Stihovi, citati... za srce i dušu

[Kokica123]

Ne znam kako drugačije da se nadovežem na temu, ili napravim novi post, ne zamjerite mi.
Nakon 11 godina prelijepe veze, zavukao, trebali smo se vjenčati na ljeto momak me ostavio. Znam, u zadnja dva mjeseca nije išlo, I znam da sam napravila veliku grešku rekavši da ću skočiti sa mosta ako raskine... ne mofu da podnesem. To se desilo prije mjesec dana i vidjeli smo se par puta ali on ostaje pri tome da ne želi da nastavi vezu. Molila sam (znam ocajno) plakala, kumila ali i dalje isto. Na antipresivima sam. Čak mislim da sam u stanju da naudim sebi jer želim da ubijem ovu bol, neizdrživa je. Samo želim da se okonca. Kroz glavu mi stalno prolaze sjećanja uspomene, planovi... ne mogu da pustim, volim ga više od svega na svijetu. Opet ćemo se vidjeti jer sam ga zamolila i rekao je da se ništa neće promijeniti, ali ipak se nadam da je moguće. Da i on mene još voli, da će se sjetiti svega, da je i njemu teško. Kako može sve da pusti nakon 11 godina ne shvatam. Ne živi mi se stvarno. Čak ni kuci ne shvaćaju moju bol, nemam potprporu nikoga. Trudim se da izadjem ponekad, ali sam biljka. Ako imate neki savjet kako da opet budemo zajedno ili bilo sta molim vas pišite. Ne mofu više živjeti ovako.

[Digla_da_kreci]

Ne znam kako drugačije da se nadovežem na temu, ili napravim novi post, ne zamjerite mi.
Nakon 11 godina prelijepe veze, zavukao, trebali smo se vjenčati na ljeto momak me ostavio. Znam, u zadnja dva mjeseca nije išlo, I znam da sam napravila veliku grešku rekavši da ću skočiti sa mosta ako raskine... ne mofu da podnesem. To se desilo prije mjesec dana i vidjeli smo se par puta ali on ostaje pri tome da ne želi da nastavi vezu. Molila sam (znam ocajno) plakala, kumila ali i dalje isto. Na antipresivima sam. Čak mislim da sam u stanju da naudim sebi jer želim da ubijem ovu bol, neizdrživa je. Samo želim da se okonca. Kroz glavu mi stalno prolaze sjećanja uspomene, planovi... ne mogu da pustim, volim ga više od svega na svijetu. Opet ćemo se vidjeti jer sam ga zamolila i rekao je da se ništa neće promijeniti, ali ipak se nadam da je moguće. Da i on mene još voli, da će se sjetiti svega, da je i njemu teško. Kako može sve da pusti nakon 11 godina ne shvatam. Ne živi mi se stvarno. Čak ni kuci ne shvaćaju moju bol, nemam potprporu nikoga. Trudim se da izadjem ponekad, ali sam biljka. Ako imate neki savjet kako da opet budemo zajedno ili bilo sta molim vas pišite. Ne mofu više živjeti ovako.

Prije svega, saljem ti zagrljaj.

Molim te otidji psihoterapeutu. Moras potraziti strucnu pomoc, jer imas suicidalne misli.

Ako zelis otvoriti temu, mozes to uciniti ovdje: posting.php?mode=post&f=11
ili neka ti neko od moderatora pomogne i prebaci post na Lj&S @Chloe

Ja ti ne bih dijelila savjete kako da opet budete zajedno, jer on ne zeli da budete zajedno i to moras postovati. Ne mozes ga natjerati na silu da bude s tobom. Da li je nasao drugu, da li te prestao voljeti, ohladio, stagod, nije vazno uopce. On je dosljedan u svojoj odluci i pokusava ti pomoci da i ti to prihvatis i prevazidjes.

Potrazi podrsku od bliznjih i reci koliko si lose da shvate da to kroz sta prolazis nije bezazleno, ovo je najtezi period za tebe i nece tek tako proci.

