NIN je na jednoj temi spemnuo moralnog gorilu i neko mu je bacio "rukavicu izazova" i pokaze na koji nacin to majmuni mogu biti moralni i imati moralni kod. U ovom clanku koji vjerovatno ima greski u prevodjenju (pa njih mozete na drugoj temi raspraviti
), pominje se i ponasanje zivotinjske vrste u odnosu na moralnost, kao i rasprava o tome odakle moralnost dolazi.Ovo je samo mala "kontra" onima koji tvrde da moralnos dolazi od religije i da je religija ta koja je moral uspostavila. U ovom clanku cete se uvjeriti da bi ljudi bili moralni i bez religije, jer ona nije ta koja forsira moralnost i moralni kod, nego zajednica....bila ona religiozna ili ne (sto vam pokazuje slucaj iz ZOO u Holandiji).
Sta nas cini moralnim?
Kada bi cjelokupna ljudska rasa bila jedna osoba, ista bi vec davno bila proglasena ludom. Ludost ne bi bila u bijesu i mraku ljudskog uma- i pored toga sto to moze biti istinski mracno i pobijesnjelo mjesto. I ne nikako ne bi bilo u transcendentalnoj dobroti tog uma-toliko uzvisenoj, da je pripisujemo necemu vecem od nas samih.
Umjesto toga, ludost bi bila u cinjenici da obje ove osobine, svirepost i velicanstvenost, mogu obitavati u jednom stvorenju, jednoj osobi i cesto, u istom momentu.
Mi smo vrsta sposobna za skoro nevidjenu dobrotu. Lijecimo jedni druge, udvaramo se jedni drugima, placemo jedni za drugima. Otkako nas je nauka naucila, svojevoljno trgamo organe iz nasih tijela i dajemo ih jedni drugima. A u isto vrijeme, koljemo jedni druge. 15 zadnjih godina ljudske istorije su vremenski ekvivalent sabatomskih cestica kreiranih u akceleratorima i nestalih u trilionitom dijelu sekunde, a u istom tekucem momentu nam se dogadjaju horori: Mogadishu, Rwanda, Cecenija, Darfur, Beslan, Bagdad, Pakistan, London, Madrid, New York City, Abu Ghraib, skola za Amise u Pensilvaniji-sve zlocini pocinjeni od navise, najmudrije, najprincipijelnije vrste koju je ova planeta ikada proizvela.Da smo takodje i najniza, najokrutnija i najkrovolocnija vrsta, je nasa sramota- i nas paradoks.
I sto nauka ide dublje u sustinu ponasanja, postaje teze da se sacuva lazno ubjedjenje da smo mi unikatni medju stvorenjima na Zemlji. Ubjedili smo sebe da smo jedina stvorenja koja koriste jezik-sve dok gorile i simpanze nisu naucile jezik znakova. Mi smo jedina vrsta koja koristi alat i pomagala-ali to je samo ako ne brojite vidru koja vadi mekusce iz oklopa tako sto ih razbija kamenom, ili majmun koji koristi list da hvata termite.
Sta nas onda, ili sta bi trebalo da nas razdvaja, je nas visoko razvijeni smisao za moralno; osnovno razumijevanje dobrog i loseg, pravednog i nepravednog, sta znaci ne samo da osjecamo vlastiti bol-sto svako sa elementarnim nervnim sistemom moze-nego i bol drugih. Ova kvaliteta je kristalisana sustina ljudske vrste. Zasto je i sustina koja se cesto pokvari-niko ne zna.
