Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post Reply
Buli6
Posts: 359
Joined: 29/03/2020 09:53

#2526 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Buli6 »

te spike što je bilo prije ne prolaze na sudu. vidim da nisi ni pogledao presudu. moderatori brišu pa ćemu. a dozvoljavaju vrijeđanje. nastavite sa svojom Križanćevo jugo kos mudžahedin školom
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2527 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

INTERVJU: GENERAL MARTIN SPEGELJ

BH DANI, Broj 229, 16 april 2001
Razgovarala: Medina Delalic

General Martin Spegelj, prvi ministar odbrane u osamostaljenoj Hrvatskoj, koji se smatra osnivacem Hrvatske vojske i dugogodisnji suradnik hrvatskog predsjednika Stipe Mesica, u ekskluzivnom razgovoru za "SB" kaze:

U bosanskohercegovackom ratu navijao sam za Armiju BiH:

HVO I DIJELOVI HRVATSKE VOJSKE SU IZVRSILI AGRESIJU NA BiH!

Vi ste osnivac Hrvatske vojske, ali niste imali priliku da rukovodite njome. U svakom slucaju ste kompetentni da ocijenite je li HV ucestvovala u ratu u BiH?

Jeste. O tome nema dileme. Godina 1993. je bila kljucna, najteza godina za Armiju BiH. Tada traje jurnjava za teritorijem. Cilj je osvojiti sto vise teritorija. Udar HVO jedinica da bi se osvojio "hrvatski teritorij" u BiH, nije bio dovoljan. HVO je bio slab tako da se ukljucuje Hrvatska vojska, ali moram Vam reci, bez znanja Glavnog stozera. Sta su oni htjeli? Htjeli su prostor od Mostara, Glamoca do Bihaca da pripoje Hrvatskoj. U BiH su poslani dijelovi cetiri brigade. Jedna brigada broji izmedu tisucu i dvije tisuce ljudi. Te brigade su dobro naoruzane, a sa druge strane imaju lose naoruzanu Armiju BiH. U tom sukobu sam apsolutno bio na strani Armije BiH, jer je bila na konceptu za koji sam se i ja zalagao, konceptu cijele BiH. Ovo priznanje je izuzetno dragocjeno, buduci da je zvanicni Zagreb, pa i mnogi hrvatski generali koji su ratovali u BiH kao recimo Slobodan Praljak, tvrdio da HV nikada nije presla bosansku granicu. Nema spora da su jedinice HV-a sudjelovale u agresiji na BiH. Ne samo sudjelovale, nego su usle u borbu protiv Armije BiH kada se ona nalazila u najtezoj situaciji. To je bila Tudmanova agresija. Nije to radio hrvatski narod kao sto ni srpski narod iz Srbije nije bio agresor. U ratu su sudjelovali HVO i profesionalni dijelovi HV, placenici.

Gdje se nalazite 1995. kada su vodene zavrsne operacije u Hrvatskoj i BiH?

Nalazim se u Zagrebu, bez ikakve funkcije. Jos sam 1994. uspostavio kontakte sa nekim zapovjednicima korpusa Armije BiH i satelitskim telefonima smo odrzavali veze. Najcesce sam kontaktirao sa zapovjednikom Petog korpusa, generalom Atifom Dudakovicem, tako da smo razmatrali neke takticko-operativne teme.

Nije Vam smetalo sto se telefon moze prisluskivati?

Iako se taj telefon moze prisluskivati, vojnici se svojim specificnim zargonom mogu dobro razumjeti, a da ne kazu mnogo. Recimo, Dudakovic me jednom pitao: "Kako da branim Bihac? Krenula je ofanziva!" Pitam ga: "Koliko imas snaga?" Odgovara: "Imam puno snaga". Kazem mu: "Idi sa najmanjim snagama u obranu Bihaca, a sa najvecim snagama idi u pozadinu onih koji te napadaju". To je Dudakovic napravio briljantno. On je njima dosao iza leda, poceo je rusiti njihove komore, djelovati po rezervama...Ta je ofanziva stala i prije nego sto je pocela. Dudakovic me je obavjestavao kakva je situacija, a ja sam mu sugerirao sta da radi. Da se ne bi pogresno shvatilo, ja nisam bio na licu mjesta i nisam znao detalje, samo sam sugerirao. Dudakovic je savrseno ostvario sve.

"BLJESAK" I "OLUJA" SU DOGOVORENE OPERACIJE

Kako ocjenjujete zavrsne operacije Hrvatske vojske "Bljesak" i "Oluju" poslije kojih se konacno oslobada Hrvatska i dijelovi BiH?

Operacija koja je za cetiri dana, na prostoru od Benkovca i Zadra do Sunje i od Karlovca do Une, uspjesno izvedena je pod znakom pitanja! To je u povijesti vojnih djelovanja nepoznato da se za tako kratko vrijeme oslobodi tako veliki prostor. Neki politicki dogovor je morao postojati. Nemam dokumenata kojima bih potvrdio svoju tezu, ali su se dogadaji odvijali kao da je dogovor postojao. Cinjenica je da su poslije "Bljeska" i "Oluje" Srbi otisli u Bosnu, a da su bosanski Hrvati, kosovski i vojvodanski Hrvati dosli u Hrvatsku. Posljedice govore da je takvo premjestanje stanovnistvo islo na stvaranje cistih nacionalnih drzava. Radilo se o dogovoru. Nazalost, za taj fingirani dio vojska nije znala. Vojnici su ginuli i sa jedne i sa druge strane. Tokom ovih operacija Peti korpus Armije BiH se nalazio nadomak Banje Luke.

Pod dosta cudnim okolnostima nije doslo do "smotre Armije u Banjoj Luci" kako je najavljivano. Imam dva pitanja: da li je i Peti korpus - makar nesvjesno - bio ukljucen u "dogovoreni rat" i koja je uloga medunarodnih politicara u ovoj epizodi?

Operacije kod Banje Luke 1995. nisu prekinute zato sto su velike sile zestoko reagirale i trazile zaustavljanje operacija, vec zato sto je zaustavljanje operacija kod Banje Luke znacilo da ce moci opstati Republika Srpska, a s druge strane znaci i Herceg-Bosna. Tudman i Milosevic su bili u neposrednom telefonskom kontaktu svaki dan. Danas se tome mozemo cuditi, ali to je istina. Nazalost, i Izetbegovic je pristao na svoj dio iz te njihove podjele. Granice su iscrtane ondje gdje su topovi utihnuli. Granice su postavljene na mjestima gdje se nalazila srpska, hrvatska, odnosno bosanska vojska. To stanje je Dayton zabetonirao i takvo stanje je neodrzivo.

Zasto nikada nije doslo do primjene Vase koncepcije odbrane?

Zbog dogovora Tudman-Milosevic o podjeli Bosne. Tada se ide na uklanjanje Spegelja, zaustavljanje priprema za odbranu. Mi smo u rat usli nepripremljeni, sto je kasnije zadesilo i BiH. Najveci propust je napravljen u vrijeme kampanje na Sloveniju. Tada smo se trebali dici, krenuti, promijeniti vojni odnos, jer je politicki odnos vec bitno bio promijenjen u korist "ugrozenih republika". Hrvatska je izdala, Tudman je izdao Sloveniju tako da smo potpuno nespremni docekali agresiju u jesen 1991. U toj neorganiziranoj situaciji se stvara Hrvatska vojska. Ja sam uklonjen 30. jula 1991., uz obrazlozenje da provociram rat, da sam general rata, a ne general mira.

Nakon sto ste smijenjeni, kratko je ministar obrane bio Sime Ðodan, da bi nakon preuzimanja duznosti ministra sve konce preuzeo Vas dotadasnji zamjenik, "mirovnjak" Gojko Susak. Sta je njegov prvi korak u radu?

Gojko Susak je ministar obrane od septembra 1991. Njegov prvi korak je obustavljanje nabavke oruzja i municije preko dotad koriscenih kanala u inostranstvu. Oruzje se pocelo kupovati mnogo netransparentnijim metodama, zapravo svercom, dok je domaca proizvodnja zanemarena. Najzasticeniji dio i najveca enigma troskova hrvatskog budzeta bili su troskovi ministarstva obrane. Na temelju neogranicenog raspolaganja novcem Susak stice neogranicenu moc.

Vi ste nakon smjene jedno vrijeme morali napustiti Hrvatsku. Koliko znam, prvo Vam je ponudeno da idete u Kanadu?

Susak je mene i moju suprugu posjetio 6. augusta 1991. u nasem stanu i predlozio da odemo u Kanadu. Taj put se izjalovio, ali bi politicki bilo jako smijesno da general Spegelj mora sa funkcije u emigraciju, i to u Kanadu odakle je Susak dosao, a Susak iz emigracije dolazi na funkciju. Istina, napustio sam jedno vrijeme Hrvatsku, ali u svom aranzmanu. Ono sto je, cini se, opravdano uznemiravalo Srbe u Hrvatskoj je prica o pomirbi ustasa i partizana kroz HDZ. To je govorio i tadasnji predsjednik Tudman...Na Prvom opcem Saboru HDZ-a u Lisinskom, februara 1990. Tudman je rekao kako NDH nije samo puka "kvislinska tvorevina" vec izraz povijesnih teznji hrvatskog naroda za vlastitom samostalnom drzavom. Ta izjava nije izrecena u trenutku nadahnuca, ona je zivjela u njemu. Moje uvjerenje je da je prica o pomirbi ustasa i partizana bila velika prevara. Susak je skoro otvoreno najavljivao da pomirba treba u prvom razdoblju dok ne ojacamo u Hrvatskoj i dok Hrvati ne rasciste sa Srbima. U drugoj fazi slijedio bi obracun unutar hrvatskog nacionalnog korpusa.

Dogovor u Karadordevu je podrazumijevao da rata izmedu Srbije i Hrvatske nema, a rata je ipak bilo. To znaci da dogovor nije uspio?

Milosevic je igrao sa figama u dzepu. Pregovarao je sa Tudmanom i navukao ga je na tanak led kada su dogovorili podjelu Bosne. Milosevic je time uspavao Tudmana, jer on nije htio pola Bosne. Milosevic je htio cijelu Bosnu i jedan dio Hrvatske. Poslije Karadordeva je Milosevic racunao da Franjo nece raditi na pripremama za obranu zemlje i u toj teskoj situaciji - kada dode do agresije - pretpostavljao je da ce Tudman pristati da ostane bez juga Jadrana i dobrog dijela zemlje. To je bila Miloseviceva ideja, crta Karlovac-Karlobag-Virovitica. Kasnije su vrsene redukcije s obzirom kako se odvijalo stanje na terenu.
Da li je dogovor Tudmana i Milosevica racunao da se BiH dijeli na dvoje ili troje. Da li su racunali na stvaranje Armije BiH?

Ne. Nikada. U pocetku su pricali o podjeli na dvoje. Sarajevo je trebalo pripasti Velikoj Srbiji. Gojko Susak je jednom rekao da Srbima u BiH svakako pripada 66 posto teritorije, a Hrvatima negdje oko 25 posto. Ostatak je bio predviden za Bosnjake, ali je ocito da na tih preostalih 9 posto teritorija oni ne bi mogli napraviti drzavu. Sustina koncepcije podjele je bila da, ako se svi Srbi iz BiH ne mogu otjerati preko Drine, neka ostanu na ociscenom srpskom dijelu, dok ce na preostalom "hrvatskom" prostoru Hrvati i Bosnjaci zivjeti zajedno. Tek kada se pojavila Armija BiH, Tudman je shvatio da nece moci manipulirati sa Bosnjacima vec ce morati protiv njih boriti kako bi ostvario prosireni hrvatski teritorij. Tako dolazimo do Sarinicevih sintagmi "velika mala Srbija" i "velika mala Hrvatska".

Znate li ko je od dvojice lidera prvi predlozio podjelu BiH?

Buduci da znamo povijest Tudmanove zelje za Velikom Hrvatskom i Miloseviceve za Velikom Srbijom, tesko je reci. Ja sam mislio da ove utopijske ideje nece moci zivjeti. Na kraju 20. vijeka stvarati Veliku, Tomislavljevu Hrvatsku, stvarati Veliku Srbiju!

Utopija je djelomicno realizirana stvaranjem Herceg Bosne i Republike Srpske.

To je isto dogovor Milosevica i Tudmana. To je dogovor da se od ideja velikodrzavnih projekata spasi sto se spasiti da. Naravno, smetalo im je postojanje Armije BiH na koje nisu racunali. To je kljucni momenat za opstanak BiH - cinjenica da je stvorena Armija BiH. Vojska sa skoro 200.000 vojnika, pa kakva je takva je, lose naoruzana, uticala je da su Tudman i Milosevic poceli traziti manje procente teritorije u BiH, a da ne govorim o strateskom znacaju koje je postojanje bosanske vojske imalo za samu Hrvatsku.

Da li su Bosnjaci nevini u prici o podjeli?

Meni je zao sto su neki bosnjacki politicari pristali na podjelu zemlje. U svakom trenutku su morali insistirati na multietnickoj BiH i na multietnickoj Armiji kakvu je zagovarao general Sefer Halilovic kojeg izuzetno uvazavam. Da su bosnjacki politicari insistirali na takvoj Armiji i takvoj BiH, Bosna bi bila kakva je bila prije pocetka rata. Ako ne 1995., takva BiH bi postojala 1996. godine. Drugacija BiH ne moze postojati nego kao drzava u kojoj su Bosnjaci najbrojniji narod i u kojem se prava manjina osiguravaju Ustavom.

Mislim da se SDS-ovcima i HDZ-ovcima u BiH kosa digne na glavi od pomisli da mogu biti manjina?

Naravno, ali to je njihov problem. Sav civilizirani svijet je ureden na tim principima, principima demokracije koja podrazumijeva zastitu manjina. Bosnjaci su temeljni narod u BiH i oni nikada, bez obzira sta hoce Srbi i Hrvati, ne smiju odustati od BiH kao drzave. To je jedina garancija njihovog opstanka
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2528 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

Svjedočenje veleizdajnika Stjepana Mesića na sudu Haagu


Svjedočenje veleizdajnika Stjepana Mesića na sudu Haagu


Mesić za Jutarnji odgovara na optužbe da je izdajnik zbog svjedočenja u Haagu, ali i otkriva detalje famoznog sastanka Tuđmana i Miloševića
https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatsk ... ca-6870723

Bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić omiljena je meta desnice. Haaška presuda šestorici bosanskih Hrvata i javno samoubojstvo Slobodana Praljka u haaškoj sudnici oživjeli su novi val napada na njega. Zdesna ga zbog suradnje i svjedočenja u postupcima pred Haaškim sudom etiketiraju kao glavnog “izdajnika hrvatskih nacionalnih interesa”, a general HOS-a Ante Prkačin preko Bujančeve TV emisije traži njegovo javno vješanje. Hajci se pridružio i dio HDZ-ovaca poput Drage Krpine, a predsjednik Savjetodavnog vijeća HDZ-a Vladimir Šeks pozvao je DORH da se pozabavi navodnim Mesićevim “lažnim svjedočenjem” pred Haaškim sudom.

Iako je na inicijativu Mosta Sabor ukinuo Ured bivšeg predsjednika, Mesić, koji ovog Badnjaka navršava 83 godine, još je daleko od toga da sa svojim vršnjacima šeće po Trgu bana Jelačića i hrani golubove. I dalje na poziv različitih institucija i vlada putuje svijetom. S njim smo razgovarali neposredno nakon povratka s puta Kinu gdje je boravio na godišnjoj skupštini SRCIC-a, Međunarodne nevladine organizacije koja se bavi promicanjem Puta svile, tj. međunarodne trgovine.

Možemo li za početak razjasniti u koliko se ukupno haaških postupaka svjedočili?

- Svjedočio sam u postupcima bivšem vukovarskom gradonačelniku Slavku Dokmanoviću, u postupku Slobodanu Miloševiću i u suđenju generalu Tihomiru Blaškiću.

Suđenja Blaškiću i Dokmanoviću odvijala su se prije vašeg izbora za hrvatskog predsjednika, a u procesu Slobodanu Miloševiću svjedočili ste nakon izbora za predsjednika. Koja su od tih svjedočenja bila tajna?

- Nema tajnih svjedočenja. Bio sam zaštićeni svjedok i to zato što je 1998. uoči svjedočenja u procesu generalu Tihomiru Blaškiću protiv mene pokrenuta orkestrirana kampanja u kojoj su prednjačile tri novinarke, ili kako smo ih tada zvali, “tri gracije”: Olga Ramljak, Aleksa Crnjaković i Dunja Ujević. One su najviše dizale temperaturu. I zato sam pristao da za početak budem zaštićeni svjedok. To, međutim, ne znači da je riječ o tajnom svjedočenju. Nema tu nikakve tajne.

Tko vas je predložio kao svjedoka u ta tri postupka, tužiteljstvo, ili obrana optuženih?

- U sva tri postupka predložilo me tužiteljstvo.

Optužuju vas da je upravo vaš iskaz u predmetu Blaškić, ali i dokumenti koji su iz Ureda predsjednika poslani u Haag, doveli do osuđujućih presuda bosanskim Hrvatima te do konstatacije u zadnjoj presudi o sudjelovanju hrvatskog državnog vrha u udruženom zločinačkom pothvatu u BiH. Što mislite o tim optužbama?

- To su konstrukcije. Naime, general Tihomir Blaškić je živ i može se i njega o tome pitati. Na svjedočenju Blaškiću, o njemu sam rekao jednu jedinu rečenicu - da ne znam ništa o njegovom ratnom putu i da smo se samo jednom sreli u saborskom kafiću - on je bio u odori generala HVO-a. Ja sam u tome procesu govorio o politici Hrvatske i tadašnjoj politici Jugoslavije. Potpuno je druga stvar smeta li to nekoga.

Optužuju vas da ste teretili hrvatski državni vrh za umiješanost u rat u Bosni i Hercegovini?

- To su također konstrukcije. Govorio sam ono što je zabilježeno na više mjesta u svim mojim svjedočenjima pred Haaškim sudom. Zašto me ne pitaju o svjedočenju u slučaju Slobodana Miloševića i Slavka Dokmanovića? Zašto one koji me napadaju to ne interesira? U Beogradu sam 1990. razgovarao s Borislavom Jovićem koji je u isto vrijeme kad i ja bio član Predsjedništva SFRJ. Rekao sam mu da bi bilo dobro da zaustavimo “balvan revoluciju”, da sjednemo za stol, da pitanja koja moramo razriješiti razriješimo bez oružja jer rješavanje problema balvanima Srbe u Hrvatskoj vodi u samoubojstvo. Pitao sam ga trebaju li Srbiji Srbi u Hrvatskoj. Odgovorio je - ne. Pitao sam ga treba li Srbiji hrvatski teritorij. Odgovorio je - ne treba. A, što vama treba, pitao sam. Odgovorio je - nama treba 63 posto Bosne i Hercegovine. To je, rekao mi je, bilo srpsko, jest srpsko i srpsko mora ostati. Rekao sam - ako je to tako, idemo onda ti, ja, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević sjesti za stol pa da vidimo o kojim problemima se u Hrvatskoj radi, pa da se oni pokušaju riješiti kroz institucije u Hrvatskoj, bez balvan-revolucije i oružja. Zvao je Miloševića i on se složio. Odmah sam sjeo na avion i odletio u Zagreb jer nisam htio o tome s Tuđmanom razgovarati telefonom. Prenio sam prijedlog Tuđmanu i on se složio. Međutim, to je Tuđmanu bio signal da bi bilo dobro da on sjedne s Miloševićem i on je zaista za siječanj 1991. dogovorio njihov susret u Karađorđevu.

Je li to bio prvi fizički susret Tuđmana i Miloševića?

- Jest i taj se susret održao bez mene, a Milošević je na njega došao bez Borislava Jovića. Uvijek sam petkom i subotom dolazi iz Beograda u Zagreb, i mi smo ga čekali da se vrati iz Karađorđeva. Prije toga susreta rekao sam mu da me smeta što se on održava u Karađorđevu, ali on je rekao - sasvim je svejedno gdje ću se s njim naći, najvažnije je da čujem što on želi. Na taj sastanak u Karađorđevu iz Hrvatske su otišli Tuđman i šef njegova kabineta Hrvoje Šarinić. Kad su se njih dvojica vratili iz Karađorđeva, sastali smo se s ljudima iz tadašnjeg hrvatskog državnog vrha. Imali smo po stolovima kavu, čaj, neko piće. Tuđman je ušao u sobu i rekao - raščistite odmah stolove, Hrvoje, daj karte. I tada je Tuđman objasnio što Milošević predlaže. Rekao je da Hrvatskoj predlaže banovinske granice plus Cazin, Kladušu i Bihać. Prenio je što mu je točno rekao Slobodan Milošević. Rekao je: “Franja, ti uzmi Cazin, Kladušu i Bihać, to meni ne treba, to je takozvana ‘turska Hrvatska’”. Upitao sam Tuđmana - a što kaže Alija? Odgovorio mi je: “Što ima Alija pitati, kad se hrvatske i srpske škare slože, nema Alija što pitati”. Rekao sam mu - slušaj, to onda znači rat. Rekao je: “Ma kakav rat, to je izbjegavanje rata”. Tako je otprilike tekao taj razgovor. Poslije toga Tuđman je otišao i na drugi sastanak s Miloševićem...

Samo da razjasnimo, tko je sve s hrvatske strane bio na tome sastanku na kojem je Tuđman izvijestio o prvom susretu s Miloševićem u Karađorđevu?

- Cijeli tadašnji hrvatski državni vrh, od Jože Manolića pa dalje.

Znači, vi ste već u siječnju 1991. nakon prvog susreta Tuđman - Milošević znali da njih dvojica dogovaraju podjelu BiH?

- Da. To je bio prijedlog Slobodana Miloševića. On nam nije rekao da je to prihvatio već da je to prijedlog Slobodana Miloševića, ali bilo je očito da je s tim prijedlogom bio oduševljen. Na drugi sastanak s Miloševićem, Tuđman je otišao u jedno drugo lovište, Tikveš, ali mene više nije zvao na sastanak na kojem je referirao o njemu, tako da ne znam što je na kraju dogovoreno. U svakom slučaju, prijedlogom Slobodana Miloševića na prvom sastanku o podjeli Bosne bio je oduševljen.

Kakve su bile reakcije članova hrvatskog državnog vrha na sastanku nakon Karađorđeva na kojem vas je Tuđman informirao o Miloševićevoj ponudi o podjeli BiH?

- Nitko ni na koji način nije reagirao osim mene koji sam pitao što je u tom slučaju s Alijom. Da se vratimo na moje svjedočenje pred Haaškim sudom u procesu Blaškiću - o toj politici sam ja svjedočio. Odgovarao sam na pitanja suca što znam o politici iz toga vremena, a ne o Blaškićevom ratnom putu.

Početkom 2000. izabrani ste za predsjednika, na vlast je došla koalicija šestorke predvođena SDP-om. Često vam se predbacuje da su nakon vašeg dolaska na Pantovčak Tuđmanovi transkripti i ostali dokumenti iz Ureda predsjednika odlazili u Haag i mimo Vladina ureda za suradnju s Haaškim sudom. Čak je i Vladin Ured za odnose s javnošću negdje u studenom 2000. objavio priopćenje u kojem upozorava na to da Ured predsjednika ne smije samostalno slati dokumente u Haag. Kako objašnjavate to priopćenje?

- Ured predsjednika je slao u Haag samo one materijale koje je Vladin Ured za suradnju s Haaškim sudom s tim sudom i dogovorio. Uvijek je tužiteljica razgovarala s Vladinim Uredom, a zatim dolazila k nama. Ono što bi Vladin Ured dogovorio, mi bismo davali po utvrđenoj proceduri. Ništa mi nismo na svoju ruku davali Haagu.

Odakle onda optužbe te vrste?

- Ništa mi na svoju ruku nismo slali. To su obična podmetanja. Ja sam u politici uvijek imao dosta prijatelja, a još više neprijatelja. To me prati cijeli život.

Nakon dolaska na Pantovčak, Ured ste otvorili novinarima, uključujući i strane. Novinari Independenta, Channela 4 snimali su sobu s Tuđmanovim transkriptima. Neki su vam to jako zamjerili...

- Optužuju me da sam “dilao” te transkripte, da sam dovodio novinare. Novinari su pitali bi li mogli vidjeti gdje su prijepisi Tuđmanovih razgovora pohranjeni, jer znate, ako netko stvara arhivu transkripata svojih razgovora za povijest, ljude zanima koliko toga ima. To je bila cijela jedna prostorija puna transkripata. Ja to nisam ni vidio i rekao sam im da možemo pitati službenika zaduženoga za arhivu da im to pokaže. I taj službenik im je otvorio vrata sobe s transkriptima i oni su s ulaza snimili tu sobu s dosjeima. Nema tu nikakve enigme, ali zato uvijek postoje podmetanja. Ja nikad u toj prostoriji nisam bio.

Za Hrvatsku je prilično nezgodan dio haaške presude šestorici bosanskih Hrvata u kojem se konstatira postojanje zločinačkog pothvata - sprege osoba iz tadašnjeg hrvatskog državnog vrha s HVO-om i spornim aktivnostima HVO-a na terenu. U hrvatskim medijima se ponavlja da ni u jednoj presudi Srbima osuđenima u Haagu nije konstatiran zločinački pothvat sa srbijanske strane. Kako to komentirate?

- To nije točno, u mnogim procesima koji su vođeni protiv Srba u Haagu isticana je i umiješanost srbijanskog državnog vrha u sukobe na prostoru bivše Jugoslavije. Milošević je bio suđen, ali nije dočekao presudu jer je 2006. umro u pritvoru, međutim, osuđen je Milan Milutinović kao i niz drugih funkcionara srbijanskog režima za zločine na prostoru bivše Jugoslavije. Međutim, Milošević je bio lukavac i on je gledao da iza sebe ne ostavi tragove.

Koliko je Tuđmanova sklonost da snima i transkribira sve razgovore koje je vodio u predsjedničkom Uredu olakšala haaškom tužiteljstvu dokazivanje umiješanosti hrvatskog državnog vrha u ratne zločine u BiH?

- Pa gledajte, ako je on Paddyju Ashdownu dao salvetu na kojoj je nacrtao na koji način treba podijeliti Bosnu i Hercegovinu, onda je jasno da je to olakšalo posao haaškom tužiteljstvu. Tuđman je uvijek govorio o “hrvatskom perecu”, o tome kako je nepravda učinjena hrvatskom teritoriju i da bi to trebalo ispraviti ovako, ili onako, i smatrao da se to dogovorima može rješavati. Kad sam god u Beogradu nastupao, uvijek sam govorio - ako želimo mirno riješiti razlaz iz Jugoslavije, granice se ne smiju dirati. Onda bi Tuđman odmah telefonirao i govorio mi - pazi, ali zaboravio si reći da se samo dogovorom mogu mijenjati.

Kad ste početkom 2000. ušli u Ured predsjednika, novinarima ste pokazali jedan crni telefon za koji ste ustvrdili da su putem njega Tuđman i Milošević izravno razgovarali.

- Tako je.

Međutim, nakon što ste taj telefon pokazali novinarima, Vesna Škare-Ožbolt koja je radila u Tuđmanovu kabinetu ustvrdila je da to nije točno te da je riječ o telefonu putem kojeg je Tuđman komunicirao s nizom osoba jer je telefon imao zaštitu od prisluškivanja. Jeste li ikad kasnije raščistili je li to doista bio telefon putem kojeg je Tuđman s Miloševićem izravno komunicirao tijekom ratnih godina?

- Sve vrijeme su oni komunicirali tom vezom, jer nakon njihovog sastanak u Tikvešu došla je jedna komisija iz Beograda, a i Tuđman je formirao svoju komisiju za razgraničenje u BiH. Beogradsku komisiju predvodila je akademkinja Smilja Avramov i ona se trebala usuglašavati s hrvatskom komisijom koju je vodio sveučilišni profesor Zvonko Lerotić. U toj hrvatskoj komisiji bio je i profesor Duško Bilandžić. Kad mi je rekao da je izabran u tu komisiju, rekao sam mu - Duško, jesi li ti normalan, pa to je komisija za podjelu Bosne, nakon čega se on povukao. Ono što treba znati jest da su specijalci iz Beograda došli u Tuđmanov ured uspostaviti taj crni telefon.

Kad se to dogodilo?

VEZANE VIJESTI
Stjepan Mesić
STJEPAN MESIĆ
‘Danas se samo seronje boje Srba. A otkrit ću vam i zašto je Tuđman jednom udario šakom o stol‘
USKORO DAJE ISKAZ
Miro Bulj jedva čeka Mesićevu tužbu: ‘Dokazat ću da je elementarna nepogoda hrvatskog naroda‘
- Odmah poslije drugog sastanka Tuđman - Milošević u Tikvešu.

Postoje li transkripti njihovih telefonskih razgovora?

- To ja ne znam, to bi trebalo pogledati. Svi Tuđmanovi transkripti su predani Hrvatskom državnom arhivu.

Međutim, zatvoreni su, nedostupni...

- Ja sam za to da se ta arhiva otvori.

Jeste li u sva tri postupka - Tihomiru Blaškiću, Slavku Dokmanoviću i Slobodanu Miloševiću - bili zaštićeni svjedok?

- Jesam.

Međutim, kad ste svjedočili na suđenju Miloševiću već ste bili predsjednik države. Zašto ste i tada bili zaštićeni svjedok?

- Po profesiji sam pravnik i kad svjedočim na sudu, a to pretpostavljam trebaju raditi i drugi, govorim o činjenicama koje su meni poznate. Ne kalkuliram kome one idu na štetu, a kome na korist. Dakle, ja nisam svjedok koji je unaprijed odlučio koga će teretiti. U svjedočenju se uvijek i do kraja nastojim držati istine.

Predbacuju vam da ste ipak trebali štititi hrvatske državne interese?

