Slobodna Bosna - Memorandum SANU 2

Arm@n
Posts: 8
Joined: 02/04/2011 21:30

#26 Re: Slobodna Bosna - Memorandum SANU 2

Post by Arm@n »

..........................
User avatar
MuaDib
Posts: 4049
Joined: 28/10/2006 23:25
Location: Sarajevo

#27 Re: Slobodna Bosna - Memorandum SANU 2

Post by MuaDib »

Ideološke postavke Memoranduma II SANU prema BiH demaskira Milorad Ekmečić u svom tekstu:
Istorijske i strateške osnove Republike Srpske

Ako bismo uslovno i prihvatili zaključak da je Republika Srpska plod genocida – kao što današnji protivnici mira običavaju da kažu – onda bi ta rečenica morala da glasi da je Republika Srpska plod genocida nad srpskim narodom, a ne na drugim narodima od njega. Republika Srpska je ostatak ostataka srpske etničke zajednice zapadno od reke Drine.

Istorijske osnove Republike Srpske

Pre nego što su istorijski procesi sintetizovanja veštačkih nacija na Balkanu ušli u modu, cela evropska kultura polazila je od nikad u sumnju dovedene osnove da je nacija zajednica jezika. U racionalističkoj filozofiji jezik je bio svedočanstvo da je ona čedo prirode i da je u prošlosti nastala na prirodnoj podlozi. Ali i kada su ovi procesi sintetizovanja nacija na religioznoj i crkvenoj osnovi istorijski odmakli i počeli pokazivati znake trijumfalne pobede, još je i tada srpska etnička zajednica zapadno od Drine pokrivala ogroman prostor, daleko izvan zapadnih granica Bosne i Hercegovine. Područje Vojne granice u današnjoj Hrvatskoj izvorno je obuhvatalo više od 26 odsto te političke teritorije, u Dalmaciji je na pravoslavno stanovništvo otpadalo 17 odsto, a na italijansko 11 odsto. Izračunato je 1938. da je Srba katolika u Dalmaciji bilo 25.000. Nominalno je na području Bosne i Hercegovine uvek u istoriji postojala relativna većina srpskog pravoslavnog naroda. Kroatizacija katolika je sporo odmicala, pa je Stjepan Radić zabeležio da je nacionalno svesnih Hrvata u Mostaru bilo samo 250 od 3.353 katolika po popisu iz 1895. godine. Radić je u gradu boravio nekoliko dana 1888, a podatak o broju nacionalno osvešćenih sunarodnika može se uzeti kao merilo opšteg procesa kroatizovanja. To je iznosilo 13,5 odsto katoličke verske zajednice.

Vodeći svetski antropolog i etnolog Ežen Pitar je nakon ispitivanja stanovništva na Balkanu od 1903. do 1915. godine za pravoslavne Srbe u Bosni rekao da su najstarije stanovništvo pokrajine. Merio je skelete iz doba neolita u srednjoj Bosni i upoređivao sa stanjem u vreme ispitivanja.[1] Knjiga je objavljena 1910. On navodi da je narod u Bosni i Hercegovini jedinstven, ali da se u moderno vreme podelio na „religiozne nacije”, od kojih su Austrija i Rusija stvorile razdvojene „političke nacije” Srba i Hrvata.

Na podlozi ovakvog filozofskog i naučnog zaključivanja o etničkom rasporedu naroda zapadno od Drine, sve do prvog hrvatskog euharističkog kongresa u Zagrebu 1900, svi su se politički projekti teritorije Bosne i Hercegovine vezali za etničku celinu ostalih Srba na istoku od Drine. U novom veku se takvi projekti množe od vremena Francuske revolucije 1789. Prvi veliki politički program stvaranja srpske države „Gravamina et postulata”, donet na Temišvarskom saboru 1790, nije prošao bez uzimanja u obzir činjenice da su Bosna i Hercegovina srpske zemlje. Stvaranje dobrovoljačkih vojnih formacija u ratu protiv Turske 1788, pre Svištovskog mira 1791, bilo je utemeljeno na principu da se u susednim turskim pokrajinama nalazi jedinstven narod. Izraz „frajkori” upotrebljavan je jer se radilo o dobrovoljcima. Prvo dublje teoretsko objašnjenje o ovim korpusima polazilo je od toga da se uzimaju dobrovoljci uzrasta od 16 do 18 godina jer drugi ne bi bili u stanju da izdrže takav način ratovanja. Tek od Američkog rata za nezavisnost 1776–1783. u vojne organizacije evropskih zemalja uvode se ovi „laki korpusi za mali rat”. Jedan od njihovih glavnih teoretičara kapetan J. B. Šels u priručniku za oficire 1813. dao je objašnjenje da se vrbuju „ništa drugo nego od dobrovoljnih boraca (Streiter) iz svih staleža, pa zbog toga stvaraju takozvane frajkore”.[2] Stvaraju se uvek „iz jedne nacije jednog jezika, a njihovi oficiri su rođeni u njihovoj sredini, s njima odgojeni, od njih voljeni i poseduju njihovo potpuno poverenje”. Šels veli da ovi borci moraju biti nadahnuti ljubavlju prema otadžbini, a skupljaju se iz naroda koji je vičan stalnom ratovanju sa „turskim razbojničkim četama”. Prilikom stvaranja bosanskog frajkora u to vreme, srpski episkop Jovanović bio je prisutan i u tom odigrao aktivnu ulogu.