Zao mi je. Sta god da ti kazem(o), ti moras odbolovati i proci taj proces, niko drugi ne moze to uciniti za tebe. Vazno je da imas nekoga uz sebe, pogotovo u stanju u kakvom si. Samo nemoj nauditi sebi i sutra ujutro idi psihologu/psihoterapeutu.

Naposljetku, i moj inbox ti je otvoren ako ce ti sta znaciti da te neko saslusa. Drzi se.

[belfy]

Ne znam kako drugačije da se nadovežem na temu, ili napravim novi post, ne zamjerite mi.
Nakon 11 godina prelijepe veze, zavukao, trebali smo se vjenčati na ljeto momak me ostavio. Znam, u zadnja dva mjeseca nije išlo, I znam da sam napravila veliku grešku rekavši da ću skočiti sa mosta ako raskine... ne mofu da podnesem. To se desilo prije mjesec dana i vidjeli smo se par puta ali on ostaje pri tome da ne želi da nastavi vezu. Molila sam (znam ocajno) plakala, kumila ali i dalje isto. Na antipresivima sam. Čak mislim da sam u stanju da naudim sebi jer želim da ubijem ovu bol, neizdrživa je. Samo želim da se okonca. Kroz glavu mi stalno prolaze sjećanja uspomene, planovi... ne mogu da pustim, volim ga više od svega na svijetu. Opet ćemo se vidjeti jer sam ga zamolila i rekao je da se ništa neće promijeniti, ali ipak se nadam da je moguće. Da i on mene još voli, da će se sjetiti svega, da je i njemu teško. Kako može sve da pusti nakon 11 godina ne shvatam. Ne živi mi se stvarno. Čak ni kuci ne shvaćaju moju bol, nemam potprporu nikoga. Trudim se da izadjem ponekad, ali sam biljka. Ako imate neki savjet kako da opet budemo zajedno ili bilo sta molim vas pišite. Ne mofu više živjeti ovako.

cudan odabir podforuma za ovakvu temu, ali primjerena prilika da postavim citat koji taman odgovara:

U kineskoj provinciji živio siromašni Kinez koji je cijeli život radio najteže poslove, a da ništa nije stekao. Sve što je imao bio je sin jedinac kojega je neizmjerno volio. Naučio ga je čitati i pisati i pomalo ga uveo u kaligrafiju.

Neposredno prije nego je izdahnuo, otac je izvadio dvije kutijice: jednu crnu, a drugu bijelu i rekao sinu:
“Na žalost, nemam ti što ostaviti osim ovoga. Dobro ih čuvaj. Kada ti bude teško, nesnosno teško u životu, otvori bijelu kutijicu. Crnu ćeš otvoriti onda kada ti bude jako dobro.”

Mladić je dostojno ispratio oca, a onda spakirao svoju zdjelicu, štapiće, pamučnu košulju i one dvije kutijice i krenuo u svijet. Radio je najteže poslove, izrabljivali su ga, spavao je pod vedrim nebom. Postao je umoran, nesretan i očajan. Stekao je samo duboke bore na licu i žuljeve na rukama, i zdjelu riže dnevno.

Onda su došle poplave. Rijeka Jangce se izlila, poplavila polja i oranice, nastala je glad i za mladića više nigdje nije bilo posla. Lutao je bespućima, spavao po šumama, peklo ga je sunce i mrzli ga mrazovi.

Jedne noći netko mu je ukrao zdjelu za rižu, pamučnu košulju i dva juana koja je imao. Izgubio je svaku nadu i odlučio se ubiti. Sklopio je ruke, zatražio oproštaj od neba, i dok ih je spuštao niz tijelo, napipao maleni zavežljaj ušiven u porub pojasa – dvije očeve kutijice.

Otvorio je bijelu.

U njoj je bio papirić i na njemu očevom rukom napisano:

“Ovo će proći!”