- Ne znam koji su to interesi, ali znam da laž sigurno nije hrvatski interes.

Niste bili spremni lagati za domovinu?

- Ne, jer bi to bilo glupo. Ne može laž opstati zauvijek. Istina prije ili kasnije uvijek izađe na vidjelo.

Haaški sud zatvara vrata. Ima li vaših iskaza pred tim sudom koji su još uvijek nedostupni javnosti i smatrate li da bi javnost ipak trebala imati uvid u njih?

- Nemam ništa protiv uvida javnosti u sve moje iskaze, ali to mora službeno dopustiti onaj tko nakon zatvaranja Haaškog tribunala preuzme njegovu dokumentaciju.

Nakon haaške presude šestorici bosanskih Hrvata i Praljkova samoubojstva žestoko vas je napao i predsjednik HDZ-ova Savjetodavnog vijeća Vladimir Šeks. Izgovorio je niz optužbi na vaš račun - da se po dolasku na Pantovčak širom otvorili vrata Tuđmanove arhive, da niste surađivali s Haaškim sudom već pred njim klevetali vlastitu državu kako biste se osvetili mrtvom Tuđmanu, da ste suodgovorni za dugogodišnju kaznu šestorki i da Praljkovo samoubojstvo ide i na vašu dušu. Kako objašnjavate taj Šeksov napad?

- Pa znate što, ja ne znam u kojem stanju je bio gospodin Šeks kad je to sve izgovorio pa zato mislim da nema smisla komentirati to što on govori.

Ustvrdio je, međutim, da bi vaše “lažno svjedočenje” pred Haaškim sudom trebao razmotriti i DORH.

- Ja sam uvijek govorio istinu, ali ne znam kako u pitanju istine stoje stvari kod gospodina Šeksa.

Jesu li vas pozivi na vaše javno vješanje i zazivanje DORH-a uznemirili?

- Neće ti prozivači meni ništa napraviti, neće me napasti ni Šeks, ni Prkačin, ni Krpina. Međutim, oni koji predlažu da me se javno objesi, ili da mi se sudi, očito djeluju na ljude. Znate, imate ljudi raznih psiholoških profila, pa i bolesnika koje takvi pozivi mogu zavesti pa mogu povjerovati da je napad ne mene domoljubni čin. Prozivači stvaraju atmosferu da netko napravi nešto, ali nadam se da će nadležni procijeniti postoji li tu neka opasnost ili ne. Ja razumijem Šeksa. On je radio za više službi pa sad treba oprati svoju biografiju. Ne znam što je Anti Prkačinu potrebno da javno na televiziji traži moje javno vješanje, što nije u skladu s hrvatskim pravnim sustavom, ali on kao general HOS-a misli da bi to bilo dobro za “zdravlje nacije”.

Vaš i Šeksov odnos u proteklim je godinama bio prilično kontroverzan. Razmjenjivali ste red teških riječi, red najviših državnih odlikovanja. Šeks vam je, dok je bio predsjednik Sabora 2005., uručio Velered Kralja Tomislava s lentom i Velikom Danicom za najviše državničke zasluge, a vi njemu tri godine kasnije, u prosincu 2008., kao predsjednik države odlikovanje Velereda Kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom, za posebne zasluge u ustavno-pravnom poretku Hrvatske. Kako biste opisali svoj odnos sa Šeksom?

- Dakle, da se odmah razumijemo - niti je on mene odlikovao, niti ja njega. Državna komisija za odlikovanja donijela je odluke o odlikovanjima i njemu i meni i to zbog pozicija koje smo imali, ja kao predsjednik Republike, a on kao predsjednik Sabora. To je dio protokola. Svi dosadašnji predsjednici Sabora i predsjednici države dobivali su identična odlikovanja. I Tuđman je kao predsjednik države dobio odlikovanja od Sabora. Doduše, on je u jednom danu dobio devet, a ja samo jedno.

Policija je nakon 26 godina otkrila tko je bio uključen u raketiranje Banskih dvora, 7. listopada 1991. U trenutku napada ste bili hrvatski član Predsjedništva SFRJ i zajedno s Tuđmanom i posljednjim predsjednikom jugoslavenske vlade Antom Markovićem bili u Banskim dvorima. Kako je taj napad izgledao iznutra?

- Toga 7. listopada 1991. u 10 sati Ante Marković je najprije imao sastanak sa mnom, u 11 sati s Tuđmanom, a u 12 smo imali zajednički ručak u sali Banskih dvora. Nakon zajedničkog ručka kojem su prisustvovali neki ministri u hrvatskoj Vladi, Tuđman, Marković i ja laganim smo se korakom zaputili u Tuđmanov kabinet u kojem je sjedila Zdravka Bušić. U trenutku kad smo ulazili u Tuđmanov kabinet, zazvonio je telefon. Zdravka Bušić je podigla slušalicu i rekla - “da, on je tu” i zatim pružila telefon Tuđmanu. U tome je momentu došlo do napada, podigla se takva prašina da se nije vidio prst pred nosom. Primili smo se za ruke i krenuli prema izlazu i u sklonište.

Je li vam čudno da je istraga o napadu na Banske dvore trajala 26 godina?

- Nije. Tako se stvarao kult o Tuđmanu kao ocu domovine koji je bio jedina meta toga napada, a stvarni plan je bio poubijati sve nas, pa da JNA preuzme kontrolu nad jugoslavenskim prostorom. Bio je to pomno planiran i organiziran napad. Da je poginuo Tuđman, u Hrvatskoj u tom trenutku nije bilo isprofilirane osobe koja bi mogla preuzeti i organizirati normalno funkcioniranje države. Da sam poginuo ja, na moje bi mjesto na čelo jugoslavenskog Predsjedništva SFRJ došao Branko Kostić, predstavnik Crne Gore, ali veći Srbin i od svakog Srbina. Na mjesto predsjednika savezne vlade, Ante Markovića, došao bi Aca Mitrović, njegov zamjenik, dobar čovjek, ali Srbin i na njega se već drukčije moglo djelovati. Vojska bi na taj način izvršila državni udar i tvrdila da je sve legalno. Predsjedništvo SFRJ bi nastavilo rad bez mene, savezna vlada bez Ante Markovića, a jugoslavenska bi vojska dobila otvorene ruke da provedu ono što su nešto kasnije i otvoreno predlagali - da jugoslavensko kolektivno Predsjedništvo prepusti vojnom vrhu JNA pravo da po vlastitoj procjeni upotrebljava vojnu silu, bez Predsjedništva.

Jutarnji list je objavom priče o Vladimiru Šeksu kao suradniku jugoslavenskih tajnih službi pod kodnim nazivom “kolega” ponovno aktualizirao temu dosjea jugoslavenskih tajnih službi. Jugoslavenske tajne službe su vas pratile i SOA je prema dokumentaciji Hrvatskog državnog arhiva nakon 1990. vaš dosje predala na čuvanje Državnom arhivu, ali ga tamo danas nema. Jeste li iskoristili pravo uvida u svoj dosje i gdje bi se on mogao nalaziti danas?

- Kad je došlo do toga da svatko može vidjeti svoj dosje, mene to, iskreno, nije interesiralo, i nisam tražio uvid u dosje. Nije me zanimalo što je neka špijunska vucibatina mislila o meni. Ali, očito su moji politički protivnici vjerovali da će u mom dosjeu naći nešto što bi me kompromitiralo, pa kad to nisu našli, onda su ga negdje zadržali.

Josip Manoliću svojoj knjizi “Politika i domovina” piše kako je ustanovio da je među 47 utemeljitelja HDZ-a bilo desetak onih koji su bili suradnici jugoslavenskih tajnih službi. Znate li nešto o tome?

- U jednom razgovoru u kojem smo sudjelovali Franjo Tuđman, Joža Manolić i ja, a to je bilo negdje u proljeće 1990., između prvog i drugog kruga prvih višestranačkih izbora, rekao sam - slušajte ljudi, koliko ja mogu procijeniti, u HDZ-u ima dosta onih koji su bili u obavještajnim službama ili su radili za njih, a sad su vrlo nacionalno radikalni. Kako da se prema njima postavimo? Onda je Joža Manolić rekao - pa znate, oni sad vjeruju u naš projekt. Ako naš projekt uspije, nešto ćemo im morati dati, ako ne uspije, njima se ništa neće dogoditi oni su bili na zadatku, pustimo ih da rade. To je bila Jožina logika.

Dio istaknutih pripadnika jugoslavenskih tajnih službi početkom devedesetih postavljen na ključne pozicije u hrvatskim tajnim službama. Koja je logika te kadrovske politike?

- Pa slušajte, ne možete vođenje očne klinike povjeriti nekome tko se bavio užarstvom. To morate dati nekome tko ima nekakva znanja o okulistici. Važan aparat koji ima ulogu bijelih krvnih zrnaca u organizmu ne možete prepustiti slučaju, to mora organizirati netko tko to zna raditi. To je bila logika. Pa i bitke koje smo dobili u ovom ratu, dobili su profesionalni oficiri.

Mislite li na one koji su na hrvatsku stranu prešli iz JNA?

- Da. Petru Stipetiću se u Oluji predao cijeli jedan korpus bez ikakvog zločina.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2529 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

Dogovori između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića o podjeli Bosne.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2530 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

Trgovinu između Tuđmana i Miloševića spriječila je plitka Neretva

http://arhiva.nacional.hr/clanak/10862/ ... ka-neretva
GLAVNI SVJEDOK PODJELE BOSNE

Trgovinu između Tuđmana i Miloševića spriječila je plitka Neretva
Hrvoje Šarinić, očevidac i aktivni sudionik brojnih pregovora između dva najznačajnija aktera rata na prostoru bivše Jugoslavije Tuđmana i Miloševića, pojašnjava pojedinosti svog prošlotjednog svjedočenja u sudskom procesu koji se protiv Miloševića vodi u Haagu

Iako je u svom svjedočenju indirektno optužio Tuđmana za namjeru podjele BiH, u razgovoru za Nacional Šarinić je rezolutno branio prvog hrvatskog predsjednika.
Iako je u svom svjedočenju indirektno optužio Tuđmana za namjeru podjele BiH, u razgovoru za Nacional Šarinić je rezolutno branio prvog hrvatskog predsjednika.
Hrvoje Šarinić, nekadašnji predstojnik Ureda Franje Tuđmana, svjedočio je prošlog tjedna u Haagu na suđenju Slobodanu Miloševiću. Šarinićev nastup je zanimljiv jer se tajno susretao sa srbijanskim predsjednikom između 1993. i 1995., o čemu je napisao i knjigu “Svi moji tajni susreti sa Slobodanom Miloševićem”, ali i zato jer je sudjelovao na svim važnim sastancima na kojima su se crtale karte razgraničenja između Srbije, Hrvatske i BiH. Iako je u svom svjedočenju indirektno optužio Tuđmana za namjeru podjele BiH, u razgovoru za Nacional Šarinić je rezolutno branio prvog hrvatskog predsjednika. Kao argument navodi “zaštitu nacionalnih interesa” i podsjeća na prošlogodišnji skandal u Francuskoj kada je bivši šef vojno-obavještajne službe, 85-godišnji general Aussress objavio knjigu u kojoj je opisao francuske zločine tijekom alžirskog rata. Odmah su ga napale sve stranke, a predsjednik Chirac oduzeo sva odlikovanja. Šarinić je uvjeren da i oko tema koje se mogu svrstati u hrvatske nacionalne interese ne treba biti podjela. To je vjerojatni razlog zašto i dalje brani Tuđmana s kojim se burno razišao još 1998.

Tuđman nije vjerovao u cjelovitu BiH, a kao povjesničar smatrao ju je povijesnim apsurdom Miloševiću odgovara suđenje u Haagu jer se javno predstavlja zaštitnikom srpskog naroda te tako stvara mit o sebi Haaški pravnici tvrde da će Milošević sigurno biti osuđen na doživotni zatvor, no do tada će proći još najmanje dvije godine NACIONAL: Kakav je dojam Milošević ostavio na vas kad ste se sreli u Haagu? – Slobodana Miloševića posljednji sam put sreo 1998. u Beogradu. Bio sam na službenom putu kao predsjednik Nadzornog odbora Ine i sklapali smo poslovni dogovor s Jugopetrolom, a kada je to Milošević saznao, odmah je izrazio želju da se vidimo. Sjećam se da je, dok smo se rukovali, tako snažno tresao da sam mislio kako će mi iščašiti rame. Međutim, u haaškoj sudnici gotovo i nema kontakta s optuženima. Nasuprot mene sjedio je sudac Richard May, iza se nalazila publika u kojoj je bila i moja supruga i ona je bolje vidjela Miloševića nego ja. Tijekom dvodnevnog svjedočenja Milošević i ja smo se pogledali u dva navrata i u njegovim očima nisam vidio mržnju. Ipak smo bili često zajedno u brojnim pregovorima i dosta se dobro poznajemo.

NACIONAL: Najviše reakcija izazvao je onaj dio vašeg svjedočenja u kojem ste kazali kako su se u Karađorđevu Milošević i Tuđman razmišljali o podjeli BiH, ali da nisu postigli konkretni dogovor? – Zanimljivo je kako se u medijima stalno provlači Karađorđevo, a skoro potpuno prešućuje Tikveš koji se desio mjesec dana kasnije i gdje su njih dvojica proveli puno više vremena sami. Valjda je to i zbog značaja koje u novijoj hrvatskoj povijesti ima Karađorđevo, gdje je definitivno ugušen pokret proljećara iz 1971. Bosna je bila nezaobilazna tema u svim govorima obojice predsjednika i prije i poslije sastanka u Karađorđevu, ali postoji ogromna razlika u njihovom konkretnom djelovanju. Kao povjesničar Tuđman je Bosnu smatrao povijesnim apsurdom, a bio je uvjeren i da su komunisti od muslimanske vjere napravili naciju jer su do tada bosanski muslimani bili Hrvati ili Srbi. Ali kao realpolitičar on ju je prvi službeno priznao i poslao hrvatskog veleposlanika u Sarajevo, podržao referendum o nezavisnosti, a 1995. potpisao Splitski sporazum koji je omogućio vojnu akciju za deblokadu Bihaća i pobjedu nad srpskom vojskom. Milošević je bio potpuno drukčija osoba i sjećam se da mi je još 1993. na jednom od naših tajnih sastanaka govorio kako je, zahvaljujući Republici Srpskoj, riješio 90 posto srpskog nacionalnog pitanja, “isto kao što je Franja s Herceg-Bosnom rešio hrvatsko nacionalno pitanje”. Kada sam ga pitao zašto ne želi priznati Bosnu, pogledao me i uzvratio: “Kakvu Bosnu?”. Želim reći da kod Miloševića jednostavno nije dolazilo u obzir prihvaćanje nezavisne BiH, dok je Tuđman kao realpolitičar razumio da na to mora pristati. Ako ste gledali cjelokupni prijenos mog haaškog svjedočenja, mogli ste vidjeti da Milošević nije proturječio mojim izjavama o njegovom odnosu prema toj zemlji.

NACIONAL: Ipak ste u Haagu potvrdili kako je Tuđman planirao dati Srbima Prevlaku u zamjenu za neke druge teritorije? – O toj ideji se razmišljalo i razgovaralo, ali se nikada nisu vodili službeni pregovori. Nismo željeli da Hrvatska bude presječena kod Neuma i zato smo razmišljali o davanju dvadesetak kilometara od Molunata do Rta Oštro bosanskim Srbima, a dio tamošnje obale od još dvadesetak kilometara za izlaz na more dobili bi i Muslimani. Sjećam se da mi je jednom prilikom Milošević rekao: “Imate hiljadu kilometara obale, šta ne date tih dvadeset kilometara”. Za uzvrat bi nam dali dio dubrovačkog zaleđa odakle je u ratu bombardiran grad.

NACIONAL: Zauzvrat ste trebali dobiti Neum koji bi postao dio Hrvatske? – Tako je. O tome smo razgovarali, ali odluku o mijenjanju granica može donijeti isključivo sabor i to dvotrećinskom većinom. S Muslimanima smo razgovarali o tome da dobiju neku od luka na Neretvi, koje bi im omogućavale izlaz na otvoreno more. Lord Owen je kazao da je to divan prijedlog, međutim, Muslimani su jedno vrijeme razmišljali, a onda na sugestiju svojih eksperata odbili taj prijedlog. Zaključili su da Neretva u tom dijelu nije dovoljno duboka za uplovljavanje brodova.

NACIONAL: Koliko su se Tuđman i Milošević razlikovali kao pregovarači? – Radilo se prije svega o pregovaračkoj taktici. Tuđman je Miloševiću rekao da mogu razgovarati o “svemu”, ali da se najprije riješi problem Hrvatske. Riječ “svemu” značila je BiH. Milošević je imao drugu taktiku i obično je govorio: “Dajte sve će se rešiti, ali idemo prvo videti što ćemo u Bosni”. Naposljetku je Tuđman u Daytonu postigao veliki uspjeh jer je pred samo zaključenje sporazuma svoj potpis uvjetovao rješavanjem stanja u istočnoj Slavoniji. Milošević je brzo telefonirao svojim tamošnjim ljudima, a cijela je stvar dovršena kada sam sudjelovao u potpisivanju Erdutskog sporazuma, kojim je taj dio vraćen Hrvatskoj.

NACIONAL: Stipe Mesić je u nekoliko navrata govorio kako je nakon povratka iz Karađorđeva Tuđman izvadio kartu BiH na kojoj se vidjelo da su Hrvatskoj pripojene Hercegovina i Cazinska krajina? – O tome nije govorio samo Mesić nego i neki drugi političari, primjerice posljednji jugoslavenski premijer Ante Marković. Time ne poričem da je Tuđman smatrao da raspadom Jugoslavija nije moguć ni opstanak jedinstvene BiH. Naravno da je bilo razgovora o BiH, ali ne i formalnih dogovora, jer da je u Karađorđevu ili negdje drugdje nešto zaista dogovoreno, tada sasvim sigurno ne bi bilo toliko žrtava i stradanja. Sudjelovao sam na Globalnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji koja se 18. listopada 1991 održavala u Peace Pallaceu u Haagu. Tada je Lord Carrington predložio da svih šest republika steknu međunarodni subjektivitet i legitimitet, što su odmah prihvatila petorica predsjednika, dakle i Momir Bulatović iz Crne Gore. Jedini koji je to rezolutno odbio bio je Milošević jer je znao da u tom slučaju mora odustati od stvaranja Velike Srbije. Taj događaj govori tko je krivac za strahote koje su uslijedile idućih godina. Dok su me proteklih dana vozili na sud, prolazeći pokraj Peace Pallacea uvijek sam se prisjećao događaja starih više od dvanaest godina.

NACIONAL: Kako tumačite toliku neosjetljivost koju iskazuje tijekom suđenja. Bez obzira terete li ga poznati političari ili ljudi koji su u srpskom divljanju izgubili desetke članova svojih obitelji, Milošević je ležerno zavaljen u fotelju i reagira s podsmijehom? – Milošević je potpuno neosjetljiv na ljudske patnje. Ali, s druge strane, treba uzeti u obzir da mu ovo suđenje jako odgovara jer dokle god ga snimaju kamere, može se predstavljati kao zaštitnik svog naroda i tako u Srbiji stvarati svojevrsni mit o sebi. Mnogi vrsni haaški pravnici rekli su mi kako će Milošević sigurno biti osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu, no do tada trebaju proći još najmanje dvije godine suđenja koje će koristiti za osobnu promociju. Obrana ima oko 300 svjedoka čije ispitivanje započinje tek za pet ili šest mjeseci, što znači da će Milošević još dugo vremena biti u središtu medijske pozornosti. Uostalom, i uvjeti u haaškom zatvoru su kudikamo komforniji nego u švedskim, finskim ili zatvorima neke treće zemlje. Kada ostane sam u nekoj ćeliji, bez televizijskih kamera, ne bi me iznenadilo da Milošević poput mnogih predaka izvrši samoubojstvo. Ako pogledate povijest njegove obitelji, vidjet ćete da im je to u genima.

NACIONAL: Niste li u nekadašnjim opisima Miloševića prema njemu bili benevolentni, a ponekad se činilo kao da vam je njegov stil simpatičan? – To je zasigurno prejaka riječ jer ne mogu cijeniti čovjeka kojeg su postupci svrstali među najveće zločince u povijesti čovječanstva. Morao sam pregovarati i s crnim vragom, a isto tako i Miloševićem jer je on donosio odluke. Ali, u našim razgovorima znao je biti vrlo šarmantan, a u nekoliko prilika pokušao je prijeći na ti, što sam uvijek elegantno izbjegavao. Bilo je i ružnih iskustava od kojih pamtim Miloševićev poziv koji m je prekinuo ručak u Predsjedničkim dvorima. U tijeku je bila operacija Bljesak za oslobađanje zapadne Slavonije i čim sam uzeo slušalicu čuo sam kako uzbuđeno govori: “Hrvoje pa šta to činite, u šta smo utrošili tolike dane i sate”. Rekao sam mu da smijeni Martića i Čeleketića, na što je ljutito uzvratio: ”Šta to govoriš, nisam ih postavio pa ih ne mogu niti smeniti”. Onda je zalupio telefon. U svim drugim kontaktima Milošević je bio izuzetno duhovit, ali nisam vjerovao što govori. Volio se i u privatnim razgovorima predstavljati kao mirotvorac, kao da je predosjećao da će jednog dana odgovarati za sve što se dešavalo i želio je sakriti i najmanji dokaz. No učinjeno je toliko zla da se jednostavno nije dalo sakriti. Nakon naših sastanaka pravio sam bilješke, a o mojim izvještajima postoje transkripti u Predsjedničkom uredu koji su završili i u Haagu. Tamošnji eksperti su ih usporedili s izjavama koje sam im davao i između njih skoro da nema nikakve razlike.

NACIONAL: Milošević je na suđenju ustvrdio da ne govorite istinu kada kažete da ste u njegovom kabinetu susreli Borislava Mikelića? – Naravno da se to desilo, premda je tu Miloševićeva riječ protiv moje. Početkom 1995. puno se raspravljalo o otvaranju autoceste kroz zapadnu Slavoniju, ali bi uvijek iskrsnuo nekakav problem i ne bismo došli do rješenja. O tome sam razgovarao i s Miloševićem, koji je u jednom trenu rekao da će pozvati Mikelića. Poslije petnaestak minuta, u kabinet je zadihan ušao Mikelić i ugledavši me, sav iznenađen upitao što tu radim. Dakle, u Miloševićevu uredu susreo sam Mikelića, što govori kako je srpski predsjednik imao punu kontrolu nad pobunjenim Srbima, ma koliko to svi zajedno sada demantiraju. Inače, u Beograd sam letio zrakoplovima UNPROFOR-a ili norveške vojske koji je osigurao Thorvald Stoltenberg i jedan primjer s Plesa potvrđuje kako je Milošević do u detalje bio upoznat sa situacijom u Hrvatskoj. Izašao sam iz zrakoplova i krenuo prema automobilu, kada me nazvao Milošević i zatražio da odobrim propusnicu za tri kamiona s Plesa, a nosila su nekakve potrepštine Srbima u krajinu. Kada bismo razgovarali, uvijek je dobro pazio da ne upotrijebi termin “srpska krajina” kako me ne bi naljutio, i uvijek se koristio samo izrazom “krajina”. Taj put me zamolio da omogućim puštanje tih kamiona, što pokazuje o kakvim je detaljima bio obaviješten. Prevozili su nekakvo sjemenje i slične namirnice i rekao sam našima da ih puste.

Radovan Karadžić

NACIONAL: Kako ste doživjeli Radovana Karadžića, vođu bosanskih Srba, koji se i dalje u bijegu? – Neka mi psihijatri oproste, ali imam dojam da osobe koje cijeli život rade s luđacima naposljetku i sami polude, a Karadžić je klasični dokaz ove teze. Karadžić je bio podvojena ličnost jer se s jedne strane volio predstavljati kao svjetska ličnost, brižno je pazio kako se ponaša i izgleda, a onda bi, s druge strane, tijekom pregovora, na vidjelo izašao njegov pravi temperament. Znao je doslovno eksplodirati od bijesa i izgubiti kontrolu, što je u potpunoj suprotnosti s pažljivo njegovanim imidžom. Pamtim jedan interesantan detalj. U Dobanovcima smo pregovarali kako da Federacija BiH dobije 51 posto, a Republika Srpska 49 posto teritorija BiH. Išlo je jako teško je su u to vrijeme Srbi kontrolirali 72 posto teritorija i Karadžić bi stalno davao nekakve komadiće, primjerice 1 posto i vidjelo se da na taj način nikako nećemo postići omjer 51 – 49.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2531 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

STIPE MESIĆ ZA GLOBUS
Prekasno sam otišao iz HDZ-a, nisam očekivao da će filoustaški element povesti glavnu riječ u stranci


Bivši predsjednik RH Stipe Mesić često je bio na naslovnicama Globusa. Prvi premijer Hrvatske i posljednji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije često je govorio za Globus, a još više davao povoda da se o njemu i njegovim potezima piše. Pripada onoj vrsti velikih političara koje se ili voli ili ne voli. Iako je u ozbiljnim godinama, još uvijek je nezaobilazna figura hrvatskog političkog života. Zbog pandemijskih ograničenja ovaj razgovor za Globus napravljen je mailom.

Gospodine Predsjedniče, u svojoj karijeri obavljali ste praktički sve najvažnije funkcije u Hrvatskoj. Jeste li zadovoljni onime što ste napravili? Čega se najradije sjećate, a što biste najradije zaboravili?

- Odgovorit ću ovako: zadovoljan sam onime što sam u datim okolnostima mogao napraviti. U tim okvirima, dakle u okvirima realno mogućega, napravio sam najviše što sam htio i mogao. Nisam, naravno, zadovoljan što nisam mogao napraviti više, a iznimno sam nezadovoljan time što osobe koje su nakon mene bile na dužnosti predsjednika Republike Hrvatske nisu gradile dalje na postavljenim temeljima. Najradije se sjećam entuzijazma koji je zavladao u Hrvatskoj nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora godine 2000. A što bih najradije zaboravio? Svakako onih nekoliko proustaških ispada u Australiji, odnosno u Hrvatskoj. Objasnio sam ih, znam, okarakterizirao sam ih kao neprihvatljive i promašene, ali draže bi mi bilo da se nikada nisu dogodili. Zaboraviti ih, nažalost, ne mogu.

Jednom ste rekli za predsjednika Tuđmana da, kad ne može riješiti problem, onda se na njega ljuti. Kako biste rezimirali njegovo desetljeće vlasti - je li se više ljutio ili više rješavao probleme?

- Pa, on se i ljutio, ali je i rješavao probleme. Stvar je, međutim, u tome da ih je rješavao na svoj način, a to često nije bilo dobro. Podsjetit ću samo na izbor gradonačelnika Zagreba, kada je Tuđman imao fiksnu ideju da ne može dopustiti, kako je rekao, “oporbenu situaciju” u glavnom gradu i opirao se demokratski izraženoj volji građana tako dugo dok manevrima iza kulisa nije uspio dovesti na čelo Zagreba čovjeka koji je njemu odgovarao. To je bio taj Tuđmanov način rješavanja problema - uz ljutnju, naravno. I to nam je nanijelo štete koje smo osjećali i godinama nakon njegove smrti.

Godine 1990., kad vas je Tuđman pozvao u HDZ, bili ste svjesni da će u novoj stranci, zapravo širokom političkom antikomunističkom pokretu, osim nekadašnjih komunista i komunističkih disidenata biti i desničarski nacionalisti, emigranti proustaške ili postustaške orijentacije, i da ćete s njima morati surađivati. Jeste li u tome vidjeli problem?

- Moram vas ispraviti. HDZ nije primarno bio zamišljen kao antikomunistički, nego kao nacionalni, ako hoćete i suverenistički pokret. Meni uopće nije bilo bitno koliko će se tu naći dojučerašnjih članova Saveza komunista, ali značilo mi je nešto što je u originalnom sastavu vodstva HDZ-a bila većina prvoboraca iz Narodnooslobodilačke borbe i antifašista, uključujući i samoga Tuđmana. Naravno da sam znao da će u široki pokret, kakav je bio HDZ, biti uključeni i Hrvati iz dijaspore, ali niti su svi oni ustaše, ili - kako vi kažete - novoustaše, niti sam očekivao da će s vremenom taj filoustaški element početi voditi glavnu riječ. Tuđman ih je, doduše, još držao pod kontrolom, ali stvari su se rasplamsale nakon njegove smrti, odnosno - da budem posve precizan: nakon završetka mojega drugog predsjedničkog mandata.

Kad ste uvidjeli da s radikalima nećete naći zajednički jezik? Je li to bilo odmah nakon dolaska stranke na vlast ili uoči rata 1991.?

- Ne, stvari su postupno postajale jasnije. Slagao se mozaik, komadić po komadić, da bi se na kraju ti komadići koji su najprije izgledali kao usamljeni incidenti pretvorili u zaokruženu sliku jedne politike.

Kakvom vam se danas, s odmakom od trideset godina, čini HDZ-ova politika iz 1990. prema hrvatskim Srbima, koje je u to doba Beograd uvelike trovao velikosrpskim idejama? Mislite li da je možda postojala mogućnost da se njihov animozitet prema novoj vlasti nekako ublaži?

- Svakako da je takva mogućnost postojala. Trebalo je više razgovarati, trebalo je izbjegavati poteze koji su hrvatske državljane srpske nacionalnosti dodatno antagonizirali. Kažem: dodatno, jer ključnu je ulogu odigrala Miloševićeva propaganda koja je počela još u vrijeme Jugoslavije. Tu vatru što je opasno tinjala trebalo je gasiti, umjesto što se na nju - što svjesno, što glupošću - dolijevalo ulje. Ja sam nešto na toj liniji rekao i godine 2001. u Hrvatskome saboru, pa su neki HDZ-ovci u znak prosvjeda napustili sabornicu. Dakle, ne govorim sada ništa novo.

