Stvarni oblik jedne zelje....

[anais_nin]

Enes Kisevic

Brzo se sakrij u mene

Brzo se sakrij u mene.
Ja ću se u tebe skriti,
Da ne znam tko sam ja,
Da ne znaš tko si ti.

Sva se u mene zavuci,
Vani se zima sprema,
To smrt nas naša traži,
I vidi da nas nema.

-----------------------------------

PRISUTAN KAO SVJETLOST BEZ GLASA

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba vise.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini disem.

Samo da tiho uz tebe sutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oci ocima cutim,
kao da cu te izgubiti, sada, ovoga casa.

[idia]

Mostarske kise

U Mostaru sam voleo neku Svetlanu
Jedne jeseni
Jao kad bih znao sa kim sada spava
Ne bi joj glava, ne bi joj glava
Jao kad bih znao ko je sada ljubi
Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi
Jao kad bih znao ko to u meni bere
Kajsije jos nedozrele

Govorio sam joj ti si deriste ti si
Balavica
Sve sam joj govorio
I plakala je na moje ruke, na moje reci
Govorio sam joj ti si andjeo, ti si djavo
Telo ti zrelo, sta se pravis svetica
A padale su svu noc neke modre kise
Nad Mostarom

Nije bilo sunca, nije bilo ptica, niceg
Nije bilo
Pitala me je imam li brata, sta studiram
Jesam li Hrvat, volim li Rilkea, sve me
Je pitala
Pitala me je da li bih mogao sa svakom
Tako sacuvaj boze
Da li je volim tiho je pitala
A padale su nad Mostarom neke modre
Kise
Ona je bila raskosno bela u sobnoj tmini
Ali nije htela to da cini, nije htela
Il nije smela, vrag bi joj znao

Jesen je, ta mrtva jesen na oknima
Njene oci ptica, njena bedra srna
Imala je mladez, mladez je imala
Ne smem da kazem
Imala je mladez mali ljubicasti ili mi
Se cini
Pitala me je da li sam Hrvat imam li
Devojku
Volim li Rilkea, sve me je pitala
A na oknu su ko bozicni zvoncici moga
Detinjstva zvonile kapi
A nocna pesma tekla tihano niz donju
Mahalu
Ej Sulejmana othranila majka

Ona je prostrla svoje godine po parketu
Njene su oci bile pune kao zrele breskve
Njene su dojke bile tople ko mali psici
Govorio sam joj da je glupava, da se pravi
Vazna
Svetlana Svetlana znas li da je
Atomski vek
De Gol, Gagarin i kojestarije, sve sam
Joj govorio
Ona je plakala, ona je plakala

Vodio sam je po kujundziluku po
Ascinicama
Svuda sam je vodio
U pecine je skrivao, na cardak nosio
Pod mostovima se igrali zmurke Neretva
Zdrebica
Pod Starim mostom Crnjanskog joj
Govorio
Sto je divan, saputala je, sto je divan

Kolena joj crtao u vlaznom pesku
Smejala se tako vedro, tako nevino ko
Prvi ljiljani
U dzamije je vodio Karadjoz beg mrtav
Premrtav
Pod teskim turbetom
Na grob Santicev cvece je odnela malo
Plakala kao i sve zene
Svuda sam je vodio

Sada je ovo leto
Sad sam sasvim drugi, pisem neke pesme
U jednom listu pola stupca za Peru Zupca
I nista vise
A padale su svu noc nad Mostarom neke
Modre kise
Ona je bila raskosno bela u sobnoj tmini
Al nije htela to da cini, nije htela
Il nije smela, vrag bi joj znao

Ni ono nebo ni ono oblacje ni one
Krovove
Bledunjavo sunce izgladnjelog decaka
Nad Mostarom
Ne umem zaboraviti
Ni njenu kosu njen mali jezik kao jagodu
Njen smeh sto je umeo zaboleti kao
Kletva
Onu molitvu u kapeli na Belom Bregu
Bog je veliki, govorila je, nadzivece nasa
Ni one teske modre kise
O jesen besplodna njena jesen