Shvatio je poruku. Nije digao ruku na sebe nego se zaputio k obližnjem gradu na čijem je ulazu stajala kolona seljaka. Nisu mogli ući jer nitko nije znao pročitati što piše na vratima. Mladić je prišao, pročitao im glasno, i prošli su. Prošao je i on. Nekoliko je dana proveo po gradskim trgovima, a onda ga je potražio maleni stari Kinez. Rekao mu je da njegovom gospodaru hitno treba pisar, a da je on čuo od seljaka koji su nedavno došli u grad da on zna čitati i pisati.

Dobio je posao kod plemenskog starješine. Radio je teško, ali čista srca. Ubrzo su počeli dolaziti seljaci kojima je trebalo nešto napisati, pročitati ili protumačiti. Svima je izlazio u susret. Gradski starješina bio je strog, ali pravedan čovjek i znao je uzvratiti svom pisaru. Dobro ga je nagrađivao, a vrlo brzo mu je ustupio i dio svoje kuće.

Sve se promijenilo. U godinama koje su uslijedile, postao je gazda malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo, a star i onemoćao starješina povjerio je svom mladom pisaru svoje poslove i svoju kćer za ženu.

Zajedno, u ljubavi i slozi, njih dvoje su imali mnogo djece i uvećali svoje bogatstvo do neslućenih razmjera. Mnoge je predvečeri provodio ispijajući čaj u rashlađenim prostorijama svoga doma, razgovarajući sa svojom voljenom, podučavajući sinove kaligrafiji, čitajući Konfucija. Bio je sretan.

Jednog predvečerja, razmišljao je o svom životu. Sjetio se svih svojih očaja, svoje želje da svojedobno umre, sjetio se oca. Sjetio se i one druge kutije koju mu je otac dao…

Otvorio je crnu kutijicu.

U njoj je bio smotan papirić. Razmotao ga je, a na njemu je očevim rukopisom bilo zapisano:

“I ovo će proći.”

nekada nam putevi ispred izgledaju neprelazni, pa se pretvore u najraznovrsnije price nakon sto ih prodjemo. isto tako kao sto nam oni lagani izgledaju kao da ce trajati vjecno sve do prve provalije. standardizirani naziv za sve ove pojave je - zivot. a zivot samo zivi mogu da opisu i o njemu pricaju...

[no_sikiriki]

My father always said, "early to bed and
early to rise makes a man healthy, wealthy
and wise."

it was lights out at 8 p.m. in our house
and we were up at dawn to the smell of
coffee, frying bacon and scrambled
eggs.

my father followed this general routine
for a lifetime and died young, broke,
and, I think, not too
wise.

taking note, I rejected his advice and it
became, for me, late to bed and late
to rise.

now, I'm not saying that I've conquered
the world but I've avoided
numberless early traffic jams, bypassed some
common pitfalls
and have met some strange, wonderful
people

one of whom
was
myself—someone my father
never
knew.

Bukowski

[Digla_da_kreci]

Kako će Sarajevo bez mene

Pa, nekako će se već snaći.
Pustiće koju suzu, održati tri govora.
Onaj treći, nad rakom, neka bude što kraći.

Onda će se vratiti u svoju noć
i početi zaboravljati.

Prve noći pod zemljom još ću zvati u pomoć.
Htjeti da pročitam barem „Oslobođenje“, barem
„Vjesnik“
Poslije ću se već i sam naviknuti.

Ali,
mi ćemo se još sastajati.
Ja sam bio – pjesnik.

Kad god mom gradu bude potrebna nježna riječ,
ja ću tu biti.

Ja znam ko će najteže vijest o mojoj smrti primiti.
Ali ovog puta nju ne pominjimo!

