Nama se u stvari ovo već desilo jer prave opozicije skoro da i nemamo. Praktično isti vladaju frtalj vijeka. Da je danas bolje nego jučer ili da će sutra biti bolje nego danas, ne bih rekao ni A.
Posljedice dvadesetogodišnje vladavine istih ljudi, lidera i njihovih stranaka dovele su do toga da na svakom polju društvenog i privrednog razvoja nazadujemo u odnosu na okruženje. Jbg. uz ove političare se danas pitam da li ću sutra imati pošteno zarađenu i uplaćenu penziju umjesto da gledam reprezentaciju BiH na Euru.
Nemam iluzija da ovaj forum može promijeniti bilo šta ali ima ovde dosta pametnih i dobronamjernih ljudi čije mišljenje vrijedi i može ostati zapisano na jednom mjestu. Mislim da se bolje se baviti greškama opozicije sa pozivom da iste isprave na vrijeme nego gubiti vrijeme na besmislenom prebrojavanju krvnih zrnaca. Besmislenom, jer košulja zvana Dejton garantuje granice u kojima se običan građanin može patiti više ili manje. Na duge ili nešto kraće staze. Ja bih volio ovo drugo.
Opozicija kao kopija vladajućima mi ne pomaže i ne treba. Z.L. me je ubijedio u to.
Kakva bi bila opozicija po našoj mjeri, gdje griješe oni koji pripadaju strankama opozicije i kako ih natjerati da isprave vlastite greške ? Kako ih natjerati da ne budu mlaki i u kooperaciji sa vlastima ?
Bujrum. Izvolite.
[preuzeto iz: Waldemar Besson/Gotthard Jasper, Vodič kroz modernu demokraciju. Sastavni dijelovi slobodnog državnog uređenja, Bonn 1990.] Star tekst ali taman iz godina gdje je vrijeme za nas stalo. Koga mrzi nek' ne čita.
Vlada i opozicija
Koliko je demokratska vlada u vođenju unutarnje i vanjske politike uvijek vlada partije, ne može se ni iz cega tako dobro vidjeti kao iz postojanja parlamentarne opozicije, koja istupa protiv većinske vlade u parlamentu. Tek vlada i opozicija zajedno, u normalnom slučaju, čine cjelokupnost političkih snaga jedne nacije. Opozicija je - rečeno je s pravom - uz vladu drugi pokretač politike. Postojanje opozicije sprječava da se vladajuća partija identificira s državom, da postane državna partija i da svoje interpretacije općeg dobra proglasi jedinima važećima i apsolutnima.
Dva osnovna uvjerenja, koja spadaju u osnovne elemente demokratskog državnog uređenja, odgojila su instituciju parlamentarne opozicije. Prvo uvjerenje je da demokracija dobiva na dinamici uz pomoć socijalnih i političkih konflikata. Tek u stalnoj borbi mišljenja dolazi se do političkih točaka uz čiju se pomoć mogu riješiti nastali problemi (...).
Opozicija kao suprotna vlast
Opozicija koju je demokracija omogućila i koju smatra neophodnom zasniva se na osnovnim iskustvima političkog života. Tko smatra da postoji principijelna opasnost od zloupotrebe neograničene moći, mora vidjeti opasnosti i u demokraciji, a njih treba presresti sustavnom kontrolom vlasti. Parlamentarna opozicija je ona sila koja ima najviše utjecaja i koja je najvažnija u kontroliranju državne vlasti. Prema pretpostavkama anglosaksonskog parlamentarnog teoretičara 18. stoljeća, zapravo pronalazača parlamentarne opozicije, vlada i opozicija razlikuju se i po stalnoj tenziji između onoga tko posjeduje vlast i onoga tko je ne posjeduje. Demon moći opasan je samo za vladu, za onoga tko je posjeduje, jer sa sobom nosi opasnost korupcije. Zadaca opozicije je spriječiti takav razvoj. Institucionaliziranjem opozicije treba biti osigurana sloboda, tako što će se prirodu čovjeka, posebno prirodu čovjeka koji je na vlasti, spriječiti da krene putem koji bi slobodu odveo u anarhiju ili u despotiju.
Ideja parlamentarne opozicije zbog toga predstavlja pokušaj de se nadiđu nedostaci čovjeka te da se zajednici istodobno osigura činjenica i kritika, djelo i ocjena. Opozicija sa svoje strane preuzima jednu ulogu političkog vodstva, što je u Engleskoj izraženo državnim plaćama za opoziciju i titulom "Her Majesty's Opposition". Institucionalizacija ograničenja moći u parlamentarnom režimu stvaranjem opozicije s pravom je nazvana "nejsretnijim pronalaskom ne suviše bogatog inventara političkih institucija" (Otto Kirchheimer).
