Olivera Milosavljević, istoričarka
Piše: Dragan BANJAC
08/07/07
Vijekovi srpskih zabluda
Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji upriličio je raspravu o temi „BiH - dio srpskog nacionalnog projekta“, na kojem je naročitu pažnju izazvala analiza istoričarke Olivere Milosavljević.
More - “srpska pluća”
U modernoj istoriji Srbije, tvrdi ova istoričarka, može se uočiti nekoliko elemenata koji ovu ideološku nekonzistentnost objašnjavaju, a odnose se na razlike u razumijevanju pojmova „državna“ i „nacionalna“ politika, kao i razlike u razumijevanju sadržine samog pojma „nacija“. Različiti argumenti prije sto godina u odnosu na današnje, bili su produkt specifičnosti uslova u kojima su se ispoljavali što nikako ne umanjuje, već naprotiv, pojačava arhaičnost savremenih koncepata, i samim tim, objašnjava njihov poraz.
Ti opšti uslovi prije sto godina mogli bi se svesti na sljedeće: Prvo, opšte-prisutna ideja u XIX vijeku da je samo teritorijalno velika država sposobna za opstanak.
Drugo, ideja da samo država koja ima izlaz na more može biti ekonomski slobodna, što je preduslov za njenu političku nezavisnost.
Treće, ideja velike države sa izlazom na more je posebno kod objektivno brojčano malih balkanskih naroda predimenzionirana do mjere kada su se sva sredstva u njenom ostvarenju smatrala opravdanim, ili kako je pisao jedan od najznačajnijih intelektualaca: „što Srbi ratom i krvlju (...) zadobiju, to je legitimno zadobijeno. Tako su se i do sad mijenjale političko-geografske karte“.
Četvrto,- u takvim opštim okolnostima početkom vijeka, Srbija od Beograda do Niša je zbog svoje teritorijalne malenkosti i kontinentalnog položaja izazivala otvoreno nezadovoljstvo svoje elite i nazivana samo „zametkom“ prave Srbije koja nikada nije bila ona država koja je u realnosti postojala.
Peto, tek poslije definisanja zahtjeva usklađenih sa svojim vremenom – velika država i izlazak na more kao uslovi za ekonomski i politički prosperitet, dolazili su, samo u funkciji jačanja argumentacije, iracionalni zahtjevi kao što su „oslobođenje braće“ tj. teritorijalno rasprostiranje nacije. Kada se dokazivalo tzv. etničko pravo, obuhvatani su svi pravoslavni ali i svi muslimani, katolici, „arnautaši“, „bugaraši“... uz punu svijest da su takvi „argumenti“ manjkavi već zato što su ih identično postavljali i svi drugi na Balkanu.
Šesto, od svega pobrojanog, na kraju XX vijeka i danas, ostalo je samo ono u šta je prije sto godina rijetko ko ozbiljno vjerovao. Mitovi o tzv. istorijskim i etničkim pravima i epika kao izvor istorijske istine, koji su, umjesto sporednog sredstva za mobilizaciju početkom vijeka, na njegovom kraju postali jedini argument i cilj. Od stvaranja Jugoslavije, nacionalističko krilo srpskih intelektualaca je državni interes direktno identifikovalo sa nacionalnim u smislu etničkim.
Epika kao istina
Po Miloradu Ekmečiću je učena elita srpskog društva uvijek polazila od premise da je srpska nacionalna država budućnosti, država pravoslavnog, muslimanskog i katoličkog naroda, dok je srpsko seljaštvo te ciljeve svelo na svoju pravoslavnu i uže srpsku mjeru.
U vrijeme egzistencije druge Jugoslavije program je sačuvan u krugovima srpske emigracije koja se uglavnom bavila definisanjem ciljeva za dan posle razbijanja Jugoslavije. Tako je i sudbina Bosne već 50-ih godina određena tvrdnjama da kada se Srbi budu ujedinili „muslimane ćemo uzeti sebi“, jer je „muslimanstvo“ izgubilo svaku podršku za svoju posebnost „i ono će tu posebnost samo da napusti“ što će olakšati „narodno nivelisanje“ i „pripajanje Bosne etničkoj teritoriji čiji je dio“. Predviđalo se i da će razgraničenje Srba i Hrvata morati da dovede „do pomjeranja stanovništva, i srpskog i hrvatskog“ pa „ako to pogodi i jedan dio muslimana BiH ne može se smatrati nekom naročitom nepravdom. Srbi ništa drugo muslimanima ne čine nego svojim najrođenijim sunarodnicima“. Tvrdilo se da će BiH „nestati za jedan dan“ jer će se „srpski istok“ pripojiti Srbiji, „katolički zapad“ Hrvatskoj, a „ostatak ne bi mogao da se održi“. Tamo daleko se predviđalo i da bi granica između Srbije i Hrvatske u Bosni morala ići „dolinom Vrbasa pa do mora“ čime bi se „srpsko primorje“ prostiralo „otprilike negdje iznad Metkovića pa do Ulcinja“.
Bosna prešućena
Onda su došle 90-te. Olivera Milosavljević navodi da su se novi „argumenti“ sveli, u skladu sa prirodom nacionalizma koji ih je stvorio, na imaginarne istorijske svojine navodno opisane u narodnim pesmama i obeležene grobovima.
U Memorandumu SANU BiH se skoro ne spominje. Sudeći po tom dokumentu, srpski narod je bio diskriminisan u Hrvatskoj i na Kosovu, razjedinjen u Vojvodini, ali se nigdje nije navodilo da ima problema u Bosni. Zato je tek naknadno trebalo stvoriti argumente za rat. Jedni su ih pronalazili u katastru koji je pokazivao da su Srbi vlasnici 64 posto zemlje u Bosni, ali i u „sistematskim antropološkim mjerenjima na živom stanovništvu i skeletima od predistorijskog vremena“ koja su ustanovila „da su Srbi najstariji stanovnici Bosne i Hercegovine“. Drugi su pisali da je „ustanak“ Srba u BiH izbio „protiv islamskog fundamentalističkog režima“ koji je „zaprijetio obespravljenjem i etničkim progonom Srba“, a treći su pabirčili poluznanja iz starih knjiga i prigovarali caru Dušanu što je „prepustio“ dubrovačko primorje i otišao na jug da izbije na Egejsko more, ne znajući da Dalmacija „nije drugo nego bosansko-hercegovačko primorje“.
Šta, obično, dolazi na kraju, pita se Olivera Milosavljević. Ništa osim zaborava i odricanja. Dovoljno je pratiti kako se brzo hladila „ljubav“ prema moru kao kiselom grožđu pa predvidjeti gdje će završiti i sve ostale „ljubavi“ nacionalističke elite.
Ma nisu oni poceli sukobe, oni ni mrava ne bi zgazili.
Taman su naucili s'koljena na koljeno istoriju da su svi krivi za sve njihove tegobe a ti sada g-djo Milosavljevic prekrajas uzroke i padove srpstva.
