ŠTA ZA VAS ZNAČI LJUBAV?

Rasprave o filozofskim temama.

Moderator: Bloo

sapati srca
Posts: 383
Joined: 10/05/2008 09:12
Location: Tamo gdje se Ašik živi i diše, kazuje i piše...

#26 Re: ŠTA ZA VAS ZNAČI LJUBAV?

Post by sapati srca »

Razmišljajući o tvojo temi i o životu uopsteno, pomislim kako se njegov vijek može opisati jednom rečenicom, jednom mišlju, jednim osjecanjem, treptajem, jednim dahom, i tada se sjetim izreke koja slikovito kazuje o prolaznosti našeg prisustva u toj dolini rodjenja i smrti. "Život je sastanak, čekanje, rastanak i sjećanje..."
I da smo mi samo smrtnici, putnici koji su rođenjem ušli na jednu stanicu, i smrcu ili novim rođenjem izašli na drugu, nama neznanu stanicu. I sam prelazak je neminovnost bez obzira šta cinili i kako živjeli, za sve je ista, bez razlike. Sve nas ocekuje taj Put...

Pomisljam o vremenu koje traje između te dvije stanice, o tome koliko Ljubavi podarimo i primimo, koliko iskrenosti, brižnosti, pažnje, topline, nesebicnosti darujemo srcu voljene osobe, i koliko nas ceka ugodnosti na sljedecoj stanici i Putu ka nepoznatom odredištu koje nam donosi život. To davanje je naše bogatstvo i ovdje gdje bitisemo i tamo kuda odlazimo i ako to ucinimo sa željom da obradujemo i zagrijemo srce covjeka, bez interesa, sa zeljom i nadom da covjeka ucinimo sretnim i zadovoljnim, ne tražeci i ne ocekujuci zahvalnost, tek tada živimo srcem i dušom, tada volimo bez naknade, bez ocekivanja, bez interesa, tada nas srce vodi odbacujuci sve od sebe što ga sputava i guši, i tek tada se odazovimo glasu Ljubavi, jer smo poceli univerzalno, kosmicki voljeti, oslobođeni egoizma i sebicnosti. Oslobodeni matematike osjecaja, vaganja koliko sam dao a koliko primio u kome nepovratno gubimo onu jedinstvenost ljepote koju osjecamo kada dajemo... Koliko je samo danas sirocadi ostalo nezbrinuto i koliko ima porodica koja nemaju ili ne mogu imati djecu, pa se vrlo rijetko koja odluci prigrliti dijete i pružiti mu ljubav, toplinu i dom, zaštitu, upravo onako nesebicno, želeći ga gledati zdravo, sretno i nasmijano, pruziti mu sigurnost, sretno djetinjstvo, stasavanje i odrastanje, pruziti mu dio od onoga sto on svaki dan ima? Koliko danas ljudi stoji pred javnim kuhinjama, hronicno gladno, zaboravivši šta je osjecaj sitosti, ne znajući da li će sutra dobiti komad hljeba i tanjir toplog jela? I u tom bolnom ponizavajucem stanju nalaze se godinama, a radili su godinama i živjeli kao i mi, danas. Kada razmisljam o Ljubavi pomislim koliko ljudi od nas pripremi paket pomoći bar jednom mjesecno i odnese porodici koja ima više clanova, dok niti jedan od roditelja ne radi? Odvojiti dio od onoga sto volis, sto je tebi drago, da darujes onom koji nema, da i on osjeti radost koju i mi osjecamo...A bezbroj je takvih nesretnih ljudi oko mene, oko nas. Svakim danom sve vise, svakim danom sve izrazenije, svakim danom otudenje uzima svoj danak u srcima... Darivati, ono što je i tebi drago, darivati jer osjecaš da treba darivati, a ti imaš, darivati i zauzvrat ništa ne tražiti i biti zahvalan što si u poziciji da daruješ, a ne da primaš, to je snaga čovjeka, to je ljubav prema drugima... I ne treba opravdanje traziti za svoje necinjenje, za svoje neosjecanje, za svoje nedavanje u beskrajnim besmislenim razlozima države, institucija, niti trebaju bilo kome opravdanja da za ono što osjeca ili ne osjeca cini, i u skladu sa tim i pomaže. Jer ni mene, niti vas niko ne moze ako to zelimo i osjecamo sprijecavati da cinimo više i bolje prema onima koji nemaju, prema onima koji trebaju...Ali ako ne osjećamo, uvijek ce se naci opravdanja i razloga zašto to ne cinimo.

Ljubav prema covjeku, konkretna, ne retoricka, ljubav od koje ce necija djeca mjesec dana jesti, ili biti obuvena i obucena, ljubav koju prema nesretnom sirocetu treba pokazati djelom, dolaskom, pažnjom, brigom, da se i njegovo malo srce osjeti voljeno, da osjeti i ono da ima nekoga ko brine o njemu, kome je stalo do njega, da ima nekoga kome se raduje, da mu bar sedmicno ili mjesecno dolazi na kapije doma kada sa cežnjom u suznim ocima i bolom u srcu ispraca pogledom ljude koji su nekome došli u posjet, a njemu niko, nikada, a ono malo djecije srce se uvijek iznova nada, rucicama drži hladnu ogradu, i svakodnevno sanja i mašta da će jednoga dana i njemu neko doci, a on ostaje i dalje sam sa nadom da ce ga neko srce zavoljeti i pružiti mu dom, toplinu, sigurnost, neko koga ce kao ostala djeca zvati majkom i ocem.
Ljubav prema nesretnom, gladnom, prema covjeku koji kada otvori paket namirnica, a u njemu vidi sve ono što i vi i ja volimo da jedemo, a on drhturi od dragosti. Ljubav koju dajemo jer osjecamo da je trebaju mnogi oko nas, a nama je nagrada sama spoznaja da možemo darovati, i zahvalni smo jer smo siti i obuceni i nije nam hladno, i pijemo kafu gledajući TV, zahvalni što smo zdravi i što nismo sami, zahvalni što radimo i imamo redovna primanja, zahvalni što ne čekamo mjesecima po vrucini ili hladnoci u dugom redu kako bi dobili svoj dnevni obrok. Zahvalni na sigurnosti, situiranosti, na bezbrojnim stvarima koji nam zivot cine ljepsim, laksim, komotnijim...Pomisljam kada se pitam sta je ljubav prema drugima , koliko samo i vi i ja imamo prijatelja sa završenim fakultetom koji nemaju djevojku iz prostog razloga jer nisu u mogućnosti svojoj djevojci priuštiti izlazak.I to su cinjenice, to je sadasnjost...ili ako imaju, u strahu su da racun ne budi veci od onoga što imaju u đepu? I tada su u grcu misleći o sutra, o narednom izlasku, i ne moge se opustiti, jer je ne mogu pozvati, jer nemaju, jer ih je stid svog stanja, iako nisu krivi za neimaštinu u kojoj se nalaze. A i Oni vole i Oni želi, i Oni sanjare, i njihova srca osjecaju kao nasa...i njihovi snovi zele da se ostvare...

Ljubav je uzvišena i plemenita, nesebicna ako je takvu dajemo, ako se radujemo sreci ljudi koji nas okužuju, njihovom uspjehu, napretku, ostvarenoj želji. Ljubav je nacin življenja, samo ako to želimo da ona to bude i da je na taj način živimo.
Ne posustajati, ne poklekniti nikada, ne zatvarati kapije srca, znati i razumjeti da neko je u stanju voljeti jace, a neko slabije, neko uzvišeno, neko prizemno, neko hrabro, a neko sa strahom, neko otvoreno, a neko sa rezervom, neko sa tugom, a neko sa srećom, nikada ne odustajati od Ljubavi, ma koliko nas ona ponekad u svemu onom sto vidimo boljela... Voliti iskreno i čisto, ma koliko nas puta u životu ranili grubostima, nerazumijevanjem, neshvacanjem, jer nekada se ni dobrota ne razumije...ma koliko puta dozivljali neshvaćenost u svojoj namjeri, ma kolikko se puta desi da ih nasa iskrenost odgurne....

Ljubav je plemenita i uzvišena, i casna i nesebicna, samo ako smo spremni nesebicno je davati i živjeti, i tek kada budemo prihvatili taj način življenja i kada na taj nacin budemo spoznali sebe, onda se možemo nadati sreci i ljubavi, jer tada ćemo je prepoznati, cijeniti, osjetiti, i zauvijek sacuvati. I na neumitni Put koji nas ceka od trenutka rađanja, ponijećemo samo naše srce i našu dušu natopljene Ljubavlju...
Dy-a
Posts: 6
Joined: 30/06/2008 08:08

#27 Re: ŠTA ZA VAS ZNAČI LJUBAV?