U vreme srpske revolucije 1804–1815. svi su politički projekti (sem jednog koji je stavljan na papir iz političke nužde) polazili od toga da su Bosna i Hercegovina, Dalmacija i Dubrovnik jedna nacionalna celina, zajedno sa Beogradskim pašalukom i Crnom Gorom. Ideju o „Slavenoserbskom carstvu” stvorili su pisci iz evropskog i srpskog kruga racionalista, oko nemačkog pisca Avgusta L. Šlecera. Bio je u službi ruskog cara i imao zadatak da skuplja članove Akademije nauka. Njegovi učenici sa univerziteta u Getingenu, Andrej S. Kajsarov i Aleksandar I. Turgenjev, posetili su 1804. Beograd, pre nego je bio od srpskih ustanika oslobođen. U Sremskim Karlovcima bili su gosti episkopa Stratimirovića, koji se dopisivao sa Šlecerom. U Trstu ih je ugostio Dositej Obradović i od njega u Rusiju odneli prepis refrena pesme „Vostani Serbije”.[3] Mitropolit Petar Prvi Cetinjski svoj projekat o Slavenoserbskom carstvu sa prestonicom u Dubrovniku prethodno je stvarao u korespondenciji sa episkopom Stratimirovićem. Pre izbijanja Prvog srpskog ustanka, u Hercegovini i Dalmaciji su bile tajno stvorene jedinice za ustanak sastavljene od pravoslavnog i katoličkog stanovništva.

U političkom pogledu, ujedinjenje Bosne i Hercegovine u srpskoj državi bilo je ostvareno u vreme Velike istočne krize 1875–1876. Iz Bosne i Hercegovine je već u prvim mesecima ustanka, nakon avgusta 1875, prebegla na habzburšku stranu oko polovina srpskog pravoslavnog naroda. Kako je u prvom popisu stanovništva, rađenom po evropskim zahtevima 1879, stanovništvo u obe pokrajine iznosilo 1.100.000 ljudi, a broj prebeglica rastao iznad 220.000 u početku, za još 70.000 posle, mora se zaključiti da je tada više od 50 odsto pravoslavnog stanovništva bilo etnički očišćeno iz Bosne i Hercegovine. Nakon objave rata Srbije i Crne Gore protiv Turske, na Vidovdan 28. juna 1876, proglašeno je ujedinjenje Bosne sa Srbijom i Crne Gore sa Hercegovinom. Cela teritorija od Timoka do Une predstavljala je srpsku federativnu državu, pri čemu bi na crnogorski deo otpadao prostor od Neretve do Lima. U Bosnu je bio poslat namesnik srpskog kneza Milana Obrenovića, pukovnik Mileta Despotović.

Proklamovanje državnog ujedinjenja Bosne i Hercegovine u jedinstvenu federaciju srpskog naroda 1876. dovelo je do otpora Austrougarske i velikih evropskih sila. Pre izbijanja ustanka 1875. habzburška obaveštajna služba poslala je svog veštog stručnjaka i oficira Alfreda Babića. On je u više izveštaja napravio analizu političkog raspoloženja naroda u Bosni i Hercegovini i Slavoniji. Zaključio je da se uticaj iz Zagreba osećao sve do Slavonskog Broda, „ali je odatle dalje i kod katolika i kod istočnjaka merodavna srpska ideja”. „Izbeglice iz Bosne”, veli on, „o Hrvatskoj i hrvatstvu imaju sasvim malo, ili nikakvog pojma.” To je bio razlog da je Austrougarska ubrzala pripreme za okupaciju Bosne i Hercegovine.

Filozofiju koja stoji iza ovog straha habzburške državne elite od stvaranja jedinstvene srpske države formulisao je ministar spoljnih poslova Julijus Andraši, koji je na tome radio i ranije. Svom generalnom konzulu u Sarajevu davao je još 1872. savete da utiče na tursku vlast da u Podrinju naseljavaju katoličko i muslimansko stanovništvo kako bi se prekinuo srpski etnički kontinuitet zapadno od Drine. Ovo je bio i razlog da je u preambuli Saveza triju careva 1872. bilo uneto da će se tri velike sile (Austrougarska, Nemačka i Rusija) boriti protiv moguće revolucije. Objašnjenje se nalazi u instrukcijama vlade da se u Vojvodini goni Ujedinjena omladina srpska, čak da se u to vreme izvrši i razmeštaj habzburških vojnih jedinica.

