Sufizam

[Baran]

A ima svega...

Jes', dobro si

[Nurudin]

Dobro bi bilo osvijestiti ljutnju u momentu kad ona nastane. Tada se ona jednostavno razblaži, slabi joj intenzitet, tako da ne zahtijeva veliko trošenje dragocjene energije. To je moguće samo kad je u čovjeku dovoljno razvijen posmatrač koji, na neki način relativizira situaciju u kojoj nastaje ljutnja. U stvari on ne čini ništa, jednostavno je tu kao svjesnost svega, cjeline. Kad čovjek nije svjestan da ništa nije važno i vrijedno ljutnje, tada ljutnja preuzima vlast, (ili neka druga emocija). Razvijanje posmatrača u sebi je nekom lakši, a nekom teži "posao". Kako god, ne dogadja se dok čovjek ne osjeti potrebu za tim. Najbolje je kad se ono dogadja spontano, bez prevelikog umnog petljanja. Kako "posmatrač "raste" tako ljutnja ili neka druga neprijatna emocija slabi. I šta god da se dešava u tom smislu, važno je to pravovremeno sagledati i jdnostavno - prihvatiti.

[Nurudin]

Evo nešto iz istorije sufizma , a vezano je za BiH , odnosno "heretički" derviški red hamzevije
te o njihovoj sličnosti i povezanosti sa redom melamija.