Post by Dy-a »

Brzi tempo življenja uvjetovao je da nemamo vremena za sebe, a posebno za druge osobe. U toj konstantnoj zbrci, više nismo spremni da mislimo na druge, već samo na sebe. Koristimo ljubav kao riječ, ali da li je prakticiramo??? - Sumnjam! Ako ne znamo odgovoriti smiješkom, zagrliti dragu osobu i učiniti je bar na trenutak sretnom, bilo prijatelja ili nekog drugog...suosjećati s njim i pomoći kad možemo-a to ne učinimo, tada ne znamo što je ljubav!
Svi smo ovoga svjesni danas, ali da učinimo bar mali korak da to promjenimo.....da budemo ljubav, a ne samo da je koristimo kao jednostavnu riječ jer ipak to nije, zahtijeva nešto mnogo, mnogo više!
vratnik
Posts: 30172
Joined: 30/08/2004 11:17
Location: Apsurdistan

#28 Re: ŠTA ZA VAS ZNAČI LJUBAV?

Post by vratnik »

Meni je ljubav:

kad vidim oblak koji ima oblik konjica i onda ga gledam. (ne vidim vise toliko slika kao onda kad je sve bilo slika, ali ponekad mi se posreci)
kad svojim osmjehom natjeram druge na isti
kad cujem amy winehouse i suze mi krenu na oci zbog ljepote njenog glasa (u zadnje vrijeme mi je sve vise i vise zao.. :(
kad vidim djecicu kako se igraju
kad udjem u kanjon rakitnice i osjetim da sve oko mene voli i zivi
kad dragoj bliskoj osoba nista ne kazem, a ona mi da odgovor pa se zajedno smijemo
kad procitam rijec srodne duse i osjetim da je namijenjena BAS meni
kad silazim cestom prema orebicu, a more svjetluca kao najljepsi dijamant
kad skontam da je odgovor na pitanje koje me godinama patilo ne samo jednostavan, vec i nebitan
kad u maju vozim bosnom i vjerujem da nema ljepseg mjesta u svemiru
kad u oktobru vozim njemackom i vjerujem da nema ljepseg mjesta u svemiru
kad sasvim slucajno u sred bijela dana vidim par kako plese na ulici opijen od ljubavi
kad pjevam kanon i kad mi oni koji pjevaju sa mnom miluju dusu (onu sto se ne moze izvagati)

petak je, dan za lijepe teme.
shalaedin
Posts: 1337
Joined: 28/03/2008 00:35

#29 Re: ŠTA ZA VAS ZNAČI LJUBAV?

Post by shalaedin »

Za mene je ljubav kad mi dragoj ne smeta mojom cetkicom da opere zube ili da me poljubi iza porcije cevapa sa lukom :) i obratno. Za mene je ljubav kad je ona tu i kad mi je lako i tesko ...
User avatar
_veleposlanik
Posts: 998
Joined: 23/02/2008 02:14

#30 Re: ŠTA ZA VAS ZNAČI LJUBAV?

Post by _veleposlanik »

za mene ljubav cesto biva utopija... prijatelj mi cesto citira Schopenhauera, kaze da bih ga trebao citati, medjutim nisam bas siguran u to... :roll:

definitivno, apsolutna ljubav mi je poznata samo kao pojam... nije dovoljno voljeti sve oko sebe i biti uzvracen... mislim da je mnogo kompleksnije od toga...

(ne bih da kvarim atmosferu :-) )
shalaedin
Posts: 1337
Joined: 28/03/2008 00:35

#31 Re: ŠTA ZA VAS ZNAČI LJUBAV?

Post by shalaedin »

Ma postali smo duhovno ispraznjeni, emocionalno i ekonomski nestabilni i sve ono sto bi nam dalo smiraj mi to nemamo. Tesko je nestabilnom covjeku krenuti od sebe... covjek tesko razmislja o svojim manama jer kao takav ih voli i mrzi, ako kod drugoga primjeti manu koja je kod njega prisutna odobrava je ali ako vidi vecu i goru onda na nju obraca paznju i pravi barijeru izmedju sebe i i toga covjeka. Za opceljudske odnose treba imati lak jezik tj. biti komunikativan, otvoren, iskren, pravedan i human tj. voljeti ljude prije svake zamjerke i ogradjivanje od njih i njihovih postupaka. Lako je mrziti ljude radi njihovih mana i prezirati ih, al tesko je voljeti ljude bez obzira kakvi su oni a prezirati njihove postupke.

Za mene ljubav znaci naviku, strast, privrzenost, kompromis, voljenje bez cijene, davanje sebe drugome bez ikakvoga interesa, povjerenje ... i jos mnogo toga.
User avatar
metal_rules_cura
Posts: 1249
Joined: 29/03/2004 20:22

#32 Re: ŠTA ZA VAS ZNAČI LJUBAV?

Post by metal_rules_cura »

Mislim da je ovo pojam o kojem je toliko pisano, toliko polemisano, da je vise tesko reci ono sto vec nije receno. Mogla bih se samo osvrnuti na Gibonnijeve rijeci kada kaze: "Postoji tajna vjestina biti jedno za drugo... Ili, postoji tajna vjestina srcu se pokoriti, i to su price za djecu u koje ne zelim sumnjati..." Moze se ovo opcenito primjeniti.

Dakle, nisu to price za djecu, to su price za svakog od nas, samo sto zivimo u uvjerenju kako su samo za djecu. Zato nam globalno i jeste ovako kako jeste. Bezlicno, sumorno, neiskreno, tuzno... Uporno velicamo ono sto ne bi smjeli, vrtimo se u zacaranom krugu materijalnih oblika koji nam donose samo prolaznu srecu i zato nikad nismo ni zadovoljni. Nismo spremni u svojoj sebicnosti uloziti mrvu truda da bi nesto uspjelo, u svemu vidimo ono crno, negativno. Nemamo postovanja (osnovna stvar) niti pojam o vrijednosti bilo cega. Ispod casti nam je pruziti ruku, pozdraviti na ulici, popricati, ispod casti nam je biti covjek. S druge strane, cinimo mnogo stosta sto bi nam zaista trebalo biti ispod casti, a nije. Ljubav je sposobnost davanja i postovanja. Nemamo vremena za to. Rezultat svega se vidi i uvidjace se jos dugo vremena.
d2
Posts: 6237
Joined: 15/03/2007 04:52
Location: Grbavica

#33 Re: ŠTA ZA VAS ZNAČI LJUBAV?

Post by d2 »

d2 wrote:vise nista.
:shock:

vidiiiii jesam bio pesimista :lol:
User avatar
Bumbar
Posts: 5638
Joined: 06/04/2005 10:46
Location: suncan dan :S

#34 Re: ŠTA ZA VAS ZNAČI LJUBAV?

Post by Bumbar »

Gospodin i gospodja koje sam par puta imala priliku sresti u komsiluku. On u odijelu sa aktovkom, ona sredjena...drze se za ruku i polako setaju...oboje imaju preko 60 godina :) ljubav je ono sto ih je drzala zajedno kroz cijeli zivot :).
User avatar
metal_rules_cura
Posts: 1249
Joined: 29/03/2004 20:22

#35 Re: ŠTA ZA VAS ZNAČI LJUBAV?

Post by metal_rules_cura »

Bumbar wrote:On u odijelu sa aktovkom, ona sredjena...
Ovo ne bi trebalo nista da znaci :-) :lol:

Enivej, lijepo je vidjeti inace tako starije ljude kada setaju, jos ruku pod ruku. Odlican prizor!
User avatar
_veleposlanik
Posts: 998
Joined: 23/02/2008 02:14

#36 Re: ŠTA ZA VAS ZNAČI LJUBAV?

Post by _veleposlanik »

metal_rules_cura wrote:
Bumbar wrote:On u odijelu sa aktovkom, ona sredjena...
Ovo ne bi trebalo nista da znaci :-) :lol:

Enivej, lijepo je vidjeti inace tako starije ljude kada setaju, jos ruku pod ruku. Odlican prizor!

to je za docarivanje slike, kako je lijepo voljeti, jos kad imas aktovku... :-)
User avatar
Bumbar
Posts: 5638
Joined: 06/04/2005 10:46
Location: suncan dan :S

#37 Re: ŠTA ZA VAS ZNAČI LJUBAV?

Post by Bumbar »

tsk tsk...
polara
Posts: 673
Joined: 27/10/2007 02:09

#38 Re: ŠTA ZA VAS ZNAČI LJUBAV?

Post by polara »

Bez filozofiranja .... Bezgranično davanje i uzimanje
MIRIS DUNJA
Posts: 39
Joined: 21/04/2009 18:29
Location: krajina

#39 Re: ŠTA ZA VAS ZNAČI LJUBAV?

Post by MIRIS DUNJA »

LJubav je ostala u proslom vijeku ne trudite se da je opisujete ili analizirate jer uzalud vrijeme trosite...ako vam se to i desi to je samo prolazna stvar...sretno svima koji su zaljubljeni i koji ne djele moje misljenje...pozdrav
shalaedin
Posts: 1337
Joined: 28/03/2008 00:35

#40 Re: ŠTA ZA VAS ZNAČI LJUBAV?

