U Zagrebu, 08. veljače 2005. godine
Zapisničar: Predsjednik vijeća:
Aleksandra Holjevac, v.r. Ana Garačić, v.r.
Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
Voditelj Pisarnice za prijepis i otpremu:
Štefica Klepac
PRESUDA USTAVNOG SUDA
Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Mario Kos, Ivan Matija, Agata Račan, Smiljko Sokol i Nevenka Šernhorst, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo F. A. iz O., kojega zastupaju Z. Ž. i D. P., odvjetnici iz K., te Odvjetničko društvo A. i G. iz Z., na sjednici održanoj 1. ožujka 2007. godine, jednoglasno je donio
O D L U K U
Ustavna tužba se odbija.
O b r a z l o ž e n j e
1. Podnositelj je podnio ustavnu tužbu protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Kž-2/04-11 od 8. veljače 2005. godine, kojom je odbijena žalba podnositelja (optuženika u kaznenom predmetu) protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Kž-299/03-9 od 30. ožujka 2004. godine. Tom presudom odbijena je žalba podnositelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, broj: K-6/01-152 od 31. srpnja 2002. godine.
Presudom Županijskog suda u Karlovcu podnositelj je utvrđen krivim što je:
1. “za vrijeme ratnog stanja u Republici Bosni i Hercegovini, dana 27. rujna 1993. godine, suprotno Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, izvršio proglašenje tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, za područje bivšeg Okruga Bihać, pa je u razdoblju od 27. rujna 1993. do 21. kolovoza 1994. godine, a zatim od 16. studenog 1994. do 7. kolovoza 1995. godine u Velikoj Kladuši kao predsjednik tzv. Autonomne pokrajine “Zapadna Bosna” i vrhovni komandant vojske tzv. Narodne obrane APZB, naredio, planirao i organizirao formiranje logora i sabirnih centara na području Općine Velika Kladuša, u cilju zatvaranja građana-civila, koji su bili protiv uspostavljanja tzv. Autonomne pokrajine, u kojima se prema njima nečovječno postupalo, prisiljavalo na službu u njegovoj paravojsci, a što je suprotno Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, iz 1949. godine, članku 3. stavku 1. točkama a i c, te članku 2e, članku 5e, h, Statuta Međunarodnog kaznenog suda za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije, iz 1991. godine, (…)
- dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, naredio, planirao i organizirao da se protuzakonito zatvara civilno stanovništvo, te da se civilno stanovništvo fizički i psihički zlostavlja, odnosno da se prema njemu nečovječno postupa, da ga se prisiljava na prinudni rad i na službu u vojsci tzv. APZB, tj. u neprijateljskoj vojsci.
2. u istom razdoblju u istom svojstvu kao pod točkom 1., formirao je na području Općine Velika Kladuša logore za zarobljene pripadnike 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, i to logore Miljkovići-Valionica, Nepeke i Dolovci, u kojima su fizički i psihički zlostavljani i premlaćivani ratni zarobljenici, pa je od fizičkog zlostavljanja u logoru Dolovi podlegao ratni zarobljenik S. H., pripadnik 503. Slavonske brdske brigade, a od zadobivenih povreda po izlasku iz logora Miljkovići-Valionica, u Regionalnoj bolnici Bihać podlegao je F. A., pripadnik 502. Viteške brigade, a što je suprotno Ženevskoj konvenciji o postupanju sa ratnim zarobljenicima iz 1949. godine, članku 3. stavku 1. točkama 1. a i c te članku 13, (…)
- dakle, kršeći pravila međunarodnog prava, naredio i organizirao da se prema ratnim zarobljenicima vrše mučenja i nečovječna postupanja”.
Županijski sud u Karlovcu utvrđuje da je navedenim postupanjem podnositelj ustavne tužbe počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (“Narodne novine”, broj 31/93., 39/93., 108/95., 16/96. i 28/96., u daljnjem tekstu: OKZRH), pa mu je za djelo iz točke 1. izreke presude, na temelju članka 120. stavka 1. OKZRH-a utvrđena kazna zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina, a za djelo iz točke 2. izreke presude, na temelju članka 122. stavka 1. OKZRH-a utvrđena kazna zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina.
