo razvoju i legalnog rada, pa su iz dana u dan postizani dobri rezultati, a znatno je utjecalo i na učvršćenje skojevske organizacije u gradu.
Pod rukovodstvom Marijana Čavića: uspješno je radila i organizacija AFŽ-a i tajna partijska štamparija u Karlovcu, smještena u Dubravcu.
16. listopada 1941. godine, kod knjižare "Fogina" u Karlovcu, ustaška je policija iznenadila i uhapsila Marijana Čavića. Znajući da je Čavić značajna ličnost u partijskoj organizaciji, ustaška ga je policija podvrgla mučenju, ali on nije htio odati čak niti svoje ime. Da bi prekratio svoje muke, Marijan Čavić je pokušao izvršiti samoubojstvo. Želeći po svaku cijenu iznuditi od njega priznanje, policija ga je otpremila u karlovačku bolnicu na liječenje.
Partijska organizacija je saznala da se njezin sekretar nalazi u bolnici. pa je napravljen plan za njegovo oslobađanje iz bolnice. Sredinom studenog (14. novembra) krenuo je jedan vod od 24 borca iz 1. kordunaškog bataljona. predvođen Vjećeslavom Holjevcem. Svi su partizani bili obučeni u domobranske uniforme. Plan im je bio: ući u grad, upasti u bolnicu, i osloboditi Čavića. Nadomak Karlovca, došli su 17. studenog. Tu su još jednom utvrdili pojedinosti, i navečer istog dana "domobranski poručnik" Holjevac je stigao sa svojim vodom u bolnicu. Iako je sve teklo po unaprijed utvrđenom planu, akcija spašavanja Marijana Čavića nije uspjela, jer su ga u međuvremenu ustaše ponovo vratile u zatvor, tako da ga Holjevac sa svojim partizanima nije našao u bolnici. Partizanski vod se, zarobivši uz put dvojicu ustaša, vratio istim putem kojim je ušao u Karlovac. Na mostu preko Korane došlo je do sukoba s Talijanima, ali se vod uspio povući na Petrovu Goru, ostavivši iza sebe nekoliko mrtvih talijanskih vojnika.
Marijan Čavić je, poslije ove akcije, prebačen u Zagreb. Tada je izvršen još jedan pokušaj njegovog spašavanja, i to zamjenom. Međutim, ni taj pokušaj nije uspio. Marijan Čavić je odveden u logor Jasenovac, gdje je, krajem 1941. godine, ubijen.
Rođen je 10. ožujka 1915. u Zagrebu, Hrvatska, u naprednoj radničkoj porodici. Metalski radnik. Još u najranijoj mladosti uključio se u rad naprednog omladinskog pokreta, a kada je postao radnik-metalac uključio se u rad URS-ovih sindikata Ubrzo je postao sindikalni funkcioner, i radi na organizaciji mnogih sindikalnih akcija i štrajkova. Kao istaknuti borac za radnička prava, Marijan Čavić je 1939. primljen u Komunističku partiju, a neposredno uoči rata postao je sekretar Komiteta Trećeg rejona KPH u Zagrebu.
Poslije okupacije i formiranja kvislinške NDH, Marijan Čavić organizira u svom rajonu ilegalni rad i sudjeluje u diverzantskim i drugim akcijama, a pomaže i u radu Mjesnog komiteta u učvršćenju partijskih organizacija. Kao što se nekad isticao kao neumoran borac za radnička prava, tako i sada radi u pripremanju radničke klase Zagreba za predstojeću borbu za nacionalno oslobođenje.
Odlukom CK KPH, Marijan Čavić Grga, sredinom kolovoza 1941, napušta Zagreb i odlazi u Karlovac, da pomogne karlovačkim komunistima u organiziranju oslobodilačke borbe. Neposredno poslije dolaska u Karlovac, preuzima dužnost sekretara Mjesnog komiteta i člana Okružnog komiteta KPH Karlovac. Zajedno s Ivom Marinkovićem i Josipom Krašem, nastoji uspostaviti prekinute veze, a naročito prekinute kanale sa Zagrebom, Petrovom gorom, Gorskim kotarom, Hrvatskim primorjem, Pokupljem, Likom i Banijom. U veoma teškim uvjetima, prekaljeni ilegalci uspjeli su u Karlovcu, punom ustaša i Talijana, u relativno kratkom roku obnoviti partijsku organizaciju i osposobiti je tako da je ona ponovno postizala dobre rezultate. Učvršćenje partijske organizacije mnogo je doprinijelo razvoju i legalnog rada, pa su iz dana u dan postizani dobri rezultati, a znatno je utjecalo i na učvršćenje skojevske organizacije u gradu.
Pod rukovodstvom Marijana Čavića: uspješno je radila i organizacija AFŽ-a i tajna partijska štamparija u Karlovcu, smještena u Dubravcu.
16. listopada 1941. godine, kod knjižare "Fogina" u Karlovcu, ustaška je policija iznenadila i uhapsila Marijana Čavića. Znajući da je Čavić značajna ličnost u partijskoj organizaciji, ustaška ga je policija podvrgla mučenju, ali on nije htio odati čak niti svoje ime. Da bi prekratio svoje muke, Marijan Čavić je pokušao izvršiti samoubojstvo. Želeći po svaku cijenu iznuditi od njega priznanje, policija ga je otpremila u karlovačku bolnicu na liječenje.
Partijska organizacija je saznala da se njezin sekretar nalazi u bolnici. pa je napravljen plan za njegovo oslobađanje iz bolnice. Sredinom studenog (14. novembra) krenuo je jedan vod od 24 borca iz 1. kordunaškog bataljona. predvođen Vjećeslavom Holjevcem. Svi su partizani bili obučeni u domobranske uniforme. Plan im je bio: ući u grad, upasti u bolnicu, i osloboditi Čavića. Nadomak Karlovca, došli su 17. studenog. Tu su još jednom utvrdili pojedinosti, i navečer istog dana "domobranski poručnik" Holjevac je stigao sa svojim vodom u bolnicu. Iako je sve teklo po unaprijed utvrđenom planu, akcija spašavanja Marijana Čavića nije uspjela, jer su ga u međuvremenu ustaše ponovo vratile u zatvor, tako da ga Holjevac sa svojim partizanima nije našao u bolnici. Partizanski vod se, zarobivši uz put dvojicu ustaša, vratio istim putem kojim je ušao u Karlovac. Na mostu preko Korane došlo je do sukoba s Talijanima, ali se vod uspio povući na Petrovu Goru, ostavivši iza sebe nekoliko mrtvih talijanskih vojnika.
