Nakon što mu je mobilisan otac, Viktor Čongovaj postao je dobrovoljac. Teško je ranjen tokom ofanzive u Zaporožju. Nakon 13 operacija, kaže da bi se vratio na front i u kolicima. Ovo je njegova priča…
...Najprije smo otac i ja ušli u remontni bataljon. Onda su nas jedne noći postrojili i rekli: "Dečki, situacija je ovakva: nedostaje pješaštva, ima li zainteresiranih?" Ja sam se javio, a onda i moj otac. Nisam htio da sjedim u pozadini, kakvog smisla ima ići u vojsku i biti negdje iza? To nije u redu. Odveli su nas na položaje i objasnili što da radimo. Bila je to treća linija obrane. Nakon nekog vremena poslani smo na drugu liniju. Zatim – prva. Bolje je ovako, jer se ljudi postupno navikavaju na eksplozije…
...Bili smo na ruskim pozicijama, oni su ih dobro poznavali. Doletio je dron i počeo bacati granate. Brojali smo, izbacio je više od 30 komada. Doleti, baci, vrati se, zakači novu granatu i dolazi opet. Trebalo mu je 5-7 minuta da stigne s novom granatom. U mom odjelu samo je jedna osoba ostala netaknuta. Nismo ga vidjeli, samo smo ga čuli. Ranjen sam u dva sata u noći. Pokušao sam ga vidjeti, imao sam termovizijski nišan. Dobro je djelovao na ljude, ali nisam vidio dron. I nije bilo zaklona za skrivanje, rov i to je to...Čujem dron kako lebdi iznad mene i čujem da je ispustio granatu. Počeo sam bježati u stranu, a moj suborac je stajao na raskrižju rova. Naletim na njega i shvatim da nemam kamo drugdje pobjeći, krenem natrag, naletim na korijen i padnem, a granata mi padne na noge. Da nije bilo tog korijena, trčao bih još malo dalje i vjerojatno bio ranjen, ali ne ovako…
...Jarik (jedini momak koji nije ranjen), stavio mi je podveze, izbacio me iz rova i skinuo mi pancirku i kacigu. Podigli su me, prebacio sam ruke preko njegovih ramena i on me nosio. Odmakli smo se par metara, čujem dron kako se vraća. Sakrili smo se u grmlje, rekao sam mu: „Brate, bježi, sakrij se“, a on mi je odgovorio: „Brate, neću te ostaviti“…
...Nazvao sam zapovjednika i zamolio ga da pazi na mog oca. Rekao mi je da ne brinem, paziće na njega i neće me ostaviti. U četiri mjeseca koliko je prošlo od tog razgovora, održao je sve što je obećao. Pomažu mi i moralno i financijski. Zalažu se za mog oca, a momci kad imaju 10-15 dana odmora, dođu kod mene, gdje god da sam...Da je više takvih zapovjednika bilo bi puno manje gubitaka. Kažem svima: da nemam obitelj, sjeo bih u kolica, zakačio druga iza, stavio tamo streljivo, uzeo mitraljez i išao za svojim zapovjednikom. On je nevjerojatan čovjek…
...Na fronti čovjeku povjeriš život. I kod kuće navodno imaš prijatelje, ali kad je sve počelo, malo je njih otišlo na frontu, vjerojatno se može nabrojati na prste jedne ruke, kriju se. Jedan me gleda u oči i kaže: “Bojim se.” Pitam ga: “Misliš da mene nije bilo strah?” Objašnjavam im jednu stvar: “Ljudi, zasad je sve u redu je, dajete novac za Oružane snage, za dronove i drugu opremu. Ali bit će i tvoj red da odeš tamo, a ti uopće nisi spreman...Ne agitiram, samo iznosim svoje mišljenje, bolje ti je da sad ideš na front, tamo ima iskusnih koji se znaju boriti, znaju što i kako treba. I bolje je ići kod takvih ljudi sada nego s takvima kao što si ti kasnije...