Post by shalaedin »

Ljubav je malo vatrenije prijateljstvo...
User avatar
BlooQ.
Posts: 653
Joined: 11/05/2009 15:45

#41 Re: ŠTA ZA VAS ZNAČI LJUBAV?

Post by BlooQ. »

Bumbar wrote:Gospodin i gospodja koje sam par puta imala priliku sresti u komsiluku. On u odijelu sa aktovkom, ona sredjena...drze se za ruku i polako setaju...oboje imaju preko 60 godina :) ljubav je ono sto ih je drzala zajedno kroz cijeli zivot :).

mozda ih je samo strah od samoce odrzao sve te godine zajedno?

ljubav, divno je imati nekoga jer nisi sam?
User avatar
JThomas
Posts: 69048
Joined: 24/05/2008 15:01
Location: Sic semper tyrannis

#42 Re: ŠTA ZA VAS ZNAČI LJUBAV?

Post by JThomas »

nijedna priča, pjesma, knjiga o ljubavi nije ljubav. ni sama riječ ljubav to nije. ona je iza svega toga :)
User avatar
ružmarin-a
Posts: 2262
Joined: 18/04/2009 23:01

#43 Re: ŠTA ZA VAS ZNAČI LJUBAV?

Post by ružmarin-a »

Ljubav? Ljubav je kompleksan pojam

Ljubav prema Gospodaru, zatim poslaniku Muhamedu s.a.w.s., postalim poslanicima, bližnjem, prema otadžbini, suprotnom polu, svemu što je Bog stvorio...

Pozitivno stanje, emocija koja donosi samo prosperitet, napredak, želju da se pomaže drugima, (epidemiološka nepogoda)...


Mržnja je negativna i razarajuća napast koja škodi samo tebi samom, jer onajkoga mrziš i ne mora znati za nju. Razjeda te, uništava i stvara ti osjećaj neprijatnosti, ukoliko je se ne rješiš, naudit ćeš sebi, ne onome koga mrziš.

Upotrebit ću riječ: greznuti. "Ogreznuo u..." Ako se suhik omadić ubaci u tečnost polako grezne, rastući sve više i više...

Bolje je spotaći se i upasti u Lj nego u M.

Problem današnjice jeste otuđenost ljudi, čovjek juri za sopstvenom dobrobiti, na tom putu gubi sebi drage osobe, gubi priliku da nadoknadi nedorečeno, nedoživljeno, neotpjevano, nedosmijano, neisplakano...

a kad se osvrne: nema ništa iza sebe, ništa u grobnećeniko ponijeti, svakoga čeka 2x2, i odlazi ne sa onim sto je stekao nego onim sto je ostavio iza sebe- djelima.

Neki kažu, samo je interes vječan, ne samo je ljubav vječna. Opet ova vremenska instanca vječnosti, različito će biti doživljena kod različitih kategorija ljudi. Vjerniku će biti vječna ljubav prema Bogu. Zatim, vječnost ljubavi- sve prolazi, ima osobinu trenda, ali ljubav ostaje i datira od iskona...
frla
Posts: 448
Joined: 23/12/2008 15:16

#44 Re: ŠTA ZA VAS ZNAČI LJUBAV?

Post by frla »

dr.gog wrote:U našem gradu posljednjih dana ljudi su neraspoloženi,preplašeni i ljutiti.
Nedužni ljudi trpe i bivaju maltretirani,ubijani i poniženi.
Dali osjećate kako se smanjila ljubav među ljudima,kako je ogroman nedostatak povjerenja?
Nažalost u pravu si i to su "posljedice" ali šta bi zaista moglo biti "uzrok" svemu tome?
Last edited by frla on 13/05/2009 00:46, edited 1 time in total.
User avatar
clav
Posts: 848
Joined: 12/07/2008 23:38

#45 Re: ŠTA ZA VAS ZNAČI LJUBAV?

Post by clav »

Nista vise od biohemijske reakcije zbog koje vrijedi nastaviti dihati.
staza
Posts: 582
Joined: 04/03/2009 22:58

#46 O humanosti i istini...

Post by staza »

tranquil wrote:Prije svega dr.gog, hvala na temi. Moje opažanje će biti prilično opširno ali vjerujem da ćeš od svih ljudi barem ti ovo pročitati tako znam da ne pišem uzalud :D Takođe izvini ako malo odlutam s teme, ipak mislim da sve što imam da kažem je povezano na neki način.

Ljubav.

Da ne pričamo o Maslow-u i njegovom pozicioniranju ljubavi kao osnovne potrebe odmah iza vode, hrane i krova nad glavom, reći ću nešto svojim riječima, ali ću se svakako opet povezati sa Maslow-om negdje u toku teksta.

Ovdje očigledno ne govorimo isključivo o ljubavi između dvije osobe (inače bi bila na drugom podforumu :D) nego generalno o povezanosti koja bi trebala da postoji između ljudi koji dijele zajednički, širi ili uži prostor ili neke druge karakteristike.

Nama ovdje, u Sarajevu (i BiH i šire) u 2008. sasvim sigurno nedostaje te ljubavi. Da je ima dovoljno, ne bi se dešavale razne stvari koje se dešavaju, uključujući šutnju i okretanje glave od problema.

Ponekad se zapitam "kako se ovo desilo ? Gdje smo pogriješili ?" Naravno da je najlakše okriviti neku grupu (vladu, stranku, neku treću političku, nevladinu, vjersku ili bilo kakvu organizaciju) ali oni ako su krivi za nešto, mogu biti krivi samo za te "društvene" stvari, kao što su kriminal, ili diskriminaciju i slične stvari, ali ne mogu biti krivi za ono što nam je u glavama, ne mogu biti krivi za to što je iz nas "isisana" solidarnost prema drugim ljudskim bićima. Kako se onda to desilo ? Imam neke misli o tome, ali nisam 100% siguran da imam odgovore i još uvijek se borim i pokušavam da formulišem neke stvari sam sebi.

Neke stvari sam uspio da povežem ali me odgovori ne zadovoljavaju. Naprimjer, razmišljao sam o nedostatku te "ljubavi" kao društvenom problemu i to sam povezao sa društvenim uređenjem. Sasvim sam siguran da je originalni kapitalizam sa dvije klase nekad u 20. vijeku nestao, i da ga je zamijenio drugi sistem, koji ću u nedostatku pravog imena zvati "Kapitalizam 2". "Kapitalizam 2" ne poznaje klase u izvornom obliku, već cijeli niz slojeva, pa se ova pojava naziva "društvena stratifikacija". Cijela društvena skala je pretvorena u ljestvicu slojeva koji, za razliku od prethodnih klasnih sistema, omogućuvaju pojedincu da se kreće u smjerovima "gore" i "dole". Dakle život (preživljavanje ?) je postao trka prema gore za bolju poziciju na ljestvici. Osoba na jednoj poziciji može ili da usvoji "filozofiju lakta" i da se bori za svoju bolju poziciju na ljestvici, ne dozvoljavajući sebi ni momenat predaha i nepažnje jer će je drugi prestići, ili će se morati zadovoljiti onim što ima i ne gajiti nikakve ambicije da se pomjeri sa mjesta gdje jeste. Da bi bilo gore, čak ni ova pozicija im nije zagarantovana jer postoji pritisak "odozdo" i svako će, čak i ako ne radi na tome da ide "gore" morati da ulaže sve više i više truda samo da ne bude potisnut "dole".

Ovo se ne dešava svugdje u istoj mjeri - sasvim je sigurno da se više dešava u gradskim nego u seoskim sredinama, i da ni u gradu nije pravilo - postoje sektori (ne gradski, nego društveni) gdje te skale nisu bitne i gdje se može lijepo živjeti i u mirnom životu i posvetiti ljubavi prema bližnjima.

E sada nakon ovog dužeg objašnjenja mog viđenja društva, dolazimo do ljubavi između ljudi. Tu ću se ponovo pozvati na Maslowa. Naime, s obzirom na prirodu života u "Kapitalizmu 2", čovjek osjeća stalnu ugroženost svojih potreba koje imaju viši prioritet od ljubavi i prijateljstva. Dakle ako brižni otac mora da brine da li će imati redovnu platu za sljedeći mjesec da bi mogao da nahrani svoje dvoje djece, ako se mora brinuti o tome da redovno plaća ratu stambenog kredita banci da sa svojom ženom i djecom ne bi bio deložiran na ulicu, ako je pod stalnim stresom da će njegov novi kolega u firmi biti kompetentniji od njega i da će on postati nepotreban, pa tu opasnost pokušava neutralizirati dužim ostajanjem na poslu i radom do iscrpljenosti, takav čovjek će vrlo brzo početi da zaboravlja na lijepe stvari u životu, i početi da manje obraća pažnju na ljude oko sebe i njihove probleme, i da se samo fokusira na svoje.

