batistuta <3
Michelangelov Batigol
Gabriel Batistuta, vrhunac nogometne umjetnosti
Sport je, za razliku od umjetnosti, mjerljiv. Rezultati, golovi, koševi, pobjede, trofeji. Brojke su te koje definiraju uspjeh i veličinu. U većini slučajeva. Ali ne baš u svim. Brojni su primjeri sportaša čija je veličina debelo nadmašila znamenke koje su iza njih ostale. Sportaša čija je ostavština lakše objašnjiva umjetničkim nego matematičkim kontekstom.
Kao klinac Gabriel Batistuta baš i nije bio zaljubljen u nogomet. Više se družio s knjigom, a kad je i naganjao loptu ona je uglavnom bila košarkaška. Nije teško pogoditi gdje se i kad zaljubio u nogomet. Cijela je Argentina lipanj 1978. proživjela u nogometnom transu, koji joj je na domaćem terenu donio prvu svjetsku krunu. I inspirirao brojne generacije Argentinaca.
Jednako tako nije teško pogoditi ni tko je visokog devetogodišnjaka posebno opčinio. Mali Batistuta silno je želio biti Mario Kempes. I igrom i frizurom.
Kad je kao član lokalne selekcije grada Reconquiste u finalu regionalnog prvenstva sprašio dva gola juniorima Newell’s Old Boysa i osigurao svojoj momčadi titulu, treneri iz jedne od najpoznatijih argentinskih nogometnih škola odmah su ga poveli sa sobom.
U Rosariju, gradu u kojem su među ostalima ponikli i Americo Gallego, Jorge Valdano, Roberto Sensini, Walter Samuel, Gabriel Heintze i Leo Messi, Batistuta je uz simboličan profesionalni ugovor dobio i povremeni posao košenja travnjaka, čišćenja tribina i pranja svlačionica. Spavao je u sobici na stadionu i živio od onoga što zaradi.
Brzo su ga zamijetili skauti River Plate, ali tamo je upoznao jednog drugog tipa koji mu je one veličanstvene 1978. bio junak. Daniela Passarellu, koji nije u njemu vidio ništa posebnoga. Za svojeglavog i tvrdoglavog gnjavatora ništa čudno, jer Passarella ni u Maradoni dugo nije vidio ono što se moglo vidjeti i s Marsa.
Passarellino ignoriranje potjeralo ga je na drugu stranu Buenos Airesa, u redove Boca Juniorsa. Bilo je to ispunjenje dječačkih snova, jer je za Bocu navijala čitava obitelj. A kad ga je 1991. urugvajski trener Oscar Tabarez s krila preselio u srce napada, počela je jedna od najvećih priča argentinskog i firentinskog nogometa.
Nakon što je svojim golovima Boci osigurao naslov Clausure, istog je ljeta svojim golovima nakon 32 godine čekanja prokrčio argentinski put prema naslovu prvaka Južne Amerike. Dalo je to bar malo šećera navijačima koji još nisu bili preboljeli poraz u finalu Svjetskog prvenstva kojeg su Maradona i društvo godinu ranije pretrpjeli od Matthäusa i društva.
Fiorentina je bila najbrža i u ljeto 1991. započela je romansa koja se pretvorila u jednu od najnesretnijih ljubavi u nogometnoj povijesti.
Batistuta je u Firenci trpao i trpao, hrvao se s obranama, trpio ozljede, jurio i glavom na kopačku ako je trebalo. Njegova silina i realizacija bile su impresivne, mogao je probiti bilo koju obranu i nadigrati bilo kojeg čuvara. Bio je moćna lokomotiva kompozicije koja je za njim debelo kaskala.
Već u drugoj talijanskoj sezoni Fiorentina se usprkos svim njegovim pogocima strovalila u drugu ligu. Očekivalo se da napusti Viole, jer takvom igraču nije bilo mjesto u Seriji B. Milan, Manchester United i Real kampirali su pred vratima stadiona Artemio Franchi, no on je tada napravio potez kojim je zaslužio počasno mjesto u Firentinskoj katedrali.
Zahvalio se velikanima na ponuđenim milijunima i objasnio kako nema namjeru napustiti klub kad ga najviše treba.
I gazde i navijači bili su oduševljeni i obećali su mu da se neće pokajati. Fiorentina se doista pod vodstvom Claudija Ranierija ekspresno vratila u prvoligaško društvo, ali obećanja o stvaranju momčadi s kojom će Batistuta krenuti po naslov prvaka Italije ostala su samo obećanja. Uz jedan osvojeni Kup Italije 1996., najbliže tituli došli su 1999., kad su s Giovannijem Trappatonijem završili treći.
Na kraju sezone 1999./2000., u kojoj je Liga prvaka završena u drugom krugu, a Serie A na razočaravajućem sedmom mjestu, Gabriel Batistuta bio je na rubu provalije. Zagazio je već debelo u četvrto desetljeće života, najbolje godine potrošio je u iščekivanju firentinskog Godota, a ozljede su bivale sve češće i sve teže. K tome, počele su se pojavljivati ozbiljne financijske pukotine unutar kluba, koje su prijetile pravom katastrofom.
Pa opet, Batigol čak ni tada nije ultimativno tražio da se presjeku lanci koji su ga vezali za Firencu. Njegova ljubav i odanost ljubičastoj boji već je debelo koketirala s autodestrukcijom. Činilo se da će jedna velika karijera završiti bez ozbiljnog klupskog trofeja. Ali onda se u njegovom životu pojavio Fabio Capello.
Stari lisac koji je godinu ranije preuzeo Romu u Batistuti je vidio jedinu kockicu koja mu još nedostaje u pohodu na naslov prvaka. Kad je to kazao gazdi Francu Sensiju, ovaj ga baš i nije doživio. Jer Sensiju se nisu bacali deseci milijuna na jednog 31-godišnjaka, makar se prezivao Batistuta.