Pojava Oglan-šejha (Oğlan Şeyh) (Šejh Dijete) (također poznatog i pod imenom Ismail Ma'şuki), kao novog melamijskog kutba, dovela je red u otvoreni sukob sa otomanskom vlašću. Oğlan Şeyh počeo je, svojim otvorenim zagovaranjem i propovjedanjem vahdet-i vudžuda, oko sebe okupljati znakovit broj pripadnika utjecajnih istanbulskih krugova. Iako je on jedva podržavao i potvrđivao kredo dvojice svojih prethodnika, vlasti su Oğlan-šejha sudile pod optužbom za herezu i javno pogubile. Ismail Mašuki je dakle bio uhapšen sa dvanaest svoji učenika gdje su na sudu osuđeni kao mulhidi za širenje ateizma. U stvarnosti, otomanska administracija (ne i ulema), bili su jedva i rijetko upućeni u pitanja vjerskih doktrina. Tek kada je Oğlan-šejh napustio rustikalni milieu središnje Anadolije i krenuo prema prijestolnici, gdje se oko njega počela okupljati velika grupa obrazovanih i istaknutih pripadnika visoke klase društva, vlast je osjetila potrebu eliminirati ga, kao nositelja prijetnje mogućnosti ozbiljne promjene. Pored svega toga, sljedbenici Oğlan-šejha nastavili su svoje aktivnosti u tajnosti. Nekoliko godina nakon njegovog pogubljenja izdana je druga fetva kojom se svako ko ustvrdi da je Ismail Mašuki neopravdano i nepravedno pogubljen i sam heretik i suočava se sa smrtnom kaznom. Vjeruje se da je tokom tog drugog talasa proganjanja sljedbenika Oğlan-šejha, uhapšen i pogubljen i Husamuddin Ankarevi (koji je bio učitelj Hamza Balija), nakon neuspješnog pokušaja podizanja ustanka.
Hamza Bali Orlović rođen je u prvoj polovici 16. stoljeća, vjerovatno u selu Orlovići u blizini Vlasenice. U Istanbulu je bio murid Husamuddina Ankarevija, kojeg je naslijedio na mjestu halife bajramijsko-melamijskog tarikata cjelokupnog Osmanskog carstva. Poslije smrti Husamuddina Ankarevija, šejh Hamza Bali vratio se u svoj rodni kraj u zvorničkom sandžaku, da bi propovijedao i širio svoj nauk. Za kratko vrijeme zadobio je nekoliko hiljada pristaša, murida. Za vrijeme djelovanja Hamze Balija u Bosni neki su ga predstavnici uleme i pojedini šejhovi optužili za herezu i nevjerstvo kod sultana, po čijoj naredbi je doveden u Istanbul s izvjesnim brojem njegovih učenika. U arhivu Turske vlade nalazi se ferman pisan zvorničkom begu i kadiji na kojem se nalazi datum 19. Zul-hidždže 980. hidžretske godine (22. travnja 1573.) u kojem se kaže:
“Neka se uhvati osoba po imenu Hamza, koji stanuje u Tuzli, u mahali Eskidžuma, u kući Sefera sina Hasana Subaše, a ukoliko ga ne pronađete neka ga nađu njegovi kefili (jamci), i neka ga dovedu u Dergahi-Muala i predaju oficiru Mustafi.“
Hamza Bali se uopšte nije ustezao da pred svima otvoreno izjavi svoja monistička uverenja. U Bosni je privukao brojne pristalice, dijelom i zbog svoje zasljepljujuće karizme; kako to opisuje Sari Abdullah-efendi, „ko god bi mu prišao, bilo od elite ili od običnih ljudi, bio bi i protivno svojoj volji, privučen snagom njegove ličnosti.“ Ovakva privlačnost nije mogla ostati nezapažena, jer je Hamza Bali uspio pridobiti sljedbenike i izvan bosanskih granica, protežući svoj utjecaj prema sjeveru do otomanske Mađarske, kao i do Istanbula među već postojećim melamijskim halkama i pripadnicima janjičarskog korpusa. Prema Müniri Belgradiju (p. 1617. po Miladi), Hamza je okrilja reda otvorio prema novom članstvu koje je uključivalo neke veoma istaknute i utjecajne pojedince- dvorske i druge dostojanstvenike, ugledne ličnosti, i uplašene janjičare, u Istanbulu i širom sultanata, i okrenuo ih protiv sultana i njegovog najbližeg okruženja. S obzirom na to da su Hamzevijje imale nezavisnu vjersku i socijalnu organizaciju, kao i s obzirom na ugled koji je počeo uživati, kao ličnost i pokret, prema Müniri Belgradiju, pokret je podsjećao na izvanredno dobro koordiniranu i osobito utjecajnu zavjeru protiv sultana i vladajuće strukture.
Pogubljenjem šejha Hamze Balija i progonom hamzevija 1573. godine vlasti nisu uspjele uništiti ovaj tarikat i iskorijeniti njihove ideje pa je 1582. godine zabilježena pobuna hamzevija u Gornjoj Tuzli, što navodi Adem Handžić pozivajući se na pisanje Tajiba Okića koji je prezentirao pet carskih zapovjedi (fermana) iz 1582. godine. Adem Handžić donosi faksimil i prijevod prvog fermana, od 8. džumada 990. hidžretske godine (1. juna 1582.). Iz ovog fermana može se razabrati da je u Gornjoj Tuzli bila formirana i “derviška vlada“, u kojoj su bili Mehmed, sin Hasanov, koji se nazivao “sultanom“, Husein-aga nazivao se “vezirom“, Ali-Hodža “stambolskim kadijom“, a Memija, sin Iskenderov, defterdarom. Iz fermana se također može zaključiti da oni nisu bili uhvaćeni, da su uspjeli pobjeći. Po fermanima iz 1582. godine, stvar je bila ograničena na tuzlanski i gračanički kadiluk. Iako je ferman naslovljen i na zvorničkog kadiju, ipak u tom kadiluku ništa nije bilo. U carskim naredbama se implicitno navode optužena i osuđena lica samo kao stanovnici Gornje Tuzle. Handžić navodi kako je cijeli ovaj događaj završio vrlo tragično, a da su vinovnici osuđeni na smrt. Prema ovom fermanu istraga je obuhvatila 17 lica. Iz kasnijeg fermana, 6. ševala 990 (3.11. 1582.) koji je bio upućen zvorničkom sandžak-begu i kadijama Tuzle i Gračanice vidi se, međutim, da je istraga dotle bila obuhvatila 21 lice. Još ranije, iz fermana upućenog zvorničkom sandžak-begu i sarajevskom kadiji od 24. ramazana (12.10. 1582.) razbiremo da je na smrt dotle bilo osuđeno 9 lica. Tu se naređuje najenergičnija potjera za ostalima koji još nisu bili uhvaćeni. I, zaista, ubrzo je broj smrtnih presuda bio povećan. Nakon 22 dana, tj. u spomenutom fermanu od 3.11. novodi se 10 ljudi poimenice uhvaćenih i osuđenih na smrt, a 11 ljudi poimenice za koje se konstatuje da su se razbježali.
Džemal Čehajić piše kako su pojava i širenje melamijsko-hamzevijskog učenja sredinom 16. stoljeća u Bosni i Hercegovini, a naročito u tuzlanskom kraju, i stvaranje brojnog i snažnog hamzevijskog bratstva, koje je postepeno prerastalo u religiozno-socijalni pokret s određenim političkim tendencijama, na tako isturenim provincijama prema Evropi izazvali sumnje i strah, što je izazvalo reagiranje oficijelne ortodoksne uleme i osmanske administracije. U progonima hamzevija u Bosni i Hercegovini i Istanbulu uzeli su učešća i najistaknutiji predstavnici bosanske ortodoksne uleme, Hasan Kafi-Prušćak i sarajevski mula Bali-efendija, a od strane vlasti vezir Mehmed-paša Sokolović. Uprkos progonima hamzevijski tarikat uspio se održati, pa o prisustvu hamzevija u 17. stoljeću saznajemo iz saopštenja Ataija (umro 1634.) koji kaže da su se još u njegovo vrijeme u Gornjoj i Donjoj Tuzli nalazili krivovjerci, Hamzini sljedbenici.
Izvori:
Halil Inaldžik - Osmansko carstvo u klasično doba (1300 -1600)
Joseph von Hammer - Historija Osmanskog carstva I. tom
Rosana Ratkovčić - Neki primjeri prisustva hamzevija u bosanskohercegovačkoj kulturi
Emin Lelić - Ahmed Vahdeti Bosnevi - Bosanski sufijski pjesnik iz 16. stoljeća
Adem Handžić - O progonu hamzevija u sjeveroistočnoj Bosni