Je li rana HDZ-ova vlast, ona iz 1990., mogla spriječiti izbijanje takozvane balvan-revolucije, preteče rata u Hrvatskoj?

- Da se balvan-revoluciju moglo spriječiti - ne vjerujem. Beogradski su emisari bili vrlo aktivni i, nažalost, vrlo uspješni. Možda se moglo nešto učiniti da se stvar dalje ne širi, pa da ne izbije otvoreni rat. No, morate uzeti u obzir i ulogu JNA koja se ubrzano pretvarala u srpsku vojsku, u instrument ostvarivanja Miloševićeve politike. Dakle, nisam ni danas siguran što se u onim danima moglo napraviti, previše je bilo onih koji su željeli rat.

U kojem ste času spoznali da Hrvatska ne može izbjeći rat? Je li to vama, predsjedniku Tuđmanu i cijelome državnom vodstvu postalo jasno još 1990. ili ste tada vjerovali da je moguće političkim manevrima relativno mirno napustiti Jugoslaviju?

- Za Tuđmana vam ne mogu odgovoriti. Znam da je on vjerovao saveznom ministru obrane, generalu Kadijeviću, i onda kada sam ja izgubio sve iluzije. Što se mene tiče, prijelomna je točka bilo Miloševićevo odbijanje da makar i odgovori na hrvatski prijedlog o pretvaranju jugoslavenske federacije u konfederaciju oročenu na tri do pet godina, nakon čega bi se donijela konačna odluka. On, kažem, na to nije ni odgovorio. Od toga trenutka bilo mi je definitivno jasno da on igra na kartu rata i počeo sam to govoriti svim stranim sugovornicima s kojima sam se imao prilike sresti. Uglavnom su prema mojim upozorenjima bili sumnjičavi. Čak je i njemački ministar vanjskih poslova Genscher pitao čovjeka koji me doveo do njega, a kada sam ja napustio prostoriju: “Misli li on to ozbiljno?”

Od srpnja do prosinca 1991. bili ste predsjednik Predsjedništva Jugoslavije. Kad ste posljednji put bili na sjednici u Beogradu i što ste rekli Tuđmanu kad ste se vratili u Zagreb?

- Posljednja sjednica Predsjedništva SFRJ održana je u Den Haagu. Predsjedali smo lord Carrington i ja. Bio je to zadnji pokušaj da se iznađe novi politički dogovor, jer je model federacije bio potrošen. Slobodan Milošević nije htio ni federaciju ni konfederaciju, razarao je Jugoslaviju da bi na njenim ruševinama ostvario veliku Srbiju. Poslije te sjednice nisam išao u Beograd. Otvorio sam Ured u Banskim dvorima, kako bih mogao komunicirati u zemlji i izvan zemlje. Tuđman je inzistirao da i dalje idem u Beograd, što ja nikako nisam mogao prihvatiti, jer nisam htio davati legitimaciju Miloševiću da raspiruje rat i prekraja granice u zemlji.

Jeste li u Beogradu kao potpredsjednik, a onda i predsjednik Predsjedništva SFRJ strahovali za svoj život? Naime, rat u Hrvatskoj već je počeo, Vukovar je bio pod opsadom...

- Ne, ni u jednome trenutku u Beogradu se nisam osjećao ugroženim. Imao sam, naravno, svoje osiguranje, ali ja sam izlazio, sretao ljude na ulici, u lokalima. Nikakvih neugodnih iskustava iz toga vremena nemam. Pokušan je, doduše, atentat na mene prilikom jednoga putovanja iz Beograda u Zagreb. Ja sam bio upozoren i umjesto autom putovao sam avionom, na auto je otvorena paljba, ali prema svemu što o tome znam, iza toga nije stajala srpska strana.

Badinterova komisija u prosincu 1991. zaključila je da se SFR Jugoslavija raspala te da Hrvatska i ostalih pet republika imaju pravnu osnovu za proglašenje državne samostalnosti. Kako ste vi i hrvatski državni vrh doživjeli tu odluku u to najteže ratno vrijeme, kad je četvrtina hrvatskoga teritorija bila pod okupacijom?

- S olakšanjem. Bila je to koliko zakasnjela, toliko i dobrodošla odluka. Vjerojatno nije odgovarala onima koji su sanjali o nekakvoj “velikoj Hrvatskoj”, a bilo ih je, da ne bi bilo zabune. No, ta nam je odluka stvorila osnovu za vojno-redarstvene akcije kojima je u narednim godinama oslobođeno područje pod kontrolom pobunjenih Srba. Možda toga tada i nismo bili potpuno svjesni, ali tako je bilo. I još nešto, što je osobito važno naglasiti danas: odluka Badinterove komisije potvrda je da je Hrvatska u današnjim granicama stvorena u Narodno-oslobodilačkoj borbi. Naglašavam ovo “stvorena”. Možda neke usijane glave shvate što time poručujem.

image
Arhiv Hanza Medije
Vi ste bili inicijator sastanka Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu u ožujku 1991. Zapravo, prvobitna je zamisao bila da na sastanku budete i vi i Borisav Jović i da se pokuša naći dogovor o mirnoj disoluciji Jugoslavije i sprečavanju oružanog sukoba između hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba. No Tuđman i Milošević našli su se u Karađorđevu nasamo, u četiri oka. Što vam je predsjednik rekao nakon povratka u Zagreb?

- To sam već mnogo puta prepričavao. Nije rekao samo meni, nego skupini vodećih ljudi iz HDZ-a koji smo čekali njegov povratak. Evo, najkraće: bio je sav ozaren, pozvao je Hrvoja Šarinića da pred nama na stolu razvije karte i pokazivao nam je koje dijelove BiH Milošević prepušta Hrvatskoj. Kada sam ga upozorio na to da podjela BiH znači rat, odgovorio mi je da ne razumijem “povijesne silnice”.

Koliko je sastanak u Karađorđevu bio pokretač vašeg postupnog udaljavanja od Tuđmana i konačnog razlaza s njim?

- Ne mogu reći da je bio pokretač, govorimo o procesu udaljavanja, no da je bio kap koja je prelila čašu, to svakako jest. Politiku podjele Bosne i Hercegovine nisam ni pod kakvim uvjetima i ni u kojim okolnostima mogao prihvatiti. Niti mi je padalo na pamet da je prihvatim. Smatrao sam je pogubnom kako za Hrvate u BiH, tako i za Hrvatsku. I imao sam pravo. To se potvrđuje do dana današnjega, samo što oni koji glasno nariču nad sudbinom Hrvata u BiH to ne žele priznati.

Bili ste veliki protivnik osnutka Hrvatske zajednice Herceg-Bosne na jesen 1991. Potkraj 1993. potpuno je puklo između vas i Tuđmana. Mislite li danas da ste možda prekasno otišli iz HDZ-a?

- Naravno! Riječ je o pandanu Republici Srpskoj, riječ je o potezu koji je na liniji trajne podjele, a u konačnici i uništenja BiH. Iz današnje perspektive gledano, možda sam zaista mogao i ranije istupiti iz HDZ-a, mada time ništa ne bih promijenio.

Jeste li zadovoljni Hrvatskom danas?

- Ne!

VEZANE VIJESTI
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2532 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

HVO puca u ledja zarobljenicima,to su radili svaki dan dok Armija BiH nije.
Godišnjica napada na Mostar 1993. godine od strane HVO-a i Hrvatske vojske – City televizija




General Sefer Halilović: Civile moramo štititi

Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2533 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

ULOGA MIROSLAVA TUĐMANA U SKRIVANJU RATNIH ZLOČINACA U BiH: Ivo Lučić je znao za svaki zločin na podučju Hercegovine i srednje Bosne i o tome je obavještavao svog nadređenog

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/18 ... jenog.html

Miroslav Tuđman, sin prvog predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, preminuo je sinoć u Zagrebu u 75. godini života. Iako je cijeli život ostao u sjenci oca Franje, Miroslav Tuđman je obavljao niz istaknutih političkih i obavještajnih pozicija u Hrvatskoj, preko kojih je na direktan i indirektan način bio uključen i u političke prilike u BiH, pišu Vijesti.ba.

Mini market

01. Feb. 2021 Prije 12h

3

Bio je zamjenik predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost te utemeljitelj i direktor Hrvatske izvještajne službe (HIS) u dva navrata, od 1993. do 1998. godine i od 1999. do 2000. godine.


Nakon smrti oca Franje, Tuđman mlađi se posvetio “čišćenju” njegovog imena nastojeći dokazati kako njegov otac nije ništa imao s ratnim zločinima u BiH i nastojanjima da se naša zemlja podijeli. Tvrdio je kako ne postoji ni jedan dokument, koji dokazuje da je predsjednik Tuđman namjeravao dijeliti Bosnu i Hercegovinu.

Krajem 2020. godine pojavio se dokument koji čvrsto, nedvosmisleno dokazuje da je Franjo Tuđman između 1991. i 1994. godine aktivno radio na podjeli Bosne i Hercegovine.

Naime, historičar Miroslav Akmadža objavio je knjigu "Franjo Kuharić; kardinal i vlast", koja donosi dnevnike kardinala Franje Kuharića u kojoj, između ostalog piše, kako je Tuđman 8. juna, na jednom sastanku istaknuo kako se svi problemi jugoslavenske krize prelamaju u BiH te naglasio kako je BiH nastala kao historijski apsurd iz osmanskog razdoblja, te da je rješenje u razgraničenju BiH.

Zagrebački portal Telegram povodom objavljivanja Akmadžine knjige objavio je tekst u kojem se osvrnuo na pokušaje Tuđmana mlađeg da odbaci očevu ulogu u razbijanju BiH. Novinar Ivan Violić je napisao kako su se mnogi “nalijepili” na teze Miroslava Tuđmana o očevoj “čistoći”.

alt

O Tuđmanovim planovima za podjelu Bosne Franjo Kuharić zabilježio je u svojim dnevnicima kako je u maju 1991. godine fra Gabrijel Jurišić obavijestio kardinala Kuharića da mu je Tuđmanov savjetnik Josip Šentija priznao kako je u aprilu te godine sa skupinom srpskih stručnjaka, u Tuđmanovo ime, razgovarao o podjeli BiH.

Mjesec dana kasnije, 8. juna, piše Kuharić, predsjednik Tuđman na jednom je sastanku istaknuo kako se svi problemi jugoslavenske krize prelamaju u BiH, naglasio kako je Bosna i Hercegovina nastala kao povijesni apsurd iz osmanskog razdoblja, te da je rješenje u razgraničenju BiH. Nakon sastanka kardinala Kuharića i njegovih pomoćnih biskupa s predsjednikom Tuđmanom, 29. oktobra 1991. godine dr. Kuharić zapisao je kako je dr. Tuđman rekao sljedeće: ”Podjela BiH činjenica je na samom terenu, gdje svaka nacija upravlja određenim teritorijem, a središnja je politika nemoćna.”

Kardinal je upozorio Tuđmana da međunarodna zajednica neće prihvatiti raspad BiH, na što je predsjednik odgovorio da se granice BiH mogu mijenjati ako se sve strane tako dogovore. Šestog januara 1992. godine, na novogodišnjem prijemu za predstavnike vjerskih zajednica, predsjednik Tuđman kazao je bosanskohercegovačkim biskupima Pavlu Žaniću, Franji Komarici i Vinku Puljiću da bi podjela BiH mogla biti nužna, kako bi se izbjegao rat u BIH. Tom je razgovoru prisustvovao kardinal Kuharić. Tuđman je dodao da Hercegovci neće prihvatiti ni jedno rješenje, osim da budu u sastavu Republike Hrvatske. U ono je vrijeme, podsjetimo, ministar odbrane i najbliži Tuđmanov suradnik bio Gojko Šušak, političar iz zapadne Hercegovine.

Naposljetku, kardinal Franjo Kuharić u svom je dnevniku u februaru 1994. godine zapisao ove rečenice: "Ekstremna hrvatska politika dovela je od uništenja Hrvata u Bosni i Hercegovini, jer je bila kratkovidna. Hrvatska država u Hercegovini imitacija je srpske države u Bosni. Zato su nas i izjednačili sa Srbijom. Ali, vladajuća stranka i g. Tuđman smatraju da je njegova politika najbolja za Hrvatsku. Trebalo bi se prvo osloboditi neprozirnih vođa u Hercegovini. Kamo su nas doveli?" pitao se kardinal Kuharić.

Violić piše kako je iz Kuharićevih zapisa svima u Hrvatskoj savršeno jasno gdje ih je dovela Tuđmanova opsesija podjelom Bosne i Hercegovine. Republika Hrvatska došla je, usred rata, na rub međunarodnih sankcija.

Hrvatske vođe iz BiH osuđeni su na dugogodišnje zatvorske kazne u Haagu. Hrvata u Bosni i Hercegovini više gotovo da i nema, osim u zapadnoj Hercegovini. Hrvatska posttuđmanovska politika prema susjednoj državi najčešće je posve pasivna, jer se svaki novi hrvatski premijer i predsjednik boje Tuđmanova istočnog grijeha: trogodišnjeg upornog djelovanja na podjeli Bosne i na pripajanju zapadne Hercegovine Hrvatskoj. Svi mi, suvremenici ratnih zbivanja, i bez Kuharićevih dnevnika znamo da je to bilo baš tako, pa često i gore nego što je uvijek umjereni kardinal želio zapisivati. No, Kuharićevi su dnevnici definitivni, čvrsti materijalni dokaz o Tuđmanovoj odgovornosti za politiku podjele Bosne i Hercegovine, napisao je Violić.

Jedan od onih koji je direktno tokom agresije na BiH sarađivao s Miroslavom Tuđmanom bio je ratni načelnik SIS-a (Sigurnosno-izvještajne službe) HVO-a Ivo Lučić. On je bio jedan od glavnih ljudi HVO-a i blizak prijatelj i saradnik Franje Tuđmana i hrvatskog ministra odbrane Gojka Šuška u vrijeme najvećih zločina nad Bošnjacima Hercegovine, u vrijeme kada hrvatski i herceg-bosanski vojni i politički vrh nije ni krio da želi tadašnju tzv. Herceg-Bosnu pripojiti Hrvatskoj.

O ratnoj i poratnoj ulozi SIS-a pisala je i poznata hrvatska novinarka Jasna Babić u knjizi „Urota Blaškić“ gdje se opisuje kako je ta tajna služba radila čak i protiv pojedinih oficira HVO-a koji nisu imali blagonaklonost političkog vrha iz Zagreba.

Povjerljivi dokumenti, koji su korišteni i kao krunski dokaz protiv Prlića i drugih na suđenju u Hagu, svi odreda s potpisom Ive Lučića, potvrđuju da je Ivo Lučić znao za svaki pojedinačni zločin na prostoru tzv. Herceg-Bosne. Na osnovu tih dokumenata izrečena je i presuda za Udruženi zločinački poduhvat (UZP). Ono što je u ovom trenutku važno je činejnica da je sve te dokumente i podatke Ivo Lučić tokom rata slao u Zagreb tadašnjem direktoru HIS-a Miroslavu Tuđmanu.

Ivo Lučić 16. septembra 1993. godine šalje zahtjev Tomi Šakoti da se njegovim službenicima Predragu Čoviću i Draganu-Zdenku Mariću omogući ulazak u krug logora Dretelj i Gabela, te im se omogući nesmetan uvid u stanje u logorima. Dalje, general-bojnik Glavnog stožera OS HR-HB, danas osuđeni ratni zločinac Milivoj Petković, 4. oktobra 1993. godine izdaje naredbu načelniku SIS-a Ivi Lučiću od kojeg traži da provjeri neke kriminalne radnje, ubistva, silovanja i ponašanja nekih pripadnika HVO-a. Petković od Lučića traži da ga obavezno obavijesti o provedenim radnjama.

Između ostalog, Petković je od Lučića tada tražio i da istraži stradanje jednog pripadnika HV-a (hrvatske vojske) na brdu Hum iznad Mostara. Lučić bi trebao kazati šta je saznao u toj istrazi, te šta je poduzeo povodom te istrage. Također, treba kazati i šta je uopšte vojnik HV-a radio na Humu ako Hrvatska nije učestvovala u ratu u BiH, odnosno agresiji na BiH, kako to danas tvrde Lučić i ostali njegovi istomišljenici.

Krajem 1993. godine, tačnije 4. decembra, Lučić je poslao detaljan izvještaj na 24 stranice na ruke tadašnjem direktoru HIS-a (Hrvatske izvještajne službe) Miroslavu Tuđmanu, u kojem ga obavještava o svim dešavanjima na prostoru tadašnje Herceg-Bosne.

Lučić Tuđmana obavještava o svemu detaljno – od pojedinačnih do masovnih ubistava, švercu oružja, duhana, nafte, silovanjima i zarobljavanjima...

Iz izvještaja se jasno vidi da je Ivo Lučić bio upoznat sa svakim od počinjenih zločina na prostoru Hercegovine i Srednje Bosne, pa i Posavine. Da se radilo o najtežim krivičnim djelima dokazao je i Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu, koji je u predmetu protiv Jadranka Prlića i drugih, koji su osuđeni za Udruženi zločinački poduhvat, koristio i ove dokumente u kojima se spominje ime Ive Lučića kao načelnika SIS-a.

Izvještaji Ive Lučića, dnevnici kardinala Franje Kuharića, presude za najteže ratne zločine pokazuju da je preminuli Miroslav Tuđman uzalud gubio vrijeme i pokušavao očistiti ime oca Franje. Također, obavljajući visoku funkciju u Hrvatskoj, čiji je državni vrh proglašen za UZP, Miroslav Tuđman se, bez sumnje, može smatrati dijelom zločinačkog režima.
alanalan is invisible Prijavi nepoćudan post
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2535 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

KRAJ HAŠKOG SUDA Zločin i kazna i mnogo gorčine: Što ostaje nakon zatvaranja tribunala nakon 24 godine rada
https://www.index.hr/vijesti/clanak/pre ... 10527.aspx
Dvije presude, jedna ovog a druga idućeg tjedna, obilježit će završetak rada Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, koji se pojednostavljeno zove Haškim sudom, iako je u ovom Nizozemskom gradu još nekoliko drugih međunarodnih sudova. U srijedu 22. studenoga izriče se prvostupanjska presuda generalu Ratku Mladiću, što je, bez sumnje, najvažniji predmet na ovom sudu, pa izaziva i najveću pozornost svjetskih medija. Mladić je zbog svoje zapovjedne uloge u genocidu u Srebrenici dobio nadimak “Balkanski Koljač”, a njegovo višegodišnje skrivanje u Srbiji potaklo je sumnje da ga je ta država štitila jer nije htjela dopustiti da se kroz njegovu ulogu dokaže i izravna umiješanost Srbije u genocid u Srebrenici, pa time i u BiH, za što je postojala tužba pred Međunarodnim sudom pravde. Taj je Sud još jednom potvrdio da se u Srebrenici dogodio genocid, što je za sada jedini formalnopravno dokazani genocid u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Ali Sud nije smatrao Srbiju izravno krivom za taj zločin, iako je ustvrdio da Srbija nije učinila sve što je mogla da ga spriječi. Zato presuda Mladiću može imati implikacije i na Srbiju, koja ga je štitila tolike godine.

Najdulji predmet
Za razliku od presude Mladiću, koju danima najavljuju i najveći svjetski mediji, za konačnu presudu, onu Žalbenoga vijeća u predmetu hrvatske šestorke iz BiH, ne vlada neko veliko zanimanje u svijetu, ali se s oprezom iščekuje u Hrvatskoj i u BiH. Konačna presuda bit će izrečena 29. studenoga, četiri i pol godine od prvostupanjske presude kojom su, 29. svibnja 2013., optuženi dobili ukupno 111 godina zatvora. Po trajanju je to jedan od najduljih predmeta pred Haškim sudom. Presudom je Jadranko Prlić osuđen na 25 godina zatvora. Bruno Stojić, Slobodan Praljak i Milivoj Petković dobili su po 20 godina zatvora. Valentin Ćorić osuđen je na 16 godina, a Berislav Pusić na 10 godina zatvora.

U čitanju tadašnje presude sudac iz Francuske Jean-Claude Antonetti rekao je da je Vijeće većinom glasova prihvatilo da je “postojao udruženi zločinački pothvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939., kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Ovaj hrvatski entitet u BiH trebalo je ili da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH ili da postane nezavisna država unutar BiH, tijesno povezana sa Hrvatskom”.

Vijeće je zaključilo da je bilo koordinacije između vodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika te zajednice Mate Bobana i predsjednika Franje Tuđmana, te da su oni ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja, to jest za uspostavu hrvatskog entiteta, nužno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritoriju za koji se tvrdilo da pripada Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni.

Osim za sudbinu optuženih ova će presuda biti važna i za Hrvatsku, tj. za pitanje njezine uloge u ratnim zbivanjima u Bosni i Hercegovini.


Jean Claude Antonetti, sudac na čelu sudskog Vijeća koje je osudilo šestorku iz Herceg-Bosne i oslobodilo Vojislava Šešelja

Zanimljivo je da je sudac Antonetti, koji je predsjedao sudskom Vijeću koje je osudilo hrvatsku šestorku, oslobodio četničkog vojvodu Vojislava Šešelja. Pritom je davao, za mnoge, šokantna tumačenja, poput onog da pozivanje na ubojstva Hrvata i Muslimana nije bilo huškanje niti su mu cilj bili zločini, nego dizanje morala. Isto tako, plan za stvaranje Velike Srbije nazvao je legitimnim političkim ciljem, a ne zločinačkim.

Strategija okončanja
Nakon zatvaranja ovog Suda sve preostale postupke vodit će takozvani Mehanizam za međunarodne kaznene sudove, koji će se baviti preostalim žalbenim postupcima i proceduralnim pitanjima. Procesuiranje preostalih slučajeva ratnih zločina na području bivše Jugoslavije preuzet će nacionalna sudišta, a u slučaju Kosova i specijalni sud koji će, prema zakonima Republike Kosovo, postupke voditi u Haagu.

Strategija okončanja rada Haškog suda spominje se već više od deset godina. Sud je trebao dovršiti posao 2008. godine, ali je to stalno odgađano. Kao glavni razlozi spominjali su se slučajevi Radovana Karadžića i Ratka Mladića, političkog i vojnog vođe Srba u Bosni i Hercegovini. Kako je nekadašnji lider Srbije i krnje Jugoslavije Slobodan Milošević, koji se smatra glavnim krivcem za ratna razaranja i zločine na području bivše Jugoslavije, umro prije okončanja postupka protiv njega, predmeti protiv Karadžića i Mladića ostali su najvažniji za ovaj tribunal. Mnogi svjetski lideri otvoreno su govorili da se Haški sud ne može zatvoriti prije nego što se pred lice pravde ne izvedu Karadžić i Mladić. Radovan Karadžić osuđen je prvostupanjskom presudom na 40 godina zatvora a presuda Mladiću znat će se danas.

Sada se ponovno analizira opći učinak Haškog suda. Sve je češća ocjena da on - iako je uspio formirati veliku arhivsku građu i izrekao tisuće godina zatvora političarima, generalima i paravojnim šefovima koji su krivi za zločine - nije previše pomogao u procesu pomirenja u regiji, saznavanju istine o ratovima, pojašnjenju odgovornosti i, na koncu, osjećaju pravde među žrtvama.

Narodi država nastalih raspadom Jugoslavije imaju i dalje selektivnu predodžbu o ratovima i gotovo isti stav kakav bi imali i bez Haškog suda. Primjerice, u Srbiji i dalje smatraju da su Srbi najveće žrtve ratova, a većina građana ne priznaje da se u Srebrenici dogodio genocid.

Negiranje genocida u Srebrenici i službena je politika vlasti u Beogradu, iako priznaju da se tamo dogodio zločin. Zločini u Hrvatskoj i na Kosovu relativiziraju se i pokušava se stvoriti predodžba da su sve strane u najmanju ruku podjednako krive.

Danas su u Srbiji na vlasti ljudi koji su bili bliski državnom vodstvu koje je bilo na vlasti za vrijeme rata. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, poznat po izjavi iz vremena rata da dijelovi Hrvatske zapravo pripadaju Srbiji te da će ”za jednog Srbina ubiti 100 Muslimana”danas je osoba na koju Europska unija računa da će europeizirati ne samo Srbiju nego i cijelu regiju. Potpredsjednik Vlade Srbije Ivica Dačić naslijedio je Miloševića na čelu Socijalističke partije Srbije. Danas i on i drugi ministri Vlade Srbije ne samo da žele rehabilitirati Slobodana Miloševića nego mu posjećuju i grob.

Da se nije puno toga promijenilo u pristupu Srbije glede odgovornosti za ratna stradanja, i da se ona nije obračunala s nedavnom prošlošću, govori i činjenica da su generala Lazarevića, kojeg je kao zapovjednika Prištinskog korpusa Haški sud osudio na 14 godina zatvora, imenovali kao predavača na Vojnoj akademiji u Beogradu.

Značenje suda
Posljednjih nekoliko godina postao je vidljiv potpuni gubitak interesa Europske unije za rad Haškog suda. Kada je Hrvatska bila u procesu proširenja, od dobivanja statusa kandidata do kraja pregovora, neprekidno se taj postupak povezivao s obvezom potpune suradnje s Haškim sudom. Sada EU rijetko spominje rad Haškog suda, a kada ga spominje, to čini kao odgovor na postavljena pitanja i podsjeća samo načelno na nužnost pune suradnje. Kada je jednom glavni tužitelj suda Serge Brammertz ustvrdio da je ”Srbija skrenula s puta pune suradnje”, to nije utjecalo da EU ne dopusti otvaranje ili zatvaranje nekih pregovaračkih poglavlja.

Koliko god bili zadovoljni ili nezadovoljni radom Haškog suda, ipak je on obilježio i političke događaje na području bivše Jugoslavije i povijest ovog dijela Europe neće se moći pisati bez prihvaćanja njegove uloge. On je na međunarodnoj razini postavio i neke nove standarde zbog kojih će ubuduće u slučajevima ratnog sukoba i političari i vojni zapovjednici morati imati na umu da se zbog svog djelovanja mogu naći pred licem pravde. Ipak, stvoren kao ad hoc, prijelazni sud, ICTY je imao mnoge nedostatke. Jedan od njih je i to da nije postojao mehanizam odštete onih koje na kraju Sud oslobodi ili koji su nepravedno osuđeni. Bilo je i slučajeva da su zbog krivog identiteta uhitili i zatvorili nevine ljude. Nadati se da s okončanjem rada Haškog suda neće prestati procesuiranje ratnih zločina, koji, po zakonima svih država u regiji, i prema praksi u drugim državama, ne zastarijevaju. Prešućivanje ili relativizacija zločina radi neke političke stabilnosti neće pomoći jer se pomirenje ne može postići zaboravom zločina.
alanalan is invisible Prijavi nepoćudan post
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2536 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

ZLOČINI HVO-A Zatvarali Bošnjake u logore, razorili Mostar, ubijali djecu, sjekli uši zarobljenicima..
https://www.index.hr/vijesti/clanak/zlo ... 10402.aspx
Gordan Duhaček
28.11.2017.
1
ZLOČINI HVO-A Zatvarali Bošnjake u logore, razorili Mostar, ubijali djecu, sjekli uši zarobljenicima...
Screenshot: YouTube

U CIJELOJ HALABUCI oko sudbine hercegovačke šestorke koja će sutra u Haagu saznati što je sud odlučio u vezi njihovih žalbi i prvostupanjske presude lako je zaboraviti da se iza svega toga nalaze i neki konkretni i dokazani zločini HVO-a, ubijeni civili, među njima čak i djeca, dokazano postojanje brutalnih logora za Bošnjake u Herceg-Bosni itd. Iako se mnogi trude fokus hrvatske javnosti usmjeriti na kvalifikaciju o “zločinačkom udruženom pothvatu” i činjenici da se kao dio istoga spominju Franjo Tuđman i Gojko Šušak, ili pak na navodno teško “uzništvo” Slobodana Praljka i ostale petorice optuženih, ne treba zaboraviti da su svi oni završili u Haagu, kao i da se Tuđmana i Šuška spominje jer su neprijeporno počinjeni brojni strašni zločini od strane HVO-a, što se u izvještavanju o ovom predugom suđenju lako izgubi iz fokusa.

>> ANALIZA Zašto bi osuda hercegovačke šestorke u Haagu bila dobra za Hrvatsku?

No, jednaku, pa i veću pozornost javnosti zaslužuju žrtve, a ne samo optuženi, bez obzira smatralo ih se nacionalnim herojima ili ne. Stoga smo odlučili podsjetiti na neke od konkretnih zločina koji se navode u prvostupanjskoj presudi hercegovačkoj šestorki iz 2013., za koje je, između ostaloga, bivši predsjednik Vlade Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Jadranko Prlić osuđen na 25 godina zatvora, a ministar obrane Bruno Stojić na 20 godina zatvora, te dvojica načelnika stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina, zapovjednik Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić na 16 godina, a predstojnik Odjela za zatočene Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

Kako se navodi u prvostupanjskoj presudi, HVO je 18. siječnja 1993. napao Gornji Vakuf i okolna sela, a borbe između HVO-a i Armije BiH trajale su nekoliko dana. HVO je zarobio između 40 i 60 lokalnih Bošnjaka koje je držao u tvornici namještaja. Zarobljenici su premlaćivani i svirepo mučeni od strane vojnika HVO-a, a jedan od najstrašnijih primjera je ono što se dogodilo Hasanu Behli: dvojica vojnika HVO-a su mu odsjekla uho, a onda su gazili po otvorenoj rani iz koje je curila krv.

