Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

(H)istorija/povijest Bosne i Hercegovine, regiona, itd...

Moderator: anex

Post Reply
User avatar
Drvosjeca iz Dejcica
Posts: 16757
Joined: 23/06/2004 15:46
Location: Sarajevo

#176 Re: Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

Post by Drvosjeca iz Dejcica »

Imamo encyclopediu Britannicu i evo na KLIX-u i enciklopediju "četnikovanja". :oops:
Jbt. kao da otvoriš temu "Sve što ste željeli nati o ISIL-u ili Al-Qaidi a niste smjeli da pitate" i onda ispod žita kreneš da širiš taj smrad.
Last edited by Drvosjeca iz Dejcica on 24/05/2017 12:59, edited 1 time in total.
User avatar
insomnia78
Posts: 61961
Joined: 03/04/2011 14:43

#177 Re: Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

Post by insomnia78 »

Jako korisna tema. Skupila se sama krema Jugoslavije :lol:
User avatar
Lajavikrelac
Posts: 6063
Joined: 18/07/2012 20:32
Location: Stanica milicije Gornje Polje
Vozim: Fiću sa rotacijom

#178 Re: Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

Post by Lajavikrelac »

Woody wrote:Mnogi su svrstavani među četnike WW2, bez ikakve osnove. Navešću samo: Nedićevce (Srpska Državna Straža), Ljotićevce (Srpski Dobrovoljački Korpus), "četnici" Koste Pećanca (koji, zapravo, i imaju "copy rights" na ime četnici), pa Uroš Drenović i Lazar Tešanović... Pa što onda ne bi i S. Drljević i S.M. Štedimlija? Ha, ja :-)
U taj spisak dodaš još i Ruski Zaštitini Korpus :) nisu četnici ni pod razno ali neka se dopuni spisak ;-)

Za ove podjebavače gore: možemo otvoriti i enciklopediju NDH i ostalih fašističkih priguznih muva drugih naroda i narodnosti (ravnopravnost jel de?)
julisiz es grant
Posts: 7469
Joined: 27/07/2008 23:34
Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...

#179 Re: Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

Post by julisiz es grant »

Woody wrote:
Lajavikrelac wrote:Jeste li čuli za Sekulu Drljevića i Savića Markovića Štedimliju? Crnogorski četnici, mada ovaj prvi bi više bio CG ustaša pošto je bio u jako prisnim odnosima sa glavešinama NDH. Profesore Woody?
Mišljenja sam da navedeni dvojac ne pripada ovoj temi. Ne mogu se nazvati četnicima "ni pod razno", a pogotovo ustašama (by default). Daklem, njihova tema bi bila: "Crnogorski separatizam, Zelenaši i Crnogorska Federalistička Stranka u svjetlu kraha Crnogorskog rojalističkog pokreta". K'o tema za seminarski, jebote :lol:
Da, oni su bili zagovornici samostalne Crne Gore i štićenici NDH. Drljević je negdje u ljeto 1944. u Zagrebu obrazovao Crnogorsko narodno vijeće, nešto kao vladu Crne Gore u egzilu, a Štedimlija je pod sponzorstvom NDH boravio u Beču, gdje je u raznim njemačkim institucijama lobirao za crnogorsku nezavisnost.
Drljevića sam već spominjao. Njegova uloga u propasti crnogorskih četnika sa Đurišićem na čelu dobro je poznata, kao i to da su ga za odmazdu ubili četnici u Austriji 1945. Štedimlija je poslije rata odležao nekoliko godina u zatvoru, poslije je živio mirno do smrti.
User avatar
Woody
Posts: 1690
Joined: 17/12/2003 00:00
Location: Jedna država, dva entiteta, tri naroda, četiri pičke materine

#180 Re: Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

Post by Woody »

A "ničim izazvani" izbjegavaju veće četnike od onih koje ja pobrojah:
Slovenački četnici
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Slovenački četnici u Dolenjskoj, 1942. ili 1943.

Image

Slovenački četnici (sloven. Slovenski četniki) su bili slovenački pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini, koji su delovali u Drugom svetskom ratu. Broj pripadnika ove formacije u Sloveniji je bio oko 300-600 i nikada nisu imali veći uticaj.

Tokom ratnih godina 1941—1945. u Sloveniji su osim partizana ratovali i jedinice Bele garde, Slovenački domobrani i Slovenački četnici koje su često nazivani „Plavogardejci“ iako sebe nisu nikad nazivali tim terminom. To je bio deo poražene vojske Kraljevine Jugoslavije (VKJ) koji je delovao po uputstvima izbegle vlade u Londonu i bio potčinjen generalu Draži Mihailoviću.

Cilj je bio da se očuva monarhija i ideja Jugoslavije, uz potporu Zapadnih saveznika.

Zapovednik slovenačkih četnika bio je pukovnik Jaka Avšič. Kada je pukovnik Avšič sredinom 1941. prešao u partizane, zapovednik slovenačkih četnika postao je četnički vojvoda Karl Novak, koji je kasnije unapređen u čin potpukovnika.

Jedinice slovenačkih četnika su septembra uništene od strane partizanskih jedinica u bitkama u Grčnčaricama i Turjaku, pa do kraja rata slovenački četnici nisu imali nikakvu vojnu vrednost. Godine 1943. Novak je otišao u Italiju kao predstavnik generala Mihailovića za vezu sa Zapadnim saveznicima.

Početkom 1944. za vršioca dužnosti komandanta Jugoslovenske vojske u Sloveniji (slovenački deo Jugoslovenske vojske u Otadžbini (JVuO)), je postavljen Vladimir Vauhnik. Vauhnik juna 1944. godine napušta Ljubljanu, odlazi prvo u Italiju, pa se prebacuje u Švajcarsku.

Za vreme rata između 300 – 600 četnika uglavnom su delovali kao doušnici i diverzanti.

Kuriozitet:

Četnički vojvoda „Triglavski“
Ravnogorski pokret je čak i u Sloveniji još uvek aktivan. U maju 2008. godine jedini živi jugoslovenski četnik iz Slovenije Uroš Šušterič proglašen je za četničkog vojvodu — „Triglavskog“.
:-) :-) :-)
PM72
Posts: 17538
Joined: 30/04/2012 16:54

#181 Re: Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

Post by PM72 »

KENJAC wrote:Pa ima li ijedan post dje neces lupit glupost? Cuj osudjeni ratni zlocinac ! Jedina presuda je ona od Njemackog suda! Nemoj se bolan petljat dje nisi dorastao !
Nista Es Grant, nije ni mjesto ni vrijeme za neku smisleniju pricu. Izvini i vozdra .
Osudile ga ustaše i njemci :lol: e sad moš' mislit' kakvo je govno i zločinac bio.On je Draži slao izvještaje o "uspješnoj" akciji ubijanja Muslimana po istočnoj Bosni u kojem je naveo hiljade pobijenih civila i to većinom žene i djece...

Neću se ja više petljat' u tvoje veličanje takvih osoba.To govori dovoljno o tebi.
julisiz es grant
Posts: 7469
Joined: 27/07/2008 23:34
Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...

#182 Re: Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

Post by julisiz es grant »

Lajavikrelac wrote:
Woody wrote:Mnogi su svrstavani među četnike WW2, bez ikakve osnove. Navešću samo: Nedićevce (Srpska Državna Straža), Ljotićevce (Srpski Dobrovoljački Korpus), "četnici" Koste Pećanca (koji, zapravo, i imaju "copy rights" na ime četnici), pa Uroš Drenović i Lazar Tešanović... Pa što onda ne bi i S. Drljević i S.M. Štedimlija? Ha, ja :-)
U taj spisak dodaš još i Ruski Zaštitini Korpus :) nisu četnici ni pod razno ali neka se dopuni spisak ;-)

Za ove podjebavače gore: možemo otvoriti i enciklopediju NDH i ostalih fašističkih priguznih muva drugih naroda i narodnosti (ravnopravnost jel de?)
Ima tema NDH-all about i zadugo sam imao najviše svojih postova na njoj :)
Us and them
Posts: 379
Joined: 11/03/2017 16:23

#183 Re: Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

Post by Us and them »

Ustanovljeno je da je Pavle Đurišić lagao i pretjerivao u svojim izvještajima o ubijenim civilima, npr. pobije ih 300 a izvjesti da je ubio 3 000. E sad možete misliti o kakvom se mentalnom sklopu radilo, on nije pokušavao umanjiti svoje zločine već se hvalio da je ubio još više nego što zapravo jeste.
julisiz es grant
Posts: 7469
Joined: 27/07/2008 23:34
Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...

#184 Re: Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

Post by julisiz es grant »

Woody wrote:A "ničim izazvani" izbjegavaju veće četnike od onih koje ja pobrojah:
Slovenački četnici
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Slovenački četnici u Dolenjskoj, 1942. ili 1943.

Image

Slovenački četnici (sloven. Slovenski četniki) su bili slovenački pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini, koji su delovali u Drugom svetskom ratu. Broj pripadnika ove formacije u Sloveniji je bio oko 300-600 i nikada nisu imali veći uticaj.

Tokom ratnih godina 1941—1945. u Sloveniji su osim partizana ratovali i jedinice Bele garde, Slovenački domobrani i Slovenački četnici koje su često nazivani „Plavogardejci“ iako sebe nisu nikad nazivali tim terminom. To je bio deo poražene vojske Kraljevine Jugoslavije (VKJ) koji je delovao po uputstvima izbegle vlade u Londonu i bio potčinjen generalu Draži Mihailoviću.

Cilj je bio da se očuva monarhija i ideja Jugoslavije, uz potporu Zapadnih saveznika.

Zapovednik slovenačkih četnika bio je pukovnik Jaka Avšič. Kada je pukovnik Avšič sredinom 1941. prešao u partizane, zapovednik slovenačkih četnika postao je četnički vojvoda Karl Novak, koji je kasnije unapređen u čin potpukovnika.

Jedinice slovenačkih četnika su septembra uništene od strane partizanskih jedinica u bitkama u Grčnčaricama i Turjaku, pa do kraja rata slovenački četnici nisu imali nikakvu vojnu vrednost. Godine 1943. Novak je otišao u Italiju kao predstavnik generala Mihailovića za vezu sa Zapadnim saveznicima.

Početkom 1944. za vršioca dužnosti komandanta Jugoslovenske vojske u Sloveniji (slovenački deo Jugoslovenske vojske u Otadžbini (JVuO)), je postavljen Vladimir Vauhnik. Vauhnik juna 1944. godine napušta Ljubljanu, odlazi prvo u Italiju, pa se prebacuje u Švajcarsku.

Za vreme rata između 300 – 600 četnika uglavnom su delovali kao doušnici i diverzanti.

Kuriozitet:

Četnički vojvoda „Triglavski“
Ravnogorski pokret je čak i u Sloveniji još uvek aktivan. U maju 2008. godine jedini živi jugoslovenski četnik iz Slovenije Uroš Šušterič proglašen je za četničkog vojvodu — „Triglavskog“.
:-) :-) :-)
Major Karlo Novak je napisao kratak istorijat Ravnogorske organizacije u Sloveniji, objavljen u "Knjizi o Draži", dvotomnom zborniku pretežno memoarskih djela preživjelih četničkih komandanata i njihovih pomagača, koji je objavljen u Londonu povodom 10 godina od Mihailovićeve smrti.
PM72
Posts: 17538
Joined: 30/04/2012 16:54

#185 Re: Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

Post by PM72 »

Us and them wrote:Ustanovljeno je da je Pavle Đurišić lagao i pretjerivao u svojim izvještajima o ubijenim civilima, npr. pobije ih 300 a izvjesti da je ubio 3 000. E sad možete misliti o kakvom se mentalnom sklopu radilo, on nije pokušavao umanjiti svoje zločine već se hvalio da je ubio još više nego što zapravo jeste.
:-) Znači,Pavle se zajebav'o? A svaka bošnjačka porodica iz Istočne Bosne ima nekog ko je stradao od njegovog noža.
Us and them
Posts: 379
Joined: 11/03/2017 16:23

#186 Re: Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

Post by Us and them »

PM72 wrote:
Us and them wrote:Ustanovljeno je da je Pavle Đurišić lagao i pretjerivao u svojim izvještajima o ubijenim civilima, npr. pobije ih 300 a izvjesti da je ubio 3 000. E sad možete misliti o kakvom se mentalnom sklopu radilo, on nije pokušavao umanjiti svoje zločine već se hvalio da je ubio još više nego što zapravo jeste.
:-) Znači,Pavle se zajebav'o? A svaka bošnjačka porodica iz Istočne Bosne ima nekog ko je stradao od njegovog noža.
Da, preuveličavao je svoje zločine. Daleko od toga da su to ustanovili simpatizeri četničkog pokreta već baš oni koji su i objelodanili njegove zločine. Da je zaista poubijao oko Višegrada i Foče koliko je tvrdio nema šanse da bi i poslije 2. svjetskog rata tu bilo Bošnjaka u tolikom broju, pogledaj koliko ih ima poslije ovog zadnjeg rata.