Sarajlić

[Digla_da_kreci]

[Digla_da_kreci]

A onda ce doći April
Puknuće boje mog proljeća i raspršiti tugu u vjetar
Kukurijek zeleni pojaviće se ispod Igmana otprilike u isto
vrijeme
Snjegovi djetinjstva topiće se poput suza na mom licu
I vidjeću rojeve visibaba, kaćuna i jagorčevina

Neću ih brati
Kako ljepotu ubrati
Kako je obujmiti
Ponijeti sa sobom

Utisnuću je u misao
Dah
Poput žiga
I trčaću stazama djetinjstva
Do iznemoglosti
Da stignem, prestignem sve

A tako bih se rado popela u komšijsko dvorište
I najela zelenih razdelija
Još jednom brala razbuktale božure
Što prkosno štrče iz mirisnih avlija

A onda će doći April
Miris jorgovana u mojim nozdrvama
Ja ću oživjeti i umrijeti u isti mah
Samo još jednom cvat da mu ugledam


Nela Krnić

[Chloe]

DDK ...

[Chloe]

“Jednom se živi. Pa učini ono što osjećaš sa strašću. Profesionalno riskiraj. Ne boj se neuspjeha, sanjaj velike snove. Ali zapamti snovi bez ciljeva su samo snovi, i oni na kraju potiču razočarenje. Dakle imaj snove, ali imaj ciljeve: životne ciljeve, godišnje ciljeve, mjesečne ciljeve, dnevne ciljeve. Jednostavni ciljevi. Ali imaj ciljeve. I shvati da za postizanje tih ciljeva moraš primijeniti disciplinu i dosljednost - svaki dan, ne samo utorkom i petkom. Moraš raditi na tome svaki dan. Moraš planirati svaki dan. Čuli ste izreku 'ne planiramo neuspjeh”Naporan rad se računa. Raditi stvarno naporno je ono što uspješni ljudi rade. "

/ D. Washington /

[Digla_da_kreci]

[Digla_da_kreci]

Neki vole poeziju

Neki -
ali ne svi,
Čak ne većina već manjina svih.
Ne računajući škole, gdje se mora,
i same pjesnike,
osoba takvih bit će možda dvije na hiljadu.

Vole –
ali voli se također i supa s tjesteninom,
vole se komplimenti i plava boja,
voli se stari šal,
voli se ostati pri svom,
voli se milovati pas.

Poeziju –
samo šta je to poezija.
Brojni su nesigurni odgovori
na ovo pitanje već pali.
A ja ne znam i ne znam i držim se toga
kao pijana plota.

Wislawa Szymborska

[Digla_da_kreci]

I Tako... Strahovi

Srednju školu
završio na guranje.

"Ja sam glup!"
Veli samom sebi.
Svi mu drugi kažu: nisi.

I tako upiše
fakultet
i to ni manje, ni više
nego onaj, k'o biva,
najteži.

Padne jednu godinu
kaže sebi da je teško
sabraće se
i riješiti.

Obnovi još jednu
ispiše se
upiše historiju umjetnosti
i konta:
"Ovo je ono pravo!"

Godina-dvije
on makao nije
već u mjestu stoji
i ne polaže ništa.

A nije da ne zna,
zna on,
zna dobro,
al' ga ubiše
njegovi strahovi.

Strah od profe,
strah od pričanja,
strah od svijeta,
strah od neuspjeha,
strah od poraza,
strah od gubitka.

I nakon bačenih para,
protraćenog vakta,
digne dokumente
i sačeka.

Prođe neko vrijeme
izleti mu konkurs
i on počne raditi
na benzinskoj
pumpi.

Eno ga, toči gorivo
i u pauzama
kolegama priča
o Rembrandtu
Caravaggiu
i genezi umjetnosti.

Dženan Mušanović

[John Cleese]

I know an old lady who swallowed a fly. I don't know why she swallowed a fly - eventually she might just die.

I know an old lady who swallowed a spider that wriggled and jiggled and tickled inside her. She swallowed the spider to catch the fly. I don't know why she swallowed the fly - eventually she might just die.

I know an old lady who swallowed a bird. How absurd to swallow a bird... She swallowed the bird to catch the spider that wriggled and jiggled and tickled inside her. She swallowed the spider to catch the fly. I don't know why she swallowed the fly - eventually she might just die.