Na linku ima čak i obrađeno to u seriji Sulejman Veličanstveni

https://www.youtube.com/watch?v=bhboiEd ... e=youtu.be

[arzuhal]

A ima svega...

Jes', dobro si

Prvo sam krenuo da ti odgovorim, kad me već pitaš, pa se naljutih na sebe

U kontekstu onog što reče Aristotel, prvo mi je naumpala mudrost i kako se ona tumači (ajeti o mudrom Lukmanu, grandiozni Veliki tefsir Fahrudina Razija) kao umijeće, sposobnost i znanje da se svaka stvar stavi na svoje pravo (odgovarajuće) mjesto, u (njeno) pravo vrijeme. Mudrost nije tek znanje, tek inteligencija, tek iskustvo, tek vještina. Ona sve to obuhvata i izražava sve to na najbolji način. Za mene su mudrost i pamet u dobroj mjeri istoznačni pojmovi, ali ne možda u cjelosti. Neko može biti veoma inteligentan ali i ne toliko pametan.

Odatle sam otišao na ajet koji kaže (u prevodu značenja na bosanski jezik u prevodu rahmetli Korkuta):

Mi smo vam jednog od vas kao Poslanika poslali, da vam riječi Naše kazuje i da vas očisti i da vas Knjizi i mudrosti pouči i da vas ono što niste znali nauči.

Poslan je Poslanik da ljude pouči Knjizi (Kur'anu) i mudrosti. Kada sam tražio odgovor kakva je to mudrost koja se spominje mimo Kur'ana, dobio sam odgovor: to je sunnet, praksa Božijeg poslanika, njegove upute, savjeti, prešutna odobrenja.

Jednom je, recimo, vidio čovjeka kako su mu vratne žile nabrekle od srdžbe, svog crvenog u licu koje je ljutnja deformisala, pa je rekao da zna šta je tom čovjeku i kako bi ga prošlo to što ga je spopalo kada bi proučio:

E'uzu billahi mine-š-šejtani-r-radžim!

Za Poslanika kažu da se nikada nije ljutio zbog sebe, nikada nije ljutito vikao ili podigao ruku da udari nekoga - pogotovo ne ženu, dijete, slugu - osim ako i kada su se kršili Božiji propisi. Tada se znao naljutiti tako da bi mu se na sred čela istakla jedna vena, a ruku je dizao samo u borbi, u bitkama.