Govorila je o filmovima o Dzemsu Dinu
Sve je govorila malo tuzno malo
Placljivo o Karenjini
Govorila je Klojd Grifits ne bi umeo
Ni mrava zgaziti
Smejao sam se, ti si glupa on je ubica
Ti si dete

Ni one ulice one prodavce poslednjeg
Izdanja Oslobodjenja
Ni ono grozdje polusvelo u izlozima ne
Umem zaboraviti
Onu besplodnu gorku jesen nad Mostarom
One kise
Ljubila me je po cele noci, grlila me i
Nista vise
Majke mi nista drugo nismo

Posle su opet bila leta posle su oper
Bile kise
Jedno jedino malo pismo iz Ljubljane
Otkud tamo
Ni ono lisce po trotoarima ni one dane
Ja vise ne mogu, ja vise ne umem
Izbrisati

Pise mi pita me sta radim, kako zivim
Imam li devojku
Da li ikad pomislim na nju na onu nasu jesen
Na one kise
Ona je i sad kaze ista kune se Bogom
Potpuno ista
Da joj verujem da se smejem davno sam
Davno prokleo Hrista
A i do nje mi bas nije stalo klela se
Ne klela
Mora se tako ne vrede lazi

Govorio sam joj o Ljermontovu o Sagalu
Sve sam joj govorio
Vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu
Knjigu citala popodne
U kosi joj bilo zapretano leto zutilo
Sunca malo mora
Prve joj noci i koza bila pomalo slana
Ribe zaspale u njenoj krvi
Smejali smo se decacima sto su skakali
Sa mostova za cigarete
Smejali smo se jer nije leto a oni skacu bas
Su deca
Govorila je mogu umreti mogu dobiti
Upalu pluca

Onda su dolazile njene cutnje duge
Preduge
Mogao sam slobodno misliti o svemu
Razbistrit Spinozu
Sate i sate mogao sam komotno gledati
Druge, bacati oblutke
Dole niz stenje, mogao sam sasvim otici
Nekud otic daleko
Mogao sam umreti onako sam u njenom
Krilu, samlji od sviju
Mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu
U stenu, sve sam mogao

Prste je imala dugacke krhke beskrvne
A hitre
Igrali smo se buba-mara i skrivalice
Svetlana izadji eto te pod stenom nisam
Valjda corav
Nisam ja blesav hajde sta se kanis
Dobices batine
Kad je ona trazila mogao sam pobjeci u
U samu reku nasla bi me
Namirise me kaze odmah pozna me dobro
Nisam joj nikad verovao valjda je stalno
Curila kroz prste

Volela je kestenje kupili smo ga po
Rondou
Nosila ga je u sobu vesala o koncice
Volela je ruze one jesenje ja sam joj
Donosio
Kad svenu stavljala ih je u neku kutiju
Pitao sam je sta misli o ovom svetu veruje
Li u komunizam
Da li bi se menjala za Natasu Rostovu
Svasta sam je pitao
Ponekad glupo znam ja to i te kako

Pitao sam je da li bi volela malog sina
Recimo plavog
Skakala je od ushicenja hoce hoce
A onda odjednom padala je u neke tuge
Ko mrtvo voce
Ne sme i ne sme, ne bi to ona ni za
Zivu glavu
Vidi ti njega, misli tek tako, kao da je ona
Pala s Jupitera
Ko je to recimo Zubac Pera da bas on a
Ne neko drugi
Taman posla, kao da je on u najmanju ruku
Brando ili takvi

Govorio sam joj ti si glupa ti si pametna
Ti si djavo
Ti si andjeo sve sam joj govorio nista mi
Nije verovala
Vi ste muskarci rodjeni lazovi vi ste hulje
Svasta je govorila
A padale su nad Mostarom neke modre
Kise

Stvarno sam voleo tu Svetlanu
jedne jeseni
Kad bi' znao sa kim sada spava
ne bi mu glava
Ne bi mu glava jao kad bi' znao
ko je sada ljubi
Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi jao
kad bi' znao ko to
U meni bere kajsije jos nedozrele

[FFK as Lucy01]