Moralnost moze biti koncept tesko shvatljiv, ali mi ga brzo usvojimo i prihvatimo. Dijete u predskolskom ce brzo shvatiti da nije u redu da jede u ucionici jer je ucitelj/uciteljica tako rekao. Ako se pravilo promijeni i jedenje u ucionici odobri, dijete ce rado prihvatiti. Ali ako u isto vrijeme ucitelj kaze da je u redu da gurne drugo dijete sa stolice, dijete ce se neckati. Reci ce: Ne, to nije u redu”, kaze psiholog Michael Schulman, ko-autor knjige “Bringing Up a Moral Child”. U oba slucaja, neko je naucio dijete oba pravila, samo sto pravilo o guranju drugog sa stolice ima vecu tezinu, tezinu koja se opire cak i kada neko sa autoritetom kaze da je u redu da se to uradi. To je razlika u stvarima koje imaju moralnu tezinu i stvarima koje su cista socijalna pravila, a Schulman i drugi vjeruju da djeca to osjecaju urodjeno.
Naravno, cinjnica je da ce dijete i udariti nekada i nece se bas toliko lose osjecati kada to uradi-ako nije uhvaceno na djelu. Isto vazi za ljude koji kradu ili tirane koji progone i ubijaju.
“Moralno presudjivanje je prilicno uniformisano od osobe do osobe” kaze Mary Hasure, profesor psihologije na Harvardu i autor knjige “Moral Minds”. “Moralno ponasanje, na drugoj strani, je i crno i bijelo”. Pravila koja poznajemo, cak i ona koja intuitivno osjecamo, nisu uvijek i ona koja slijedimo.
Odakle ova intuicija dolazi? I zasto smo toliko razliciti kada ih treba slijediti i ici tamo gdje nas vode?
Naucnici jos ne mogu odgovoriti na ova pitanja, ali ih to nije zaustavilo da tragaju za odgovorima. Skeniranje mozga daje neke rezultate. Istrazivanja kod zivotinja, takodje. Istrazivanja plemenskih ponasanja daje jos uvijek rezulatate. Nijedno od ovih istrazivanja nas nece natjerati da se ponasamo moralnije, bar ne odmah. Ali nam moze pomoci da razumijemo sami sebe i svoje postupke-mozda mali korak od divljastva, ali jedan veoma vazan.
Moralni majmun
Najdublji temelj na kojem je sagradjen moral je fenomen suosjecanja, razumijevanje da ono sto povrijedi mene, povrijedilo bi i drugog. I bez obzira na ego ljudske rase, ovo je kvaliteta koju imaju i druge vrste.
Nije iznenadjujuce da zivotinje mnogo manje kompleksne nego ljudska bica pokazuju karakteristiku koja je duhovno velikodusna kao suosjecanje, posebno ako se odluci da duhovno nije uopste umijesano. Proucavatelji ponasanja obicno smanje ono sto mi zovemo suosjecanje na kupo-prodajni biznis poznat i kao reciprocitetni altruizam. Usluga ucinjena danas-hrana, skloniste-donosi uzvratnu uslugu sutra. Ako kolonija zivotinja prakticira daj-i-uzmi strategiju dobro, grupa prezivljava.
Ali cak i kod zivotinja ima jos nesto vise. Jedno od prvih i vjerovatno najkonkretnijih posmatranja suosjecanja kod zivotinja, napravila je Ruska primatologistkinja Nadia Kohts, koja je studirala kogniciju kod zivotinja u prvoj polovini 20. stoljeca i koja je podizala mlade simpanze u svojoj kuci. Kada bi jedan od njenih simpanzi otisao na krov kuce, strategije da ga se dozove kao sto su pozivi, ponuda hrane…rijetko bi kada uspijevali. Ali ako Kohts sjedne na zemlji i pretvara se da place, simpanza bi odma dosao do nje. “Trcao bi oko mene kao da trazi onog ko me rasplakao”, napisala je Nadia. “Njezno bi mi podigao bradu dlanom svoje ruke….kao da pokusava da shvati sta se dogadja.”
Tesko da morate ici u proslo stoljece da trazite primjere kao ovaj navedeni.