Ja to nisam naveo kao ništa pozitivno, većina zločinaca kad ubije 200 ljudi pokušava dokazati da je ubila 20, a šta tek reći za onog koji bi pričao da je ubio 2 000.
PM72
Posts: 17538
Joined: 30/04/2012 16:54

#187 Re: Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

Post by PM72 »

Šalio se Pavle. :D da se dodvori šefu kako se jadničak trudio..

Niko nije naveo cifru od 700 000 ,koliko navode da je stradalo Srba u Jasenovcu.Kako znam za sebe - ta cifra je u opticaju.Gdje su skupili tolike ljude ni dan danas nije jasno.Da je Kozara bila kao Hong Kong ne bi mogli toliko pobiti.

Đurišićevi četnici su pobili oko 12 000 Muslimana u istočnoj Bosni.Višegrad,Goražde,Čajniče,Rudo,Foča...bili su većinski muslimanski gradovi i mjesta tako da navedena cifra nije nikakvo pretjerivanje čak mislim da nije sve prebrojano i navedeno.Ratko i koljači su 1995 pobili za 10 dana 8000 ljudi tako da to nije nikakav problem za četnike.
julisiz es grant
Posts: 7469
Joined: 27/07/2008 23:34
Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...

#188 Re: Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

Post by julisiz es grant »

Đurišićevi izvještaji o "akcijama" protiv muslimana na području Bijelog Polja (januar 1943) i pljevaljskog, čajničkog i fočanskog sreza (februar 1943.) navode brojku od ukupno 9 000 pobijenih muslimanskih žena djece i staraca. Naravno da nije mogao pobrojati žrtve, već je to njegova približna procjena, prije nego svjesno pretjerivanje i hvalisanje, jer ništa u izvještajima na ukazuje na to.

Image

Znakovita rečenica je u kojoj kaže da se "za vreme operacija pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti", što govori da se radi o pravom cilju akcije (istrijebljenju bošnjačkog življa u cjelosti, a ne "ustaša" i "muslimanske milicije") i da je očito da se Mihailović s tim slagao i očekivao takav izvještaj, inače mu ne bi ni bio upućen u tako otvorenoj formi.
User avatar
ljevoruki
Posts: 4746
Joined: 20/05/2011 22:49

#189 Re: Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

Post by ljevoruki »

Koliko vidim, sljedbenici i fanovi pomenutog pokreta iz naslova teme, i oni u opancima i oni u lijepim lakovanim cipelama, pojavise se na ovoj temi, malo da brane, malo da relativiziraju, malo da uporedjuju sa drugima.... Nista novo, matrica njihove matice.
Helem, mene zanima, ako je relevantno za ovu temu, ko su bili vojvoda Radomir Putnik i vojvoda Stepa, obzirom da su im "titule" bili cetnicke a poslije onog rata dvije glavne ulice u Sarajevu dobile ime po njima.
User avatar
Banksy
Posts: 28557
Joined: 18/07/2008 09:33

#190 Re: Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

Post by Banksy »

ljevoruki wrote:
Koliko vidim, sljedbenici i fanovi pomenutog pokreta iz naslova teme, i oni u opancima i oni u lijepim lakovanim cipelama, pojavise se na ovoj temi, malo da brane, malo da relativiziraju, malo da uporedjuju sa drugima.... Nista novo, matrica njihove matice.
Drvosjeca iz Dejcica wrote:
Imamo encyclopediu Britannicu i evo na KLIX-u i enciklopediju "četnikovanja". :oops:
Jbt. kao da otvoriš temu "Sve što ste željeli nati o ISIL-u ili Al-Qaidi a niste smjeli da pitate" i onda ispod žita kreneš da širiš taj smrad.
julisiz es grant
Posts: 7469
Joined: 27/07/2008 23:34
Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...

#191 Re: Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

Post by julisiz es grant »

ljevoruki wrote:Koliko vidim, sljedbenici i fanovi pomenutog pokreta iz naslova teme, i oni u opancima i oni u lijepim lakovanim cipelama, pojavise se na ovoj temi, malo da brane, malo da relativiziraju, malo da uporedjuju sa drugima.... Nista novo, matrica njihove matice.
Helem, mene zanima, ako je relevantno za ovu temu, ko su bili vojvoda Radomir Putnik i vojvoda Stepa, obzirom da su im "titule" bili cetnicke a poslije onog rata dvije glavne ulice u Sarajevu dobile ime po njima.
Pa srpske vojskovođe iz prvog svjetskog svjetskog rata i balkanskih ratova, nemaju veze s temom.
User avatar
ljevoruki
Posts: 4746
Joined: 20/05/2011 22:49

#192 Re: Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

Post by ljevoruki »

julisiz es grant wrote: Pa srpske vojskovođe iz prvog svjetskog svjetskog rata i balkanskih ratova, nemaju veze s temom.
Mozes li malo pojasniti odakle potice i iz kojeg perioda titula vojvoda?
julisiz es grant
Posts: 7469
Joined: 27/07/2008 23:34
Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...

#193 Re: Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

Post by julisiz es grant »

ljevoruki wrote:
julisiz es grant wrote: Pa srpske vojskovođe iz prvog svjetskog svjetskog rata i balkanskih ratova, nemaju veze s temom.
Mozes li malo pojasniti odakle potice i iz kojeg perioda titula vojvoda?
Kod Srba mislim iz Prvog srpskog ustanka, možda i ranije. Vojvode su bile u principu hajdučke vođe, jer prave vojske nije ni bilo, a na hajdučiji, tj. njihovom načinu borbe sa iznenadnim prepadima i pljačkanjem, kao neka vrsta preteče gerile, zasnovala se tradicija četovanja, koja će dovesti do formiranja prvih četničkih odreda za borbu protiv Turaka na "neoslobođenim srpskim područjima" početkom 20.stoljeća.
User avatar
ljevoruki
Posts: 4746
Joined: 20/05/2011 22:49

#194 Re: Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

Post by ljevoruki »

julisiz es grant wrote:
ljevoruki wrote:
julisiz es grant wrote: Pa srpske vojskovođe iz prvog svjetskog svjetskog rata i balkanskih ratova, nemaju veze s temom.
Mozes li malo pojasniti odakle potice i iz kojeg perioda titula vojvoda?
Kod Srba mislim iz Prvog srpskog ustanka, možda i ranije. Vojvode su bile u principu hajdučke vođe, jer prave vojske nije ni bilo, a na hajdučiji, tj. njihovom načinu borbe sa iznenadnim prepadima i pljačkanjem, kao neka vrsta preteče gerile, zasnovala se tradicija četovanja, koja će dovesti do formiranja prvih četničkih odreda za borbu protiv Turaka na "neoslobođenim srpskim područjima" početkom 20.stoljeća.
:thumbup:
Tebi, ne cetnicima :D
User avatar
asurbanipal
Posts: 6702
Joined: 28/06/2010 15:54
Location: opet sam ti u kafani

#195 Re: Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

Post by asurbanipal »

Fadil Ademović - Četništvo i četnička propaganda u južnoslovenskim zemljama ( I. dio)

https://www.scribd.com/document/2737871 ... jama-I-Dio



Fadil Ademović - Četništvo i četnička propaganda u južnoslovenskim zemljama ( II. dio )

https://www.scribd.com/document/2835532 ... ugi-II-Dio
User avatar
janko_007
Posts: 404
Joined: 31/01/2011 13:56

#196 Re: Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

Post by janko_007 »

Zamolio bih nekoga od ovih koji poznaju materiju, a pogotovo ovog sto pise da je Pavle Djurisic lazno izvjestavao komandu i preuvelicavao svoja (ne) djela, da mi u par rijeci objasni dva sporazuma. Prvi sporazum koji datira od 23. maja 1942, je sporazum NDH(Pavelica) sa cetnickim vojvodama o zajednickoj suradnji u zajednickoj borbi protiv NOP-a(partizana). A drugi sporazum Mihajlovica sa von Vajhsom, takodje o uzajamnoj saradnji u borbi protiv komunista. Povodom toga je von Vajhs 21. novembra 1943. izdao posebno uputstvo svim njemackim jedinicama da se pridrzavaju sporazuma o zajednickoj saradnji sa cetnicima Draze Mihajlovica. Hajde da sad zanemarimo saradnju cetnika sa italijanskim okupatorom, koja je trajala neprekidno od pocetka rata. Interesuju me objasnjenje samo ova dva prva sporazuma.
julisiz es grant
Posts: 7469
Joined: 27/07/2008 23:34
Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...

#197 Re: Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

Post by julisiz es grant »

janko_007 wrote:Zamolio bih nekoga od ovih koji poznaju materiju, a pogotovo ovog sto pise da je Pavle Djurisic lazno izvjestavao komandu i preuvelicavao svoja (ne) djela, da mi u par rijeci objasni dva sporazuma. Prvi sporazum koji datira od 23. maja 1942, je sporazum NDH(Pavelica) sa cetnickim vojvodama o zajednickoj suradnji u zajednickoj borbi protiv NOP-a(partizana). A drugi sporazum Mihajlovica sa von Vajhsom, takodje o uzajamnoj saradnji u borbi protiv komunista. Povodom toga je von Vajhs 21. novembra 1943. izdao posebno uputstvo svim njemackim jedinicama da se pridrzavaju sporazuma o zajednickoj saradnji sa cetnicima Draze Mihajlovica. Hajde da sad zanemarimo saradnju cetnika sa italijanskim okupatorom, koja je trajala neprekidno od pocetka rata. Interesuju me objasnjenje samo ova dva prva sporazuma.
Da ne bih ja puno pametovao, u narednim postovima zalijepiću relevantna poglavlja iz knjige Joze Tomasevicha o četnicima, gdje sve lijepo, dokumentovano i nepristrasno piše.
julisiz es grant
Posts: 7469
Joined: 27/07/2008 23:34
Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...

#198 Re: Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

Post by julisiz es grant »

KOLABORACIJA S USTAŠKOM DRŽAVOM

Kao gotovo svi četnici van Srbije, i srpske nacionalističke grupe u onim dijelovima istočne, centralne i sjeverozapadne Bosne koji su ležali istočno od njemačko-talijanske demarkacione linije, surađivale su s partizanima u julskom ustanku 1941, a i tokom slijedećih četiri ili pet mjeseci — to jest, sve dok nije došlo do rascjepa između četnika i partizana u Srbiji, te dok se polarizacija nije počela zbivati i u ostalim dijelovima zemlje.

Nakon raskida, četničke snage i stanovništvo koje ih je podržavalo na tim područjima, našli su se u procjepu između ustaških i njemačkih snaga s jedne i partizana s druge strane. Nastojanja majora Dangića da početkom 1942. nađe modus vivendi s Nijemcima u istočnoj Bosni nisu uspjela, i lokalni su vođe morali potražiti novo rješenje svojih problema. Četničke grupe iz temelja se nisu slagale s vlastima NDH, praktički ni po kom pitanju, ali u partizanima su vidjeli zajedničkog neprijatelja, i to je bio razlog koji je srušio sve prepreke za kolaboraciju koja je uslijedila između vlasti NDH i mnogih četničkih odreda. U namjeri da ostvare tu kolaboraciju dvije strane su se ipak morale sporazumjeti — barem privremeno i ne bez rezervi — o velikom broju drugih pitanja: drugim riječima, svaka je strana morala platiti cijenu suradnje. (Budući da su hrvatske kvislinške snage na tim područjima koja su bila zone operacija stajale pod njemačkom komandom od januara 1942, a sav je bosanski teritorij između rijeke Save i demarkacione linije u oktobru 1942. postao operativna zona pod vrhovnom njemačkom vlašću, ti su sporazumi također predstavljali indirektan način četničke kolaboracije s Nijemcima).

Prvi formalni sporazum između hrvatskih kvislinških vlasti i bosanskih četnika zaključen je 28. maja 1942. u selu Lipac, jednim dokumentom koji je vrijedio za Ozrenski i Trebavski četnički odred, i odnosio se na onaj dio istočne Bosne koji leži uz rijeku Bosnu i željezničku prugu Šaraj evo-Brod.86 Tokom slijedeća tri tjedna potpisana su još tri naknadna ugovora za područja centralne i sjeverozapadne Bosne, a 16. januara 1943. još jedan, za još jedno područje u istočnoj Bosni.87 Najopsežniji obzirom na područja, jedinice i na prirodu odredbi, bio je onaj prvi ugovor potpisan 28. maja. Tim su sporazumom komandanti Ozrenskog i Trebavskog četničkog odreda priznali suverenitet Nezavisne Države Hrvatske i kao njeni građani izrazili svoju lojalnost državi i njenom poglavniku; oba četnička odreda trebala su od tog dana prekinuti sva neprijateljstva protiv vojnih i civilnih vlasti ustaške države; vlasti NDH trebale su na tim četničkim područjima uspostaviti redovitu upravu, a četnički su odredi obećali pomoć u normaliziranju općih prilika. Tako dugo dok traju izvanredne prilike, četnički su vođe trebali vršiti upravnu vlast na svojim područjima, a pod nadzorom organa Nezavisne Države Hrvatske. Glavna odredba (član 5) ugovora glasi:

Tako dugo dok postoji opasnost od naoružanih partizanskih bandi, četničke će formacije dobrovoljno surađivati s hrvatskim oružanim snagama u borbi i uništavanju partizana i u tim će operacijama biti pod glavnom komandom hrvatskih oružanih snaga. U tim operacijama četnički će komandanti zapovijedati svojim odredima.

