Tajne niti duše

[_aja_]

"

[sapati srca]

...

[_aja_]

I nastavi, nemoj stajati, nemoj nikada prestajati...Dok citah sjetih se Mešinih rijeci...pa smatrah prigodnim da ih postavim...Pozdrav i hvala na daru radosti koje mi donese tvoje pisanje...nastavi, nemoj stati, nemoj nikada prestajati...jer Izvor je zaista neiscrpan...



Sve je moguce, sve je na dohvat ruke, samo se covjek ne smije predati...

Tesko je dok se ne odlucis, tada sve prepreke izgledaju neprolazne, sve teskoce nesavladive. Ali kada se otkines od sebe neodlucnog, kada pobjedis svoju malodusnost, otvore se pred tobom nesluceni putevi, i svijet vise nije skucen i pun prijetnji. Kako su ljudi nesavrseni. U svemu. Ne mogu da zive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traze u zeni, u drugom covjeku, u lazi. Potrebna mi je ta druga polovina, a o njoj nista ne znam. Drugi covjek je zatvorena kutija i nista iz njega nece izaci ako to on ne zeli. Mi mozemo da stojimo pred tajnom danima, nista nam se nece otkriti. Nepotpuni smo, a zatvoreni. Postali smo neprirodni, odvojili smo se od sebe kakvi smo bili nekad, ko zna kakvi, izgubili smo nevinost. Ljudi misle zlo jedan drugom. Trebali bi da se vratimo prirodi i njenoj cistoti. Postajao je neki filozof koji je to predlagao ljudima. Nisu ga poslusali.

Smatrao sam duznoscu i srecom da sebe i druge cuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grijesne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti? U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju? Covjek nije Bog, i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio, a ako nema sta da suzbija, u cemu je onda zasluga? Sada o tome mislim drukcije. ali da ne pominjem ono sto ce doci kad bude potrebno. Bice vremena za sve. Na koljenu mi je hartija koja mirno ceka da primi moj teret, ne skidajuci ga s mene i ne osjecajuci ga sama, preda mnom je duga noc bez sna, i mnoge duge noci, na sve cu stici, sve cu uciniti sto moram, i da se optuzim i da se odbranim, zurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada, i poslije mozda nikad vise. Kad dodje vrijeme, i zelja da se kazu druge, i one ce doci na red. Osjecam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne zivi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj guzvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskace izmedju drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaze, da osine ili utjesi. Ponekad se guraju, nasrcu jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da ce ostati nerecene. Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a sudjenje ima suocenja i svjedocenja, necu ih mimoici, i moci cu na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, niko drugi, samo ja. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, zacudjeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vise.

Mesa Selimovic

[zelenashica]

...........

[_aja_]

.

[sapati srca]

...

[_aja_]

....

[sapati srca]

...

[zelenashica]

.........

[Šeherzada]

e šapatu.....ti baš znaš ....znaš da čovjeku izmamiš suze,....čak i kad presuše........hvala što stihovima tečnim, ovo jutro uvećavaš moje ionako velike misli na nekoga.....uvećavaš ionako veliku ljubav......

Slazem se s tobom.....A i ti mi sve vise licis na njega.....Definitivno vas najvise volim citati

[zelenashica]

.......

[Šeherzada]

Misice draga,ti zaista pronalazis rijeci koje diraju u srce kao i sapat.....Vidi se da je tvoja ljubav tako cista.....sve vise mi licis na mene samu kakva sam bila nekada prije 2-3 mjeseca

[zelenashica]

........

[Šeherzada]

Misice,rasplaces me kada tako pricas

[zelenashica]

.......

[sapati srca]

...

[zelenashica]

.....

[Šeherzada]

Pomislila sam da je dnevnik zauvijek izgubljen ali evo pronadjoh ga negdje u cosku zatrpane poezije...


Koliko god covjek bio prolaznik u zivotu on ostavlja iza sebe tragove. Neciji su dublji, neciji plici. Ali, sustina nije u tezini covjeka, vec u njegovom karakteru, njegovim sposobnostima da zauzme necije srce, da osjeti njegovu tugu i njegovu radost. Covjekov zivotni put je slijepi put i on je svjestan da ce mu kad tad on doci glave, zavrsiti se u jednoj tacki. Zbog toga on pokusava iskoristiti svaki sekund, minutu, sat, dan, godinu… Neprestana borba za zivot, za unapred izgubljenom bitkom. Sta ga to tjera i vodi da se i dalje bori iako zna da ce proci kroz zivot brzo poput voza? Vodi ga dusa koja zna da za nju ne postoji kraj.
Sto prije spoznamo sebe, svoju savjest, svoju dusu, svoju prolaznost, zivot cemo shvatiti samo jednu predivnu igru izmedju dvije vatre. Vatre ljubavi i vatre bozijeg suda. Svi smo mi brojevi koji se privlace ili odbijaju. Kad pronadjemo svoj broj tad postajemo jaci, visi, bolji, spremniji za put kojim stremimo. Razum treba da vlada osjecanjima a osjecanja da nadopunjuju razum. Ako jedno nedostaje onda postajemo rastreseni i gubimo nadu za pronalazak svog broja. Pa makar ga nikada ne dodirnuli, lakse nam je kad znamo da postoji, da je stvaran i da je dio nas.

