O, definitivno se nismo razumjeli. Ja govorim o stvarnom životu mladih ljudi, pubertetlija na ex yu prostoru - devedesetih, a to podrazumijeva i svjesnu i nesvjesnu percepciju onoga što nas okružuje i čemu smo izloženi godinama... eto, neka bude saamo deset godina.Laertes wrote:Fakat se nismo razumjeli.¤ jelena ¤ wrote:Nauči razliku između čuti i slušati pa će ti biti jasno o čemu pričam.
Alibaba priča o nekakvoj pjesmi Beograd. Ja zaista nemam pojma o čemu priča, a tvrdi da je svi znaju. Ti kažeš da svi znamo Cecu. Eto, ja ne znam.
Ja fakat i tad, a i sad, čim dođem u situaciju da budem izložen tom smeću od muzike, mijenjam situaciju (promijenim stanicu, kafanu, TV kanal, nabijem slušalice u uši...). Znam da postoji neka Ceca Arkanovca, i još mnoge, ali nikad mi nije palo na pamet da pokušam razlikovati ko je ko u tom svijetu. A da bi to čovjek znao, mora ih barem poslušati. Što je različito od čuti, don't you think?
Stay safe
Možeš ti svjesno mijenjati situacije do mile volje, ali...dok ti promijeniš situaciju, bila to kafana ili nabijanje slušalica u uši, pozamašan dio smeća kojem si izložen već je u tvojoj glavi - bio ti toga svjestan ili ne.
Zbilja lijepo i samodopadno čovjeku zvuči to: ''ja pojma nemam te pjevače i te pjesme, ništa ja to ne znam i ne razlikujem jer ja to ne slušam i nisam nikad slušao''....bla, bla....Mogao si ti u svoja četiri zida i u društvu nekog užeg kruga ljudi da to ne slušaš, ali na ulici i u nekom većem društvu nisi mogao da ne čuješ i da ne registruješ, bez obzira na to što si imao kakav-takav izbor da slušaš i ono što voliš. To je, valjda, jasno.
Prema tome, problem je u tome što čovjek poooojma nema koliko toga zapravo zna i koliko tih...da prostiš... govana - koja su se, tako usput, nesvjesno, taložila godinama - ima u glavi i protiv svoje volje. To tek otkriva u godinama poslije....pa i decenijama koje tek dolaze.
Naravno, sve ovo važi pod uslovom da je čovjek iole muzikalan, a što je muzikalniji to brže registruje i duže pamti sve te ritmove, zvuke i tekstove za koje maltene i ne treba nikakav intelektualni napor da bi se zapamtili i znali. Dovoljno je bilo to što se uporno vrte na ono malo jada od tv kanala, a pogotovo ljeti po baštama lokala.
Veći je napor bio potreban da se čovjek pokuša isključiti i barem donekle izolovati od tog smeća ''veselih'' devedesetih, nego da ogromnu količinu toga registruje i za sva vremena zadrži u svojoj glavi - kao što već rekoh - i protiv svoje volje.