Marijan Čavić je, poslije ove akcije, prebačen u Zagreb. Tada je izvršen još jedan pokušaj njegovog spašavanja, i to zamjenom. Međutim, ni taj pokušaj nije uspio. Marijan Čavić je odveden u logor Jasenovac, gdje je, krajem 1941. godine, ubijen.
-
_BosanaC
- Posts: 8428
- Joined: 16/08/2005 14:02
- Location: Sarajevo
- Contact:
#617
Omladina je danas... aktivnahalo_ba wrote:Omladina ima nove heroje...nabildane, celave...tu Jeep, tu droca, tu Zbrojewka....Nosferatu wrote:Sta skida?Nancy Drew wrote:odakle ovo skidaš?
Ovo on tipka, po sjecanju....
Nego fakat me spopadne tuga, nije valjda da smo imali vise boljih ljudi prije 60 ili 80 godina nego sto ih to imamo danas? Sta je sa ovom generacijom, ako nista drugo, a ono omladine?
Aktivno ceka u redu za vizu za bilo gdje, ne shvatajuci da se tamo negdje ne moze piti kafa po vazdan, pusiti na tudji racun i cekati "neka bolja vremena"
-
Patron of Formello
- Posts: 758
- Joined: 18/10/2006 08:39
- Location: SFRJ
#618
Stjepan Sekulić
Rođen je 22. februara 1922, godine u Slobodnici, Slavonski Brod, Hrvatska. Osnovnu školu završio je u Slobodnici, a zatim brodsku gimnaziju, poznati centar skojevske aktivnosti, s ostalim saborcima i kasnijim narodnim herojima: Senjugom, Funarićem i Babićem. Zajedno s njima, Sekulić je sudjelovao u svim akcijama SKOJ-a, takođe i u poznatom štrajku oko 60 maturanata i sedmoškolaca u brodskoj gimnaziji, 1940. godine, koji je organizirao SKOJ u znak protesta protiv reakcionarne djelatnosti direktora. Zbog sudjelovanja u štrajku, istjeran je iz sedmog razreda gimnazije, kao i neki drugi njegovi drugovi. Razred je dovršio u Zagrebu, a ovdje postaje i sekretar srednjoškolskog rukovodstva SKOJ-a. Početkom aprilskog rata, vraća se u Slobodnicu.
Stjepan Sekulić, zajedno s drugim brodskim skojevcima i članovima Partije, prelazi u ilegalnost, skriva oružje i drugu vojničku opremu. Njegovo skrovište bilo je u močvarnom dijelu Jelas-polja, nedaleko od rodnog sela. Ovdje je primljen u KPJ, 9. jula 1941. godine. Ljeti 1941. učestvuje u akcijama i diverzijama u Slobodnici, Sibinju i St. Slatiniku. Po direktivi Partije, Sekulić je iz ilegalnosti prešao u legalnost, jer se jedino tako mogla održavati partijska veza sa Slavonskom Požegom, Novom Gradiškom i Zagrebom. U kolovozu 1941, poslije povratka sa zadatka iz Zagreba, uhapšen je i odveden u logor u Slavonski Brod, ali nikoga nije odao. Ponovo je uhapšen krajem decembra 1941, i iz Slavonskog Broda odveden u Zagreb, pa u logor Jasenovac, odakle je pobjegao preplivavši kanal Strug. Ukrcao se na otvoreni željeznički vagon, iskočio u blizini Slavonskog Broda i stigao kući u Slobodnicu.
Stupivši na teritoriju gdje su djelovale prve partizanske grupe, Stjepan Sekulić postaje sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a za Slavonski Brod, a kratko vrijeme poslije toga sekretar Oblasnog komiteta SKOJ-a Slavonije. Na 1 kongresu antifašističke omladine Jugoslavije, održanom u Bihaću od 27. do 29. decembra 1942, Jucko s još nekoliko drugova predstavlja omladinu iz Slavonije. Kao član PK SKOJ-a za Hrvatsku, Sekulić je na kongresu izabran i u centralni odbor USAOJ-a. Pošto se zbog IV neprijateljske ofanzive nije mogao vratiti u Slavoniju, oko pola godine učestvuje u borbama u 6. ličkoj brigadi; tek marta 1943. vraća se ponovo u Slavoniju. Početkom 1944, Jucko je otišao u Kordun, gdje je učestvovao u radu plenuma PK SKOJ-a za Hrvatsku, u Slunju. Poslije kongresa, zadržan je izvjesno vrijeme u bolnici, zbog rane koju je dobio u okršaju s neprijateljem.
Noću između 13 i 14. marta 1944. manja grupa, prelazeći iz Korduna, prebacuje se preko Save; ali, tek što je u tome uspjela, odjeknuli su pucnji i prasak bombi iz zasjede. Jucko, koji se nalazio na čelu grupe, pao je u šumi Žutica, blizu sela Obodova, u Turopolju. Tako je poginuo jedan od organizatora skojevskog rada u gimnaziji u Slavonskom Brodu, ilegalac, organizator akcije u neprijateljskoj pozadini. Imao je svega 22 godine.
Narodnim herojem proglašen je 26. jula 1945. godine.
Rođen je 22. februara 1922, godine u Slobodnici, Slavonski Brod, Hrvatska. Osnovnu školu završio je u Slobodnici, a zatim brodsku gimnaziju, poznati centar skojevske aktivnosti, s ostalim saborcima i kasnijim narodnim herojima: Senjugom, Funarićem i Babićem. Zajedno s njima, Sekulić je sudjelovao u svim akcijama SKOJ-a, takođe i u poznatom štrajku oko 60 maturanata i sedmoškolaca u brodskoj gimnaziji, 1940. godine, koji je organizirao SKOJ u znak protesta protiv reakcionarne djelatnosti direktora. Zbog sudjelovanja u štrajku, istjeran je iz sedmog razreda gimnazije, kao i neki drugi njegovi drugovi. Razred je dovršio u Zagrebu, a ovdje postaje i sekretar srednjoškolskog rukovodstva SKOJ-a. Početkom aprilskog rata, vraća se u Slobodnicu.