Županijski sud u Karlovcu je uz primjenu članka 43. stavaka 1. i 2. točke 1. OKZRH-a osudio podnositelja ustavne tužbe na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina. Na temelju članka 45. stavka 1. OKZRH-a, podnositelju je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, počevši od 7. lipnja 2001. godine.
Na temelju članka 122. Zakona o kaznenom postupku “Narodne novine”, broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. – ispravak i 62/03. – pročišćeni tekst, 178/04., u daljnjem tekstu: ZKP) podnositelj ustavne tužbe obvezan je sudu nadoknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 5.000,00 kuna, i trošak kaznenog postupka u iznosu od 19.767,50 kuna.
2. Obrazlažući navode ustavne tužbe, podnositelj ponavlja razloge iznesene tijekom kaznenog postupka, osporavajući počinjenje kaznenih djela koja su mu stavljena na teret.
Podnositelj osporava rezultate dokaznog postupka provedenog pred sudom prvog stupnja, te način obrazlaganja stajališta sudova prvog, drugog i trećeg stupnja, smatrajući da su ti sudovi svoja stajališta o kaznenoj odgovornosti podnositelja ustavne tužbe utemeljili na dokazima koji ne upućuju na podnositeljevu krivnju za događaje i okolnosti navedene u točki 1. obrazloženja ove odluke.
Podnositelj osobito smatra da na njegovu krivnju ne mogu upućivati iskazi saslušanih svjedoka i medicinska dokumentacija spisa predmeta.
Obrazlažući i komentirajući iskaze pojedinih svjedoka, podnositelj je mišljenja da njihovi iskazi nisu vjerodostojni, te da stoga sud prvog stupnja nije u dostatnoj mjeri poklonio pažnju pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza.
U odnosu na osporavanje presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u drugom i trećem stupnju suđenja, podnositelj ističe da taj sud, koji je odlučivao povodom njegovih žalbi, nije na pravilan način razmotrio navode žalbi, niti se dostatno očitovao na podnositeljeve prigovore.
Iz sadržaja ustavne tužbe slijedi da podnositelj u ustavnosudskom postupku zapravo osporava činjenično stanje utvrđeno u kaznenom postupku. Podnositelj na završetku obrazlaganja iskaza saslušanih svjedoka i ostalih provedenih dokaza iznosi zaključak da “ovdje nema govora o neposrednosti u izvođenju i ocjeni dokaza o odlučnim činjenicama. Ovakvi iskazi su posredan dokaz o činjenici, što znači da je takav dokaz indicij i za njega vrijede pravila dokazivanja na temelju indicija”.
Podnositelj osporava i primijenjeno materijalno te postupovno pravo, te ističe povredu svojih ustavnih prava propisanih člankom 14. stavkom 2., člankom 25. stavkom 2., člankom 26., člankom 29., člankom 31. stavkom 2. i člankom 35. Ustava.
Ustavna tužba nije osnovana.
3. Članak 62. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (“Narodne novine”, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst) propisuje:
Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti … kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom …. (u daljnjem tekstu: ustavno pravo).
Ustavni sud, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama povrijeđeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe. Pri tome se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
4. U tijeku dokaznog postupka pred Županijskim sudom u Karlovcu provedene su radnje navedene na stranama 10. do 21. obrazloženja osporene presude suda prvog stupnja.
Županijski sud u Karlovcu ocijenio je sve provedene dokaze i utvrdio kako je nedvojbeno da su na teritoriju Velike Kladuše, za vrijeme “tzv. prve autonomije i druge autonomije”, postojali zarobljenički logori za civilno stanovništvo i ratne zarobljenike. Taj sud utvrdio je da su u njima zarobljenici fizički i psihički maltretirani, od kojih su neke osobe smrtno stradale ili bile tjelesno povrijeđene, prema zarobljenicima se postupalo nečovječno i prisiljavalo ih se na prinudni rad te na rad na prvim borbenim linijama, a zatvorenici su prisiljavani na službu u njima neprijateljskoj vojsci, što je sve protivno pravilima međunarodnog prava.