Tako da, što se mene tiče, što se tiče mog odgovora kao muslimana na Aristotelovu mjeru pri određivanu ljutnje i menadžmentu srdžbom, ja to vidim u sunnetu Muhammeda, alejhi-selam, tu su nam smjernice. Tu se nalazi mudrost kako se odnositi prema srdžbi (kao i zašto se, uopće, vrijedi i treba srditi i ljutiti, a zašto ne) koja je sastavni a time i prirodni dio svih nas, u ovoj ili onoj mjeri, ovako ili onako. Naravno da ćemo griješiti u snalaženju sa srdžbom, nismo niti ćemo biti savršeni. Zaključavam ovo i to je moj konačni odgovor

[Nurudin]

Mudrost je kad vidiš sličnosti između priča o Muhamedu i Titu , ummetu i partiji itd

[kerima1]

Mudrost je kad vidiš sličnosti između priča o Muhamedu i Titu , ummetu i partiji itd

[zijancer]

šta god radite, nemojte brojati do deset , a ako vas huja spuca dok sjedite, nemojte naglo ustajati
lezite!

[Baran]

Kako da se čovjek ne ljuti na sebe kad ga za sva pitanja o nedoumicama i teškoćama na kraju uvijek čeka isti odgovor?
Izgleda da smo sa manje pitanja sve bliži odgovoru. Stvarno nam mozak nekad nije prijatelj.
Ili je to samo moj mozak?

Ili je sve samo stvar pravih pitanja?

Sve je stvar mudrosti, koje nemam, a želim je. Trebam li je željeti ili pustiti da budem ja, pa da ona dođe meni?
Trebam li se tjerati na savladavanje i suzdržavanje? Kad to radim, uvijek puknem, kad tad. To znači da ne radim to kako treba.

Sve mi je veoma konfuzno i veoma sam zbunjena. Vjerovatno mi je problem što nemam strpljenja i hoću sve sada i odmah.
Ovaj period već predugo traje, ali opet negdje u sebi vjerujem da ću ga prevazići.

Možda previše razmišljam o sebi?

[zijancer]

skretanje, sori
pade mi na pamet onaj Nurudinov post, u kojem govori o tome da su harfovi samo simboli, cijim mnogobrojnim kombinacijama nastaju rijeci,
a onda se sjetih poređenja lijepe riječi sa stablom i granama.
i izmice mi totalno sve to sa harfovima kao simbolima, pregorice mi siva celija
ali zbog ovog poredenja sa granama, mene su ta slova pocela podsjecati na sjemenke zbog cudnih oblika, srodnih, slicnih, razlicitih,
pa se pitam.. od kojih li se sjemenki sastoji rijec huja/ljutnja na arapskom ?
to pitanje muci, pa ako neko moze malkice pojasniti..help
i kakve sve kombinacije daju bas te sjemenke

[Nurudin]

Pa ne znam kako da jednostavnije objasnim to u vezi harfova. Harf je slovo.
Slovo samo po sebi ne znači ništa dok ga ne spojiš u neku riječ.
Eto ljudi su slova, naša individualnost je recimo kao slovo, ne znači ništa dok nije u nekoj riječi i priči.
Bog bi onda bio cjela priča.
Međutim, ono što se tim harfovima bez značenja želi reći jeste i to podsjećanje na te tvorničke i elementarne
postavke . One su fundamentalne i istinite i preplitanje slova je samo igra za one kojima je potreno da to i nešto
znači.

[zijancer]

nismo se razumjeli sori, do mene je
ma ne mislim se igrati, al jesam kriva zbog ubjedenja da osnovne postake nisu puka besmislica
to sto ih ne znam promisljati, ili sto fulam, ili sto ne znam bolje pojasniti sta pokusavam reci..to je druga prica

[arzuhal]

Kako da se čovjek ne ljuti na sebe kad ga za sva pitanja o nedoumicama i teškoćama na kraju uvijek čeka isti odgovor?
Izgleda da smo sa manje pitanja sve bliži odgovoru. Stvarno nam mozak nekad nije prijatelj.
Ili je to samo moj mozak?

Ili je sve samo stvar pravih pitanja?

Sve je stvar mudrosti, koje nemam, a želim je. Trebam li je željeti ili pustiti da budem ja, pa da ona dođe meni?
Trebam li se tjerati na savladavanje i suzdržavanje? Kad to radim, uvijek puknem, kad tad. To znači da ne radim to kako treba.

Sve mi je veoma konfuzno i veoma sam zbunjena. Vjerovatno mi je problem što nemam strpljenja i hoću sve sada i odmah.
Ovaj period već predugo traje, ali opet negdje u sebi vjerujem da ću ga prevazići.

Možda previše razmišljam o sebi?

