Piše: Ramo KOLAR (
[email protected])
10/04/06
Poruka s Bilinog polja
Dobro, de, čudi se masa puka, što su navalili toliko s tim ustavnim promjenama. Hoće li to nama donijeti kakav boljitak, to nas zanima. Posla hoće li biti za mlada i starijeg? Kad će prestati redovi pred stranim ambasadama i hoće li Bosanac normalno vizu dobivati i svijetom hodati a da mu ne zaviruju u oko kad se na granici pojavi? Može li se vratiti čestito prognani na svoje i tamo živjeti ko čovjek? Ljudska prava bit će na svakom komadu Bosne ista i za Muju, Antu i Đuru, ha? Građanin, smije li postojati i pitati se za svoj život.
Autoput će se valjda jednom početi praviti, mine očistiti, poljoprivreda zaživjeti, škole i diplome postati priznate u svijetu, vratiti se naš mladi i školovani kadar...
Ustav je važan, najviši pravni akt jedne države. On bi trebo reći da je država suverena, a u njoj njen građanin. Tako nas barem uči civilizacija u kojoj živimo. Jer smo mi izraz vremena u kojemu jesmo. Sve u jednoj težnji da pojedinac, individua, koju poznajemo pod imenom čovjek, bude sretna, koliko je to moguće, u društvu gdje živi s drugim ljudima. U ovome kratkom preletu između dvije tajne, života i smrti, zadaća je postići to koliko god je moguće. Država je izmišljena kao do sada najbolji poznati okvir da se to i ostvari...
Zašto onda, kod god može, ovdašnji iole mlađi čovjek, sreću trči potražiti van prostora i vremena koje je omeđeno imenom Bosna i Hercegovina? “Zbog doživljaja izvan uobičajenog ljudskog iskustva, suočavanja s mogućom smrću, ugroženosti tjelesnog zdravlja i prijeteće invalidnosti... noćnih mora, problema sa spavanjem, razdražljivosti, napada bijesa, problema koncentracije...”, kaže Svjetska zdravstvena organizacija, navodeći da 1,4 miliona Bosanaca ima psihotraume! I sad, umjesto da se baci na liječenje nabrojanih simptoma, država se o sebi zabavila. Biti ili ne biti. Reformatori Ustava se o tome ne brinu i ne pitaju, no prave nekakvu naddržavu. Vještačku izvedenicu od (zasad) dva blentiteta. Koji će je priznati ako ne dira njihove stečevine.
A kad skontaš i vidiš, ko bi se i odreko. Šesto miliona maraka samo na plaćama pojedu braća blentiteti preko mnogobrojne i nepotrebne administracije. Stotine miliona istih konvertibilnih drže na računima, a klepili ih više od građana nego naroda svojih, dok im kantoni i općine nemaju čime platiti krpljenje golemih rupa po cestama, a o socijalnoj pomoći mnogobrojnim osiromašenim podanicima da i ne govorimo. I to istima onima kojima su obećavali jesti zlatnim kašikama. Čim ostvare svoje ratne planove. Oni se ni u snu ne bi sjetili Džona Kenedija, od prije nekih četeres i pet godina koji je Amere “opomenuo” ovom parafrazom: ne pitajte šta je vama dala država, nego šta ste vi učinili za nju. Zato su Dodiku i Ivaniću odlične ove ustavne promjene. Priznali su im sve što su jamili. I garantirali vlastitu državu, koja prirodno, onu jednu, bosansku ne priznaje.
Dakle, eto odgovora puku pitaocu sprva ovoga zapisa. Samo još da im partijski prvaci, potpisnici “promjena”, odgovore zašto su na prvo mjesto turili partijsko-stranačke, a ne državne interese. I pri tome se, makar kao kroz maglu, ako neće Kenedija, sjete svoga dičnoga pretka, velikoga Kulina bana, koji se pred papinskim izaslanikom, pod prijetnjom križarske vojne, načas odrekao (krivo)vjere bogumilske, i baš u ove dane, prije 803 godine na Bilinom polju, “priznao” se katolikom e da bi mu ostala (mirna) Bosna!
I mada je fino da je puku pitaocu i onome što još uvijek nezainteresirano gleda šta mu spremaju dano vrijeme da i sam učestvuje u kreiranju Ustava, dakle života i budućnosti, odgovornost je sva bačena na pleća zastupnika. Zato je danas najtraženiji i najplaćeniji poslanički glas za planirane promjene i cimentiranje podjela, a matematika najrabljenija nauka. Zbraja se i oduzima čarobna brojka 28 koja garantira usvajanje amandmana, gleda ko će doći na tu sjednicu parlamenta, a ko neće. Ko da se radi o pijaci a ne pitanju od životnog interesa ove zemlje. Sudeći po javnim glasilima, podijeljenim za i protiv ovoga i onoga političara, a ne suštinu Ustava, narod, puk, pa i građanin, slabo shvata, a i ne da mu se, ono što je veliko i važno. Zato mu se oštre čula tek za izvođače i glumce velikih stvari!