Jao evy....Pero Zubac ....gdje njega iskopa

Povescu te tamo gdje vodim sve svoje snove
Kada me ceznje lome i dusom uzdasi zaplove
Tamo gdje vrijeme stoji i samo vjetrovi strasti huje
Gdje miris palmi more donosi i zalazak sunca se cuje

Povescu te na zvijezdu najsjajniju u nama
Kada u njenoj svjetlosti nestane trag za nama
Tamo gdje se nemiri hrane rosom uzdrhtalih tijela
Gdje su cula strascu opijena u igrama leptira bijela

Povescu te kada mi osjetis dusu u svojoj dusi
Kada se i posljednji oblak koji nas razdvaja srusi

nepoznati autor

[*angelina*]

joj postiram poeziju

ZA TEBE LJUBAVI MOJA


Isao sam na trg ptica
I kupio sam ptice
Za tebe, ljubavi moja

Isao sam na trg cvijeca
I kupio sam cvijece
Za tebe, ljubavi moja.

Isao sam na trg zeljeza
I kupio sam okove
Teske okove
Za tebe, ljubavi moja

A zatim sam otisao na
trg robova
I trazio sam tebe
Ali te nisam nasao
Ljubavi moja

ž.p.

Paul Verlaine? Ili Jacques Prevert?

[*angelina*]

Kada bih se ponovo rodio
i mogao birati, ne bih izabrao
ovaj jezik, ni ovo zanimanje.
Ni ovaj znak vjere, ni ovu vjeru
bez nade. Ne bih prihvatio
da me ubojice uče pravdi.
Ne bih izabrao ovo vrijeme
ni ovu zemlju u kojoj utjehe
nema. Ni ovu braću koja su me
prodala. Ni ovaj narod što
svoje sinove prinosi teletu
od zlata. Bacio bih svoje
ime. Jedino bih ponovo
izabrao tebe, što te u svakom
danu tisuću puta dodirnem
pogledom odanosti i sjaja.
Mile Stojić

[idia]

lucy opusti se i uzivaj.. i nista ne pitaj neka se nade za svakoga ponesto


Kada razgovaram sa tobom i običan pozdrav
postaje poezija, ili bar naslov pesme.
Beskrajni mir tvoga bića pronalazi beskrajni mir
u meni i kao da se ta dva mira neprestano grle i ljube.
Da li smo to u razgovoru nas dvoje ili razgovaraju
šume, mora, polja, reke ?
Da li to jedno drugom saopštavamo šta radimo
i šta sanjamo ili trepere planete i u večnom krugovanju
pohode svoje zvezde ?
Kakav je to tok što mi od tebe kreće,
noseći me u svetove daleke, u obilazak sopstvene duše
velike i nedogledne ?
Tek kada razgovaramo ja sam ona prava,
bezgranična, ničim omeđena, velika zemlja, veliko nebo, velika tajna.

[*angelina*]

lucy opusti se i uzivaj.. i nista ne pitaj neka se nade za svakoga ponesto


Kada razgovaram sa tobom i običan pozdrav
postaje poezija, ili bar naslov pesme.
Beskrajni mir tvoga bića pronalazi beskrajni mir
u meni i kao da se ta dva mira neprestano grle i ljube.
Da li smo to u razgovoru nas dvoje ili razgovaraju
šume, mora, polja, reke ?
Da li to jedno drugom saopštavamo šta radimo
i šta sanjamo ili trepere planete i u večnom krugovanju
pohode svoje zvezde ?
Kakav je to tok što mi od tebe kreće,
noseći me u svetove daleke, u obilazak sopstvene duše
velike i nedogledne ?
Tek kada razgovaramo ja sam ona prava,
bezgranična, ničim omeđena, velika zemlja, veliko nebo, velika tajna.

ovo je divno... ko je autor?

