Stihovi, citati... za srce i dušu

[Chloe]

Događa se to u jesenjoj noći, kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini,
i kada se tako neopisivo javlja čeznja za nekim, tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug,
i kome bi mogli da pisemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži u nama.
Pismo bi mu pisali a njega nema.

[Digla_da_kreci]

Prijateljstvo

Sa smrtovnica se citaju zivoti:
Komunisticka ili muslimanska imena djece
Raspored ozaloscenih porodica
Cita se koga nema:
Brata u zavadi
Bivse zene
Sestre koja je uzela veliko ruho

Na stubu najneobicnija smrtovnica.
Prvi put napisana takva.
Na njoj skoro sve kako treba
Jedino medju ozaloscenim
Imenom i prezimenom
Naveden i prijatelj.

Adnan Žetica, Sve ono što u džepove nije moglo stati

[Capuccino]

Dva različita ludila.
Jedno malo slađe, drugo malo snažnije.
Jedno nježnije, drugo pažljivije.
Tako ranjivi odvojeno, ali tako moćni zajedno.

[Digla_da_kreci]

Besane noci - Treca noc

Stavi mi tvoju glavu na rame, jadna moja muzo! Na tvom lijepom celu vidim te ovlasne sjetne crte, pri povijanju tvog vrata taj umorni, bolesni pokret i takodje sam u stanju da citam tu njeznu, njeznu igru zila tvojih jasnih, bijelih sljepoocnica.
Hodi, placi samo! To je jesen, to je posljednja drhtava opomena nezadrzivog odlaska mladosti. Ti je mozes takodje u mojim ocima procitati, ona takodje stoji napisana na mom celu i na mojim rukama, dublje no na tvojim, i u meni takodje uzvikuje to mucno, jecajuce osjecanje bola: suvise je rano, suvise je rano!
Hodi, placi samo! Jos nismo na kraju, ako jos mozemo dalje da placemo. Mi cemo nad tim suzama i tom zaloscu bdjeti svom ljubomornom brigom nase ljubavi.. Mozda iza tih suza stoji nase blago, nasa poezija, nasa pjesma, na koju cekamo.
Prosla su kao ruza crvena nasa vremena ljubavi, ali ona nas sa toliko njeznih niti jos dodiruju - pusti im njihovo lijepo prolazenje. Zelimo da im doviknemo imenima od miloste i pjesmama zelimo da zadrzimo njihove svijetle uspomene kao strasljive, ljubljene goste njeznoscu i njegom. Takodje ne zelimo vise da govorimo o tome koliko proljeca smo mi sami prelistali, ja i ti. Zelimo da mislimo: Tako je moralo biti i ne zelimo prestati da se kitimo i da cekamo - na nasu pjesmu.

Hermann Hesse, Hermann Lauscher

[Digla_da_kreci]

Jesenji dan

Gospode, čas je. Ljeto bješe dugo.
Spusti sad sjenu na sunčane ure,
A vjetre pusti da poljima jure.

Zapovjedi jedrinu zadnjem voću;
Udijeli mu još dva južnija dana,
Nek ispod ploda savine se grana,
A vinu podaj posljednju slatkoću.

Ko sada nema kuće, taj je više
Sagradit neće. Ko je sada sam,
Ostat će sam, da sluša romon kiše,
Da bdije, čita, duga pisma piše,
I luta po alejama, gdje dah
Jesenjeg vjetra suho lišće njiše.

Rilke

[medvjed23]

U prozorima kiša, kao neki zaboravljeni marš.
Ponovo jesen, opšta jesen, klasično doba elegija.
Otići ću malo na stanicu da se priviknem na rastajanje.
Ako se ne vratim, ostaće moje pjesme da lutaju ovim gradom.

[Chloe]

[Chloe]

Ljepote je pun svijet, ali moraš imati oči da to vidiš.
Ili možda srce.

Audrey H.