Rušenje džamija u Mostaru

Početkom svibnja 1993. godine HVO je započeo napad na stožer Armije BiH u Mostaru, koji je osvojen, a usput je srušena i jedna mostarska džamija. Tijekom višednevne operacije HVO je po Mostaru masovno počeo hapsiti Bošnjake te odvajati muškarce od žena i djece. Muškarci koji su bili pripadnici Armije BiH su zarobljeni i držani u jednoj zgradi u kojoj su divljački premlaćivani. One Bošnjake koji nisu bili u Armiji BiH se pak držalo zarobljene na drugoj lokaciji i oni su također zlostavljani. Žene i djecu se odvelo u logor na Heliodromu, odakle su kasnije pušteni. Od posljedica premlaćivanja umrlo je deset pripadnika Armije BiH.

Opsada istočnog Mostara u izvedbi HVO-a trajala je od ljeta 1993. do travnja 1994., a sastojala se od intenzivnog i trajnog granatiranja i mitraljiranja. To je rezultiralo brojnim civilnim žrtvama, ali i predstavnika međunarodnih organizacija. HVO je često potpuno prekidao dostavu humanitarne pomoći istočnom Mostaru u tom periodu. Mnoge žene koje su bile Bošnjakinje vojnici HVO-a su silovali, uključujući i jednu 16-godišnjakinju, prije nego bi ih protjerali na područje istočnog Mostara koje su držali pod opsadom, zbog čega su ljudi preživljavali u iznimno teškim uvjetima bez struje, vode i hrane. Granate HVO-a nanijele su i ogromnu štetu slavnom Starom mostu, koji se srušio 9. studenog 1993. Iako je Armija BiH Stari most koristila u vojne svrhe, presuđeno je da je njegovo uništenje predstavljalo neproporcionalno korištenje sile.



Specijalci HVO-a ubili trogodišnje dijete

Jedan od najstrašnijih zločina HVO-a dogodio se u selu Stupni Do, u koje su snage HVO-a ušle 23. listopada 1993. Specijalci HVO-a ubili su 36 ljudi, među kojima su bila i djeca stara 13, 8 i 3 godine. Najmanje tri žene su silovane, cijelo je selo uništeno i njegovim preživjelim stanovnicima oteta je imovina.

Tu su još logori za Bošnjake Dretelj, Heliodrom i Gabela, u kojima su zatočenici držani u neljudskim uvjetima, izgladnjivani, premlaćivani, mučeni, te mnogi nisu preživjeli takav tretman. Sve to se neprijeporno događalo na teritoriju tzv. Herceg-Bosne dok su je vojno i civilno vodili Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Bruno Stojić i Berislav Pušić.

I za sve to je osuđena hercegovačka šestorka. Neovisno o tome hoće li se sutra u Haagu prvostupanjska presuda potvrditi, značajno revidirati ili posve ukinuti, ostaju nepobitne činjenice ovih zločina koje je HVO počinio, uz napomenu kako je ovo samo izbor onih najgorih, a nikako sveobuhvatan prikaz razmjera terora i ratnih zločina koji su vladali područjem tzv. Herceg-Bosne.
alanalan is invisible Prijavi nepoćudan post
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2537 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

Anto Nobilo:Hrvatska će u Haagu biti označena kao agresor u BiH
Cijela Herceg-Bosna djelovala je kao agent u ime Hrvatske, kazao je Nobilo.

https://www.vecernji.hr/vijesti/anto-no ... bih-282209

SARAJEVO - Zagrebački odvjetnik Anto Nobilo, koji je u Haagu branio i obranio bivšeg zapovjednika HVO-a u srednjoj Bosni generala Tihomira Blaškića, rekao je u intervjuu sarajevskom Dnevnom avazu da će presuda Jadranku Prliću i ostalima iz vojno-političkog vrha tkz. Herceg-Bosne biti dvostruko gora za Hrvatsku od nedavne presude hrvatskim generalima i da će Hrvatka u tom slučaju biti proglašena agresorom na BiH.

- S jedne strane, najvjerojatnije će biti potvrđen udruženi zločinački pothvat. S druge strane, bit će utvrđeno da su ta djela počinjena u okolnostima međunarodnog oružanog sukoba, to jest BiH, odnosno Bošnjaka i Hrvatske. Budući da je sukob bio na teritoriju BiH, Hrvatska će tu biti označena kao agresor. Kao što je u slučaju Gotovina rečeno kako se sve događalo tijekom međunarodnog oružanog sukoba u Hrvatskoj, odnosno da je Srbija bila agresor. S povijesno-političkog stajališta, presuda Prliću mogla bi biti prilično loša za Hrvatsku - kaže Nobilo dodajući kako je međunarodni oružani sukob između BiH i Hrvatske potvrđen već u nekoliko pravomoćnih presuda u Haaškom tribunalu, primjerice na suđenju Dariju Kordiću i Mladenu Naletiliću Tuti.

Nobilo pojašnjava kako se i u tim postupcima "opisuje da su te osobe počinile zločine u dogovoru i organizaciji s Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom i drugima, možda drugačijim terminima, ali taj zločinački pothvat već je opisan i postoji u pravomoćnim presudama, doduše, ne na ovako visokoj razini, jer je sada u pitanju vrh te paradržave Herceg-Bosne". Zagrebački odvjetnik ne misli da će išta Gotovini i Markaču pomoći ako se vlada angažira u rušenju teze o udruženom zločinačkom pothvatu jer su to "najobičnije političke manipulacije usmjerene prema domaćoj javnosti i samo obično kvazidomoljublje".

- Hrvatska nije stranka u postupku pred Haaškim tribunalom. Stranke su Haaško tužiteljstvo, okrivljeni i njihovi branitelji. Mi tu ne možemo ništa napraviti - tvrdi Nobilo dodajući da u slučaju Prlića i ostalih ima punoviše dokaza nego za Oluju. U razgovoru s Dnevnim avazom, Nobilo objašnjava tezu kako je Tuđman, zapravo, "ilegalno vodio rat u BiH".

- Rat u BiH, pravno gledajući, ilegalno su vodili Franjo Tuđman i vrh hrvatske izvan granica zemlje, nikada nije donio odgovarajuću odluku u vezi s tim. Deklaracijom o Domovinskom ratu iz 2000. Sabor je samo zaštitio ilegalnu uporabu Hrvatske vojske. Projekt Herceg-Bosne bio je marionetski projekt u rukama vrha HDZ-a i Tuđmana. Cijela Herceg-Bosna djelovala je kao agent u ime Hrvatske, jednako kao što su SAO Krajina i pobunjeni Srbi u Hrvatskoj djelovali u ime i za račun Srbije. To vam je isti paralelizam - pojasnio je Anto Nobilo.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2538 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

Hrvatska politika u BiH za početnike
Dossier - 20 godina hrvatske politike u BiH za početnike
Objavljeno: 05. okt 2014 | Marijan Oršolić


http://sanela.info/blog/stolac_bola/393 ... -pocetnike


Objavljeno: 05. okt 2014 | Marijan Oršolić

Ako već školski udžbenici ne pomažu našoj mladosti da njihove rasprave o politici budu smislenije i argumentiranije, da i njihovo buduće političko zalaganje i razmišljanje bude racionalnije i argumentiranije, pa da posljedično i stanje u državi dobije minimalnu šansu da postane smislenije, onda ovaj rad nudi na kvadrat skraćenu početnicu hrvatske politike u BiH.

Zašto hrvatske? Zato što treba početi najprije od svog dvorišta. Zato što smo sam i sam Hrvat, pa se bavim najprije svojim. Zato što je sudbina bh. Hrvata ugrožena, a tu sudbinu najviše kreira hrvatska politika u BiH. Ova početnica se najviše bavi hrvatskim političkim odlukama za vrijeme rata 90-ih, razumijevanje kojih nudi odličnu polaznu točku, podlogu i za razumijevanje poslijeratne i najnovije, današnje hrvatske politike u BiH.

Osnovna oznaka hrvatske politike u BiH je - kao i osnovna oznaka mladih o kojima smo govorili u početku teksta - konfuznost.

Takvo konfuzno stanje hrvatske politike u BiH ima kontinuitet još od početka rata za raspad Jugoslavije. Dok su u početku rata u BiH srpske snage bile jedinstvene kako u ideji (Velika Srbija), tako i u načinu njenog ostvarenja - vojnom silom pod zapovjedništvom osovine Milošević-Karadžić-Martić, dok su muslimani bili uglavnom složni u ideji jedinstvene, "centralistički" ustrojene BiH, dotle među Hrvatima nije bilo takve jedinstvenosti.

Jedni su Hrvati stali uz ideju jedinstvene BiH tražeći "dom naroda" (Kljuić), drugi su željeli jedinstvenu BiH, ali sastavljenu od tri federalne jedinice (Zubak), treći su željeli cjelovitu BiH, ali kao federalnu jedinicu Hrvatske (HSP), četvrti su pak željeli podjelu BiH na način "Srbima naseljena područja pripojiti Srbiji, a područja naseljena Hrvatima Hrvatskoj"...

Zahvaljujući toj i takvoj nejasnosti hrvatske ratne politike u BiH, danas mnogi vojnici HVO govore kako nemaju pojma za što su se borili? Za Hrvatsku? Za BiH? Za Herceg-Bosnu? Za Federaciju BiH? Za Treći entitet?

Prema kazivanju jednog satnika HVO, na upite njegovih podređenih u ratno vrijeme: "što mi branimo?" on im je odgovarao: "branimo svoje ognjište dok politika ne odluči kako će se zvati". Međutim, politika još nije odlučila kako će se zvati to ognjište bosanskih Hrvata, pa je stanje u BiH danas još konfuznije.

Milorad Dodik - Dragan Čović
Milorad Dodik - Dragan Čović
Odraz konfuznosti hrvatske ratne (kao i poslijeratne) politike u BiH je i - najblaže rečeno - ambivalentna uloga vodeće hrvatske stranke u BiH, HDZ. Dok je dio HDZ BiH (uvjetno nazvan bosansko-hercegovačkim) radio na stabilizaciji stanja u državi (izjašnjavanje na Referendumu o nezavisnosti zemlje, sudjelovanje u zajedničkim obrambenim aktivnostima), drugi dio (uvjetno nazvan herceg-bosanski) je povlačio poteze koji su pridonosili destabilizaciji države (stvaranje hrvatskih zajednica, pregovaranje s ekstremnim krilom SDS, Sporazum Boban-Karadžić u Grazu).

Neki će naglašavati kako bez HDZ danas ne bi ni bilo Hrvata u BiH, kako su oni organizirali obranu u obliku HVO, drugi će reći kako danas Hrvati u BiH ne bi ni imali probleme kakve imaju i ne bi se suočavali s mogućim nestankom da nije upravo HDZ-a koji ih je kulturno, duhovno i ekonomski upropastio. Ali čak da je uloga HDZ u ratu bila samo pozitivna, njome nisu zaslužili monopol nad hrvatskim narodom u BiH, niti pravo na pljačku i kršenje zakona. (Slično vrijedi i za druge bh. nacionalističke stranke s pridjevom demokratski u svom imenu).

S druge strane, čak i da je uloga HDZ u ratu bila samo negativna, to još uvijek ne govori da su hrvatske iliti kakve druge stranke u BiH koje pretendiraju zamijeniti HDZ kao vodeću stranku bh. Hrvata, imalo bolja rješenja.

U onoj mjeri koliko je ambivalentna uloga HDZ kao vodeće stranke bh. Hrvata u ratu 90-ih, u toj je mjeri ambivalentna i uloga hrvatskih zajednica u BiH čije je formiranje inicirala HDZ.

Još prije proglašenja Srpske Republike u BiH (9.1.1992.), Hrvati su obznanili konstituiranje svojih dviju zajednica. Naime, predstavnici općina Bosanske Posavine su već 12.11.1991. proglasili Hrvatsku zajednicu Posavine u Bosanskom Brodu, a 18.11.1991. u Grudama je proglašena HZ Herceg Bosna. Na kraju, 27.1.1992., proglašena je i HZ Središnje Bosne.

Od svih hrvatskih zajednica u BiH na sudbinu bh. Hrvata najjače je utjecala HZ Herceg-Bosna. U onoj mjeri u kojoj je HZ Herceg-Bosna bila u funkciji obrane naroda i prostora od velikosrpskog hegemonizma, te svoje aktivnosti uključila u svebosansko-hercegovačku obranu, u toj mjeri je imala politički legitimitet i legalitet. I obrnuto - u onoj mjeri u kojoj je HZ HB korištena za oživotvorenje politike dijela hrvatskog vrhovništva iz Zagreba i Mostara, koje je maštalo o "podebljanju hrvatskog pereca, i o "Banovini" - bila je nelegalna i nelegitimna.

Ono što najviše baca sjenu na projekt Herceg-Bosne je činjenica da u njenom planiranom teritoriju ne bi bili uključeni svi bh. Hrvati. Također, budući je u cijeloj BiH 1991. prema neslužbenim rezultatima popisa stanovništva (službenih nema) živjelo 752.068 Hrvata, a priželjkivanom teritorijalnom podjelom HZ HB bi imala 1.113.323 stanovnika, Hrvati bi vladali prostorom u kojem živi više od 50 % nehrvata.

Zbog čega su Hrvati BiH proglasili čak tri samostalne Zajednice?

Možda zbog nepostojanja izravne teritorijalne povezanosti i velike međusobne geografske udaljenosti, a posljedično, kulturne, gospodarske, i dugih različitosti. Ili zbog prizemnih sitnih interesa hercegovačkih, srednjobosanskih i posavskih vođa. Ili zbog političke strategije da se izbore za tri "hrvatska kantona" u samostalnoj i neovisnoj BiH? Ili zbog promišljanja o mogućoj podjeli BiH u kojoj bi "hrvatska" Hercegovina pripala Hrvatskoj, "hrvatska" Središnja Bosna "maloj muslimanskoj državi u srednjoj Bosni", a "hrvatska" Bosanska Posavina bi služila za potkusurivanje sa Srbima. Jer, kako tvrdi Tuđman, "to bi zadovoljilo Srbe i Hrvate, kao i muslimane. Naravno, time bi se dokrajčile sve pretenzije na stvaranje veće islamske države u srcu Europe".

Franjo Tuđman
Franjo Tuđman
Tuđman je neskriveno podržavao neustavno "samoorganiziranje" Hrvata u BiH. Nije mu palo na pamet povući paralelu između "samoorganiziranja" krajinskih Srba i "samoorganiziranja" bh. Hrvata.

Pa ipak, iako postoje sličnosti "samoorganiziranja" Hrvata u BiH sa stvaranjem srpskih autonomnih oblasti u zemljama bivše Jugoslavije, više je razlika.

Hrvatska, za razliku od Srbije, nije izvršila agresiju na BiH. Dogovor Izetbegovića i Tuđmana da će Hrvatska podržati samostalnu BiH, da će podržati i objedinjavanje svih vidova oružanog otpora, predstavlja pokriće da prisutnost vojske Republike Hrvatske u BiH nije ilegalna. Izetbegović je izjavljivao kako čak može donekle tolerirati i Matu Bobana jer ovaj govori o kantonu, a ne o Republici kako govori SDS, koji ne priznaje BiH.

Pa čak i kad je Mate Boban izdao priopćenje za javnost 3.7.1992., u kojem praktički formira "državu u državi", uspostavljajući privremenu izvršnu vlast u HZ Herceg-Bosni, istakao je kako to ipak ne dovodi u pitanje suverenitet i cjelovitost BiH, a HVO se smatra sastavnim dijelom jedinstvenih obrambenih snaga pod Predsjedništvom BiH. Kako god, nakon proglašenja HZ Herceg-Bosne sve se više razilaze Izetbegović i Tuđman, a unutar BiH sve je više nepovjerenja između Hrvata i muslimana.

Kako je pala Posavina
Najkatastrofalniji potez hrvatske ratne politike u BiH i posljednji klin koji je razderao suradnju Hrvata i muslimana u BIH je Sporazum Boban-Karadžić u Grazu.

Tim Sporazumom napravljene su pretpostavke (iako Sporazum nije isključivi i jedini krivac za pad Bosanske Posavine) za gubitak Koridora, gubitak cjelovite HZ Bosanske Posavine, ali i mnogo više.

Da bismo bolje razumjeli značenje tog Sporazuma za ukupnost rata u BiH, trebamo dobro razumjeti ulogu tzv. Koridora u ratu u BiH.

Tzv. Koridor, cestovni pravac: Banja Luka, Derventa, Modriča, Brčko, Bijeljina - bio je ključan za pobjedu srpskih snaga u ratu u Bosanskoj Posavini, a u velikoj mjeri i u cijeloj BiH. Zašto? Pa zbog cjelovitosti teritorija Republike Srpske i njezine povezanosti sa Srbijom, bio je to put života, žila kucavica, put opstanka, kako su ga nazivali zapadni bh. Srbi i hrvatski Srbi iz SAO Krajine. Bez cestovne povezanosti Knina, Banjaluke, Beograda i Pala, srpske snage u BiH bi teže, ili nikako, dobile rat.

Važnosti koridora bili su svjesni i ponajbolji hrvatski generali.

Martin Špegelj u svom Izvješću o stanju u Bosanskoj Posavini predlagao je formiranje diverzantskih grupa koje treba postaviti na prometnice koje vode iz Banjaluke prema Bijeljini i Loznici. Zaključio je kako četnici napadaju sa jakim snagama u sjevernoj Bosni upravo zbog tih prometnica kuda se jedino obavlja opskrba iz Srbije u bosansku krajinu i Knin (...) ako se ove prometnice koliko-toliko onesposobe, a promet na njima bude nesiguran, tada će i pritisak u sjevernoj Bosni biti manji, agresor će tražiti prometnice južnije.

Znajući kolika je važnost koridora za rat u BiH, i Armija BiH je pokrenula ofanzivu na brčanskom ratištu i probila koridor koji je na najužem mjestu iznosio svega 4 km. Planirano je da se u borbu za koridor uključi i Hrvatska vojska s lijeve obale Save. Trebalo je da HV s 37 tenkova podrži operaciju ARBiH, no to se nije dogodilo. Borci ARBiH koji su probili koridor kod sela Gorice i izbili na desnu obalu rijeke Save, nakon 48 sati čekanja morali su se povući.

Glavni problem obrane Bosanske Posavine bio je postojanje dviju linija zapovijedanja - političke i vojne. Dok je vojna logika nalagala potiskivanje agresora na jug - van puškometa, kako ne bi granatirali teritorij Hrvatske, odsudnu obranu i presijecanje koridora prema Krajini, čime bi se ubrzao i pad SAO Krajine u Hrvatskoj, hrvatsko vrhovništvo je, čini se, zapovjedilo upravo obrnuto.

Gojko Šušak i Franjo Tuđman
Gojko Šušak i Franjo Tuđman
Puštanje Koridora Srbima značilo je ujedno i povlačenje HV iz tog dijela Bosanske Posavine.

Kako su se Srbi već uspaničili zbog mogućeg gubitka koridora, u Grazu je sklopljen povijesni Sporazum Boban-Karadžić, veličanstven podvig hrvatske politike u BiH, koji i dan-danas fascinira hrvatske političare, ali i neke svjetske veličine kao što je Anders Behring Breivik.

U onoj mjeri u kojoj stoji tvrdnja kako je za dobivanje rata u BiH Srbima bio neophodan koridor, u toj mjeri stoji i tvrdnja kako je za gubitak Bosanske Posavine i pobjedu srpskih snaga u ratu u BiH, kriv Sporazum Boban-Karadžić. Tim je Sporazumom u Grazu 6.5.1992., kojim je utvrđeno kako su "obje strane suglasne da se u razgraničenju dvije konstitutivne jedinice na području Kupresa, kao i u BP (Derventa, Bos. Brod, Bos. Šamac, Odžak, Orašje, Modriča i Brčko) vodi računa o kompaktnosti prostora i komunikacijama" - Mate Boban praktično potpisao kapitulaciju hrvatsko-muslimanskih snaga u prostoru Koridora (Modriča-Odžak) bez pitanja 20.000 branitelja Hrvata i muslimana.

Umjesto blagovremenog upozorenja i u skladu sa Sporazumom, organiziranog izvlačenja civila i postrojbi na dogovorenu crtu "kompaktnosti prostora i komunikacija", vrhovništvo Republike Hrvatske, povlači 123. brigadu HV iz prostora sukoba, a nejakom HVO-u ostavlja zadaću obrane koridora, prepuštajući ih na milost i nemilost daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Nakon kakvog-takvog otpora hrvatsko-muslimanskih branitelja (105. brigada HVO), 26.6.1992. je izgubljen koridor, dva dana kasnije i Modriča, 16 dana kasnije i Odžak. Uslijedilo je povlačenje i s onih prostora koji u Grazu nisu niti obećani Srbima.

Tijekom akcije "Koridor", započete 24.6.1992., snage VRS (54.660 boraca) osvojile su 760 km2 teritorija s 4 grada (Modriča, Derventa, Odžak i Bosanski Brod) te 16 velikih i 8 manjih sela. Operacija je u potpunosti ostvarila ciljeve osim što je treća etapa (osvajanje Bosanskog Broda) završena sa 47 dana zakašnjenja.

Štetnost Sporazuma u Grazu uočio je čak i kameleonski gad dr. Zdravko Tomac, tadašnji potpredsjednik Vlade nacionalnog jedinstva Republike Hrvatske.

Kameleonski gad dr. Zdravko Tomac
Kameleonski gad dr. Zdravko Tomac
On tvrdi kako je tekst Sporazuma dosta loš za hrvatske interese i za poziciju Hrvatske u svijetu.

Zašto? Već se na prvi pogled vidi da je sporazum Radovan Karadžić potpisao kao "predstavnik Srpske državne zajednice" - čime indirektno Hrvati priznaju postojanje srpske države u BiH. Stvaranje srpske države na tom teritoriju omogućilo bi da srpska država po prvi puta u povijesti prijeđe rijeku Drinu.

Nadalje, Sporazum je potpisan kada je to odgovaralo srpskoj strani, upravo kada su se muslimani nakon dugog kolebanja počeli boriti, pa je normalno da su muslimani taj sporazum shvatili kao "nož u leđa".

Priznavanje podjele Bosne i potpis na podjelu Bosne s Karadžićem kao predstavnikom srpske države, doveo je u pitanje hrvatsku strategiju koja se temeljila na nepovredivosti i nepromjenjivosti granica bivših republika Jugoslavije. Ako bi se bilo gdje mijenjale granice, odnosno prekrajale prema etničkom sastavu pučanstva, onda bi došle u pitanje i postojeće granice Republike Hrvatske - jer bi se teško bilo obraniti od pritiska da onaj dio njenog teritorija gdje su Srbi u većini ne prepusti Srbiji, odnosno novoj srpskoj državi u Bosni. Na taj način prijetila je opasnost da se realiziraju bitni ciljevi zbog kojih je Milošević i išao u rat - stvorila bi se srpska država ne samo u Bosni nego i na dijelovima teritorija Hrvatske.

Osim toga, podjela na osnovi sporazuma Boban-Karadžić je i protiv interesa Hrvata u Bosni, Vojvodini i Boki kotorskoj. Izvan hrvatskog kantona, prema toj podjeli, ostalo bi 59% Hrvata koji bi, kao i Hrvati iz Vojvodine, morali napustiti svoja ognjišta, čime bi se bitno smanjio povijesni prostor na kojem su Hrvati živjeli stoljećima.

Radovan Karadžić
Radovan Karadžić
Tomac upozorava kako je, budući da je u to vrijeme HVO, zajedno s muslimanima, držalo teritorij sjeverne Bosne, vrlo opasna 3. točka Sporazuma: "Obje strane su suglasne da se u razgraničenju dvije konstitutivne jedinice na području Kupresa, kao i u Bosanskoj Posavini (Derventa, Bos. Brod, Bos. Šamac, Odžak, Orašje, Modriča i Brčko) vodi računa o kompaktnosti prostora i komunikacijama".

Ta je točka dovela u sumnju motive povlačenja jedinica HV i napuštanje toga teritorija.

Posebno je opasna i 6. točka: "Slijedom naprijed dogovorenog prestaju razlozi za oružane sukobe između Hrvata i Srba na cijeloj teritoriji BiH" - čime gospodin Boban, a preko njega i Hrvati, priznaju srbijanske neistine kao realnost, pristaju na njihovu strategiju koja se temelji na tome da nije riječ o agresivnom ratu Srbije protiv Republike Hrvatske i BiH, već da su to oružani sukobi između Hrvata i Srba na cijelom teritoriju BiH, zbog sporova oko razgraničenja koji teritorij kome pripada. (...) Taj je sporazum (...) potpisan u trenutku kada je konačno svjetska zajednica krenula s oštrijim mjerama prema Srbiji i Srbima, pa je on bio pojas za spašavanje Miloševiću i Karadžiću, koji im nije bačen prvi put.

Tomac kaže kako je Tuđman, iznenađen oštrinom reakcije u svijetu, u pismu Međunarodnoj zajednici još jedanput potvrdio da Hrvatska podržava jedinstvenost BiH kao države. Uskoro zatim uslijedio je i sporazum HDZ i SDA u Splitu o zajedničkoj borbi Hrvata i muslimana protiv srpskog agresora i o mogućoj konfederaciji poslije rata. Međutim, kasnije je u jednom intervjuu Tuđman priznao da stoji iza Bobanova dogovora i sporazuma s Karadžićem u Grazu, kao i iza dogovora u Splitu, polazeći od prava i potrebe da se pregovara i sa Srbima i s muslimanima.

Dakle, Sporazum u Grazu bio je vrlo nepovoljan za Republiku Hrvatsku, za Hrvate u Vojvodini i Crnoj Gori, a kakve je sve posljedice izazvao u BiH?

Gubitak Bosanske Posavine, ali i kumovanje izbijanju hrvatsko-muslimanskih sukoba u ostatku BiH (Zahvaljujući elementarnom političkom razumu hrvatskih i muslimanskih čelnika s prostora Bosanske Posavine, tijekom cijelog rata u BiH, između ove dvije etničke zajednice, na prostoru Bosanske Posavine, nije došlo do oružanog sukoba).

Na koji je način Sporazum kumovao izbijanju sukoba Hrvata i muslimana u BiH?

Samo dva dana nakon Sporazuma u Grazu, general HVO HZ Herceg-Bosne Ante Roso ne priznaje odluke predsjedništva BiH o objedinjavanju svih naoružanih snaga na teritoriji BiH, te izdaje - po osnovi do sad postignutih sporazuma (tj. po osnovi Sporazuma u Grazu, op.a.) - protuzakonitu zapovijed da su na prostoru HZ HB legalne samo postrojbe HVO, da ostale postrojbe na tom teritoriju moraju priznati Stožer HVO kao glavno zapovjedništvo, te se ovom zapovijedi stavljaju van snage sve zapovijedi zapovjedništva TO i ista se na ovim prostorima smatra nelegalnom.

Netko će već utvrditi, jesu li temeljem četvrte točke te "Zapovijedi" pripadnici HVO počeli razoružavati, hapsiti i u logore zatvarati muslimane, pripadnike Teritorijalne Obrane BiH, jer su ih "na tim prostorima smatrali nelegalnim".

Naravno, plitko bi bilo govoriti kako je projekt Herceg-Bosne bio jedini i isključivi krivac za izbijanje sukoba između Hrvata i muslimana u BiH. Među razloge tog sukoba mogli bi se ubrojiti sveopći strah u zemlji, stoljećima nataloženo nepovjerenje između Hrvata i muslimana, sumnjiva ponašanja vojnih i političkih lidera i jednih i drugih, pritisak Srba na istočnu Bosnu zbog čega je mnoštvo muslimanskih izbjeglica preselilo u srednju Bosnu.

Pogrešno bi bilo i pojednostavljivati kako je Sporazum bio isključivi krivac za pad Bosanske Posavine, pogrešno je i raspirivati mržnju između bosanskih i hercegovačkih Hrvata, govoreći kako su svi Hercegovci isti, kako su svi krivi za sudbinu bh. Hrvata, i tako teret odgovornosti koji bi trebao pasti na vojnu vrhušku Herceg-Bosne, kolektivno prebacivati na sve hercegovačke Hrvate.

Stočani protiv Tuđmana
Vitomir Miles Raguž
Vitomir Miles Raguž
Upravo je jedan hercegovački Hrvat prvi odlučno ustao protiv Sporazuma u Grazu - Vitomir Miles Raguž - tada Savjetnik veleposlanika u Misiji BiH pri UN, rođen u Stocu, a živi u Americi od 1974. On piše Bobanu da treba sklopiti dogovor s muslimanima i u Londonu zajedno nastupiti s predstavnicima legitimne vlade BiH:

Samostalno istupanje hrvatske delegacije direktno legitimira i djelovanje srpske delegacije koju predvodi ubojica, lažljivac i psihopat - Radovan Karadžić. Zajedničkim istupom Bobana s vladom BiH Karadžićeva pozicija bi bila znatno oslabljena ili čak eliminirana
Sudjelovanje samostalne delegacije hrvatskog naroda BiH daje legitimnost tvrdnji beogradskog režima da je rat u BiH etnički rat - a ne brutalna beogradska krađa bh. i hrvatskih zemalja
Samostalnim nastupanjem izjednačava se hrvatska i srpska politika - a to će biti štetno za Hrvate u slučaju strane vojne intervencije u BiH
Ali Boban nije slušao Raguža.

Radije je slušao volju Vrhovnika.

Posljedice osjećamo i danas na svojoj koži.

Zbog političke volje vrhovnika Franje Tudjmana, pored individualnih i obiteljskih žrtava, u BiH je hrvatska politika doživjela katastrofu u cjelini. Izgubili su i oni za koje se obično misli kako su nešto dobili, Herceg-Bosanci. Ne samo da se nisu priključili Hrvatskoj, nego se nisu izborili ni za kulturnu (TV kanal, npr.), a kamoli za političku i teritorijalnu autonomiju.

Dapače, kod većinskog muslimanskog naroda u BiH, izgubili su izuzetno puno - "komšijski" kredibilitet. A ona imovina koja je zarađena na švercu i ratnom profiterstvu, nije dugo trajala i nije im blagoslovljena.

