Stihovi, citati... za srce i dušu

[kaktusss]

"Ako ljubav zavisi od naše slobodne volje, zašto ne prestanu da se vole oni koji bi hteli da prestanu? Naprotiv, plaču od bola i robuju ljubavi, čak i oni ponosni ljudi koji inače smatraju ropstvo za najveće zlo; i rado se lišavaju zbog ljubavi nečeg čega se nikada nisu hteli odreći; i nose svoju ljubav kao bolest i okov; i žive u strahu da ne izgube samo onog kog vole.”

[kaktusss]

"Nemam nijedan dokaz da sam bila tvoj neko.Nismo se slikali,nismo putovali.Ne znam u stvari ni sta smo.Znam samo da mi falis,kao vazduh,kao zagrljaj,kao neko najblizi na svijetu.A nemam nijedan dokaz da sam bila tvoj neko..."

[kaktusss]

„Niko ti ne može biti tako stran kao čovek koga si nekad voleo.”

[kaktusss]

Ako me zaista voliš, čekaj me i ja ću ti sigurno doći.
Možda se više nećemo sresti u ovom životu;
ali onda barem u nekom od budućih.
Srest ćemo se opet na raskrižju nekih puteva
i gledat ćemo jedno u drugo kao da smo stranci.
Tada nam više neće biti važno tko smo nekada bili, već tko ćemo biti.

[ptičica]

Ruke su dvije molitve što ištu svoje nebo
To su dvije prijetnje što traže svoga boga.
One su dva druga što često idu u raskorak
Ruke su dva duga pitanja koja
Nemaju kome da se
Povjere.
Ruke bez ruku su siromasi ubogi
Prebacimo ruke s dvije suprotne obale
Njihova sjena u ogledalu voda biće
Virovima radost,
Prebacimo dlanove, prebacimo prste, prebacimo jagodice.
Za most čvršći od stakla, od cementa, od čelika.
Neka preko njega prelaze
Bez ikakve carine
Dragocjenosti

Daha

Pogleda

Poljubaca

I onih krhkih riječi koje se
Mogu reći
Šapatom
Samo.

RUKE TVOJE I MOJE - Mak Dizdar

[LaLuna]

Ne diraj smolu golim rukama

/sestri/

Mi smo izumrla vrsta
Pokrivač kosmičkih vjetrova
Hlavné námestie
U bezočnosti iščezavanja i
Kalupu ništavila
Hladni prsti u džepovima
Južni vjetrovi
Ispod naše kože i tjemena
Spavaju svi oni kućni ljubimci
Pregaženi pa
Sahranjeni
Na placu porodične kuće
Duhovi na tavanu
I ko će prvi imati hrabrosti
Da izgasi svjetlo prije spavanja
Katran koji prekriva stoljeća
Ljude, ideje i ratove
Prve posjekotine
I prve laži roditeljima
Smijanje pod granama trešanja
Snivanje pod granama ljeta
Bježanje od odgovornosti
„Život je iluzija”
Tako si rekla u dvanaestoj
Nesvjesna da ćeš reći više
Nego ijedan pisac, pjesnik
Ili filozof
I da će mi ta rečenica
Odzvanjati u glavi
Rukama i
Olovci
Sve dok me bude bilo.

[Mutivoda]

''Izobličavaš mi poeziju svojim prisustvom
ne znajući da
sve što nije a može biti
razdvaja jedino poljubac.
Razbijaš zidove moje ličnosti
harizmom i sarkazmom.
Poznaješ me.
Upotpunjuješ mi auru
oštrom crnom iz tvog pogleda.
Ciljaš u deveti krug duše.
Gađaš gde treba i ne treba.
Ćutiš.
Ne znaš
koliko peče miris tvoje kože.
Otupljuješ čula.
Bežiš.
Boliš.
A pojma nemaš.''