Velike sile su na Carigradskoj konferenciji, krajem 1876, početkom 1877, stvorile projekat pretvaranja Bosne i Hercegovine u autonomnu državu pod sultanovim suverenitetom. Sâm Andraši je objašnjavao da Bosna i Hercegovina nema svoju nacionalnu svest, nemaju jedinstveno biće (Sein), pa od toga postoji opasnost da se zaista može stvoriti jedna velika srpska država na Balkanu. Carigradska konferencija velikih sila tada je stvorila program autonomne države sa jednim guvernerom koga bi postavljao turski sultan, uz odobrenje velikih sila. U Narodnoj skupštini kao zakonodavnom telu pravoslavni i muslimani bi imali po dve petine poslanika, a katolici jednu. Država bi bila podeljena u kantone, čije je guvernere postavljao sultan iz većinskog naroda u kantonu. Postojala su i kantonalna veća, a vojsku je zamenjivala milicija organizovana od mešanog verskog sastava.

Privremeno proglašenje „bosanske nacije” i „bosanskog jezika” trajalo je do smrti njihovog tvorca Benjamina Kalaja. To je nakon 1903. napušteno, u istorijskim uslovima sporazuma srpskih muslimanskih predstavnika na tajnom zborovanju u Slavonskom Brodu 1901. o stvaranju zajedničke srpske nacionalnosti. Muslimani su prihvatali etničko srpsko ime za narod i jezik. Neki naučnici sumnjaju da je ovaj sporazum konačno zaista bio prihvaćen, ali je turski istoričar Ajdin Babuna otkrio instrukciju turskog sultana da muslimani pregovaraju sa Srbima o zajedničkoj nacionalnosti i jeziku, ali da sporazum ne potpisuju. Turska vlada se iz te vremenske dubine pripremala da se odrekne Bosne i Hercegovine i o tome pregovara sa habzburškim predstavnicima. U aneksionoj krizi to se zaista i dogodilo.

Pogrešno se smatra da ni srpska vlada, ni predstavnici srpskih političkih stranaka, na Krfskoj konferenciji 1917. nisu imali u vidu mogućnost stvaranja federativne jugoslovenske države. U svojim uspomenama, crnogorski vojvoda i predstavnik u Srbiji Simo Popović zabeležio je razgovor sa Nikolom Pašićem u Parizu septembra 1917, dva meseca posle Krfske konferencije. Popović je predlagao odbacivanje rešenja o unitarnom karakteru jugoslovenske države: „Srbija, koja bi svojim granicama obuhvatala sve što je naše, pa poslije braća Hrvati i Slovenci – kad god hoće u zajednicu sa nama, dobro nam došli.” Pašić je odgovorio da je o tome razgovarano sa hrvatskim predstavnicima na Krfskoj konferenciji povodom hrvatskog predloga da u buduću jugoslovensku državu uđe Hrvatska sa postojećim administrativnim granicama. „Sa srpske se strane”, veli Pašić, „pristalo na to, ali onda da se najprije razgraničimo, da se odvoji od Hrvatske što je srpsko.”[4] Pašić je londonskim novinarima u oktobru 1918. objasnio da je unitarna država prihvaćena jer je granica između hrvatskih i srpskih delova bila odveć iskrivudana, pa bi se u razgraničenju dva federativna dela morala primeniti mera „iseljavanja i doseljavanja”. Drugim rečima, zbog straha od etničkog čišćenja, političari koji su stvarali nacrt ustavnog uređenja prve jedinstvene jugoslovenske države 1917–1918. nisu crtali državne granice koje bi razdvojile Srbe i Hrvate. Nasilje u koje bi se takav postupak nužno izrodio bilo je odveć zastrašujuće da bi se tome pristupilo. U pomenutom opisu Mostara 1888. mladi Stjepan Radić napisao je da se nacionalna svest vernika raznih vera i crkava ne ujedinjava, nego razdvaja. Predvideo je da će se na kraju svi katolici do slovenačkih granica, od Banata na istoku, smatrati Hrvatima, a svi pravoslavni Srbima. Strahovao je da se narod ne bi mogao razdvojiti bez nasilja i pokušaja istrebljenja.

Sve do ustavnih promena 1974. u socijalističkoj jugoslovenskoj državi glavni projekti i ostvarenja federativne strukture države zaobilazili su zahteve da se federalne jedinice odrede na etničkoj osnovi. U kraljevskoj Jugoslaviji postojale su dve ideološke platforme za rešavanje hrvatskog pitanja i davanja Hrvatima njihove autonomne banovine. Prva je razrađivana u krugu predsednika vlade Milana Stojadinovića i jednostavno se nazivala „amputiranjem Hrvatske”. Drugim rečima, nije se očekivalo nemoguće sporazumevanje neprijateljski raspoloženih političara da se o razgraničenju na demokratski način sporazumeju. Pristanak na odvajanje nezavisne Hrvatske Stojadinović je zamišljao u obliku izdvajanja njihovog etničkog prostora. On se o tome sporazumevao sa italijanskom vladom, vodio pregovore i uspešno ih završio sa italijanskim ministrom spoljnih poslova grofom Ćanom o preseljenju italijanske kolonije u Mahovljane, kod Banjaluke. Bila je stvorena po planu habzburške vlade da se promeni etnička slika Bosne i Hercegovine masovnim doseljavanjem katolika.

