Stihovi, citati... za srce i dušu

[Chloe]

"Kako je?"
"Dobro je."
"Pa da li je srećna? Ima li koga?"
"Ima, ima, kako ne bi imala."
"Koga to?"
"Pa ima nas druže, prijatelje."
"A jel' zaljubljena?"
"Zaljubljena? O Bože, i ti svašta pitaš. Naravno da jeste."
"Aha... A reci mi, voli li je taj?"
"Eh, vidi ti njega! Druže, nju svi zavole kada je upoznaju. Međutim, ne da ona na sebe. Ne zaustavlja se, lomi, ide mačem kroz gomilu takvih kao što si ti. Svima im probode srce. I ide dalje."
"Pa... Čuo sam zao glas o njoj. Kao i da ne može da stane na kamen, samo skita. I da je sve to ne dotiče."
"Grešiš druže, grešiš. Ona korača štiklama kroz ovaj tmuran svet podignute glave. Zaobilazi sve te ružne priče o sebi, čak se na to i smeši. Čudno je, zar ne? Ali druže, kada je u onoj beloj sobici, sa svim onim šarenilom, toplim slikama, igračkama, figuricama, znaš ti koja soba, ne trebam ti objašnjavati. Tad druže ona zaplače. A ona plišana stvar upije svaku suzu. Ali da se razumemo, ne plače ona zbog svakodnevnih sitnica, porodice, ili bolesti. Ne plače čak ni zbog tih ružnih priča iako su donekle istinite. Ne. Ona plače jer je takva postala zbog tebe."
"Zbog mene? Zašto zbog mene?"
"Druže, pa ti nju stvarno ne poznaješ."

[Chloe]

"Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti."
M. Selimović

[Chloe]

"Jedno dugo prijateljstvo obilježeno je identičnim znacima kao i jedna šolja potamnjela od vremena; ima naprslina i tamnih mrlja na predmetima koje svakodnevno koristimo, kao što ima trenutaka, napuklina i sjenki u jednom prijateljstvu.
Da ne odbacimo šolju, kao ni prijateljstvo, odlučuju dva sve rjeđa i veoma važna osjećanja: strpljenje i odanost. Uloga strpljenja podsjeća na ciglu, a odanost na korjen. Strpljenje je suprotno žurbi, odanost prkosi potrošačkoj groznici. U pokušaju da materijalizujem ovu sliku, vidim male cigle ili korjenje. Ciglama se gradi, zahvaljujući korjenju se raste.

Što više gledam oko sebe sve više zapažam ljude koji su se udaljili od svoje sudbine, ljudi bez korjena i bez krošnje, ljudi koji narcisoidno veruju da vole a u stvari preziru sebe, nezadovoljni svim postojećim, ali nesposobni da priznaju da njihovo osnovno nezadovoljstvo proizilazi iz njihove posesivnosti."

- Idi kud te srce vodi - (Sussana T)

[Chloe]

"Halima, šćeri moja, ne mere ništa biti, osim kako mora.
Rijet će ti Hasan aga, za sve šćero lijeka ima, osim za dušu.
Ne znaš jemde ni šta te boli, ni zašto.
Sa dušom se teško bočiti,
Ona i nije naša, Allahu će se vratiti.
Ne tuguj, šćeri ni za čime... Gori visoko, doli tvrdo, Ummul-Kitabu!"

Znala je i ona, Kader davno ispisan najvjernijim piscima, Gospodara njena.
Ali insan, ni prav, ni zdrav, uvijek krivuda, uvijek se osvrće, zaleći za putevima kojim nije pošao....

Halimina tiha patnja

[Digla_da_kreci]

Volsebna kletva

nikada nisam volio da zivim na ulici i
klonio sam se corbe za bijednike, vojske spasa
i svih
takozvanih utocista.

bio sam tako jezivo mrsav da sam
kad se okrenem
jedva vidio svoju sjenku
pod bljestavim popodnevnim suncem.

nije mi bilo vazno, dokle god sam sto dalje od
gomile.

a cak je i na tom dnu bilo
uspjesne i neuspjesne
gomile.

ne mislim da sam bio umobolan
mada drugi
umobolni tako
misle

ali sada
mislim:
ako me ista spasilo
bilo je to izbjegavanje
gomile.

to je bila moja
hrana

i sada
je.

smjestite me u sobu sa vise od
3 covjeka
i odmah se ponasam
bolesno,
cudno.

jednom sam
cak pitao moju zenu: slusaj, mora da sam
bolestan... mozda bi trebalo da odem kod
psihijatra?