Tada "ljubav" pada na ljestvici prioriteta. Problem je u tome što je "seks" fiziološka potreba kojoj se ipak mora udovoljiti čak i u nedostatku ljubavi (ovdje govorim o ljubavi prema osobi suprotnog spola). Onda imamo pojave koje idu uz tzv. zapadni način života - veze za jednu noć, ili kraći period, prostitucija i sl., i koje se najčešće nazivaju "nemoral", a ustvari se radi o "brzom" udovoljavanju potreba za seksom bez previše trošenja vremena koje bi sigurno bile neophodne u ozbiljnijim ljubavnim vezama, jer je to vrijeme potrebno za održavanje pozicije na društvenoj skali. Slično važi i za prijateljstvo - sve je manje vremena za njega (jedino što ono nema supstitut u seksu).

Dakle to su bili uzroci problema otuđenosti. Međutim ovakav model ima svojih problema.

Naprimjer, ekstremni slučajevi kao što je rat, imaju zanimljive efekte na ljudsku solidarnost. Iako su tada ugrožene i one osnovne ljudske potrebe, da se tako izrazim "glava je u torbi", upravo u to vrijeme se pokazuju i najljepši primjeri ljudske solidarnosti. Svi koji smo preživjeli rat sjetićemo se primjera kada su komšije dijelile svoje zadnje zalihe, i kada se rizikovao život da se pogne drugome. Nedavno sam baš razmišljao o tome dok sam gledao film "Pijanist", po istinitoj priči poljskog Jevreja Wladyslaw-a Szpilman-a koju sam nekad ranije imao zadovoljstvo da pročitam. U filmu postoji scena kada nekoliko Jevreja, čekajući na željezničkoj stanici voz koji će ih odvesti u Auschwitz, dijele jednu karamelu. Svi koji su preživjeli rat u BiH znaju da su se ovakve stvari (mada ne baš u ovakvom ekstremu) dešavale i ovdje. I tu, na takvim primjerima, čitava Maslowljeva skala se raspada.

Takve stvari ne mogu pouzdano da objasnim. Jedino što mogu da smislim kao objašnjenje je da ratne i slične situacije imaju neka svoja pravila, i da su tada normalni obrasci ponašanja nevažeći. Tada ne postoji društvena ljestvica, barem ne onako izraženo kao u "Kapitalizmu 2" u mirnodopsko vrijeme, i ljudi su bliže svojoj pravoj prirodi, koja je u osnovi altruistička. Ovo je možda dobro objašnjenje, ali još nisam 100% sam sebe uvjerio tako nemojte tražiti od mene da ovo dalje obrazložim.

Vratimo se u Sarajevo 2008 da bih pokušao da objasnim drugi dio posta od dr.goga - onaj koji govori o višku negativnih emocija.

Sada, kada imamo ljude koji su pod stalnim pritiskom, pod imperativom da se "laktaju" samo da bi preživjeli, u njima se gomilaju frustracije i postaju osjetljivi. Evo ja sam prvi koji ima takvih problema, s tim da je još uvijek dobro da ih mogu prepoznati a onda i kontrolisati. Radeći u prilično dinamičoj privrednoj grani, gdje se baš brzo živi i radi, nekad se toliko osjećam kao miš u klopci da ponekad mislim kako ću da bacim ovo sve i da se odselim u neko malo mjesto, ne znam, Teslić, Kreševo, Gračanicu, i da tamo živim nekim mirnim životom bez srkleta i sikiracije. Ponekad sam toliko depresivan da hodajući kroz grad i gledajući izraze lica ljudi, vidim samo isti izraz lica kao i na svom - kao da je ovo grad depresivnih i frustriranih ljudi. Ponekad mi se, kao ateisti a bivšem vjerniku (ipak je ovo podforum Religija, ne samo Filozofija :D) učini kao da je Bog u našem svemiru stvarno postojao, ali da više nismo u našem svemiru nego smo izdvojeni u neki drugi svemir, u kome nema Boga nego... ili ništa ili smo dio neke nehumane matrice, simulacijskog eksperimenta koji treba da utvrdi naše granice izdržljivosti i naše obrasce ponašanja u raznim uslovima. Jedna ograda - da se razumijemo, ovdje pod Bogom ne mislim na Abramskog Boga koji dijeli kaznu i nagradu po zasluzi, nego na zadnjeg Boga u kojeg sam vjerovao prije nego što sam postao ateista, deističkog Boga koji nije tu zbog nas niti mi zbog njega, nego je On samo autor nekog prirodnog poretka koji mi se sada čini narušenim, barem na ovoj planeti. I napominjem da ovo nije moje stalno uvjerenje, nego ovaj osjećaj imam samo ponekad, npr. u depresivnim danima kakvi su ovih zadnjih nekoliko sedmica u Sarajevu.

I šta se onda dešava kada imam takav osjećaj ? Onda me iznervira neka političarka na TV-u koja, istina nije u pravu, ali toliko me napravi eksplozivnim da mi dođe da odem do zgrade kantonalnih institucija i gađam je jajima iako nikada nisam zagovarao nasilno rješenje. Ili se toliko iznerviram na drugačije mišljenje u nekim stvarima - npr. ova rasprava o vjeronauci u vrtićima - iako i dalje smatram da sam u pravu, pomisao na to šta će se desiti ako moje mišljenje ne bude zadnje - da će nekad u budućnosti moje dijete biti odvojeno od drugih na početku tog i tog časa - me toliko iznervira da zapjenim, ali baš se pravo iznerviram. E sada, to se i ne vidi u mojim postovima jer je to stvar kontrole - naučio sam da prepoznajem bijes u sebi i da ga kontrolišem, da prepoznam kada me je nadvladao bijes i da ga savladam iste sekunde.

Dakle ova kontrola bijesa i drugih loših emocija mora da počne od njihovog prepoznavanja. Za to je potrebno malo introspekcije, i da osoba ponekad prepozna da nije u pravu. Nažalost, ljudi su često jako egoistični i ne žele priznati grešku čak i kada je postanu svjesni. Ponovo, radi se o problemu koji sam uočio kod sebe. Nekada bih nastavio da kontriram čak i kada me pobijede argumentima u nekoj raspravi. Sada pokušavam da uočim takve situacije, tako da ulazim u rasprave samo kada baš mislim da sam u pravu, i ako prepoznam da sam ipak pogriješio, da priznam tu grešku. Tvrdoglavost je izlječiva bolest. Kada se u umu čvrsto ugnijezdi teza "moguće je da pogrešno mislim/govorim/djelujem", e onda pod preispitivanje dolazi svaka svjesna akcija i tada je moguće prepoznati bijes i zlobnost u svom začetku, i eliminirati ih prije nego što nanesu zlo drugima.

Na kraju bih da se osvrnem na rješavanje uzroka. Tu je onaj moj najveći strah - šta ako normalnog rješenja nema? Dakle, da se izjasnim - sva ova kritika kapitalizma ne znači da sam komunista (ako je to neko do sada pomislio) - naprotiv, imam velikih problema sa ideologijama kada se ispoljavaju u ekstremnom obliku. Nisam mišljenja da možemo tek tako da se podignemo i promijenimo ne samo garnituru ljudi i sistem koji nas guši, i bojim se da bismo samo ponovo došli do nekih starih problema od kojih smo u međuvremenu pobjegli. Iako smo "prije" živjeli bezbrižnije i time i imali priliku da budemo bolji ljudi, taj sistem je nažalost ipak netolerantan prema mišljenju drugačijem od zvanične ideologije (naravno u različitom stepenu u zavisnosti od varijanti - naravno da nije bilo isto u SSSR i SFRJ), a da ne pominjem da je ekonomski neodrživ - ako ga opet uspostavimo, opet će se raspasti.

Duboko u sebi vjerujem da se čovjek može izliječiti, i da ozdravljenje čovjeka mora poći od ozdravljenja društva. To pretpostavlja promjene, samo je problem u tome što ne znam koje promjene. Ne znam rješenje, ali vjerujem da postoji i da ćemo ga nekad pronaći. Činjenica da je, uprkos svojoj nehumanosti, "Kapitalizam 2" i dalje najbolji i najstabilniji oblik u koji je ljudssko društvo evoluiralo, ne oslobađa nas od toga da tražimo neko novo rješenje koje možda sada ne vidimo ali možda će naša djeca živjeti u takvom sistemu, i čuditi se nama kako ga nismo mogli ranije uočiti.