Ovaj Stojadinovićev projekat počivao je na istorijskoj stvarnosti dužoj nego što se pretpostavlja. Od 1936. zagrebački biskup Stepinac, malo vremena pre nego što je seo na tron nadbiskupa, ujedinjava sve hrvatske političke snage protiv projekta federativne jugoslovenske države, sa izdvojenom Banovinom Hrvatskom. On je stvorio „Čistu katoličku akciju” ujedinjenjem svih ranije razdvojenih katoličkih svetovnih organizacija pod sličnim nazivom.[5] „Katolička akcija” je svetovni pokret u katoličkom svetu. Svaki katolički narod i država imaju svoju „Katoličku akciju”. Na čelu je rimski papa, pored njega pokret vodi jedna zajednička hunta (Odbor), sa generalnim sekretarom na čelu, a u svakom narodu poglavar katoličke crkve je na čelu. Narod u osnovi vode lokalni sveštenici. Stepinac je prekinuo tradiciju pokušaja rešavanja hrvatskog pitanja projektima federalnih rešenja u zajedničkoj državi sa Srbima i zahtevao primenu „revolucionarnih metoda” ustaškog pokreta Ante Pavelića. Kada se Stojadinović, pre obaranja u decembru 1938, odlučio da dozvoli nekim vodećim funkcionerima ustaškog pokreta iz Italije da dođu u Hrvatsku, očigledno je znao za ovu evoluciju koju je katolička crkva bila izvršila još 1936.

Druga formula federalnog rešavanja hrvatskog pitanja u Jugoslaviji završila je stvaranjem „Hrvatske banovine” 1939. Autonomna Hrvatska je dobila svoga bana, svoju administraciju, monetu i oružane formacije policije i „Seljačke straže”. Ovo rešenje nije plod demokratske procedure. Doneto je u uslovima opasnosti agresije na jugoslovensku državu i glavno polazište bio je pritisak britanskih krugova. Nije do kraja istraženo ko je i kada stvorio nacrt granica Banovine Hrvatske, u koje su smeštene sve oblasti ranije Vojne granice, koja je sačinjavala oko trećinu hrvatske teritorije. Oni srpski političari koji su je bez prigovora prihvatali u njoj su videli jedino sredstvo da Hrvati neće rušiti federativnu zajedničku državu. Dopuštali su prisustvo velikog broja Srba na kompaktnom etničkom srpskom prostoru, u ubeđenju da će se time hrvatski narod držati jugoslovenskog okvira. Ta autonomija nije funkcionisala i tada se stvaraju dve oružane formacije Srba i Hrvata.

Socijalistička Federativna Jugoslavija je samo u slovenačkom i makedonskom slučaju razdvajala republike po etničkom principu. Posle strahota pokušaja istrebljenja srpskog stanovništva u vreme okupacije, sa žrtvama koje se procenjuju na oko milion nevinih ljudi, usvojen je princip istorijskog razgraničenja. Hrvatski narod je prvi put u jednoj državi bio ujedinjen 1918, a dobio svoju autonomiju u jugoslovenskoj državi 1939. U socijalističkoj Jugoslaviji se izbegavao pokušaj razdvajanja nacionalnih područja Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Maršal Tito je objasnio da su granice između jugoslovenskih republika samo tamne šare na belom mermeru koje mermer učvršćuje, a ne rastresaju iznutra. U vreme zasedanja AVNOJ-a, kada su ove granice stvorene, izbegnuto je da se većanju priključi i delegacija iz Srbije. Istaknuti pravnik Hamdija Ćemerlić, učesnik na zasedanju AVNOJ-a, ostavio je podatak da su neki, srpski orijentisani delegati bili u Jajcu streljani (Božić, Rakić, Kulenović). Delegacija iz Srbije oko vođa levog krila Zemljoradničke stranke je obeshrabrena da putuje u Jajce.[6]

Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine 1974. imao je odredbu da narod ima pravo da menja granicu republike merodavnim postupcima pristanka dvotrećinske većine. Član peti „Prvog dijela” ustava[7] propisivao je da „teritorij Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine sačinjavaju područja opština. Teritorija, odnosno granice Republike mogu se mijenjati odlukom Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine samo u skladu sa izraženom voljom stanovništva odgovarajućeg područja i opštim interesima Republike, a na osnovu sporazuma sa susjednom republikom.” Naredni član Ustava je propisivao da svaki stanovnik uživa pravo republičkog državljanstva, ali je u isto vreme „svaki državljanin SR BiH istovremeno i državljanin SFR Jugoslavije”. Ustav priznaje pravo građana da se u različitim republikama smatraju pripadnicima svoje nacije, bez obzira na republičku izdvojenost. Ove ustavne odredbe su poništene amandmanima LXII i LXX, koji su objavljeni 31. jula 1990. U prvom amandmanu stoji da se granice mogu menjati samo odlukom Narodne skupštine republike, izjašnjavanjem birača putem opšteg referenduma, dvotrećinskom većinom. U skupštini je formiran Savjet za pitanja ostvarivanja ravnopravnosti naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine sa po 20 poslanika iz svakog naroda. Oni se ne mogu nadglasavati, a odluku donosi dvotrećinska većina poslanika skupštine. Ovo je vreme kada su Hrvati i Muslimani već bili formirali svoje političke stranke. Muslimanska stranka demokratske akcije, pod vođstvom antisemitskog i pronacističkog pokreta „Mladih muslimana” iz doba rata, formirana je 26. maja 1990. Hrvatska stranka je usvojila program saveza sa muslimanskom strankom, sa zajedničkim ciljem odvajanja srpske države istočno od reke Drine.