Natalija Kuznecov

[Mutivoda]

Nije jela voće
vadila je šargarepu iz supe
prevelika potreba za kafom
u svim oblicima
u šolji
ili kolačima
parfem
dominantna komponenta
vanila
kedrovina
cimet
imala je svoj tanjir
svoj peškir
svoje nagone
svoje besove.
Znala je
o Dostojevskom
Stendalu
Turgenjevu
sve
o svojoj psihologiji
malo toga
pa sam joj nudio
London
ili Prag
a ona
kao da je želela nagradu
za trpljenje svake moje grubosti
gluposti.
Ručali smo na klupi
večerali stojeći
jer puštaju Claptona
ili Bergmanove filmove
u obližnjem lokalu.
Ubila je ljubav
kuhinjskim nožem
i nikada nije odležala
niti bila kažnjena
zadavila je nadu
sa svojih deset krhkih prstiju
u kuhinji
u pauzi posle užine
i sve je smela
i sve je htela
i nije bila
lepša
pitomija
ljupkija
nego provlačeći glavu
kroz mrežu
u morskoj kući
kada je govorila –
postaću besmrtna
i ostaću jednako lepa
i dopadalo mi se
nije imala puno muškaraca
zato
nije imala želju
da se osveti svakom sledećem
zbog prethodnog.
Postala je redovan stanar
mojih dukserica
kariranih košulja
nejaka gospođica
lepih šešira
ili šaleva
vešt kompozitor
kiselog mraka
ili opore zore
i zaplitala je jezikom
kada je otišla
jer meni je
na glup način postala
samo test
a ja njoj rešenje
i kada bi me pozvala
zanemeo bih od straha
prepukao na pola
od sreće
imala je lep mladež
iznad usne
i dubok udisaj
kada joj je bilo teško.

Nađa Lazarević

[Mutivoda]

Dođi.
Nasloni se na moje juče
Na snove slomljene,
Bačene,
Zgažene.
Oživi moje danas.
Odveži mi krila.
Pleši s mojim ožiljcima
Šopenov valcer
Pitaj me šta je ljubav
A ja ću vrtjeti glavom
Pa te poljubiti u rame.
"Je li to ljubav?"
Nacrtacu ti sunce na leđima,
Da ti uvijek budem blizu.
A da opet ne možeš
Da me vidiš.
Ako ti kažem da plešeš,
Hoćeš li?
Pleši sa mnom.
Na mjesečini,
Na plaži,
Na trgu.
U holu hotela.
Na terasi.
Samo pleši.
Ako ti kažem da mi čitaš
Hoćeš li posegnuti
Za Tolstojem
Ili Remarkom?
Možda ćeš me uspavati
Rilkeovim stihovima
Sa primjesama tvojih poljubaca.
Dođi.
Da se izgubimo u bjelini čaršafa,
Da se zagrcnemo poljupcima
I ugušimo zagrljajima.
Budiće nas Sunce
Uspavljivaće nas More.
Pokazaću ti gdje je
Žorž Sande upoznala Šopena.
Poljubiću te na vrhu
Ajfelovog tornja.
Kupaćemo se u Seni
I pijani teturati ulicama Pariza
Dok u noći odzvanjaju šansone.
Dođi.
Budi moj Majstor.
Ja ću tvoja Margarita.
Bulgakov će biti ponosan.
Nije njegova ljubavna priča
Najveća na svijetu.
Naša je veća.
Kad mi nedostaješ,
Hladno je poput sibirskih zima.
Tad se obučem u tebe.
U tvoje košulje.
Čitam naglas Prevera
I ispijam vina
Dok mi voda kvasi stopala.
Nije bitno koje je godišnje doba
Kad sam tu
Uvijek je ljeto.
Dogorele cigarete
I uzavrelo srce
Utrkuju se
Ko će više
O zorama.
O nedostajanjima.
O rukama.
O poljupcima.
Svanuće.
A ja sam još tu.
Plaža je pusta,
Kao onda.
Samo tišina i šum mora.
I neka barka u daljini.
Možda ista ona,
Kojom smo rekli da ćemo
Oploviti svijet
Ako me ne bude strah
A rekao si da neće
I tvoja košulja.
I moja štikla.
I cigareta.
I jedno
"Milaška".
Da pamtim.
Da čekam.
Da brojim.
Dođi.

