Stihovi, citati... za srce i dušu

[medvjed23]

Meni je bilo lijepo. Fino su se skopčale književna, muzička i likovna umjetnost. Nadam se da su i ostali prisutni uživali.

[medvjed23]

Prazna soba stane da urla
I sam prazan
Bez ijedne kosti
U stostruki se odjek
Urlika pretvaram

I odjekujem odjekujem
Odjekujem

[Hidden]

000

[Hidden]

000

[Hidden]

000

[Chloe]

. "Kaži nam ti, mudri čovječe, koja žena je najljepša žena na svijetu?”

Dugo je starac gledao u bijele vrhove dalekih planina, povremeno se neprimjetno osmjehujući… i naposljetku odgovori s ove tri riječi: “Ona koju voliš!”"

[no_sikiriki]

[ninjahepek]

Follower

Seamus Heaney

My father worked with a horse-plough,
His shoulders globed like a full sail strung
Between the shafts and the furrow.
The horses strained at his clicking tongue.

An expert. He would set the wing
And fit the bright steel-pointed sock.
The sod rolled over without breaking.
At the headrig, with a single pluck

Of reins, the sweating team turned round
And back into the land. His eye
Narrowed and angled at the ground,
Mapping the furrow exactly.

I stumbled in his hobnailed wake,
Fell sometimes on the polished sod;
Sometimes he rode me on his back
Dipping and rising to his plod.

I wanted to grow up and plough,
To close one eye, stiffen my arm.
All I ever did was follow
In his broad shadow round the farm.

I was a nuisance, tripping, falling,
Yapping always. But today
It is my father who keeps stumbling
Behind me, and will not go away


Kad ostane samo sjena da je se sjećaš...

[Bloo]

Seamus Heaney

Famous Seamus
Izvrstan izbor.

[ninjahepek]

Seamus Heaney

Famous Seamus
Izvrstan izbor.

Izvrstan je, nadasve jednostavnost jezika me potpuno očarala i nastavlja da me iznenađuje svaki put kada ga čitam. Čovjek slika riječima. Bez pretjeranog patosa a tako zna da, u nedostatku boljeg izraza, 'uništi' (Mid-Term break je najbolji primjer). Nevjerovatan je. Inače sam zainteresovan za poeziju Prvog svj. rata ali mi je Heaney bio veliko otkriće (via prijevoda Beowulfa) i devijacija ukusa koja mi je otvorila vidike.

[Bloo]

Izvrstan je, nadasve jednostavnost jezika me potpuno očarala i nastavlja da me iznenađuje svaki put kada ga čitam. Čovjek slika riječima. Bez pretjeranog patosa a tako zna da, u nedostatku boljeg izraza, 'uništi' (Mid-Term break je najbolji primjer). Nevjerovatan je. Inače sam zainteresovan za poeziju Prvog svj. rata ali mi je Heaney bio veliko otkriće (via prijevoda Beowulfa) i devijacija ukusa koja mi je otvorila vidike.

Trench poetry
Baci oko onda i na Dylana Thomasa (preporucujem nakon prvog citanja, drugo citanje ali naglas).

[Digla_da_kreci]

As I walked out one evening,
Walking down Bristol Street,
The crowds upon the pavement
Were fields of harvest wheat.

And down by the brimming river
I heard a lover sing
Under an arch of the railway:
‘Love has no ending.

‘I’ll love you, dear, I’ll love you
Till China and Africa meet,
And the river jumps over the mountain
And the salmon sing in the street,

‘I’ll love you till the ocean
Is folded and hung up to dry
And the seven stars go squawking
Like geese about the sky.

‘The years shall run like rabbits,
For in my arms I hold
The Flower of the Ages,
And the first love of the world.'

But all the clocks in the city
Began to whirr and chime:
‘O let not Time deceive you,
You cannot conquer Time.

‘In the burrows of the Nightmare
Where Justice naked is,
Time watches from the shadow
And coughs when you would kiss.