Ti sve radiš kako treba, odmah da ti kažem, i to sasvim ozbiljno...Imaju stihovi Rumija, kadasallahu sirrehu, koje ne znam doslovce napamet a u kojima on veli, po sjećanju pišem:

"Što mi je činiti? Ne znam šta da radim sad!"
"Pa baš to!"
"Ne, ne razumiješ, ja ne znam uopće šta treba da radim!"
"Upravo to: dok god se budeš pitao šta da radiš, bit ćeš u dobru!"

[Towelie]

~May be~

There is a Taoist story of an old farmer who had worked his crops for many years. One day his horse ran away. Upon hearing the news, his neighbors came to visit. "Such bad luck," they said sympathetically. "May be," the farmer replied.

The next morning the horse returned, bringing with it three other wild horses. "How wonderful," the neighbors exclaimed. "May be," replied the old man.

The following day, his son tried to ride one of the untamed horses, was thrown, and broke his leg. The neighbors again came to offer their sympathy on his misfortune. "May be," answered the farmer.

The day after, military officials came to the village to draft young men into the army. Seeing that the son's leg was broken, they passed him by. The neighbors congratulated the farmer on how well things had turned out.

"May be," said the farmer.

[Baran]

Ti sve radiš kako treba, odmah da ti kažem, i to sasvim ozbiljno...Imaju stihovi Rumija, kadasallahu sirrehu, koje ne znam doslovce napamet a u kojima on veli, po sjećanju pišem:

"Što mi je činiti? Ne znam šta da radim sad!"
"Pa baš to!"
"Ne, ne razumiješ, ja ne znam uopće šta treba da radim!"
"Upravo to: dok god se budeš pitao šta da radiš, bit ćeš u dobru!"

Koliko god je lijepo čuti ove riječi, pretpostavljam i da je dobar znak što unatoč njima mislim da ništa ne radim kako treba

[Baran]

Dobro bi bilo osvijestiti ljutnju u momentu kad ona nastane. Tada se ona jednostavno razblaži, slabi joj intenzitet, tako da ne zahtijeva veliko trošenje dragocjene energije. To je moguće samo kad je u čovjeku dovoljno razvijen posmatrač koji, na neki način relativizira situaciju u kojoj nastaje ljutnja. U stvari on ne čini ništa, jednostavno je tu kao svjesnost svega, cjeline. Kad čovjek nije svjestan da ništa nije važno i vrijedno ljutnje, tada ljutnja preuzima vlast, (ili neka druga emocija). Razvijanje posmatrača u sebi je nekom lakši, a nekom teži "posao". Kako god, ne dogadja se dok čovjek ne osjeti potrebu za tim. Najbolje je kad se ono dogadja spontano, bez prevelikog umnog petljanja. Kako "posmatrač "raste" tako ljutnja ili neka druga neprijatna emocija slabi. I šta god da se dešava u tom smislu, važno je to pravovremeno sagledati i jdnostavno - prihvatiti.

Ove prakse, koje u početku ipak zahtijevaju isključivo mentalni posao, su mi puno pomogle, hajmo reći, pogurale, al' su me istovremeno i dokrajčivale (možel' se 'vako reć ). Bukvalno samo potisnem sve što mi stvara nervozu i stvorim samoj sebi laž da je sve dobro. Veoma ozbiljna i uvjerljiva laž. Dijelim se na više dijelova i pogubim se to ta lno. Bojim se da one same po sebi nisu dovoljne, barem meni. Upadam u zamku samodovoljnosti (opet riječ ), što mi, kao vjernici, stvara probleme. Namaz ne obavljam redovno, tako da se vjerovatno tu krije ključ mojih problema. (Ma šta vjerovatno, Arzuhal, jelde? )

[arzuhal]

Ti sve radiš kako treba, odmah da ti kažem, i to sasvim ozbiljno...Imaju stihovi Rumija, kadasallahu sirrehu, koje ne znam doslovce napamet a u kojima on veli, po sjećanju pišem:

"Što mi je činiti? Ne znam šta da radim sad!"
"Pa baš to!"
"Ne, ne razumiješ, ja ne znam uopće šta treba da radim!"
"Upravo to: dok god se budeš pitao šta da radiš, bit ćeš u dobru!"

Koliko god je lijepo čuti ove riječi, pretpostavljam i da je dobar znak što unatoč njima mislim da ništa ne radim kako treba

Pa upravo tako...

