Sve u svemu, još jedan u nizu razloga za nastavak protesta.
Kriminal: Kako su za vrijeme mandata Samira Silajdžića otimane nekretnine
Tajo, bojim se za svoj stan!
Nekadašnji društveni stanovi prava su zlatna koka. Naravno, to važi samo ako ste uposlenik Kantonalne uprave za stambena pitanja. Dani otkrivaju kako je bivši ministar za stambene poslove Kantona Sarajevo, uz pomoć svojih suradnika, manipulacijama i kršenjem zakona gradio karijeru na putu prema premijerskoj fotelji
Eldin Hadžović
Kad je sirijski ljekar Alaeddin Khandach, kao pripadnik Armije BiH, poginuo u akciji izvlačenja ranjenika za vrijeme borbi za sarajevsko naselje Otes, iza sebe je ostavio suprugu Sanidu i još malog sina Abdurahmana. Bio je decembar 1992. i Sanida je bila pred porođajem - petnaest dana kasnije, u januaru 1993, rodila je kćer Rimu. Nažalost, tragedija koja je zadesila porodicu Khandach time nije završena. Federalno ministarstvo odbrane je privremenom odlukom Khandachevoj dodijelilo stan na broju 2 u Kulovićevoj ulici jer je, kako stoji u obrazloženju, stan u kojem je do tada živjela kao podstanarka, zbog vlage, bio neuvjetan za život.
Pošto raniji vlasnik nikada nije podnio zahtjev za povrat toga stana, Ministarstvo odbrane dvije godine po završetku rata donosi i stalno rješenje o dodjeli stana porodici Khandach, nakon čega Sanida pokreće postupak za otkup stana. No, tada Federalno ministarstvo odbrane, u revizionom postupku, poništava prethodno rješenje, a kao razlog je naveden podatak da je Khandacheva suvlasnica drugog stana, to jest porodične kuće, iako je, prema dostupnim dokumentima, lako utvrditi da se to suvlasništvo svodi na cijela dva kvadratna metra!
Ubrzo je uslijedio i nalog za deložaciju i pravna bitka porodice Khandach se činila unaprijed izgubljenom. Predmeta se dohvatila Uprava za stambene poslove Kantona Sarajevo, pa je porodica Khandach i deložirana iz stana u Kulovićevoj ulici u novembru 2004, a u njega je useljen brigadni general Nihad Bojadžić, koji je rečeni stan, vrlo brzo i bez većih problema, uspio otkupiti. Sanida Khandach je s dvoje djece prebačena u alternativni smještaj u Gradačačkoj ulici, na koji je u maju 2006. izgubila svako pravo. Trenutno ne posjeduje nikakav papir na osnovu kojeg bi polagala pravo na bilo kakav smještaj, tako da, prema vlastitom priznanju, svakoga dana može biti izbačena na ulicu.
Khandacheva već godinama obija pragove raznih institucija, ali se čini da pomoći nema niotkuda. "Obratila sam se za pomoć i Bahri Kituši, predsjednici Udruženja porodica šehida i poginulih boraca KS-a, ali ona mi je rekla da se ništa ne može završiti dok joj ne donesem pet-šest hiljada maraka da počasti neke ljude u Armiji", priča Sanida, a isto je pismeno potvrdila na raspravi organiziranoj u Upravi za stambena pitanja. U to vrijeme je na čelu Ministarstva za stambene poslove bio Samir Silajdžić i Khandacheva se naivno nadala da će joj, kao bivši kolega, pomoći - zajedno su radili u bolnici na Radiološkom odjeljenju, ona kao medicinska sestra, a on kao tehničar - no, on joj je jednom prilikom odbrusio: "Šta hoćeš, ženo Božija, pa ti imaš kuću!" i - spustio slušalicu. Sanida danas preživljava čuvajući tuđu djecu, a Samir Silajdžić preživljava kao kantonalni premijer.
Jedne noći u decembru...
"Iseljena sam nezakonito jer je tako htio ministar Samir Silajdžić, a pomogli su mu Lutvo Mehonić i ostali iz Federalnog ministarstva odbrane", kroz suze govori Khandacheva. Na trenutak suze očaja zamjenjuju radosnice - kćerka Rima joj upravo telefonom javlja da je dobila peticu iz prakse. Ona ide u Srednju medicinsku školu i želi da postane liječnica, baš kao što je bio i njen rahmetli otac.
Pokrenut je i sudski spor, ali nikada nije završen. Tadašnja direktorica Uprave za stambene poslove Mirsada Mujanović je obrazložila: "Iako je Sanida obnovila ugovor s Federalnim ministarstvom odbrane, nakon odluke visokog predstavnika u BiH o reviziji rješenja o korištenju napuštenih stanova, rješenje je 2003. godine proglašeno ništavnim."
No, Mirsada Mujanović je vrlo često spominjana u dokumentima i krivičnim prijavama koje su, prema našim pouzdanim podacima, dostavljeni kantonalnom tužitelju Branku Šljivaru još u decembru 2005! Protiv Mirsade Mujanović i troje tadašnjih uposlenika Uprave - Safeta Hote, Sabine Rizvo i Jasne Topalović - krivičnu prijavu su podnijeli i članovi sarajevske porodice Demir. Prema prijavi, svi su optuženi za krivotvorenje isprave, primanje mita, nesavjestan rad u službi i zloupotrebu položaja. Osim spomenute četvorke, prijava tereti i Branka Radana, advokata iz Lukavice, za kojeg će se kasnije ispostaviti da nije nikakav advokat, već taksist! Istu prijavu je dva mjeseca kasnije Šljivaru podnio i Helsinški komitet za ljudska prava. Iako je Arif Demir pismeno od Šljivara tražio informaciju o statusu njegove prijave, do dana današnjeg nije dobio nikakav odgovor!