‘In headaches and in worry
Vaguely life leaks away,
And Time will have his fancy
To-morrow or to-day.

‘Into many a green valley
Drifts the appalling snow;
Time breaks the threaded dances
And the diver’s brilliant bow.

‘O plunge your hands in water,
Plunge them in up to the wrist;
Stare, stare in the basin
And wonder what you’ve missed.

‘The glacier knocks in the cupboard,
The desert sighs in the bed,
And the crack in the tea-cup opens
A lane to the land of the dead.

‘Where the beggars raffle the banknotes
And the Giant is enchanting to Jack,
And the Lily-white Boy is a Roarer,
And Jill goes down on her back.

‘O look, look in the mirror,
O look in your distress:
Life remains a blessing
Although you cannot bless.

‘O stand, stand at the window
As the tears scald and start;
You shall love your crooked neighbour
With your crooked heart.'

It was late, late in the evening,
The lovers they were gone;
The clocks had ceased their chiming,
And the deep river ran on.

[Chloe]

“I ne volim princip “pamti – pa vrati”, to bi mi ukaljalo obraz. Nema lepše pobede od pogleda u nečije oči bez griže savesti, i znati da će tu osobu vlastito srce od srama izdati.”

Đorđe Balašević

[no_sikiriki]

“The best way to keep a prisoner from escaping is to make sure he never knows he’s in prison.”

[no_sikiriki]

"Maybe the only vow we ever need to offer the one we love is this:
I will never, not for a sliver of a second,
make you feel alone."

[ninjahepek]

Hvala @Bloo na preporuci!

[Chloe]

,, Iznutra ispod kože bila je u haosu.
Slomljena, kao staklo.... poderana kao papir...
Nemoćna kao bolesnik....!
Šta? Ništa...izdržala je....
Žene imaju tu moć da prodju
Kroz najgore. Kroz pakao....
A onda te pobede."

Bukowski

[Chloe]

"Svaka žena ima demone. Lude demone. Perverzne, zavodljive do bola. Demone koje čuva za pravog. Jedinog. Zasluži ih. Hrabro. - Bukowski"

[Digla_da_kreci]

Tako, prolaze putovanja. Nešto malo
iskustava novih, i mnoštvo starih, potvrđeno.
Sad ponovo bližim se gradu. Stoljeća kao
da su prohujala – drhtim.

Na peronu, bezbeli, kiša. ko povratak
neminovna. Tako svoje bližnje, vazda, grad
ovaj dočekuje. (Možda ga drukčijeg ne bi
prepoznali!?) Iz suzne žlijezde larve,
evo, već kliznule niz nos!

Čemu se to raduje duša? Nju milovao
nikad nije ovaj grad. Al udarci
kojima je hranio, samoća strašna i plodotvorna,
znakovi nijehu li višeg smisla, dok u njemu
graditi kušao sam dom?

Pod kišom, sad čeka me moj grad. U njem dom.
U domu žena. U ženi smjerno srce bije
i spokojan diše sretni naš plod.

Koračam, ko pas umoran,
i svjetla prepun.
Svjetla

Abdulah Sidran, Sarajlić se vraća u svoj grad

[Chloe]

Tako, prolaze putovanja. Nešto malo
iskustava novih, i mnoštvo starih, potvrđeno.
Sad ponovo bližim se gradu. Stoljeća kao
da su prohujala – drhtim.

Na peronu, bezbeli, kiša. ko povratak
neminovna. Tako svoje bližnje, vazda, grad
ovaj dočekuje. (Možda ga drukčijeg ne bi
prepoznali!?) Iz suzne žlijezde larve,
evo, već kliznule niz nos!

Čemu se to raduje duša? Nju milovao
nikad nije ovaj grad. Al udarci
kojima je hranio, samoća strašna i plodotvorna,
znakovi nijehu li višeg smisla, dok u njemu
graditi kušao sam dom?