Cak su i cinici omeksali na pricu o Binta Jua, zenku gorile koja je 1996 spasila trogodisnjeg djecaka koji je slucajno upao u njen prostor u ZOO vrtu, tako sto ga je njezno uzela u narucje i ljuljala ga a zatim ga odnijela do vrata gdje su ga ljudi preuzeli. “Kapacitet suosjecanja je kompleksan” kaze primatolog Frans de Waal sa Ermory Univerziteta, autor knjige “Our Inner Ape”. Mi dijelimo osnove sa mnogo zivotinja”.
Iako nije moguce izmjeriri suosjecanje kod zivotinja, kod ljudi je druga prica. Hauser navodi studiju u kojoj su supruznici ili nevjecani parovi bili podvrgnuti slikanju Funkcionalne Magnetne Rezonanse u isto vrijeme kada im se nanosio bol srednje jacine. Upozoreni su svaki put prije nanosenja bola i njihov mozak bi “zasvijetlio” na poseban nacin pokazujuci znak blagog straha. Onda im je receno da se njima nece vise nanijeti bol, ali njihovim partnerima hoce. Cak i kada nisu mogli vidjeti jedno drugog, mozak posmatranog partnera bi “zasvijetlio” na isti nacin na koji bi zasvijetlio da se njima nanosi bol. “Ovo je prilicno ono: ja osjecam tvoj bol, iskustvo”, kaze Hauser.
Mozak radi cak i vise kada je prijetnja veca. Najpoznatiji scenario istrazivaca morala je dilema voza. Stojite nedaleko od tracnica a voz koji juri bez kontrole ide pravo na 5 ljudi koji nista ne primjecuju. Blizu vas je prekidac koji mozete koristiti da skrenete voz na paralelene tracnice i tako spasite 5 nevinih ljudi. Da li biste to uradili? Naravno. Spasite 5 zivota bez ikakvih problema. Sada pretpostavimo da na paralelnim tracnicama stoji jedan covjek. U ovom slucaju rezulatat bi bio 5 zivota za jedan. Da li biste mogli ubiti jednog covjeka da spasite 5? Sta ako je taj jedan, nevin covjek na mostu iznad pruge i vi morate ad ga gurnete s mosta da zaustavite voz? Postavite ova pitanja ljudima koji su podvrgnuti slikanju funkcionalne magnetne rezonanse i slike mozga postaju krajnje neuredne.
Koristiti prekidac da preusmjerimo voz i ubijemo jednu osobu umjesto 5 povecava aktivnost u doroseletaralnom prifrontalnom korteksu-mjestu gdje se donose hladnokrvne i proracunate odluke. Komplicirajmo stvari dodavajuci ideju nevinog covjeka gurnutog sa mosta i medijalni frontalni korteks-lokacija povezana sa emocijama-se usija. Kada se ove dvije oblasti sukobe, mi donosimo iracionalne odluke. U nedavnoj studiji, 85% ispitanika, na pitanje o scenariju sa vozom gdje moraju da gurnu nevinog covjeka sa mosta da spase 5 nevinih zivota, odgovorili su da to ne bi uradili-cak i kad su znali da takvom odlukom salju 5 nevinih ljudi u hipoteticku smrt. “Sta se to dogadja u nasim glavama?”, pita se Joshua Greene, asistent profesora psihologije na Harvardu. “Zasto je u redu da u jednom slucaju pristanemo da mijenjamo jedan ljudski zivot za pet, a u drugom nije?”