Opozicija kao alternativa
Sigurno nije slučajno to da se ideja opozicije razvila u Engleskoj, zemlji klasičnog dvostranackog sustava. Jer u takvom sustavu igra između vlade i vladajuće stranke s jedne te opozicijske stranke s druge strane može iznimno dobro funkcionirati. Opozicija u takvom slucaju u pravilu nema šansu smijeniti vladu za vrijeme legislativnog razdoblja, dok god se vlada sa sigurnošću može osloniti na većinu svoje stranke. Ali to ne sužava političke mogućnosti opozicije: ona na vladu djeluje dovoljno već i samim time što se, u slučaju vladina neuspjeha, sprema preuzeti vlast na sljedećim izborima. Zbog toga ona u parlamentu kritizira mjere vlade i predstavlja bolji program kako bi uvjerila birače da će napraviti dobro samima sebi ako, što je prije moguće, izaberu novu vladu. A mogućnost da na sljedećem izboru zaista dođe na vlast, pokreće je da u kritiziranju vlade zaista bude oštra. Vlada se, s druge strane, također mora boriti za povjerenje birača. Kritika opozicije u parlamentu prisiljava vladu na odgovor, tj. na postavljanje novog težišta svoje politike. Nerijetko se dogaða da vlast pod pritiskom argumentirane kritike opozicije promijeni svoje pozicije. Vlada cesto, isto tako, iskoristivši kritiku opozicije i promijenivši svoje pozicije, dobra djela koja iz toga proizilaze pripiše sebi, na veliko nezadovoljstvo opozicije, ali se time istodobno postiže bolje stanje za zajednicu. Sve se to dogaða pred očima birača koji kao suci svakih četiri ili pet godina trebaju donijeti odluku tko je pobijedio u toj igri. Da bi im se dao materijal za takvu odluku, govori iz parlamenta se često namjerno, ali i s pravom, prenose u javnosti.
Kontrolna funkcija opozicije
I svakodnevni politički posao opozicije u parlamentu je od velike važnosti. Buduci da je vlada proizašla iz stranke koja u parlamentu ima većinu ili iz koalicijskih stranaka, te stranke imaju jako malo razloga i volje da strogo kontroliraju vladu (egzekutivnu vlast); tu funkciju mora preuzeti opozicija, a jedino u predsjedničkom sustavu, kakav je u Sjedinjenim Američkim Državama, preuzima je cjelokupan parlament. Jer stvarna linija razdvajanja u parlamentarnim sustavima ne odvaja vladu i parlament, egzekutivu i legislativu, nego vladu, vladajuću stranku ili koaliciju na jednoj i opozicijske partije na drugoj strani. Klasična raspodjela vlasti zamijenjena je "vitalnom raspodjelom vlasti", o čemu će još detaljnije biti riječi. Kontrolne mogućnosti opozicije ne smije se precijeniti. Samo rijetko opoziciji uspijeva na svoju stranu pridobiti potrebnu većinu koja će glasovati protiv vlade. Ali, već sama javna kritika ili prijetnja zbog nekog stanja može jako djelovati.
Parlamentarna opozicija ima izravan utjecaj na zakonodavstvo. Promjene ustava u pravilu ovise o odobravanju opozicije. Ali, i u normalnom zakonodavstvu opoziciji uspijeva uz pomoć jednog krila vladajuće stranke bitno promijeniti nacrte zakona. Ona preuzima ulogu advokata za interese onih na koje vlada nije obratila, ili ne dovoljno, pozornost te osigurava slobodnu i opširnu diskusiju o nastalim zakonodavnim problemima. Čak je moguće da opozicija pomogne vladi koja naiđe na otpor vlastite stranke jer je predložila neke promjene do kojih je došla prateći kritike opozicije.
Da bi zaista mogla djelovati, opoziciji su potrebna određena parlamentarna prava. Mora biti osigurana od trikova većine oko poslovnika i mora imati dovoljno prostora da u parlamentu može predstaviti svoju kritiku vlade, dobiti podatke i iznijeti svoje prijedloge. Prije svega, u izbornoj kampanji opozicija mora imati iste šanse kao vladajuća stranka, jednak pristup tisku, radiju i televiziji te mora slobodno izražavati svoje ciljeve u javnosti.
Međutim, pravna zaštita jednakosti šansi i djelotvorna zaštita određena za manjinu u parlamentu same nisu dovoljne da bi se vladajućoj stranci i opoziciji osiguralo jednako prostora. Obje moraju poštivati "fair play" koji je vježban u dugoj tradiciji demokratskog društva te moraju imati respekt prema osnovama političkog stila i demokratskog postupka (...).