Time bih završio. Stavio bih još par linkova koji detaljnije objašnjavaju neke stvari koje sam dotakao:

Maslowljeva hijerarhija potreba:
http://www.businessballs.com/maslow.htm

Simulacijska teorija:
http://www.simulation-argument.com/simulation.html

Ja se u međuvremenu izvinjavam svima - već sam ranije u nekim postovima nagovijestio da sam preopširan ali ovaj put sam prevazišao sebe, izgubivši pri tome jedan dobar komad subote. Sada me izvinite, moram da se posvetim nekim stvarima koje na mojoj hijerarhiji potreba imaju važnije mjesto od ovog foruma - večera :D
Prvo, drago mi je, ma u kakvoj intenciji pisan, kada nas neko počasti ovako dugim, pogotovo ovako kvalitetnim postom.
Ja ću neke stvari, čisto laički ovdje opservirati: religija nije naučna, ali morat ću početi Majkom Terezom, i njenim djelima, a kojoj se da sada ne pravimo duge digresije i mnogo toga spočitavalo: ali ista ispod sarija nije imala ništa, a neumorno je radila.
Ona je rekla jednu divnu i istinitu stvar: mnogi koji su se iskreno i nenaplativo suočili sa humanitetom, od Afrike do Indije, jednako su potvrdili: mnogo više od gladi, te ljudske oči htjele da su da budu voljene: da im nešto bude dobro učinjeno.
Možda su vaši roditelji ili brat sinoć opljačkali banku, ili žive daleko ili blizu vas, možda su na ovaj ili onaj način nemoralni, ili moralni, ili supermoralni: možda nisu onakvi prema vama kakvi biste vi htjeli: možda vi niste onakvi prema njima kakvi bi oni htjeli da budete: no temeljno i banalno pitanje jeste: da li vi uopće kontaktirate sa istima.
Ljudi mogu imati dijametralno različite stavove, mogu potpuno različito živjeti, ali mogu kontaktirati.
Ovo pišem zato što mnogi nemaju uopće kontakta makar sa jednim članom svoje porodice.
Da ne govorimo da je u balkanskim zemljama dugo vladala prešutna ili javna krvna osveta, pa je to sankcionirano, posebno jakim zakonima SFRJ-a.
Sa jednim zapadnim prijateljem sjetih se jedne priče svoje davne o Titu i njegovim propustima, jer inače bolujem od raznih noviteta, pa sam u tu priču dobrim dijelom uklopio i Tita: on mi je dobrano promijenio moj stav rekavši mi da makar sam ja danas sretan, mnogi ljudi oko mene nisu, i makar SFRJ i vodila ljude u daljnju iluziju većina današnjih ljudi bila bi sretna, a ne nesretna.
Sreća je konkretna stvar, ona je materijalno i psihički opipljiva: nju ne mogu zamijeniti nikakve krive ili prave ideologije, a ideologija ili društveni sustav, o čemu nam i Maslow sa svojim plato-doživljajem kani nešto reći, utoliko su efikasni ukoliko su konkretni i vidljivi.
Šta je konkretno činim za ljude oko sebe?!
Opet se vraćam na osnovno pitanje: možda sam drogiran, alkoholiziran, član političke stranke, ove ili one organizacije, društvene tendencije: no, pričam li sa bratom, sa prvim susjedom...
Kapitalizam 2 neumitno postoji: još uvijek dobrim dijelom u SAD-u, u skandinavskim zemljama, dobrom dijelu Evropu, postoji veliki povratak socijalističkih partija: mnogi naši dijasporaši, ovo govorim iz kontakata face to face, imaju divne kontakte sa strancima komšijama u tim evropskim zemljama: susjedi su ih namah prihvatili: kahvenišu tamo, dok u BiH toga više nemaju: da li ovdje ljudi vjeruju da putem raznih višenaplatnih samoakcija njihov život može izgledati demokratski u to se ne bih petljao: samo znam mnoge koji uspješno drugima nejavno pomažu.
Sve je to vrlo prirodan proces: ne može Muji biti ćeif da ne zapali, jer će on svojoj kćeri raspaliti šamar kada ista zapali (rezultat je da će ista ili prestati ili stići do heroina: dugine boje u takvom društvenom sustavu rijetke su), a tuđu kćer možda Mujo, kao pravi bh. macho, i povali negdje tajno-javno.
Priča zvuči vulgarno, prepotentno, nehumano, ali je čisto bihevioralna, i bazira se na tome da društvo koje konačno iskiše svo svoje zlo manifestirano kroz banalni društveni kriminal ili ratove konačno dođe do političke i naučne tobe i skromnosti.
To je priča o Norveškoj u kojoj je socijalistička partija pobijedila.
Ili o ljevici, koja zadnjih godina, u Evropi napušta čak i socijaldemokratske korijene i okreće se socijalistima, komunistima, zelenima.
To je priča o životnim stilovima u kojima Bryan Adams gotovo nepoznat živi u Kanadi u dvosobnom stanu u kojem je decenijama živio, a ista država ima ogromne socijalne fondove, o zemljama u kojima stanovnici mnogo putuju, i imaju skupocjene puteve, a male troše na prehrambene artikle: pa čak i tamo gdje se na alkohol mnogo troši, to je mnogo manje od javne potrošnje: o vilama i drugim stvarima da ne govorimo.
Kultura življenja, kulturologija, itd., a onda i psihologija dođe sama po sebi, kao vrlo spontana i prirodna.
Što reče Isus da ćete ih po djelima poznati...
User avatar
tranquil
Posts: 6638
Joined: 11/08/2007 00:55
Location: Mare Tranquillitatis

#47 Re: O humanosti i istini...

Post by tranquil »

staza wrote:
tranquil wrote:Prije svega dr.gog, hvala na temi. Moje opažanje će biti prilično opširno ali vjerujem da ćeš od svih ljudi barem ti ovo pročitati tako znam da ne pišem uzalud :D Takođe izvini ako malo odlutam s teme, ipak mislim da sve što imam da kažem je povezano na neki način.

Ljubav.

Da ne pričamo o Maslow-u i njegovom pozicioniranju ljubavi kao osnovne potrebe odmah iza vode, hrane i krova nad glavom, reći ću nešto svojim riječima, ali ću se svakako opet povezati sa Maslow-om negdje u toku teksta.

Ovdje očigledno ne govorimo isključivo o ljubavi između dvije osobe (inače bi bila na drugom podforumu :D) nego generalno o povezanosti koja bi trebala da postoji između ljudi koji dijele zajednički, širi ili uži prostor ili neke druge karakteristike.

Nama ovdje, u Sarajevu (i BiH i šire) u 2008. sasvim sigurno nedostaje te ljubavi. Da je ima dovoljno, ne bi se dešavale razne stvari koje se dešavaju, uključujući šutnju i okretanje glave od problema.

Ponekad se zapitam "kako se ovo desilo ? Gdje smo pogriješili ?" Naravno da je najlakše okriviti neku grupu (vladu, stranku, neku treću političku, nevladinu, vjersku ili bilo kakvu organizaciju) ali oni ako su krivi za nešto, mogu biti krivi samo za te "društvene" stvari, kao što su kriminal, ili diskriminaciju i slične stvari, ali ne mogu biti krivi za ono što nam je u glavama, ne mogu biti krivi za to što je iz nas "isisana" solidarnost prema drugim ljudskim bićima. Kako se onda to desilo ? Imam neke misli o tome, ali nisam 100% siguran da imam odgovore i još uvijek se borim i pokušavam da formulišem neke stvari sam sebi.

Neke stvari sam uspio da povežem ali me odgovori ne zadovoljavaju. Naprimjer, razmišljao sam o nedostatku te "ljubavi" kao društvenom problemu i to sam povezao sa društvenim uređenjem. Sasvim sam siguran da je originalni kapitalizam sa dvije klase nekad u 20. vijeku nestao, i da ga je zamijenio drugi sistem, koji ću u nedostatku pravog imena zvati "Kapitalizam 2". "Kapitalizam 2" ne poznaje klase u izvornom obliku, već cijeli niz slojeva, pa se ova pojava naziva "društvena stratifikacija". Cijela društvena skala je pretvorena u ljestvicu slojeva koji, za razliku od prethodnih klasnih sistema, omogućuvaju pojedincu da se kreće u smjerovima "gore" i "dole". Dakle život (preživljavanje ?) je postao trka prema gore za bolju poziciju na ljestvici. Osoba na jednoj poziciji može ili da usvoji "filozofiju lakta" i da se bori za svoju bolju poziciju na ljestvici, ne dozvoljavajući sebi ni momenat predaha i nepažnje jer će je drugi prestići, ili će se morati zadovoljiti onim što ima i ne gajiti nikakve ambicije da se pomjeri sa mjesta gdje jeste. Da bi bilo gore, čak ni ova pozicija im nije zagarantovana jer postoji pritisak "odozdo" i svako će, čak i ako ne radi na tome da ide "gore" morati da ulaže sve više i više truda samo da ne bude potisnut "dole".