Bila je tiha noc. Previse necujna za moje misli. Gledala sam ga i cudila se kako mi iscuri kroz stisnutu pesnicu. Pravila sam se kao da se nesvjest nije desavala meni, nego mojoj sjenki koja je stidljivo izvirivala ispod zamrlog tijela. Noc mi se kao pijesak provlacila kroz prste i ne uspijevajuci da se rasprsi na vjetru, pretvarala u neuhvatljive sekunde pjescanog sata. Nisam mogla zaustaviti sat, ostadoh bez snage. Koliko ga god stiskala cvrsce, on je brze curio iz dlana. Zasto mi je sve tako neuhvatljivo, nedodirljivo? Zasto jedna obicna noc ne moze biti neobicna? Zasto sam pocela da sumnjam u svoju misiju na zemlji? Mozda sam sebi postavila veliki teret a da toga nisam svjesna. Ma prerano sam se poradovala da sam jedna od onih, koja je predodredjena da ostavi cvrste otiske na zemlji. Gdje god da se okrenem oko mene zid, nepremostiva prepreka. Cak ni pogled kroz otvoren prozor ne vodi nigdje. Ne postoji svjetlo, izlaz, vec samo tama i beskonacnost mojih misli. Kako da ocekujem od danasnjeg dana nesto bolje, kad nisam spremna da se rastanem od juce. Nadala sam se da ako prezivim ponedjeljak, da ce sve biti lakse. Govorili su mi da je utorak jos gori dan, medjutim, nema dobrog i loseg dana, nego samo dobre ili lose srece. A sreca je rijetko bila na mojoj strani. I kad jeste, mislila sam da je to normalna stvar. Valjda kad covjek zeli vise, bog mu da manje. Kad ne zeli nista, podari mu mrvicu vise, da ne izgubi samopouzdanje i tako ga povuce naprijed u drugi dan. A ja nepripremljena ulazim u novi dan. Sve svoje zelje i nade, strahove i padanja istrosim do snova pa mi oni ostanu prazni i daleki kao obecana zemlja. Zato mi jutra izgledaju tako nedozivljena. Nemam kome da pogledam direktno u oci i ispricam svoje snove. Jutros sam naisla na prijatelja i taman da mu odgovorim na njegovo pitanje - Kako sam i sta ima? Ostadoh nijema, jer zaista nisam znala ni kakav sam, ni sta ima. Odgovor sam saznala tek kad smo se razisli. Znala sam da mi je lose, da me disanje izdaje, da me znoj obliva od naprezanja da se prisjetim svojih snova. I onda sam naletila na crnu rupu, i iz straha da me ne proguta zacutala sam. Odgovor sam progutala zajedno sa gorkom pljuvackom. Pokazala sam se kao kukavica. Znam da ce me to izjedati cijeli dan.
Da hoce ovaj utorak vec jednom proci, a tek je poceo. Njegovi repovi ce me smarati cijeli dan, ostavljati hladne oziljke po vratu. Jedino mi ostaje nada da cu vaskrsnuti sutradan i sresti njega. A on ce mi pokazati gdje se zivot krije, on je moja svjetlost na izlazu iz ove sedmice...

[sapati srca]

...

[_aja_]

..

[port4l]

Gdje sad da te tražim u sjeni noći kao što je ova, u smiraju dan, u ružinom pupoljku, u jesenjoj kiši, u talasima, u tišini..........
Ili da te tražim u sebi , gdje te nosim ponosna na ljepotu kojom te okružuju moje misli. Ili da te tražim u tišini moga postojanja, ili da te tražim u još jednom snu o nama....

Svaka Vam cast citajuci ove stranice ne mogu ostati miran, nesto u dusi, u srcu i u oku zaigra zadrhti! Sam zbunjen i okovan, svojom sutnjom i okljevanjem, dosao sam ovdje da nadjem nesto za sebe i za nju...

Divno je citati ove tekstove, daju mi nadu i vjeru i najvaznije opale mi samar stvarnosti i pokazu mi nesto najvrijednije sto imam a to je ONA! Shvatim, ono sto i znam ali nekada mozda malo zaboravim, ne zelim da je trazim u vjetru i snovima, ne zelim da je trazim u sjecanjima i nekada proslim vremenima, smjehovima, suzama, setnjama i pogledima... Zelim da uvjek bude u svemu tome, zelim da bude tu, da joj budem, da jedno drugom budemo, ljepota svake suze i svakog smjeha!... hvala Vam Citajuci Vas jednostavno pozelim i ja pisati al tesko tesko.... mozda!

[_aja_]

..

[sapati srca]

...

[_aja_]

...

[port4l]

Hvala na divnim riječima, i ako možda nisi to primjetio već si pisao, već si rekao šta osjećaš, najljepše su riječi riječi srca...

Vase su rijeci te koje su divne i vise od toga...

Napisao sam, vidis napisao sam nesto i istina jeste najljepse su rijeci, rijeci srca... Samo da mi je reci njoj te rijeci tako slobodno i .... uhhh samo da ih ona cuje... svu srecu Vam zeim u daljem pisanju a jos vise u ljubavi!