Mora se paziti da se ne uspostavi određeni model suprotnosti između vlade i opozicije. Engleski model se ne može prenijeti na svaki partijski sustav i sustav vlade. I u višestranackim sustavima može postojati mogućnost institucionalizirane alternative i parlamentarne opozicije kao koalicije vlade i kaoalicije unutar drugih parlamentarnih grupa. Međutim, jako rijetko dolazi do čiste podjele te je stoga u višestranackim sustavima teško povući jasnu liniju između fronte vlade i opozicije (...).
U državama s dvostranackim ili dvogrupnim sustavom stranaka - gdje velika vladajuća stranka s još nekoliko manjih stoji nasuprot oporbenoj ili grupi takvih stranaka - proces promjene vlade je danas veoma otežan. Klupe opozicije su postajale sve tvrđe i tvrđe. U osnovi mora se jako paziti da se šanse opozicije u današnjim demokratskim državama ne procijene potpuno neumjereno i pogrešno.
Problemi opozicije
Ranije je vrijedila teza - Postati vlada. Tko je sjedio u opoziciji, težio je prema procesu postajanja vlašcu. Danas se čini da preuzimanje odgovornosti vlade ima sasvim druge konzekvencije. Mogućnost da opozicija dođe na vlast, postala je manja. Uzroci za to leže u mogućnostima vladajućih stranaka da u pronalasku različitih interesa osiguraju svoje pozicije i za sljedeće izbore (...). Izborni program nije odlučujuća pretpostavka za dobivanje većine na izborima, nego zadovoljavanje interesa birača i ispunjavanje njihovih želja, pa čak i dijeljenje predizbornih poklona. To je jedna od slabosti parlamentarnog sustava. Njegovi kritičari sumnjaju da unutar njega postoji još dovoljno dimanike i šansi da bi se odigrala promjena vlasti. Oni stoga zahtijevaju osnovnu promjenu socijalnih preduvjeta političkog uređenja, kako bi se osigurala ista šansa uspona za sve. Anglosaksonski primjeri (...) još uvijek pokazuju da je promjena vlasti moguća unutar postojećih društvenih odnosa. Ali, oprez je na mjestu: ako se ne osigura živa javna razmjena mišljenja, postoji doza opasnosti za demokratske sustave.
Veliki broj interesnih saveza može se priključiti opozicijskim strankama, ako vlada zapostavlja bitna strujanja unutar socijalnih grupa ili zapostavlja javno mišljenje. Ako vladajuća stranka pokaže nedostatak dinamike za promjene, opozicija dobiva više šansi unutar postojećeg uređenja.
S druge strane, uzimanje u obzir grupnih interesa prisiljava opoziciju da uvijek traži suradnju s vladom kako bi na taj način mogla učiniti nešto za svoju klijentelu. To često ima za posljedicu da opozicija naglašava zajedničko, a zapostavlja kontrolu. Takav je trend izražen u društvu u kojem je građanin primarno zainteresiran za svoju socijalnu sigurnost: šansa za sudjelovanje postaje važnija od tereta opozicije.
Osim toga, kompliciranost zakonodavnih sadržaja zahtijeva obimno znanje i poznavanje činjenica, te prvorazredne informacije. Vladajuća partija sve to vrlo lako može nabaviti preko državne birokracije, dok opozicija u pravilu nema pristup državnoj birokraciji. Zbog toga je njoj još teže razvijati nacrte zakona ili predlagati alternative na nacrte koje je razvila vlada (...).
Građanske inicijative i novi socijalni pokreti
Nastajanjem građanskih inicijativa i novih socijalnih pokreta (...) društvo opozicije na Zapadu doživjelo je novo intenziviranje. U mnogim su slučajavima ti pokreti nastali u protestu protiv vlade i parlamentarne opozicije, jer njihove pozicije nisu smatrane primjerenima postojećem partijskom sustavu. Ali feleksibilnost parlamentarne forme vladavine karakterizira to da je ona u stanju te pokrete integrirati u političke sustave (...). Feministički pokret prisilio je stranke - bile one u vladi ili u opoziciji - da učine izvjesne korekture u svojim programima te da promijene personalnu politiku, jer je sve više žena, politički samosvjesno, s pravom dovelo u pitanje dominaciju muškaraca u političkoj areni te odvagalo težinu ženskih biračkih glasova adekvatno demokratskim principima. Građanske inicijative koje djeluju lokalno ili regionalnio uglavnom rade kao opozicija izvršnim snagama koje na lokalnoj razini provode gradnju preko regionalnih prometnica, aerodroma, deponija za smeće. Stanovnici kojih se to tiče na lokalnoj razini organiziraju svoj otpor protiv takvih parlamentarnih odluka i planiranja. Time oni pokreću konflikte koji inače leže na frontama stranaka te tako dovode novi oporbeni element u igru, koji je posebno teško integrirati strankama koje su angažirane na državnoj razini.