I know an old lady who swallowed a cat. Just fancy that - she swallowed a cat... She swallowed the cat to catch the bird. She swallowed the bird to catch the spider that wriggled and jiggled and tickled inside her. She swallowed the spider to catch the fly. I don't know why she swallowed the fly - eventually she might just die.

[Digla_da_kreci]

Ccc...

[John Cleese]

Wee, sleeket, cowran, tim’rous beastie, o, what a panic’s in thy breastie! Thou need na start awa sae hasty, wi’ bickerin brattle! I wad be laith to rin an’ chase thee wi’ murd’ring pattle! I’m truly sorry Man’s dominion has broken Nature’s social union an’ justifies that ill opinion which makes thee startle at me, thy poor, earth-born companion an’ fellow-mortal! I doubt na, whyles, but thou may thieve - what then... poor beastie, thou maun live! A daimen-icker in a thrave ’s a sma’ request: I’ll get a blessin wi’ the lave, an’ never miss ’t! Thy wee-bit housie, too, in ruin! It’s silly wa’s the win’s are strewin! An’ naething, now, to big a new ane, o’ foggage green! An’ bleak december’s winds ensuin, baith snell an’ keen! Thou saw the fields laid bare an’ waste an’ weary Winter comin fast an’ cozie here, beneath the blast thou thought to dwell till crash! The cruel coulter past out thro’ thy cell. That wee-bit heap o’ leaves an’ stibble has cost thee monie a weary nibble! Now thou’s turn’d out for a’ thy trouble but house or hald to thole the Winter’s sleety dribble an’ cranreuch cauld! But Mousie, thou art no thy-lane in proving foresight may be vain: the best laid schemes o’ Mice an’ Men gang aft agley an’ lea’e us nought but grief an’ pain for promis’d joy! Still, thou art blest, compar’d wi’ me! The present only toucheth thee: but Och! I backward cast my e’e on prospects drear! An’ forward tho’ I canna see, I guess an’ fear!

[Chloe]

"Ja sam dvije žene: jedna želi imati svu radost, strast i avanturu koju mi život može pružiti."
Drugi želi biti rob rutine, obiteljskog života, stvari koje se mogu isplanirati i ostvariti.
Ja sam domaćica i lutalica, obje živimo u istom tijelu i borimo se jedna s drugom. "

/ Paulo Coelho, jedanaest minuta/

[Digla_da_kreci]

Wee, sleeket, cowran, tim’rous beastie, o, what a panic’s in thy breastie! Thou need na start awa sae hasty, wi’ bickerin brattle! I wad be laith to rin an’ chase thee wi’ murd’ring pattle! I’m truly sorry Man’s dominion has broken Nature’s social union an’ justifies that ill opinion which makes thee startle at me, thy poor, earth-born companion an’ fellow-mortal! I doubt na, whyles, but thou may thieve - what then... poor beastie, thou maun live! A daimen-icker in a thrave ’s a sma’ request: I’ll get a blessin wi’ the lave, an’ never miss ’t! Thy wee-bit housie, too, in ruin! It’s silly wa’s the win’s are strewin! An’ naething, now, to big a new ane, o’ foggage green! An’ bleak december’s winds ensuin, baith snell an’ keen! Thou saw the fields laid bare an’ waste an’ weary Winter comin fast an’ cozie here, beneath the blast thou thought to dwell till crash! The cruel coulter past out thro’ thy cell. That wee-bit heap o’ leaves an’ stibble has cost thee monie a weary nibble! Now thou’s turn’d out for a’ thy trouble but house or hald to thole the Winter’s sleety dribble an’ cranreuch cauld! But Mousie, thou art no thy-lane in proving foresight may be vain: the best laid schemes o’ Mice an’ Men gang aft agley an’ lea’e us nought but grief an’ pain for promis’d joy! Still, thou art blest, compar’d wi’ me! The present only toucheth thee: but Och! I backward cast my e’e on prospects drear! An’ forward tho’ I canna see, I guess an’ fear!