Četničke formacije mogu se angažirati u operacijama protiv partizana i na svoju ruku, ali to na vrijeme trebaju prijaviti hrvatskim vojnim zapovjednicima.88

86 Za tekst sporazuma od 28. maja 1942. vidi mikrofilm br. T-314, rola 566, snimci 734-736. Sporazumu je 9. jula 1942. dodan amandman u vidu izjave da se njegove odredbe protežu također i na odnose dva četnička odreda s njemačkim i talijanskim snagama na teritoriju NDH. Ibid, snimak 739. Iako ih vlasti NDH ne navode, izgleda da su ranije potpisana još dva slična sporazuma - jedan s Urošem Drenovičem, komandantom četničkog odreda »Kočić« u Varcar Vakufu (Mrkonjić Grad), 27. aprila, i drugi s Lazom Tešanovičem, komandantom četničkog bataljona »Mrkonjić«, 23. maja 1942. Za tekst sporazuma s Lazom Tešanovićem vidi ibid, snimci 359-361. Za diskusiju o četničkoj suradnji s vlastima NDH u Bosni vidi također Kačavenda, str. 37 — 67, i Hurem, Sporazumi o suradnji između državnih organa Nezavisne Države Hrvatske i nekih četničkih odreda u istočnoj Bosni 1942, str. 294-325.

87 To su bila dva sporazuma s Radoslavom Radićem, komandantom četničkog odreda »Borja«. Prvi je potpisan u Banjoj Luci 9. juna i zahvaća zapadnu regiju u kojoj su bili ti četnici; drugi je potpisan 14. juna u Prnjavoru i to za njihovu istočnu regiju (mikrofilm br.. T-314, rola 566, snimci 740-743). Sporazum s Borivojem Kerovićem, komandantom Majevićkog četničkog odreda, potpisan je u selu Lopare 15. juna (ibid, snimci 746-747); 16. januara 1943. potpisan je sporazum sa četničkim komandantom Radivojem Kosorićem u selu Kovanje, istočna Bosna (ibid, snimci 712-713).

88 Ibid, snimak 736.

Četničke će odrede potrebnom municijom opskrbiti vojne vlasti NDH. Četnici ranjeni u operacijama protiv partizana dobit će njegu u vojnim bolnicama NDH, a udovice i siročad četničkih vojnika poginulih u borbi protiv partizana dobit će državnu novčanu pomoć ravnu onoj koju dobivaju udovice i siročad vojnika NDH. Bude li moguće, vlasti NDH uredit će da se puste i svojim kućama vrate ljudi odvedeni u koncentracione logore, ali samo na posebnu preporuku četničkih komandanata (dakle, po svoj prilici ne partizani i njihovi simpatizeri). Dok se ti ljudi ne vrate, njihovim obiteljima bit će pružena novčana pomoć, ako zatreba. Svim izbjeglicama dopustit će se povratak kućama i, ako bude potrebno, dobit će državnu pripomoć usporedivu s onom koja se daje ostalim građanima Nezavisne Države Hrvatske. Srbima će se dopustiti trgovina kao i svakom drugom građaninu.

Kao neku vrstu rekapitulacije sporazuma s bosanskim četnicima, poglavnikov glavni stan poslao je 30. juna 1942. Ministarstvu udružbe (Ministarstvu socijalne politike - op. ur.) izvještaj s potpisom »vojskovođe« Kvaternika, u kojem se sumiraju odredbe ovih ugovora i to u dvadeset točaka koje u općim crtama odgovaraju gore nabrojenim točkama. Kopije izvještaja trebalo je poslati odborima za socijalnu skrb pri općinskim sudovima koji su odlučivali o novčanoj pomoći porodicama onih domobranskih vojnika koji su na nju imali pravo i koji su također odlučivali o plaćanju onim četničkim obiteljima koje su na to imale pravo prema ovim ugovorima.89

89 Kopiju ovog izvještaja dobio sam ljubaznošću Državnog arhiva SR Hrvatske u Zagrebu. Još jedan sažetak ovih sporazuma nalazi se u mikrofilmu br. T-314, rola 566, snimci 709-710.

Nijemci su bili za ove ugovore iz nekoliko razloga. Kao prvo, ugovori su bili usmjereni protiv partizana koji su od ljeta 1941. postali glavni njemački problem u Jugoslaviji, pa i u dijelovima Bosne pod njemačkom kontrolom; drugo ulazak četnika u borbu protiv partizana smanjivao je unekoliko broj njemačkih trupa vezanih za ovo područje; i konačno, ti su sporazumi doprinosili pacifikaciji bosanskih, posebno sjeveroistočnih i sjeverozapadnih područja, u kojima je Njemačka imala važnije ekonomske interese (željeznu rudaču, drvo, teške kemikalije, čelik i važne željezničke pruge).90 General Glaise je 15. jula 1942. čak predložio hrvatskom generalu Ivanu Brozoviću u Banjoj Luci, da se u Zagrebu osnuje centralni ured za provođenje i nadzor nad ovim ugovorima.91 Od tog prijedloga nije bilo ništa, jer bi u to vrijeme jedan takav ured sigurno predstavljao nepriliku za ustaški režim, ali kao što će se zamalo pokazati, jedan centralni ured je kasnije bio zadužen za te ugovore. Ipak nema sumnje da je ugovorom ubuhvaćena većina četničkih snaga u Bosni istočno od demarkacione linije, jer Glaiseov izvještaj od 16. novembra 1942. komandantu oružanih snaga za jugoistočnu Evropu ukazuje na to da oko 10.000 bosanskih četnika ima s vladom NDH sporazum na principu »živi i daj drugima da žive«.92 Karta koju je pripremio Glavni stožer domobranstva i koja je datirana 17. januara 1943, dijeli četnike na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske u tri grupe: talijanske četnike, koncentrirane na području Otočca u Lici, na području Knina u sjevernoj Dalmaciji i u istočnoj Hercegovini; kolaboracionističke četnike usredotočene u centralnom dijelu Bosne i dijelovima istočne Bosne u blizini istoimene rijeke; 90 Izvještaj generala Lürersa, komandanta njemačkih trupa u NDH, od 18. novembra 1942 (mikrofilm br. T-314, rola 566, snimci 357-358), ističe i vojne i ekonomske pozitivne efekte ovih sporazuma između vlasti NDH i četnika.

91 Mikrofilm br. T-501, rola 267, snimci 457-458.

92 Ibid, rola 264, snimak 583.

93 Kopiju ove karte dobio sam ljubaznošću pukovnika Vojmira Kljakoviča iz Vojnoistorijskog instituta u Beogradu.

te pobunjene četnike koji drže omanje predjele u sjeveroistočnoj Bosni i na području istočno od Sarajeva.93

U međuvremenu, 22. decembra 1942, poglavnikov glavni stan obavijestio je domobranskog oficira za vezu pri 718. njemačkoj pješadijskoj diviziji o direktivi koju je 9. oktobra 1942. izdalo Ravnateljstvo za javni red i sigurnost Ministarstva unutrašnjih poslova, a koja se odnosi na pregovore i zaključivanje bilo kakvih ugovora između hrvatskih vojnih i civilnih vlasti i četničkih odreda. U toj se direktivi kaže da nitko ne može ući u formalne ili neformalne razgovore s četnicima bez odobrenja X odjela Ravnateljstva. Principi po kojima se moraju voditi razgovori i sklapati sporazumi su slijedeći: 1) četnike koji su jaki protivnici NDH treba isključiti iz pregovora; 2) ne smiju se voditi pregovori s četničkim vodama koji nisu rođeni na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske ili koji nisu njeni građani; 3) četnici moraju priznati vojne i civilne vlasti NDH; 4) neprijateljske četničke elemente treba razoružati; 5) ako se ukaže potreba dopustiti četničkim odredima da zadrže oružje kako bi pomogli održavanju reda i mira; u tome moraju sudjelovati i hrvatske vlasti, a četničke jedinice ih moraju obavještavati o broju ljudi i oružja; i 6) u talijanskim okupacionim zonama sporazumi između vlasti NDH i četnika ne mogu biti suprotni talijansko-NDH ugovoru od 19. juna 1942.94

94 Mikrofilm br. T-314, rola 566, snimci 706-708. U istoj direktivi također se kaže da se ne može poduzeti kolektivna odmazda nad četnicima, bez obzira koliko teška bila njihova djela; treba nastojati da se četnici navedu na povratak iz šume svojim kućama, tako da se bave korisnim radom ili da odu na rad u Njemačku; Srbima optuženim za umorstvo i druge zločine trebaju suditi redovni sudovi, a ne da ih kažnjavaju pojedini službenici prema svom nahođenju.

Izgleda da je X odjel Ravnateljstva za javni red i sigurnost bio jedno neizravno ostvarenje ideje koju je prethodnog jula predložio Glaise, jer je svoju funkciju skrivao iza neodređenog imena. Očito je, pošto je saznao za direktivu od 9. oktobra 1942, general Glaise 20. januara 1943. obavijestio poglavnikov glavni stan da svi ugovori s pravoslavnim (četničkim) borbenim odredima u »zoni operacija« — misleći na cijelo područje između Save i demarkacione linije — moraju biti prijavljeni i odobreni od komandujućeg generala njemačkih trupa u Hrvatskoj.95

95 Ibid, snimak 701.

Ne samo oni četnički odredi u Bosni koji nisu prihvaćali tu suradnju, nego i oni koji su kolaborirali, ipak su se, usprkos ovim ugovorima, povremeno angažirali u sabotažama i drugim aktivnostima koje su bile neprihvatljive ili Nijemcima ili vlastima NDH - drugim riječima, nisu potpuno napustili misao o pobuni. Zato je nakon završetka operacije Weiss (o kojoj će se dalje u tekstu više govoriti) general Lüters 28. marta 1943. izdao naredbu o djelomičnom i postupnom razoružanju neposlušnih četničkih odreda. Da ih prisile na popuštanje, Nijemci su držali neke od svojih trupa u pripravnosti i planirali su, npr. specijalnu operaciju Teufel na području Ozrena. Izvršavajući to naređenje, 369. pješadijska divizija (legionari) zaključila je 1. maja 1943. s Ozrenskim i Zeničkim četničkim odredom ugovore, u kojima su četnici obećali da se neće sukobljavati s njemačkim i NDH snagama, da će se uzdržati od sabotaže, te da će u roku od pet dana predati dio svojeg oružja. Istovremeno su Nijemci zajamčili četnicima da se neće poduzimati »nikakva protuzakonita djela protiv srpskog stanovništva« (vjerojatno misleći od strane ustaških snaga). Kao što je na to jasno ukazivalo i Lütersovo naređenje, Nijemci su znali da ne postoje ni politički ni vojni preduvjeti za neko značajnije razoružanje četničkih odreda, a dokumenti pokazuju da su bili zadovoljni i s predajom par stotina pušaka i nekoliko mitraljeza.96

96 Za tekst Lütersove naredbe od 28. marta vidi ibid, snimci 320-322. Za sporazume od 1. maja o djelomičnom razoružanju dva odreda vidi ibid, snimci 685-700.

Ovi sporazumi između četničkih odreda i vlasti Nezavisne Države Hrvatske bili su značajni za obje strane. Za NDH oni su značili priznanje vojne i političke nemoći i neuspjeha politike koju je dotad vodila prema srpskom pučanstvu — iako su ustaške vlasti, da se nisu morale hrvati s partizanima (a sve do u 1943. većina partizana u nekim područjima hrvatske marionetske države regrutirala se pretežno iz srpskog stanovništva mogle mnogo rigoroznije postupati s četnicima. Na drugoj strani, ugovori i razni ustupci koji su im učinjeni značili su za četnike potvrdu njihove snage, koja je, međutim, mogla biti mnogo veća da su imali više jedinstva i bolju organizaciju. Iako su mnogi četnički vođe zlorabili svoj položaj, narod ih je trpio sve dok su mu pružali neku zaštitu od ustaša i sve do kraja rata, imali su podršku u nekim dijelovima srpskog stanovništva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Četnička kolaboracija, naročito s Talijanima, ali također s Nedićem i hrvatskim kvislinškim snagama, a preko njih i s Nijemcima, bila je krajem 1942, kao što ćemo vidjeti, već dobro poznata Britancima. Dokle god sredozemna ratna pozornica nije postala poprištem važnijih savezničkih operacija, ono što se zbivalo u Jugoslaviji za Britance nije bilo osobito značajno i četničkoj kolaboraciji s Osovinom moglo se je progledati kroz prste. Ali kad su Saveznici, 8. novembra 1942. otpočeli svojom ofenzivom u sjevernoj Africi, otvarajući perspektivu za invaziju Italije ili Balkana, i četnička i partizanska aktivnost postala je stvar koja je neposredno zadirala u strategije zapadnih Saveznika. Saveznici su konstatirali da Mihailović i njegovi četnici nisu sposobni i/ili da ne žele odigrati ulogu koja im je namijenjena, ako se Saveznici istovremeno ne iskrcaju na jadransku obalu ili u Grčkoj. Od kraja decembra 1942. pa nadalje, britanska je vlada i posredno, preko jugoslavenske izbjegličke vlade, i neposredno, preko vlastitih misija kod Mihailovića, uporno nastojala kako bi Mihailovića uvjerila da prestane kolaborirati s neprijateljem i boriti se protiv partizana, te da se počne boriti protiv snaga Osovine. Ali uzalud.
julisiz es grant
Posts: 7469
Joined: 27/07/2008 23:34
Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...