[anais_nin]

LJUDI U NASIM GODINAMA - Pero Zubac

Ljudi u nasim godinama
ulaze u ljubav oprezno,
kao neplivaci u plitku vodu,
kao politicari u kombinacije,
iz cistog straha od ponovnog voljenja,
iz nesigurnosti,
a oni su zanate ljubavi
vec dobrano izucili
i mogli bi biti od slatke
pouke neiskusnima,
no ostace zavatreni
a sigurni i uspravni na ulici,
medj ljudima,
samo ce u hladnim nocima,
sami i prepoznati odjednom,
izaci na zacudjen sneg
i glasno zaplakati.

[idia]

lucy opusti se i uzivaj.. i nista ne pitaj neka se nade za svakoga ponesto


Kada razgovaram sa tobom i običan pozdrav
postaje poezija, ili bar naslov pesme.
Beskrajni mir tvoga bića pronalazi beskrajni mir
u meni i kao da se ta dva mira neprestano grle i ljube.
Da li smo to u razgovoru nas dvoje ili razgovaraju
šume, mora, polja, reke ?
Da li to jedno drugom saopštavamo šta radimo
i šta sanjamo ili trepere planete i u večnom krugovanju
pohode svoje zvezde ?
Kakav je to tok što mi od tebe kreće,
noseći me u svetove daleke, u obilazak sopstvene duše
velike i nedogledne ?
Tek kada razgovaramo ja sam ona prava,
bezgranična, ničim omeđena, velika zemlja, veliko nebo, velika tajna.

ovo je divno... ko je autor?

Nevena Vitošević

[anais_nin]

lucy opusti se i uzivaj.. i nista ne pitaj neka se nade za svakoga ponesto


Kada razgovaram sa tobom i običan pozdrav
postaje poezija, ili bar naslov pesme.
Beskrajni mir tvoga bića pronalazi beskrajni mir
u meni i kao da se ta dva mira neprestano grle i ljube.
Da li smo to u razgovoru nas dvoje ili razgovaraju
šume, mora, polja, reke ?
Da li to jedno drugom saopštavamo šta radimo
i šta sanjamo ili trepere planete i u večnom krugovanju
pohode svoje zvezde ?
Kakav je to tok što mi od tebe kreće,
noseći me u svetove daleke, u obilazak sopstvene duše
velike i nedogledne ?
Tek kada razgovaramo ja sam ona prava,
bezgranična, ničim omeđena, velika zemlja, veliko nebo, velika tajna.

ovo je divno... ko je autor?

Nevena Vitošević

mislim da su rijetko koji stihovi iz naseg govornog podrucja podlegli tolikoj kolicini plagijatorskih nakana kao ovi

Kada razgovaram sa tobom i običan pozdrav
postaje poezija, ili bar naslov pesme.
Beskrajni mir tvoga bića pronalazi beskrajni mir
u meni i kao da se ta dva mira neprestano grle i ljube.



p.s. prelijepa pjesma

[idia]

nije njeno ja sam katastrofa kada se radi o imenima a to je prvo sto sam nagooglala kazi onda cije je

[anais_nin]

nije njeno ja sam katastrofa kada se radi o imenima a to je prvo sto sam nagooglala kazi onda cije je

jeste njeno koliko ja znam ali sam se u cyber prostoru vrlo cesto susretala sto po forumima, sto po blogovima sa hibridnim verzijama ove pjesme samo prepisan ovaj dio stihova, a ostalo dodato "samostalno" naravno uz ono neminovno "evo ti ljubavi moja, ovo sam tebi napisao"

[sa2101]

Neruda-Noću

Noću, ljubljena, veži svoje srce za moje
I neka zajedno u snu razbiju tmine
Kao dvostruki bubanj, boreći se u šumi
Protiv gustoga zida okupanog lišća.

Prolazu noćni, crna zeravo sna
što hvataš niti zemaljskoga grožđa
Tačnošću nekog neredovita voza
Što sjene i kamenje hladno za sobom vuče neprestano.

Zato me ljubavi, veži za čisti pokret,
Za postojanost što kuca u tvojim grudima
Krilima nekog labuda ispod vode,

Da bi na zvjezdana pitanja ovog neba
Naš san odgovorio jednim jedinim ključem
I samo jednim vratima koje zatvori tama.

Tin Ujevic-Svakidašnja jadikovka

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad !

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
sto sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

--O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova !

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad !

Sarajlić-Sarajevo

Sad nek spavaju svi naši i besmrtni.
Pod mostom, kraj "Druge Ženske" nabujala Miljacka teče.
Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu.
Naravno pod predpostavkom da ne pada kiša.
Dosadna duga sarajevska kiša.
Kako li je bilo Ćabrinoviću bez nje u tamnici!
Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada
zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.
Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad
Miljacka neće postati ni Gvadalkivir ni Sena.
Pa šta? Zbog toga zar manje će te voljeti
i mučiti manje kroz stradanja?
Zbog toga zar manja biće moja glad
za tobom i manje moje gorko pravo
da ne spavam kad svijetu prijete kuga ili rat
i kad jedine riječi postaju "ne zaboravi" i "zbogom"?
Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti,
ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg
mene,
ovaj grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu
naći barem nekog od vas koje volim
i reći vam da sam tužan do očajanja.
U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav
a Jevtusenko siguno negdje u Gruziji.
U Parizu kako da zovem hitnu pomoć
kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?
Ovde zovnem li i tople svoje sugrađanke,
i one čak znaće šta je to što me boli.
Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša.

[anais_nin]

ZAVODNIK

Pred mnogim vratima sam čekao,
Na mnoga uha šapnuo svoju pjesmu.
I uvijek kad se usta jedna predavala
i žeđ bila ugašena,
jedna blažena iluzija u grob bi silazila.

Ostalo bi samo tijelo u prevarenoj ruci.
Poljupci koje strašno moljah,
duge noći koje grozničavo iščekivah
na kraju bijahu kao zgažen cvijet,
bez mirisa, nestala ljepota.
Iz mnogih postelja ustao bih tužan
kad je žudnja postala mi navika.

Bježeć' od užitka tražio sam san
opet novu želju i svoju samoću.
Taj užitak moje je prokletstvo
jer nesretnim me čini
da svaki san o njoj stvarnost uništava.

Oklijevajući, ruku ka novom cvijetu pružam,
da novom uhu svoju pjesmu šapnem:
brani se, najljepša moja, zakopčaj haljinu svoju,
opčini me, izmuči me, nikad mi ne reci DA


Herman Hesse

[anais_nin]

Čini mi se da sam te morao voljeti

Čini mi se da sam te morao voljeti na bezbroj načina, bezbroj puta,
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek.
Moje opčinjeno srce je napravilo i iznova stvorilo ogrlicu pjesama
Primi je kao dar i nosi oko vrata na svoje različite načine
U životu nakon života, u dobu nakon doba, zauvijek.

Kada god čujem stare priče o ljubavi, to je stoljećima stara bol,
Ta stara priča o razdvojenosti ili zajedničkom životu,
Kao što uvijek gledam iznova u prošlost, na kraju uvijek ti iskrsneš
Prekrivač sjaja polarne zvijezde koja isijava kroz tamu vremena:
Postaješ simbol onoga što se pamti zauvijek.

Ti i ja plutamo na ovom mlazu koji dolazi iz izvora
Srca vremena ljubavi jednog prema drugom.
Igrali smo uz milijun drugih ljubavnika, dijeleći istu
Stidljivu dragost zbog sastanka, iste potresne suze rastanka -
Stara ljubav, ali u obliku koji se rađa i rađa uvijek iznova.

Danas je ta sila pred tvojim nogama, pronašavši svoj kraj u tebi,
Ljubav čovjeka svih vremena, prošlosti i vječnosti:
Univerzalna sreća, univerzalna tuga, univerzalni život.
Sjećanja na sve ljubavi spajaju se sa ovom našom ljubavlju -
I pjesme svih pjesnika, prošlosti i vječnosti.

R.Tagore

[anais_nin]

RECIMO

Recimo da si zaboravila
Stan u Mihanovićevoj
Klimavi krevet za dvoje
Vječito prljavu peć
I ljutitu gazdaricu
Koja je ulazila u stan
ne kucajući

Recimo da si zaboravila
Siromašne večere u kavanama
Ljetovanje u Zadru
Pod šatorom
Zajedničke fotografije
Gdje smo zagrljeni i
Na kojima se ne čuju
Naše svađe

Recimo da si zaboravila
Suze tvoje kada sam pijan
Pao pod autobus
I polumrtav ležao na
Intenzivnoj
Naše razgovore o budućnosti
U zagušljivim hodnicima
Radničke burze

Recimo

Recimo da sam i ja zaboravio
Ali samo
- Recimo

[anais_nin]

JA SAD IDEM VAN

Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro.

Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti
i čučati i doći ću pijan.

Ja sad idem van i vratit ću se možda tek na godinu, šta
tako gledaš u mene?

Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za trista godina,
pa zar je to neko vrijeme?

Past ću na prozor u spodobi jednog besprizornog
razrokog fotona. Posadit ću se u obliku
prašine, spale nekom s cipela,
na prag tvojih vrata.

A ti onda ne budi zla i pusti me k sebi. Ne pravi mi
scene. Ljubavnike
ćemo pokupiti u pokrivač i izbaciti kroz prozor.

I ostavit ćemo sebi svjetlo. Ta pusti me k sebi.

Ta pusti me već k sebi, pa pusti me već, zašto ti
to toliko traje, to je nekoliko trenutaka, ta to je
grozno dugo, pa ja ću usahnuti umrijeti umrijeti ću od
žalosti, ta molim te ipak otvori ili ću ti ta vrata razvaliti,
kožu ću ti izgrepsti, oči ću ti iziziskopati

ljubavi moja.

Jíři Šotola

[Irm@]

da ne ponavljam ovu Ujevicevu i Hesse-ovu

[anais_nin]

The Love Song of J. Alfred Prufrock
T. S. Eliot

S'io credessi che mia risposta fosse
A persona che mai tornasse al mondo,
Questa fiamma staria senza piu scosse.
Ma per cio che giammai di questo fondo
Non torno viva alcun, s'i'odo il vereo,
Senza tema d'infamia ti rispondo.

Let us go then, you and I,
When the evening is spread out against the sky
Like a patient etherized upon a table;
Let us go, through certain half-deserted streets,
The muttering retreats
Of restless nights in one-night cheap hotels
And sawdust restaurants with oyster-shells;
Streets that follow like a tedious argument
Of insidious intent
To lead you to an overwhelming question . . .
Oh, do not ask, 'What is it?'
Let us go and make our visit.

In the room the women come and go
Talking of Michelangelo.

The yellow fog that rubs its back upon the window panes,
The yellow smoke that rubs its muzzle on the window-panes,
Licked its tongue into the corners of the evening,
Lingered upon the pools that stand in drains,
Let fall upon its back the soot that falls from chimneys,
Slipped by the terrace, made a sudden leap,
And seeing that it was a soft October night,
Curled once about the house, and fell asleep.

And indeed there will be time
For the yellow smoke that slides along the street
Rubbing its back upon the window-panes;
There will be time, there will be time
To prepare a face to meet the faces that you meet;
There will be time to murder and create,
And time for all the works and days of hands
That lift and drop a question on your plate;
Time for you and time for me,
And time yet for a hundred indecisions,
And for a hundred visions and revisions,
Before the taking of a toast and tea.

In the room the women come and go
Talking of Michelangelo.

And indeed there will be time
To wonder, 'Do I dare?' and, 'Do I dare?'
Time to turn back and descend the stair,
With a bald spot in the middle of my hair--
(They will say: 'How his hair is growing thin!')
My morning coat, my collar mounting firmly to the chin,
My necktie rich and modest, but asserted by a simple pin--
(They will say: 'But how his arms and legs are thin!')
Do I dare
Disturb the universe?
In a minute there is time
For decisions and revisions which a minute will reverse.

For I have known them all already, known them all--
Have known the evenings, mornings, afternoons,
I have measured out my life with coffee spoons;
I know the voices dying with a dying fall
Beneath the music from a farther room,
So how should I presume?