Kako da ostanemo dobri
Biti programiran da znas sta je moralno a sta ne, ne znaci i da cemo se ponasati moralno. Nesto jos uvijek mora da ukljuci taj program, da ga pravilno konfigurira i taj neko je zajednica. Hauser vjeruje da mi svi u sebi imamo osjecaj te “moralne abecede”-eticki ekvivalent osnovnog govora koji, mnogi lingvisti vjeruju, je s nama od rodjenja. Ali sama sintaksa je bezvrijedna ukoliko je ne koristimo da sastavimo rijeci; isto tako je osjecaj za pravedno i nepravedno bezvrijedan ako nas neko ne nauci kako da ga pravilno primijenimo. Ljudi oko nas su ti koji nas uce-cesto to urade veoma dobro. Ali jos jednom da se napomene, ljudska bica nisu ta koja su “izmislila” ovaj sistem ucenja. U Arnhem zooloskom vrtu u Holandiji, de Waal je ostao zapanjen energicnoscu kojom su majmuni forsirali grupne norme jedno vece kada ih je radnik u zoo zvao na veceru. Hranioci u Zoo imaju pravilo da ne daju veceru dok cijela grupa majmuna nije na okupu, ali to vece su dva adolescenta ostali vani da se igraju. Vrijeme koje je trebalo da ih se vrati na isto mjesto gdje je cekala grupa, je izazvalo promjenu raspolozenja kod majmuna- od loseg na gore. Tu noc, radnici su stavili dvojicu “prekrsioca” da spavaju odvojeno od grupe-nesto kao zaistita od odmazde. Ali sljedeci dan, kada im je bilo dozvoljeno da se vrate, grupa im je “jasno i glasno” stavila do znanja sta osjecaju o kasnjenu predhodne noci i ubila hljeb u njima. Kaznjene sipanze su bile prve na veceri naredne noci. Zivotinje imaju, kako de Waal rece, “moranja”-pravila koje grupa mora slijediti i za koja se grupa brine da se slijede.
Ljudske zajednice postavljaju svoja “moranja”, ali ona mogu biti veoma razlicita od kulture do kulture. Uzmite npr. zakon Dobrog Samaricanina koji slucajnog prolaznika obavezuje da pomogne nekome ko je u opasnosti. Nasa vrsta ime veoma kontradiktoran osjecaj o tome kada nekome pomoci a kada ne, i generalno pravilo je, pomozi onima blizu kuce a ignorisi one koji su daleko. To je djelomicno i zato sto je poziv za pomoc osobe koju vidite realniji i blizi od nekoga ciji su problemi opisani od strane trece osobe. Ali je djelimicno i zato sto su korijeni iz vremena kada je dobrobit vlastitog plemena bila bitna za vas opstanak, a dobrobit nekog drugog nije i cak je mogla biti i prijetnja, jos uvijek u nama.
U 21. stoljecu mi smo zadrzali to mocno podsjecanje na nasu originalnu i elementarnu suprotnost koja nas pokrece da pomognemo strancu kojeg neko pljacka ili - zapanjujuci slucaj Wesley Autrey, takozvanog Dobrog Samaricanina New York-a koji je skocio na prugu ispred dolazeceg voza podzemne zeljeznice da spasi bolesnog stranca - ali i dozovoljava da odbijemo poslati malu, novcanu pomoc ljudima Drafura. “Ideja spasavanja zivota stranca na drugoj strani svijeta tako sto cete zrtvovati malo novca, je jos uvije nesto sto nasi “socijalni” mozgovi ne mogu prihvatiti”, kaze Greene.
Kroz skoro citav svijet zakon vas ne tjera da pomognete strancu u opasnosti, ali u Francuskoj i jos nekim mjestima zakonski je sada obavezno da se ukaze “up-close-and-personal” pomoc gdje god je to moguce. U vecini USA napravljena je razlika izmedju akcije i ometanja iste. Hauser kaze: “U Francuskoj su zavrsili sa tim razlikovanjem”.