Ovo se ne dešava svugdje u istoj mjeri - sasvim je sigurno da se više dešava u gradskim nego u seoskim sredinama, i da ni u gradu nije pravilo - postoje sektori (ne gradski, nego društveni) gdje te skale nisu bitne i gdje se može lijepo živjeti i u mirnom životu i posvetiti ljubavi prema bližnjima.

E sada nakon ovog dužeg objašnjenja mog viđenja društva, dolazimo do ljubavi između ljudi. Tu ću se ponovo pozvati na Maslowa. Naime, s obzirom na prirodu života u "Kapitalizmu 2", čovjek osjeća stalnu ugroženost svojih potreba koje imaju viši prioritet od ljubavi i prijateljstva. Dakle ako brižni otac mora da brine da li će imati redovnu platu za sljedeći mjesec da bi mogao da nahrani svoje dvoje djece, ako se mora brinuti o tome da redovno plaća ratu stambenog kredita banci da sa svojom ženom i djecom ne bi bio deložiran na ulicu, ako je pod stalnim stresom da će njegov novi kolega u firmi biti kompetentniji od njega i da će on postati nepotreban, pa tu opasnost pokušava neutralizirati dužim ostajanjem na poslu i radom do iscrpljenosti, takav čovjek će vrlo brzo početi da zaboravlja na lijepe stvari u životu, i početi da manje obraća pažnju na ljude oko sebe i njihove probleme, i da se samo fokusira na svoje.

Tada "ljubav" pada na ljestvici prioriteta. Problem je u tome što je "seks" fiziološka potreba kojoj se ipak mora udovoljiti čak i u nedostatku ljubavi (ovdje govorim o ljubavi prema osobi suprotnog spola). Onda imamo pojave koje idu uz tzv. zapadni način života - veze za jednu noć, ili kraći period, prostitucija i sl., i koje se najčešće nazivaju "nemoral", a ustvari se radi o "brzom" udovoljavanju potreba za seksom bez previše trošenja vremena koje bi sigurno bile neophodne u ozbiljnijim ljubavnim vezama, jer je to vrijeme potrebno za održavanje pozicije na društvenoj skali. Slično važi i za prijateljstvo - sve je manje vremena za njega (jedino što ono nema supstitut u seksu).

Dakle to su bili uzroci problema otuđenosti. Međutim ovakav model ima svojih problema.

Naprimjer, ekstremni slučajevi kao što je rat, imaju zanimljive efekte na ljudsku solidarnost. Iako su tada ugrožene i one osnovne ljudske potrebe, da se tako izrazim "glava je u torbi", upravo u to vrijeme se pokazuju i najljepši primjeri ljudske solidarnosti. Svi koji smo preživjeli rat sjetićemo se primjera kada su komšije dijelile svoje zadnje zalihe, i kada se rizikovao život da se pogne drugome. Nedavno sam baš razmišljao o tome dok sam gledao film "Pijanist", po istinitoj priči poljskog Jevreja Wladyslaw-a Szpilman-a koju sam nekad ranije imao zadovoljstvo da pročitam. U filmu postoji scena kada nekoliko Jevreja, čekajući na željezničkoj stanici voz koji će ih odvesti u Auschwitz, dijele jednu karamelu. Svi koji su preživjeli rat u BiH znaju da su se ovakve stvari (mada ne baš u ovakvom ekstremu) dešavale i ovdje. I tu, na takvim primjerima, čitava Maslowljeva skala se raspada.

Takve stvari ne mogu pouzdano da objasnim. Jedino što mogu da smislim kao objašnjenje je da ratne i slične situacije imaju neka svoja pravila, i da su tada normalni obrasci ponašanja nevažeći. Tada ne postoji društvena ljestvica, barem ne onako izraženo kao u "Kapitalizmu 2" u mirnodopsko vrijeme, i ljudi su bliže svojoj pravoj prirodi, koja je u osnovi altruistička. Ovo je možda dobro objašnjenje, ali još nisam 100% sam sebe uvjerio tako nemojte tražiti od mene da ovo dalje obrazložim.

Vratimo se u Sarajevo 2008 da bih pokušao da objasnim drugi dio posta od dr.goga - onaj koji govori o višku negativnih emocija.

Sada, kada imamo ljude koji su pod stalnim pritiskom, pod imperativom da se "laktaju" samo da bi preživjeli, u njima se gomilaju frustracije i postaju osjetljivi. Evo ja sam prvi koji ima takvih problema, s tim da je još uvijek dobro da ih mogu prepoznati a onda i kontrolisati. Radeći u prilično dinamičoj privrednoj grani, gdje se baš brzo živi i radi, nekad se toliko osjećam kao miš u klopci da ponekad mislim kako ću da bacim ovo sve i da se odselim u neko malo mjesto, ne znam, Teslić, Kreševo, Gračanicu, i da tamo živim nekim mirnim životom bez srkleta i sikiracije. Ponekad sam toliko depresivan da hodajući kroz grad i gledajući izraze lica ljudi, vidim samo isti izraz lica kao i na svom - kao da je ovo grad depresivnih i frustriranih ljudi. Ponekad mi se, kao ateisti a bivšem vjerniku (ipak je ovo podforum Religija, ne samo Filozofija :D) učini kao da je Bog u našem svemiru stvarno postojao, ali da više nismo u našem svemiru nego smo izdvojeni u neki drugi svemir, u kome nema Boga nego... ili ništa ili smo dio neke nehumane matrice, simulacijskog eksperimenta koji treba da utvrdi naše granice izdržljivosti i naše obrasce ponašanja u raznim uslovima. Jedna ograda - da se razumijemo, ovdje pod Bogom ne mislim na Abramskog Boga koji dijeli kaznu i nagradu po zasluzi, nego na zadnjeg Boga u kojeg sam vjerovao prije nego što sam postao ateista, deističkog Boga koji nije tu zbog nas niti mi zbog njega, nego je On samo autor nekog prirodnog poretka koji mi se sada čini narušenim, barem na ovoj planeti. I napominjem da ovo nije moje stalno uvjerenje, nego ovaj osjećaj imam samo ponekad, npr. u depresivnim danima kakvi su ovih zadnjih nekoliko sedmica u Sarajevu.

I šta se onda dešava kada imam takav osjećaj ? Onda me iznervira neka političarka na TV-u koja, istina nije u pravu, ali toliko me napravi eksplozivnim da mi dođe da odem do zgrade kantonalnih institucija i gađam je jajima iako nikada nisam zagovarao nasilno rješenje. Ili se toliko iznerviram na drugačije mišljenje u nekim stvarima - npr. ova rasprava o vjeronauci u vrtićima - iako i dalje smatram da sam u pravu, pomisao na to šta će se desiti ako moje mišljenje ne bude zadnje - da će nekad u budućnosti moje dijete biti odvojeno od drugih na početku tog i tog časa - me toliko iznervira da zapjenim, ali baš se pravo iznerviram. E sada, to se i ne vidi u mojim postovima jer je to stvar kontrole - naučio sam da prepoznajem bijes u sebi i da ga kontrolišem, da prepoznam kada me je nadvladao bijes i da ga savladam iste sekunde.

Dakle ova kontrola bijesa i drugih loših emocija mora da počne od njihovog prepoznavanja. Za to je potrebno malo introspekcije, i da osoba ponekad prepozna da nije u pravu. Nažalost, ljudi su često jako egoistični i ne žele priznati grešku čak i kada je postanu svjesni. Ponovo, radi se o problemu koji sam uočio kod sebe. Nekada bih nastavio da kontriram čak i kada me pobijede argumentima u nekoj raspravi. Sada pokušavam da uočim takve situacije, tako da ulazim u rasprave samo kada baš mislim da sam u pravu, i ako prepoznam da sam ipak pogriješio, da priznam tu grešku. Tvrdoglavost je izlječiva bolest. Kada se u umu čvrsto ugnijezdi teza "moguće je da pogrešno mislim/govorim/djelujem", e onda pod preispitivanje dolazi svaka svjesna akcija i tada je moguće prepoznati bijes i zlobnost u svom začetku, i eliminirati ih prije nego što nanesu zlo drugima.

Na kraju bih da se osvrnem na rješavanje uzroka. Tu je onaj moj najveći strah - šta ako normalnog rješenja nema? Dakle, da se izjasnim - sva ova kritika kapitalizma ne znači da sam komunista (ako je to neko do sada pomislio) - naprotiv, imam velikih problema sa ideologijama kada se ispoljavaju u ekstremnom obliku. Nisam mišljenja da možemo tek tako da se podignemo i promijenimo ne samo garnituru ljudi i sistem koji nas guši, i bojim se da bismo samo ponovo došli do nekih starih problema od kojih smo u međuvremenu pobjegli. Iako smo "prije" živjeli bezbrižnije i time i imali priliku da budemo bolji ljudi, taj sistem je nažalost ipak netolerantan prema mišljenju drugačijem od zvanične ideologije (naravno u različitom stepenu u zavisnosti od varijanti - naravno da nije bilo isto u SSSR i SFRJ), a da ne pominjem da je ekonomski neodrživ - ako ga opet uspostavimo, opet će se raspasti.