#199 Re: Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

Post by julisiz es grant »

PROMJENA NJEMAČKOG STAVA PREMA ČETNICIMA

Vidjeli smo da su Nijemci cijelo vrijeme od jeseni 1941. pa do kapitulacije Italije podozrivim okom gledali na četnike i Mihailovića, usprkos mjestimičnoj kolaboraciji, četničkim ponudama za modus vivendi i stalnoj borbi četnika protiv partizana. Nijemci su se osobito bojali da će četnici punom snagom okrenuti svoje oružje protiv njih u slučaju savezničkog iskrcavanja na jadranskoj obali ili u Grčkoj. Da spriječe tu mogućnost, Nijemci su postupno razoružavali legalizirane četnike u Srbiji, a protiv ilegalnih su se borili prema potrebi; podržavali su sporazume o kolaboraciji između hrvatskih kvislinških vlasti i četnika u Bosni; inzistirali su da Talijani razoružaju četnike u svojoj službi, a konačno su u maju 1943. i sami razoružali dio četničkih snaga u Crnoj Gori i u jugoistočnoj Bosni. Kad su se savezničke snage iskrcale na Siciliji, a nešto poslije toga i na talijansko kopno a ne na Balkan, opasnost od četnika kao potencijalnih protivnika veoma se smanjila i Nijemci su ubrzo nakon kapitulacije Italije bili spremni prihvatiti četnike kao kolaboracioniste. Oni im nikad neće potpuno povjerovati, ali u suradnji protiv zajedničkog neprijatelja, partizana, Nijemci nisu mnogo riskirali, osobito dok je kolaboracija bila pod njemačkim uvjetima i dok se četnicima davala samo minimalna pomoć. Nijemci su shvatili da bi četnici mogli biti posebno korisni i pomoći da se partizani zadrže izvan Srbije, što je bilo od velike važnosti za željezničke pruge i za njemačko snabdijevanje nemetalima i hranom - a ujedno i od temeljne važnosti za same četnike, jer je Srbija bila glavno područje njihove vojne i političke organizacije.

Nekoliko osamljenih i nepodržanih primjera izravne njemačko-četničke kolaboracije koji su se dogodili prije talijanskog sloma (vidi Glavu 7) bili su rezultat inicijative pojedinih njemačkih ili četničkih komandanata. U maju 1943. je glavni komandant Srbije odlučio da se ne može ući u pregovore za sklapanje neke nagodbe između Nijemaca i četnika, što je zatražio četnički komandant Nikola Kalabić.3 Kalabić je bio jedan od najvažnijih Mihailovićevih komandanata u Srbiji i njegov pokušaj da pregovara s Nijemcima indikativan je za promjenu četničke situacije. Četnički porazi u Hercegovini, jugoistočnoj Bosni i Crnoj Gori do kojih je došlo u proljeće 1943, te Mihailovićevo povlačenje prema Srbiji, nesumnjivo su utjecali na Kalabićevu odluku da traži neku nagodbu.

3 Mikrofilm br. T-501, rola 249, snimak 372.

Krajem ljeta 1943, kad su četnici imali pred sobom vrlo teške borbe protiv partizana za obranu svojega glavnog uporišta, potrebe u oružju i municiji za njihove trupe u Srbiji postale su krajnje ozbiljne. Nijemci su bili jedini mogući izvor snabdijevanja, ako ne izravno, a ono posredno, preko Nedićeve administracije. S druge strane, činjenica da su morali policijski nadzirati veoma prostorno područje u jugoistočnoj Evropi, a istovremeno i dalje voditi borbu protiv partizana, prisilila je Nijemce da stvaraju druge vojne snage ili da udruže i prošire postojeće. Ova promjena politike započela je Hitlerovom direktivom br. 48 od 26. jula, koja je izdana u očekivanju talijanske kapitulacije i dalje upotpunjavana dodatnim naređenjima koja su dali Hitler, Vrhovna komanda, komandant jugoistočne Evrope i Vojni zapovjednik jugoistočne Evrope. Najveće raspoložive snage u tu svrhu imala je na jugoslavenskom teritoriju je hrvatska marionetska država i one su u to vrijeme brojale preko četvrt milijuna ljudi. Ipak, bile su to slabo uvježbane i loše vodene jedinice, bez odgovarajuće opreme, a njihovo poboljšanje tražilo je njemačku pomoć. K tome je u toj vojsci, medu svim činovima, bilo mnogo partizanskih simpatizera. Hitlerova naredba od 7. septembra o »Poboljšanju obrambene moći hrvatske vojske« trebala je ukloniti te nedostatke, ali se taj pothvat nije pokazao kao osobito uspio.

Već gotovo godinu dana prije talijanske kapitulacije mnogi su njemački generali i diplomati na sektoru Balkana bili uvjereni da čisto vojni pristup borbi protiv partizana ne može uspjeti. Generali Löhr, Bader i Glaise, kao i njemački poslanik u NDH Kasche, zahtijevali su kombinirani vojno-politički pristup. Ali Hitlerov Glavni stan sve do talijanskog sloma nije shvatio da Nijemci moraju naći još saveznika koji bi im pomogli da ispune svoje znatno povećane obaveze na Balkanu, a osobito za borbu protiv partizana, koji su se nakon svakog udarca oporavljali i postajali sve jači. Ako se borba protiv partizana mora voditi i na vojnom i na političkom planu, to će zahtijevati veliki stupanj elastičnosti. Dakle, Nijemci će se ipak nekako morati sporazumjeti s četnicima i pojačati njihovu efikasnost za borbu protiv partizana, a trebat će sklonuti i srpski narod da podrži tu novu politiku, prije svega ublaženjem dugo provođene politike masovnih represalija. Hermann Neubacher, čovjek izabran da koordinira tu novu politiku, odaslan je u oktobru u Beograd sa specijalnim ovlaštenjima, koja je trebalo proširiti na svu jugoistočnu Evropu.

Hitlerove zapovijedi Neubacheru sadržane su u njegovoj direktivi od 29. oktobra 1943. pod naslovom »Jedinstveno vođenje borbe protiv komunizma na Jugoistoku.« Glavne odredbe ove direktive glase kako slijedi (parafrazirano):

1. Komunistička opasnost na Jugoistoku zahtijeva jedinstvenu protuakciju.

2. Političko vođenje protuakcije zadatak je poslanika Neubachera, specijalnog opunomoćenika ministarstva vanjskih poslova, koji svoje smjernice dobiva od ministra vanjskih poslova Reicha. Specijalni opunomoćenik sprovodi ovu akciju u najužoj suradnji s Glavnim komandantom jugoistočne Evrope i Vojnim zapovjednikom jugoistočne Evrope.

3. Zadatak je specijalnog opunomoćenika da politički organizira nacionalne antikomunističke snage u raznim zemljama Jugoistoka i da usmjeri njihove napore u borbi protiv komunističkih bandi. Jedino je on ovlašten da vodi, odobri ili odbije pregovore s vodama bandi.

4. Ekonomsku politiku na Jugoistoku, osobito s obzirom na snabdijevanje stanovništva, treba organizirati tako da doprinosi ujedinjenoj antikomunističkoj akciji. Specijalni opunomoćenik ima punu ovlast da ustanovi i sprovodi principe ekonomske politike na Jugoistoku.

6. Njemačke civilne vlasti treba efikasnije reorganizirati, a njihovo osoblje smanjiti. Nacionalnim administracijama na raznim područjima Jugoistoka treba dati veću ulogu u vođenju upravnih poslova i ekonomije, pod uvjetom da je to politički besprijekorno...

8. Za provođenje kaznenih mjera (represalija) treba dobiti pristanak specijalnog opunomoćenika.4

4 Mikrofilm br. T-120, rola 753, snimci 365.533-36. Vidi također Neubacher, str. 164-170.

Direktiva je sadržavala i nekoliko drugih točaka, uključujući i one koje se odnose na položaj i jurisdikciju njemačkih vojnih i diplomatskih predstavnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Kao što se često događalo pod njemačkim okupacionim režimima, Neubacherova aktivnost zapravo se nije proširila do granica njegovih ovlaštenja navedenih u direktivi. Kad je politika kolaboracije s četnicima jednom bila zacrtana, Neubacher je usprkos riječima direktive imao malo što uraditi oko zaključivanja i provođenja pojedinačnih sporazuma o primirju. On praktično nije imao nikakvog utjecaja na formiranje njemačke ekonomske politike ni u Srbiji ni na drugim područjima Jugoistoka, osim u Grčkoj. Ekonomski opunomoćenik za Srbiju, Neuhausen, bio je previše moćan i previše uspješan u vođenju srpske privrede na veliku njemačku korist da bi dozvolio miješanje izvana. Nadalje, Neuhausenove su ovlasti upravo bile proširene prilikom reorganizacije okupacione administracije, kad je on postao šef i vojne administracije. Neubacher je ipak imao znatan utjecaj na politiku masovnih represalija u Srbiji i zaslužan je za drastično ublaženje njene surovosti. Okrutna formula strijeljanja pedeset talaca za svakog ubijenog Nijemca, koja je u februaru 1943. smijenila prijašnju formulu 100:1, bila je sada posve uklonjena. Vojni komandanti nisu više imali naznačen obavezujući broj za odmazdu i zbog toga su strijeljanja talaca postala rjeđa, a broj strijeljanih relativno malen. Malo je vjerojatno da je ova promjena politike (iako zaista dobrodošla) značajnije promijenila stav širokih slojeva stanovništva. Ranija divljaštva bila su još previše živa i promjena je bez sumnje shvaćena kao još jedan znak da njemačka ratna sreća nestaje.

Točka 6 direktive od 29. oktobra ovlastila je Neubachera da proširi ovlasti nacionalnih vlada na Jugoistoku, uključujući i Nedićev režim u Srbiji. Ali kako se Hitler uporno protivio konkretnim prijedlozima što ih je Neubacher činio u tom smislu, Nedić je ostao bez moći kao i prije. Neubacher je ipak pomogao da dođe do nekog stupnja kolaboracije između četnika i Nijemaca i ubrzo nakon njegovog dolaska u Beograd zaključen je niz takozvanih ugovora o primirju između nekoliko istaknutih četničkih komandanata i njemačkih snaga.

Usprkos slovu Neubacherove direktive (točka 3) pravo zaključivanja ugovora o primirju s četnicima i odlučivanja o pitanju pomoći imao je Glavni komandant jugoistočne Evrope (von Weichs), koji je, u slučaju Srbije, to pravo prenio na vojnog zapovjednika jugoistočne Evrope (koji je također bio i vojni zapovjednik Srbije), a na komandanta Druge oklopne armije za jugoslavenska područja pod njegovom komandom.5 Stvarne pregovore, zasnovane na principima koje je obznanio Glavni komandant, i potpisivanje sporazuma obavljali su niži oficiri, uglavnom majori i kapetani. S četničke strane, također, poslije pregovora u Divcima 1941. godine nikada nije Mihailović bio taj koji je pregovarao s Nijemcima, već su to bili njegovi razni viši komandanti ili zamjenici tih komandanata. Nema sumnje da je to bilo smišljeno nastojanje četničke Vrhovne komande: ako Mihailović nije osobno uvučen u pregovore, uvijek su mogli reći (što su kasnije stvarno i. govorili) da on nikada nije odobrio takve sporazume, te da su ih pojedini komandanti zaključili na svoju ruku, pa za to ne treba kriviti Mihailovića. Svejedno se čini da je on sigurno znao za. te sporazume i odobravao ih. Kao što će se uskoro vidjeti, te su ugovore na kraju krajeva sklapali neki glavni Mihailovićevi komandanti i glavni inspektor svih četničkih trupa. Ugovori s Nijemcima bili su dio šire četničke politike, a ticali su se velikih i strateških važnih teritorija, kao i teritorija u neposrednoj blizini Mihailovićevog štaba. A što je najznačajnije, izgleda da u direktivi Glavnog komandanta jugoistočne Evrope od 21. novembra 1943. i u tekstu samih sporazuma postoji smišljeni napor da se u kolaboraciju ne umiješa, general Mihailović, čak i da ga se razriješi svakog grijeh kolaboracije.
julisiz es grant
Posts: 7469
Joined: 27/07/2008 23:34
Location: Oj Kupreško ravno poljce, što pozoba Crnogorce...