Ali ne treba vam drzava da kreirate moralni kod. Grupa to isto moze uraditi. Jedno od najmocnijih oruzja forsiranja moralnog koda jedne grupe, je prakticiranje “odstranjivanja iz grupe”. Ako je clanstvo u grupi nacin da osigurate hranu, skloniste, zastitu i porodicu, onda je koncept “crne ovce” veoma zastrasujuca stvar. Religiozni sljedbenici Katolicke Crkve, Menonita i Jehovinih Svjedoka prakticiraju vlastite forme “odstranivanja”-iako odstranjivanja mogu imati ime kao ekskomunikacija. Klubovi, socijalne grupe i udruzenja odstranjuju nepozeljne clanove, a Americka Armija jos uvije koristi prijetnju “odstranjenja” kao disciplinsku mjeru, cak istu i gradira kao “drugo nego casno” ili “necasno” i tako jos vise tamni obiljezje koje ostavlja na osobi na koju je primjenjeno i koju ista nosi kroz citav zivot.
Ponekad odstranjenje dolazi spontano kada se drustvo miliona ljudi udruzi i osudi postupak jednog njenog clana. Oslobadjajuca presuda O.J.Simpsona iz 1995 je mozda razbijesnila ljude, ali je isto tako moralna prica oko njega postala bogatija jer se drustvo kao cijelo okrenulo protiv njega, odbijajuci mu rad, istjerujuci ga iz njegovog country kluba, odbijajuci mu servis u restoranu i sl. U Novembru iste godine njegova radnica-izdavac, koja je otpustena u jeku njenog i Simpsonovog napora da objave knjigu o ubistvima, tuzila je svog poslodavca, tvrdeci da je bila “odstranjena” i “ponizena”. To je, njeni bivsi sefovi mogu ustvrditi, upravo i poenta.
“Ljudska su bica bila malena, bespomocna i nesposobna da se brane u odnosu na one koji su ih napadali” kaze Barbara J. King, bioloski antropolog na Koledzu “William and Mary” i autor “Evolving God”. “Izbjegavanje “odstranjenja” od cjeline je bilo veoma vazno za nas.”
Zasto postanemo losi
Kod toliko mnogo moralnih sistema da nas drze “ispravnim”, zasto se tako cesto pokvarimo?
Ponekad si ne mozemo pomoci, kao da patimo od klinickog ludila i ponasnje nije u skladu sa zdravim razumom. Kriminalni sudovi su toliko tvrdokorni kada je u pitanju klinicka ludost zahtijevajuci da ona bude tako teska da pocinioc nekog zlocina nije cak ni znao da je to sto radi, pogresno. To sprecava vecinu ostalih da dokaze moralnu neravnotezu.
Stvari su drugacije u slucajevima hladnokrvnih i serijskih ubojica, koji znaju da je ono sto rade pogresno, ali to i dalje rade. Za naucnike koji proucavaju nervni sistem, zelja da se i dalje cine nedjela u slucajevima hladnokrvnih i serijskih ubojica u sjecanje doziva slucaj Mr. Gage-a, radnika na pruzi u Vermontu koji je 1848 bio povrijedjen u eksploziji tako sto je komad zeljeza probio njegov prifrontalni korteks. Suprotno svim ocekivanjima, prezivio je ovu nesrecu, ali je poceo da pokazuje znake neobicnog ponasanja-postao je udaljen i izdvojen od sredine, ali nikada kriminalac. Od tada naucnici posmatraju korijene ponasanja serijskih ubojica i u fizickom stanju mozga.
Studija objavljena prosle godine u casopisu NeuroImage mozda pomogne u davanju nekih odgovora. Istrazivaci koji rade u Nacionalnom Institutu za Menatalno Zdravlje, skenirali su mozak 20 mentalno zdravih volontera i posmatrali njihovu reakciju kada su im predocili scenarija nekih legalnih i ilegalnih ponasanja. Mozdana aktivnost koja je najblize pratila hipoteticki pocinjen kriminal-rastuci i opadajuci sa nivoom ilegalnih aktivnosti-je amygdala, duboka struktura koja nam pomaze da napravimo vezu izmedju pocinjenih losih stvari i kazne. Slicno studiji sa vozom (na pocetku clanka), bilo je aktivnosi i u frontalnom korteksu. Cinjenica da subjekti podvrgnuti studiji nemaju socio-patoloskih tendencija, ogranicava donekle vrijednost ovih nalaza. Ali znati kako mozak radi kada stvari idu dobro, je dobar nacin da se sazna gdje da se gleda ako stvari idu lose.
