Prošle subote sam nakon 11 godina posjetio Trebinje. Igrala se odlučujuća utakmica Premijer lige BiH. Družeći se u Sarajevu s Trebinjcima, čuo sam priču koju sam pod svaku cijenu htio napisati. Priču o Srđanu.
Na ulazu u spomen-sobu kasarne VRS-a "Jovo Vukalović" stoji tekst: pjesma Jovana Dučića Hercegovina. U zamračenoj prostoriji mnogo je cvijeća, poneko je već i ostarjelo, a na zidovima su fotografije poginulih vojnika uglavnom na dubrovačkom ratištu. Lice s jedne fotografije bitno se razlikuje od ostalih: na njoj je lijep momak, sa titovkom i petokrakom na čelu. Ispod je natpis: Srđan (Rada) Aleksić, godina rođenja i godina smrti - 1993.
Njegovog oca, Rada Aleksića, u Trebinju su znali svi: košarkaški trener, ugledan čovjek iz partizanske obitelji, svojim je duhom simbolizirao ono što je Trebinje nekad bilo. Otvoreni gradić u kojem žive kršni ljudi sa sofisticiranim smislom za humor i žene s najdužim nogama na svijetu.
Danas Rade, nakon gubitka supruge ("umrla je mlada, nije ih vidjela kako rastu") i dva sina (prvi, Vujadin, letio je zmajem negdje iznad Popovog polja i poginuo pred sami početak rata), pokušava sastaviti komadiće prošlog života: "Današnje Trebinje nije ni sjenka onoga nekadašnjeg. Ja na neki način pokušavam sam sa sobom nositi tugu i ponos zbog Srđanove smrti."
A Rade, bez obzira na takav gubitak, ima zašto biti ponosan. Njegov sin Srđan poginuo je na trebinjskoj pijaci. Grupa pripitih i besposlenih lokalnih četnika je 1993. legitimisala pijačne prodavače. Našli su jednog od rijetkih preostalih Bošnjaka (zvali su ga Maca, a bit će da se prezivao Hajdarević), sirotana koji se prehranjivao prodajom nekih sitnica, možda i cigareta, i počeli ga maltretirati. Srđan, nekadašnji plivački talent i zapažen glumac amater ("avangarda u svakom smislu", kako ga karakterišu njegovi prijatelji iz mladosti), suprotstavio se i zaštitio jadnika čiji je jedini grijeh bilo njegovo ime. "Tukli su ga kundacima, nogama na kojima su bile teške čizme, ubili ga batinama", pričaju očevici. "Nekoliko dana je Srđan ležao u komi u trebinjskoj bolnici, i onda izdahnuo."
Rade Aleksić je tada svojeručno napisao čitulju: "Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost." Ni danas, nakon tvrde suze koju je pustio dok smo govorili u hladu vrbe, nije drukčijeg mišljenja: "Ni kad je počeo rat, nisam se previše htio uplitati u život svoga sina. I uvijek bih čuo: Srđan spasio ovoga, sačuvao ovom kuću od paljenja, onom auto od pljačke. Takvo je bilo vrijeme, tada je najviše trebalo štititi muslimane. No, ja ne bih da se tome daje preveliki publicitet. On je štitio čovjeka, i ja sam ponosan na njega. Žao mi je samo što mi je advokat koji je branio ubice rekao: 'Pa tako mu i treba kad je branio balije.'"
Od dvojice prvooptuženih jedan je i danas slobodan i šeta se Trebinjem, a drugi je poginuo i pomen na njega je u istoj sobi u kojoj stoji i jedina preostala Srđanova fotografija.
Nikad neću shvatiti rat i nikad znati kako se mjeri pravda, i zašto spomen na Srđana počiva tamo gdje je i slika njegovog ubice. No, priča o Srđanu Aleksiću će, ako u toj nesretnoj Hercegovini bude ikakve pameti (čime se ljudi iz tog kraja vole busati), ostati luč u mraku u kojem su nakon svega ostali i agresor i žrtva i svi oni koje je taj rat na bilo koji način dotakao.
Priča o Srđanu je jedna od onih koje vraćaju nadu u to da bi se opet, kako-tako, moglo živjeti, skupa ili ne, sasvim svejedno, ali živjeti, normalno. Rade, koji kao da je pročitao moje misli, završava: "U Borbi je 1993. godine izašao tekst povodom Srđanove smrti. Taj novinar je napisao kako ga je gledao na festivalu amaterskih pozorišta u Vranju i kako je tada u njegovim očima vidio smrt."
Čovjek koji je svojim životom platio to što je zaštitio čovjeka druge nacije, spada u onu vrstu simbola koji se nikada ne zaboravljaju, njegova sudbina je jedna od onih rijetkih herojskih. On je dokaz da se i u najgorem mraku pojavi svjetlo, da u prljavštini rata kakav je bio ovaj prošli može narasti ljudskost, cvjetno polje, jedno od onih prelijepih koja vas čekaju na ulazu u Trebinje.
Pozdravili smo se uz stisak ruke i pogled u oči. Kao da smo se znali cijeli život. Rade je rekao: "Nekako osjećam da bi se Trebinje moglo vratiti tamo gdje je nekad bilo, ovaj grad ne bi smio izgubiti tu bitku."
Jevreji su nakon holokausta uveli instituciju "pravednika" i na taj se način zahvalili svima koji su zaštitili njihove sunarodnjake od pogroma. Srđan je, što se Bošnjaka tiče, zaslužio taj status.
Zbogom, Rade, zbog takvih očeva i sinova treba vjerovati da je moguće. I pored nevjerice koju izaziva činjenica da niko nikada javno nije osudio čin Srđanovog ubistva, da je njegov ubica dobio samo 2,5 godine zatvora i da se i danas Srđana i njegove žrtve sjećaju uglavnom oni koji su iste nacije kao i čovjek kojeg je spasio.
Nek ti je pokoj dusi dobri djecace. Pokazao si kakav covjek treba da bude
Nek ti je pokoj dusi dobri djecace. Pokazao si kakav covjek treba da bude
...preneseno sa:
