O Stefku imate i podosta u knjigi "Ilidzanci". iz 1990.
Ali da skratim daljnu pricu te moguca pitanja oko doticnog. Poslje 1986 je Stefko iskljucivo se koristio imenom Stefko Bilic. A isto moze svaki gradjanin Stupa 2 kojem je trebao papir iz mjesne zjadnice da potvrdi, jer doticni kao glavni mjesne zajednice je na svakom papiru izdanom od iste zajednice ostvaio svoj rukopis Stefko Bilic. Doticni se rodio kao Stefko Bilic ali ime je izmjenio davnih dana, tacnije kad je bio dijete, jer njegovi novi roditeji su trazili da nadoda i to Markulj u produzetku. Zasto? Stefkovi roditelji su bili zaposleni kod barona i bogatih, tada, Markulja. Od tog istog tokara Markulj, njegov pradjed je imao dosta imovine na Stupu. Markulji su povrsinski imali pod svojim imenom 3/4 Stupa 2 poslje drugog svjetskog rata i dijela danasnje Kasindolske odnosno tada se taj dio pisao kao Gornji Butmir. Imali vlastitu prozivodnji mesa i mljecnih proizvoda, i tako je dobar dio Sarajlija imao posao kod tih Markulja. A jedni od tih brojnih radnika su bili Stefkovi roditelji, koji su ga ostavili Markuljima na odgoj i ishranu, jer sami nisu mogli. Zato on nosi prezime Bilic-Markulj i spomenut je u knjigi "Ilidzanci" kao Bilic-Markulj. A pisac knjige Enver Causevic je izgleda dobro poznavao materiju. Covjek koji je Stefka ishranio je jedan Markulj, otac Pave, Ante, Ljube i Fabijana Markulja. Ante Markulj iz Stupske ulice a ima dva sina u 60im godinama, koja borave u Holandiji. Smiljan i Dragomir. A ti isti su izdavali kucu na Ilidzi jednim nasim prijateljima pa kad sve lego kockice poslazes kako treba ispadne ono sta i vidis na kutiji. Znaci pradjed od Smiljana, Dragomira i tokara Davora je uzeo Stefka i njegovu ostalu bracu i sestre te ih odhranio. Filipa, Peru i sta ja znam koga jos. To sve znam zato sto u Kasindolskoj i na Ilidzi (Pejton) ima i dan danas Markulja i raspricali su se pravo. Prica se isto, kako dobar dio Markulja je bio u ljepim odnosima i sa Svabama tokom onog rata. Par ljubavnih prica i tako dalje. Kako i zasto je Stefko zavrsio kao Udbas je enigma, jer sva njegova braca su otisla u Njemacku na 25 godina prije rata u Bosni. Markulji koji su ga odgojili su bili po Njemackoj, neki cak i ozenjeni i udati sa tadasnjim SS vojnicima. Mislim da sve ovo nije bitno i mislim da ratna desavanja nemaju nista sa 1986 godinom i Stefkovim ispitivanjima radnika Famosa o desavanjima iz 1948 godine.“Odvažni drugovi” Srbi, drugovi komitetski, drugovi sa zavidnom partijskom nadgradnjom, Rade Vasiljević, Milan Banjac, Stefko Bilić – Markulj, dobili su svaki za sebe partijske zadatke, koje su disciplinovano izvršavali. Tako i treba. Sa državnim neprijateljem nema šale, a budni čuvari tekovina Revolucije, i higijeničari političkog duha i misli na Ilidži, pokazali su se u akciji. Milan Banjac, sa kojim sam se godinama znao, zajedno bili i pili, kada je u ime Komiteta održao nekrolog nije mogao da ne pusti suzu očajnicu nad sudbinom naše zemlje, toliko mu je teško pala obaveza da obavjesti partijsko članstvo kako se u srcu Ilidže, rodnom mjestu M. Muharemovića, Rave Janković – Gliše zakopitila četnička organizacija. Znao je Milan Banjac da je to laž, ali mu je valjda trebala još neka nedobijena zvjezdica na epoleti. Takvi i trebaju Komitetima. Oni su poslušni i podobni i sposobni. U hotelu “Terme” izvještač u ime Komiteta, nakon što je čuvana informacija pročitana skrenuo je pažnju prisutnima da je politički zadatak trenutka totalni bojkot radnji Svete P. i Bude Djurića, a da se sa advokatima prekine svaki kontakt. Ni na ulici da se ne pita za pravni savjet, a kamo li da se udje u radnju. U jednoj od teritorijalnih OOSK-a u Hrasnici izvještač je bio čuveni kadar sa Stupa, komunista Šefko Bilić Markulj, koji je zatražio spisak članova, izvršio proziv, pročitao informaciju, a zatim pozivao jednog po jednog da se izjasne, da li su za informaciju ili protiv nje. Kada je došao na red da se izjasni neki šezdesetogodišnjak, koji je malo upamtio 1948. godine i izjašnjavanje, spetljao se, nije znao o čemu se radi, molio da se on izjasni