Na srecu, vecina nas nikada ne “ispadne iz moralnih tracnica” kao serijske ubice, ali se nama to desava na “maloj” skali. Suocavamo se sa velikim izazovima, ne kada su u pitanje nase moralne norme prema porodici, okruzenju i mjestu gdje radimo, nego kada trebamo da primjenimo ta ista moralna pravila na ljude van ovih zajednica.
Predstava i ideja “drugog” je teska za Homo Sapiensa. Sociobiologicari su kritikovani kao oni koji najvise ogranicavaju ponasanje svih zivih stvari-ukljucujuci ljude-kao nista drugo no napor da se sto vise gena proslijedi u sljedecu generaciju. Ova ideja ima smisla i svim zivim bicima moze biti oprosteno sto favorizuju svoju grupu umjesto tudje. Ali ovakva ideja se brzo “pokvari”.
Schulman, psiholog i pisac, koji radi sa mladim delikventima u Yonkers, NY, bio je veoma iznenadjen jednog dana zbog kolektivnog bijesa mladih delikvenata na trojicu djecaka koji su opljackali staricu. “To je mogla biti moja baka”, rekao je jedan od njih.
Kada je Schulman upitao, a koga je onda u redu da se opljacka, djecak je rekao “Kineza koji vrsi isporuke”. Schulman objasnjava: “Starica je neko s kim mogu da suosjecaju. Kinez koji vrsi isporuke je doslovno i slikovito, stranac za njih.”
Ova brutalna linija izmedju “nasih” i “stranaca” je evidentna posvuda-mafija koja ubija cesto, okrutno i mnogo puta bez razloga, prica sentimentalno o “familiji”. Ali najizrazajnija u svojoj brutalnosti, ova linija je u ratovima gdje je dehumanizacija “njih” osnova da se izvede ubijanje na masovnoj skali. Knjige i knjige su napisane o tome sta se dogadja u kolektivnim mozgovima u mjestima kao sto su Nacisticka Njemacka ili ex-Jugoslavija. I dok ubice poput Hitlera ili Milosevica nikada nece sjesti na kauc nekog psihijatra, moguce je razumjeti ksenofobicne konce koje su povlacili kod svojih naroda.
“Jugoslavija je veliki, savremeni primjer manipulacije plemenskih osjecanja da se kreira i potakne masovno ubijanje”, kaze Jonathan Haidt, saradnik-profesor psihologije na University of Virgina. “To se moglo vidjetu u Nacistickoj Njemackoj i Ruandi. U vecini slucajeva genocida, uvjek je postojao ekspoloatator morala, koristeci zajednicu za zlo i unistenje.”
Ovo, naravno, ne skida odgovornost sa ljudi koji su slijedili ovakve vodje-stvar koju su raspravljale sudije na Nimberskom sudjenju i moralne poene koju su kroz istoriju zaradili hrabri ljudi stiteci Jevreje tokom II Svetskog Rata ili one koji su odbili da ubiju komsiju Sunn-a cak i kada su to naoruzani ljudi trazili od njih.
Za, velikim djelom nesavrsena bica kao sto smo mi, moralnost je vjerovatno nastrmija razvojna planina. Nasa ruke i veliki mozgovi su nam dali “alat” da dominiramo planetom, ali mudrost dolazi mnogo sporije nego fizicke odlike. Svakako imamo mnogo ubijanja i divljastva ispred sebe prije nego sto se u potpunosti civilizujemo. Nada-moguce, ona realna-je da su napori ispred nas manji, nego oni ostavljeni iza nas.
,tekst beton...još samo da ti nije lijeno prevest,al razumijem te 