Isuse, rekao sam, mozda me izlijeci
i sta cu
onda?

samo me pogledala i
zaboravili smo
citavu
stvar.

Bukovski

[Digla_da_kreci]

Sonnet 18 by William Shakespeare

Shall I compare thee to a summer’s day?
Thou art more lovely and more temperate:
Rough winds do shake the darling buds of May,
And summer’s lease hath all too short a date:
Sometime too hot the eye of heaven shines,
And often is his gold complexion dimmed;
And every fair from fair sometime declines,
By chance, or nature’s changing course, untrimmed:
But thy eternal summer shall not fade,
Nor lose possession of that fair thou ow’st;
Nor shall Death brag thou wander’st in his shade
When in eternal lines to time thou grow’st:
So long as men can breathe or eyes can see,
So long lives this, and this gives life to thee.

[SmokingMan]

Ja naprosto volim Džubrana.

Tada reče Almitra: Govori nam o Ljubavi.

A on podiže glavu i pogleda na ljude, i muk zavlada meñu njima. I snažnim
glasom reče:
Kad te ljubav zove, slijedi je,
Premda su joj putovi tvrdi i strmi.
A kad vas krila njena ponesu, predajte joj se,
Premda vas mač skriven u njezinim perima može raniti.
A kad vam govori, vjerujte joj,
Premda njezin glas može razdrmati vaše snove kao što sjeverac pustoši perivoj.
Jer, kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer, koliko vam pomaže da
rastete, toliko vas i potkresava.
Kao što se uspinje na vašu visinu i draga vam najnježnije grane što dršću na suncu,
Tako će vam sići u korijenje i protresti ih dok prianjaju uza zemlju.
Poput snopova žita ona vas u se skuplja.
Ona vas mlati da bi vas razgolitila.
Ona vas sije da bi vas lupine vaše oslobodila.
Ona vas melje dok ne pobijelite.
Ona vas mijesi dok gipki ne budete,
A onda vas meće na svoj sveti oganj, da postanete sveti kruh za Božji sveti pir.
Sve će vam ovo ljubav učiniti kako biste doznali tajne svojega srca i da biste po
tome znanju postali komadić srca samoga Života.
Ali, ako u svojem strahu budete tražili samo ljubavni mir i ljubavni užitak,
Bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi,
U svijet bez godišnjih doba, gdje ćete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje
ćete plakati, ali ne svim svojim suzama,
Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe.
Ljubav nema ništa niti se ona može imati;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Kad ljubite, ne valja da kažete: »Bog mi je u srcu«, nego radije: »Ja sam u Božjem srcu.«
I ne mislite da možete upravljati putem ljubavi, jer ljubav, vidi li da ste vrijedni
toga, upravlja vašim putem.
Ljubav ne čezne ni za čim drugim do za tim da se sama ispuni.
Ali, ako ljubite i svakako morate imati želja, neka vam ovo budu želje:
Rastopiti se i biti poput žuborna potoka koji pjeva svoju pjesmu noći.
Upoznati bol od prevelike nježnosti.
Biti ranjen vlastitim razumijevanjem ljubavi;
I krvariti s veseljem i radosno.
Probuditi se zorom krilata srca i zahvaliti za još jedan dan ljubavi;
Smiriti se o podnevnoj uri i razmatrati ljubavni zanos;
Vratiti se s večeri kući sa zahvalnošću;
I onda zaspati s molitvom za ljubljeno u srcu i s pjesmom zahvalnicom na
usnama.

[hadzinicasa]

Vlastitim zubom ja sam svoje žice, 
Komad po komad kao zvijer grizo...

M.C.C.

[¤ jelena ¤]

Ja ropstva neću! Oh, ja neću noći,
Gdje vlada riječ crnog Ahrimana!
Slobode hoću i gigantske moći
I julskim suncem obasjanih dana...