Stjepan Sekulić, zajedno s drugim brodskim skojevcima i članovima Partije, prelazi u ilegalnost, skriva oružje i drugu vojničku opremu. Njegovo skrovište bilo je u močvarnom dijelu Jelas-polja, nedaleko od rodnog sela. Ovdje je primljen u KPJ, 9. jula 1941. godine. Ljeti 1941. učestvuje u akcijama i diverzijama u Slobodnici, Sibinju i St. Slatiniku. Po direktivi Partije, Sekulić je iz ilegalnosti prešao u legalnost, jer se jedino tako mogla održavati partijska veza sa Slavonskom Požegom, Novom Gradiškom i Zagrebom. U kolovozu 1941, poslije povratka sa zadatka iz Zagreba, uhapšen je i odveden u logor u Slavonski Brod, ali nikoga nije odao. Ponovo je uhapšen krajem decembra 1941, i iz Slavonskog Broda odveden u Zagreb, pa u logor Jasenovac, odakle je pobjegao preplivavši kanal Strug. Ukrcao se na otvoreni željeznički vagon, iskočio u blizini Slavonskog Broda i stigao kući u Slobodnicu.
Stupivši na teritoriju gdje su djelovale prve partizanske grupe, Stjepan Sekulić postaje sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a za Slavonski Brod, a kratko vrijeme poslije toga sekretar Oblasnog komiteta SKOJ-a Slavonije. Na 1 kongresu antifašističke omladine Jugoslavije, održanom u Bihaću od 27. do 29. decembra 1942, Jucko s još nekoliko drugova predstavlja omladinu iz Slavonije. Kao član PK SKOJ-a za Hrvatsku, Sekulić je na kongresu izabran i u centralni odbor USAOJ-a. Pošto se zbog IV neprijateljske ofanzive nije mogao vratiti u Slavoniju, oko pola godine učestvuje u borbama u 6. ličkoj brigadi; tek marta 1943. vraća se ponovo u Slavoniju. Početkom 1944, Jucko je otišao u Kordun, gdje je učestvovao u radu plenuma PK SKOJ-a za Hrvatsku, u Slunju. Poslije kongresa, zadržan je izvjesno vrijeme u bolnici, zbog rane koju je dobio u okršaju s neprijateljem.
Noću između 13 i 14. marta 1944. manja grupa, prelazeći iz Korduna, prebacuje se preko Save; ali, tek što je u tome uspjela, odjeknuli su pucnji i prasak bombi iz zasjede. Jucko, koji se nalazio na čelu grupe, pao je u šumi Žutica, blizu sela Obodova, u Turopolju. Tako je poginuo jedan od organizatora skojevskog rada u gimnaziji u Slavonskom Brodu, ilegalac, organizator akcije u neprijateljskoj pozadini. Imao je svega 22 godine.
Narodnim herojem proglašen je 26. jula 1945. godine.
-
Patron of Formello
- Posts: 758
- Joined: 18/10/2006 08:39
- Location: SFRJ
#619
Ante Bilobrk
Rođen je 8. aprila 1919. godine u selu Brštanovo, kod Splita, Hrvatska. Potiče iz seljačke porodice. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a malerski zanat u Splitu. Do1941. godine radio je kao maler u brodogradilištu u Splitu, gdje je 1940. godine primljen u KPJ. Odmah posle kapitulacije zemlje 1941. uhapsili su ga Talijani, ali je posle kraćeg vremena uspeo pobjeći. Vraća se u rodno mjesto i radi na prikupljanju pristalica i simpatizera za pokret. Zajedno s Antem Jonićem formira grupu aktivista čiji je bio rukovodilac. Radi na rasturanju letaka i ostale napredne literature, raskrinkava laži neprijateljske propagande, i ilegalno održava sastanke po selima. Više puta prebacio je, preko Dalmatinske zagore, na Dinaru nekoliko grupa omladinaca u partizanske jedinice, i sam, s grupom omladinaca, početkom septembra 1941. godine, stupio je u Dinarsku četu. Posle kratkog vremena otišao je u Svilajsko-mosečku Četu, u kojoj je postavljen za komesara. Dana 21. jula
1942. godine izabran je za člana Kotarskog komiteta KPJ za Solin. Sredinom septembra 1942. godine, kada je formiran Mosečki bataljon, Bilobrk je postao njegov komesar.
Bilobrk se istakao velikom hrabrošću i u mesni m rukovođenjem u akcijama protiv Talijana i ustaša, a naročito u razoružavanju ustaških posada u Lećevici, u borbi na Kozjaku i u borbi s ustašama u Kljacima. Kada je formirana 3. dalmatinska brigada, 12. novembra 1942. godine, Ante Bilobrk postavljen je za komesara njenog 3. bataljona.
Kao komesar posebno se istakao 4. decembra 1942. godine, kad je njegov bataljon napao talijansku kolonu kod sela Podstrana (na komunikaciji Split—Omiš), i u toj borbi nanio neprijatelju osjetne gubitke. Nešto kasnije, 15. decembra 1942. godine, Bilobrk pokazuje veliku hrabrost i umješno rukovođenje bataljonom u uništenju transportnog voza između stanica Labin i Kaštel Stari (na pruzi Split—Knin). U četverosatnoj borbi Talijani su imali više mrtvih i ranjenih vojnika. U januaru 1943. godine izabran je za člana Zemaljskog odbora SKOJ-a za Hrvatsku.
Ante se posebno ističe u četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi, gdje je njegov bataljon odbio više neprijateljskih juriša i napada s pravca Širokog Brijega.
U martu i aprilu 1943. godine pokazuje veliku inicijativu i hrabrost u nošenju i spašavanju ranjenika na planini Čvrsnici, kasnije u prenesu ranjenika preko Neretve do Nevesinja.
U svim borbama koje je vodila njegova brigada i bataljon u petoj neprijateljskoj ofanzivi, juna 1943. godine, Bilobrk se ističe kao borac i rukovodilac, a posebno pokazuje veliku hrabrost u proboju neprijateljskog obruča na Zelengori.
Posle pete neprijateljske ofanzive priključio se 1. proleterskoj brigadi, u kojoj je bio komesar čete. Veliki podvig napravio je u napadu brigade na jako utvrđeno neprijateljsko uporište Vlasenicu, juna 1943. Na čelu svoje Čete jurišao je i, iako teško ranjen, ostao na položaju i nastavio dalje da se bori. Kad su neprijateljski vojnici pokušali da ga živa uhvate, posljednjim metkom koji je imao u pištolju ubija se, da ne bi živ pao u ruke neprijatelju.