Prema utvrđenjima i stajalištima Županijskog suda u Karlovcu, “optuženik je taj čija je volja bila da se civilno stanovništvo, i njegovi protivnici kao i protivnici ideje o osnivanju AP zatoče i drže u logorima” i “taj koji ima najvišu vlast u toj svojoj autonomiji”. Sud prvog stupnja polazio je od utvrđenja da se u pravnoj stvari podnositelja ustavne tužbe radi o najtežim kaznenim djelima predviđenim kaznenim zakonom, koja su izvršavana kroz relativno dugo vremensko razdoblje i sa značajnim intenzitetom činjenja u odnosu na broj zatočenih osoba i u odnosu na broj teških fizičkih zlostavljanja osoba, koja su dovodila i do smrtnih posljedica.
Sud prvog stupnja zbog toga je podnositelju ustavne tužbe odredio najveću zakonom propisanu kaznu, smatrajući da je takva kazna uvjetovana izrazito grubim ugrožavanjem ljudskog života i dostojanstva.
5. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio žalbu podnositelja ustavne tužbe kao neosnovanu, prihvaćajući činjenična utvrđenja, materijalno te postupovno pravo i odluku o kazni koje je primijenio i utvrdio Županijski sud u Karlovcu.
Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio je da Županijski sud u Karlovcu nije počinio bitne povrede ZKP-a.
U odnosu na žalbene tvrdnje (i takve tvrdnje iznesene u ustavnoj tužbi) podnositelja ustavne tužbe da Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci nije bilo ovlašteno preuzeti optužnicu Višeg javnog tužilaštva u Bihaću, niti je Županijski sud u Karlovcu bio nadležan prihvatiti kazneni predmet, Vrhovni sud Republike Hrvatske iznosi stajalište prema kojem se na temelju članka 14. stavka 1. Kaznenog zakona (“Narodne novine”, broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-241/2000 od 10. svibnja 2000. godine, 129/00., 51/01., 111/03. i 190/03. – odluka Ustavnog suda broj: U-I-2566/2003, U-I-2892/2003 od 27. studenoga 2003. godine i 105/04., u daljnjem tekstu: KZ), odnosno na temelju članka 100. OKZRH, kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske primjenjuje prema svakom tko izvan područja Republike Hrvatske počini bilo koje kazneno djelo koje je Republika Hrvatska obavezna kažnjavati prema pravilima međunarodnog prava, međunarodnih i međudržavnih ugovora. Među takva kaznena djela, prema stajalištu tog suda, svrstana su i kaznena djela iz Glave XIII. KZ-a, odnosno Glave XV. OKZRH-a, tj. kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, te kaznena djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH-a i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH-a.
Primjena kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske u pravnoj stvari podnositelja ustavne tužbe, kako nadalje utvrđuje Vrhovni sud Republike Hrvatske, slijedi i iz podnositeljevog državljanstva Republike Hrvatske, jer se na temelju načela aktivnog personaliteta hrvatsko zakonodavstvo primjenjuje prema državljanima Republike Hrvatske koji su izvan njenog područja počinili bilo koje drugo kazneno djelo, osim onih koje je Republika Hrvatska dužna kažnjavati prema pravilima međunarodnog prava.
Vrhovni sud Republike Hrvatske otklonio je tvrdnju podnositelja ustavne tužbe da bi tijekom istražnog postupka neki dokazi bili prikupljeni protivno odredbama ZKP-a te da je na takvim dokazima sud prvog stupnja temeljio svoju presudu.
U odnosu na žalbene tvrdnje podnositelja o nevjerodostojnosti iskaza pojedinih svjedoka, koje navode podnositelj ističe i u ustavnoj tužbi, Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrđuje da je sud prvog stupnja objektivnost njihovih iskaza uspoređivao s iskazima svih saslušanih svjedoka, a da je u odnosu na svjedoke koji su iskaze dali tijekom istražnog postupka, te iskaze usporedio sa njihovim iskazima danim na glavnoj raspravi. Sud prvog stupnja je iskaze potom usporedio i s pisanim dokazima koji se nalaze u dokumentaciji spisa predmeta. Pri tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske otklonio podnositeljev prigovor o pritisku na svjedoke i navodnim nagovorima da svjedoci iskazuju na način koji tereti podnositelja ustavne tužbe, jer takvi prigovori, prema stajalištu tog suda, ne proizlaze iz iskaza saslušanih svjedoka.
Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatio je utvrđeno činjenično stanje, otklonivši podnositeljev prigovor da se podnositelju niti na koji način ne mogu pripisati posljedice zlostavljanja, jer je ocijenjeno da razlozi podnositelja ustavne tužbe, uspoređeni sa činjenicama koje se temelje na pisanoj dokumentaciji spisa predmeta, nisu vjerodostojni niti točni.