Stoga su Capello i sportski direktor Franco Baldini skovali lukav akcijski plan.
Pozvali su na večeru Marija Sconcertija, urednika u Corriere dello Sportu, i zamolili ga da razglasi kako je Roma zainteresirana za Batistutu. Na taj način željeli su uskovitlati adrenalin navijača i medija i zapravo napraviti javni pritisak na Sensija. Bio je to pun pogodak. Navijači su eksplodirali od oduševljenja i danima slali svoje molbe i zahtjeve Rominom gazdi da dovrši posao. Ovom nije preostalo ništa drugo nego otvoriti novčanik i isplatiti Fiorentini za to vrijeme nevjerojatna 32 milijuna eura. Iznos koji i dan danas stoji kao rekord plaćen za igrača starijeg od 30 godina.
Bio je to pravi šok. Čovjek koji je godinama odbijao ponude talijanske i europske klupske elite, sad je dres Fiorentine zamijenio dresom kluba koji 18 godina nije bio prvak. Iz sedmoplasirane u šestoplasiranu momčad lige. Čovjek je faktički prešao iz zaprešićkog Intera u Slaven Belupo. Da bi osvojio naslov.
Ali Capello je znao što radi. Batistuta je zaista bio zadnja kockica koja mu je nedostajala i već u prvoj sezoni Roma je uz njegovih 20 golova doista osvojila naslov. Jedini u talijanskoj karijeri Gabriela Batistute. Jedini u karijeri Francesca Tottija. Vječni grad je eruptirao. Velika kruna konačno je bila na glavi igrača koji je krunu toliko zaslužio.
“Nisu me zanimali veliki klubovi jer je tamo lako osvajati titule. Ostajao sam u Firenci jer sam tu želio osvojiti naslov. Jedan naslov s Fiorentinom vrijedi kao deset s Milanom ili Juventusom. U Romu sam otišao jer je klub htio zaraditi, a i zato što sam znao da mi ni tamo nitko ništa neće pokloniti. Ako želim naslov da ću ga morati osvojiti. I Roma je bila gladna trofeja kao i Fiorentina.”
Dodatno ga je razveselilo što je Fiorentina te iste sezone, prve bez njega nakon čitavog desetljeća, osvojila Kup. Bio je to labuđi pjev kluba kojega od bankrota nisu mogli spasiti ni silni milijuni koje im je u dotu ostavio Batigol.
I u drugoj sezoni Roma je bila nadomak naslova. No, skupo ih je koštala nula kod Milana tri kola prije kraja, koja je Juventusu osigurala bod prednosti. Ironijom sudbine Capello je drugi rimski naslov izgubio baš na stadionu na kojem je slavio najveće uspjehe svoje trenerske karijere. A Batistuta je već polako gubio bitku sa silnim ozljedama.
I u reprezentaciji ga je pratila slična karma kao i u Fiorentini. Iako nikad nije zakazao i uvijek je zabijao svoju porciju, uvijek je netko drugi kiksavao. U naponu igračke snage na Svjetskim prvenstvima 1994. i 1998. bio je kolateralna žrtva Maradoninog dopinga i Passarelline ćudljivosti koja je unutar svlačionice proizvodila lošu atmosferu. Kao utjeha mu ostaju dvije titule prvaka Južne Amerike i činjenica da je jedini nogometaš koji je zabio dva hat-tricka na dva različita Svjetska prvenstva.
Odlazak u Romu nitko u Firenci nije mu zamjerio. Sve im je bilo jasno. Bili su svjesni da klub tone u kalvariju i da takav novac za njega ni u ludilu više ne bi dobili. I da je Fiorentini dao sve najbolje što je imao. Čak i zdravlje koje je tek na kraju karijere počelo slati račune za sve one injekcije, blokade i nezaliječene ozljede koje je grizao, trpio i trpao.
Došlo je do toga da se jedno vrijeme nije mogao dignuti s kreveta. Do toga da je preklinjao svog liječnika da mu amputira obje noge, jer više nije mogao živjeti od bolova. Pregrmio je i to, danas hoda, igra polo, trčati više ne može. A i ne treba mu. Svim svojim čuvarima ionako je odavno pobjegao.
Za njega je Maradona rekao kako je “najbolji napadač kojeg je u životu vidio”. Puno je budalaština rekao veliki El Diego, ali ovo nikako ne spada u tu kategoriju.
Uvijek se smatra da je klub veći i vrjedniji od svakog igrača. U slučaju Batistute i Fiorentine bilo je obrnuto. Veliki Batigol nije ni izbliza osvojio sve ono što je njegova igračka klasa zaslužila. Ali, opet, možda ga baš to čini takvim velikanom. Nogometnom ikonom.
Navijači Fiorentine podigli su mu spomenik još dok je nosio ljubičasti dres. A svaki Firentinac će vam reći da je tom spomeniku mjesto odmah uz slavnog Michelangelovog Davida.
Za sve nas koji smo živjeli u njegovo vrijeme, Gabriel Batistuta će zauvijek ostati mjerna jedinica efikasnosti i lojalnosti. Ratnik koji nikad nije birao lakši put. Nogometaš o kojemu ćemo s guštom pričati svojim sinovima.
Michelangelov Batigol. Vrhunac nogometne umjetnosti. Kao simbol veličine koja je nogometu dala puno više nego što joj je ovaj vratio.
http://telesport.telegram.hr/kolumne/ju ... v-batigol/
Te godine u Italiji su bile najgore za sve napadace, i tada je Serie A dobila svoju notornu mesarsku reputaciju koja traje i do danas.
Definitivno jedan od najvecih igraca koje sam gledao 