Narodnim herojem proglašen je 27. novembra 1953. godine.
Rođen je 8. aprila 1919. godine u selu Brštanovo, kod Splita, Hrvatska. Potiče iz seljačke porodice. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a malerski zanat u Splitu. Do1941. godine radio je kao maler u brodogradilištu u Splitu, gdje je 1940. godine primljen u KPJ. Odmah posle kapitulacije zemlje 1941. uhapsili su ga Talijani, ali je posle kraćeg vremena uspeo pobjeći. Vraća se u rodno mjesto i radi na prikupljanju pristalica i simpatizera za pokret. Zajedno s Antem Jonićem formira grupu aktivista čiji je bio rukovodilac. Radi na rasturanju letaka i ostale napredne literature, raskrinkava laži neprijateljske propagande, i ilegalno održava sastanke po selima. Više puta prebacio je, preko Dalmatinske zagore, na Dinaru nekoliko grupa omladinaca u partizanske jedinice, i sam, s grupom omladinaca, početkom septembra 1941. godine, stupio je u Dinarsku četu. Posle kratkog vremena otišao je u Svilajsko-mosečku Četu, u kojoj je postavljen za komesara. Dana 21. jula
1942. godine izabran je za člana Kotarskog komiteta KPJ za Solin. Sredinom septembra 1942. godine, kada je formiran Mosečki bataljon, Bilobrk je postao njegov komesar.
Bilobrk se istakao velikom hrabrošću i u mesni m rukovođenjem u akcijama protiv Talijana i ustaša, a naročito u razoružavanju ustaških posada u Lećevici, u borbi na Kozjaku i u borbi s ustašama u Kljacima. Kada je formirana 3. dalmatinska brigada, 12. novembra 1942. godine, Ante Bilobrk postavljen je za komesara njenog 3. bataljona.
Kao komesar posebno se istakao 4. decembra 1942. godine, kad je njegov bataljon napao talijansku kolonu kod sela Podstrana (na komunikaciji Split—Omiš), i u toj borbi nanio neprijatelju osjetne gubitke. Nešto kasnije, 15. decembra 1942. godine, Bilobrk pokazuje veliku hrabrost i umješno rukovođenje bataljonom u uništenju transportnog voza između stanica Labin i Kaštel Stari (na pruzi Split—Knin). U četverosatnoj borbi Talijani su imali više mrtvih i ranjenih vojnika. U januaru 1943. godine izabran je za člana Zemaljskog odbora SKOJ-a za Hrvatsku.
Ante se posebno ističe u četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi, gdje je njegov bataljon odbio više neprijateljskih juriša i napada s pravca Širokog Brijega.
U martu i aprilu 1943. godine pokazuje veliku inicijativu i hrabrost u nošenju i spašavanju ranjenika na planini Čvrsnici, kasnije u prenesu ranjenika preko Neretve do Nevesinja.
U svim borbama koje je vodila njegova brigada i bataljon u petoj neprijateljskoj ofanzivi, juna 1943. godine, Bilobrk se ističe kao borac i rukovodilac, a posebno pokazuje veliku hrabrost u proboju neprijateljskog obruča na Zelengori.
Posle pete neprijateljske ofanzive priključio se 1. proleterskoj brigadi, u kojoj je bio komesar čete. Veliki podvig napravio je u napadu brigade na jako utvrđeno neprijateljsko uporište Vlasenicu, juna 1943. Na čelu svoje Čete jurišao je i, iako teško ranjen, ostao na položaju i nastavio dalje da se bori. Kad su neprijateljski vojnici pokušali da ga živa uhvate, posljednjim metkom koji je imao u pištolju ubija se, da ne bi živ pao u ruke neprijatelju.
Narodnim herojem proglašen je 27. novembra 1953. godine.
-
Patron of Formello
- Posts: 758
- Joined: 18/10/2006 08:39
- Location: SFRJ
#620
Zejnel Ajdini
Rođen je 1910. godine u selu Tupalo, općina Medveđa, kod Leskovca, Srbija. Prva dva razreda osnovne škole završio je u Sijerinskoj banji, a druga dva u Medveđi. Kako nije imao sredstva da nastavi školovanje, zaposlio se u općini Medveđa kao pisar, i tu radio dvije godine. Pošto je uporno htio da produži školovanje, otac ga je odveo u Skoplje gdje je svršio Medresu i upisao se na filozofski fakultet u Skoplju, i tu ostao do kapitulacije. Kao student učestvovao je u radu naprednog omladinskog pokreta. Član Komunističke partije Jugoslavije postao je 1941. godine. Posle dolaska Nijemaca u našu zemlju, Zejnel je prekinuo studije i vratio se u svoje rodno mesto gde je, kao ilegalni radnik, radio na pripremanju i dizanju ustanka u svom kraju. Njegovu aktivnost je ubrzo zapazila i policija, koja ga je neprekidno pratila i proganjala. Kolovoza 1941. godine Zejnel je stupio u Kukavički odred i učestvovao u svim borbama koje je odred vodio, U jesen iste godine, s grupom boraca Kukavičkog odreda, prešao je, po zadatku Partije, u Jablanicu da tamo formira Jablanički odred. Posle njegovog formiranja postao je član štaba. Od početka borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika, Zejnel je bio hrabar borac i u svakom smislu služio je za primjer ostalim borcima. Kao primjeran čovjek, komunist i starješina uživao je veliki ugled medu Albancima i Srbima svoga kraja.
Učestvovao je u borbama na Kukavici, u Gornjoj Jablanici na Kremenu, u borbama kod Leskovca, Vučja, Lebana i mnogim drugim borbama protiv Nijemaca, Bugara i četnika. Poginuo je 7. marta 1942. na Gazdinskom Riđu (na teritoriji svoje općine) u borbi protiv četnika. Kao član štaba Jablaničkog odreda bio je poznat po svojoj hrabrosti i skromnosti među borcima i stanovnicima Puste Reke, Jablanice i Kosova. Kada je na Kosovu (posle njegove pogibije) formiran prvi Albanski NOP odred, 27. marta 1942, dobiva ime „NOP odred Zejnel Ajdini". Tako su njegovi drugovi sačuvali uspomenu na proslavljenog partizana, hrabrog druga i suborca.