Postojala je opasnost izbijanja građanskog rata, pa sve od Hrvatskog masovnog pokreta 1972. Srbi u svojim oblastima Republike Hrvatske stvaraju noćne straže za zaštitu. Tradicija im je bila u „Srpskim stražama” iz 1939, kada je u autonomnoj banovini bilo dozvoljeno stvaranje hrvatskih „Seljačkih straža”. Na isti način su postojali pokušaji da se na legalan način povežu opštine sa etničkom većinom, pa kasnije zahteve za stvaranjem samoupravnih autonomnih oblasti treba smatrati legalnim izdankom ustavnih prava iz 1974.

Prva promena ovih ustavnih odredbi da se Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini koriste pravom i jugoslovenskog državljanstva i mogu smatrati delom svojih nacija čije matice nisu u Bosni i Hercegovini učinio je sâm maršal Tito, nakon studentskih demonstracija 1968. Glavni urednik nedeljnog glasila Saveza komunista Jugoslavije Hamza Bakšić objasnio je 1995. kako su ova rešenja doneta na tajnom zasedanju Partijskog aktiva, čije je članove odredio sâm predsednik države koji ga je sazvao[8] na jesen 1970. U svetskoj istoriji teško je naći ovakav primer promena ustava iza zatvorenih vrata nekolicine upućenih ljudi. Zaključeno je da se jugoslovenska federacija sastoji u „funkciji državnosti svake republike i autonomnosti pokrajina”. Izričito ta formulacija nije napravljena, pa se Bakšić zadovoljio da saopšti da je to bilo između redova. Po tim rešenjima, „država bosansko-hercegovačkih Srba nije Srbija. Država bosansko-hercegovačkih Hrvata nije Hrvatska”, nego Bosna i Hercegovina. Republika je tajno proglašena državom, ali su granice ostavljane labave. Sva kasnija rešenja koja su donosile političke snage u samoj Jugoslaviji, ali i izvan nje, u celom svetu, nosila su pečat nelegitimnosti upravo zbog ovog načina na koji je jedna jugoslovenska republika dobila osnove ustavnog poretka jedne samostalne države između redova i tajno 1970.

Ove istorijske osnove na kojima je stvorena Republika Srpska kao ostatak ostataka srpske etničke teritorije zapadno od reke Drine predstavljaju istorijsku konstantu njenog budućeg postojanja. Pravo na egzistenciju dobiva iz ove legitimne podloge, bez obzira na to koliko je, sa moralne tačke gledišta, ona plod povrede svih međunarodnopravnih normi zapadnih država koje su o ovome odlučivale.

Strateške osnove Republike Srpske

Nasuprot ovoj istorijskoj konstanti, Republika Srpska je nastala zbog strateških interesa zapadnih država, što sačinjava faktor varijable. U praktičnom smislu, ovo je imalo za posledicu da varijabilni interes zapadnih velikih sila uvek može, bez ikakvog oslonca na tradiciju međunarodnopravnih rešenja, proizvoljno da menja ranija rešenja. Ovde je nastupilo vreme kada se interes dnevne politike koja nikoga ne obavezuje zamenjuje međunarodnim pravom koje svakoga obavezuje. Svako se rešenje smatra pravno otvorenim i nedovršenim.

Strateška osnova Republike Srpske je posledica odnosa zapadnih država prema Rusiji. Sve dok su na obe strane postojale vlade istog ideološkog usmerenja, bilo je moguće postići uzajamnu saglasnost o rešenjima u jugoslovenskoj krizi, pre raspada države i nakon toga. Za Rusiju je Balkan uvek bio prostor na kome se ona potvrđivala kao velika sila ili je upravo tu gubila taj status. U okviru Istočnog pitanja 1683–1922, uvek je svaka akcija protiv Osmanlijskog carstva, ili u njegovu korist, zavisila od prethodnog usaglašavanja interesa i političkih postupaka zapadnih država sa Rusijom. Logičan zaključak bi se ovde morao izvesti da su sva rešenja na Balkanu ostavljana uvek u senci prava zapadnih država da naknadno tumače svoje interese i odgovornost balkanskih država i nacionalnih pokreta. Zbog toga je i budućnost Republike Srpske u sumnjama da se može ponavljati nepovoljna tradicija iz vremena carske Rusije do 1917, da srpsko područje na Balkanu, na prvom mestu zapadno od Drine, počne smatrati faktorom sporazumevanja i mogućeg žrtvovanja u korist zapadnih partnera.