"Pretparlamentarna" opozicija lokalnih građanskih inicijativa ispunjava pretparlamentarni prostor koji u modernoj politici postaje sve kompliciraniji, s najrazličitijim djelovanjima, te tako ima važnu funkciju. Ona omogućava onima kojih se određene odluke tiču da budu saslušani. Isto to, samo s našto drukčijim akcentima, vrijedi i za socijalne pokrete koji se kose s običnim interesnim savezima.
U građanskim inicijativama i socijalnim pokretima često se artikulira i osnovni demokratski zahtjev za višim i djelotvornijim učešćem građana u politici. To se na adresu vlade i parlamentarne opozicije odrazilo kao vrlo djelotvorna provokacija. U zahtjevima, koji su ponakad utopijski i radikalno-demokratski, postavlja se s velikom ozbiljnošću pitanje o elementima koji doista leže u srcu demokratskih sustava. Ako vladi i parlamentarnoj opoziciji uspije dobro se nositi s tim provokacijama, onda od opozicije iz pretparlamenatarnog prostora ne prijete više opasnosti za održanje zajedništva, iz svega se izvlači još veći profit, ako se neke odluke ili planiranja povuku. Ali, ako parlamentarna demokracija ne udovolji želji za većim sudjelovanjem građana u procesima odlučivanja ili sadržajnim ciljevima građanskih inicijativa i socijalnih pokreta, onda postoji opasnost od velikih šteta koje se ponajprije ogledaju u nedostatku osobnog interesa i individualnog angažmana na uspostavljanju demokratskih državnih formi. Opozicija građanskih inicijativa i socijalnih pokreta može pridonijeti tome da se zajednica ne utopi u formi običnog konzumentskog društva. Ako su vlada i parlamentarna opozicija otvorene za njihova pitanja, onda ne može doći ni do otuđenja između parlamentarne demokracije i njenih građana. Preuzimanje ovih pitanja i rješavanje problema te pronalazak poboljšanja za parlamentarnu opoziciju znači veće šanse pri dobivanju glasova birača.
Opozicija u demokratskoj državi
Politički rad u modernoj slobodnoj socijalnoj državi zahtijeva, prije svega, umjerenu političku klimu i sposobnost koja se uvijek iznova mora dokazivati kako bi se iznijele političke kontroverze sastavljene od pronalaženja konsenzusa za političke vrijednosti te pronalaska zajedničkog jezika i u slučajevima kad se nešto čini nemogućim za izglasavanje. Unatoc vrlo striktno određenom obliku tehničkog svijeta, moderna demokracija dopušta različite oblike uređenja, daje uvijek drukčiji redoslijed neodgodivih političkih mjera i pronalazi uvijek nove putove rješavanja političkog problema koje je prihvatljivo za sve. Tako opoziciji unutar postojećeg uređenja ostaje dovoljno mjesta za profiliranje, i to uvijek onda kad ona podnosi principijelnu kritiku protiv vlade. Demokraciji je potrebna legalna opozicija i u parlamentu i izvan njega, čije su snaga i disciplina odlučujuće mjere za slobodu i toleranciju unutar zajedništva. Demokratska politika pokazuje se u svojoj punoj snazi tek u odnosu između vlade i opozicije, koji je u pravilu uvijek pun napetosti.
Opozicija mora imati hrabrosti i fantazije, ali joj je potrebna i društvena klima koja odobrava političku svađu i ne tumači je kao nešto negativno. Njoj je potrebna politička atmosfera koja vladi ne daje pogrešnu prednost kakvu imaju autoriteti i koja ne osuđuje svaku kritiku nazivajući je raskolom. Osim toga, opozicija treba otvorenost za nove inicijative i za socijalna kretanja te spremnost na promjenu osoba u vodstvu kao šanse da se odobre novi društveni i državni impulsi. U tom smislu opozicija je ovisna o izgradnji javnog mišljenja. Samouvjerena i kritički raspoložena javnost najbolja je pomoć opoziciji, koja obrnuto - u političku javnost države stavlja one akcente s kojima ona može postati odlučujuća snaga moderne demokracije.
i ponižavaju sebe i nas. Lik da iskaz da je radio po nalozima političara koji su na vlasti, pođe da nabraja i sve se zataška. 