Narodnim herojem proglašen je 9. oktobra 1953. godine.
Rođen je 1910. godine u selu Tupalo, općina Medveđa, kod Leskovca, Srbija. Prva dva razreda osnovne škole završio je u Sijerinskoj banji, a druga dva u Medveđi. Kako nije imao sredstva da nastavi školovanje, zaposlio se u općini Medveđa kao pisar, i tu radio dvije godine. Pošto je uporno htio da produži školovanje, otac ga je odveo u Skoplje gdje je svršio Medresu i upisao se na filozofski fakultet u Skoplju, i tu ostao do kapitulacije. Kao student učestvovao je u radu naprednog omladinskog pokreta. Član Komunističke partije Jugoslavije postao je 1941. godine. Posle dolaska Nijemaca u našu zemlju, Zejnel je prekinuo studije i vratio se u svoje rodno mesto gde je, kao ilegalni radnik, radio na pripremanju i dizanju ustanka u svom kraju. Njegovu aktivnost je ubrzo zapazila i policija, koja ga je neprekidno pratila i proganjala. Kolovoza 1941. godine Zejnel je stupio u Kukavički odred i učestvovao u svim borbama koje je odred vodio, U jesen iste godine, s grupom boraca Kukavičkog odreda, prešao je, po zadatku Partije, u Jablanicu da tamo formira Jablanički odred. Posle njegovog formiranja postao je član štaba. Od početka borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika, Zejnel je bio hrabar borac i u svakom smislu služio je za primjer ostalim borcima. Kao primjeran čovjek, komunist i starješina uživao je veliki ugled medu Albancima i Srbima svoga kraja.
Učestvovao je u borbama na Kukavici, u Gornjoj Jablanici na Kremenu, u borbama kod Leskovca, Vučja, Lebana i mnogim drugim borbama protiv Nijemaca, Bugara i četnika. Poginuo je 7. marta 1942. na Gazdinskom Riđu (na teritoriji svoje općine) u borbi protiv četnika. Kao član štaba Jablaničkog odreda bio je poznat po svojoj hrabrosti i skromnosti među borcima i stanovnicima Puste Reke, Jablanice i Kosova. Kada je na Kosovu (posle njegove pogibije) formiran prvi Albanski NOP odred, 27. marta 1942, dobiva ime „NOP odred Zejnel Ajdini". Tako su njegovi drugovi sačuvali uspomenu na proslavljenog partizana, hrabrog druga i suborca.
Narodnim herojem proglašen je 9. oktobra 1953. godine.
-
Nancy Drew
- Posts: 1926
- Joined: 06/09/2006 12:43
- Location: sarajevo
#621
drugi vakat, drugi ljudi, drugi običajiNosferatu wrote:Sta skida?Nancy Drew wrote:odakle ovo skidaš?
Ovo on tipka, po sjecanju....
Nego fakat me spopadne tuga, nije valjda da smo imali vise boljih ljudi prije 60 ili 80 godina nego sto ih to imamo danas? Sta je sa ovom generacijom, ako nista drugo, a ono omladine?
bude mi tužno kad se sjetim toga...i njih za šta su izginuli, za ovo danas... a i sebe mi je žao, nekako...29 novembar, proslave, marame a ja ko moram spremiti poseban pismeni zbog djeda
...i dijete ko dijete, budeš nešto važan tih petnaest minuta i onda svi furaju na praznike bakama i djedovima a ja šipak...nemam nijednog...duga priča-
SherlockHolmes
- Posts: 1259
- Joined: 27/02/2005 23:58
#622
Jal to, jal jedva ceka Bakira ponedjeljkom da im sa americkim proleterskim ambasadorom razjasni situaciju. Mozda bi trebalo organizovat kakve radne akcije kada vec ima toliko udarnika, al ne znam koliko bi ih iznenada bilo sprijeceno.
-
Patron of Formello
- Posts: 758
- Joined: 18/10/2006 08:39
- Location: SFRJ
#623
Tomo Breulj
Rođen je 16. decembra 1916. u siromašnoj i brojnoj seoskoj porodici u Bukovičkom selu Kruvu, kod Obrovca, Hrvatska. Otac Ivan svoje sedmo dijete, Tomu, nije mogao da pošalje u školu, već ga je zadržao da čuva stado. Slova je učio i naučio od svojih vršnjaka. U dvanaestoj godini je napustio kuću i zaposlio se najprije u Lici kao čuvar stada, a zatim, 1929. godina, na Sušaku kao građevinski radnik. Medu sušačkim radnicima Tomo je krenuo putem revolucionara: u osamnaestoj godini postao je član URSS-ovih sindikata; tu je pomogao štrajk obalskih radnika i osjetio buržoaski zatvor. Radeći na građevinama, s uspjehom je položio prva četiri razreda osnovne škole. Slijedeće, 1936. godine, odlazi u Koprivnicu i Bjelovar, gdje je organizirao štrajk za osmosatno radno vrijeme, ali je uhapšen i protjeran, da bi, posle lutanja i gladi, našao zaposlenje u Sisku. U jesen 1937. otišao je na odsluženje vojnog roka u Zemun, a potom se, kao obalski radnik, zaposlio u Beogradu. Organizirao je štrajk obalskih radnika, učestvovao 14. decembra 1939. godine u poznatim demonstracijama i bio ranjen.
Decembra 1940. primljen je u KPJ. Krajem istog mjeseca radi na organiziranju novog štrajka, ali ga žandari hapse i pod pratnjom izgone iz Beograda u Knin. Ali se on vraća u Beograd, javlja svojoj partijskoj organizaciji i nastavlja revolucionarni rad. Kapitulacija Kraljevine Jugoslavije zatekla ga je u vojsci kod Mostara. Odatle se vratio u Beograd i povezao s partijskom organizacijom. Uključuje se u pripreme za oružanu borbu.
Već 5. jula 1941. odlazi u partizanske jedinice na Kosmaj, ali je, dva dana kasnije,
partijskom odlukom vraćen u Beograd za pomoćnika glavnog tehničara pri MK KPJ Beograda, a kasnije preuzima dužnost glavnog tehničara, što je s uspjehom obavljao do druge polovine kolovoza 1942, kada je, po nalogu Partije, s grupom drugova otišao u Šumadijski NOP odred „Milan Blagojević".