Nađa Đurović

[LaLuna]

svakoga dana
sve vise ostajemo sami
ni rec
ni dodir
ni pogled sto odnosi strah

ti i ja smo kao deca
zaspala u travi
dok vreme nam klizi kroz lica
i miluje nas

samo ti i ja
i poslednji treptaji neba
samo ti i ja

da li smo isti kao pre?
odlaze ljudi
mi ne znamo gde

sve manje svoji
a sve vise sami
da li smo zajedno ponekad?

ne slutis koliko
volim te danas
ni sta se iza moga
i tvog lica krije
vekovi se tope i
umiru za nas
secanje na nesto
sto bilo je a nije...

[ptičica]

U tvojim očima kadikad
Tajanstven jedan pogled sine.
Al tek što sine već i mine.
što skriva u svom čudnom sjaju
Taj odraz bogate dubine?

Da l' bol, što neće da se smiri?
Ne znam, gonetam uzaman.
Il bljeskom tuge iz njeg viri
Nesretni, davni neki dan?

Ili je san, duboko snivan,
Nikad neostvaren al divan,
što svagda će mi ostat skrit,
A tvoga bića on je bit.

Pogled-D.Cesaric

[jefff]

KAKO JE ŽALOSNA NOĆ U MALOM GRADU

Prolaze žene i pronose svoje tajne i ponose,
a ljudi kô svrake s grane grakću iz kavane.

O kako je jadno i tužno u malome gradu živjeti,
u sivome tiho sivjeti, u tužnome gnjiti ružno.

Tu plaze tuste intrige i duše gutaju dugovi,
života gasnu krugovi u sivoj močvari brige.

Teške su masne glave, od vina i crne kafe,
ječi fijakersko kopito, svršeno sve je i propito.

M. Krleža

[manijak1]

NIJE U ZVIJEZDAMA KRIVICA

Nije u zvijezdama krivica
što čovjeka rađaju za nož,
uglavnom se tu pitaju
agenti koji čuvaju kase, lutrijska srećka,
tat i taština,
a i sve te Otadžbine, Apokalipse koje u ljude
tetoviraju svoje mape.
Nije u zvijezdama krivica što
množe se novci i ubistva
dok suši se materica bliskosti –
čovjek je probljesak koji gine
u provjerenim poljima državnih saveza
u proletu metala i metaka
dok nalet svjetla povremeno pulsira kroz njega,
a on nepokretan kao kamen
spreman da ubije u biseru plamen
da iz svemirskih sila izlije porodični grb
ispod kojeg ravnodušno jedno do drugog leže
sex i grobovi
dok vječnost sebe pjeva iz mrtvaca.

Nije u zvijezdama krivica što lutam
kroz voćnjake putovanja
među dvorcima od metaka.
Nije u meni krivica što lutam
od glasa nevinosti do hora prevaranata
od zloduha do bezduha
od prašine do mašine
i još se snalazim nekako
od smrti do smrti
jer na putu pravičnosti sve je manje gužve,
a na putu umjerenosti
čekaju me nepoderive cipele.
Moja je samo cesta između
Korzike i Sicilije.
Moji su talasi Crvenog mora.
Svi imaju svoje puteve, a ja stranputicu.
Plovim na Krit i gledam talase
i pitam šefa svake luke:
Jesam li daleko? Je li ovo mjesto za mene?
Svjetlo svjetioničko koje samuje
jedini mi je rod,
ali jednog dana iznenada
poljubiće me trešnjin pupoljak i odletiću.

Admiral Mahić

[hadzinicasa]

"Razmazila sam Te ljubavlju. Slavila Ti pokusaje, opjevavala namjere i zelje. Razmazila sam Te. Uzgajala zabludu i gledala Te proljetnim ocima. Grizao si zasade, a ja palila jesenje lisce dimom Te vabeci iz rupe u polju. Stetocinu. Ali sada je hladno. Zima je dosla i jalova zemlja se smrznula. Oci sam zatvorila. Idem kuci. Uz vatru iz kamina pokusati si izvuci studen iz kostiju. Amputirati promrzle prste. Da prezivim. Zauvijek osakacena."