#200 Re: Sve što ste željeli znati o četničkom pokretu pitajte ovdje

Post by julisiz es grant »

ČETNIČKO-NJEMAČKI SPORAZUMI O KOLABORACIJI U SRBIJI

Formalna osnova svih ovih tzv. sporazuma o primirju (Waffenruhe-Verträge) između predstavnika Vojnog komandanta jugoistočne Evrope i voda raznih četničkih grupa bila je direktiva od 21. novembra 1943. feldmaršala Maximiliana von Weichsa, Glavnog komandanta jugoistočne Evrope, kojom se određuju principi na kojima takvi ugovori trebaju počivati:

1. Kao rezultat pregovora s vođama četničkih snaga koji su otpočeli prije nekog vremena u tijesnoj suradnji sa specijalnim opunomoćenikom ministarstva vanjskih poslova (Neubacherom) i Glavnim komandantom jugoistočne Evrope, sklopljen je sporazum kojim se preporučuju lokalna primirja i predviđaju zajedničke operacije protiv komunista, a zaključivat će se od slučaja do slučaja.

2. Uvjeti tog sporazuma jesu - a isto vrijedi za svaki eventualni daljnji sporazum - da će četničke snage:



a) obustaviti sve borbene i sabotažne operacije protiv njemačkih snaga, njihovih saveznika i domaćih snaga koje surađuju s njima, kao i protiv Muslimana (jedinica muslimanske milicije),

b) u slučaju združenih operacija protiv komunista staviti se pod njemačku komandu,

c) prekinuti svaku vezu sa silama koje su u ratu s Njemačkom, te izručiti sve oficire za vezu koji su sada kod njih,

d) sudjelovati u zajedničkoj propagandi protiv komunista.

3. Sve (njemačke) oficire treba obavijestiti o slijedećem:

a) Postojeća zabrana suradnje s četničkim snagama ili s pojedinim grupama donesena je zbog jasne odluke vrhovnog četničkog vođe Draže Mihailovića da nastavi borbu protiv Njemačke i njenih saveznika, odluke od koje on dosad nije odustao.

b) Izjašnjavanje pojedinih četničkih voda da će voditi borbu protiv komunista zajedno s njemačkim oružanim snagama proizišlo je iz ocjene opće situacije na Jugoistoku, prema kojoj su komunistički gerilci i dokazana ideološka i materijalna pomoć koju im daje SSSR osnovna opasnost i dovelo je do preocjenjivanja četničkih ponuda (za suradnju?).

c) Lojalno ponašanje pojedinih četničkih jedinica u posljednje vrijeme ne može se generalizirati, jer i danas još četničke bande vrše neke napade i akte sabotaže.

d) Odsad pa na dalje zabranjuje se trupama da s četničkim jedinicama vode bilo kakve pregovore. Neovlaštene akcije u tom smislu mogu dovesti do poremećaja u pregovorima koje su započele najviše političke i vojne vlasti i oštetiti našu politiku na čitavom Jugoistoku.

e) Lokalne četničke vođe koji nude sudjelovanje u zajedničkoj borbi treba povezati s prvom višom instancom Abwehra ili SD (Sicherheitsdiensta).

f) Propagandna kampanja protiv četnika treba da prestane, njeno ponovno aktiviranje zavisit će o razvoju novostvorene situacije.6

6 Mikrofilm br. T-77, rola 883, snimak 5,631.870-71.

Ovaj dokument je višestruko zanimljiv. On pokazuje da su najviše njemačke političke i vojne vlasti u Srbiji ozbiljno željele uspješnu kolaboraciju s četnicima i da su iz tog razloga zabranjivale lokalnim komandantima sklapanje nagodbi na vlastitu ruku i čak angažiranje u pregovorima.7 Naglasak na pojedinim četničkim jedinicama koje surađuju u borbi protiv komunizma i pozivanje na Mihailovićevu neprekinutu borbu protiv Njemačke formalno lišava samog Mihailovića svakog neposrednog sudjelovanja u sporazumu i svake odgovornosti za četničko-njemačku kolaboraciju. Izgleda da je to bilo namjerno, jer ako bi četničko-njemačka kolaboracija potkopala četnički ugled kod stanovništva općenito, odgovornost bar ne bi pala na glavnog četničkog vođu. Budući da su obje strane nužno trebale jedna drugu, trebalo je činiti međusobne ustupke u interesu postizanja osnovnog cilja - ojačanja fronta protiv prodora snaga NOVJ u Srbiju koji je odskora prijetio sa zapada i s jugozapada. Ali promišljeno nastojanje da se Mihailovića oslobodi krivnje za djelovanje njegovih komandanata moglo bi, nadali su se, sačuvati njegov ugled u narodu i kod zapadnih Saveznika, ako bi oni saznali za sporazume. Četničko vodstvo htjelo je vuka sitog i kozu cijelu, a činilo se da von Weichsova direktiva pokazuje da su u tome uspjeli. I dok su u Srbiji četnici nastavljali voditi dvoličnu politiku, njihov odnos s Nijemcima bio je više izravan nego posredan (preko Nedićevog režima) i prilično intenzivan, a barem nekoliko mjeseci zasnivao se i na formalnim sporazumima.

7 Četnici su poduzeli iste mjere opreza, ovlašćujući samo neke određene osobe, da pregovaraju s Nijemcima i zabranjujući svakom drugom takve korake. Vidi Dokumenti o izdajstvu Dra^e Mihailovića, I, 687.

Od sredine novembra pa do kraja decembra 1943. zaključena su četiri kratkoročna ugovora između četnika i Nijemaca. Prvi, zaključen 13. novembra, a potpisan šest dana kasnije (na njega se aludira u von Weichsovoj direktivi) bio je sklopljen između vojnog zapovjednika jugoistočne Evrope i majora Vojislava Lukačevića, načelnika četničkog štaba br. 148.8 Drugi sporazum od 26. novembra sklopljen je između vojnog zapovjednika jugoistočne Evrope s jedne, te majora Nikole Kalabića i pukovnika Jevrema Simića s druge, četničke strane. Treći, od 14. decembra, bio je između Nijemaca i kapetana Mihaila Čačića, komandanta četničke Ravaničke brigade. U sva tri slučaja potpisnik za Nijemce bio je konjički kapetan Prinz von Wrede, obavještajni oficir vojnog zapovjednika

8 3. novembra 1943. partizani su ugrozili trupe četničkog komandanta koji je držao područje južno od Užica i on se je obratio komandantu 24. bugarske divizije* za pomoć u municiji. Taj zahtjev proslijeđen je Nijemcima koji su odgovorili: sve dok se četnici bore protiv partizana Nijemci ih neće napadati s leda i pribavit će im sanitetski materijal ali ne i municiju, jer misle da je četnici imaju dovoljno. Nijemci su također izjavili da se četnici mogu boriti protiv partizana ispred njemačkih linija, ali da na svaku daljnju pogodbu moraju čekati. Mikrofilm br. T-501, rola 253, snimak 740. Ovdje je jasno implicirano da su se vodili neki razgovori između Nijemaca i četnika, ali da konačna nagodba, još nije bila sklopljena.



Ka rta 6. Područja u Srbiji obuhvaćena četničko-njemačkim sporazumima o primirju

jugoistočne Evrope; s iznimkom Čačića, četničke komandante zastupao je jedan član njihovog štaba (npr. majora Lukačevića kapetan Milorad Mitić, Kalabića i Simića potpukovnik Janko Mijatović). Četvrti sporazum zaključen je od 23-25. decembra između potpukovnika Ljube Jovanovića Patka, komandanta četničkih snaga za istočnu Srbiju i njemačkog majora Müllera u ime okružne komande (Kreiskommandantur) Zaječar. Svaki je od tih sporazuma ili ugovora imao deset do dvanaest točaka, koje su trebale biti na snazi u periodu od pet do deset tjedana. Svakim sporazumom utanačena je ili se podrazumijevala njegova obnova, ako sam sporazum bude lojalno izvršavan: tako je 17. januara 1944. zaključen novi sporazum između Nijemaca i pukovnika Simića, kojim je obuhvaćeno nekoliko općina više nego ranijim sporazumom s Kalabićem i Simićem (26. novembra), a određena je i njegova valjanost do 31. marta 1944.9

9 Za izvode iz Lukačevićevog sporazuma vidi mikrofilm br. T-77, rola 883, snimci 5,632.502-4; za izvode iz Kalabićevog i Simićevog sporazuma snimke 5,632.500-1. Puni tekst Lukačevićevog, jialabićevog i Simićevog, Cačićevog, Jovanovićevog i Simićevog sporazuma, svih pod br. NOKW-1082, nalazi se u U.S. National Archives, World War II Crimes Records - Record Group 2}8. Puni tekst Simićevog sporazuma od 17. januara 1944. navodi se također u mikrofilmu br. T-77, rola 883, snimci 5,632.508-10.

Jedan njemački izvještaj poziva se na sporazum koji je već bio sklopljen ili ga je upravo trebalo skopiti s četničkim komandantom Popovićem na području Leskovca u južnoj Srbiji, s valjanošću do 21. februara 1944.10 Nije pronađen tekst tog sporazuma niti se pomoću dokumentacije mogla potvrditi Neubacherova tvrdnja da je sporazum o primirju zaključen i s potpukovnikom Dragutinom Keserovićem, još jednim istaknutim četničkim komandantom, iako je on, kao što će se vidjeti, intenzivno kolaborirao s Nijemcima tokom ljeta 1944.11

10 Mikrofilm br. T-501, rola 256, snimak 101.

11 Vidi Neubacher, str. 166.

S iznimkom kapetana Čačića, četnički komandanti koji su sklapali navedene sporazume bili su među petoricom ili šestoricom najviših Mihailovićevih operativnih komandanata u Srbiji. Iako su Lukačević i Kalabić imali niže činove, obojica su bili glavni komandanti na svojim područjima. Simić je bio inspektor svih četničkih snaga, a Jovanović je bio Mihailovićev najviši komandant u istočnoj Srbiji.12 Vojnu važnost Lukačevića i Kalabića (i Simića) kao i sporazuma koje su potpisali najbolje pokazuju velika područja pod njihovom komandom, na koja su se odnosile i odredbe sporazuma. Karta 6 pokazuje područje obuhvaćeno sa četiri sporazuma koji su bili na snazi oko 20. januara 1944. Teritorij obuhvaćen Lukačevićevim sporazumom od 19. novembra 1943. imao je slijedeće granične točke: Bajina Bašta, rijeka Drina, rijeka Tara, Bijelo Polje, Rožaj, Kosovska Mitrovica, rijeka Ibar, Kraljevo, Čačak, Užice, Bajina Bašta. Simićevim sporazumom od 17. januara obuhvaćeni su srezovi: Posavina, Vračar, Grocka, Podunavlje, Jasenka, Kosmaj, Mladenovac, Oplenac, Orašac, Kačer, Kragujevac, Gruža, Lepenica, Veliki Orašac i Kolubara, te pet kilometara široki pojas zemlje zapadno od željezničke pruge između Obrenovca i Gornjeg Milanovca. Čačićev sporazum pokrivao je manje područje srezova Paraćin i Ćuprija i južni dio sreza Despotovac ali kroz to područje prolazila je sekcija vitalne željezničke pruge između Beograda i Soluna, a na samom području bila su četiri rudnika ugljena važna za njemačku ratnu privredu. Jovanovićev sporazum uključivao je srezove Negotin, Salaš, Zaječar, Boljevac, Andrejevac, Knjaževac i južni dio sreza Jabukovac - područja na kojem se nalazi Bor, veliki rudnik bakra, kao i neka druga manje važna rudarska poduzeća.

12 Simić je bio Mihailovićev drug iz klase, ali iako mu je Mihailović dao visoki položaj u svojoj vojnoj organizaciji, nije o njemu mislio dobro i nije mu vjerovao, jer je Simić imao običaj da laže. Vidi The Trial of Draja Mihailović, str. 358.

Mnogo se toga može reći o tim sporazumima, a bit će ispravnije reći izravnim navođenjem. Iz tog razloga navest ću kao primjer potpuni tekst jednoga od tih sporazuma; to je Simićev sporazum od 17. januara 1944. Dva motiva koje treba uzeti u obzir opravdavaju ovu potpunu analizu: prvo, važnost njemačko-četničkih sporazuma koji usprkos svojoj kratkotrajnosti pokazuju četničku politiku ne samo prema Nijemcima, nego i prema partizanima i zapadnim Saveznicima; drugo, uporno poricanje generala Mihailovića da je znao za takve ugovore, kao i poricanje četničkih i pročetničkih autora od rata naovamo da su takvi sporazumi uopće postojali ili, ako jesu, poricanje da su bili dio opće četničke političke linije. Ovi pisci dokazuju da su sporazumi sklapani isključivo u svrhu dobivanja municije od Nijemaca, te da su ih zaključivali na svoju ruku samo neki lokalni komandanti i da se ti sporazumi u stvari ne razlikuju od sličnih nagodbi koje su navodno i partizani činili s Nijemcima u toku rata.