U prvoj borbi protiv četnika, 27. kolovoza, u Jeloviku kod Aranđelovca, zaplijenio je pušku. A na prvom sastanku partijske ćelije u četi izabran za sekretara i zamjenika političkog komesara Rudničke čete. Oktobra 1942. u napadu na četnike u selu Trešnjevci kod Aranđelovca teško je ranjen, pa je tako zaostao za jedinicom koja se povukla. Naišla su dva četnika, pokušali da ga živa uhvate i odvedu Nijemcima, ali je Tomo iznenada nasrnuo, oteo četniku pušku i njome obojicu ubio. Tek posle sedmice, ranjen i iscrpljen, pronašao je svoju četu. U borbi s četnicima, sredinom maja 1943. na Rudniku, s osam drugova je štitio odstupnicu Odredu, izvukao teško ranjenog komandira čete, i posle tri dana se probio i pronašao partizansku bolnicu u šumi iznad sela Manojlovca.
Formiranjem 1. šumadijske NOU brigade, 5. oktobra 1943, Breulj je postavljen za polit-komesara 2. bataljona. Posebno se istakao u borbi koju su 1. i 2. bataljon vodili u Prijepolju 4. decembra 1943, kada su bili opkoljeni u zgradi bolnice od nadmoćnih njemačkih snaga. Već u prvom naletu pao je komandant 2. bataljona, pa je Tomo preuzeo komandu nad oba bataljona. Dva puta su Nijemci uspeli da upadnu u zgradu, ali su, u protiv napadu uz velike obostrane gubitke, izbačeni. Kad se smračilo, Tomo je organizirao proboj iz bolnice i uspeo da izvuče oko 100 boraca oba bataljona, među kojima i 94 ranjenika. Od februara 1944. Breulj je zamjenik političkog komesara 2. bataljona 1. južnomoravske brigade, u proljeće je zamjenik komandanta istog bataljona, a septembra 1944. je komandant novoformiranog 4. bataljona. S ovim mladim bataljonom Breulj je upao na do tada neoslobođenu teritoriju i 19. septembra 1944, kod sela Vratnika, razbio i zarobio oko 1200 četnika. Sa zaplijenjenim oružjem naoružao je jedinicu, koja je zatim cijelog dana vodila borbu s Nijemcima i Ljotićevcima, probila obruč, prebacila se preko Morave i došla u sastav Brigade.
Sredinom oktobra postavljen je za zamjenika komandanta 3. srpske NOU brigade. U završnim operacijama za oslobođenje zemlje učestvovao je u borbama na Srijemskom frontu, istočnoj Bosni i Posavini.
Posle oslobođenja obavljao je razne dužnosti u JNA. Zbog slabog zdravlja umirovljen je jula 1956, i posle toga ostaje aktivan društveno-politički radnik: biran je za člana Predsjedništva općinske konferencije SKH i člana općinskog komiteta SK u Zadru, za člana općinskog odbora SUBNOR-a i odbornika Općinske skupštine u Zadru i bio je delegat na VI kongresu SKJ. Više godina obavlja dužnost komandanta Štaba za općenarodnu obranu općine Obrovac. Penzioniran je u činu majora, a 1973. je unapređen u čin potpukovnika.
Umro je 23. maja 1985. godine.
Narodnim herojem proglašen je 9. oktobra 1953. godine.
Rođen je 16. decembra 1916. u siromašnoj i brojnoj seoskoj porodici u Bukovičkom selu Kruvu, kod Obrovca, Hrvatska. Otac Ivan svoje sedmo dijete, Tomu, nije mogao da pošalje u školu, već ga je zadržao da čuva stado. Slova je učio i naučio od svojih vršnjaka. U dvanaestoj godini je napustio kuću i zaposlio se najprije u Lici kao čuvar stada, a zatim, 1929. godina, na Sušaku kao građevinski radnik. Medu sušačkim radnicima Tomo je krenuo putem revolucionara: u osamnaestoj godini postao je član URSS-ovih sindikata; tu je pomogao štrajk obalskih radnika i osjetio buržoaski zatvor. Radeći na građevinama, s uspjehom je položio prva četiri razreda osnovne škole. Slijedeće, 1936. godine, odlazi u Koprivnicu i Bjelovar, gdje je organizirao štrajk za osmosatno radno vrijeme, ali je uhapšen i protjeran, da bi, posle lutanja i gladi, našao zaposlenje u Sisku. U jesen 1937. otišao je na odsluženje vojnog roka u Zemun, a potom se, kao obalski radnik, zaposlio u Beogradu. Organizirao je štrajk obalskih radnika, učestvovao 14. decembra 1939. godine u poznatim demonstracijama i bio ranjen.
Decembra 1940. primljen je u KPJ. Krajem istog mjeseca radi na organiziranju novog štrajka, ali ga žandari hapse i pod pratnjom izgone iz Beograda u Knin. Ali se on vraća u Beograd, javlja svojoj partijskoj organizaciji i nastavlja revolucionarni rad. Kapitulacija Kraljevine Jugoslavije zatekla ga je u vojsci kod Mostara. Odatle se vratio u Beograd i povezao s partijskom organizacijom. Uključuje se u pripreme za oružanu borbu.
Već 5. jula 1941. odlazi u partizanske jedinice na Kosmaj, ali je, dva dana kasnije,
partijskom odlukom vraćen u Beograd za pomoćnika glavnog tehničara pri MK KPJ Beograda, a kasnije preuzima dužnost glavnog tehničara, što je s uspjehom obavljao do druge polovine kolovoza 1942, kada je, po nalogu Partije, s grupom drugova otišao u Šumadijski NOP odred „Milan Blagojević".
U prvoj borbi protiv četnika, 27. kolovoza, u Jeloviku kod Aranđelovca, zaplijenio je pušku. A na prvom sastanku partijske ćelije u četi izabran za sekretara i zamjenika političkog komesara Rudničke čete. Oktobra 1942. u napadu na četnike u selu Trešnjevci kod Aranđelovca teško je ranjen, pa je tako zaostao za jedinicom koja se povukla. Naišla su dva četnika, pokušali da ga živa uhvate i odvedu Nijemcima, ali je Tomo iznenada nasrnuo, oteo četniku pušku i njome obojicu ubio. Tek posle sedmice, ranjen i iscrpljen, pronašao je svoju četu. U borbi s četnicima, sredinom maja 1943. na Rudniku, s osam drugova je štitio odstupnicu Odredu, izvukao teško ranjenog komandira čete, i posle tri dana se probio i pronašao partizansku bolnicu u šumi iznad sela Manojlovca.
