moj život cio
bijah sirov, postah zreo
onda sagorio."
Rumi




Chmoljo wrote:nešto iz hrvatske književnosti![]()
![]()
![]()
ZAMBAK
U kineskoj maloj vazi
Na prozoru sobe moje
Cvjeta zambak cist i bijel
Nevinosti poput tvoje
Vrh zelene stabljike mu
Mekano se perje siri
A oko njeg leprsaju
Sanje moje ko leptiri
Misticnijem svojim krilom
Vjetrici mu pelud trune
Pa mirisom opojnijem
Moju malu sobu pune
Ja taj miris zedno gutam
Dusa mi ga strasno pije-
Ah u perju zambakovu
Tvoja dusa sanke snije.
Musa Cazim Catic
BHF_Manijak wrote:
WTF??!!!![]()
Musa cazim catic,hrvatska knjizevnost?!to kad kuci dodjes.....
arzuhal wrote:Nastavi spavati
Oni ljudi od vas,
koji ljubav milu ne ćute
nek’ spavati nastave,
slobodno, neka ušute.
Kod kojih osjećaj ljubavne tuge
svoje krake nije stig’o da svije
nek’spavati nastave
kad’ im u srcima ljubav ta ne vrije.
Onaj ko ne čezne silno,
“susretu” koji nimalo nije sklon,
nek’ spavati nastavi,
kad’ već ne pita stalno: “A gdje li je On?”
Način ljubavi je izvan,
niti jedne sekte ne ogrče skut,
nek’ spavati nastavi –
kom’ su varanje i licemjerstvo iskreni, pravi put.
Ak’ se k’o bakar ne topiš
traganje iskreno ako ti nije,
nastavi da spavaš –
kad’ već ne čezneš za zlatom alkemije.
Ideš li čas lijevo čas desno
k’o kod pijanice ako ti je stanje,
nastavi da spavaš,
ak’ ne znaš da je vrijeme za klanjanje.
Vjera odnese mi san
od nje nemam nimalo mira,
ti nastavi da spavaš
kad’ tvoj san već niko neće da dira.
U ruke ljubavi smo pali
ne dira nas više nikakva tama,
ti nastavi da spavaš
kad’si već ost’o u svojim vlastitim rukama.
Ja sam taj čovjek
ljubavlju sav opijen
ti nastavi da spavaš –
kad’ si hranom sav ovijen.
Više ništa reći nemam
predala se ova moja glava,
tvoja u halje riječi nek se zavuče
i nek i dalje mirno i slobodno spava.
Hazreti Mewlana Dželaluddin Rumi, k.s.

predivnoDaphna wrote:THE THORN BIRD
Prema jednoj legendi, postoji ptica koja pjeva samo jednom u svom životu... Ljepše nego bilo koji drugi stvor na ovoj Zemlji... Od trenutka kada napusti svoje gnijezdo ta ptica traži trnovito drvo, i nema mira dok ga ne nađe. Uvuče se među njegove divlje, isprepletene grane, i pjevajući, nabode svoje tijelo na najduži, najoštriji trn. Dok umire, njena bol prerasta u pjesmu daleko ljepšu od pjesme slavuja ili ševe... Cijena te predivne pjesme je život, ali čitav svijet zastaje da sluša, a Bog na nebu se osmjehuje! Jer ono najbolje što postoji može se dobiti samo pod cijenu velike boli...