[Chloe]

[Chloe]

Volim jesen, posebno je lijepo kako oktobar boji lišće, pa kad vam pogled krene po nekoj bosanskoj vrleti, kao na mekom ćilimu smjenjuju se žuta, žuto-crvena, zeleno žuta… U oktobru jedni drugima stalno nešto darujemo, u kuću nosimo. Nekom jabuke, nekom pekmez od šljiva, med, kompot…

I nigdje na svijetu jesen nije lijepa kao u mojoj Krajini. Livade i uređena dvorišta svježe su pokošeni, zemlja se priprema za hladnu zimu, dim se vijuga i nagovještava da će se neko sladiti pečenim kestenjem. I ja ću. Moj daidža će ih samo za mene ispeći i uvijek tačno zna kad ću doći. Dočekat će me topli i oguljeni. To se zove ljubav.

Ne mogu stereotipi opisati ove radišne ljude, naviknute na trpljenje i inat. Ne može u riječ “ljuti” stati cijeli onaj žar kad se voli svoje, ona gotovo dječija dobrohotnost prema drugom i drugačijem, iskonsko saosjećanje, genetski ugrađena svijest da je ljepše i bolje umrijeti za ono u šta vjeruješ nego živjeti samo da bi stanovao.

I koliko god ismijavali i relativizirali ep u krajiškim životima, svako zanijemi šta su u stanju učiniti ovi ljudi kad ih nešto otrgne iz životne inercije.

Krajišnicima Bosna nije bamija, šiš ćevap, pače, kadun butić, tersluk… prosječan Krajišnik ne zna ni šta znače te riječi. Egzotičnim turcizmima učili smo se iz pjesama Dine Merlina, a vrištećom ljubavlju prema Bosni vjerovali da se mogu poništiti kilometri, geografija i različitost koja ih odvaja od matice zemlje. Je li bilo dovoljno?

Dominantni dio moga identiteta je krajiški. Kako znam da je tako? Pa, ostalo je u meni one provincijalske osjećajnosti i činjenica da sam ispala blećak 1000 puta očito je iz mene neće istjerati. Još se čudim kada me poznanici ljube u obraz, iako mi nije rođendan. Na svaki nagovještaj omalovažavanja, dižem sidro, iako bi ostanak značio deblji bankovni račun.

– Sarajevo je, sinko, dugo bilo esnafska zajednica. Trgovina nije bila samo u svrhu ekonomije, to je bio način da se preživi. Imaš puno od njih naučiti. Za to vrijeme, tvoja je Krajina bila vojno ustrojena, kod vas su vladali drugačiji zakoni, drugačije su se moral i duhovnost kreirali – govorili su mi davno.

Htjedoh ih poslušati. Ali kad god sam kalkulirala, mislila da postupam pametno, a ne kako srce nalaže – izgubila sam. Neću više nikada.

Ja sam iz Krajine, zemlje junaka
Elameri Škrgić
Magazin Azra
23. oktobar 2013.

[Chloe]

PISMO MAJCI
JESENJIN


Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi:
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu

Sergej Jesenjin

[Digla_da_kreci]

Zbogom. I kad se više nikada ne bismo sreli
Bilo je prekrasno i bilo je toga dosta
Zbogom. I kad bismo opet sastanak neki htjeli
Ti ne bi našla mene već nekog drugog gosta

Bilo je prekrasno, al' sve ima svoj konac
Šuti pogrdno zvono tu nevolju već znam
Poljubac, marama, sirena, brodski zvonac
Tri četiri osmijeha i zatim ostaješ sam

Zbogom. I kad već ništa ne bismo rekli u lice
Za nama neka ostane maleni spomen barem
Prozračan kao rupčić, manji od razglednice
Opojan i težak ko miris pozlate stare

Što drugi nisu mogli, to vidi oko moje
To bolje lastavice što tražiš znani svijet
Pokazala si mi jug i tamo gnijezdo svoje
Moja je sudbina bijeg, tvoja je sudbina let

Zbogom. Taj posljednji put kamo će nas odvesti
To gore je nado moja, zato u grudima skrij se
Ne rastajmo se nikad, ako se želimo sresti
Zbogom i maramica, sudbino ispuni se...