Formiranjem 1. šumadijske NOU brigade, 5. oktobra 1943, Breulj je postavljen za polit-komesara 2. bataljona. Posebno se istakao u borbi koju su 1. i 2. bataljon vodili u Prijepolju 4. decembra 1943, kada su bili opkoljeni u zgradi bolnice od nadmoćnih njemačkih snaga. Već u prvom naletu pao je komandant 2. bataljona, pa je Tomo preuzeo komandu nad oba bataljona. Dva puta su Nijemci uspeli da upadnu u zgradu, ali su, u protiv napadu uz velike obostrane gubitke, izbačeni. Kad se smračilo, Tomo je organizirao proboj iz bolnice i uspeo da izvuče oko 100 boraca oba bataljona, među kojima i 94 ranjenika. Od februara 1944. Breulj je zamjenik političkog komesara 2. bataljona 1. južnomoravske brigade, u proljeće je zamjenik komandanta istog bataljona, a septembra 1944. je komandant novoformiranog 4. bataljona. S ovim mladim bataljonom Breulj je upao na do tada neoslobođenu teritoriju i 19. septembra 1944, kod sela Vratnika, razbio i zarobio oko 1200 četnika. Sa zaplijenjenim oružjem naoružao je jedinicu, koja je zatim cijelog dana vodila borbu s Nijemcima i Ljotićevcima, probila obruč, prebacila se preko Morave i došla u sastav Brigade.
Sredinom oktobra postavljen je za zamjenika komandanta 3. srpske NOU brigade. U završnim operacijama za oslobođenje zemlje učestvovao je u borbama na Srijemskom frontu, istočnoj Bosni i Posavini.
Posle oslobođenja obavljao je razne dužnosti u JNA. Zbog slabog zdravlja umirovljen je jula 1956, i posle toga ostaje aktivan društveno-politički radnik: biran je za člana Predsjedništva općinske konferencije SKH i člana općinskog komiteta SK u Zadru, za člana općinskog odbora SUBNOR-a i odbornika Općinske skupštine u Zadru i bio je delegat na VI kongresu SKJ. Više godina obavlja dužnost komandanta Štaba za općenarodnu obranu općine Obrovac. Penzioniran je u činu majora, a 1973. je unapređen u čin potpukovnika.
Umro je 23. maja 1985. godine.
Narodnim herojem proglašen je 9. oktobra 1953. godine.
-
tvoj_stomatolog
- Posts: 21
- Joined: 29/11/2006 11:17
- Location: sarajevo
#624
Titove jedinice su izvšile pokolj na Bleiburgu kada su im to dopustile engleske jedinice.Također je izvršio zločin nad organizacijom Mladi muslimani kada je 1949. četvoricu članova osudio na smrt govoreći da su radili na rušenju komunističkog sistema.Tada su ubijeni:Hasan Biber,Halid Kajtaz,Omer Stupac i Nusret Fazlibegović rahmetullahi alejhim.Njihova jednina "krivnja" je bila što se nisu slagali sa tadašnjom politikom,i što nisu išli Titovim stazama revolucije.Nikada nije utvrđeno da je iko od njih,a oduđeno ih je oko hiljadu,imao oružje.
-
Patron of Formello
- Posts: 758
- Joined: 18/10/2006 08:39
- Location: SFRJ
#625
Vlado Rolović
Rođen je 21. maja 1916. godine u selu Brčeli Crmnica, Bar, Crna Gora, u siromašnoj seljačkoj porodici.
Djetinjstvo je proveo u selu Brčeli, gdje je završio osnovnu školu; poslije je, u teškim uvjetima, nastavio školovanje u barskoj, pećkoj i cetinjskoj gimnaziji. Kada je završio gimnaziju, upisao se na Pravni fakultet Beogradskog univerziteta.
Još kao đak cetinjske gimnazije opredjeljuje se za napredni radnički pokret, i vrlo aktivno učestvuje u svim akcijama omladine, u gimnaziji i zanatskom i sportskom društvu „Lovćen". Godine 1935. primljen je za člana SKOJ-a, a početkom 1936. godine u Partiju. Od prijema u Partiju, do aprila 1941. godine, obavljao je mnoge odgovorne funkcije: radi u tehnici MK Beograda i PK KPJ za Srbiju; potom ga Partija šalje na rad u Crnu Goru, gdje je izvjesno vrijeme rukovodio sreskim komitetom SKOJ-a, a zatim je postao sekretar Sreskog komiteta KPJ za srez barski; 1940. godine izabran je u PK Crne Gore, a iste godine i za delegata partijske konferencije Crne Gore; uoči rata 1941. u Beogradu, bio je zadužen za rad po vojnoj liniji.
Zbog svog revolucionarnog rada, hapšen je 1935. godine na Cetinju, i 1938. godine u Beogradu. Pred policijom se primjerno držao.
Aprila 1941. vraća se u rodni kraj. Odmah se aktivno uključuje u pripreme za ustanak u srezu barskom (u opštini Paštrovići). Trinaestog jula 1941, kao rukovodilac ustanka u svom kraju, pošao je u oružanu borbu protiv okupatora. U ustanku su učestvovale stotine patriota, članova KPJ, SKOJ-a i simpatizeri iz dijela Crnogorskog primorja (Paštrovići). Uništili su sve karabinjerske posade od Budve do Bara. U tome je velike zasluge imao Vlado Rolović, koji je već u prvim oružanim akcijama pokazao organizatorsku sposobnost i hrabrost.
Novembra 1941. javlja se kao dobrovoljac za odlazak u Sandžak. Prvog decembra 1941, u sastavu Lovćenskog bataljona učestvuje u napadu na Pljevlja. I tu pokazuje primjerom kako se valja boriti. Pokazuje veliku prisebnost u najtežoj situaciji (borba u okruženju, protiv višestruko jačeg neprijatelja). Dvadeset prvog decembra 1941, kao politički komesar 1. čete, stajao je u stroju svog 1. crnogorskog (lovćenskog) bataljona 1. proleterske brigade. Od toga dana, on korača borbenim stazama 1. proleterske brigade. Divni su primjeri njegove hrabrosti u borbama na Okruglici, Žepi, Igmanu, na Ulogu, u Župi kod Kalinovika, na Sinjajevini. Ili na Dobrom Dolu, gdje je, na čelu čete, uskočio među četnike i nanio im teške gubitke. Poznati su i njegovi podvizi u borbama za Konjic i Livno, 1942. godine. U danima IV ofanzive uvijek je i jurišima na čelu 1. bataljona, kao njegov politički komesar.