Pod kišom, sad čeka me moj grad. U njem dom.
U domu žena. U ženi smjerno srce bije
i spokojan diše sretni naš plod.

Koračam, ko pas umoran,
i svjetla prepun.
Svjetla

Abdulah Sidran, Sarajlić se vraća u svoj grad

[Digla_da_kreci]

Volim njegovu poeziju.

Pazi ove:

Meni više ništa, ni ružno ni dobro,
ne može da se desi. Ostalo je naprosto
da brojim dane, ko smjeran redov, s malom
razlikom u smislu i žestini. Treba to pojmiti
i izgovoriti, napokon, mirno: doći će
i uzeće sve, uzevši kost i meso.

A juni je mjesec u svijetu, i cvate dud,
ospu se kiše, i minu, tren prođe, odjednom,
odasvud, u visinu, uzlijeće ljubav i prepun je
polena zrak, u polenu patnja mužjačka vri,
i nebo zari ljubavlju, jer juni je
mjesec u svijetu, i dud zri.

Ona će doći. Uzevši kost i meso, uzeće sve:
olovku s grafitnim srcem na stolu, pamet i
dušu, na zidu sliku – muziku od koje soba sja,
suzu i strah, i prepun polena zrak. Potom:
mrak, mrak, mrak, mrak, mrak.

A juni je mjesec u svijetu. Ospu se kiše,
i minu. Ljubavlju gori nebo i mrljaju pisci
ruke indigom ko djeca dudom. Prepun je polena
zrak. U polenu patnja mužjačka vri.
Juni je mjesec u svijetu, i dud zri.

[Chloe]

"Kad predugo traje, i tišina nekako zazvuči." Đorđe Balašević

[Chloe]

Volim njegovu poeziju.

Pazi ove:

Meni više ništa, ni ružno ni dobro,
ne može da se desi. Ostalo je naprosto
da brojim dane, ko smjeran redov, s malom
razlikom u smislu i žestini. Treba to pojmiti
i izgovoriti, napokon, mirno: doći će
i uzeće sve, uzevši kost i meso.

A juni je mjesec u svijetu, i cvate dud,
ospu se kiše, i minu, tren prođe, odjednom,
odasvud, u visinu, uzlijeće ljubav i prepun je
polena zrak, u polenu patnja mužjačka vri,
i nebo zari ljubavlju, jer juni je
mjesec u svijetu, i dud zri.

Ona će doći. Uzevši kost i meso, uzeće sve:
olovku s grafitnim srcem na stolu, pamet i
dušu, na zidu sliku – muziku od koje soba sja,
suzu i strah, i prepun polena zrak. Potom:
mrak, mrak, mrak, mrak, mrak.

A juni je mjesec u svijetu. Ospu se kiše,
i minu. Ljubavlju gori nebo i mrljaju pisci
ruke indigom ko djeca dudom. Prepun je polena
zrak. U polenu patnja mužjačka vri.
Juni je mjesec u svijetu, i dud zri.

[Chloe]

Nisam te zaboravio a i kako bih mogao?!
Samo sam odabrao da ne pričam o tebi,
ne spominjem te.
Čuvam te kao najveću dragocenost sakrivenu u srcu!
Tamo zaborav ne odlazi, do tamo samo ja znam put,
tamo odlazim kad god te se zaželim!
Zamislim tebe kraj sebe, zamislim da nisam sam
jer ne želim da mi bez tebe prođe makar jedan dan!
Nisi više samo želja, ti si smisao moga postojanja
i ne dam da mi prođe dan bez tebe,
nema sudbine koja može da mi oduzme to pravo
da te u mislima sebi dovedem!

Bukowski

[Digla_da_kreci]

Događa se to u jesenjoj noći, kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini,
i kada se tako neopisivo javlja čeznja za nekim, tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug,
i kome bi mogli da pisemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži u nama.
Pismo bi mu pisali a njega nema.