Posebno katastrofalne posljedice donijela je hrvatska politika u Bosanskoj Posavini. Niti prije rata niti tijekom rata Republika Hrvatska nije imala jedinstvenu, cjelovitu, principijelnu, i dosljednu politiku prema Bosanskoj Posavini. A ako i jest, to ni domaćoj ni međunarodnoj javnosti nije obznanila.

Danas u svoj svojoj punini vidljiva, ondašnja politika nije niti mogla biti obznanjena, jer, po svim pozitivnim međunarodnim propisima i civilizacijskim dosezima - bila je nelegalna i nelegitimna. Da je Hrvatska imala razumnu, u skladu s civilizacijskim dosezima prihvatljivu i javno obznanjenu politiku prema Bosanskoj Posavini, ona nikada ne bi pala u ruke velikosrpskim ekspanzionistima.

Mate Boban
Mate Boban
Najprije, hrvatska politika u BiH morala se temeljiti na sljedeća dva načela:

BiH je za Hrvatsku susjedna i prijateljska, samostalna, neovisna, demokratska, višenacionalna država triju konstitutivnih i jednakopravnih naroda (i drugih dakako), koji će odnose u državi rješavati demokratskim putem, nakon što se zajedničkim snagama (napadnute Hrvatska i BiH) obrane od istog agresora - "Srbije i Crne Gore, odnosno Savezne Republike Jugoslavije"...
Hrvatska nema pretenzija prema dijelovima BiH, niti se sa Srbima o tome dogovara. Svoju vojnu prisutnost u BiH Hrvatska ne krije, i koristi ga za obranu od okupacije, kako svog, tako i bh. teritorija, a ne za poticanje domicilnog stanovništva na odcjepljenje od BiH i pripojenje Hrvatskoj, odnosno stvaranje "države u državi". Hrvatska neće podržati nikakvo unutrašnje uređenje i podjele bez suglasnosti ovlaštenih predstavnika hrvatskog naroda iz BiH, a kamoli ga nametati, protivno volji tog naroda.
A glede Bosanske Posavine, hrvatska se politika morala temeljiti i na sljedećim načelima:

Bosanska Posavina je prostor suverene i Hrvatskoj susjedne BiH, većinski nastanjen hrvatskim i bošnjačkim narodom, koji su nakon višestranačkih demokratskih izbora legitimno formirali koalicijsku vlast u osam općina.
Pokušaju li velikosrbi, uz pomoć JNA i dobrovoljačkih postrojbi, nasilnim putem rušiti legalnu vlast, hrvatska država će, temeljem Ustavnih odredbi Republike Hrvatske, svim raspoloživim, a po međunarodnom pravu dopustivim sredstvima, pomoći da se ta legalna i legitimna vlast očuva.
Pokušaju li velikosrbi izvršiti okupaciju prostora Bosanske Posavine, te ga etnički očistiti, hrvatska država i HV će, temeljem hrvatskog Ustava, Sporazuma o prijateljstvu i suradnji Hrvatske i BiH, te međunarodnih konvencija, učiniti sve kako bi zajedno s bh. patriotima, spasila lokalno stanovništvo od pogibije, a prostor od okupacije.
Ali, dr. Zdravko Tomac tvrdi kako je "dr. Franjo Tuđman, kao državnik, ako je želio uspjeti, morao voditi nekoliko politika". "Tuđmanova strategija sastojala se od javne i tajne politike i od više opcija ovisno o okolnostima i raspletima koje će nametnuti međunarodna zajednica, ali i rezultati u ratu... Bio je uvjeren da je u pravu i da će nadigrati i Slobodana Miloševića i Aliju Izetbegovića i međunarodnu zajednicu"...

Kako ih je nadigrao - Zna se!!

Tuđman - Milošević
Tuđman - Milošević
Zahvaljujući toj i takvoj politici:

18.11.1991. institucionaliziran je hrvatski separatizam u BiH - uspostavom HZ Herceg-Bosne
6.5.1992. Boban i Karadžić su (muslimanima iza leđa) potpisali sporazum, kojim su stvorene pretpostavke da se Srbima prepusti koridor - tim se sporazumom agresora i neprijatelja pretvorilo u "prijatelja", a žrtvu i potencijalnog saveznika u neprijatelja
8.5.1992. glavni zapovjednik HVO, general Ante Roso, na prostoru HZ HB, legalne postrojbe TO BiH, proglasio je "nelegalnim" - bio je to početak službenog distanciranja organiziranih Hrvata od središnje vlasti u Sarajevu
24.6.1992. povučena je HV iz koridora, a da tamošnji branitelji i narod nisu prethodno izvješteni kako se trebaju povući na dogovorenu crtu razgraničenja, radi osiguranja "kompaktnosti prostora i komunikacija"
Bh. Hrvati su, od konstitutivnog naroda i žrtve, putem dvosmislene HZ Herceg-Bosne pretvoreni u kolaboracioniste "jednog od agresora na BiH" i nacionalnu manjinu
Srpska država je prešla Drinu, Bosnu i Vrbas, te svojim vrhom izbila u neposrednu blizinu zamišljene velikosrpske granice: Virovitica, Karlovac, Ogulin, Karlobag - na rijeku Unu...
Kako bi završila antivelikosrpska borba u BiH da je u njoj u ime Hrvata politiku vodio neki političar koji se zalagao za cjelovitu BiH, npr. Stjepan Kljuić, a ne nacionalistički separatist Mate Boban kao produžena ruka Franje Tuđmana - to ne znamo - ali:

Tada bi svatko u svijetu znao kako je u Jugoslaviji (BiH) s jedne strane velikosrpski hegemonizam, koji uz pomoć JNA želi stvoriti Veliku Srbiju, a sa druge strane, četiri nacionalnooslobodilačka pokreta, koji žele osamostaljenje u granicama dotadašnjih federalnih Republika (Slovenija, Hrvatska, Makedonija i BiH)
Tada Milošević ne bi imao karađorđevski "legitimitet" za podjelu BiH, nego dva čvrsta protivnika (Hrvate i muslimane), koji bi se srpskom ekspanzionizmu "preko Drine" suprotstavili odlučno i jedinstveno
Iako Milošević ne bi stao s imperijalističkom politikom, rat bi trajao kraće, a žrtava razaranja bi bilo manje. Naime, protiv sebe ne bi imao samo dva jedinstvena protivnika (Republika Hrvatska i BiH), nego i međunarodnu zajednicu kojoj bi bilo sasvim jasno tko je tko u tom sukobu
Nakon oslobođenja u BiH ne bi postojala (Daytonskim sporazumom i genocidom stvorena) Republika Srpska ("koja je" - kako Milorad Dodik veli - "jedino sigurno što BiH ima"), nego jedinstvena građanska parlamentarna država s "Domom naroda" i demokratski ustrojenom lokalnom samoupravom
Velikosrpska ideja ne bi prešla Drinu, a hrvatski i bh. Srbi i Hrvati bi bili lojalni građani svojih država, a ne pričuvna armija budućih voždova iz susjedstva
Ne bi došlo do "humanog preseljenja naroda" odnosno etničkog čišćenja - u Bosanskoj Posavini bi danas živjeli svi - a ne samo neki Posavljaci
BiH bi bila slobodna, nezavisna, građanska i demokratska zemlja, a ne protektorat sumnjivog dijela međunarodne zajednice, poligon za obuku trećerazrednih međunarodnih političara i vojna baza NATO pakta...
Budući hrvatsku politiku u BiH nije vodio netko poput Kljuića, nego Mate Boban pod pokroviteljstvom Tuđmana, završilo je kako je završilo.

Carl Bildt
Carl Bildt
Ovaj rad pokušao je dati presjek hrvatske ratne politike u BiH, koji nam može poslužiti za bolje razumijevanje poslijeratne hrvatske politike u BiH koja je, nažalost, u velikoj mjeri kontinuitet - samo produženje one ratne.

Ovaj presjek je vrlo nepotpun: da bi se u cjelini analizirala i razumjela hrvatska politika u BiH u ratu i poslije rata, trebalo bi bolje istražiti i upoznati se s lukavštinama velikosrpske politike, ali i s namjerama muslimanske/bošnjačke politike unutar bosanskog kompleksa (inzistiranje na cjelovitosti - zapravo unitarnosti - BiH, krije zamku u tome da bh. unitarizam u biti podrazumijeva muslimansku prevlast po istom načinu na koji je jugoslavenski unitarizam bio krinka za srpsku prevlast).

Ne smije se propustiti ni istražiti ulogu međunarodne zajednice (EZ, UN, SAD) u događajima u BiH. Ta je uloga imala veliku težinu, ako ništa, a ono svojim nečinjenjem.

Ipak, svi ovi faktori - iako su bitno pridonijeli kreiranju hrvatske politike u BiH - ni na koji način ne amnestiraju pogrešnu hrvatsku politiku u BiH, niti ublažavaju njene katastrofalne rezultate: hrvatski narod u BiH je žrtvovan ideji hrvatske nacije, danas raseljen, izdan i prevaren, i nalazi se na rubu opstanka. I još gore, bh. Hrvati nisu naučili povijesnu lekciju, nego i dan-danas vode istu politiku koja ih je upropastila.

HDZ - SNSD Mostar
HDZ - SNSD Mostar
Kao što je 90-ih prošlog stoljeća Boban po Šuškovim i Tuđmanovim instrukcijama dobro surađivao s Karadžićem u izdaji i seljenju bosanskih Hrvata, tako danas predsjednik HDZ Dragan Čović odlično surađuje s Dodikom, hvali njegovu, od Hrvata i Bošnjaka očišćenu Republiku Srpsku i govori da sa Srbima nema nikakvih otvorenih pitanja.

Dokle će to tako ići, ostaje da vidimo.

Nadam se da krajnji rezultat ovakve političke situacije u BiH ipak neće biti nestanak Hrvata iz BiH, a posljedično tome i nestanak same BiH (bh. Hrvati su oduvijek bili jezičac na vagi koji koliko-toliko održava postojanje BiH kao države).

Moram priznati da nema mnogo racionalnih razloga za optimizam.

izvor: prometej.ba-285

Je li išta bolje u Hrvatskoj danas
Boris Dežulović o Džo Šimuniću, referendumu, fašizmu i šizofreniji mlade države u Hrvata...

video: Slobodni pad hrvatske demokracije - 22. nov 2013
izvor: Slobodni pad hrvatske demokracije - 22. nov 2013
user "cenzuraplus" -- Published on Nov 25, 2013
Je li išta bolje u Hrvatskoj danas
Kriza u Hrvatskoj više nema samo ekonomski pridjev, ona je sad već zahvatila vrijednosti i moralni sustav, a demokraciju, ljudska prava, zaštitu svih građana i građanki te ustavni poredak zemlja dovela u pitanje. Kako istovremeno štiti i kršiti Ustav, kako građanima omogućiti pravo odlučivanja i da se istovremeno zaštiti manjina od većine, kako ograničiti demokraciju kako bi se demokracija zaštitila. U Hrvatskoj se iznova sniva hrvatski san o nepomućenom jedinstvu i čistoći nacije, jezika, pisma, braka...

Vezano
Hrvatska politika prema BiH
thumbHrvatska politika prema BiH NJEMAČKI ANALITIČARI: Hrvatska politika prema BiH Zaglavljeni u tranziciji? Hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini (Stuck in Transition? Croatia's Policy Toward Bosnia and Herzegovina) - analiza je utjecajnog Democratisation Policy...

Kako je hrvatska politika prema BiH udarila u zid
thumbČini se da Hrvati u BiH polako shvataju da je treći entitet Dodikov interes Jedini hrvatski saveznik u rastakanju i iscrpljivanju Bosne i Hercegovine opstrukcijama i ucjenama bio je Milorad Dodik Objavljeno: 21. jan 2018...

Hrvatska politika u zagrljaju Rusije
thumbHrvatska politika u BiH srlja u zagralj ruske geopolitičke interesne sfere Ruska podrška propalom prijedlogu izmjena i dopuna Izbornog zakona, najmanje zabrinjava. Zabrinjavajući je odnos hrvatske politike u BiH prema NATO integracijama Bosne i Hercegovine...

Slučaj most: Sramotna hrvatska politika prema BiH
thumbSlučaj most: Sramotna hrvatska politika prema BiH Hajdaš-Dončić jedan je od najlošijih ministara u poslovično neefikasnoj Milanovićevoj Vladi Kreiranje prometnih koridora jedna je od politika koja se ne vodi na razini država članica, nego na...

Fra Ivan Šarčević: Bošnjačka politika nema jasnu viziju
thumbProfesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu fra Ivan Šarčević: Bošnjačka politika od Alije Izetbegovića nema jasnu viziju Objavljeno: 12. dec 2018 | N1 Fra Ivan Šarčević, jedan od najistaknutijih intelektualaca u BiH i profesor na...
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2540 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

Granić: Milošević je odmah na stol stavio viski, a kad sam vidio prve karte, sve mi je bilo jasno
https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatsk ... o-15014486
Svjedočenje bivšeg ministra vanjskih poslova, jednog od posljednjih svjedoka povijesnih dogovora
Piše: Željko TrkanjecObjavljeno: 12. prosinac 2020. 16:58

Slobodan Milošević, Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Warren Christopher na potpisivanju mirovnog sporazuma
Slobodan Milošević, Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Warren Christopher na potpisivanju mirovnog sporazuma
Paul J. Richards
Facebook
Twitter
Messenger
E-mail
Alija Izetbegović nam je u siječnju 1994. godine rekao: "Sve južno od Prozora do Neretve vama. Dakle, bez Srednje Bosne, koja je bila pred padom. Ni predsjednik Franjo Tuđman ni ja to nismo prihvatili, i to predsjednik Tuđman ni ja nikad ne bismo prihvatili." Ovim je riječima bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić opisao situaciju u kojoj su se našli Hrvati i Bošnjaci na početku 1994. godine, kada se činilo da će Srbi odnijeti pobjedu uratu i ostvariti kontrolu nad većinom BiH. Situacija koju je trebalo žurno riješiti jer bi se u slučaju takvog vojnog i političkog raspleta Hrvatska našla u teškoj sigurnosnoj, čak i egzistencijalnoj situaciji.

Sve je konačno završeno Daytonskim sporazumom koji je potpisan u Parizu 14. prosinca 1995. godine. Ovog ponedjeljka bit će tomu 25 godina. Dr. Mate Granić, sada je posebni savjetnik premijera Andreja Plenkovića za vanjsku politiku, jedan je od rijetkih živih aktera svih povijesnih događaja i za Jutarnji je list izložio kako se situacija razvijala od 1. lipnja 1993. godine, kada je postao potpredsjednik hrvatske Vlade i ministar vanjskih poslova, pa do 14. prosinca 1995. godine.

"Milošević je odmah na stol stavio viski iako je znao da je Tuđman umjeren u piću. Sloba je krenuo s duplim viskijem, Ballantine'som. Dva potpuno različita čovjeka"

"Razgovor s predsjednikom je bio kratak. Rekao je: Mate ti razumiješ državnu politiku, a što se tiče BiH i Hrvata u BiH, to ti može pomoći Gojko (Šušak)." Dr. Granić odmah se dao na posao. U posjet mu je stigao ruski ministar Andrej Kozirev, zatim je slijedio razgovor s Madeleine Albright. "Pa dugi razgovor s njemačkim ministrom vanjskih poslova Klausom Kinkelom, koji je dvaput ustajao jasno pokazujući nezadovoljstvo nekim aspektima situacije u BiH", priča Granić.

Propali planovi
Bilo je to doba rata Hrvata i Bošnjaka, a međunarodni kredibilitet Hrvatske zbog toga je bio vrlo nizak. "Shvatio sam da, ako ne zaustavimo taj sukob, nećemo imati nikakve mogućnosti ne samo zaštititi Hrvate u BiH nego i osloboditi okupirana područja u Hrvatskoj".

Već je početkom srpnja Granić u Makarskoj organizirao sastanak HVO-a i Armije BiH kad su dogovoreni koridori za humanitarne konvoje, a posebno je važno bilo pitanje zatočenika. Naime, strani su mediji počeli izvještavati o logorima u kojima Hrvati u BiH drže Bošnjake pa se počelo izjednačavati djelovanje Hrvatske i Srbije u BiH. Dio dužnosnika Hrvata u BiH nije bio sklon zatvaranju logora, ali je nakon sastanka u Makarskoj, uz pomoć predsjednika Tuđmana, zatvoren logor Dretelj, a zatim i ostali jer je Tuđman shvatio da štete Hrvatskoj. Graniću zbog toga počinje padati popularnost u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni.

"Haris Silajdžić je u kolovozu te godine proveo nekih sedam dana u Zagrebu i sve smo vrijeme raspravljali kako zaustaviti rat Hrvata i Bošnjaka. To je rezultiralo Ženevskom deklaracijom predsjednika Tuđmana i Alije Izetbegovića 14. rujna. Ali, lord Owen (supredsjedatelj Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju koja je u Ženevi trajala od 1992. do 1995. godine i mirovni posrednik), tri je dana poslije organizirao da sličnu deklaraciju potpišu Izetbegović i Momčilo Krajišnik (lider bosanskih Srba) i tako je poništena naša primarna deklaracija", objašnjava Granić.

Papa Ivan Pavao II. držao mi je 15-minutni monolog i govorio o opasnostima radikalnog islama: "To nije islam koji je časna religija, muslimani su naša braća. To će biti najveći problem svijeta i zbog toga treba zaustaviti sukob Hrvata i Bošnjaka"

Mate Granić

Propadali su planovi koje su za rješenje sukoba u BiH predlagali mirovni posrednici lord Owen, portugalski diplomat José Cutileiro i norveški pregovarač Thorvald Stoltenberg. A stanje u BiH bilo je sve gore.

Pregovori u Beču
"Haris Silajdžić i ja pokušali smo početkom siječnja 1994. godine naći rješenje u novim pregovorima u Beču, gdje je domaćin bio Alois Mock, a Klaus Kinkel je u državnoj rezidenciji u Bad Godesbergu, kamo dolazi i Anthony Lake, savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Billa Clintona, organizirao sastanak. Na ručku, dok smo razgovarali o stanju u Srednjoj Bosni, koja je bila pred padom i prekidom sukoba, Alija Izetbegović je rekao: 'Franjo, Armija (BiH, snage Bošnjaka) je odlučila i ja to više ne mogu zaustaviti (operacije u Srednjoj Bosni)'. Tuđman mu je rekao da će biti puno žrtava, a Alija je odgovorio: 'Franjo, svaki rat nosi žrtve'. Te noći, 10. siječnja, oko 23 sata Alija je konačno rekao: 'Franjo, ajde da se lijepo dogovorimo. Sve južno od Prozora i do Neretve vama, a mi ćemo sami sa Srbima riješiti problem'. Srednja Bosna pripala bi Bošnjacima. Tuđman se na trenutak zamislio, a onda odlučno odgovorio: 'Alija, ne mogu ostaviti Hrvate u Srednjoj Bosni. Ne dolazi u obzir.' To je ponovljeno 17. siječnja 1994. godine, u sobi 526, u zgradi UN-a u Ženevi. Isti sudionici", govori Granić.

Bošnjaci, koji su se tada u službenim dokumentima još nazivali Muslimanima, bili su, vojno, u najtežem položaju i u Sarajevu su se pojavili grafiti "Potpiši Alija, makar je ko avlija". Izetbegović je, jasno je iz riječi našeg sugovornika, imao jasnu ideju definiranja mini države na štetu Hrvata. Ubrzo je uslijedila prekretnica. Granić se prisjeća: "Naš veleposlanik u Ženevi Miomir Žužul je 19. siječnja organizirao sastanak s posebnim američkim izaslanikom za BiH Charlesom E. Redmanom. Večera je trajala pet sati, a Redman je tražio od nas koncept zaustavljanja rata Hrvata i Bošnjaka i formiranja Federacije Hrvata i Bošnjaka. Tada sam prvi put predložio kantonalno uređenje, što mu se svidjelo. Koncept je bio da se to poslije proširi na cijeli prostor BiH. Ako ne, tada se Federacija konfederalno veže s Hrvatskom. U tom trenutku Srbi kontroliraju gotovo 70 posto BiH, a Hrvati oko 10 posto."

Postalo je jasno da se SAD aktivno uključuje u krizu, a Mate Granić 4. veljače odlazi u posjet papi, sada svetom Ivanu Pavlu II. Sastanak je trajao 45 minuta, što je, kad je riječ o trajanju, izvan svih vatikanskih protokola. Tadašnji gradonačelnik Pariza Jacques Chirac, koji će poslije kao predsjednik pozitivno djelovati na završetak sukoba u BiH i konačno organizirati potpisivanje Daytonskih sporazuma, čekao je 25 minuta da završi sastanak s hrvatskim ministrom.

Najteži dio pregovora, na koji smo potrošili gotovo dva dana, bilo je pitanje kakva je to Federacija, a i kasnije BiH. Građanska ili država suverenih, konstitutivnih naroda. Silajdžić je bio vrlo tvrd i zastupao je tezu građanske države. Vidio sam da bez pomoći Amerikanaca neće ići.

"Sveti Otac mi je oko 15 minuta u monologu govorio o opasnostima radikalnog islama. To nije časna religija islam, muslimani su naša braća, rekao mi je. Radikalni islam, koji se pruža od Afganistana do Alžira, nije islam. Rekao mi je da će to biti najveći problem modernog svijeta i da zbog toga treba zaustaviti sukob Hrvata i Bošnjaka. A poslije i sukob sa Srbima." A tadašnji vatikanski ministar vanjskih poslova Jean-Louis Tauran je poslao jasnu poruku: "Mate, zašto još držite Matu Bobana? To vam jako šteti u međunarodnoj zajednici."

Omražena osoba
Granić je o tome izvijestio Tuđmana, koji će dva dana nakon toga sazvati sastanak na kojem su bili i Gojko Šušak, Miro Tuđman i Mate Boban. Tuđman je tada Bobanu rekao da su međunarodne okolnosti takve da se mora povući, a zatim dao riječ Graniću da to potvrdi i pojasni. Boban nije imao izlaza, nije se mogao protiviti Tuđmanovu zahtjevu i želji Vatikana. I tada se događa veliki obrat. Tuđman imenuje Granića šefom izaslanstva za izbor novog šefa HDZ-a BiH u Livnu. U tom je izaslanstvu, ali kao član, bio i Gojko Šušak. Nakon toga hrvatski ministar vanjskih poslova postaje jedna od najomraženijih osoba tvrdolinijašima među Hrvatima u BiH, a i nekima u Hrvatskoj, koji mu to neće zaboraviti. I tako su ispunjeni svi uvjeti za pregovore.

U dva je dana obišao europske glavne gradove, Bonn, Rim, Vatikan, London, a onda slijedi poziv iz Washingtona. Zove tadašnji američki državni tajnik Warren Christopher - Silajdžić je već ondje. Granić se vraća u Zagreb, odlazi na Pantovčak i Tuđman ga prima iza ponoći.

"Razgovarali smo do 2 sata i 30 minuta, i to je bio jedan od najvažnijih razgovara. Tada smo točno razjasnili stajališta za pregovore: Federacija BiH je savez suverenih, konstitutivnih naroda Hrvata i Bošnjaka, a ako se proširi na cijelu BiH, tada i Srba i ostalih, svi imaju ista ljudska i građanska prava. Pitam predsjednika postoji li bilo kakva obaveza prema Slobodanu Miloševiću s razgovora u Karađorđevu i Tikvešu. On mi odgovara: 'Mate, ništa'. Ja ponavljam: 'Predsjedniče, ako nije ništa pismeno, postoji li usmena obveza?' 'Mi smo razgovarali o svemu, o raspadu države, o BiH, ali nema ništa, imaš potpuno slobodne ruke', odgovorio mi je Tuđman. Sutradan sam otišao u Washington i počeli su pregovori", tumači Granić. Iz toga je vidljivo da su temelji današnjeg ustroja BiH postavljeni upravo na ovim pregovorima.

VEZANE VIJESTI
Sarajevo, Joe Biden
BOSNA I HERCEGOVINA
Na pomolu značajne korekcije Daytona, Dodik već paničari: ‘Neću to nijemo gledati‘
KONAČNA VERZIJA
Predsjedništvo BiH u zadnji trenutak usuglasilo izjavu o 25 godina Daytonskog sporazuma
"Najteži dio pregovora, na koji smo potrošili gotovo dva dana, bilo je pitanje kakva je to Federacija, a i kasnije BiH. Građanska ili država suverenih, konstitutivnih naroda. Silajdžić je bio vrlo tvrd i zastupao je tezu građanske države. Vidio sam da bez pomoći Amerikanaca neće ići. Bio sam spreman prekinuti pregovore i vratiti se. Ključan je bio razgovor s Christopherom, kojem sam objasnio povijest BiH. Dobio sam njegovu podršku, Christopher je razgovarao sa Silajdžićem i prihvaćen je naš model federacije konstitutivnih naroda. I onda su pregovori mirno nastavljeni."

Posebno je interesantno da je stav bošnjačke politike u BiH danas isti kao što je bio i tada. Tada je dogovoren i konfederalni ugovor s Hrvatskom. Jedan od bliskih Granićevih suradnika ispričao mi je da tijekom tih pregovora ministar prestao piti kavu. Koja se točila na sve strane. I kad je Granić, već umoran, zatražio još jednu, šef kabineta, po struci također liječnik, rekao je: "Ne može. Za Vas od sada samo čaj. Samo mi još treba ministar sa zdravstvenim problemima." A bilo je i problema s kontaktima jer je Tuđman bio u Albaniji, koja tada još nije imala dobre komunikacijske veze. Nakon povratka u Zagreb, Tuđman u kabinet poziva Šuška i premijera Nikicu Valentića pa zove Granića te ga stavlja na zvučnik. "Opisao sam im kako sporazum izgleda. Predsjednik me pita: 'Mate, bi li ti potpisao?' 'Da, predsjedniče'. Tuđman pita okupljene: 'Ima li netko primjedaba? Nema. Mate, potpiši.' I tako je Šušak morao prihvatiti Washingtonski sporazum. Izetbegovića je trebalo četiri sata uvjeravati, a to su radili Silajdžić i Amerikanci.

image
Warren Christopher, Haris Silajdzic, Mate Granic i Kresimir Zubak
Joshua Roberts
To je bio presudni trenutak za Hrvatsku, čiji međunarodni položaj počinje jačati, i to, kaže Granić, dramatično, te dodaje da postajemo ključni saveznik SAD-a za dovršetak rata u BiH. I stvaraju se svi preduvjeti za oslobađanje okupiranih područja. To je trenutak kada američki ambasador Peter Galbraith dolazi s planom Z4 za rješenje pitanja okupiranih područja. Granić navodi da je odluka državnog vrha bila pregovarati iako ono što nude ne možemo prihvatiti jer je predviđalo državu u državi.

Demirelove suze
"Kad je Milan Martić u siječnju 1995. godine odbio od Galbraitha primiti taj plan, rekao sam predsjedniku: 'Osim SAD-a, Njemačke i Svete Stolice, imamo još jednog moćnog saveznika'. 'Kojeg, Mate?' 'Dragog Boga. Sad, predsjedniče, mi možemo vojno.'" I sredinom lipnja, nakon sastanka Granića i Šuška s Tuđmanom, Amerikancima se šalje poruka da, ako ne bude ozbiljnih pregovora, Hrvatska mora ići vojno.

"Na Brijune 16. i 17. srpnja dolazi turski predsjednik Sulejman Demirel, nakon Srebrenice, to je bio dramatičan sastanak. Suznih je očiju molio Tuđmana da pomognemo Bošnjacima da ne dožive potpuni poraz i uništenje. Rekao je da je opstojnost Bošnjaka moguća samo uz savez i suradnju s Hrvatima. Mene je na helidromu držao za ruku i molio da učinim sve što mogu. Tada sam odlučio organizirati sastanak Tuđman - Izetbegović u Splitu. Pozvao sam Hidu Biščevića i dao mu upute kako treba izgledati deklaracija koju je on sastavio. Tekst sam zadržao za sebe, iz više razloga. Tuđman i Izetbegović su tekst vidjeli tek kad su u Splitu sjeli za stol. Izetbegović nije imao primjedaba, a Tuđman je pronašao dvije gramatičke pogreške. Hido je Deklaraciju odmah pročitao pred brojnim novinarima i tako su ostvareni preduvjeti za vojne operacije u BiH. I Dayton", tumači Granić. I dodaje kako za Oluju nikoga nismo pitali, ali smo obavještavali. Važan je utjecaj na stav SAD-a imao strah da se u Bihaću ne ponovi Srebrenica.

"General Wesley Clark obavijestio je Šuška krajem rujna da nikako ne zauzimamo Banju Luku. Mene je Galbraith svakodnevno upozoravao da nemamo puno vremena. A 14. listopada u 13 sati, dakle u 7 ujutro u Washingtonu, zvao me Christopher. I držao na telefonu 45 minuta. Tražio je da stanemo jer će 350.000 Srba izbjeći u Srbiju i destabilizirati je, a 100.000 u hrvatsko Podunavlje, a oni će ih morati štititi snagama NATO-a. Odgovorio sam da to nije pametno, tražio sam još dva dana za Banju Luku i Posavinu, ali on nije pristajao. Vidjeli su da pružam otpor, pa je pregovarač Richard Holbrooke nazvao Tuđmana. Tražio je da stanemo i rekao da ćemo u protivnom izgubiti američko savezništvo. Nije bilo druge jer je bilo nedopustivo izgubiti američku podršku dok je dio Hrvatske još okupiran, a rat u BiH nije formalno završen." Podržao sam odluku predsjednika Tuđmana.