Simićev sporazum je bio jedan od posljednjih sklopljenih sporazuma, bio je najobuhvatniji i sa sigurnošću se može pretpostaviti da je bio brižljivo sročen. Njegov tekst glasi kako slijedi:

Zaključuje se slijedeći sporazum o primirju između Vojnog zapovjednika jugoistočne Evrope (Felbera) kao vrhovnog organa okupacionih snaga u Srbiji i kao predstavnika njemačkog Reicha pri srpskoj vladi, s jedne i Inspektora četničkih snaga Draže Mihailovića, pukovnika Jevrema Simića, s druge strane:

1. Svrha sporazuma je zajednička borba protiv komunističkih partizana, u koju će se svrhu sve jedinice četnika Draže Mihailovića koje su pod komandom pukovnika Simića priključiti borbi njemačkih i bugarskih trupa, kao i trupa srpske vlade, protiv komunista.

2. Sporazumom su obuhvaćeni slijedeći srezovi: Posavina, Vračar, Grocka, Podunavlje, Jasenica, Kosmaj, Mladenovac, Oplenac, Orašac, Kačer, Kragujevac, Gruža, Lepenica, Veliki Orašac, Kolubara, te pored toga u zapadnom smjeru teritorij koji se proteže 5 km zapadno od željezničke pruge Obrenovac-Gornji Milano vac.

3. Na području obuhvaćenom primirjem neće se za vrijeme trajanja ovog sporazuma poduzimati hapšenja ili akcije protiv sljedbenika pokreta Draže Mihailovića, osim ako bi takve mjere postale potrebne zbog počinjanja kažnjivih djela od strane pojedinih sljedbenika Draže Mihailovića.

4. Pukovnik Simić potvrđuje da na području sporazuma i u jedinicama pod njegovom komandom nisu prisutni pripadnici oružanih snaga zemalja koje su u ratu s Njemačkom, ni kao oficiri za vezu ni u bilo kojem drugom svojstvu. Pukovnik Simić na području obuhvaćenom sporazumom preuzima obavezu zabrane (funkcioniranja) svih kanala koji bi mogli neprijatelju pružiti obavještenja o njemačkoj i bugarskoj vojsci, te o vojnim pokretima Nijemaca.

5. Za vrijeme trajanja sporazuma četnici Draže Mihailovića uzdržat će se od svake neprijateljske aktivnosti prema njemačkim, bugarskim i srpskim trupama i policijskim jedinicama, kao i prema njihovim vojnim i civilnim organima. U regrutiranje za trupe srpske vlade četnici se ne smiju miješati niti propagandom. Na isti način četnici će obustaviti sve represalije i prijetnje porodicama onih Srba koji su kao vojnici, službenici, namještenici, radnici, ili u bilo kojem drugom svojstvu u službi srpske vlade ili okupacione vojske.

6. Ako bi se bilo koje jedinice četnika Draže Mihailovića, s kojima sporazum o primirju nije sklopljen, pojavile na području obuhvaćenom sporazumom, pukovnik Simić će te jedinice staviti pod svoju komandu ili će se pobrinuti da one napuste područje. Pukovnik Simić bit će odgovoran za akcije pripadnika takvih jedinica koje bi se mogle ogriješiti o odredbe ovog sporazuma. Oni potčinjeni pukovnika Simića koji odbiju priznati ovaj sporazum bit će uklonjeni s područja obuhvaćenog sporazumom.

7. Na području obuhvaćenom sporazumom četnici Draže Mihailovića posvetit će se isključivo borbi protiv komunističkih partizana i time poduprijeti borbu snaga reda i zakona u Srbiji.

8. Ako bi četnici Draže Mihailovića primili informaciju da se pripadnici njemačkih, bugarskih ili srpskih jedinica ili drugih organa ili pojedine osobe bave komunističkom djelatnošću ili održavaju veze s komunistima, četnici se neće na svoju vlastitu inicijativu miješati i dijeliti pravdu, već će inkriminirajući dokazni materijal, a u slučaju opasnosti i dotične osobe, predati njemačkim vlastima.

9. Jedinice četnika Draže Mihailovića moraju što hitnije prijaviti najbližem organu snaga poretka pojavu, porijeklo, pravac marša itd. bilo koje komunističke jedinice (koja bi ušla) na područje sporazuma, kao i njihovu jačinu i naoružanje.

Jedinice četnika Draže Mihailovića moraju smjesta prihvatiti borbu protiv tih jedinica, ako im snage dostaju. U tu svrhu, a prema potrebi dat će im se municija i sanitetski materijal.

U slučaju da četničke jedinice Draže Mihailovića nisu dovoljne, snage reda i zakona pružit će im pomoć u trupama, a po potrebi i u teškom naoružanju. Ranjeni četnici Draže Mihailovića bit će zbrinuti u njemačkim vojnim bolnicama.

10. Za borbu protiv komunista četnici Draže Mihailovića stavit će bezuvjetno na raspolaganje snagama reda svoju izviđačku i obavještajnu službu.

U svrhu uzajamne razmjene informacija štabu pukovnika Simića bit će dodijeljena grupa za vezu. Nadalje, uputit će se postaje okupacionih vojski i (srpske) vlade na području sporazuma da surađuju u smislu ovog sporazuma s četnicima Draže Mihailovića, te da prenose njihova saopćenja.

11. Uzajamnim dogovorom četnici Draže Mihailovića preuzet će obavezu zaštite saobraćajnih pravaca i transportne opreme protiv napada, pljačke i sabotaže, i ako bi takve akte vršili Angloamerikanci putem operacija na terenu.

Četnici Draže Mihailovića preuzet će naročito obavezu da unutar područja sporazuma aktivnim vojnim operacijama surađuju u osiguranju slijedećih saobraćajnih linija:

a) cesta Ripanj - Topola - Kragujevac - Kraljevo,

b) željeznička pruga Obrenovac - Lajkovac - Gornji Milanovac, uključivo ogranak Lazarevac - Aranđelovac - Mladenovac,

c) željeznička pruga Beograd — Mala Krsna - Velika Plana, s ogrankom do Požarevca,

d) željeznička pruga Beograd - Mladenovac - Lapovo.

Zaustavljanje i inspekcija svih vrsta vlakova (od strane četnika Draže Mihailovića), čak i kad su na stanicama, smatrat će se neopravdanim ometanjem željezničkog saobraćaja i zabranjuje se.

12. Sklapanje ovog sporazuma treba zadržati u tajnosti. Sporazum stupa na snagu neposredno po potpisivanju i vrijedi do 31. marta 1944.13

13 Mikrofilm br. T-77, rola 883, snimci 5,632.508-10., http://www.znaci.net/00001/4_14_3_267.htm

Svaki slijedeći sporazum bio je većim dijelom još detaljniji i konkretniji od prethodnih, a upravo navedeni Simićev sporazum krajnje je egzaktan. Specifični uvjeti na raznim područjima igrali su također izvjesnu ulogu pri formulaciji odredbi ovih ugovora. Neki od ranijih sporazuma predviđali su da se područja obuhvaćena njime povjere četničkim komandantima za samostalnu borbu protiv partizana, uglavljujući da će samo u slučaju većih pothvata njemačke i četničke snage operirati zajedno i pod njemačkom komandom. U nekim od sporazuma izričito se navodi da su sporazumom s njemačke strane obavezane i bugarske trupe, Nedićeve trupe, Srpski dobrovoljački korpus, Ruski zaštitni korpus i Muslimanska legija u Sandžaku. Drugi se naprosto pozivaju na »ostale snage reda i zakona«. Budući da su Nijemci imali neprilika sa srpskom radnom snagom u rudnicima, Čačićev i Jovanovićev sporazum imaju posebne odredbe koje ova dva komandanta obavezuju da vrate na rad u rudnike sve odbjegle radnike čak i ako su se pridružili četničkim redovima, te uopće da čuvaju ove rudnike od sabotaže.

Kako pokazuje Karta 6, područje obuhvaćeno sporazumima (osim koridora u sredini o kojem će biti riječi kasnije) prostiralo se je od beogradskih predgrađa do južnih granica Sandžaka, a uključivalo je također ekonomski strateško područje istočne Srbije.14 Treba ipak spomenuti da se četničko-njemačka kolaboracija nije u to vrijeme ograničavala na područja obuhvaćena sporazumima, već je aktivno sprovodena i na nekim drugim područjima. Tako se, na primjer, u izvještaju oblasne komande br. 599 (Beograd) za razdoblje od 15. novembra do 15. decembra 1943. kaže: »Red i poredak u području feldkomande Beograd i krajskomande Požarevac nisu poremećeni. U požarevačkom okrugu su četnici odlučili da povedu aktivnu borbu protiv komunista, ma da nije postignut nikakav ugovor koji se odnosi na to. Sporazum okupacione sile sa četnicima, u cilju zajedničke borbe protiv komunista, skoro je bez izuzetka radosno pozdravljen, možda sa neizraženim mislima, da se ovo teško vreme prođe bez odmazde.«15 Četnici su na požarevačkom području bili pod komandom još jednog važnog oficira, potpukovnika Simeona Ocokoljića (poznatog i kao Siniša Pazarac), a o njegovoj kolaboraciji s Nijemcima izvještavaju i Nedićeve vlasti. Slična situacija postojala je i u okrugu Šabac u sjeverozapadnoj Srbiji, gdje su četnici stupili u akciju protiv poznatih komunista i onih za koje se sumnjalo da su komunisti, a da ih njemačke i srpske kvislinške vlasti nisu u tome ometale.16

14 Na kartama kojima su popraćeni dvotjedni izvještaji o situaciji Vojnog komandanta jugoistočne Evrope Operativnom štabu Vrhovne komande, a pokazivale su područja koja su kontrolirale razne gerilske grupe u Srbiji, za područja obuhvaćena sporazumima naznačeno je da ih kontroliraju »četnici pod ugovorom« (Vertrags-Chetniks). Vidi npr. mikrofilm br. T-501, rola 267, snimak 232.

15 Dokumenti o izdajstvu Dra^e Mihailovića, 1, 593.

16 Vidi ibid, str. 558, 561, 596-99.

Zanimljiv aspekt područja obuhvaćenih sporazumima je i koridor koji je, kako pokazuje Karta 6, širi na zapadu a uži na istoku i koji je razdvajao Simićevo od Lukačevićevog područja. Zemlja neobuhvaćena bilo kakvim ugovorom leži sjeverno od linije Kraljevo-Čačak-Požega i uključuje srezove Ljubić, Takovo (osim nekih dijelova zapadno od željezničke pruge, od sjevera do Gornjeg Milanovca) i veći dio sreza Požega. Na zapadnom dijelu tog područja, na jednoj od padina planine Suvobor nalazi se Ravna Gora, gdje je general Mihailović imao svoj glavni štab, a također i selo Pranjani (gdje su u aprilu 1944. četnici napravili privremeno uzletište); tu se također nalazi selo Ba, gdje je tokom posljednjeg tjedna u januaru 1944. održan četnički kongres. Unutar toga koridora nalazi se također željeznička pruga i dobre ceste između zapadne i istočne Srbije. Tako je Mihailović sjedio u svom glavnom štabu (krećući se često unutar tog područja) nevezan bilo kakvim odredbama sporazuma s Nijemcima. Ta situacija jedva da je bila slučajna, ali ako je to bila koncesija s njemačke strane, kao što se može pretpostaviti, tada nije bila skupa.