6. U trećem stupnju suđenja, Vrhovni sud Republike Hrvatske osporenom je presudom, broj: Kž-2/04-11 od 8. veljače 2005. godine, djelomično prihvatio podnositeljevu žalbu protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesene u drugom stupnju, te preinačio presude suda prvog i drugog stupnja u dijelu odluke o kazni.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je podnositelju za kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. OKZRH-a utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) godina, a za kazneno djelo iz članka 122. OKZRH-a utvrdio mu je kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina. Primjenom članka 43. stavka 2. točke 2. OKZRH-a, podnositelju ustavne tužbe utvrđena je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, od 7. lipnja 2001. godine.
Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, duljina podnositeljeve ranije utvrđene jedinstvene kazne zatvora od 20 godina je previsoka, prosuđujući s aspekta cjelokupnog ratnog stanja nakon raspada bivše SFRJ, svrhe specijalne prevencije kazne, dobi podnositelja ustavne tužbe i različitih oblika ratnih zločina počinjenih u vrijeme važenja mjerodavnog OKZRH-a.
U preostalom osporenom dijelu presude suda drugog stupnja, Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi na štetu podnositelja ustavne tužbe bila ostvarena bitna povreda odredbi kaznenog postupka, niti da bi na štetu podnositelja bio povrijeđen KZ.
7. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo na jednakost pred zakonom.
Ocjenu vezanu uz osiguranje i provedbu tog ustavnog jamstva proveo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u skladu s člankom 118. stavkom 1. Ustava, koji propisuje:
Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jednaku primjenu zakona i ravnopravnost građana.
Članak 24. točka 1. Zakona o sudovima (“Narodne novine”, broj 150/05.) propisuje:
Vrhovni sud Republike Hrvatske:
1. osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana, te jednakost svih pred zakonom.
Vrhovni sud Republike Hrvatske postupao je u granicama svoje nadležnosti propisane člankom 118. stavkom 1. Ustava. Pravno stajalište navedeno u osporenoj presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske zasniva se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Ustavni sud utvrđuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom dokaznom postupku, jasno i valjano obrazložio svoja stajališta iznesena u osporenoj presudi, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.
U odnosu na podnositeljeve tvrdnje o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a kojima podnositelj obrazlaže pretežiti dio navoda iznesenih u ustavnoj tužbi, Ustavni sud napominje da je izvođenje dokaza i utvrđivanje činjenica bilo u ovlasti Županijskog suda u Karlovcu, koji je proveo kazneni postupak.
Pri tome pravo suda i državnih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima (članak 8. stavak 1. ZKP-a).
8. Podnositelj smatra povrijeđenim svoje ustavno pravo propisano člankom 25. stavkom 2. Ustava, koji glasi:
Tko je god pritvoren i optužen zbog kaznenog djela, ima pravo u najkraćem roku, određenom zakonom, biti izveden pred sud i u zakonskom roku oslobođen ili osuđen.
Imajući u vidu utvrđenja iznesena u prethodnim točkama obrazloženja ove odluke, Ustavni sud nije utvrdio okolnosti koje bi upućivale da bi podnositelju bilo povrijeđeno ovo ustavno pravo, niti je podnositelj naveo bilo koju okolnost ili činjenicu koja bi upućivala na takav zaključak. Ustavni sud stoga utvrđuje da podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo propisano člankom 25. stavkom 2. Ustava.
9. Podnositelj je istaknuo povredu ustavnog prava zajamčenog člankom 26. Ustava, koji glasi:
Svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki su pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.
Ta Ustavom zajamčena procesna garancija, koju Ustav ustanovljava u korist stranaka, obvezuje nadležna tijela da u sudskim, upravnim ili u postupcima pred drugim tijelima koja imaju javne ovlasti prema strankama postupaju jednako, neovisno o njihovoj državljanskoj pripadnosti.
Polazeći od sadržaja članka 26. Ustava i imajući u vidu činjenicu da je podnositelj ustavne tužbe hrvatski državljanin, Ustavni sud utvrđuje da u konkretnom slučaju članak 26. Ustava nije mjerodavan, jer ne sadrži ustavno pravo koje bi s obzirom na okolnosti slučaja moglo biti povrijeđeno.