And I have known the eyes already, known them all--
The eyes that fix you in a formulated phrase,
And when I am formulated, sprawling on a pin,
When I am pinned and wriggling on the wall,
Then how should I begin?
To spit out all the butt-ends of my days and ways?
And how should I presume?

And I have known the arms already, known them all--
Arms that are braceleted and white and bare
(But in the lamplight, downed with light brown hair!)
Is it perfume from a dress
That makes me so digress?
Arms that lie along a table, or wrap about a shawl.
And should I then presume?
And how should I begin?
. . . . .

Shall I say, I have gone at dusk through narrow streets
And watched the smoke that rises from the pipes
Of lonely men in shirt-sleeves, leaning out of windows? . . .

I should have been a pair of ragged claws
Scuttling across the floors of silent seas.
. . . . .

And the afternoon, the evening, sleeps so peacefully
Smoothed by long fingers,
Asleep . . . tired . . . or it malingers,
Stretched on the floor, here beside you and me.
Should I, after tea and cakes and ices,
Have the strength to force the moment to its crisis?
But though I have wept and fasted, wept and prayed,
Though I have seen my head (grown slightly bald) brought in upon a platter,
I am no prophet--and here's no great matter;
I have seen the moment of my greatness flicker,
And I have seen the eternal Footman hold my coat, and snicker,
And in short, I was afraid.

And would it have been worth it, after all,
After the cups, the marmalade, the tea,
Among the porcelain, among some talk of you and me,
Would it have been worth while,
To have bitten off the matter with a smile,
To have squeezed the universe into a ball
To roll it towards some overwhelming question,
To say: 'I am Lazarus, come from the dead,
Come back to tell you all, I shall tell you all'--
If one, settling a pillow by her head,
Should say: 'That is not what I meant at all,
That is not it, at all.'

And would it have been worth it, after all,
Would it have been worth while,
After the sunsets and the dooryards and the sprinkled streets,
After the novels, after the teacups, after the skirts that trail along the floor--
And this, and so much more?--
It is impossible to say just what I mean!
But as if a magic lantern threw the nerves in patterns on a screen:
Would it have been worth while
If one, settling a pillow or throwing off a shawl,
And turning toward the window, should say:
'That is not it at all,
That is not what I meant, at all.'
. . . . .

No! I am not Prince Hamlet, nor was meant to be;
Am an attendant lord, one that will do
To swell a progress, start a scene or two,
Advise the prince; no doubt, an easy tool,
Deferential, glad to be of use,
Politic, cautious, and meticulous;
Full of high sentence, but a bit obtuse;
At times, indeed, almost ridiculous--
Almost, at times, the Fool.

I grow old . . . I grow old . . .
I shall wear the bottoms of my trousers rolled.

Shall I part my hair behind? Do I dare to eat a peach?
I shall wear white flannel trousers, and walk upon the beach.
I have heard the mermaids singing, each to each.

I do not think that they will sing to me.

I have seen them riding seaward on the waves
Combing the white hair of the waves blown back
When the wind blows the water white and black.

We have lingered in the chambers of the sea
By sea-klix wreathed in seaweed red and brown
Till human voices wake us, and we drown.

[anais_nin]

Što li tvoje usne
o mojima sniju?

Dal' valove snene što obećanjem plove
mreškavim plavetnilom i neba i dubina
tražeći luke, tihih žala snove
što vapeć' jecaju, molitve s visina.

Neka tvoje ruke
željom moje miluju ...

Nježnom slutnjom leptirovih krila
lepršaju sjene, nježnost dodira
raspjevanim damarom ustreptalih bila
tvoja ruka mojom, opoj - pjesmu svira.

Dal; su naša tijela
kao cvijetna polja?

Polegla na ležaju paperjastog neba
ispod srca Zemlje, iznad duše Svemira
na uzglavlju od zvjezdanog srebra
pokrivena mirisom polena i rascvjetalog mira.

Da li naša ljubav
ima početak i kraj?

Kao bezvrijema traje. Glasom zborit neće
Ne postoje riječi. Nema juće, danas, sutra
živi oštrinom nježnosti, britkom željom sječe
I stalno se rađa, kao nova jutra ...

