Slazem se, RESPECT!Prolaznik wrote:Evo događaj koji se desio mom prijatelju. Upisao je kurs stranog jezika i u grupi je bila jedna starija ali vitalna gospođa. Nakon mjeseca dana su došli do brojeva i pitanja tipa: koliko si star i kada si rođen? Kada je rekla da je '26 godište nisu mogli vjerovati. Mislili su da je pogriješila. Nije. žena je u svojoj 82 godini života upisala kurs stranog jezika. Šta uraditi drugo nego ustati na noge i pokloniti se. RESPECT!!!MELBOURNE_SARAJEVO wrote:Nista lose u tome..Kamo srece da kod nas ljudi skontaju da nije sramota studirati u 40 ili 50..Bitno je da covjek ima i zelju i da ne sumnja u sebe a godine su samo broj..Bas mi je bilo cool kad sam studirao sa zenom koja je ima 43 i ovo joj je bio drugi fakultet..Zena pametna, ozbiljna i nacitana i bilo mi je zadovoljstvo sa njom se druziti na faksu...
Ja sam na faksu imala ciku od 70 godina. Dosao ciko da studira sociologiju. Kaze: "Nisam imao vremena, ni uslova prije." I, eto, konacno ga je nasao. Za sve nevjerne Tome, procitajte knjigu Malcolma Gladwella "Outliers". Covjek prica o znacaju porijekla, porodicne i uopste kulture za neciji uspjeh. Govori o tome kako su razlicite studije pokazale da nivo 'eksperta', genija, super-uspjesnog, super-sposobnog u svom poslu nikada nije dostignut onom standardnom pricom 'per aspera ad astra' -- bio sam siromasan, al' genije, i, eto, izborio sam se. Uvijek se radi o spletu okolnosti -- sreci, pozrtvovanosti, radu, porodicnoj istoriji, okolini, itd. I o nekih 10,000 sati ulozenog truda (to se ponavlja kao standard u prici o Bill Gates-u, Mozart-u, Bobby Fisher-u, itd). Govori i o tome kako djeca koja u svojoj okolini imaju knjige, podrsku, koje naucis kako da postignu uspjeh, kako da se obrazuju na pravi nacin, kako da se bore, kako da rade -- da su to djeca koja su uspjesna u zivotu. Isto tako, taj uspjeh nikada ne dolazi sam od sebe -- dolazi sa podrskom okoline, dolazi sa pristupom znanju, ljudima, sistemu -- a za to treba biti spreman, uciti, znati kako do toga doci -- gdje je presudna uloga roditelja/skole/drustva.
Pa, dalje daje primjer tipa u Americi ciji je kvocijent inteligencije 198, dakle, daleko veci od Einstein-ovog, a koji nigdje nije dospio, nikakve knjige objavio, nikakvu karijeru izgradio, niko za njega ne zna, i koji, bez obzira na svoju nevjerovatnu inteligenciju, nigdje s njom nije dospio. Zasto? Bio je iz siromasne porodice, majka nije znala, niti je imala mogucnosti, da se bavi njime, te je, na primjer, nije uspjela platiti njegovu skolarinu jer nije znala da je bilo nacina da se do te skolarine dodje na neki drugi nacin -- osim da je ona plati. Splet okolnosti tog tipa je doprinio tome da je tip vecinu zivota proveo radeci kao izbacivac u nocnom klubu, dok nije kupio farmu, na kojoj sad sjedi i za svoju dusu pise neke projekte. Ali njegov potencijal nije iskoristen na pravi nacin zbog odnosa njegove okoline prema istom.
Sta zelim reci? Temporin pristup je pravi pristup stvarima. Za obrazovanje nikad nije kasno, a sa odnosom tipa -- sta ce me meni to, itd, it sl, djeca nece nauciti da je vrijedno boriti se i uciti u bilo kojem periodu zivota. Sto je u svakom slucaju tacno.