Hrabar, samoprijegoran, marksistički izgrađen, dobar organizator, upućivan je na odgovorne dužnosti. Bio je rukovodilac politodjela 1. dalmatinske, potom rukovodilac politodjela 15. majevičke brigade, pa rukovodilac politodjela 17. istočnobosanske divizije. Za političkog komesara 38. divizije imenovan je 1944. godine.
Poslije završetka rata, 1945. godine upućen je na rad u OZN-u za Jugoslaviju. Dao je značajan doprinos uništenju neprijateljskih ostataka u našoj zemlji i suzbijanju neprijateljske djelatnosti.
U periodu izgradnje socijalizma obavljao je mnoge odgovorne dužnosti: načelnik Odjeljenja u OZN-i Jugoslavije, član Vlade Crne Gore, pomoćnik saveznog sekretara za inostrane poslove, sekretar Komiteta partijske organizacije DSIP, član Gradskog komiteta SK Beograda, ambasador SFRJ u Norveškoj, Japanu, Švedskoj. U Štokholmu je, 7. aprila 1971. godine, smrtno ranjen od grupe ustaških terorista, a osam dana kasnije podlegao je ranama.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941, i više domaćih i stranih odlikovanja. Rezervni je general-major JNA.
Narodnim herojem proglašen je 9. aprila 1971. godine
Rođen je 21. maja 1916. godine u selu Brčeli Crmnica, Bar, Crna Gora, u siromašnoj seljačkoj porodici.
Djetinjstvo je proveo u selu Brčeli, gdje je završio osnovnu školu; poslije je, u teškim uvjetima, nastavio školovanje u barskoj, pećkoj i cetinjskoj gimnaziji. Kada je završio gimnaziju, upisao se na Pravni fakultet Beogradskog univerziteta.
Još kao đak cetinjske gimnazije opredjeljuje se za napredni radnički pokret, i vrlo aktivno učestvuje u svim akcijama omladine, u gimnaziji i zanatskom i sportskom društvu „Lovćen". Godine 1935. primljen je za člana SKOJ-a, a početkom 1936. godine u Partiju. Od prijema u Partiju, do aprila 1941. godine, obavljao je mnoge odgovorne funkcije: radi u tehnici MK Beograda i PK KPJ za Srbiju; potom ga Partija šalje na rad u Crnu Goru, gdje je izvjesno vrijeme rukovodio sreskim komitetom SKOJ-a, a zatim je postao sekretar Sreskog komiteta KPJ za srez barski; 1940. godine izabran je u PK Crne Gore, a iste godine i za delegata partijske konferencije Crne Gore; uoči rata 1941. u Beogradu, bio je zadužen za rad po vojnoj liniji.
Zbog svog revolucionarnog rada, hapšen je 1935. godine na Cetinju, i 1938. godine u Beogradu. Pred policijom se primjerno držao.
Aprila 1941. vraća se u rodni kraj. Odmah se aktivno uključuje u pripreme za ustanak u srezu barskom (u opštini Paštrovići). Trinaestog jula 1941, kao rukovodilac ustanka u svom kraju, pošao je u oružanu borbu protiv okupatora. U ustanku su učestvovale stotine patriota, članova KPJ, SKOJ-a i simpatizeri iz dijela Crnogorskog primorja (Paštrovići). Uništili su sve karabinjerske posade od Budve do Bara. U tome je velike zasluge imao Vlado Rolović, koji je već u prvim oružanim akcijama pokazao organizatorsku sposobnost i hrabrost.
Novembra 1941. javlja se kao dobrovoljac za odlazak u Sandžak. Prvog decembra 1941, u sastavu Lovćenskog bataljona učestvuje u napadu na Pljevlja. I tu pokazuje primjerom kako se valja boriti. Pokazuje veliku prisebnost u najtežoj situaciji (borba u okruženju, protiv višestruko jačeg neprijatelja). Dvadeset prvog decembra 1941, kao politički komesar 1. čete, stajao je u stroju svog 1. crnogorskog (lovćenskog) bataljona 1. proleterske brigade. Od toga dana, on korača borbenim stazama 1. proleterske brigade. Divni su primjeri njegove hrabrosti u borbama na Okruglici, Žepi, Igmanu, na Ulogu, u Župi kod Kalinovika, na Sinjajevini. Ili na Dobrom Dolu, gdje je, na čelu čete, uskočio među četnike i nanio im teške gubitke. Poznati su i njegovi podvizi u borbama za Konjic i Livno, 1942. godine. U danima IV ofanzive uvijek je i jurišima na čelu 1. bataljona, kao njegov politički komesar.
Hrabar, samoprijegoran, marksistički izgrađen, dobar organizator, upućivan je na odgovorne dužnosti. Bio je rukovodilac politodjela 1. dalmatinske, potom rukovodilac politodjela 15. majevičke brigade, pa rukovodilac politodjela 17. istočnobosanske divizije. Za političkog komesara 38. divizije imenovan je 1944. godine.
Poslije završetka rata, 1945. godine upućen je na rad u OZN-u za Jugoslaviju. Dao je značajan doprinos uništenju neprijateljskih ostataka u našoj zemlji i suzbijanju neprijateljske djelatnosti.
U periodu izgradnje socijalizma obavljao je mnoge odgovorne dužnosti: načelnik Odjeljenja u OZN-i Jugoslavije, član Vlade Crne Gore, pomoćnik saveznog sekretara za inostrane poslove, sekretar Komiteta partijske organizacije DSIP, član Gradskog komiteta SK Beograda, ambasador SFRJ u Norveškoj, Japanu, Švedskoj. U Štokholmu je, 7. aprila 1971. godine, smrtno ranjen od grupe ustaških terorista, a osam dana kasnije podlegao je ranama.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941, i više domaćih i stranih odlikovanja. Rezervni je general-major JNA.
Narodnim herojem proglašen je 9. aprila 1971. godine