Evo jedan tekst, argumentovan - da ne postavljam linkove

-
AGRESIJA NIJE GRAĐANSKI RAT
Definicija agresije je sljedeća: „Agresija je napad jedne države na drugu uz upotrebu vojne sile, paravojnih snaga ili vojnih snaga stacioniranih sporazumno na teritoriji napadnute zemlje s ciljem rušenja njenog državnog integriteta, nezavisnosti i suvereniteta.“
Po ovoj definiciji organizacije Ujedinjenih nacija, na Bosnu i Hercegovinu je bez ikakve dvojbe, izvršen klasični oblik agresije.
Definicija građanskog rata je sljedeća: „Građanski rat je sukob političkih, vojnih ili paravojnih formacija, jedinica i snaga unutar jedne države, čiji cilj je promjena političkog sistema zemlje bez ugrožavanja njene nezavisnosti, državnog integriteta i suvereniteta“.
Uzmimo u obzir, da je Savezno vijeće za Narodnu Odbranu naredilo vraćanje naoruzanja i na taj način izvršilo razoružavanjenje 'sestrinskih snaga' Teritorijalne odbrane (TO) još davne 1989. godine, što se može slobodno smatrati pripremom za agresiju. Tako su i paravojne jedinice nastajale davno prije početka agresije, naoružavanjem isključivo srpskog stanovništva u najstrože čuvanim i sprovođenim operacijama, koje su sihronizovano izvodile jedinice i pripadnici JNA i MUP-a RBIH.
Spomenimo i činjenicu nad činjenicama naime, dan agresije:
Činjenice i datumi govore za sebe.
Međunarodnim priznanjem 6. aprila 1992. godine, kada je R BiH priznata od strane UN kao pravni i politički subjekat, priznate granice, teritorijalni suverenitet i integritet. Do tog dana svi ratni sukobi na teritoriji BiH spadaju u formu unutrašnjih sukoba tadašnje Jugoslavije. Zato bi, da nije uslijedilo međunarodno priznanje, agresija na Bosnu i Hercegovinu ostala u okvirima građanskog rata u Jugoslaviji, a upotreba već takozvane JNA, dobila bi legitimitet smirivanja 'unutrašnjeg konflikta'.
Odmah nakon proglašenja nezavisne Republike Bosne i Hercegovine, za koju su se jasno izjasnili Bošnjaci i Hrvati, dok Srbi nisu izlazili na referendum, uslijedila je agresija na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine, počevši po graničnim mjestima duž prirodne granice rijeke Drine, Zvornika, Foče, Srebrenice, Bijeljine, Brćkog, a onda u dubinu iz Istočne Bosne šireći se, zahvaljujući pomoći JNA, paravojnih jedinica, jakih vazdušnih, artiljerijskih i motorizovanih snaga, podržanih jedinicama pješadije, koji su priča za sebe.
Na kraju, ne smije se zaboraviti, da je čista laž, da je Srbija „samo htjela da spriječi raspad Jugoslavije“ ili da tobože zaštiti Srbe u njoj. Za sebe govori podatak, samo ga treba iznijeti, da je Srbija prije 'raspada' PRVA napustila Jugoslaviju. Cilj projekta nije bio da se spriječi izlazak Republike BiH iz Titove Jugoslavije, već da se prisili „ostanak Republike BiH u Miloševićevoj Srboslaviji“.
Ako Tribunal u Den Haagu ne želi da zna, mi se držimo članka beogradskog advokata Srđe Popovića o tome, kako je već tadašnja Miloševićeva Srbija, prva izvršila jednostrano odcjepljenje od federalno uređene Jugoslavije.
„Slijedi zaključak na kraju toga članka advokata Popovića:
Srbija je POSTALA NEZAVISNA DRŽAVA po sopstvenom Ustavu od 28. septembra 1990. godine (donijetom više od godinu dana prije kasnijeg proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, 8. oktobra 1991.). Ova činjenica zamagljivana je Miloševićevom propagandom prema kojoj je uzrok rata bio ¨borba protiv separatizma¨. Ta činjenica je zamagljivana iz straha od strane intervencije, jer tobož Milošević čuva ¨teritorijalni integritet SFRJ¨, a ne vrši agresiju na tuđu teritoriju?!
Naime, prema članu 72. Ustava Republike Srbije iz 1990. godine: ¨Republika Srbije uređuje i obezbjeđuje: suverenost, NEZAVISNOST i teritorijalnu cjelokupnost Republike Srbije i njen MEÐUNARODNI POLOŽAJ i ODNOSE S DRUGIM DRŽAVAMA i MEÐUNARODNIM ORGANIZACIJAMA¨, kao i ¨ODBRANU i bezbjednost Republike Srbije¨ (¨oružanim snagama kojima u miru i ratu rukovodi Predsjednik Republike Srbije¨, član 83 Ustava).
Shodno tome, članom 135. stav 2. Ustava Srbija se sama izuzima iz pravnog sistema SFRJ, za nju od tada zakoni SFRJ više ne važe. Tom odredbom se predviđa PRAVO Srbije da, po svojoj volji, ¨poštuje¨ savezne zakone jedino onda ¨kada joj je to u interesu¨. U pravu je ova klauzula poznata kao klauzula ¨si volam¨ (ako hoću) i ima dejstvo da poništava svaku obavezu preuzetu pod ovim uslovom. Prirodno, ako imam pravo da radim ¨šta hoću¨, onda nemam nikakvu obavezu.
Ubrzo zatim, dosljedna svojoj nezavisnosti i suverenosti, Srbija donosi niz zakona iz nadležnosti nekadašnje federacije kojima uređuje sopstvenu kreditnu i monetarnu politiku, sopstvenu politiku kontrole cijena, uvodi dažbine na robu iz inostranstva (i nekadašnjih republika SFRJ), naplaćuje sopstvene carine itd.. i ukida niz zakona kojima je svrha provođenje nekadašnjeg saveznog zakonodavstva. Po zakonima SFRJ (koju tobož brani sam Milošević) i srpski Ustav i srpsko zakonodavstvo tog vremena predstavljali bi najteža krivična djela. Ali, Srbija je donošenjem tog Ustava postala suverena i nezavisna i time izuzeta iz jurisdikcije bivše SFRJ, pa ta djela niko nikada nije ni mogao da procesuira.
- Kraj citata iz Popovićevog članka. -
Prof. Hamdo Čamo