[John Cleese]

I ja bih rado sudbinu bolju: vatricu, dom - ne rupu u polju... I fakat je hladno u ovoj rupi. Mastam o strudli i toploj supi... Imam (za razmjenu) stvari fine - imam i mehlem za promrzline

[hadzinicasa]

[jefff]

Labudova pjesma

Znam, nemam te, druže,
Al’ ti ipak pišem
Po jatu lasta
Što vrh mene kruže,
Po jesenjem vjetru
Što put juga ode,
Po željama što me
U zavičaj vode.
Znam, nemam te, druže
U snu te pretvorih
U vinograd modar
Što niz brijeg slazi.
Bježim u tišinu.
Ona vječno pazi
Da vrijeme mis’o
Ko život ne gazi.
Za mnom bura leži.
Slomljena joj krila
Nekada je ona
Moja mladost bila.
Tišina je na njoj
Sada gnijezdo svila.
U njem’ mis’o sjedi
Gdje je radost bila.

Hamza Humo

[edo_79]

Ti nisi snaša sa mog salaša


Da li da otpevam još jednu pesmu
I raspem dušu kao na dlanu
Ko će odvrnuti zapeklu česmu
Il’ procvetati slomljenu granu?

Okani se već jednom ćorava posla
Znam, moja reč te nije dotakla
Nikada nećeš osetit’ milinu
Kad’ ližeš led sa zamrzlog stakla

Ma nisi ti čula onu tišinu
Kada ti letinu uništi suša
Kad’ moliš da vremena što pre minu
To čuje prosta, paorska duša

Šta da ti pričam što nisam rek’o
Kada se nisi valjala u senu
Nije ravnicu tvoj deda stek’o
Pa da je prodaš, ona nema cenu.

Šta će ti škole, žednoj kraj vode
Kad’ ne znaš kako se livade kose
Dal’ na svetu ima veće slobode
Kad’ prašinom potrče noge bose

Šta će ti svo znanje ovoga sveta
Kad’ nečuješ pesmu iz topota čilaša
Ako se ne kupaš u znoju leta
Ti nisi snaša sa mog salaša

[edo_79]

Strašno je voljeti te na mjestu krhkom
kao što je svijet.

Mučno je voljeti te u tom kraju
punom nesavršenstva

Gdje nas sve lomi i ušutkuje
Gdje nas sve vara i rastavlja.



Sophia de Mello Breyner Andresen (1919–2004)

[edo_79]

Snježi

U ponoćnoj tišini dok
je snijeg padao
Trgom mira usamljeno
sam koračao.

Al ne! Na trgu su dvije prilike
priljubljene.
Njihove kose su gustim snijegom
prekrivene.

Ne primjetivši me bezbrižno
su se grlile,
sjajnih očiju snijjeg i vetar
zanemarile.

Bijelim pokrivačem pločnik
je snijeg pokrio -
ali oko njihovih tijela
krug se stvorio.

U čarnom krugu mladosti
su stajali,
požurih dalje - čarolija
mora ostati.

Zaželjeo sam, nek na zemlji
dalje sanjaju,
da ih ljute godine
ne ometaju

da i onda tako gledaju
jedno drugo
kad njihove kose zima
zavijek pobjeli.

Benjámin László

[edo_79]

Pogledaj u moje ruke,
u njima ljubav naša sanja
sve naše riječi, zanose,
sva putovanja.

Pogledaj u moje oči,
vidjećeš kameno more
i začuđene brodove što
stoje na pragu zore.

Pogledaj u moje srce,
u njemu drhturi požutjela vlat,
nedočekano proljeće
i neprocvali cvat.

Pogledaj
me....

n.a

[LaLuna]

Potrebno mi je, s vremena na vrijeme,
da vjerujem kako nekog volim,
na cesti, neku blagu ženu po hodu prepoznajem,
i trpim, kao, zbog nje.
Pa kada legne noć u moju sobu, na sto i postelju-
zamišljam: ona će ujutru stići,
mehko ključ u tužnoj bravi okrenuti,
nad postelju mi se nadnijeti,
kao majka – čist oprez u brižnom kretu,
čednost u živoj ruci, pod kojom oči otvaram,
i dodirujem je, govoreći:
“Potrebno mi je, dušo, s vremena na vrijeme,
da vjerujem kako nekog volim, i ljubim,
u jutrima ovim, punim strave, a pustim...“

[ptičica]

Ja bih da mi kažem izvini.
Maloj meni,
meni sa slike
na kojoj gledam u devet svećica,
što nisam ostvarila želju koju sam pomislila,
koju sam zaboravila,
a znam da je sigurno postojala.