Uklanjanje Mate Bobana omogućilo je pregovore o Washingtonskom sporazumu, a odluka Hrvatske da ne zauzme Banju Luku pregovore o Daytonskom, koji su počeli 1. studenog. Rusko je izaslanstvo ondje vodio Igor Ivanov, koji je poslije postao ministar vanjskih poslova.

image
Milan Milutinovic, Mate Granic i Muhamed Šaćirbegović
Pascal George
"Počelo je večerom na kojoj je Slobodan Milošević nastojao stvoriti što bolju atmosferu. A tijekom cijelih pregovora ni jednom riječju nije spomenuo Oluju. Mi smo tražili da se prvo pregovara o mirnoj reintegraciji Podunavlja i zahtijevali američkog šefa civilne operacije (i dobili jednog od najboljih, generala Jacquesa Paula Kleina, kojeg će poslije zamijeniti William Walker), tražili smo da operacija ima jasno definiran rok trajanja i da je cilj reintegracija", objasnio je Granić. Tako je nastao temelj za Erdutski sporazum o mirnoj reintegraciji koja je završena 15. siječnja 1998. godine. Granić i Šušak zatim pregovaraju s Bošnjacima o Mostaru uz pomoć Amerikanaca. Tek su nakon toga počeli pregovori o Okvirnom sporazumu i svim detaljima. Hrvatsko je izaslanstvo samo dvaput izašlo iz baze u restoran s dobrim steakovima, a Tuđman je s Holbrookom odigrao teniski meč.

Komorni čovjek
"Kad smo imali bilateralne razgovore s Miloševićem, on je odmah na stol stavljao viski iako je znao da je Tuđman umjeren u piću. Ali Sloba je kretao s duplim viskijem. I Ballantine'som. Dva potpuno različita čovjeka. Na prvom bilateralnom susretu Milošević je odmah krenuo: 'Pa, Franja, bre, što ste Hrvoja (Šarinića) poslali u Rijeku na izbore (Šarinić je tajno pregovarao s Miloševićem). Mi smo to pratili, pa Hrvoje nije za estradu, on je jedan fini, komorni čovek.' Stalno je pokušavao biti duhovit. A tada smo počeli i prve pregovore o priznanju. Pri kraju naših bilateralnih pregovora Srbi su rekli da traže pregovore o trojnoj razmjeni teritorija - Hrvatska, Republika Srpska i tadašnja SR Jugoslavija - što bi se odnosilo na Prevlaku i zaleđe Dubrovnika. To je posebno forsirao Momir Bulatović, tadašnji predsjednik Crne Gore. Dogovoreno je da oni napišu prijedlog pa ćemo nastaviti razgovore.

Tu mi je ideju prvi put u jesen 1994. godine u hotelu Waldorf Astoria iznio lord Owen. I tražio je još i da Hrvatska Srbima osigura koridor ispod Županje - dakle, ne samo Posavinu nego i koridor - a da Istočna Slavonija i Baranja budu ili kondominij ili da istočna Slavonija pripadne Hrvatskoj, a Baranja Srbiji. To sam odlučno odbio i o tome više nikad s njime nisam razgovarao. Nikad! Poslije sam otišao u Dubrovnik, na sjednicu Županijske skupštine, i rekao da nikakve razmjene neće biti te da je Prevlaka jedna od najstarijih hrvatskih granica. Kad sam se vratio, Tuđman mi se obratio riječima 'Čvrsto si to rekao', a ja sam mu uzvratio: 'Predlažem da prekinemo bilo kakve razgovore o tome'. A on će: 'Dobro, Mate!' Kad smo došli u Pariz potpisati Daytonski sporazum, Milutinoviću (Milan, srpski ministar vanjskih poslova) sam rekao da o tome više nećemo razgovarati. On je, pak, rekao Miloševiću: 'Javlja Mate da je poludeo'", tumači Granić razvoj pitanja razmjene teritorija.

Ta je priča konačno skinuta s dnevnog reda tijekom razgovora u Ateni u kolovozu 1996. godine, kada je dogovorena normalizacija odnosa. "Bio sam sudionik tih pregovora, izaslanstva su bila velika, a onda je Milošević rekao Tuđmanu: 'Ajde, Franja, uzmi ti Matu, ja ću Milana'." I tako su pregovarali samo Tuđman, Granić, Milošević i Milutinović, u maloj hotelskoj sobi, pet sati. "Prevlaka je bila glavna. S tim u vezi bio sam tvrd kao kamen, nisam htio nikakve razgovore, a Tuđman me pustio da to branim. Samo međusobno priznanje te da u dokumente uđe rješenje Prevlake i pitanje ratnih šteta. U jednom trenutku sam rekao: 'Predsjedniče, hajdemo napraviti kratku pauzu'. A Milošević će na to: 'Franja, nikako, ako vas Mate odvuče, neće biti ništa'. Bilo je jasno da su spremni potpisati normalizaciju. I tada su popustili oko Prevlake. I mjesec dana nakon toga uslijedio je Sporazum o normalizaciji odnosa, kad je Srbija prvi put u povijesti priznala Hrvatsku", sjeća se Granić.

U Daytonu su pregovori bili na rubu propasti 20. studenog. Richard Holbrooke je u svojoj knjizi opisao kako su s Bošnjacima i Srbima dogovorili teritorijalno razgraničenje, vjerujući da je to najteži dio posla. Pregovori su se razvukli duboko u noć i Granića su oko 4 ujutro pozvali da dođe. Holbrook piše da je bio fasciniran Granićevom pojavom: svježe izbrijan, u odijelu s kravatom, kao da je normalan dan, a ne praskozorje. Nude mu šampanjac, a on traži vodu dok ne vidi granice. Kad ih je vidio, rekao je da to ne dolazi u obzir.

Evo što nam je ispričao Granić: "Amerikanci su nam rekli da ćemo karte razgraničenja dobiti u 11 sati. I to se otezalo sve do 23 sata. U 2 nakon ponoći smo otišli u sobe. U 4 sata me pozvao Christopher Hill, Holbrookov zamjenik, i rekao da su karte gotove. Tamo su Milošević, Silajdžić, Warren Christopher, Holbrooke, general Clark, otvaraju šampanjac, a mapa je prekrivena platnom. A na karti do Livna Republika Srpska. I cijela Posavina. Kažem: 'Zero chance da će to Hrvatska prihvatiti'. Svi me uvjeravaju, u jednom trenutku Milošević ustaje i kaže: 'Mate, bre, pa vidiš kako to lepo izgleda'. Uhvatim ga za rame i kažem: 'Predsjedniče, ne pitam vas'. Pitam Christophera tko je pregovarao. On mi odgovori: 'Mate, pregovarali su Milošević, Silajdžić i Holbrooke'. Sve mi je bilo jasno, Silajdžić je napravio odličan posao za Bošnjake, posebno za Sarajevo. A onda je trebalo kompenzirati Srbima."

Clintonova zahvala
Pregovori staju, svi traže da dođe Tuđman, ali on odbija i šalje Granića i Šuška. Tada i Alija Izetbegović odbija dogovoreno. "Oko 15 sati, na ručku u kantini, za moj stol sjeda Holbrooke i pita ima li šanse da se pregovori nastave. Ja mu kažem da ima, ali ne s ovim prijedlogom razgraničenja. Holbrooke tada kaže da mi damo prijedlog. Primili smo se posla, predsjednik, Šušak i ja, a karte je crtao Ivan Šimonović (tada Granićev pomoćnik), konzultirali smo i Zubaka (Krešimir, koji je vodio izaslanstvo Hrvata iz BiH). Stavili smo sve gradove u Posavini na našu stranu i definirali južnu granicu, koja je ostala kako je sada. Oko 16.15 smo predali naš prijedlog, a oko 17.30 predsjednik Bill Clinton je nazvao Tuđmana. Razgovarali su 35 minuta. Clinton je rekao da će vidjeti što se od našeg prijedloga može prihvatiti - dobili smo Odžak, a Brčko je ostalo distrikt (Izetbegoviću posebno važan grad jer je ondje rođen). Clinton je tada zahvalio Hrvatskoj na cjelokupnoj ulozi u rješavanju krize u bivšoj Jugoslaviji, a Tuđman još jednom tražio američka jamstva za mirnu reintegraciju Podunavlja. I tim su razgovorom završili pregovori u Daytonu."
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2541 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

HERCEG BOSNA ZLOCIN I KAZNA
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2542 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

RSE: Jedan potpuno suprotan primjer. Rekli ste mi u pripremi ovog razgovora da je Armija Bosne i Hercegovine mogla da da uđe u Vitez koji je bio pod kontrolom hrvatske komponente.

Izetbegović: Vitez je druga situacija. Tu je koncentracija Armije bila puno veća. Naša nadmoć u Srednjoj Bosni je bila izrazita, što nije bio slučaj sa graničnim dijelovima Bosne i Hercegovine, kao što su Srebrenica, Foča, Višegrad, Goražde i tako dalje, podrinjski dijelovi. Situacija u Srednjoj Bosni je bila drugačija, bila je potpuno u našu korist i mi smo pritiskivali Vitez dugo vremena. Ja sam se, iskreno rečeno, pribojavao ulaska naših trupa u Vitez i bio sam veoma obradovan kada je kriza bila na vrhuncu i kada je pad Viteza bio skoro izvjestan i kad je moja najveća briga bila šta će se dogoditi, jer vi ne možete kontrolirati trupe koje mjesec dana opsjedaju grad i imaju velike gubitke i smatraju da su one legalne trupe, kao što su i bile, a da su ove druge ilegalne. Vi ne možete znati šta će se dogoditi u gradu gdje je bilo nekoliko hiljada civila. Ja sam se, iskreno govoreći, toga plašio. Kad je kriza bila na vrhuncu, Tuđman me pozvao i ponudio pregovore. Ja sam to odmah prihvatio i zatražio da se obustave akcije oko Viteza. Došlo je do onog Washingtonskog dogovora, do primirja i tako dalje. To je bio početak mira izmedu HVO-a i Armije Bosne i Hercegovine.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2543 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

Tuđmanovi transkripti: Bile su kiše,…Stari most je sam pao
https://ba.n1info.com/vijesti/a229434-t ... anskripti/
Predsjednički transkripti - razgovori predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana sa njegovim saradnicima i partnerima, svjetlo dana ugledali su zahvaljujući kooperativnosti Stipe Mesića, Tuđmanovog nasljednika. Poslužili su, između ostalog, kao dokazi u Hagu u slučaju Prlić i ostali.

U javnost stenogrami prvi put dospijevaju prije više od 12 godina kada ih objavljuju sarajevski sedmični list Dani i splitski Feral Tribune.

Kutije pune papira, koje su dokazni materijal u Hagu, u BiH je 2003. doslovno prokrijumčario Emir Suljagić, tada specijalni izvjestilac bh. medija iz Haga.

Trideset i šest transkripata razgovora od 1991. do 1999. godine. Historijski dokumenti, zapisnik da je ideja prekrajanja granica začeta još i prije samog rata.

“Perspektivna suverenost BiH nema nikakvih izgleda… Mislim da je vrijeme da iskoristimo, da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama“, govorio je Tuđman još 1991. godine.

Još tada razmatrao je sporazum sa Srbima, kako ga je nazvao, jer je smatrao da „BiH nije rješenje za hrvatski narod“.

TRANSKRIPT:

27. 12. 1991. godine

Sastanak predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana sa delegacijom HDZ BiH

Franjo Tuđman: “Bosne i Hercegovine nije bilo između dva rata. Komunisti su je izmislili, poslije drugog svjetskog rata vratili na scenu, čak Muslimane proglasili nacijom, zato da bi, tobože, riješili suprotnost između srpskog i hrvatskog naroda. Jesu li u tome uspjeli? Nisu, naprotiv. Prema tome, ne treba računati sa Bosnom i Hercegovinom kao sa nečim što je od boga dano i treba da ostane, a pogotovo zaboravljati kako to ide na štetu. „

U januaru 1992. godine, prije početka rata, Tuđman i njegovi saradnici o podjeli BiH razgovaraju sa Nikolom Koljevićem, srpskim članom Predsjedništva BiH i bliskim saradnikom Radovana Karadžića. Ističući da žele očuvati mir, slažu se da nezavisna BiH nikome ne odgovara.

Koljević iznosi ideju o tri nacionalne zajednice.

Krajem marta 1992. godine kreću prvi oružani sukobi. Ali i sve jače ideje i napori o prekrajanju granica.

Tada predsjednik HVO-a Jadranko Prlić o tome razgovara sa Tuđmanom.

TRANSKRIPT:

17. 09. 1992.
Zapisnik sa razgovora državno političkog vodstva Republike Hrvatske sa predstavnicima HDZ u sa hrvatskim predstavnicima iz BiH

Jadranko Prlić: “Naše je opredjeljenje da nećemo imati ono što ne držimo čizmom. Mislim da u ovome krugu ljudi to mogu otvoreno reći. I nisam za neku visoku politiku, koja bi mogla da demantira ono što su naše postrojbe obranile. Mi nismo ušli ni u jedno srpsko selo, niti nam treba jedno srpsko selo. Ali, svoj ćemo prostor obraniti. I u tome pogledu mislim da ne treba zahvaljivati podršci koju je Hrvatska davala u svemu ovome. Mi smo organizirali i vlast. To je tek na početku, to je naš narodni list. Donosimo odgovarajuće uredbe, pokušavamo da odradimo, da taj civilni dio odradimo na oslobođenome području.”

Franjo Tuđman: “Znači, pitanje Bosne i Hercegovine, mi smo u programu HDZ-a ali i u Ustavu Hrvatske u proslovu ili kako to pravnici kažu preambuli Ustava kazali jednu točku da održanje Hrvatske državnosti spada i banovina Hrvatska. …Mi smo vodeći ovaj rat u Hrvatskoj za obranu ove Republike Hrvatske isto tako znači poveli rat i za Bosnu i Hercegovinu u onom smislu koliko je možemo i moramo pod svaku cijenu obraniti, i da nije bilo našeg znači, angažiranja u Hercegovini, u Bosanskoj Posavini, svi biste vi već bili građani velike Srbije ili ove Jugoslavije. Toga trebate biti svjesni.”

Franjo Tuđman: “Gospodo, neka vam bude jasno i ja sam razgovarao sa Miloševićem posebno, sa Izetbegovićem posebno prije rata protiv Hrvatske i u Bosni i Hercegovini, i zajedno u Splitu sva trojica. …Prema tome, ja sam rekao znači, ili takva Bosna koja će osigurati i interese hrvatskog naroda, ili molim podjela, s time da sam ja rekao, znači jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatska, a može ostati i muslimanska državica u sredini, ona povjesna zemljica Bosna koja onda ne bi imala, a ne bi imala mogućnosti da ima ambicije stvaranja, ne samo svoje, nego i islamskog svijeta, neke velike islamske države u Europi.“

Transkripti dokazuju da je tražena vojna pomoć iz Hrvatske.

TRANSKRIPT:

05. novembar 1993. godine

Sastanak u Vili Dalmacija

Jadranko Prlić: “Mi se moramo približavati zaokruženju teritorija. Mi smo kao Vlada proljetos utvrđivali i prijedloge i zaključke, čak i o preseljenju određenih brigada sa nekih područja koje bi uključivalo i preseljenje pučanstva sa tih područja i njegovo koncentriranje na određenim pravcima za koje smatramo da mogu postati i ostati hrvatski prostori.”

Slobodan Praljak: “Pomoć Hrvatske trebala bi po mom dubokom uvjerenju biti u brzom ubacivanju nekih jedinica za jednu akciju na sedam dana i poslije toga preko noći izvlačenje. Drugim riječima, ako bi se uzeo Vakuf, da se uzima Bugojno, jedinice u Imotskom, izviđanje njihovih zapovjednika i ostalog, ubacivanje jedinica preko noći, udar i poslije toga odmah izvlačenje natrag.“

Ali i da je vojska Hrvatske djelovala u BiH.

TRANSKRIPT

23. novembar 1993. godine

Janko Bobetko: “Što se tiče ovih snaga iz Hrvatske kojih ima četiri stotine, oni su sve do sada izvršavali svoje zadatke. Tamo sam odredio grupu koja ipak vodi računa o tome da se upotrebljavaju kako treba, oni su tu, na ovom prostoru Bugojna, na desnom krilu i oni su sve svoje zadatke izvršavali bez ikakvih prigovora i bez ikakvih primjedaba. …To su ljudi iz sedme brigade, Zagorje, nešto Slavonije, dakle to je teren, temperatura je izuzetno teška, traže apsolutno maksimalna naprezanja i oprez, a oni su povukli se u šume…”

Franjo Tuđman: “U samom Gornjem Vakufu ima li netko?”

Janko Bobetko: “Oni su se iz sela povukli, a ono…”

Franjo Tuđman: “Iz grada Gornji Vakuf?”

Janko Bobetko: “Ono što je u gradu to je u bunkerima unutra. To je čitav sistem utvrde napravljen. Ono što sam rekao da treba kuću po kuću, a ne se tu zadržavati, nego ići dublje. Oni su tu i točno sistem kuća po kuća i mi moramo zauzeti ove dvije dominantne kote doći do tih mogućnosti i tih sredstava da možemo te kote, 7,8,6, i ovaj neki 134 135 zeleni gaj, to je to što drži sam Vakuf, to je to. Treba se približiti još nešto bliže i treba stvoriti novu operaciju.”

Franjo Tuđman: “Gospodine ministre i gospodine generale mi smo tu sa Gornjim Vakufom doživjeli i politički i vojnički neuspjeh. Ministar ti znaš i sam da danas je i jedan od supredsjedatelja pitao u tom sklopu da li smo kadri i da li ćemo ovladati Gornjim Vakufom i ja sam vama dao zadaću, to nije izvršeno i na taj način smo se i politički i vojničkikompromitirali i dali smo, potvrdili smo na taj način te prosudbe da vojnički nismodorasli čak ni Muslimanima na tom području. To je jedan fjasko. Tko je naredio i zašto da se ruši most u Mostaru?”

A za rušenje Starog Mosta u Mostaru odgovornim se smatra Slobodan Praljak, bivši general HVO-a, koji zajedno s Prlićem čeka pravosnažnu presudu. Dan nakon rušenja mosta 1993. Tuđman je o tome razgovarao s predstavnicima Herceg-Bosne. Oni su za rušenje optužili kišu.

TRANSKRIPT

Izvod iz Zapisnika sa razgovora Predsjednika Republike Hrvatske, dr Franje Tuđmana, sa predstavnicima Herceg-Bosne, održanog u Predsjedničkim dvorima

10. 11. 1993. godine

Franjo Tuđman: „Dobro, usput, taj mostarski most, tko ga je porušio?“

Mate Boban: „On je – bile su strašne kiše – toliko pucan prije, tako da je sam pao.“

Franjo Tuđman: „Hoćemo li opet mi biti optuženi?“

Mate Boban: „Jutros se govori da se ne zna.“

Jukić: „Muslimani će nas optuživati. Međunarodni kažu da se ne zna tko je, a oni su povukli nekakve svoje izjave. Javili su slijedeće: desila se jedna velika tragedija – srušio se stari most, hitno je potrebno – srušio se – mi imamo original kako su govorili, hitno je potrebno radio… sa Sarajevom, 14 sati hitno i pozovi najglavnijeg za cijelu republiku, za IPD i vojnu policiju, ovaj njihov iz Mostara.“
Mate Granić: „Imam prijedlog – najvažnija stvar što će reći španjolski bataljon, apsolutno najmjerodavniji. Prema tome, moj prijedlog je odmah, danas netko tko je najpovjerljiviji da ode tko ima vezu, odmah. Njihova izjava je najvažnija. Imati tu informaciju, imati sve, jer ako oni kažu dobru informaciju onda je izuzetno, jer se inače to na CNN…“

Franjo Tuđman: „Inače, među nama rušenje u vojnom pogledu, kome ide više u korist?“

Mate Boban: „Nama.“

Jukić: „Ja sam tu mišljenja da idemo za obrušavanje, dakle mi ćemo reći rušenje ili obrušavanje mosta, pošto ga je kiša načela i ostalo, optužiti ratna zbivanja i kompletno uništavanje svih dobara u Bosni i Hercegovini, dakle da su izazivači, produživači rata ti koji ne mogu, ne može se prići jednostavno objektima da se stoga uništava i sabornica u Mostaru itd.“

Most je svakako povezivao, a cilj je bio dijeliti.

Play Video
TRANSKRIPT

Izvod iz Zapisnika sa razgovora Predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana sa predstavnicima Herceg Bosne, 19. decembar 1993. godine

Franjo Tuđman: „Što je vaše gledište u pogledu Mostara? Naše je gledište da bude Mostar hrvatsko,ali u cjelini, ako bi se postavilo pitanje ili pod međunarodnom upravom ili podjela…“

Mate Boban: „Ja ću vam reći argumentirano svoje razmišljanje, prvi puta ga iznosim – u Mostaru je bilo prije rata 45 tisuća Muslimana, po bilo kakvim mirovnim i pod međunarodnomkontrolom i ti Muslimani imaju se pravo vratiti u Mostar. Oni su uglavnom bili naseljeni na hrvatskom dijelu Mostara, na desnoj obali. Kada bi granicau podjeli bila vrh Veleža onda bi se isplatilo primiti tih 45 tisuća Muslimana u Mostaru jer imamo vrh Veleža, istočno, preko Neretve, međutim, granica ide 250 do 300 metara od Neretve, znači linije prema jugu Mostara. Znači, onaj dio Mostara preko Neretve za 45 tisuća Muslimana ja ga nikada ne biprimio. Prema tome, da Neretva bude granica. Na to se može pristati.

Washingtonskim sporazumom u martu 1994. godine dogovoreno je primirje između HVO-a i Armije Republike BiH te stvorena Federacija. Ipak, svjedoče stenogrami, Tuđman je nastavio insistirati na daljnjem, ali nešto tišem djelovanju Herceg-Bosne.

TRANSKRIPT

Izvod iz Zapisnika sa razgovora Predsjednika Republike Hrvatske,dr. Franje Tuðmana sa izaslanstvom Hrvatske Republike Herceg-Bosne i hrvatskim vodstvom bošnjačko-hrvatske federacije

24. august 1995. godine

Jadranko Prlić: „Kada je riječ o Herceg Bosni, predsjednik je Predsjedničkog vijeća rekao, to je sustav koji funkcionira i o njemu se malo zna i u Hrvatskoj. O tome ću posebno reći i mislim da je prije tri godine počelo ustrojavanje te centralne vlasti u Herceg-Bosni, da smo mi i vlast i vlada i državni organi koji faktički čitavo vrijeme funkcioniraju što je jedinstven slučaj bez svojih sredstava informiranja i bez svoje televizije. Faktički nas na televiziji, ni Hrvatskoj televiziji, to ću sasvim otvoreno reći, nema nas – Herceg Bosna kao riječ do sinoć, kada je ovo priopćenje bilo, nije spomenuta, ima tri mjeseca, a kamoli neka informacija koja bi govorila iočemu dole što je iole sufisticirano. Dakle, vijest smo otprilike i kad se ratuje i kada se gine, a kada ustrojavamo državu, kada ustrojavamo taj sustav onda nas u tim informacijama nema. Mi smo dogovorili ovdje formiranje televizije Herceg-Bosne s vama gospodinepredsjedniče, mi smo kroz proračun Herceg Bosne osigurali tri milijuna maraka,nismo dobili ni marku pored svih obećanja odavde, tako da smo sada na pola puta. Bez televizije, bez medija ne možemo ostvariti svoje političke ciljeve, barem to nama treba, to je aksiom, nema se što obrazlagati.”

Hrvatska Republika Herceg-Bosna ukinuta je u augustu 1996. godine.

Čelnici Jadranko Prlić, predsjednik HVO-a i predsjednik Vlade Herceg Bosne, bivši ministar obrane Bruno Stojić, bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić i načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić čekaju pravosnažnu presudu.

Prvostepeno su osuđeni na ukupno 111 godina zatvora.

Transkripti, objavljeni u Danima, Feral Tribuneu, knjigama „Stenogrami o podjeli Bosne“, bili su, kako je rekao tužilac Kenneth Scott, zlata vrijedni dokazi, posebno u dokazivanju postojanja udruženog zločinačkog poduhvata.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2544 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

Dušan Bilandžić: Pregovarao sam o podjeli BiH po Tuđmanovoj naredbi
https://www.jutarnji.hr/naslovnica/dusa ... bi-3339353
Profesor Dušan Bilandžić, čije "Memoare" objavljujemo od ovog broja nedjeljnog izdanja Jutarnjeg lista, jedan je od najautentičnijih protagonista hrvatske javne i političke scene.



Dr. Bilandžić (82), čija biografija spaja članstvo u HAZU s činom pukovnika JNA te položaj potpredsjednika postkomunističke Republike Hrvatske sa svojedobnim imidžom partijskog povjesničara, vjerni je, ali i kritički vrlo oštro intoniran svjedok cjelokupne suvremene hrvatske povijesti, od prvih godina poslije Drugog svjetskog rata do danas.



Brojne Bilandžićeve procjene, i kada je riječ o ključnim razdobljima u vrijeme komunističkog sustava, i o 15 godina neovisne Hrvatske, pokazale su se povijesno točnima, a neki su njegovi iskazi o pozadinama donošenja ključnih političkih događaja od neprocjenjive važnosti.



Uredništvo Jutarnjeg lista odlučilo je početi feljtonizirati Bilandžićeve "Memoare", koji za desetak dana izlaze iz tiska, baš jednim od takvih, povijesno i politički posebno značajnih, sjećanja.



Dr. Bilandžić je, naime, bio jedan od članova hrvatske grupe stručnjaka koju je u proljeće 1991. godine osnovao pokojni predsjednik Tuđman (inače višedesetljetni Bilandžićev dobar prijatelj) da bi s grupom srpskih stručnjaka pregovarali o podjeli Bosne i Hercegovine.



Bilandžićevo svjedočenje o tijeku i sadržaju tih za Hrvatsku sramotnih pregovora pokazuje kako je podjela Bosne predstavljala ne samo jednu od glavnih osobnih opsesija nego i trajni strateški državnički plan dr. Franje Tuđmana.



U idućim ćemo nastavcima objaviti neke od najvažnijih Bilandžićevih memoarskih zabilježaka o Titu, Bakariću, Kardelju, Savki Dabčević Kučar i o presudnim događajima u suvremenoj hrvatskoj povijesti.





• 10. IV. 1991.



Iznenada me telefonski zove predsjednik Tuđman, rekavši da je to četvrti poziv. "Ne", rekoh, ""zvao si me samo jedanput". "Nisi me razumio, dođi mi na razgovor pa ću ti sve objasniti." U prijateljskom tonu kaže kako je ovo četvrti put da me hoće angažirati u neku misiju. "Znaš, prvi poziv bio je 1958. kada sam te doveo u Generalštab JNA, drugi poziv bio je 1967. kada si me naslijedio na dužnosti direktora Instituta, treći poziv bio je izbor u Predsjedništvo Republike, a sada se radi o četvrtom pozivu."



Naime, objašnjava mi Tuđman, u Karađorđevu je 25. III. 1991. godine postignut načelni dogovor s Miloševićem o podjeli BiH. Bez potpunije elaboracije toga sporazuma, mogao sam zaključiti da bi Tuđman želio granice Banovine Hrvatske iz 1939.



Znam da je Tuđman već 1964., dakle prije 37 godina, pohvalno pisao o sporazumu Mačeka i Cvetkovića. O istoj ideji Tuđman mi je govorio 1988., dakle, prije četiri godine.



Bio sam potpuno svjestan da nikad ne bih prihvatio avanturu podjele BiH. U eri socijalizma uvijek sam se radovao napretku BiH, jer sam u toj republici vidio tampon-republiku protiv pretenzija Beograda i Zagreba, pa ipak sam odlučio prihvatiti izazov iz dva razloga. Prvi, uvjeren sam da ta igra neće uspjeti, jer se BiH ne može i neće podijeliti i, drugi, misija ima karakter jednog istraživačkog izazova, preko kojega ću doći do mnoštva informacija, stajališta i pogleda, što će mi koristiti za novo izdanje Historije SFRJ. Dakle, prihvaćam misiju, ali ću je opstruirati. Uostalom, kako se može pregovarati s čovjekom koji je podigao Srbe u Hrvatskoj na oružani ustanak?



Smiljko Sokol, član tima za pregovoreTuđman mi je rekao da su oba predsjednika formirala tzv. ekspertne timove za konkretizaciju svojih ideja. Imena članova ekspertnih timova objavljena su u medijima. Hrvatski tim čine Šentija, Bilandžić, Lerotić i Sokol. Srpski tim čine Mihajlović, Smilja Avramov, Kutlešić i Marković.



Prvi sastanak ekspertnih timova održan je 10. IV. 1991.godine, u Tikvešu (Baranja).



Šentija je postavio tezu da je ključ rješenja jugoslavenske krize u odnosima Hrvatska - Srbija. Zatim sam, s hrvatske strane, izložio platformu za razgovore. Rekao sam da je ideja povratka na stanje od prije Ustava 1974. apsolutno nemoguća. Od tada do danas srušio se cijeli evropski Istok, raspale su se sve komunističke zemlje, Zapad traži da nove države budu demokratske. Narodi Jugoslavije traže demokraciju i suverenitet. Slomio se SKJ, JNA se koleba, svesrpski nacionalni pokret nije u stanju slomiti ostale narode Jugoslavije, Srbija je u teškoj situaciji.



Replicirao je akademik Kosta Mihajlović, koji je rekao da priznaje epohalnost promjena koje su se dogodile u zadnje tri godine, ali da je stanje došlo na prag tragedije. On pledira za obnovu stare federacije, navodeći da ima 28 takvih federacija u svijetu i da sve dobro funkcioniraju, unatoč sukobljavanju centra s članicama. On, na moje iznenađenje, prihvaća paritet i konsenzus, što ranije nije u Srbiji prihvaćano. Smatra da su nacije razbile federaciju. On razumije želju svake nacije da formira državu, naglasivši da je to legitimno, ali da su granice naših republika odredila tri čovjeka, i to Tito, Kardelj i Đilas, i da su one apsolutno neprihvatljive. Te granice treba mijenjati po etničkim i historijskim kriterijima.