Duboko u sebi vjerujem da se čovjek može izliječiti, i da ozdravljenje čovjeka mora poći od ozdravljenja društva. To pretpostavlja promjene, samo je problem u tome što ne znam koje promjene. Ne znam rješenje, ali vjerujem da postoji i da ćemo ga nekad pronaći. Činjenica da je, uprkos svojoj nehumanosti, "Kapitalizam 2" i dalje najbolji i najstabilniji oblik u koji je ljudssko društvo evoluiralo, ne oslobađa nas od toga da tražimo neko novo rješenje koje možda sada ne vidimo ali možda će naša djeca živjeti u takvom sistemu, i čuditi se nama kako ga nismo mogli ranije uočiti.

Time bih završio. Stavio bih još par linkova koji detaljnije objašnjavaju neke stvari koje sam dotakao:

Maslowljeva hijerarhija potreba:
http://www.businessballs.com/maslow.htm

Simulacijska teorija:
http://www.simulation-argument.com/simulation.html

Ja se u međuvremenu izvinjavam svima - već sam ranije u nekim postovima nagovijestio da sam preopširan ali ovaj put sam prevazišao sebe, izgubivši pri tome jedan dobar komad subote. Sada me izvinite, moram da se posvetim nekim stvarima koje na mojoj hijerarhiji potreba imaju važnije mjesto od ovog foruma - večera :D
Prvo, drago mi je, ma u kakvoj intenciji pisan, kada nas neko počasti ovako dugim, pogotovo ovako kvalitetnim postom.
Ja ću neke stvari, čisto laički ovdje opservirati: religija nije naučna, ali morat ću početi Majkom Terezom, i njenim djelima, a kojoj se da sada ne pravimo duge digresije i mnogo toga spočitavalo: ali ista ispod sarija nije imala ništa, a neumorno je radila.
Ona je rekla jednu divnu i istinitu stvar: mnogi koji su se iskreno i nenaplativo suočili sa humanitetom, od Afrike do Indije, jednako su potvrdili: mnogo više od gladi, te ljudske oči htjele da su da budu voljene: da im nešto bude dobro učinjeno.
Možda su vaši roditelji ili brat sinoć opljačkali banku, ili žive daleko ili blizu vas, možda su na ovaj ili onaj način nemoralni, ili moralni, ili supermoralni: možda nisu onakvi prema vama kakvi biste vi htjeli: možda vi niste onakvi prema njima kakvi bi oni htjeli da budete: no temeljno i banalno pitanje jeste: da li vi uopće kontaktirate sa istima.
Ljudi mogu imati dijametralno različite stavove, mogu potpuno različito živjeti, ali mogu kontaktirati.
Ovo pišem zato što mnogi nemaju uopće kontakta makar sa jednim članom svoje porodice.
Da ne govorimo da je u balkanskim zemljama dugo vladala prešutna ili javna krvna osveta, pa je to sankcionirano, posebno jakim zakonima SFRJ-a.
Sa jednim zapadnim prijateljem sjetih se jedne priče svoje davne o Titu i njegovim propustima, jer inače bolujem od raznih noviteta, pa sam u tu priču dobrim dijelom uklopio i Tita: on mi je dobrano promijenio moj stav rekavši mi da makar sam ja danas sretan, mnogi ljudi oko mene nisu, i makar SFRJ i vodila ljude u daljnju iluziju većina današnjih ljudi bila bi sretna, a ne nesretna.
Sreća je konkretna stvar, ona je materijalno i psihički opipljiva: nju ne mogu zamijeniti nikakve krive ili prave ideologije, a ideologija ili društveni sustav, o čemu nam i Maslow sa svojim plato-doživljajem kani nešto reći, utoliko su efikasni ukoliko su konkretni i vidljivi.
Šta je konkretno činim za ljude oko sebe?!
Opet se vraćam na osnovno pitanje: možda sam drogiran, alkoholiziran, član političke stranke, ove ili one organizacije, društvene tendencije: no, pričam li sa bratom, sa prvim susjedom...
Kapitalizam 2 neumitno postoji: još uvijek dobrim dijelom u SAD-u, u skandinavskim zemljama, dobrom dijelu Evropu, postoji veliki povratak socijalističkih partija: mnogi naši dijasporaši, ovo govorim iz kontakata face to face, imaju divne kontakte sa strancima komšijama u tim evropskim zemljama: susjedi su ih namah prihvatili: kahvenišu tamo, dok u BiH toga više nemaju: da li ovdje ljudi vjeruju da putem raznih višenaplatnih samoakcija njihov život može izgledati demokratski u to se ne bih petljao: samo znam mnoge koji uspješno drugima nejavno pomažu.
Sve je to vrlo prirodan proces: ne može Muji biti ćeif da ne zapali, jer će on svojoj kćeri raspaliti šamar kada ista zapali (rezultat je da će ista ili prestati ili stići do heroina: dugine boje u takvom društvenom sustavu rijetke su), a tuđu kćer možda Mujo, kao pravi bh. macho, i povali negdje tajno-javno.
Priča zvuči vulgarno, prepotentno, nehumano, ali je čisto bihevioralna, i bazira se na tome da društvo koje konačno iskiše svo svoje zlo manifestirano kroz banalni društveni kriminal ili ratove konačno dođe do političke i naučne tobe i skromnosti.
To je priča o Norveškoj u kojoj je socijalistička partija pobijedila.
Ili o ljevici, koja zadnjih godina, u Evropi napušta čak i socijaldemokratske korijene i okreće se socijalistima, komunistima, zelenima.
To je priča o životnim stilovima u kojima Bryan Adams gotovo nepoznat živi u Kanadi u dvosobnom stanu u kojem je decenijama živio, a ista država ogromne socijalne fondove, o zemljama u kojima stanovnici mnogo putuju, i imaju skupocjene puteve, a male troše na prehrambene artikle: pa čak i tamo gdje se na alkohol mnogo troši, to je mnogo manje od javne potrošnje: o vilama i drugim stvarima da ne govorimo.
Kultura življenja, kulturologija, itd., a onda i psihologija dođe sama po sebi, kao vrlo spontana i prirodna.
Što reče Isus da ćete ih po djelima poznati...
Drago mi je da je još neko pročitao ovaj post, iako je prilično dug. Iako sam napisao preko hiljadu i po postova, i iako je prošlo više od godinu, i iako sam tada bio u dosta depresivnijem raspoloženju nego što sam danas, citirani post mi je i dalje nekako najdraži od svih koje sam napravio na ovom forumu.

Intencija mi je bila vjerovatno da izbacim iz sebe svu tu negativnu energiju koja mi se skupila kako zbog nekih dešavanja u privatnom životu, tako i zbog nekih dešavanja u društvu (u to vrijeme u mom gradu i državi su bili su aktuelni ubistva Ljubice Spasojević i Denisa Mrnjavca).

Dan danas potpisujem svaku riječ iz gornjeg posta. Takođe, složiću se i sa skoro svim tvojim komentarima - jedina stvar gdje bih dao komentar je onaj dio o Majci Terezi - iako je široko rasprostranjeno mišljenje da se radi o velikom dobročinitelju, ima i drugih mišljenja koja kažu da je takav imidž samo rezultat propagande, a da je istina prilično drugačija (vjerovatno znaš za neke od ovih stavova jer i sam kažeš da joj se "mnogo toga spočitavalo"). To je međutim, opet tema za sebe.

Za prethodnu godinu desilo se tako puno, a tako malo stvari.

Globalno gledano desilo se puno toga. Kapitalizam 2 - ili hajde da izbjegnemo nazivanje po vlasničkim odnosima, nazovimo ga po vladajućoj ideologiji, dakle neoliberalizam - je i dalje tu, nema sumnje, ali izgleda da nije baš u najboljoj formi. Kao što si dobro primjetio, to je stvorilo podlogu za oživljavanje nostalgije prema pravom socijalizmu ili čak komunizmu, koji danas, kada je trenutni sistem u krizi, ni ne djeluje toliko loše.

Takođe, tu su i alternativne ideologije - mislim da po prvi put u našim životima možemo gledati jednu ideologiju u nastajanju, što je privilegija samo nekih generacija. Govorim o famoznom "Zeitgeist" pokretu, naravno, koji je utočište za sve koji su se razočarali u kapitalizam, a ne žele niti da se vrate historijski dokazano propaloj "vladavini proletarijata".

Lično ne nalazim rješenje za globalne stvari ni u komunizmu niti u Zeitgeist-u - obje su deklarisane ideologije, a kad se ideologije domognu vlasti, kotrljaju se glave. Moram priznati da sam slijep ovdje - ne vidim izlaz u postojećim ideologijama (pa ni toj najmlađoj), zapravo mislim da ideologije nisu pravo rješenje i da bismo ih se nekako trebali riješiti, samo što ne znam kako, ali sam i dalje optimista i ipak vjerujem da će rješenje s vremenom biti pronađeno, samo ga ne trebamo prestati tražiti.