sjutradan, i zatim počeo plakati, dok mu nije ideolog objasnio da se treba prihvatiti informacija i time dobiti na stepenu političke svijesti budnosti. U jednoj proizvodnoj OOSK-a javio se jedan radnik iz neposredne proizvodnje, koji se mene sjeća kao pravnika iz Famosa sa otprilike sledećim opservacijama: “Ja iz ove grupe znam samo Zdravka Mišeljića, a za njega mogu reći da je on nekvarljiva roba. Ako su ti drugi ljudi kao on, onda je to samo sudar političke birokratije sa slobodnim čovjekom, koji niotkoga ne ovisi i nikoga ne zarezuje”. Radnik je i dodao je da on ne vjeruje informaciji što se mene tiče. Na istom sastanku pala je opklada po pitanju da li ce taj radnik sutra doći na posao ili će Udba doći po njega. Jer, kada se Komitet sa političkom moći, zaogrne republičkom SDB kao policijskom moći, onda na ovim podnebljima BiH nema šta protiv toga da se kaže, iz razloga bojazni za vlastitu bezbjednost.“
Moram podebljati slova jer ovo sto cu sada da napisem je glavno i znatno vaznije. Mozel' ko opisati dan i desavanja kad su cete presli Dobrinju i upali iza te famozne "Zizine" kuce? I jos nesto. U ulicama, danasnjim pod imenom 14. Maja 92, Kasindolskih zrtava i Mehmedalije Bojica se prica prica o stravicnom zlocinu u kojem su cetnici pobili sve domacine koji nisu bili srpske nacionalnosti. Tada je 38 muskaraca odvedeno iz Kasindolske ulice u KPD Kulu a potom u nepoznatom pravcu. 2007 godine na Romaniji su pronasli masovnu grobnicu i ostatke 37 od njih 38. Resad Brandic kao jedini prezivjeli iz te grupe je postedjen.
Stanovnici Kasindolske ulice, članovi porodica odvedenih muškaraca, prisjećaju se kako nije bilo sukoba s komšijama Srbima, te su u početku svi čuvali “zajedničke straže”.
“Negdje do polovine aprila, ovdje su se zajedničke straže držale i svi su govorili da ne daju nikome Kasindolsku, jer je ovo bila glavna ulica. Jednu večer su rekli da više neće zajedno da drže straže. Oformili su neke punktove, svakih 100 metara bila je neka njihova policija”, govori za Justice Report Itaba Turković, kojoj su 14. maja 1992. odvedeni muž i djever.
Nebi bilo lose ako ko ima pokoji detalj kako bi se razjasnile neke stvari po bilo kojem pitanju ratnih desavanja na Stupu.
Nastavak price o ubistvima i zajednickim strazama u Kasindolskoj.
Nisveta Zametica je u proljeće 1992. godine pokušala ubijediti brata i zeta da izađu iz tog dijela grada.
“Uspjela sam da izvedem sestru i njenu djecu, ali brat i zet nisu htjeli da idu. Ostali su tu. Tek su napravili kuću, tek je uredili, sredili... Tu su se s komšijama Srbima dogovorili da će zajedno ostati i čuvati, da ovdje rat neće biti. Svoje komšije nisu željeli da ostave”, prisjeća se Zametica.
Nakon što je napustila Kasindolsku, Zametica je uspjela stupiti u kontakt sa svojim bratom preko telefona, predvečer13. maja, dan prije odvođenja.
“Zvala sam da dođu, da ih prijatelj kombijem prebaci. On nije htio na takav način da ostavi ostale. Uvijek je bio lafac, ničeg se nije bojao, ali sad sam vidjela da je uplašen. Ono što mi on nije rekao, osjetila sam kroz njegovu priču. Na daljinu smo se razumjeli šta je ko od nas mislio”, prisjeća se.
Sutradan, 14. maja, Nisveta je ponovo zvala komšije u Kasindolskoj kako bi razgovarala s bratom, ali niko se nije javljao. Kada joj se napokon javila komšinica, rekla je da su svi zarobljeni.
“Prvo su napadi bili ujutru, granatiranje, i onda su pozivali da se predamo. Prešla sam u kuću kod komšije s djecom, a muškarci su ostali da se dogovore, da vide šta će. Odlučili su da se predaju komšijama”, prisjeća se Itaba Turković.
Rešad Brdarić, koji je svjedočio na suđenju optuženima za zločine u Kuli, ispričao je kako su muškarci iz Kasindolske komšijama Srbima predali oružje, te se okupili oko kuće komšije Alije Durića.
“Sa automatskim oružjem, stajale sukomšije. Upisivali su imena i prezimena i šta je ko imao od oružja. Onda su nas odveli u pravcu Ilidže, u jednu kuću koja je bila pod pločom. Poslije smo odvezeni na Kulu, gdje smo podijeljeni u dvije grupe i zatvoreni. Čuvari su bili u plavoj policijskoj uniformi”, kazao je Brdarić.