[ptičica]

Teške reči

Lako je izgovoriti teške reči:
neposlušne usne
učine to bez dozvole pameti i srca,
pa posle grizu jednu drugu,
naizmenično se pravdajući i kajući
zbog nečega što ni mrtve
ne bi prevalile preko sebe.
A, tako je bilo lako.
Teško je zaboraviti teške reči,
vreme ih ne leči, niti ih ublaži,
ostavlja srcu i glavi
da se dogovore
šta je za zaborav,
šta za pamćenje,
a oni se po običaju svađaju,
pa reči odjekuju
dugo nakon što su izgovorene
i jednako zvuče
kao što su zvučale.
Od teških reči stradaju
onaj ko ih izgovori i onaj ko ih čuje,
najviše strada ono što pre teških reči
nije bilo teško, već lako, lepo i nežno.
Izvini je nežna reč,
koju usne teško izgovaraju,
jer bi to značilo da su krive,
da priznaju poraz,
da ne stoje iza reči
koje su postale teške
nakon što su izgovorene.
Izvini je najteža nežna reč,
ponos zakrpi usne,
nešto nevažno postane važnije od najvažnijeg,
reči su to, ne može čas ovako, čas onako.

Goran Tadić

[no_sikiriki]

[Digla_da_kreci]

Staza kojom nisam pošao

Šumska staza se račvala na dvije
A ja sam, putnik tek jedan,
Stao ne znajuć’ kojom bih prije
I gledao niz prvu dok se nije
Zavila u gustiš neprovidan.

Druga mi se ipak činila prava,
Zbog jasna sam je birao razloga:
Zelena me dozivala trava.
No, i prva je bila mirisava.
Mnoga je nije taknula noga.

Obje sam staze žudio jednako
I vlati gazeć’ rekao sam tad:
Prvom ću poći jednom svakako.
Ali, drugom već kad sam odmak’o,
Znao sam da se neću vratit nazad.

Priznat ću jednom život kad zađe
Ljeta prođu i tuga nijema
Izmeđ’ dva puta birao sam rađe
Onaj kojim se ide rjeđe
I osim te druge istine nema.

Robert Frost

[Crithagra]

[Chloe]

,, Lijepa riječ je kao lijepo stablo, korijen mu je duboko u zemlji, a grane se pod nebo uzdižu."

M.S.

[no_sikiriki]

[Chloe]

" Ne volim povremene ljude,
oni koji su danas tu a sutra ne,
oni koji stalno mijenjaju mišljenje s brzinom kojom se mijenja odjeća.
Volim koherentne ljude.
One koji mogu biti uz vas ili protiv vas,
oni koji imaju hrabrosti da uvijek govore istinu i da je također zahtjevaju od drugih.“

Bukowski

[Chloe]

" Tamo, u središtu te tišine, nisam našao vječnost, već smrt vremena, i usamljenost toliko duboku da je sama riječ izgubila svako značenje"

T. Morrison

[Nierika]

Niko te neće jesti polako
niko te neće voleti tako
kao ja
kao ja
moja draga
moja mila

[Digla_da_kreci]

Kad počnem strepit

Kad počnem strepit da ću prestat biti
Prije neg' perom prožnjem uma plod
U hrpi knjiga koje će ga kriti
Ko žitnica kad primi žetve rod;
Kad vidim oblak kako se u noći
Po nebu kao znak ljubavi kreće
I pomislim da pratit neću moći
Sjene mu, vođen slatkom rukom sreće;
Kad osjetim da tebe, stvore lijepi
Trenutka ovog, vidjet neću više,
Nit' ikad kušat ljubav i njen slijepi
Strasni plam! – stanem na obalu, tiše,
Zamišljen, sve dok Ljubav koja gori
I Slava s njom u ništa sva se stvori.

John Keats

[Digla_da_kreci]

[ptičica]

Nije se srce pokidalo samo

Nije se srce pokidalo samo,

neko je upleo prste,

neko zario kandže,

neko gricnuo, neko ujeo,

neko ga nije ni pipnuo,

neko ni pogledao,

neko mu se u lice smejao,

neko mu se smejao iza leđa,

neko ga je kleo, neko i prokleo,

nekom je bilo malo, nekom veliko,

nekom je prijalo, nekog je žuljalo,

nekom je bilo sve, nekom ništa,

neko ga se seća, neko ga ne pamti,

nekom je trebalo, sad nikom ne treba,

jer koga nema, nema ga, pa ga nema.



Nije se srce pokidalo samo,

uz moju pomoć, kidao je ko je stigao,

jedino nisam siguran da li su mu više naudili

oni koji su ga voleli, ili oni koji nisu.