Pre izbijanja građanskog rata na području jugoslovenske države 1992, postojale su norme međunarodnog prava u čijem se okviru države raspadaju ili nanovo stvaraju. Osnova je u Konvenciji o pravima u dužnostima, donetoj u Montevideu 1933. Odatle se ukratko naziva Montevideo konvencija. U njoj je odbačen raniji uslov o „stepenu civilizacije” do koga se određena teritorija razvila. Dok je teritorija bitna za državnosti, granice nisu, i one se postižu sporazumima. Četiri kriterijuma za priznavanje nezavisnosti država su: 1) stalno stanovništvo; 2) definisana teritorija; 3) vlada; 4) „Sposobnost da se ulazi u odnose sa drugim državama”, što se uvek tumači kao mogućnost da se ta nova država može sama braniti i postojati.

Mora se uzeti u obzir u nauci prihvaćen zaključak[9] da svako priznanje nezavisnosti novih država konsoliduje tu državu i spolja i iznutra, bez obzira na to da li postoji saglasnost stanja stvari u toj državi sa međunarodnim pravom. To nagoni velike sile na rizik priznanja nezavisnosti kako bi sâm taj čin učinio priznanje legitimnim. Britanska vlada je 1984. godine dala osnovno pravno polazište svog postupka u priznanju nezavisnosti novih država: „Jasno definisan teritorij sa stanovništvom, vladom koja je u stanju da sama od sebe vrši kontrolu toga teritorija i nezavisnost u njenim spoljnim odnosima.” U vreme otvaranja jugoslovenske krize britanski ministar spoljnih poslova Daglas Hog je pred Donjim domom formulisao britansko stanovište o priznanju jugoslovenskih i sovjetskih republika: „Jasno definisano teritorijalno područje, da vlada ima efektivnu kontrolu unutar ovih teritorijalnih granica i da vlada ima efektivno upravljanje nad njegovim spoljnim snagama.” U osnovi je ovo uvek bilo ponavljanje uslova Lige naroda u Konvenciji iz Montevidea 1933, da država ima jasnu teritoriju, vladu koja kontroliše granice teritorija i sposobnost da se brani sama, bez tuđe pomoći.

Ne treba ni pominjati da ni u slučaju Hrvatske, niti Bosne i Hercegovine (kao i svih drugih jugoslovenskih republika), ovi uslovi nisu postojali. Strategija i interesi zapadnih velikih sila bila je da se zbog budućih odnosa sa Rusijom, kao i položaja koji će ona zauzimati u budućem svetu, ovi međunarodnopravni standardi ne poštuju. Ričard Kaplan citira Kristijana Hilgrubera iz 1998. da „priznanje nezavisnosti Bosne i Hercegovine nije funkcionisalo samo kao suprotna pretpostavka da su kriteriji državnosti postojali. U stvari je ono poslužilo kao zamena za one elemente priznanja državnosti koji očigledno nisu postojali.”[10] Drugim rečima, bilo je jasno da Bosna i Hercegovina nema ni jedan jedini uslov za međunarodno priznanje nezavisne državnosti – ni stanovništvo, ni teritoriju pod svojom kontrolom, ni vladu koja se u tom času raspala zajedno sa Narodnom skupštinom, a najmanje sposobnost da bez pomoći oružja zapadnih država može odbraniti tu nezavisnost. Većina naroda je bila protiv nje. Zapadne države su priznale i Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, da bi taj čin priznanja bio pokriće da one mogu postojati. Bez istorijskog pokrića, čin priznanja postaje izvor legitimnosti.

Zapadne države su sve slučajeve zahteva za nezavisnom državnošću bivše Jugoslavije vezale za slične zahteve sa teritorija Sovjetskog Saveza, koji se kao država takođe raspao. Najpre se radilo o 19 novih država u svetu, a kasnije se taj broj povećao, sa perspektivom da se i dalje množi u budućnosti. O tome je doneta konvencija 4. novembra 1991, u kojoj su jasno formulisani ovi uslovi priznanja, pri čemu ne treba ni napominjati da su zapadne države olako davale priznanje i onim državama koje za nezavisnost nisu imale neophodne pretpostavke, samo da bi čin priznanja postao zamena za standarde međunarodnog prava. Ovde je strategija političkih interesa zamenila istoriju i stvarnost koju je ona stvorila. Varijabla je progutala konstantu. Jasno je propisano da se priznanje daje bivšim republikama u postojećim granicama, ali je u isto vreme donet i „Specijalni status” o pravima manjina koje bi se našle u okviru tih novopriznatih država. Usvojeni su „Ugovorni propisi za konvenciju od 4. novembra 1991” (Treaty Provisions for the Convention (at 4 November 1991)”), u kojima je zahtevano da se svakoj manjini u novoj državi daje autonomija, u kojoj manjina ima „administrativnu strukturu, uključujući i jednu regionalnu policijsku silu”. Pored toga, manjina ima pravo da se u izdvojenoj autonomiji koristi svojim nacionalnim amblemima (zastave, grbovi, himne), svojim sudstvom, nacionalnim parlamentom kao zakonodavnim telom i celim sistemom obrazovanja, sa nižim i višim školstvom.[11]