Tekst von Weichsove direktive od 21. novembra sa svojim kurzivom i pažljivim bilježenjem Mihailovićevog nastavljanja s otporom, izgleda da podupire takav zaključak. Četnici i Nijemci imali su valjane razloge za kolaboraciju, ali obostrano su postojala ograničenja: za Nijemce Hitlerovo naređenje da se sporazumi moraju sklapati samo s komandatima kao pojedincima i tako po definiciji za manja područja, te ako se daje pomoć u oružju i snabdijevanju, da operacija mora biti dobro definirana i pod njemačkom sveukupnom komandom; za četnike Mihailovićevo inzistiranje da se njegov položaj u narodu i kod zapadnih Saveznika ne smije kompromitirati otvorenom suradnjom s Nijemcima.17 U stvari, njemački sporazum sklopljen s Mihailovićem osobno poprimio bi nešto od općenito srpskog ili jugoslavenskog karaktera i u svjetlu Hitlerovih specifikacija bio je u principu nemoguć. Mihailovićeva tobožnja odlučnost da nastavi s borbom protiv Nijemaca u isto vrijeme dok njegovi komandanti zaključuju sporazume o primirju s Nijemcima ne dokazuje ništa. On te komandante sigurno nije pozvao na disciplinsku odgovornost. A što se Nijemaca tiče, obilježiti područja obuhvaćena sporazumom tako da se isključi Ravna Gora značilo je na neki način prednost, iako su Nijemci i prije tih sporazuma vrlo dobro znali za Mihailovićevo boravište.18 Zaključenjem sporazuma Mihailovićevo područje kretanja smanjeno je, a sa Ravne Gore nije bio u poziciji da ugrozi Nijemce.19

17 Nijemci su 21. novembra 1943. uhvatili Mihailovićevu poruku vojvodi Đujiću, njegovom komandantu za sjevernu Dalmaciju, s instrukcijom da surađuje s njemačkim snagama. Za sebe samoga rekao je da »to ne može zbog javnog mišljenja.« Mikrofilm br. T-311, rola 196, snimak 223. Odbijanje da osobno ima bilo kakav posao s neprijateljem bilo je politika od koje je Mihailović odstupio samo u četiri ili pet navrata: na sastanku u Divcima sredinom novembra 1941, na dva sastanka s predstavnikom izaslanika Neubachera, Rudolfom Stärkerom, u jesen 1944 (prvi u zapadnoj Srbiji na kojem je Mihailovića pratio pukovnik Robert H. McDowell, šef američke vojne misije pri njegovu štabu, a drugi u sjeveroistočnoj Bosni) i posljednji sastanak sa Stärkerom na planini Vučjak, početkom aprila 1945. Poznato je da je jedan četnički komandant, potpukovnik Petar Baćović, savjetovao Mihailoviču da se drži u pozadini, kad se radilo o četničkim poslovima s Talijanima. Vidi The Trial ojDraja Mihailović, str. 448. Zanimljivo je da i Neubacher u svojoj knjizi, str. 166- 168, također pokušava Mihailovića razriješiti odgovornosti za kolaboraciju.

18 Pukovnik Klamroth iz njemačkog generalštaba je nakon inspekcijskog putovanja po Balkanu u augustu 1943. izvijestio: »Nadzor nad Dražom Mihailovićem je dobar. Njemačke službe brzo saznaju za njegova boravišta koja neprestano mijenja.« Mikrofilm br. T-78, rola 332, snimak 6,289.881.

19 Pastirske kolibe na Ravnoj Gori, smještene na jednoj od padina Suvobora (865 m), lako su dostupne sa svih strana. Da su Nijemci htjeli istjerati Mihailovića iz te njegove baze, nakon što se vratio u Srbiju u junu 1943, ili ga zarobiti, vjerojatno bi to s malo napora mogli i učiniti.

Može se spomenuti i ovo: jedna od pogodbi u svim četničko-njemačkim sporazumima bila je da komandanti na područjima obuhvaćenim sporazumom ne mogu pri svojim štabovima ili pri bilo kojoj svojoj jedinici imati oficire za vezu ili druge oficire koji predstavljaju sile u ratu s Njemačkom (misli se očito na britanske, američke ili ruske oficire). Kod Mihailovića su i dalje, sve do maja 1944, bili britanski i američki oficiri za vezu, a zatim opet američki oficiri od augusta do druge polovine septembra 1944, kada je bio potisnut iz Srbije (i u sjeveroistočnoj Bosni do 1. novembra 1944).

Potpisivanje ovih sporazuma bilo je na više načina korisno četnicima. Sada su bili sigurni od Nijemaca za vrijeme borbe protiv partizana, bila im je zajamčena izvjesna količina municije za vođenje te borbe, (iako mnogo manja nego su se nadali) kao i nužna sanitetska oprema, te liječenje ranjenika u njemačkim vojnim bolnicama. Stekli su prilično veliku slobodu da rade na poboljšanju svojeg vojnog, političkog i obavještajnog sistema i faktičnu slobodu prisilne regrutacije, čak i u nizinskim predjelima.20 Sporazumi su im do izvjesne mjere olakšali snabdijevanje i skupljanje novčanih priloga od ljudi, a ta je demonstracija snage navela bar neke da pređu s Nedićevske ili s neutralističke pozicije četnicima, povećavajući tako četničke mogućnosti za infiltraciju Nedićevog administrativnog i vojnog aparata. Istovremeno je, naravno, ova direktna kolaboracija mnoge druge ljude odvela na partizansku stranu i četnici su bili vrlo zainteresirani da sporazumi ostanu tajna bojeći se kompromitacije. Sporadični ispadi nekih četničkih jedinica protiv Nijemaca čak i nakon potpisivanja sporazuma mogli su možda biti pokušaj da se spriječi negativna reakcija u javnosti, a i raskid Simićevog sporazuma sredinom februara 1944. može se također pripisati tome. I zaista: britanski oficir za vezu, major H. B. Dugmore, koji je kod partizana u istočnoj Srbiji boravio od početka novembra 1943. do sredine juna 1944, izvijestio je svoje pretpostavljene da se je u to vrijeme broj partizana u Srbiji popeo od oko 1.700 na preko 13.000 ljudi.21

20 Vidi izvještaj vojnog zapovjednika jugoistočne Evrope glavnom komandantu jugoistočne Evrope od 23. decembra 1943. Mikrofilm br. T-501, rola 253, snimci 1.020-21.

21 Prema saopćenju iz pouzdanog britanskog izvora.

Nakon potpisivanja sporazuma porasla je po svoj Srbiji četnička aktivnost protiv partizana. Obilje dokaza o tome može se naći u periodičkim izvještajima njemačkih komandi, te sreskih i okružnih predstojnika Nedićeve administracije.22 Sredinom decembra 1943. Mihailović se je pozivom obratio svim tjelesno sposobnim Srbima da uđu u njegovu vojsku za odlučni boj protiv partizana, a u dijelovima Sandžaka je SS-ovski komandant Muslimanske legije Karl von Krempler dao izvjesiti oglase s izjavom da je Lukačevićevim četnicima dopušteno da mobiliziraju »nacionalne snage« među srpskim stanovništvom ovog područja.23 Major Lukačević je u borbi protiv partizana u tim dijelovima Sandžaka pokazivao takvu gorljivost da ga je 22. decembra pukovnik Remold, komandant Remoldove grupe, pohvalio specijalnom naredbom, a dopušteno mu je i da zadrži nešto od oružja koje je zarobio.24

22 Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića, I, 513, 591, 596-598, 605 i passim.

23 Izvještaj Abwehrove jedinice 381 od 20. decembra 1943. u mikrofilmu br. T-313, rola 488, snimak 249. Za Kremplerove oglase vidi ibid, snimak 350.

24 Ibid, snimci 230-232. Ova dnevna zapovijest razljutila je komandu Druge oklopne armije, a 5. SS brdski armijski korpus pod kojim je djelovala Remoldova grupa dobio je naređenje da obavijesti svoje niže komande kako su takve akcije - misleći na službene pohvale četnicima - nepoželjne i ne smiju se više ponoviti bez prethodne dozvole štabova divizija.

Kako bi se osigurala bolja ukupna suradnja Nijemaca i kolaborirajućih četničkih snaga i posebno da bi se efikasnije pružila pomoć u oružju i municiji pri raznim operacijama, dodijeljeni su specijalni oficiri za vezu onim četničkim jedinicama koje su imale formalni sporazum ili su neformalno kolaborirale s Nijemcima. Ti su oficiri za vezu također davali savjete o taktičkim problemima prilikom raznih operacija. Medu Nijemcima koji su obavljali tu dužnost jedan od najpoznatijih bio je poručnik Heusz; on je bio oficir za vezu kod majora Lukačevića do 22. decembra 1943, a kasnije i kod potpukovnika Đurišića.25 Zatim je tu bio major Weyel koji je održavao vezu s kapetanom Neškom Nedićem, načelnikom štaba četničkog komandanta Srbije generala Miroslava J. Trifunovića. Weyel je također direktno zapovjedao četnicima koji su bili pridodani njegovoj grupi jedinica.26 Čak je i Keserović na svom suđenju priznao da je Weyel došao u južnu Srbiju ljeti 1944. kao predstavnik njemačke komande u Srbiji i da je koordinirao operacije Račićevih, Kalabićevih i Keserovićevih četničkih jedinica s onima njemačkih, srpskih kvislinških i bugarskih jedinica protiv partizana.27

25 Ibid, snimci 171, 225.

26 Vidi npr. dnevne izvještaje vojnog zapovjednika jugoistočne Evrope glavnom zapovjedniku jugoistočne Evrope za maj 1944, mikrofilm br. T-501, rola 256, snimci 669-699 i KTBjOKWjWFSt, sv. IV, dio 1 (1944), str. 710.

27 Suđenje članovima rukovodstva organizacije Draže Mihailovića, str. 215.

U objavljenoj korespondenciji između Mihailovića i jugoslavenske izbjegličke vlade četničko-njemački sporazumi nisu nikada bili spomenuti. Ne iznenađuje da nikakva informacija o tim sporazumima nije došla do izbjegličke vlade kanalima koji su bili pod britanskom kontrolom, ali nema niti tragova da je u tome saopćeno bilo kojim drugim kanalima. Zamislivo je da je izbjeglička vlada o njima mogla saznati od majora Lukačevića osobno kad je s pukovnikom Baileyem otišao iz Jugoslavije u februaru 1944. i posjetio jugoslavenske i britanske funkcionare i u Kairu i u Londonu. Ali ako je ikad i rekao štogod predsjedniku vlade Puriću ili nekon drugom funkcionaru izbjegličke vlade, te činjenice, koliko je poznato, nisu objavljene. Treba stoga dopustiti da je moguće, čak i vjerojatno, da ni najgorljivije pročetnički raspoloženi članovi vlade u izbjeglištvu zajedno s Purićem, nisu uopće znali da postoje takvi sporazumi, bar ne dok su vršili funkcije u vladi, te da su bili iskreni kad su ih u to vrijeme poricali. Znali su toliko koliko bi im Mihailović saopćio: naime, da između četnika i neprijatelja nema kolaboracije.28 Britanska vlada je, naravno, od decembra 1942. pa nadalje saopćavala izbjegličkoj vladi izvjesnu količinu svojih informacija o četničkoj kolaboraciji.

28 Nisam smatrao za potrebno da stupim u dodir s bivšim predsjednikom vlade Punčem ili da se posebno raspitujem da li je on znao bilo što o postojanju četničko-njemačkih sporazuma na prelazu 1943. u 1944; siguran sam da bi on rekao da nije, budući da je i svojim službenim i privatnim stavom uvijek podržavao generala Mihailovića, koji je tvrdio da nije bilo takvih sporazuma.

Međutim, pitanje od važnosti jeste: da li su Britanci znali da ti sporazumi postoje? Budući da nikakvi britanski obavještajni izvještaji iz Jugoslavije nisu objavljeni, osim izvadaka u raznim autobiografskim djelima kao što su Churchillova, Edenova, Macleanova i Deakinova, sve do nedavna nismo imali službene potvrde o tome jesu li Britanci načuli za te sporazume, a ako jesu, kada i kako.29 Ali u dosad objavljenim materijalima, kao i u nedavno otvorenim dokumentima Foreign Officea koji se bave jugoslavenskim poslovima i nizom britanskih inicijativa i poteza, ima indicija koje ukazuju na to da su Britanci u najmanju ruku veoma sumnjali na to da se takvi sporazumi zaključuju, te da su i te kako mogli dobiti točna obavještenja o njima nekoliko dana nakon potpisivanja.30 Dvije stvari osobito podupiru ovu slutnju. Prvo, Lukačevićev sporazum s Nijemcima potpisan je 19. novembra, a Kalabićev i Simićev sporazum 27. novembra; a već 29. novembra su britanske vojne vlasti na Srednjem istoku pitale svoju grupu oficira za vezu u sjeveroistočnoj Srbiji koju je predvodio potpukovnik Jasper Rootham (a vjerojatno i oficire za vezu na drugim područjima) da li bi »mogli procijeniti reakciju lokalnih komandanata ako bi Mihailović bio smijenjen i zatim, znaju li da li je neki od četničkih komandanata primio od Mihailovića naređenje da kolaborira s Osovinom.« Rootham je kasnije pisao da nikad nije ni pomislio na Mihailovićevu kolaboraciju s Osovinom ili na njegovo uklanjanje, iako je znao da Britanci nisu bili zadovoljni s Mihailovićem i da se mnogi od Mihailovićevih pristaša nisu slagali s njegovom politikom, te da je zbog toga ova poruka došla kao »silno zaprepaštenje«.31

29 U ranije citiranoj britanskoj brošuri The Cetniks (septembar 1944) koja sadrži skraćenu verziju Kalabićevog i Simićevog sporazuma s Nijemcima, izričito se tvrdi (str. 19) da je jedan britanski obavještajni oficir izvijestio o tome u junu 1944. Tu se, naravno, može raditi o slučaju kad se pomiču datumi i druge pojedinosti kako bi se zaštitio dotični obavještajac.