Vítězslav Nezval

U izvedbi Rade Serbedzije

[no_sikiriki]

[Digla_da_kreci]

Ljeljeni

Bilo mi je krivo što ne odgonetnuše jezika
kojim bi mogli razgovarati sa stablima u šumi
(Njima Ljudima)

Pa donesoše ognjeve i spališe šumu do korijena
te iz nje izletješe vitorozi ljeljeni u trku
(I rastrkaše se na sve četiri strane)

Gonili su ih bezdušno u hajci što je rasla
ali se oni posakrivaše vješto u iskrslo kamenje
(Koje ni vatra ne mogaše da opepeli)

Tu se utisućiše i mladi sad uporno
čekaju da nova šuma naraste i da se ponovo nasele
(U ono okrilje iz zapamćene priče iščezlih otaca i djedova)

Mak Dizdar

[Chloe]

Posljednje jutro

Ponekad pomislim kako li će izgledati
Posljednje jutro moga života.
Ustat ću, kao i obično, i nekako odnijeti
Umorno tijelo do toaleta. Možda neću
Ni pogledati u ogledalo… Potom ću
Zahvalit se Bogu na još jednom darovanu
Danu, i sjesti da popijem jutarnju kahvu.
Svi ćemo biti doma. Svi ćemo istom
Nekamo žuriti – svako za svojim neodložnim
Poslom zemaljskim… Manje je važno
Hoće li tog jutra grijati rujansko sunce
Ili će razjareni ožujski vjetri hladnom
Kišom lupkati o prozor… Ja ću mirno
Ispijati kahvu, blaženo sretan što nije mi
Dano znati je li to moje posljednje jutro.
A možda se tog jutra i ne dignem iz postelje?
Možda ću zauvijek ostati u nekom svome
Dubokom snu, pa će neko drugi polahko dizati
S kreveta napušteno tijelo – dok će duša sama
Otići u toalet, još jednom snažno povući vodu
I, slušajući grgolj, zastati pred ogledalom
Kao jasnom granicom za sve što nepovratno
Ostaje iza njezina neizvjesnog puta za Raj…

Hadžem Hajdarević

[Chloe]

Ako još uvijek imate snage da nazivate selam osobama koje su vas ražalostile, to nije ništa drugo do sadaka vaše svijesti.

Rumi

[Digla_da_kreci]

BILLBOARD

Na jednom Led Billboardu, u Frankfurtu,
u gluho doba noći, pred zoru,
kada saobraćaj nakratko utihne
i samo poneki žuti taksi protutnji ulicom,
gledao sam, dugo, televizijski kanal
koji prikazuje žive slike planete Zemlje,
snimljene iz satelita.

Gledao sam proticanje vremena.
Satelit ponekad snima Istočnu obalu Amerike,
a ponekad umanjenu crno-bijelu sliku klanja
u Bosni.

Na vrhu ekrana uočavam da piše
Buses Lined Up, Bratunac, Bosnia and Herzegovina,
13 jul 95, 14 00 Hours.

Bijele pokretne izohipse predstavljaju ljude koji bježe,
rafalni točkasti bljeskovi one koji ih gone.
Potom se vide statične sjenke i obrisi objekata,
većih i manjih, pa pravougaoni prostor
koji nalikuje fudbalskom igralištu.

Na tom prostoru gibanje
sivih izohipsi je intenzivnije,
poput kardiograma koji pulsira
različitim intenzitetom,
pa se onda umiri.
Nakon toga iznenada živne,
na drugom dijelu slike,
propulsira nakratko i opet se ugasi.

Satelit zatim prikazuje okean
koji razdvaja tu ogromnu pustoš
između istočne američke obale
i klanja u Bosni.

NASA snima, a emitira kanal Nachrichten
u gluho doba noći.

Planeta je plavo-bijela.

Snimljeni s velike visine,
odsječci su dovoljno veliki da obuhvate
veće dijelove kontinenata.
Jedine forme koje se na površini
jasno uočavaju su mase oblaka
i konture kontinenata.
Pozadina je crna.
Naša planeta,
luta prostorom kroz mrkli mrak,
beskrajnu noć.

Zemlja je, takoreći, samo jedan predmet.

Satelit se lagano kreće,
kontinenti i oceani se smjenjuju
na ekranu u istom vremenu
u kome ja stojim kraj prozora
i gledam u veliki Billboard.

Na takvom stupnju generalizacije
gubi se kontakt sa stvarnošću
i postaje se ravnodušan.
To je metafora “suštine” kao ništavila.