Pre nego se pokazalo da Bosna i Hercegovina nema nikakvih uslova za nezavisnu državnost prema propisima međunarodnog prava, kao ni ovim dodatno prihvaćenim 4. novembra 1991, u slučaju Hrvatske je sve urađeno suprotno. Bosna i Hercegovina je koristila kalup prekršaja svih normi, a posebno onih o „Specijalnom statusu” etničkih manjina u njihovoj priznatoj autonomiji, sačinjen pre toga u Hrvatskoj. Bilo je jasno da nijedna norma međunarodnog prava ne može odobriti i potvrditi državnu nezavisnost Hrvatske. Međutim, strateški interes svih zapadnih zemalja bio je da se raspadanje jugoslovenske države uzme kao polazište i potvrda onoga što će se primenjivati sa republikama Sovjetskog Saveza. Lord Oven je ovu politiku nazvao „polivanje tinjajuće vatre petrolejom”.[12]

Šest od dvanaest evropskih država imale su vlade koje su stvorile katoličke partije, a one su sve izreda bile sklone da stvaraju novu Evropu sastavljenu od katoličkih zemalja. Od cele ove procedure zavisilo je rešavanje pitanja gde su istočne granice Evrope. Od Voltera i Napoleona uvek se smatralo da su istočne granice Poljske u isto vreme i istočne granice Evrope. Upravo to je izazivalo ratove sa Rusijom, jedno je poimanje poljskih patriota o svojim istočnim granicama, a drugo stvarno stanje stvari u tome. Poljski nacionalisti su uvek mislili da je njihova granica na Dnjepru, sa Kijevom kao glavnim urbanim uporištem. Kancelar Kol je slovenačkom političaru Peterleu objašnjavao da će njegova vlada pomagati Sloveniju jer ona pripada zapadnoj civilizaciji. To ne znači da je njegova vlada takođe mislila na celu hrvatsku teritoriju, a posebno ne i Bosnu i Hercegovinu. Kada je nemački ministar spoljnih poslova Genšer, pre jugoslovenske krize, crtao granice „zemalja jezgra” buduće Evropske zajednice, onda je granica bila u sredini Dalmacije, a Bosna i Hercegovina smeštena izvan tih granica, u čijem je središtu bila Nemačka. To su tačne granice Londonskog pakta iz 1915.[13] Ali te granice „tvrdog jezgra” Evropske unije, pre nego što je ona stvorena, nisu prešle u njegove planove posle raspadanja Sovjetskog Saveza i Jugoslavije. On je tada, bez sumnje, delio ubeđenja osnivača njegove stranke, Fridriha Naumana iz 1916. da je Srbija po svojoj prirodi „remetilac mira”. On je taj termin stvorio.

U vreme rešavanja jugoslovenske krize zapadne države su usaglašavale ne samo svoje poteze nego i metode delovanja, ali je očigledno u svemu Amerika dirigovala. To je vreme dalekosežnih strateških planova SAD da postanu jedina globalna sila koja će oblikovati budući svet. U isto vreme, postojala je stalna promena standarda međunarodnog prava i koncepta demokratske politike. To su dugoročni procesi u kojima vidimo početke i promašaje, ali ne konačna rešenja. Već samo dovođenje u pitanje koncepta nacije kao izvora suvereniteta u državi, posredno i neposredno menja i demokratsku strukturu. Politika „Nation Building” politike, koja se stalno doziva kao metod rešavanja etničkih sukoba, izbacuje na površinu stalno nove jezike i nacije. Nacija se sintetizuje. Ostaje pitanje: ako nacija nije prirodna pojava, da li čovek, individua, ima prirodno pravo na slobodu? Filozofija prirodnog prava nije ostala samo tema racionalističke filozofije, nego je bila podloga stvaranju suverenih nacionalnih država, u kojima se građaninu ne nameću zakoni, nego ih on stvara.

S druge strane, Sjedinjene Države su istovremeno nametnule i proces zamene tradicionalnih normi međunarodnog prava, sa novim pravnim normama, koje je Ričard Kaplan nazvao politikom uslovljavanja. Svakoj se istočnoevropskoj državi nameće zbir uslova koje moraju ispuniti da bi bile primljene u EU. Američka spoljna politika je smeštena u okvir „Jenseits von Gut und Böse”, s one strane tradicionalnog poimanja etike i odnosa dobra i zla. Nova oružja menjaju prirodu rata, ali je najznačajnija promena u širokoj praksi mešanja u unutrašnje stvari tuđih država. Nevladine organizacije sa budžetima, o čemu postoji podatak da je za smenu režima Slobodana Miloševića iz američkih fondova utrošeno 105 miliona dolara, učinile su da tradicionalno poimanje pojma pete kolone izgleda kao amaterski posao sirotinjskog imperijalizma.