Što se tiče Srba u Hrvatskoj, Mihajlović kaže kako su oni i u Austro-Ugarskoj i u zavnohovskoj Hrvatskoj bili konstitutivni element Republike, a to im je sadašnja vlast ukinula, što treba uvrstiti u ove razgovore. Kad je riječ o Saveznoj vladi, tvrdi da je ona svojom ekonomskom politikom Jugoslaviju dovela do ekonomskog kolapsa koji sada vodi u socijalnu eksploziju. Zato tu vladu treba rušiti.



Smilja Avramov, profesorica međunarodnih odnosa na Pravnom fakultetu, brani savezni centralizam i dodaje da takav tip federacije diktira sveopća integracija u cijelomu svijetu.



Zvonko Lerotić, član hrvatskog timaZvonko Lerotić replicira Srbima s tezom da federacije funkcioniraju samo u jednonacionalnim zajednicama.



Mihajlović odbija ideju konfederacije, jer u tome vidi put stvaranja samostalnih država.



Šentija je postavio tezu kako je legitimno da i Hrvati i Srbi hoće svoje nacionalne države.



Mihajlović izjavljuje da Srbija neće stati na put stvaranju hrvatske nacionalne države.



Lerotić prihvaća srpsku tezu da Jugoslavija ne odgovara ni Srbiji ni Hrvatskoj i slaže se da Saveznu vladu treba rušiti.



U kratkom sudaru stajališta utvrdili smo da Srbija neće konfederaciju, a da Hrvatska odbija sadašnju federaciju. Srbija bi pomogla da Hrvati stvore samostalnu državu, a očekuju da Hrvatska pomogne Srbiji u stvaranju nove samostalne srpske države. Na tome se stalo, s tim da se na idućem sastanku pokuša dogovoriti crta podjele BiH.



Mihajlović je zatražio ubrzane pregovore jer misli da bi za tri mjeseca moglo doći do općeg sloma.



Po povratku referirali smo predsjedniku Tuđmanu, koji je podržao naša stajališta i naredio da se razgovori nastave, i to ubrzano.





• 13. IV. 1991.



Danas je održana druga runda razgovora u vladinoj vili Botić u Beogradu.



Iako je bilo dogovoreno da će se ekspertni timovi naći za desetak dana, oba predsjednika dogovorila su se da se razgovori nastave za tri dana.



Sastanak je otvorio K. Mihajlović, rekavši da danas treba utvrditi granice obiju država - buduće Srbije i buduće Hrvatske. Zajednički interesi diktiraju podjelu BiH, i to je možda posljednja povijesna šansa. Granice treba utvrditi tako da što više Srba i što više Hrvata bude u svojim državama. Lerotić se slaže s tezama Mihajlovića.



Josip ŠentijaSmilja Avramov glavnu opasnost za Srbiju i Hrvatsku vidi u Muslimanima koji su se već povezali sa svjetskim islamom, i tako prijete i Srbima i Hrvatima. Muslimani se prostiru na golemom teritoriju - u BiH, u Sandžaku, na Kosovu, u Albaniji... Islamsku opasnost od balkanskih muslimana identificirala je i jedna studijska grupa NATO-a, koja u njima vidi mostobrane prodora Azije u Europu. Zato bi Europa pozdravila naš udar na Muslimane. Muslimani su dekolonizacijom u Africi i Aziji stvorili nezavisne države bogate naftom i sada prodiru na Balkan. Okrivljuje Dizdarevića da je prekinuo ulazak Jugoslavije u EFT-u, kako bi Jugoslaviju vezivao za islamske zemlje. U tom cilju je išao i na konferenciju ministara vanjskih poslova balkanskih zemalja. BiH treba razoriti.



Mihajlović upozorava da Muslimani istiskuje i Srbe i Hrvate iz Bosne u njihove matične zemlje, tako da se BiH razvija na štetu i Srbije i Hrvatske. Napominje da čak eventualno sužavanje BiH, s tim da ona ostane republika, ne dolazi u obzir. Nju treba dijeliti, i to odmah. Nećemo praviti Srbe od Muslimana. Srbija će odbiti najavljeni referendum za podjelu. Ako bi se stanovništvo u 70 posto izjasnilo za BiH, Srbija to neće prihvatiti, mada referendum može biti osnova za podjelu BiH. Sloveniju odmah treba priznati i dati joj pravo na odcjepljenje. Situacija sa Crnom Gorom je jasna - oni će zajedno sa Srbijom. Referendum u Makedoniji je neizvjestan. Referendumi u Srbiji i Hrvatskoj bit će za samostalne države.



Lerotić govori da je Zapad svjestan opasnosti od Muslimana, što pokazuje i to da sada, u otvorenoj Albaniji, forsiraju pravoslavlje i katolicizam.



Replicirao sam Srbima kako ne vjerujem da NATO pakt podržava udar na Muslimane, jer polazim od toga da Turska desetljećima čini stup južnog krila NATO pakta i ona bi morala znati za tu ideju, protiv koje bi sigurno protestirala.



J. Šentija pozitivno ocjenjuje to što Srbija prvi puta kaže da Srbi i Hrvati ne moraju živjeti zajedno. Ali, prije bilo kakve podjele BiH, treba riješiti problem Kninske krajine te traži stav Srbije o tom akutnom problemu.



• 4. VII. 1991.



Joža Boljkovac informira me da naša desnica, pod utjecajem poraza Armije u Sloveniji, želi pokrenuti "oslobodilački rat", ne obazirući se na sugestije međunarodne zajednice. Njegovo smjenjivanje i jučerašnje imenovanje Šime Đodana za ministra obrane znak je prevlasti desnice. Ubojstvo Kira, šefa policije u Osijeku, zbog njegovih kontakata s lojalnim Srbima, također je znak djelovanja desnice. Po Boljkovcu, počela je pljačka poduzeća. Dio novca, koji se skuplja za obranu, uzimaju mafijaši i neki iz struktura naše vlasti. Zapitah Boljkovca što je s demokracijom? "Kakva crna demokracija - mnogi zastupnici i političari prelaze na upravne funkcije, u vojsku i policiju, a nitko ne vraća mandate Saboru."

Kakva crna demokracija



Srbi repliciraju s tezom da srpske općine u Hrvatskoj ulaze u teritorij za raspodjelu - ne izjašnjavaju se o likvidaciji Kninske krajine.



Sva trojica Hrvata jednoglasno odbijaju razgovor o "Krajini", naglasivši "Ni stope zemlje ne damo od današnje Hrvatske".



Srbi repliciraju s tezom da pravo na samoopredjeljenje imaju građani, a ne republike.



Hrvati odgovaraju da se onda taj princip mora primijeniti i za Albance na Kosovu i za Mađare u Vojvodini.



Srbi odgovaraju da Albanci i Mađari nisu južnoslavenski narodi i da zato nemaju pravo na izjašnjavanje. S obzirom na tako tvrde stavove obiju strana, valja sporne probleme prenijeti na Tuđmana i Miloševića.



Diskusija se ipak nastavila. Zatražio sam da se Srbija očituje prihvaća li granice Banovine Hrvatske kao osnovu za sporazum. Smilja Avramov odgovara da Srbi to apsolutno odbijaju. U polemičnoj raspravi upitao sam Smilju Avramov kako će Srbija, u slučaju podjele BiH, komunicirati s većinom srpskog stanovništva koja je teritorijalizirana u zapadnoj Bosni?



"Bosanska krajina će za vas biti Nagorno Karabah ili istočni Pakistan."



Na to Srbi odgovaraju da njima pripada cijela Posavina, jer da je o tome dogovor postignut između dvojice predsjednika. Prema tome, budući da Posavina pripada Srbiji, to znači da nema koridora, nego će Posavina vezati Srbiju i zapadnu srpsku zemlju. Mislim u sebi da bi time Srbija prvi put u svojoj povijesti prešla preko Drine.



U nastavku Srbi nude zamjenu stanovništva, navodeći kao primjer mogućnost preseljenja Muslimana iz Cazinske krajine u Knin. Na moje izravno pitanje, rekli su da Baranja ne pripada Hrvatskoj. Postavili su i zahtjev da "Krajina" treba izaći na Jadran kod Obrovca. Planuo sam i rekao da je to program četničkog pokreta i Drugoga svjetskog rata. Čudno, ne ljute se.



Postavio sam i pitanje izjašnjavanja Muslimana. Izmislio sam da, na primjer, u nekoj općini ima 50 posto Muslimana, 30 posto Hrvata i 20 posto Srba. Zapitah kome ta općina pripada? Odgovor je bio: "Muslimani se ne računaju - dakle, pripada Hrvatima."





• 20. IV. 1991.



Treća runda razgovora održava se danas u Zagrebu, u Vili Weiss. Nakon druge runde, po povratku u Zagrebu otišli smo kod predsjednika Tuđmana. Izložio sam Tuđmanu mišljenje da je sporazum apsolutno nemoguć. Rekao sam da na tom putu eventualne podjele stoje tri nesagledive prepreke: prva, srpske pretenzije su toliko velike da ih ne možemo prihvatiti; druga, ako bi se ta republika i podijelila, Muslimani će se latiti oružja i pobuniti i, treća, podjelu će spriječiti međunarodna zajednica.



Predsjednik Tuđman nije uvažio moje argumente, naglasivši da načelni sporazum između njega i Miloševića postoji i da nastavimo s pregovorima. Muslimani ne mogu blokirati sporazum, jer su maleni u odnosu na dvije jake zemlje koje su dovoljne da ih prisile na podjelu. Spomenuo sam i da je američki ambasador Zimmerman poručio i Beogradu i Zagrebu "Dalje ruke od BiH!". Na to je predsjednik rekao kako ima dovoljno snaga u međunarodnoj zajednici koje će prihvatiti sporazum Hrvatske i Srbije. Jedan član naše ekipe upozorio je Tuđmana kako ne bi smio dopustiti da Srbija prijeđe Drinu i dođe na Unu. Tuđman je zaključio da će Srbija popuštati i da nastavimo s misijom, jer je sada povijesni trenutak da obje zemlje ostvare svoje interese.



I, eto nas u trećoj rundi razgovora. Kosta Mihajlović podvlači tezu da su Jugoslaviju stvorila dvojica Hrvata - Tito i Šubašić te jedan Slovenac (Kardelj) s ciljem razbijanja Srbije. Opet inzistira na tome da je BiH stvorena i protiv Srba i protiv Hrvata. Govori o namjeri da Turska iz Male Azije u BiH naseli četiri milijuna Muslimana te da je obojici predsjednika uručen takav dokument. Uostalom, Muslimani u BiH planiraju 15. IX. ove godine proglasiti Bosnu džamahirijom. Izvan Srbije živi 1,958.000 Srba, a i Hrvata izvan Hrvatske ima 1,281.000. Zato se BiH mora podijeliti. Podijeljeni Muslimani će, doduše, trpjeti, ali će iseljavati u Tursku. Naglašava da se BiH mora podijeliti.



• 15. VI. 1991.

Slobodni tjednik objavio je moj članak pod naslovom "Izlazak Hrvatske iz Jugoslavije - čin ili proces" gdje se analizom krize Jugoslavije, odnosa i rasporeda snaga u sadašnjem trenutku, kao i uloge međunarodne zajednice, argumentirano zalažem protiv trenutačnog odcjepljenja, zalažući se da to bude proces. Danas je Manolić primio albanskog ministra vanjskih poslova, kome je sugerirano da krenu s oružanim otporom protiv Miloševića. Ne vjerujem da će Albanci to učiniti.

Manolić sugerirao Albancima da krenu u rat protiv Miloševića



Što sam stvarno mislio o podjeli BiH, to sam objavio u Novom listu od 22. IV. 1991. godine pod naslovom "Mijenjanje granica republika nije moguće - Srbija će biti poražena".



Na pitanje o promjenama granica citiram odgovor: "Mislim da je to apsolutno nemoguće. Podjela BiH je nemoguća. U trećini su Srbi, malo manje od petine Hrvati (oko 18 posto), a oko 44 posto Muslimani. Većinsko stanovništvo je, prema tome, muslimansko i ono… ne može prihvatiti komadanje BiH. Pokušaje mijenjanja granica… moglo bi se provesti samo najgrubljim nasiljem kakvo Evropa danas više ne prihvaća."



Na pitanje novinara kako procjenjujem daljnji razvoj prilika, odgovorio sam: "Rješenja na našim prostorima u golemim su razmjerima određena politikom velikih sila… Ako uzmete da je Srba u Jugoslaviji gotovo trećina i da žele pokušati uspostaviti retrogradni sustav, hegemoniju i prevladani režim, to jednostavno ne može proći".



Dakle, ono što sam mislio o podjeli BiH javno je publicirano u času pregovora. Polazeći od svega toga, podnio sam ostavku na svoju misiju.



Jučerašnji dan - 23. lipnja 1991. godine - zapamtit ću kao najdramatičniji trenutak u zadnjih nekoliko godina.



U beogradskom hotelu Park, uz jutarnju kavu, dvojica hrvatskih generala iz JNA informiraju me da će za nekoliko dana Armija napasti Sloveniju. Poznajem te generale desetljećima. Znam da su časni, pošteni, uravnoteženi, pa čak i mudri ljudi. Moram im vjerovati. Na pitanje hoće li Armija napasti Hrvatsku, odgovorili su da to ne znaju. Nakon razgovora, zovem Tuđmanovu tajnicu, Zdravku Bušić, da mi večeras osigura razgovor s predsjednikom Tuđmanom.







Nakon razgovora s generalima, kratak susret s ministrom vanjskih poslova Budimirom Lončarom. Po njemu, Savezna vlada hoće transformaciju Jugoslavije u društveni sistem po uzoru na zapadne zemlje. Toj ideji otpor daju i Srbija i Slovenija i Hrvatska, naravno, zbog različitih interesa. Vlada priželjkuje smjenu njihovih lidera, uključivši i Slobodana Miloševića. Rekao sam mu kako ne vidim snage koje bi to mogle izvesti.



Čim sam izašao iz vlaka Matoš-express, oko 20,30 sati zovem Tuđmanovu tajnicu. Reče mi da je razgovor nemoguć jer traje sjednica VONS-a i ne zna se kad će završiti. Zamolio sam tajnicu da mi zakaže razgovor bez obzira koliko će trajati sjednica. Povratnom informacijom, tajnica mi kaže da dođem poslije 23 sata na teniski teren Hotko u Jurjevskoj ulici. Nalazim društvo u vrlo dobrom raspoloženju - na stolu su riba i vino. Topla lipanjska noć. Nakon pola sata sjedenja za stolom, zamolih Tuđmana da se izdvojimo, a zatim rekoh: "Hajde i ti, Stipe, s nama".



Odvojili smo se od društva i obojici sam prepričao informaciju, rekavši da sam je dobio od dvojice generala. Tuđman je kategorički odgovorio da su to gluposti i kako je vojna intervencija apsolutno isključena.



"Ali, Franjo, ako ima jedan posto mogućnosti napada na Sloveniju, što misliš učiniti?" Ponovno je odbio svaku mogućnost vojne intervencije.



Nakon toga zapitao me tko su ta dvojica generala?



"Ne, ne mogu ti to reći jer se bojim da bi netko iz tvoga okruženja čuo tu informaciju, javio Beogradu i odoše glave toj dvojici generala."



Kratak muk!



U glavi mi se lomila dilema: je li skupocjenija sigurnost zemlje ili glave generala?



Rekoh mu: "To su general-pukovnik Ivica Kukoč i general potpukovnik Fabijan Trgo."



Znajući da obojicu dobro poznaje iz vremena zajedničke službe u JNA, računao sam da će taj argument uvažiti.



Predsjednik Tuđman je dodao: "Nastavimo s večerom, nema opasnosti od vojne intervencije."



• 27. VI. 1991.



Zora! JNA napala Sloveniju. Znači, generali Kukoč i Trgo imali su pravo.

'Generali su me obavijestili o napadu na Sloveniju'



• 2. VI. 1991.



Na ulici me je zaustavio Hrvoje Kačić, predsjednik Odbora za vanjske poslove Sabora. Optužuje Tuđmana zbog ideje o podjeli Bosne. Traži savjet kako ga zaustaviti. Reče da će ići nadbiskupu Kuhariću da i on to pokuša.



• 7. VI. 1991.



Razgovaram sa Stipom Mesićem, nesuđenim predsjednikom SFRJ. Priča mi da Tuđman i dalje računa na podjelu BiH. Spreman je da sada u pregovore s Miloševićem uključi i Aliju Izetbegovića, tako da se BiH podijeli na tri dijela. Mesić tvrdi kako ga je nemoguće odvratiti od ideje podjele BiH te ga treba pustiti da se razočara, jer će Muslimani pružiti otpor. Obojica su u euforiji uvećavanja svojih nacionalnih država, što im pomaže da se učvrste na vlasti. Mesić se slaže s mojom ocjenom da je Tuđman zaveo autoritarni režim. Priča mi dalje da je počela pljačka društvene imovine.

Davor Butković
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2545 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

ŠARINIĆ PRIZNAO

Tuđman i Milošević su razgovarali o podjeli BiH


http://arhiva.nacional.hr/clanak/104585 ... odjeli-bih
Nekadašnji predsjednik hrvatske vlade i dugogodišnji predstojnik ureda bivšeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana Hrvoje Šarinić izjavio je kako je izvjesno da su Tuđman i Slobodan Milošević razgovarali o mogućoj podjeli Bosne i Hercegovine no istodobno je istaknuo kako je poticaj za to dolazio od bivšeg srbijanskog predsjednika.

Slobodan Milošević i Franjo Tuđman
Slobodan Milošević i Franjo Tuđman
Nekadašnji predsjednik hrvatske vlade i dugogodišnji predstojnik ureda bivšeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana Hrvoje Šarinić izjavio je kako je izvjesno da su Tuđman i Slobodan Milošević razgovarali o mogućoj podjeli Bosne i Hercegovine no istodobno je istaknuo kako je poticaj za to dolazio od bivšeg srbijanskog predsjednika.

U izjavi koju je u subotu prenio "Dnevni avaz" Šarinić je rekao kako je prvi sastanak dvojice predsjednika na čijem je dnevnom redu bila podjela BiH održan 26. ožujka 1991. godine.

"Tuđman i Milošević su razgovarali dva i pol sata šetajući u šumi Karađorđeva. Vjerojatno je podjela Bosne bila jedna od tema razgovora na tom susretu. To je gotovo neupitno", izjavio je Šarinić.

Dodao je kako drži da se o tome "sadržajnije razgovaralo" u Tikvešu kod Osijeka na susretu upriličenom 15. travnja 1991. kada su Tuđman i Milošević proveli puno više vremena sami.

"Tikveš je sadržajniji od samog Karađorđeva. Neupitno je da je i sadržaj tog sastanka bilo pitanje podjele Bosne. Na susretu u Tikvešu Milošević je bio mnogo direktniji. On je na jedan grubijanski način htio podijeliti Bosnu", kazao je Šarinić.

Dodao je kako je uvjeren da ti razgovori nisu doveli do rata u BiH jer bi on uslijedio i bez njih.

Hrvoje Šarinić je o razgovorima bivših predsjednika svjedočio i u postupku koji je protiv Slobodana Miloševića vođen na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY).
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2546 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

Kljuić: Karadžić i Boban su bili
članovi KOS-a, Šušak me
pokušao otrovati


“Danas Hrvatska i Bosne nemaju državne opozicije, nego imaju
jugoslovensku opoziciju. Karadžić je na mene vršio stalni pritisak
poslije Karađorđeva”, kazao je u Pressingu na N1 nekadašnji član
Predsjedništva BiH i prvi predsjednik HDZ-a BiH Stjepan Kljuić.
Kljuić je kazao da je Franjo Tuđman imao podršku Alije Izetbegovića.

 t
5/15/2018 Kljuić: Karadžić i Boban su bili članovi KOS-a, Šušak me pokušao otrovati –
“Nije Tuđman bio usamljen, imao je podršku Alije Izetbegovića.
Priprema se referendum, međutim ovi dole neće referendum, Boban i
Karadžić koji su KOS-ovi članovi i KOS ih je povezao. Danas Hrvatska i
Bosna nemaju državne opozicije, nego imaju jugoslovensku opoziciju.
Karadžić je na mene vršio stalni pritisak poslije Karađorđeva. Rekao
sam mu da je primitivac i da nije za Bosnu. Budi za Bosnu i bit ćemo
prijatelji. Karadžić je Miloševiću prenio priču da ja neću”, kazao je
Kljuić i nastavio:
“Onda je počela kampanja protiv mene i oni traže alternativu. Oni
traže da oni preuzmu HDZ BiH (Ljudi iz Hercegovine i Srbi). Pred
referendum se pojavila teza da ne treba izaći na referendum i mi ga
dobijemo. Prije toga, oni zakažu jedan sastanak u Širokom Brijegu.
Mislim na Gojka Šuška i zastupnike”.
Kljuić je kazao da je organizirano njegovo ubojstvo.
“Jedan Jozo Marić kaže: Nećemo mi zbog politike Kljuića biti 500
godina pod Turcima. Osjetio sam jednu slabost, rekao sam sebi da u
putu dole ne smijem ništa jesti, samo sam pio kafe i čajeve. Šušak je
organizovao moje ubistvo, otrovali su me. Devet dana sam ležao u
nesvjesti. Došao mi je prijatelj koji je kirurg i rekao da sam imao sepsu
u krvi”.
Kljuić je na početku emisije prepričao kako je tadašnji KOS ubacio
svoje ljude na političku scenu.
“Nije bilo vremena da se iz komunizma pređe u kapitalizam nego su s
brda, s dola napravljene stranke. Tada je i KOS ubacio ljude. Prvi
predsjednik HDZ-a bio je Davor, koji je bio jako nesposoban i
agresivan. On je ispunjavao zadaću KOS-a i stvarao sukobe. Okupili
smo Hrvate koji su bili stručnjaci. Meni je žao što neki od tih ljudi nisu
živi da vide danas da smo bili upravu. Ja sam napravio politički
projekat bosanskih Hrvata u kojem je BiH naša domovina. Mi smo
tražili ravnopravnost Hrvata. U toj prvoj fazi je briljantno išlo sve i
organizovao sam konvenciju. Politika bh. Hrvata je bila jednostavna:
Trebala nam je transformacija društva”, kazao je Kljuić i nastavio:
“Sve je to išlo svojim tokom do Karađorđeva. To je najsramniji akt u
historiji Hrvata, otići krvniku na noge i prihvatiti.. Banovina Hrvatske je
jedna

N1 Pressing: Stjepan Kljuić (29.11.2017)

__________________
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2547 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

DUŠAN BILANDŽIĆ

Tuđman mi je rekao - 'Kad podijelimo Bosnu, ja i Sloba bit ćemo saveznici'


DUŠAN BILANDŽIĆ
http://arhiva.nacional.hr/clanak/131028 ... -saveznici
Tuđman mi je rekao - 'Kad podijelimo Bosnu, ja i Sloba bit ćemo saveznici'
Akademik i političar govori o suradnji s Franjom Tuđmanom i njegovoj ulozi u pokušaju podjele BiH, i događajima vezanima uz raspad SFRJ

'Samo je Milošević
mogao biti
pokretač ratnog
stroja zahvaljujući
presudnom utjecaju
na JNA', kaže
Bilandžić
'Samo je Milošević mogao biti pokretač ratnog stroja zahvaljujući presudnom utjecaju na JNA', kaže Bilandžić
Akademik Dušan Bilandžić u intervjuu Nacionalu prvi put otvoreno govori o ulozi prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u pokušaju podjele Bosne i Hercegovine. Osobno je sudjelovao u tim pregovorima koje su vodila dva ekspertna tima, srpski i hrvatski, a koje su osnovali predsjednici Srbije i Hrvatske Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. Ti su timovi djelovali pod egidom timova "za normalizaciju srpsko-hrvatskih odnosa". Bilandžić se osvrnuo i na svoju suradnju s prvim predsjednikom Franjom Tuđmanom, ali i na neke događaje vezane za raspad bivše jugoslavenske države. Bilandžić je od 1942. bio partizan i sudionik NOB-a. U poslijeratnoj Jugoslaviji kao pukovnik radio je i u Generalštabu JNA, u njegovoj Prvoj upravi. Bio je u sobi do sobe prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, ali i generala Veljka Kadijevića, koji je bio zadnji jugoslavenski ministar obrane u vrijeme početka rata na prostoru bivše Jugoslavije.

Dvije su knjige obilježile Bilandžićevo znanstveno djelovanje: "Historija SFRJ" iz 1978. i "Hrvatska moderna povijest" iz 1999. U 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća bio je profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

Premda je predsjednik Tuđman u izjavi pred TV kamerama Bilandžića u jednom trenutku nazvao "čudovištem" iziritiran nekim njegovim feljtonističkim napisama, kasnije je, ipak, nastavio surađivati s njim. Kako je bilo surađivati s prvim predsjednikom Franjom Tuđmanom?

- Naša je suradnja počela neposredno nakon prvih višestranačkih izbora 1990. Bio sam potpredsjednik u tadašnjem republičkom predsjedništvu. Kad je Franjo Tuđman izabran za predsjednika Predsjedništva, sastavio je drugačije taj kolektivni državni organ, koji je bio na čelu nekadašnjih, još uvijek socijalističkih republika u bivšoj Jugoslaviji. Postao sam član Predsjedništva kao predstavnik SKH-SDP-a, dakle, stranke koja je izgubila na izborima. Tuđman je, inače, mrzio kolektivna rukovodstva. Kad nas je okupio, rekao je: "Ovo nije nikakvo predsjedništvo. Ja sam predsjednik, a vi ste potpredsjednici republike". U Predsjedništvu sam ostao 7 mjeseci.

Je li vas on izabrao za potpredsjednika?

- Njegova je odluka bila presudna. Ali formalno je tražio da SKH-SDP, nakon izgubljenih izbora, postavi svog predstavnika među šest potpredsjednika u republičkom predsjedništvu. Kod njega me je, zapravo, delegirao Ivica Račan.

Već ste izjavljivali da ste čuli da je, navodno, pokojni predsjednik Franjo Tuđman bio opsjednut idejom podjele BiH između Srbije i Hrvatske. Je li vam on to i osobno govorio?

- Nakon sastanka sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu 25. ožujka 1991., predsjednik Tuđman pozvao me je u ured i rekao da ću biti u timu koji će pregovarati sa Srbima. Srpski pregovarački tim vodio je akademik Kosta Mihajlović. U našem timu Tuđmanove teze najvjernije i tvrdo prenosio je profesor s Fakulteta političkih znanosti Zvonko Lerotić. Glavni cilj tih pregovora, koji su se, eufemistički, zvali "pregovori o normalizaciji srpsko-hrvatskih odnosa", bila je, zapravo, podjela Bosne i Hercegovine.

Što vam predsjednik Tuđman konkretno rekao?

- Rekao nam je da se on dogovorio s Miloševićem da ta dva tima rade na normalizaciji odnosa Srbije i Hrvatske. No trebalo je skriti pravi smisao tih pregovora. U tim pregovorima uopće nije bilo riječi o normalizaciji odnosa između Zagreba i Beograda. Na njima se isključivo razgovaralo o podjeli BiH između Hrvatske i Srbije. Rekao nam je tada da su se on i Milošević oko toga načelno dogovorili, a da mi vidimo kako povući konkretnu crtu razgraničenja.

Je li vam dao i neke konkretne upute?

- Dao nam je direktive, a vodili smo tri runde pregovora. Poslije svake runde referirali smo mu što se događalo na tim sastancima. U jednom sam mu trenutku rekao: "Franjo, molim te, nema ništa od tih razgovora." Pitao me je: "Zašto?" Odgovorio sam mu: prvo, zato što se ne možemo dogovoriti. Rekao sam mu da su Srbi maksimalisti. Tražili su Baranju i kninsku krajinu. Pa kako ćemo se onda s njima dogovoriti? Odgovorio mi je da ne kompliciram, jer su se Sloba i on dogovorili. Inzistirao je da nastavimo razgovore. Pokušao sam ga upozoriti i na sljedeći problem. Ako bi nam i uspjelo podijeliti BiH, onda ćemo imati i druge prepreke. Prva je bila međunarodna zajednica, koja je jasno deklarirala da nema promjena granica među republikama bivše Jugoslavije. Odgovorio mi je: pusti ti međunarodnu zajednicu, što Sloba i ja dogovorimo, oni će to prihvatiti, prije ili kasnije. Jer međunarodna zajednica neće imati drugo rješenje.

A što bi, u tom slučaju, bilo s Bošnjacima?

- To je bila druga prepreka na koju sam upozoravao. Rekao sam da će se Muslimani pobuniti, čak i kad bi se Hrvatska i Srbija uspjele dogovoriti. Tada me je počeo ismijavati. Bilo mu je nezamislivo da Muslimani mogu spriječiti eventualni dogovor Srbije i Hrvatske o podjeli BiH. Bio je uvjeren da oni protiv toga ne mogu ništa napraviti. Kasnije se pokazalo da sam ipak bio u pravu. Muslimani su stvorili vojsku od 200.000 ljudi i jednostavno se nisu dali. U to sam se vrijeme u jednom trenutku sreo i s Alijom Izetbegovićem i pitao ga zna li za planove o podjeli BiH. "Kako ne bih znao. Mi smo dobili informacije iz Karađorđeva", odgovorio mi je. Mislio sam da mu otkrivam Ameriku, a on je već sve znao.

Nije, dakle, bilo jednostavno predsjednika Tuđmana uvjeriti u svoje stavove?