10. Podnositelj osporava presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske s aspekta člankom 29. Ustava propisanih ustavnih prava, koja glase:
Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.
U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo:
- da u najkraćem roku bude obaviješten potanko i na jeziku koji razumije o naravi i razlozima optužbe koja se diže protiv njega i o dokazima koji ga terete,
- da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu obrane,
- na branitelja i nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem, i s tim pravom mora biti upoznat,
- da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava da plati branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja pod uvjetom propisanim zakonom,
- da mu se sudi u njegovoj nazočnosti, ukoliko je dostupan sudu,
- da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe,
- na besplatnu pomoć tumača ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu.
Osumnjičenik, okrivljenik i optuženik ne smije se siliti da prizna krivnju.
Dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu se uporabiti u sudskom postupku.
Kazneni postupak može se pokrenuti samo pred sudom na zahtjev ovlaštenog tužitelja.
Ispitujući osporenu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske s aspekta zaštite ustavnih prava propisanih člankom 29. Ustava, Ustavni sud nije našao, niti je podnositelj naveo okolnosti na temelju kojih bi se u pravnoj stvari podnositelja mogla utvrditi povreda bilo kojeg ustavnog prava propisanog člankom 29. Ustava, ograničenog na postupovna jamstva pravičnog suđenja.
Jamstvo pravičnog suđenja, zajamčeno člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Narodne novine” – Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02. i 1/06.), zahtijeva da se cijeli postupak promatra kao jedinstvena cjelina (dakle, sagledava kao jedinstveni postupak koji se vodio kod Županijskog suda u Karlovcu i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u drugom i trećem stupnju), te potom ocijeni je li sudski postupak vođen na način koji je podnositelju ustavne tužbe osigurao pravično suđenje.
Iako je prvenstvena svrha jamstva pravičnog suđenja osigurati ta jamstva u postupku pred sudom koji je nadležan odlučivati o kaznenoj odgovornosti podnositelja ustavne tužbe, to jamstvo se u slučaju podnositelja ustavne tužbe procjenjuje i odnosi i na dio kaznenog postupka koji je prethodio suđenju pred nadležnim sudom u Republici Hrvatskoj, odnosno na dio kaznenog postupka koji je prethodio prihvaćanju nadležnosti Županijskog suda u Karlovcu da odlučuje o kaznenoj odgovornosti podnositelja ustavne tužbe.
Polazeći od stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenih u osporenoj presudi, broj: Kž-2/04-11 od 8. veljače 2005. godine, Ustavni sud nije našao okolnosti koje bi upućivale da je podnositelju tom presudom s bilo kojeg aspekta povrijeđeno pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. Ustava.
11. Podnositelj smatra povrijeđenim svoja ustavna prava propisana člankom 31. stavkom 2. i člankom 35. Ustava.
Članak 31. stavak 2. Ustava glasi:
Nikome se ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom.
Članak 35. Ustava glasi:
Svakome se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.
Obzirom na predmet i sadržaj postupka koji je prethodio ustavnosudskom postupku, Ustavni sud utvrđuje da ustavno pravo propisano člankom 31. stavkom 2. Ustava nije mjerodavno u pravnoj stvari podnositelja.
U odnosu na ustavno pravo zajamčeno člankom 35. Ustava, Ustavni sud nije našao okolnosti koje bi ukazivale da bi podnositelju osporenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske bile povrijeđene vrijednosti zaštićene člankom 35. Ustava.
12. Ustavni sud utvrđuje da je dopisom Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, klasa: 051-02/97-01/0049, ur.broj: 514-06-01-01/6-07-3 od 23. siječnja 2007. godine, obaviješten o predstavci upućenoj tom Ministarstvu i Uredu pučkog pravobranitelja Republike Hrvatske. Članovi obitelji podnositelja ustavne tužbe predstavkom su obavijestili nadležna tijela o svojim saznanjima u vezi zdravstvenog stanja podnositelja ustavne tužbe.
13. Slijedom iznijetoga, utvrdivši da osporenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske podnositelju nisu povrijeđena ustavna prava istaknuta u ustavnoj tužbi, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, odlučeno je kao u izreci.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Broj: U-III-1561/2005
Zagreb, 1. ožujka 2007.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.
Ratni ZloČinac...kraj tHoČka gotovo.