Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Nisu me primili na Muzičku akademiju i moja kula od karata tada se raspala. Sanjao sam Beograd, lijepe žene, samo da dođem u taj grad. Međutim, odbili su me bez objašnjenja. Kasnije sam naletio na jednog violončelista iz Subotice koji mi je predložio Sarajevo jer i tamo imaju akademiju. Znam da to danas zvuči ružno, ali meni je u to vrijeme bilo kao da idem negdje u Tursku, pa do tada nisam nikada bio ni u Bosni ni u Sarajevu. No u Sarajevu su mi se otvorila sva moguća vrata, bilo je sjajno. Prije svega, začudio sam se kad sam otišao na prvi ples gdje se svirao jazz. Čudom sam se čudio, u Subotici sam jazz onako malo sviruckao, a u Sarajevu su ga baš rasturali. I za vrijeme tog nastupa ugledao me kontrabasist iz benda jer sam stajao blizu orkestra i u pauzi me pozvao. Popeo sam se na binu, bilo mi je čudno što me zove jer nikoga nisam poznavao, ali ispostavilo se da je taj glazbenik u vojničkom odijelu, koji je služio vojsku u Sarajevu i svirao – svirao i s orkestrom moga oca. I pozvao me da odsviram nešto s njima, i odsvirao sam dvije-tri skladbe koje sam znao i to je dobro zvučalo. Nakon svirke su se okupili, nešto se dogovarali i onda me pozvali: “Kornelije, mi bismo željeli da sviraš s nama. O.K.?” I tako sam odmah nakon dolaska u Sarajevo upao u bend. Žao mi je bilo tog klavirista kojega sam tada zamijenio, sve se odigralo u tren.