30 Iz danas pristupačnih izvještaja SOE oficira kod Mihailovića izgleda jasno da oni nisu imali dokumentirane dokaze o četničkoj kolaboraciji s Nijemcima. Ali Britanci su te dokaze mogli pribaviti od drugih svojih agenata u Jugoslaviji ili na Balkanu, ili iz drugih izvora. Nakon što je ova knjiga već bila otisnuta na korekturnim arcima autor je, ljubaznošću profesorice Phillis Autv, vidio niz referata predanih za simpozij koji su ona i profesor Richard Clogg organizirali od 6-8. jula 1973. u Cumberland Lodge, Windsor Great Park, Engleska, pod naslovom: British Policy Towards Resistence in Yugoslavia and Greece in the Second World War (Britanska politika prema pokretu otpora u Jugoslaviji i Grčkoj u drugom svjetskom ratu), a u referatima se kaže da su Britanci provalili njemačku šifru i da su iz uhvaćenih radio prijenosa znali i što se zbiva između Nijemaca i četnika. Izvor tih informacija smatrao se toliko važnim da su zbog čuvanja tajne uhvaćena saopćenja kružila samo među strogo odabranom grupom ljudi. Britanci također nisu direktno reagirali na informacije iz tih poruka kako ne bi pobudili njemačku sumnju.

31 Rootham, str.171.

Druga je indikativna okolnost, da je 16. decembra general Wilson preko brigadnog generala Armstronga izdao Mihailoviću pismeno naređenje da četnici bace u zrak željeznički most na Moravi, južno od željezničkog čvorišta Stalać na glavnoj pruzi Beograd-Atena, a također i željeznički most na Ibru, između Kraljeva i Kosovske Mitrovice, na sporednoj pruzi koja povezuje Beograd i Skoplje (a time i Atenu), te da ove akcije izvrše do 29. decembra.32 Potpukovnik Rootham također je 9. decembra dobio naređenje sa Srednjeg istoka da izvrši sabotažu na glavnoj željezničkoj pruzi u blizini svog operativnog područja.33 Koliko je poznato, nije bilo nikakvog njemačko-četničkog sporazuma koji bi obuhvaćao područje na Moravi južno od Stalaća, ali zapadna obala Ibra ležala je unutar područja obuhvaćenog Lukačevićevim sporazumom. Tim sporazumom nije bilo konkretizirano (kao Simićevim sporazumom od 17. januara 1944. u točki 11) da su četnici obavezni čuvati željezničke pruge od sabotaže upravo one vrste koju je general Wilson naredio Mihailoviću, ali to se možda smatralo samo po sebi jasnim i četnici su bili spremni to poštivati. Mihailović je najprije odgovorio generalu Armstrongu da ne mogu baciti u zrak ni jedan most jer nemaju opreme, jer postoji opasnost od njemačkih represalija, jer nemaju vojnog materijala da zaštite civilno stanovništvo od takvih represalija, i tako dalje. Na kraju je Mihailović natuknuo da će izdati naredbu za dizanje mostova u zrak, a izgleda da je to i uradio, ali ta zapovijed nikad nije bila izvršena.34

32 Za djelomični tekst Wilsonove naredbe kojom se konkretiziraju ciljevi sabotaže vidi Mihailovićevu korespondenciju s izbjegličkom vladom u Jovan Đonović, »Veze sa generalom Mihailovićem sa Srednjeg Istoka«, str. 19. Mihailovićeve reakcije na tu naredbu koju je saopćio izbjegličkoj vladi nalaze se u ibid, str. 19-22.

33 Rootham, str. 175. ,

34 Mnogo godina kasnije, 23. jula 1961, brigadni general Armstrong je na poziv srpske emigrantske grupe »Oslobođenje« održao govor u srpskoj crkvi u Londonu i rekao da su on i Mihailović zaista poslali neke oficire na Moravu da unište most, ali da komandant lokalnog četničkog korpusa Radomir Cvetić nije dopustio da se izvrši akcija, jer su njegovo područje ugrožavali partizani. Govor citira Vukčević »Od Teherana do Šubašićevog ustoličenja«, str. 45-46. Cvetić je možda radio na svoju ruku, ali nije isključeno da je slušao druge Mihailovićeve naredbe, kako bi zaštitio četnike pred Nijemcima, a i Mihailovića pred Britancima.

Treća indikacija da su Britanci znali o tim sporazumima i da su zbog njih bili vrlo nezadovoljni bila je naredba datirana 13. decembra kojom se Roothamu daje diskreciono pravo da povede svoju grupu do najbližih partizanskih jedinica koje su, prema informaciji dobivenoj istim telegramom, bile udaljene od oko 120 km do oko 233 km. Rootham i njegovi drugovi ipak se nisu prebacili partizanima, već su prije krenuli prema Ravnoj Gori gdje je glavna britanska misija dovršavala svoj posao i otkuda je nekih pet mjeseci kasnije bila evakuirana u Italiju.35

35 Rootham, str. 176-177.

Treba ipak jasno reći da nisu svi četnici, ma koliko jako antipartizanski nastrojeni, bili voljni pokoriti se sporazumima o kolaboraciji. Simićev sporazum (točka 6) jasno je predvidio tu nesklonost određujući da su komandanti područja obuhvaćenih sporazumom dužni četnike koji neće surađivati protjerati s područja. Dok je još bio oficir za vezu kod Lukačevića, poručnik Heusz je 1. decembra 1943. izvijestio o tome da je među Lukačevićevim ljudima bilo negodovanja zbog sporazuma koji je on sklopio s Nijemcima.36 Sami četnici bili su potpuno svjesni negativnog efekta koji će na njihov ugled kod stanovništva vjerojatno imati ovi sporazumi. Ali kolaboraciju se nije moglo sakriti, a rezultat je bilo neizbježno osipanje morala u četničkim redovima. Drugim riječima, dvolična politika koja se priklonila prema tješnjoj kolaboraciji s Nijemcima bila je za četnike očigledno opasna.

36 Mikrofilm br. T-313, rola 488, snimak 524.

Pod tim okolnostima sporazumi o primirju nisu uspjeli zadovoljiti ni jednu stranu. Neke su četničke jedinice još uvijek vršile sporadične napade i sabotaže protiv kvislinških trupa, a čak i Nijemaca; neke odredbe jednostavno nisu uzimali u obzir i općenito su se sporazumima služili kao prikladnim pokrićem za jačanje svoje organizacije i za infiltriranje u Nedićevu administraciju. Čak su se i hvalili da su sporazumi izraz njemačke slobosti.37 Taj stav je posebno bio vidljiv na kongresu održanom u selu Ba krajem januara 1944 (o kojem će se raspravljati u Glavi 11), koji se ne bi mogao održati osim uz prešutan njemački pristanak, a koji je nekom ironijom pružio priliku za izljev antinjemačkog osjećaja. Nijemci su reagirali naređenjem da se neki od četničkih vođa (uključujući i Čačića) koji se ne pridržavaju sporazuma imaju opet smatrati neprijateljem kojeg treba zarobiti i čije odrede treba uništiti.38 Na sastanku Glavnog komandanta jugoistočne Evrope von Weichsa i poslanika Neubachera, održanom 1. februara, ustanovljeno je da većina četničkih vođa ne sprovodi u život uvjete sporazuma, te da zbog toga ne samo da sporazume ne treba obnavljati, već da na četnike treba opet izvršiti vojni pritisak.39 General Felber je u svojoj okružnici od 2. februara, kao i u pismu generalu Meyszneru od 11. februara, nešto općenitijim rječnikom iskreno priznao kako sporazumi o primirju nisu ispunili svoju svrhu da osiguraju kolaboraciju četnika protiv partizana. On je zapovijedio njemačkim trupama i srpskim kvislinškim trupama da odlučno postupe protiv četnika kad god ovi budu djelovali protiv Nijemaca ili kvislinških snaga i vlasti. Pokušaje četničkih vođa da sklope nove sporazume treba odbijati zbog brojnih prekršaja ranijih sporazuma.40 A kad je pukovnik Simić 11. februara opozvao svoj sporazum, ali s uvjetom da kasnije može povući opoziv, Nijemci su taj opoziv prihvatili kao konačan. Razlog koji su četnici naveli za povlačenje ovog ugovora bio je taj, da Nijemci ne provode sporazum s obzirom na Srpski dobrovoljački korpus; konkretno, bilo je nekih teškoća s vlakom koji je prevozio ranjenike dobrovoljačkog korpusa, pa je u borbi koja se razvila bilo dvadeset pet ubijenih i dvadeset dva zarobljena četnika, bez gubitka na strani dobrovoljačkog korpusa.41 U izvještaju za period od 15. januara do 15. februara Oblasne komande 599 (Beograd) također se, i to vrlo značajno kaže da je jedan od razloga za opoziv Simićevog sporazuma taj što stanovništvo osuđuje četnike zbog kolaboracije s okupacionom silom.42 Konačni ishod ovog neslaganja bila je jedna naredba od 23. februara 1944. Glavnog komandanta jugoistočne Evrope:

37 Mikrofilm br. T-501, rola 256, snimak 39; mikrofilm br. T-311, rola 286, snimci 185-187.

38 Vidi naredbu vojnog zapovjednika jugoistočne Evrope od 2. februara 1944, mikrofilm br. T-311, rola !86, snimak 24.

39 Mikrofilm br. T-501, rola 256, snimak 3.

40 Ibid, snimci 26, 54

41 Ibid, snimci 7, 55.

42 Dokumenti o izdajstvu Draže Mihaitovića, I, 594.

Ponovo se naglašava da se na osnovi dosadašnjeg iskustva zabranjuje svako daljnje zaključivanje sporazuma s vođama potčinjenim Draži Mihailoviću. Na snazi ostaje samo sporazum s Lukačevićem u jugozapadnoj Srbiji. Glavni komandant za jugoistočnu Evropu zadržava pravo da okonča i taj sporazum, ako četnički vode na tom području ne bi ispunjavali svoje obaveze. Četnički zahtjevi za municijom moraju biti pažljivo ispitani prije nego budu podneseni Glavnom komandantu. U slučaju sumnje uvijek treba pretpostaviti da su zahtjevi preveliki u usporedbi sa ciljem da se popunjavaju zalihe municije Draže Mihailovića.43

Posljednje dvije rečenice su u najmanju ruku dvosmislene, ali čini se kao da naznačuju da su neki sporazumi još uvijek funkcionirali. Štoviše, kako su to pokazali kasniji događaji, četnički zahtjevi za municijom su i bez formalnih sporazuma bili prihvaćani i udovoljavano im je nakon dužeg ispitivanja njihove opravdanosti i predviđene namjene.

Nisu samo narušavanja odredbi takvih ugovora sa četničke strane djelovala protiv njihovog formalnog produžavanja. I Nedić i Ljotić bili su protiv sporazuma koji su težili tome da ih kao njemačke lutke odgurnu u stranu za volju četnika. General Meyszner bio je očito protiv njih od početka. U februaru je otpočeo s pravom kampanjom protiv njih, nastojeći uvjeriti vojne komandante da objave kako je Njemačka »u ratnom stanju« s četnicima. On se je vrlo protivio daljnjem naoružavanju Đurišića i Lukačevića, ne naprosto zato što su oni bili (nepouzdani) četnici i Srbi, već zato što su prekršili svoj sporazum s Nijemcima i što je muslimansko pučanstvo u Albaniji, na Kosovu i u Sandžaku izrazilo zabrinutost zbog njemačkog ojačavanja četnika; Hrvati su, rekao je, također vrlo zabrinuti zbog jačanja četnika.44 U isto vrijeme je (22. februara) general Asen Nikolov, komandant bugarskog 1. okupacionog korpusa, također pokazao svoje protivljenje svakom sporazumu s četnicima.45

43 Mikrofilm br. T-501, rola 256, snimak 97.

44 Ibid, snimci 18, 128, 144 i mikrofilm br. T-311, rola 286, snimak 185.

45 Mikrofilm br. T-501, rola 256, snimak 16.

U međuvremenu je primarni razlog četničko-njemačke kolaboracije — partizanska opasnost za Srbiju — dobivao na važnosti. Vojne pripreme NOVJ na zapadnim prilazima Srbiji, kao i ustrajno napredovanje sovjetskih armija s istoka, jasno su nagovještavali da će glavno područje partizanskih operacija u drugoj polovini 1944. biti Srbija. Zbog toga je za četnike suradnja s Nijemcima, ili bar njemačko oružje i municija, postajalo sve bitnije pitanje. U maju im je povlačenje vođe britanske misije, brigadnog generala Armstronga i svih drugih britanskih oficira za vezu, oduzelo svaku nadu da bi od Britanaca dobili još oružja i opreme. Mihailović se je još uvijek pouzdavao da će zapadni Saveznici na kraju doći i spasiti ga, ali shvatio je da za bitku s partizanima koja se približavala ne može od njih očekivati nikakvu pomoć. Problem je stoga bio izdržati, čvrsto se držati nekog teritorija i spriječiti da partizani ne savladaju četnike u Srbiji. Da bi se to postiglo bilo je neizbježno nastaviti kolaboraciju s Nijemcima.
Post Reply