Biće vraćena Staka u Sarajevo u svoje društvo Topal Osman - paše i Miss Irby. Ako ne sada, biće to za generaciju ili dvije. Zaslužila je to ako ništa, onda barem kao prva žrtva neke automobilske nesreće u Sarajevu, odnosno, na obližnjem izletištu, Ilidži.
Princip je bio taj da se ulicama vrate stara imena, hbga, ne možeš At-Mejdan zvati Park Cara Dušana ili Ulicu Vojvode Radomira Putnika (Sada Zmaja od Bosne), a godina je 1993., 1994., ...Limonov i Šešelj mitraljiraju,...Sišli na brda oko Sarajeva, pa snajperišu,...Lično sam slušao Radio-Srnu gdje je gostovao Šešelj objašnjavajući da je taj dan bio uspješan negdje iznad stadiona Želje.
Kasnije je bilo rečeno da je taj dan bio relativno miran, a negdje blizu Hrasnog je bio pogođen snajperom neki radnik Velepekare (Herojski radila i svaki dan je bilo hljeba, barem za bolnice i borce). Treba li reći da je nesretnik bio Srbin, civil, obični radnik. Ovo za žrtvu nisam provjeravao, ali Šešelja sam slušao putem radija.
Nikako ne mogu da nadjem tekst testamenta Makse Despića, ali evo barem kroz priču žene koja je kompetentna da o njemu govori, barem nešto ima:
http://www.ekapija.ba/website/bih/page/150411 wrote:Za Despiće kaže su bili vrlo poznata zanatlijska i trgovačka porodica. Predak porodice Despić doselio se 1760. u Sarajevo iz Hercegovine.
"Oženio se sarajevskom djevojkom Despom i njihovi sinovi prezivali su se i po ocu bili prozvani u Sarajevu kao Despići, Despini sinovi. Oni su kasnije zadržali to prezime. Bavili su se čurčijskim zanatom (krznarskim). Sarajevo je bilo jedan veliki trgovački centar u Osmanskom carstvu, gdje su dolazili karavani i s Istoka i sa Zapada. Muslimani su uglavnom bili orijentisani na trgovinu s Carigradom, dok su kršćani i Jevreji trgovali i sa Zapadom", podsjeća Ljiljana Beljkašić-Hadžidedić.
Zbog bogatstva "jeli zlatnim kašikama"
Sarajevo je tada bilo središte trgovine između Carigrada, Beča, Budimpešte i Trsta. Među svim zanatlijama u gradu Sarajevu najbogatiji su bili kujundžije i čurčije.
"U ono doba bio je modni trend da se nosi odjeća od krzna, a Despići su trgovali krznom od Ankone, Beča, Trsta do Marselja. Početkom 19. vijeka bio je najveći procvat porodice Despić. Postojale su legende u starom Sarajevu da Despići jedu zlatnim kašikama, toliko su bogati. Jedan od tih prvih Despića koji se oženio Despom je 1780. godine ovdje u nekadašnjem Latinluku kupio malu kuću, od koje je danas u sklopu ovog objekta ostala magaza i jedna soba. Onda je nekoliko godina nakon toga dokupio susjednu kuću i stavio je pod zajednički krov.
http://www.ekapija.ba/website/bih/page/150411 wrote:Nesvakidašnji testament hadži Makse Despića
Ljiljana Beljkašić-Hadžidedić kaže da je hadži Makso Despić bio veoma cijenjen i plemenit čovjek.
"Prije smrti je napravio testament koji je odudarao od tadašnjih shvatanja. Naredio je da niko ne smije da se skuplja u kući kada on umre, da se ne čašćava, da niko ne nosi crninu.
I od svojih para odredio je da se podijeli sirotinji katoličkoj, pravoslavnoj, muslimanskoj i jevrejskoj. Kada je umro cijelo Sarajevo mu je došlo na sahranu, a povorka je krenula iz Stare pravoslavne crkve na Baščaršiji", ističe Hadžidedićeva.
Dodaje kako je Makso Despić, navjerovatnije, ukopan na starom pravoslavnom groblju na Koševu.
Vratiće se Bosna (i Hercegovina) sebi i svojoj suštini kad-tad jer je neuništiva uprkos onim što ''siđoše'' na brda. Ni Bosanski Brod potonuti neće, samo treba da se vaspostavi ravnoteža u svemiru,...