- Svaki put kad sam ga pokušao odvratiti tvrdnjama da međunarodna zajednica to neće dopustiti, tvrdoglavo mi je uzvraćao: "Hoće, hoće." U jednom je trenutku rekao: "Mi ćemo pomoći Srbiji da se proširi, a ona će pomoći nama da se proširimo." A to je proširenje trebalo biti na račun BiH. Nakon toga će, bio je uvjeren, odnosi između Srbije i Hrvatske biti kao odnosi između Francuske i Njemačke, koje su u 70 godina vodile tri rata. Bit ćemo najbolji saveznici, ali kad podijelimo BiH. Ponovo sam ga nastojao razuvjeriti da međunarodna zajednica neće na to pristati. Nije to želio prihvatiti tvrdeći da nema opstanka Hrvatskoj bez podjele BiH.

Je li, međutim, računao na to da to može dovesti do rata?

- Moram priznati da s ratom uopće nije računao. Nikada ga nije uzimao u obzir u prethodnim razmatranjima. Smatrao je da će Hrvatska i Srbija, kad podijele BiH, biti dobri saveznici. S druge strane, smatrao je da međunarodna zajednica ne može i neće intervenirati. Pitao me je kako će to međunarodna zajednica intervenirati, čime. Govorio je da je to nemoguće.

Jeste li mu proturječili?

- Podsjećao sam ga da je i njega, ali i Miloševića u Beogradu posjetio američki veleposlanik Warren Zimmermann i da im je rekao da nema ništa od promjena republičkih granica. U istom su tonu bile i sve poruke tadašnjeg američkog državnog tajnika Jamesa Bakera. Govorio mi je da je to što govorim bez veze. Odmahivao je rukom i tumačio mi kako ništa ne razumijem. Franjo Tuđman je vodio svoju politiku bez ikakvih ambicija da objasni i protumači zašto nešto radi. Bosnu treba podijeliti i gotova stvar. O tome se nema što pričati.

Što ste vi konkretno radili u tim pregovorima?

- Pokušavali smo srpsku delegaciju vrtjeti oko malog prsta. Preliminarno pitanje koje smo Dušana Bilandžića
Tuđman je nazvao
'čudovištem'
iziritiran njegovim
feljtonističkim
napisima
Dušana Bilandžića Tuđman je nazvao 'čudovištem' iziritiran njegovim feljtonističkim napisima
uvijek postavljali bilo je: da li priznajemo rezultate Drugog svjetskog rata. Taj je rat stvorio federativnu Jugoslaviju s granicama republika. Kosta Mihajlović nam je rekao: "To su gluposti. Tito i Kardelj su stvorili te granice. Oni su stvorili takvu Jugoslaviju, pa Srbi onda ne priznaju rezultate NOB-a." Doslovno je tako rekao. Mi smo, pak, inzistirali na tome. Prije bilo kakvih drugih razgovora rekli smo da mi priznajemo rezultate Drugog svjetskog rata, a NOB je stvorio BiH. Tvrdili smo da to mora biti polazište, a oni takav pristup nisu prihvaćali.

Niste ni prihvatili tezu da je BiH stvorio turski imperij?

- Ne. To smo morali i Tuđmanu objašnjavati, iako njemu nije bilo moguće bilo što objasniti.

No s predsjednikom Tuđmanom poznavali ste od prije.

- Znali smo se još iz Generalštaba JNA iz Beograda. Bili smo soba do sobe, tri pukovnika: Franjo Tuđman, ja i Veljko Kadijević, koji je u vrijeme početka rata u bivšoj Jugoslaviji bio ministar obrane. Od 1958. do 1962. nas trojica radili smo zajedno u Prvoj upravi Generalštaba. To je bila elitna organizacijska jedinica bivše jugoslavenske vojske zadužena za izradu ratnog plana.

Kako je počela vaša suradnja nakon ulaska u Predsjedništvo Hrvatske?

- Na prvoj se sjednici odlučivalo o mandataru za predsjednika vlade. On je predložio da to bude Stipe Mesić. Budući da se Tuđmanu nitko nije mogao suprotstaviti, Mesić je postao prvi predsjednik hrvatske vlade. Druga točka dnevnog reda koju je postavio bila je pitanje određivanja naših plaća. Pitao je ima li netko kakvu ideju, a kako se nitko nije javio, sam je izašao sa svojim prijedlogom. Nije dopuštao da se spominje dinar, koji je još bio konvertibilna nacionalna valuta, pa je rekao ovako: "Vama, potpredsjednicima 4000 maraka, a meni 7000 maraka." Kad je pitao protivi li se tko tom prijedlogu, samo sam se ja javio. Bio sam protiv jer sam smatrao da mi sami ne možemo sebi određivati plaće. S druge strane, bivši članovi tog predsjedništva imali su 1800 njemačkih maraka, pa sam zaključio da će se plaće udvostručiti u cijeloj državnoj upravi, da će nam puknuti proračun, da to nećemo moći financirati.

Kako je on na to reagirao?

- Rekao mi je da ne kompliciram, jer mi moramo dobro nagraditi naše ljude da ne bi bili skloni korupciji i mitu. Kad sam ga pitao kako je odredio taj kriterij, on mi je odgovorio da je čuo da je toliku plaću imao Milan Kučan u Sloveniji. U to sam vrijeme pravio neke analize, pa sam znao da je Slovenija imala oko 50 posto bolje ekonomske pokazatelje nego Hrvatska, pa si je to mogla dopustiti. Pokušao sam mu objasniti da se ne možemo tako uspoređivati, a on je tada kao protuargument upotrijebio drugi podatak. Rekao je da Hrvatska ima dvostruko više stanovnika od Slovenije.

Kolike su tada bile uobičajene plaće za tu vrstu posla?

- Naši su prethodnici imali 1800 maraka, pa sam smatrao da su tako visoke plaće neodržive, da će razoriti fondove za mirovine, zdravstvo, školstvo. Njegov je prijedlog bio krajnje voluntaristički. To je bio naš prvi sastanak, a poslije su se i sve druge stvari događale na sličan način.

Može li se kazati da ste bili Tuđmanov prijatelj?

- Bili smo veoma dobri poznanici. Dok još nisam živio u Zagrebu, a dolazio sam ovamo s obitelji, odsjedao sam kod njega, a ne u hotelu. Čitao sam njegove radove, ali se o onome što je napisao s njim nije moglo razgovarati. Nije prihvaćao kritike.

Je li predviđao da će doći do rata na prostoru bivše Jugoslavije?

- Ne, nikada mi nije spomenuo ratnu opciju prije nego što je rat stvarno počeo.

Gdje je, po vama, predsjednik Franjo Tuđman pogriješio?

- Htio bih upozoriti na strategijsku grešku svih lidera na bivšem jugoslavenskom prostoru nakon Titove smrti. Kad se raspao Sovjetski Savez, stvoreno je 17 novih država. U tom su se kontekstu počele osamostaljivati i republike u Jugoslaviji. Kao novi lideri počinju djelovati Franjo Tuđman, Milan Kučan, Slobodan Milošević, Kiro Gligorov, Alija Izetbegović, Veselin Đuranović. Oni žele u tom slomu Jugoslavije proširiti svoje teritorije. Crnogorci tako sanjaju o Dubrovniku i Palama. Milošević je smatrao da je trenutak povoljan za Srbiju da ostvari višestoljetnu viziju o stvaranju velike Srbije na tlu raspadnute Jugoslavije.

Ali Slovenci su izašli iz Jugoslavije bez većih problema.

- Pitao sam jednom Stipu Mesića dok je još bio na čelu Predsjedništva bivše Jugoslavije je li osjetio da Srbi guraju Slovence izvan Jugoslavije. On mi je na to rekao da ne samo da je osjetio nego da zna da im je rečeno: "Idite, bre, što pre." Kad je završen 14. Kongres SKJ, održan je sastanak političkog vrha Srbije. Zaključili su: kao što se raspala partija, tako će se raspasti i Jugoslavija, a oni trebaju pripremiti načine kako pripojiti BiH, ali i dijelove Hrvatske. Bili su spremni dati samo zapadnu Hercegovinu. Po takvim je uputama kasnije i djelovao njihov spomenuti ekspertni tim za normalizaciju odnosa između Srbije i Hrvatske.

Nakon tri runde razgovora što ste rekli predsjedniku Tuđmanu?

- Rekao sam mu: "Franjo, sa Srbima se ne može."

Zašto se nije moglo?

- Objašnjavao sam mu da otvoreno traže Baranju i Kninsku krajinu. Pitao sam ga gdje se može povući ta crta razgraničenja u BiH, a on mi je rekao da se držimo linije Banovine Hrvatske. To je značilo od Banje Luke prema Mostaru, zapadno od Neretve je hrvatsko, a istočno od Neretve srpsko.

A Bošnjaci ne postoje?

- O njima nije trebalo voditi računa. Srpska delegacija nas je čak uvjeravala da NATO priželjkuje da Srbija i Hrvatska istjeraju Muslimane u Tursku. Tada sam rekao Kosti Mihajloviću neka nam pokaže taj dokument NATO-a. Imao sam na umu da je upravo Turska glavni saveznik NATO-a na južnom boku. On mi je na to odgovorio da je njihov predsjednik našem predsjedniku podastro taj stav NATO-a o poželjnom iseljavanju Muslimana iz Bosne. Bilo je to nacionalističko ludilo. Milošević je, očito, imao namjeru realizirati ideju Velike Srbije.

A kakve su bile pozicije u razgovorima o bosanskoj Posavini? Tamo je živio veliki broj Hrvata.

- Srpskoj sam strani govorio da je u Posavini većinsko hrvatsko i muslimansko stanovništvo. U tom području centar srpstva samo je banjolučka regija, a to može imati eventualno tek status Nagorno Karabaha u Azerbajdžanu. Pitao sam ih kako misle uspostaviti vezu između Srbije i Banje Luke bez Posavine. Tada su mi Kosta Mihajlović i Smilja Avramov rekli: "Naši predsjednici su dogovorili da cijela Posavina pripadne Srbiji." Još nije bilo ni Radovana Karadžića, ni Ratka Mladića. Potom je 6. svibnja 1992. izašao i onaj Sporazum Karadžić-Boban sa sastanka u Grazu, a Večernji list je tim povodom objavio da više nema nikakvih sporova između Hrvatske i Srbije, da je pitanje Posavine riješeno. Sporno je ostalo samo malo područje istočno od Dubrovnika.

Ali u bosanskoj Posavini Hrvati i Srbi su ratovali.

- To je bio najveći apsurd. Milošević i Tuđman su organizirali te oružane borbe za bosansku Posavinu. Tada sam razmišljao: zašto dopuštaš da u Posavini ginu vojnici kad je ona već bila predana Srbiji. Tuđman mi je tada nešto spetljao u smislu da treba glumiti da je to dobiveno borbom. Jednom prilikom je čak i rekao da se ne smije steći dojam da je to predano bez borbe.

Smatrate li onda predsjednika Tuđmana i krivcem za rat na prostoru bivše Jugoslavije?

- To ne. Osvajač je bio Slobodan Milošević. Jedino je on, objektivno, i mogao biti pokretač ratnog stroja. U Miloševićevim rukama su bili ključevi rata i mira. On je, zapravo, imao revolver. Imao je oružje u rukama zahvaljujući presudnom utjecaju na vojsku – tadašnju JNA. S druge strane, svi lideri novih država: Hrvatske, BiH i Slovenije trčali su k Miloševiću u Beograd. Slovenski predsjednik Milan Kučan išao je k njemu kako bi Srbija prihvatila odlazak Slovenije iz Jugoslavije. To je i dobio. Rat u Sloveniji je bio, zapravo, fingiran sukob premda su i u njemu ginuli ljudi.

Tko je, zapravo, pokrenuo rat?

- Četverogodišnji rat na prostoru bivše Jugolsavije protiv tada već samostalnih država, bivših jugoslavenskih republika, pokrenuo je Slobodan Milošević. No nakon tog četverogodišnjeg rata Srbija se našla u istoj poziciji na kojoj bila i prije rata. Na kraju je morala prihvatiti avnojevske granice bivših federalnih jedinica, koje je nastojala srušiti. S druge strane, godine izolacije od međunarodne zajednice, ali i samoizolacije Srbije od suradnje s međunarodnom zajednicom, ostavile su teške posljedice na gospodarstvo i standard građana u Srbiji. Stvoreno je teško naslijeđe, koje ju nastavlja osiromašivati.

A je li Alija Izetbegović, bosanski lider, išao k Miloševiću?

- I Alija Izetbegović je išao k Miloševiću u Beograd. S Hrvatskom nije imao nikakvih problema, pa u Zagreb nije morao dolaziti. Znao je da mu opasnost prijeti iz Beograda. Kad je riječ o BiH, postojala je tradicija još iz NOB-a, a ona je nastavljena posebno 60-ih godina. Tito, Kardelj i Bakarić forsirali su da tzv. jugoslavenska periferija, dakle, područje izvan trokuta SHS – Srbije, Hrvatske i Slovenije, postane politički faktor. Ta "periferija" bili su BiH, Makedonija, Crna Gora, Kosovo i Vojvodina. Tito je govorio Branku Mikuliću i Hamdiji Pozdercu da se ponašaju kao država, a ne obična republika. Titov je kurs bio stvoriti ravnotežu ostalih republika prema Srbiji.

Postoji teza da Slovenija nije ušla u projekt izgradnje vlastite države zbog potrage za državnošću, već zbog otpora Miloševića jednoj od glavnih slovenskih političkih parola "Europa zdaj", odnosno "Europa sada".

- U slovenskom su vodstvu odavno bili svjesni neodrživosti Jugoslavije kao povijesnog projekta. Još 28. studenoga 1965. Edvard Kardelj je podnio jedan referat partijskom vrhu u kojem je dao procjenu što će se dogoditi kada ode Tito i ostali lideri revolucije. U tom je referatu iznio svoju temeljnu misao: "Jugoslavija je povijesno neodrživa". Njegova je teza bila da je "jugoslavensko pitanje svjetsko pitanje" – da se moramo pripremati za tzv. razdruživanje. Tvrdio je da Srbija priprema udar na avnojevsku Jugoslaviju. Izrijekom je tada rekao da kao lideri revolucije moraju spriječiti taj hegemonistički plan.

Kako su srpski predstavnici reagirali na to Kardeljevo izlaganje?

- Na tom je sastanku bio i poznati srpski rukovodilac Aleksandar Ranković, čuveni šef tajnih službi, koji još nije bio smijenjen. On nije rekao ni riječi.

Nedavno sam čuo tezu da je Kardelj govorio i da će Jugoslavija postati jedna od sovjetskih republika pod patronatom Moskve.

- To je bila samo Kardeljeva igra. Još uoči VII. Kongresa SKJ, na pripremnom sastanku u Ljubljani Kardelj je nedvosmisleno lansirao tezu da je Jugoslavija privremena "tranzitna tvorevina". Na sastanku je kao član CK SKJ bio i Dobrica Ćosić. Javio se za riječ i rekao: "Druže Kardelj, molim vas ponovite, nije mi jasno. To znači da je Jugoslavija privremena." Kardelj mu je tada odgovorio: "Tako, tako", a Dobrica Ćosić je ostao šokiran. Za Ćosića je Jugoslavija bila vječna tvorevina kao manje-više srpska država. Kardelj nikada nije vjerovao u opstojnost jugoslavenske države, a Tito je bio lukav i oko toga se nije izjašnjavao. On je, ipak, bio šef te države i nije mogao tako nešto reći, jer je bio svjestan da bez te države nema ni njega. Kardelj je tada objašnjavao da će u novim okolnostima Srbija moći uspostaviti bliže odnose sa svojim susjedima Bugarskom i Rumunjskom, a Slovenija s Austrijom i Italijom.

Kada ste počeli blisko surađivati s Kardeljom?

- Između nas dvojice postojao je specifičan odnos. Na prijedlog Vladimira Bakarića bio sam postavljen za direktora partijskog Centra za društvena istraživanja u Beogradu, a Kardelj je bio predsjednik njegova Savjeta. Taj je centar djelovao kao neka vrsta instituta, a služio je i za probijanje naših ideja. Dok je Kardelj tvrdio da je Jugoslavija neodrživa, Vladimir Bakarić je govorio sljedeće: "Da je hrvatski narod pitan, ni prva, ni druga Jugoslavija ne bi bile stvorene." Tko je tada pitao Srbe i Hrvate hoćete li ili nećete Jugoslaviju. Nakon Drugog svjetskog rata velike sile nedvosmisleno su zaključile da sve države koje je Hitler razorio treba obnoviti. To je bio slučaj i s Čehoslovačkom i s Jugoslavijom.

Niste podupirali maspok 1971., zašto?

- To je bila besmislena akcija u kojoj su oni deklarirali bitku za devize, a znali su da je Tito već pripremao projekt za razdruživanje Jugoslavije. Zbog maspoka je novi ustav, koji je stvorio pretpostavke za razdruživanje nekadašnjih jugoslavenskih republika, donijet dvije godine kasnije. Planirano je bilo da se donese 1972., a onda je odluka odgođena za 1974. A Tito je 1971. u jednom trenutku rekao srpskom partijskom rukovodiocu Petru Nikeziću: "Kad biste znali što ja mislim, vi biste se smrznuli." Smisao njegove poruke bio je da nema namjeru očuvati Jugoslaviju po svaku cijenu.
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2548 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

Petar Jeleč: Dvadeset prešućivanih godina

http://arhiva.nacional.hr/clanak/131306 ... nih-godina

Petar Jeleč: Dvadeset prešućivanih godina
Fra Petar Jeleč, teolog i povjesničar te profesor na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu, u svom se komentaru objavljenom na portalu Tačno.net osvrnuo na prošlotjedni Nacionalov intervju s hrvatskim akademikom Dušanom Bilandžićem, koji je progovorio o suradnji s Franjom Tuđmanom i njegovoj ulozi u pokušaju podjele BiH. Tekst prenosimo u cijelosti:

Slobodan Milošević i Franjo Tuđman na sastanku u Karađorđevu (arhiva)
Slobodan Milošević i Franjo Tuđman na sastanku u Karađorđevu (arhiva)
Ovih dana televizija tzv. Republike Srpske svakodnevno emitira dokumentarce i emisije u kojima se slave „velike pobjede“ srpske vojske u Bosanskoj Posavini u oslobađanju koridora. U lipnju 1992., prije točno 20. godina počela je kalvarija posavskih Hrvata i Bošnjaka kada su srpske snage krenule u osvajanje Johovca, Foče, Komarice, Kotorskog, Cera, Modrana i dr. posavskih sela prema Derventi, Modriči, Bosanskom Brodu, Šamcu, Orašju... Ta, po svojoj četničkoj „hrabrosti“ inače nadaleko poznata „vojna sila“, iza sebe je ostavljala masakrirana i unakažena tijela staraca i starica koji se nisu stigli povući ili nisu htjeli otići iz svojih domova nadajući se da će im životu biti pošteđeni. Otpor agresoru kroz više su mjeseci pružali slabo naoružani i hrabri branitelji Bosanske Posavine koje je hrvatska politika zločinački prepustila samima sebi.

Izdaja Bosanske Posavine je najveća mrlja u povijesti hrvatske politike, događaj o kojemu u hrvatskoj historiografiji i medijima vlada potpuna šutnja. Tu i tamo je razbiju pojedini intervjui i svjedočenja samih aktera tih događaja. O izdaji o kojoj su još 1992. ispod glasa govorili pojedini posavski branitelji – a neki su zbog toga odležali i u zatvoru – poslije su svjedočili pojedini generali aktivno uključeni u ove događaje. O tomu su više puta javno i vrlo argumentirano govorili generali Antun Tus i Petar Stipetić. Ovih dana u Nacionalu je izišao neobično važan intervju hrvatskog akademika i uglednog povjesničara Dušana Bilandžića koji je hrabro progovorio o svojoj ulozi u pregovorima o podjeli Bosne i Hercegovine. On je naime bio dio Tuđmanovog hrvatskog pregovaračkog tima koji je sa srpskim kolegama trebao utvrđivati granice podjele pojedinih teritorija.

Bilandžić je u ovom intervjuu potvrdio Tuđmanov i Miloševićev sastanak u Karađorđevu i njihov dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine. Bilandžić tvrdi kako je Tuđman bio opsjednut podjelom Bosne i Hercegovine smatrajući kako će nakon toga on i Milošević biti saveznici i kako će se tim dogovorom pomoći Srbiji da se proširi pa time više neće biti razloga za sukobe između Srba i Hrvata. Da Bilandžić govori istinu potvrđuju i riječi samog Franje Tuđmana iz novogodišnjeg intervjua Slobodnoj Dalmaciji 1991/1992 u kojem je hrvatski predsjednik govorio o potrebi podjele Bosne i Hercegovine između Srba i Hrvata jer bi time prestali razlozi neprijateljstava među njima. Bilandžić ističe također prezir i nepoštovanje Tuđmana prema bošnjačkom narodu, koji je ponavljao kako Bošnjaci ne mogu ništa učiniti da pokvare dogovor koji on ima s Miloševićem.

Najzanimljiviji dio Bilandžićeva intervjua odnosi se svakako na Bosansku Posavinu i ovdje ga treba doslovno citirati:

„Kakve su bile pozicije u razgovorima o Bosanskoj Posavini? Tamo je živio velik broj Hrvata?

Bilandžić: Srpskoj sam strani govorio da je u Posavini većinsko hrvatsko i muslimansko stanovništvo. U tom području centar srpstva samo je banjolučka regija, a to može imati eventualno tek status Nagorno Karabaha u Azerbejdžanu. Pitao sam ih kako misle uspostaviti vezu između Srbije i Banje Luke bez Posavine. Tada su mi Kosta Mihajlović i Smilja Avramov rekli: 'Naši predsjednici Tuđman i Milošević su se već dogovorili da Posavina pripadne Srbima". Još nije bilo ni Radovana Karadžića, ni Ratka Mladića. Potom je 6. svibnja 1992. izašao i onaj Sporazum Karadžić-Boban sa sastanka u Grazu, a Večernji list je tim povodom objavio da više nema nikakvih sporova između Hrvatske i Srbije, te da je pitanje Posavine riješeno. Sporno je ostalo samo malo područje istočno od Dubrovnika.

Ali u Bosanskoj Posavini Hrvati i Srbi su ratovali?

To je bio najveći apsurd. Milošević i Tuđman su organizirali te oružane borbe za Bosansku Posavinu. Tada sam razmišljao: zašto dopuštaš da u Posavini ginu vojnici kad je ona već bila predana Srbiji. Tuđman mi je tada nešto spetljao u smislu da treba glumiti da je to dobiveno borbom. Jednom prilikom je čak i rekao da se ne smije steći dojam da je Posavina predana bez borbe.“

Braniteljima lika i djela Franje Tuđmana i negatorima izdaje bosanske Posavine uvijek bi ostao jedan jedini argument koji bi papagajski ponavljali govoreći: „ako je Posavina izdana, zašto su se onda u njoj vodile borbe?“. Dušan Bilandžić ovdje nudi zastrašujući odgovor: Tuđman i Milošević su dogovorili sukobe u ovom kraju kako javnost ne bi uvidjela da je Posavina predana bez borbe! Jedini koji nisu fingirali borbe i koji nisu znali da su izdani bili su hrabri branitelji Bosanske Posavine iza kojih su ostale tisuće uplakanih majki, očeva, braće, sestara i malodobne djece, te potpuno opustošeni domovi i crkve. Kada se pokazalo da na pojedinim linijama pružaju nepredviđeno žestok otpor srpskoj vojsci, Tuđman i Šušak su na posavski front poslali generala Slobodana Praljka koji se u Posavini istakao širenjem dezinformacija i rušenjem sistema obrane. Tu je ulogu odigrao „maestralno“ i za nadati je se da će i suci u Haagu (premda mu se nažalost ne sudi za tu izdaju) jednako maestralno presuditi ovom Šuškovom i Tuđmanvom trojanskom konju u Bosanskoj Posavini. Velika je šteta što mu se u nizozemskom gradu nisu pridružila i ova dvojica njegovih nadređenih.

Spominjanje Bosanske Posavine i njezine sudbine izaziva veliku ljutnju kod pojedinih herceg-bosanskih medija i „nezavisnih intelektualaca“ jer smatraju da se time nepotrebno remeti savez koji je hrvatska politika u Bosni i Hercegovini uspostavila s Miloradom Dodikom. Savezništvo traje neprestano od 1992. g., a sudeći prema politici koju vode Dragan Čović u Bosni i Hercegovini i Ivo Josipović u Zagrebu nema nijednog valjanog razloga za sumnju da će se tako nešto i dalje nastaviti. Nešto bi se moglo promijeniti jedino ako bi hrvatski predsjednik Ivo Josipović – koji je inače poznat po svojoj „hrabrosti i dosljednosti“ – prozvao Milorada Dodika makar zbog podrške bombardiranju Zagreba i opstruiranju povratka posavskih Hrvata! No u tom slučaju ne bi imao kome u Banja Luci svirati svoje klavirske skladbe, a to bi za njega i prijatelja mu Borisa Tadića ipak bio prevelik gubitak!

Autor: Petar Jeleč
Valter Gustav
Posts: 371
Joined: 10/12/2019 16:19

#2549 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by Valter Gustav »

Bilandžić: Tuđman tvrdio da nema opstanka Hrvatskoj bez podjele BiH

https://www.nezavisne.com/novosti/bih/B ... BiH/143940

ZAGREB - Akademik i političar Dušan Bilandžić izjavio je danas da mu je bivši hrvatski predsjednik Franjo Tuđman svojevremeno rekao da će on i bivši predsjednik Srbije Slobodan Milošević biti saveznici kada podijele BiH.

"U jednom trenutku je rekao: 'Mi ćemo pomoći Srbiji da se proširi, a ona će pomoći nama da se proširimo'. A to je proširenje trebalo biti na račun BiH. Nakon toga će, bio je uvjeren, odnosi između Srbije i Hrvatske biti kao odnosi između Francuske i Njemačke, koje su u 70 godina vodile tri rata. Tuđan je dodao: 'Bićemo najbolji saveznici, ali kad podijelimo BiH'", rekao je Bilandžić.

On je dodao da je Tuđmanu skretao pažnju da međunarodna zajednica to neće dopustiti, ali da mu je on na to tvrdoglavo uzvraćao: "Hoće, hoće".

"Nije to želio da prihvati tvrdeći da nema opstanka Hrvatskoj bez podjele BiH", dodao je Bilandžić.

Prema njegovim riječima, nakon sastanka sa Miloševićem u Karađorđevu 1991. Tuđman ga je pozvao u kancelariju i rekao mu da će biti u timu koji će pregovarati sa Srbima.

Glavni cilj tih pregovora, koji su se, eufemistički, zvali "pregovori o normalizaciji srpsko-hrvatskih odnosa", bila je, zapravo, podjela BiH, dodao je Bilandžić.

"Rekao nam je (Tuđman) da se on dogovorio s Miloševićem da ta dva tima rade na normalizaciji odnosa Srbije i Hrvatske. Ali, trebalo je sakriti pravi smisao tih pregovora. U tim pregovorima uopšte nije bilo riječi o normalizaciji odnosa između Zagreba i Beograda. Na njima se isključivo razgovaralo o podjeli BiH između Hrvatske i Srbije", rekao je on.

"Rekao nam je tada da su se on i Milošević oko toga načelno dogovorili, a da mi vidimo kako povući konkretnu crtu razgraničenja", kazao je Bilandžić.

Kako je rekao, on je pokušao da uvjeri Tuđmana da nema ništa od tih razgovora, prije svega zbog toga što su Srbi bili maksimalisti i tražili Baranju i Kninsku krajinu.

"Pa kako ćemo se onda s njima dogovoriti? Odgovorio mi je da ne komplikujem jer su se Sloba i on dogovorili. Insistirao je da nastavimo razgovore", rekao je Bilandžić.

Na argumente da to neće dozvoliti ni međunarodna zajednica, ni Muslimani, Tuđman bi odgovorao: "Pusti ti međunarodnu zajednicu. Što Sloba i ja dogovorimo, oni će to prihvatiti, prije ili kasnije. Jer međunarodna zajednica neće imati drugo rješenje."

Tuđmanu je takođe bilo nezamislivo da Muslimani mogu da spriječe eventualni dogovor Srbije i Hrvatske o podjeli BiH, zaključio je Bilandžić.
toska
Posts: 2923
Joined: 26/09/2016 14:08

#2550 Re: Srednja Bosna(sukob sa HVO)

Post by toska »

:thumbup: Valter, fina zbirka dokumenata iz raznih izvora na jednom mjestu.

izdvojio bih par stvari samo sa ove zadnje stranice :

- Izjave Stjepana Kljuića o njegovoj mogućoj likvidaciji su po mom sjećanju tih vremena sasvim realne, Kljujić je kao tadašnji čelnik HDZa imao neupitno probosanasku politiku.

- svjedočenje i izjave Dušana Bilanđića o Kardelju, Titu, Bakariću... su meni apsolutna novost i novo saznanje o SFRJ 50-60tih prošlog vijeka.

- kroz dokumente razgovora srpske i hrvatske strane se stalno provlači ideja o podjeli BiH i bitnije računanje "kao da Muslimani ne postoje" u toj podjeli. To nije nikakva novost ili iznenađenje, ali ja je izdvajam radi mlađih čitaoca kojima to djeluje možda pomalo čudno, nadmeno, pa čak i nacistički...i stvarno, iz današnje perspektive djeluje bar kao lupetanje nadmenih vlastodržaca susjednih republika.
Bojim se da nije sve tako crno-bijelo, moje sjećanje seže u 70te i 80te i Muslimani, ne samo kao politički već i kao društveni subjekt su bili baš to, kao i da ne postoje.
možda bi s ovim primjerom to mogao još bolje izraziti: Svako (rijetko) pojavljivanje na TV nekog direktora, upravnika...nečega, a koji bi imao muslimansko ime, meni lično bi budilo automatsku reakciju u vidu iznenađenja i čak priznajem podozrenja.
puno, puno toga se promjenilo.
Post Reply