Imas li kakvu o cukijima, da izrecitujem Lily.

[John Cleese]

Imas li kakvu o cukijima, da izrecitujem Lily.

Lili, na sreću pruži šapu ti - ne videh takvu šapu od rođenja. Hajde na Lunu da lajemo mi i na ovo vreme tišine i bdenja. Lili, na sreću pruži šapu ti. Ne liži, mila, jezik posustaje. Pojmi sa mnom prostu bar istinu kletu: ta ti i ne znaš ovaj život šta je niti šta znači živeti na svetu. Gospodarica ti mila je i znana i mnogi joj gosti u pohode dođu i uz osmeh svima kretnja je spontana da kroz tvoju sjajnu dlaku rukom prođu. Na svoj način ti si vragolasto lepa, s tako milom, prisnom njuškicom u krug. Ne pitajuć' nikog ništa, prosto slepa, trčiš da se ljubiš ko pijani drug. Mila moja Lili, kroz odaje tvoje prošlo je sijaset gostiju od prije. Al' ona međ svima najsetnija što je, da slučajno ona dolazila nije? Doći će, zapamti i s uma ne sklizni: bez mene, kad upreš u nju pogled živ, ti joj nežno ruku mesto mene lizni za sve što sam bio i što nisam kriv

[Digla_da_kreci]

Imas li kakvu o cukijima, da izrecitujem Lily.

Lili, na sreću pruži šapu ti - ne videh takvu šapu od rođenja. Hajde na Lunu da lajemo mi i na ovo vreme tišine i bdenja. Lili, na sreću pruži šapu ti. Ne liži, mila, jezik posustaje. Pojmi sa mnom prostu bar istinu kletu: ta ti i ne znaš ovaj život šta je niti šta znači živeti na svetu. Gospodarica ti mila je i znana i mnogi joj gosti u pohode dođu i uz osmeh svima kretnja je spontana da kroz tvoju sjajnu dlaku rukom prođu. Na svoj način ti si vragolasto lepa, s tako milom, prisnom njuškicom u krug. Ne pitajuć' nikog ništa, prosto slepa, trčiš da se ljubiš ko pijani drug. Mila moja Lili, kroz odaje tvoje prošlo je sijaset gostiju od prije. Al' ona međ svima najsetnija što je, da slučajno ona dolazila nije? Doći će, zapamti i s uma ne sklizni: bez mene, kad upreš u nju pogled živ, ti joj nežno ruku mesto mene lizni za sve što sam bio i što nisam kriv

Awww aww aw
Lily je prosto odusevljena.

Spoiler

Show

[John Cleese]

[Digla_da_kreci]

Od velikih misli velikih ljudi pamtim
samo trenutak u jednoj torinskoj ulici
kad je Niče ćuteći prišao
konju kojeg su bjesomučno bičevali.
Zagrlio ga, pao u komu i najzad umro.

Mensur Ćatić

P.s. Zanimalo me je li ovo istinito, pa sam na brzinu istrazila - nije, pa et' da i vi znate.

[Digla_da_kreci]

A juni je mjesec u svijetu. Ospu se kiše,
i minu. Ljubavlju gori nebo i mrljaju pisci
ruke indigom ko djeca dudom. Prepun je polena
zrak. U polenu patnja mužjačka vri.
Juni je mjesec u svijetu, i dud zri.

Sidran

[Chloe]

"Shvatila sam da ljepota uvijek negdje postoji – u prirodi, zrakama sunca, slobodi, u tebi samom; to ti sve može pomoći."

Anne Frank

[Digla_da_kreci]

Mala stanica

Postoje mjesta u kojima djeca još uvijek mašu vozovima.

Uvijek smo pomalo tužni
na malim stanicama,
gdje niko ne čeka.

Odjednom je naša duša bijela od zove,
odjednom je u nama previše čovjeka.

Jan Skacel

[tech10]

" pusto, i tužno, i nikog da ruku ti dade
kada je duša raspeta... "

Ljermontov