Arif Demir je, kao dugogodišnji uposlenik Klasa, 1998. dobio na korištenje dvosoban stan u Bosanskoj ulici jer je Hašim Ibrajić, prijašnji nosilac stanarskog prava, u međuvremenu preminuo. No, u decembru 2005. na porodični telefon Demirovih je nepoznata osoba, koja se predstavila kao uposlenik Uprave za stambene poslove, javila da je podnesen zahtjev za povrat tog stana i da će Demirovi uskoro biti deložirani.
Kako je navedeno u prijavi, zahtjev je podnijela Sonja Zvizdalo iz Beograda, a isti izvor je naveo da je njen advokat Branko Radan priložio falsificiranu potvrdu o prijemu pošiljke, te da je za tu uslugu "naplatio 30.000 maraka, kojim je darivao uposlenike Uprave za stambena pitanja Sabinu Rizvo, Safeta Hotu, Mirsadu Mujanović i Jasnu Topalović". No, tu se podaci ne slažu. Prema dokumentaciji kojom Dani raspolažu, Mirsada Mujanović je najprije u augustu 2005. odbacila zahtjev Sonje Zvizdalo jer je "neblagovremeno upućen", no Samir Silajdžić lično, mjesec dana kasnije, poništava tu odluku jer se pojavio "dokaz" da je prijava ipak blagovremeno poslana!
"Dokaz" je slaba fotokopija potvrde o prijemu pošiljke s jasno izraženim pečatom neke beogradske pošte i datumom 13. 5. 1999! Pošiljka koja je, navodno, sadržavala zahtjev za povrat stana, međutim, nikada nije protokolirana, a adresirana je na Upravu za povrat stana, tijelo koje u tome trenutku uopće nije postojalo! Naime, tada se zvala Uprava za upravno rješavanje stambene oblasti i advokat-taksist Branko Radan je, prema tome, ili bio vidovit, pa je znao kako će se tijelo kasnije zvati, ili mu je neko iz Uprave sugerirao na koga da adresira pošiljku!
Pošta Beograd
Izvor Dana iz Uprave za stambene poslove, koji je insistirao na anonimnosti, tvrdi da ovakvih slučajeva ima na desetine, a Dani su za sada kompletirali podatke o 14 slučajeva naknadnog i ničim dokazivog podnošenja zahtjeva za povrat stana. Matrica je za sve slučajeve skoro identična: svi postupci su pokrenuti za vrijeme mandata Samira Silajdžića, naročito u toku 2004. godine, da bi se također naknadno pojavila i uplatnica iz beogradske pošte s datumom iz 1999! Ministarstvo za stambene poslove je sve te uplatnice prihvatalo kao valjan i legitiman dokaz podnošenja zahtjeva.
Slučaj Hadžire Efendić, također supruge palog borca Armije BiH, savršen je primjer: iako joj je, kao bivšoj uposlenici Alhosa, dodijeljen stan, o čemu postoje iscrpni i precizni dokumenti (rješenje Alhosa, potvrda Sarajevostana o vlasništvu, uvjerenje Zemljišno-knjiškog ureda Općinskog suda, preporuka Helsinškog komiteta, Ombudsmana FBiH, Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica, itd.), Silajdžićevo ministarstvo donosi odluku da se porodica Efendić deložira, i to na osnovu potvrde o pošiljci zahtjeva za povrat stana koju je podnijela Danica Šnajderov. U dokumentaciji koju je Efendićeva ustupila Danima postoji i uvjerenje Ministarstva za stambena pitanja iz 2000, s potpisom tadašnje ministrice Razije Pašić-Hamzić, koje potvrđuje da je rečeni stan proglašen trajno napuštenim "jer nije podnesen zahtjev za povrat". Istu potvrdu je izdala i Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica (CRPC), a provjerom u Arhivu BiH dokazano je da takav zahtjev nikada nije poslan, što sve ukazuje da je riječ o kriminalnoj sprezi politike i pravosuđa. Politike, jer su svi akteri priče, na čelu sa Samirom Silajdžićem, članovi Stranke za BiH, i pravosuđa, jer još uvijek nije podignuta niti jedna optužnica po nebrojenim tužbama koje su stigle na sto tužitelja Šljivara. Hadžira Efendić je svoju tužbu protiv Ministarstva stambenih poslova predala u septembru 2006. godine.
Šljivar je, također, dobio i anonimno pismo uposlenika Ministarstva stambenih poslova (isto pismo je upućeno na još nekoliko adresa, uključujući OSCE, OHR, predsjedavajućeg Skupštine Kantona), u kojem se navode teške optužbe protiv Safeta Hote, Sabine Rizvo, Jasne Topalović i Mirsade Mujanović. "Kao argument ovakvom kriminalu i bezakonju, spomenuti su isticali da su morali raditi po nalozima pretpostavljenih, naročito po nalozima ranijeg ministra stambenih poslova Samira Silajdžića, koji je na takav način gradio sebi karijeru od medicinskog tehničara do premijera Kantona, a sve preko njihovih leđa", piše u pismu.
Aktualni premijer Kantona s Danima nije htio razgovarati o trošenju svog mandata u Ministarstvu za stambene poslove. Zapravo je, upitan za silne krivične prijave, bio vrlo precizan: "Nemam komentara." Samir Silajdžić, koji je na subotnjim protestima u Sarajevu dobio nadimak Tajo (po čuvenoj izjavi "Tajo, bojim se!"), polako ali sigurno prikuplja obiman dosje. Nastavi li ovim tempom, velike su mu šanse da prikupi reference na osnovu kojih može, po isteku mandata, postati premijer Federacije BiH.
http://www.bhdani.com/default.asp?kat=t ... ekst_rb=10