[arzuhal]

Namaz ne obavljam redovno, tako da se vjerovatno tu krije ključ mojih problema. (Ma šta vjerovatno, Arzuhal, jelde? )

Samo pola ključa

[mali jomu]

Ljutnja znaci da se nema kontrole, zato se ljudi naljute..... hoce se da je sve pod kontrolom, nista drugo.

[arzuhal]

Nisam znao da ljudi imaju kontrolu...

[mali jomu]

Nisam znao da ljudi imaju kontrolu...

Zato je i ljutnja, da ti kaze da nemas kontrolu...... vec neko drugi.

[arzuhal]

Nisam znao da ljudi imaju kontrolu...

Zato je i ljutnja, da ti kaze da nemas kontrolu...... vec neko drugi.

[Baran]

Opa

[Baran]

Samo pola ključa

I to ona polovica koja otključava.

Hej tugo...

[mali jomu]

Samo pola ključa

I to ona polovica koja otključava.

Hej tugo...

Nije stvar u kljucu, svako ga ima..... radi se vratima, pa bravi, pa otkljucat vrata i otvoriti ih.....

[riverflow]

Dobro bi bilo osvijestiti ljutnju u momentu kad ona nastane. Tada se ona jednostavno razblaži, slabi joj intenzitet, tako da ne zahtijeva veliko trošenje dragocjene energije. To je moguće samo kad je u čovjeku dovoljno razvijen posmatrač koji, na neki način relativizira situaciju u kojoj nastaje ljutnja. U stvari on ne čini ništa, jednostavno je tu kao svjesnost svega, cjeline. Kad čovjek nije svjestan da ništa nije važno i vrijedno ljutnje, tada ljutnja preuzima vlast, (ili neka druga emocija). Razvijanje posmatrača u sebi je nekom lakši, a nekom teži "posao". Kako god, ne dogadja se dok čovjek ne osjeti potrebu za tim. Najbolje je kad se ono dogadja spontano, bez prevelikog umnog petljanja. Kako "posmatrač "raste" tako ljutnja ili neka druga neprijatna emocija slabi. I šta god da se dešava u tom smislu, važno je to pravovremeno sagledati i jdnostavno - prihvatiti.

Ove prakse, koje u početku ipak zahtijevaju isključivo mentalni posao, su mi puno pomogle, hajmo reći, pogurale, al' su me istovremeno i dokrajčivale (možel' se 'vako reć ). Bukvalno samo potisnem sve što mi stvara nervozu i stvorim samoj sebi laž da je sve dobro. Veoma ozbiljna i uvjerljiva laž. Dijelim se na više dijelova i pogubim se to ta lno. Bojim se da one same po sebi nisu dovoljne, barem meni. Upadam u zamku samodovoljnosti (opet riječ ), što mi, kao vjernici, stvara probleme. Namaz ne obavljam redovno, tako da se vjerovatno tu krije ključ mojih problema. (Ma šta vjerovatno, Arzuhal, jelde? )

istina je da je potrebno uposliti um u početku ali kasnije, to se nekako samo posloži, tako da polako počinješ sagledavati svoje reakcije spontano. Potpuno te razumijem kad govoriš o tom rasipanju, razdjeljivanju. I mene je to dugo sekiralo, ali malo pomalo sam uvidjela da je sve to što se dešava potrebno samo normalno prihvatiti. Nema potiskivanja, ili ako potiskuješ, jednostavno registruješ da potiskuješ. Stvaram sebi nervozu, ok, nervozna sam, ili lažem sama sebe, ok, vidim da to radim, ne pokušavam to promijeniti, neka bude. Kad pokušavaš nešto postići, trudiš se jako, želiš to, samo tada shvati da sve to radi tvoj ego. I kad to uvidiš, reci, ok, to je moj ego. Ne pokušavaj to promijeniti, samo će se rastopiti. Isto je i sa ljutnjom. Izvini, možda sad ispade da dijelim savjete ili nešto namećem, ali ne. Samo prenosim svoje iskustvo, i to rado jer vidim da si zagazila u sebe na način koji je meni razumljiv. I čini mi se da ti već dosta toga uvidjaš kod sebe, ovako kad čitam šta pišeš, više nego što ti se čini.
Meni se isto tako misli zapetljaju, ali naučila sam da brzo samo ostavim cijelo klupko, samo rez. To će nam se uvijek dešavati, ali neka, važno je da to uvidimo pa nek bude šta bude