G. Tadić

[Digla_da_kreci]

Ako ne mi, netko će već izgovoriti
od ove se ljubavi ne može živjeti
i kako da odjednom ona poplaća
ovo prolijevanje godina
i čime da se iskupi
ta nenamjerna ljubav,
glupava pomalo
onako kakvi smo bili
i mi na početku,
a ona uvijek i zauvijek


* * *

Prvo sam odlazila jezikom,
da ti pokažem da ljubav započinje umiranje
u neizrečenom
Tako sam odlazila nekoliko puta
da uvježbam pad, da iskopam rupu
u kojoj ću mirnija zaspati s gomoljima
usred prevlažne zemlje
Sad idem, a ti pospremi kuhinju,
stavi duboke tanjure na plitke,
žlice među žlice, provjetri sobu,
nastoj zaspati mirniji nego inače
Kad sam već daleko, reci mi kao što govoriš stablima
da je palo na pod sve što si nosio i ja ću ponovno
pod tvoju bradu smjestiti glavu, povući svoje lutanje za noge,
postati korijen koji se će se obmanjivati da je putovanje
Moj na tvom, neraspoznatljiv


* * *


Teorem o ljubavi

Iako će ljubav uvijek titrati

negdje u mogućnostima

između tebe, neba i krošnje,

kupinama kraj ceste

u dnu svakog kolovoza

voljeti odlučit ćeš tek

kad prvi put ne pobjegneš

s prvim mrakom

voljeti učit ćeš

ponavljajući sebi

što sigurno

ne znači voljeti

kad ti na prozor dođe prvi kamen

kad ti pod nogu dođe tuđa noga

i ponavljat ćeš sebi

da je čovjek mjesto u kojem

uvijek može biti svjetlosti

koju netko treba upaliti

da je ljubav čak i u kamenu

kad se njegova svrha gutanja tišine

pretvori u projektil

da je ljubav uvijek niknula

tamo gdje su rasle bombe

da je nismo pobijedili

čak ni kad smo se trudili

da je izbijemo šakama i nogama

da je naučimo s kime to ima posla

ona je uvijek

rascvjetala travanj

uvijek je opstala na rubu susreta

držeći maternicom

sva malena srca

koja se rastvaraju

u početak svijeta

Monika Herceg

[ninjahepek]

Sleep
John Fletcher

Come, Sleep, and with thy sweet deceiving
Lock me in delight awhile;
Let some pleasing dream beguile
All my fancies; that from thence
I may feel an influence
All my powers of care bereaving

Though but a shadow, but a sliding
Let me know some little joy!
We that suffer long annoy
Are contented with a thought
Through an idle fancy wrought:
O let my joys have some abiding!

...

[medvjed23]

Pokoji stih, za srce i dušu...

Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.

Volim bolesne ruže,
Žene kad od čežnje venu,
Volim sumornu, tmurnu
Maglu jesenju.

I jedna mala obavijest...

Promocija moje zbirke stihova biće uskoro održana u Sarajevu. Ako neko ima želju da prisustvuje, rado ću putem privatne poruke pružiti sve potrebne informacije.

[Digla_da_kreci]

Doći će smrt i imaće tvoje oči –
ta smrt što nas saleće
od jutra do večeri, besana
i gluva, kao stara griža savesti
ili besmislena mana. Tvoje oči
biće uzaludna reč,
prigušen krik, muk.
Vidiš ih tako svakog jutra
kada se nadnosiš nad sobom
u ogledalu. O draga nado,
toga dana i mi ćemo znati
da jesi život i ništavilo.

Za svakoga smrt ima pogled.
Doći će smrt i imaće tvoje oči.
Biće poput ispravljanja mane,
Kao zurenje u ogledalo
iz koga izranja mrtvo lice,
kao slušanje zatvorenih usta.
Sići ćemo u bezdane nemi.

Čezare Paveze

Postoje spekulacije da su oči iz ove pesme, u stvari, oči Konstance Dauling. Uprkos vanrednoj lepoti ove manekenke i glumice, u koju je Paveze bio nesrećno zaljubljen, u svom dnevniku, desetak dana pre nego što se otrovao pilulama za spavanje, zapisao je: „Ne ubija se iz ljubavi prema j e d n o j ženi. Ubija se jer nas ljubav, svejedno koja, otkriva u našoj nagoti, bedi, bespomoćnosti, ništavilu.“

@medo, kako je bilo na promociji?