Pokušavam da raspoznam neki ljudski artefakt.
Recimo, Kineski zid, Piramide, Ajfelov toranj.
Naravno, nevidljivi su na ovim snimcima.

Slike Mostara, Prištine, Beograda, Sarajeva,
slike mog ranijeg života
koji je možda konačno završen
(a u svakom slučaju, života u koji nastojim
da se više ne miješam),
ipak, začudo (kada bez upozorenja
ili vidljivog povoda iznenada izrone u svijest),
imaju živu sadašnjost pozorišnog komada.

To moje pozorište zavisi
od dva različita vremena
koja fizički koegzistiraju:
vremena predstave
i vremena komada koji se igra.

U tim trenucima ja živim u oba,
jer se u pozorištu ne napušta sadašnjost,
jer pred pozorištem svijetli Led Billboard.

Almir Zalihić

[no_sikiriki]

It is said that before entering the sea
a river trembles with fear.

She looks back at the path she has traveled,
from the peaks of the mountains,
the long winding road crossing forests and villages.

And in front of her,
she sees an ocean so vast,
that to enter
there seems nothing more than to disappear forever.

But there is no other way.
The river can not go back.

Nobody can go back.
To go back is impossible in existence.

The river needs to take the risk
of entering the ocean
because only then will fear disappear,
because that’s where the river will know
it’s not about disappearing into the ocean,
but of becoming the ocean.

Khalil Gibran

[no_sikiriki]

"I hate who steals my solitude without, in exchange, offering me true company."

[Chloe]

It is said that before entering the sea
a river trembles with fear.

She looks back at the path she has traveled,
from the peaks of the mountains,
the long winding road crossing forests and villages.

And in front of her,
she sees an ocean so vast,
that to enter
there seems nothing more than to disappear forever.

But there is no other way.
The river can not go back.

Nobody can go back.
To go back is impossible in existence.

The river needs to take the risk
of entering the ocean
because only then will fear disappear,
because that’s where the river will know
it’s not about disappearing into the ocean,
but of becoming the ocean.

Khalil Gibran

[Digla_da_kreci]

POLJUPCI ZATVORENIH OČIJU

Da uvijek zajedno poljupce sanjamo
To znam, i to kad u plač brizne.
Da li je ona na koju mislim?
Uvijek osjećam
Kad joj noću pokrivač sklizne.

Mi se možda nikada ni nećemo sresti,
Tužni putnici, nas dvoje.
Al sam kraj nje kad god zaželi
I ona uvijek dođe
Kroz ljubav tuđinke ma koje.

Možda joj je bujna i crna kosa,
Takvu kosu želim.
Jaoj: njenu tešku, crnu kosu
Kolko puta su donijele
Plave djevojčice u noćima zrelim.

Još ću jednom tako zatvoriti oči
Pod poljupcem druge žene:
Kad i ona tako nekog bude ljubila
Zatvorenih očiju,
Jer više neće moći čekati na mene.

Endre Ady

[Chloe]

"Mi smo kao knjige. Većina ljudi vidi samo našu naslovnicu, manjina čita samo uvod, mnogi vjeruju kritičarima. Malo njih će znati naš sadržaj. "

E.Z.

[no_sikiriki]

[Piaty]

Sačuvaj kalendar od ove godine
Zaokruži datum kad ti odoh ja
O povratku mom više ne sanjaj
Vratiti se neću tebi nikada

[Digla_da_kreci]

HOLLYWOOD G I R L S (zasto kada napisem g i r l s spojeno dobijem klix? Ovaj forum je skroz poludio )

Jedna u majici Rolling Stonesa,
druga u majici Star Wars,
na avlijskom zidiću piju kafu, dvije nene.
Obukle isprane majice kratkih rukava,
kao da nemaju svoje haljinke,
čekale da djeci okračaju,
da oni ižive svoje živote,
da odu u bijeli svijet.
Veljača, još, i sunce zubato na nebu se cereka
niko ih ne uznemirava,
niko ih ne doziva,
imaju svoj mir kojeg su toliko dozivale
dok su po kući noge jedne drugima podapinjale.

Nekad im je bilo puno ljepše,
nekad su mladosti smetale,
nekad ih imao ko nasekirati
nekad su imale koga poslati,
ponekad, u tri fine pizde materine.

Adnan Žetica