U 76. godini preminuo Stevan Tontić, pjesnik i bivši urednik u izdavačkoj kući Svjetlost
Stevan Tontić, pjesnik i bivši urednik u izdavačkoj kući Svjetlost, preminuo je u 76. godini nakon kratke bolesti.
Rođen je u Grdanovcima kod Sanskog Mosta. Studij filozofije i sociologije završio je u Sarajevu. Prije početka opsade raqdio je u spomenutoj izdavačkoj kući, a od 1993. do 2001. živio je u Njemačkoj. Zatim se vratio u Sarajevo, a od 2014. živio je u Novom Sadu.
Neke od njegovih pjesničkih zbirki su: "Nauka o duši i druge vesele priče", "Naše gore vuk", "Tajna prepiska" "Hulim i posvećujem", "Crna je mati nedjelja", "Prag", "Ring", "Sarajevski rukopis", "Moj Psalam/Mein Psalm", "Blagoslov izgnanstva" i druge.
Sastavio je antologije "Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine" i "Moderno srpsko pjesništvo". Tontićeva djela prevedena su na više stranih jezika.
Dobitnik je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva te Šantićeve, Zmajeve i Rakićeve nagrade. U Njemačkoj je dobio sljedeće nagrade za evropsku književnost: nagrada Horst Bienek Bavarske akademije lijepih umjetnosti te nagrada grada Heidelberga Književnost u egzilu.
Stevan Tontić: PISMO VASKU POPI
(o trogodišnjici smrt)
Kako je dobro što si otišao,
otišao u tačan čas: ni prije ni poslije;
tačnim odbrojavanjem stiže čun, siđe tvoj trak
pred pokolj, u mrak.
Kako je dobro što si umro, neumrli,
u čas posljednji, dok se to još moglo.
Bolju odluku nisi mogao da doneseš,
iako tužih za tobom: ugovoren sastanak!
I ognjena vučica tuljaše, jezikom maternjim.
Misleći na tebe prilično sam zadovoljan
što te ne srećem na zemlji kojom gazim.
Ovdje se ne roje pčele, radosnim napjevom ne poje,
ovdje je nož propjevao, prijatelj narodâ, mio pobratim.
Ne znam zašto, ali nalazim da je velika stvar
što si, izlaz tražeći, na prava udario vrata.
Kući se niko ne vraća više, ni mladić ni lasta,
tek sanduk zapečaćen: poljubac čelom da primi.
Budi zadovoljan časom koji ti je dosuđen
i pomisli na mene što tražim put i način.
Nesnosno je biti ovdje a ne biti pogubljen
s onim što mu, na tvoje oči, zlatnu uzimlju glavu.
Najzad si legao u svoju uspravnu zemlju,
pastir ranjenih vukova drži te kao svoga.
Dole: ognjeni urlik cijepa nebesa i mrak.
Potonulo srce učenika daje ti posljednji znak.