Izvinila bih se
svojim mršavim, sitnim rukama
koje se snebivaju, nesigurne i naivne
što sad umeju samo da upiru prstom
i ništa više;
i maloj crnoj brojanici
na levom zglobu
što sam je skinula privremeno
i što se privremeno pretvorilo u zauvek.

Rekla bih izvini
svojim malim stopalima
što ostavljahu tragove po snegu,
što ih nisam pratila do kraja puta
već skrenuh na prvoj krivini
misleći da je nizbrdicom
put prohodniji i lakši.

Izvinite, tamno zelene oči,
pune života i nade,
što odlučih da dugo gledam u sunce
ne bi ste li postale svetlije,
a postaste samo dve bare
gde se ogledaju ružni i sivi.

Izvini, tamni pramenu kose,
što si postao plav
i što vetar koji je duvao kroz tebe
više nije poželjan,
zbog estetike
i urednosti.
Zbog odraza u ogledalu.

Izvini, Mala Ja,
što nisam spasila svet od cirkuzanata
već sam im se pridružila na žici
i žongliram sa tvoje tri-četiri želje
koje mogu ispasti svakog trenutka
i razbiti se u paramparčad.
Izvini što mnogo odugovlačim
sa svim i svačim
i što mislim da imam večnost,
a znam u sebi
da i ujutru mogu ispariti,
kao što su isparili mnogi
onda kada su to najmanje očekivali.

Izvini što sam poluživa
i rastrzana između svetova,
i hvala što nisi umrla
već dišeš u meni,
i ovu ljušturu od kože i mesa
i dalje teraš da preskače lastiš.
Da bude dete.
Hvala ti, Mala Ja.

Vesna Aćimović

[ptičica]

Mi nismo nikada
zajedno
išli u kino.
Nismo kupovali cipele, smrzavali se na buri,
zajedno oprali veš, računali koliko novca imamo.
Nismo sjedili uz Senu, brčkali noge na Bohinju,
šetali po Rivi, grijali se uz vatru kamina.
Nismo nikad, zamisli, ni u Zagrebu bili,
nismo čekali tramvaj, ni otišli na koncert.
Mi nismo nikada
zajedno
čekali Novu.
Nismo kitili božićno drvce, skrivali poklone,
pozdravljali susjede, praznili ormare.
Nismo si nikad rekli srednje ime, najdražu pjesmu,
pretrčavali cestu, ljubili se pred tvojim ulazom,
razbijali uskršnja jaja, šaputali na šalteru banke.
U stvari... mi nikada nismo bili zajedno.
Mi nismo nikada
zajedno
preboljeli gripu.
Nismo išli na večeri poezije, tražili posao,
čitali knjigu, zamijenili probušenu gumu.
Nismo starili zajedno, bili mladi zajedno,
osjetili mirise šume, ni vidjeli Prag.
Nikada nismo proveli noć u planini,
gledali izloge, sadili cvijeće, ispraćali mrtve.
Dovraga, zašto mi sve to
toliko nedostaje?

Ipak-Edi Matić

[dragma]

Sjecate li se ove pjesmice?
Ko dijete sam je voljela, a jutros sam je cula nakon dosta vremena i bas me rastuzila nekako

Ti si dobro i pametno dijete,
oči ti se od bistrine sjaje,
i zato ti kažem, mali cvijete,
ČUVAJ MAMU DA TI DUŽE TRAJE.

Ne daj da je premore poslići,
ne daj da se ni u brigu daje,
gdje su tvoji junački mišići?!
ČUVAJ MAMU DA TI DUŽE TRAJE.

Nemoj da je sekiraš i mučiš,
smijeh joj ljepše od suza pristaje,
budi dobar, i dobro da učiš -
ČUVAJ MAMU DA TI DUŽE TRAJE.

Ja ne volim što ti moram reći:
budi dobar, ne pravi problema,
al' shvatićeš kada budeš veći -
MAMA BUDE, BUDE - PA JE NEMA...

KO GOD NEĆE POSLIJE DA SE KAJE
NEK JE ČUVA DA MU DUŽE TRAJE..


Simo Esic

Prelijepa, budi uspomene

Hvala ti puno @ženozbrkovima