Može izgledati da sam sa par prethodnih pasusa skrenuo sa teme, ali mislim da nisam - ako želimo masovnu promjenu u razmišljanju ljudi, cijeli sistem mora da se mijenja. Nehumani sistem neće dati podršku da pojedinac radi lijepe stvari u životima ljudi, da bude solidaran sa okolinom. Sistemu kakav trenutno jeste je jedino bitno da pojedinac bude EFIKASAN, a to ne ide pod ruku sa solidarnošću prema drugima. Tek nakon promjene sistema se stvara osnova za promjenu načina razmišljanja. A da bi se desile te radikalne promjene, opet je moraju inicirati pojedinci sa svojom idejom i djelovanjem.

Tu dolazimo do drugog dijela moje opservacije o promjenama u zadnjih godinu dana. Kada sam ranije rekao "dogodilo se tako puno a tako malo stvari", pod ovim "desilo se malo stvari" mislio sam na naše lokalno okruženje, a naročito na mentalni sklop ljudi. Teže od mijenjanja sistema i vladajuće ideologije je izmjena sistema u našim glavama. Součimo se sa bolnom istinom: mi ne znamo za bolje, ne sada gdje jesmo. Navikli smo da živimo u ovom svijetu laktanja, i čak i kada bi se stvari na vrhu piramide promijenile, proces mijenjanja mentaliteta ljudi bi bio dugotrajan i bolan.

Da se razumijemo - uvijek sam bio protiv mišljenja da postoje određeni mentaliteti ljudi vezani za određenu teritoriju. Na duži rok, sve je podložno promjenama. Problem je u tome što takvim promjenama trebaju godine ili decenije da bi se primjetile. Kako običnom ljudskom biću takvi periodi jako sporo prolaze, stiče se dojam da se ništa ne mijenja i da smo ovakvi oduvijek bili i da ćemo oduvijek biti. "Znam ja nas..."

U stvarnosti, promjene se dešavaju mnogo brže nego što to mislimo. Mi smo sasvim sigurno puno drugačije društvo nego što smo bili npr. 1990. godine. OK, desio se rat, i promjena društvenog sistema, ali evo, iznosim ovdje tvrdnju da smo kao društvo drugačiji čak i u odnosu na 1996. godinu - a od tada nije bilo ni rata ni većih izmjena, čak i ljudi na vlasti se nisu previše mijenjali, ali imam osjećaj da se obični ljudi na ulicama gradova i sela, u svojim glavma jesu promijenili. Prisjetimo se malo tih prvih postratnih godina, i sjetimo se kako smo tada razmišljali mi i naši bližnji, koji su nam tada bili ciljevi u životu a koje ciljeve imamo danas. Svi moramo priznati - neke stvari su se izmijenile nabolje, neke nagore, ali sasvim sigurno da ih je bilo.

Da ne dužim previše, jer sam sve već rekao na ovu temu u gore citiranom postu - koliko god nevjerovatno zvučalo, vjerujem da pojedinac može napraviti izmjene u društvu, djelujući pozitivno na ljude oko sebe, a posebno ako se vodi sa nekom društvenom odgovornošću i u mislima ima i cijelo društvo i pokušava da aktivno djeluje na njega. Nekada su takve akcije tup udarac u debeli betonski zid, ali nekad ostave pukotinu, pa i ako se ne primjeti odmah, erozija s vremenom uradi svoje.

Možda sam u ovom nastavku prošlogodišnjih razmišljanja samo periferno dotakao originalnu temu, i više pričao o društvenim uslovima za stvaranje "opipljive sreće" i solidarnosti između fizički bliskih ljudi ("ljubav" u terminologiji pokretača teme) koji u urbanim mjestima žive jedni do drugih cijeli život a da se ne upoznaju, ali čini mi se da je upravo u tome i problem - ljudi se sami od sebe neće promijeniti, i neke izmjene u širem okruženju su nažalost preduslov bez kojeg ne možemo krenuti dalje.

Pozdrav.
staza
Posts: 582
Joined: 04/03/2009 22:58

#48 Ljubav = djelo!

Post by staza »

Moj post dolazi odmah ispod tvoga, tako da te neću citirati.
To o komunizmu potpuno prihvatam što si napisao: o tome sam i htio reći govoreći o Evropi.
Nije tu važna recesija: daleko je najviše otpuštenih u SAD-u, Fiat preuzima vodeće mjesto u automobilskoj industriji, a mnoge zemlje Zapadne ili Sjeverne Evrope sasvim, uz svu recesiju, pristojno žive.
Izgleda da Kapitalizam 2 uopće nije odgovorio na izazov u SAD-u; bolje je jedan Island sa lijevo-centrističkom vladom odgovorio na krizu, nego SAD, no to je priča za drugu diskusiju, o budućnosti socijalizma, što nema naravno veze sa recesijom: koja je tek pokazatelj da velike multinacionalne kompanije i nisu tako isplative kao što se mislilo.
O Terezi isuviše i slučajno znam: priča o njoj potekla je u Njemačkoj, i rezultat je banalne protestantske antikatoličke kampanje: spomenutu sam uzeo za primjer da bih pokazao šta jedna osoba može da uradi: o pričama o milijardama na privatnim bankovnim ili crkvenim računima ili da se tajno prejedala, ne da ne vjerujem, nego su mi krajnje neprirodne: u Indiji pogotovo, gdje je sve mahala, ciganija, tj. pod stalnom lupom, u hramskom životu, gdje osim sarija i sandala ništa nije imala, a bila je značajno blokirana i od samoga Vatikana, i na sahrani joj bila povorka 4 kilometra duga, teško će tvoja priča proći: neko je napisao, čini mi se, da je samo trebalo skupiti sve te ljude koji su iz poštovanja došli u njenoj povorci: ako Kissinger ili Clinton (koji je nagovarao Jeljcina na bezumnu rusku privatizaciju '90-ih) skupe 500 metara diplomatske povorke bit će dobro.
Znači htio sam nešto napisati o individui koja živi to što govori: koliko takvih autentičnih individua ima takvo je i društvo: a ne zato što je Britney Spears u dobrom menadžersko-reklamnom tonusu.
o Majci Terezi je negativno pisalo i srbijansko Treće oko kao divni južnoslavenski parapsihološki časopis, koji godinama piše o vukodlacima, neprijateljima sa Zapada, i magijskim moćima.
Pri tome nit' je isti medij nahranio gladne u Srbiji, nit' se brinuo o kancerogenim, niti saslušao one kojima je trebala ne hijerarhijsko-američka, nego životna ispovijed.
A o drugim stvarima ne bih ti znao reći, niti me interesira: osobno znam da se uvijek bolje osjećam kada drugima učinim dobro, bez obzira hoće li mi se to vratiti.
Stoga, ne bih volio da se ova dva moja ovotematska posta shvate kao prosuđivanje bilo koga: od individue do društva.
BiH, Crna Gora, Hrvatska, Srbija: divne su zemlje: znam mnoge osobe, koje su napustili mnogo veći komfor u svojim domicilnim sredinama i došle da na ovim prostorima žive, jer i dan-danas smatraju da im je ovdje bolje.
:bih:
User avatar
Ljuska_u_BaklaFi
Posts: 2689
Joined: 27/06/2008 00:48
Location: Tu i tamo...vise tu, nego tamo..
Contact:

#49 Re: ŠTA ZA VAS ZNAČI LJUBAV?

Post by Ljuska_u_BaklaFi »

Ljubav je samo rijec i nista vise ... :sad: :roll: :cry: :run:
User avatar
Ljuska_u_BaklaFi
Posts: 2689
Joined: 27/06/2008 00:48
Location: Tu i tamo...vise tu, nego tamo..
Contact:

#50 Re: ŠTA ZA VAS ZNAČI LJUBAV?

Post by Ljuska_u_BaklaFi »

Zaboravih reci da nisam uvijek tako mislila, a sada ta rijec me asocira na jedan prelijep odlomak Nure Bazdulj Hubijar:
Ljubav je sihirbaz babo
"Ti si meni, babo, uvijek govorio priče u kojima dobro pobjeđuje zlo, ljubav pobjeđuje mržnju, milosrđe grubost, pamet ludilo. Krivo si me ucio, babo. Da si me učio drukčije,možda bi ogrubljela,možda bih sve lakse podnosila. Morao si mi kazati, babo, da je život period tmurnog, sivog vremena s iznenadnim a kratkim sunčanim trenutcima. Ja cu tako ucit svoju djecu. Ako pak njima sunčani intervali budu trajali duže,neće biti na gubitku." :skoljka:
Post Reply