I nek bude tako!
Nek' usne sniju, ruke miju
tijela žude.
I pjevaj,
o ljubavi, pjevaj, ti sa svojom šutnjom
i nek traje opoj
pijanom srećom i vječnosti slutnjom.

- Zlatko Adilovic

[anais_nin]

Ne daj Boze da te volim
- Dusko Gruborovic

Ne daj Boze da te volim,
jer ja kad volim,
onda volim i ocima i usima i prstima,
gori sam od cicka,
od svih napasti ovoga svijeta
sam ti gori,
i ne daj Boze da te volim..
budio bih te palacinkama
kavom i pjesmama,
jedva bih cekao kisu,
kad odes u sandalama na posao
da ti donesem cipele...
zbog one suze
drukcije od ostalih
u tvome oku
eto i plakala bi
ne daj Boze da te volim,
jer ja kad volim
onda volim
i razumijem
ne bi se imala s kim svadjati
i to bi ti islo na zivce,
jos sam ti gori
kad cekam..
valjda sam zadnji ludjak na ovome svijetu
koji bi te cekao i dva sata duze
kad ti ne bi dosla
misleci i uvjeravajuci se
da ti se nesto dogodilo
jer covjeku se danas
cesto i svasta dogadja
i ne samo jednom
danima bih ja tebe cekao
i ne daj Boze da te volim
razmazio bih te
bio bih razlog tvojeg zivljenja
hodanja ulicom
razlog postojanja i nadanja

da , da ,bio bih tvoj razlog
i cuvar
pokrivao bih te nocu
da se ne prehladis otkrivena
i cuvao
ponekad i od same noci
uvlaceci se u tvoje snove
drzao bih te za ruku
dok trcimo
nekom od pjescanih plaza
bez kraja
vidis koji sam ti ja ludjak,
i ne daj Boze da te volim
jer ja kad volim,
onda volim...
i ne daj Boze da te volim

[Irm@]

@anais: "ne daj Boze da te volim" prelijepa... puno hvala

[anais_nin]

@anais: "ne daj Boze da te volim" prelijepa... puno hvala

joj kad pocnem sve ovo krasopisom u tekicu prepisivati

A ova pjesma mi je toliko ljubavi u jednoj maloj gesti pokrivanja dekicom, nocu, milion svjetlosnih godina vise, neopisivo glasnije, upecatljivije, nego genericke "geste" romantike a la ruza i svijece

[lady midnight]

dzoni stulic, niska bisera


uvijek se vraćam ulicama s kojih si potekla
u jesenja predvečerja osjenčanih bora
znam da me iščekujes svakim treptajem
ispod naslaga paučine u lažnom obilju
ljepota je kao parfem ide za tobom
diskretno a zatim naglo otvara sva vrata
i ostavlja te zbunjenu
jer nitko ne dolazi
jer nitko ne zna da se sama
ne možeš
izvući

na tragu bez spoznaje
na tragu bez svijetlosti

znam da me očekuješ u nisci bisera

rascvjetali vinovnici jetkih uboda
ne dopiru do tvoga srca
iako
tavore na dnu protekcije
poput mumija
temeljito ispunjeni besmislom

ako ostane išta za nama
ako preostane nešto i za nas

[lady midnight]

evo josh jedne od dzhonija

Duboko u tebi

duboko u tebi
mozda sam ostavio trag svjetla
u noći između zidova
ni svi dobri ljudi
ni svi oni koje znaš
ni bijeg od samoće
u koju se povlačiš
(kada provali očaj)
jedva da su dovoljni
pred surovom snagom
krajnjom i konačnom

duboko u tebi
strasti slamaju
i ono što je preostalo
i ono što ne postoji
čeznju za smrću
želju za opstankom
žudnju za slobodom
i volju da se pokloniš sudbini
kao na dlanu

duboko u tebi
tisuće dobošara
fanfare iz daljine
zastave na pola koplja
koga oplakuješ ljubavi moja
crno znamenje na licu svog dragog
sjetu u riječima

jednom u životu
dat ću da me zarobi
muškarac hladnog stiska
i čelicnog pogleda