Sve je ovo došlo do izražaja u rešavanju pitanja okončanja građanskog rata u Jugoslaviji i priznanja nezavisnosti Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Bilo je više nego očigledno da Hrvatska ne ispunjava zahteve iz Konvencije od 4. novembra 1991. o priznanju jugoslovenskih i sovjetskih republika. Hrvatska nije poštovala odredbe „Specijalnog statusa” etničke manjine po kome je Republika Srpska Krajina trebalo da ima svoju administraciju, nacionalne ambleme, autonomnu policijsku silu, sudstvo, obrazovanje i kulturu. Na prvom je mestu Nemačka dovela u pitanje obavezu poštovanja „Specijalnog statusa” srpske autonomije u Hrvatskoj. Kancelar Kol je na primeru otcepljenja jugoslovenskih republika isprobavao svoju koncepciju buduće katoličke Evrope. U Hrvatsku je poslao istaknutog pravnika Kristijana Tomušata. U Hrvatskoj su 4. decembra 1991. na brzinu progurali Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih i nacionalnih zajednica. U osnovi je to bila neka improvizovana pravna formula da se međunarodno pravo izigra.

U Bosni i Hercegovini je Evropska unija pokušavala da reši državnu krizu pregovorima o rešenju statusa Republike Srpske. U Evropskom parlamentu kandidat Berluskonijeve stranke zatražio je inicijativu Svete stolice da se pokrenu ovi pregovori. Podržali su ga francuski delegati. Vlada Republike Srpske je najpre o ovome vodila tajne razgovore sa predstavnicima Svete stolice, preko „Instituto internazionale per gli studi politici ed economici per la cooperazione e lo sviluppo” (ISPECO). Bila je poslata jedna delegacija vlade pod vođstvom ministra za informacije Miroslava Toholja, koja je od 12. do 17. jula 1995. pregovarala i, po zadatku, učinila da ovi pregovori postanu javni. Iz Evropskog parlamenta došla su dva poslanika. Prema Platformi za razgovore, koja je tom prilikom poslužila kao osnov pregovora, Republika Srpska je u Bosni i Hercegovini dobijala status kao države u Evropskoj uniji. Srbi su dobijali nezavisnu državu, sa pravom ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom, u statusu „najmanje konfederalnom”. (Okvir je dolazio od Oven-Stoltenbergovog plana.) Severna granica Republike Srpske je reka Sava, sa najužim prostorom Brčkog od deset kilometara, radi slobodnog vazdušnog saobraćaja. Građani su imali pravo dvojnog državljanstva sa Srbijom i Crnom Gorom. Južna granica je bila izlaz na more na Prevlaci, Sarajevo bi se podelilo po reci Miljacki. Pregovaralo se o zgradi koja će Republici Srpskoj u Rimu biti iznajmljena za diplomatsko i privredno predstavništvo.[14]

Bosna i Hercegovina je bila deljena između triju etničkih zajednica, po ključu 56 odsto Srbi, 30 odsto Muslimani i 14 odsto Hrvati. Ovi su pregovori postali javni pošto je namerno udešeno da list L'Epoca objavi sve pojedinosti i fotografije sa prvog susreta.[15] Nakon ovih susreta u Rimu, razgovori su nastavljeni na Palama sa posebnim izaslanikom Vatikana. Sada je teško ustanoviti kako su ovi pregovori obustavljeni, ali je očigledno posredi bila činjenica da su Sjedinjene Države nametnule jednu drugu proceduru i potpuno druge rezultate.

To je vreme kada su i sa američkom stranom vođeni tajni pregovori o konačnom rešavanju jugoslovenske krize. Postoji svedočanstvo o tome da je predsednik Karadžić, prilikom otvaranja obnovljenog spomenika Ivi Andriću u Višegradu, 12. marta 1995, grupi beogradskih, podgoričkih i književnika Republike Srpske saopštio da se „vode pregovori. Zasada je sigurno da su Srbi dobili Žepu, Srebrenicu, Goražde će pričekati, a oko razgraničenja u Sarajevu se ne može sporazumeti, mi tražimo do Skenderije.” Ostao je utisak da Karadžić nije učestvovao u ovim pregovorima. Na akademiji tom prilikom i ja sam čitao besedu. „Koliko smisla istorije može stati u jednu macolu?” Do toga vremena EU i Sjedinjene Države nisu bile uskladile ni pregovore, ni metode.

Kako nisu postojale pravne osnove priznanja nezavisnosti jugoslovenskih republika, zapadne sile su sve više sporednim kolosecima i paralelno sa legalnom procedurom tražile način da osamostaljenje izdejstvuju. Badinterova arbitražna komisija je odbijala da dâ saglasnost za osamostaljenje Hrvatske, a za Bosnu i Hercegovinu je tražila da se izvede referendum. Strahujući da komisija neće odobriti otcepljenje, Nemačka je 23. decembra 1991, tri sedmice pre nego je komisija saopštila svoje nalaze, odlučila da prizna nezavisnost Hrvatske. Badinterova komisija je ipak dala negativno stanovište o priznanju nezavisnosti Hrvatske, pozivajući se na to da srpska manjina u Hrvatskoj nije dobila prava „Specijalnog statusa” koja im je garantovala Konvencija od 4. novembra 1991.[16]

Ovo izbegavanje legalnih metoda i institucija, kao i odredaba međunarodnog prava, pogoršalo se u vreme pokušaja da se nađe rešenje za okončanje građanskog rata. Ključni značaj u ovom istraživanju je „Stenogram o podjeli Bosne” predsednika Tuđmana sa rukovodiocima Hrvata iz Bosne i Hercegovine. U razgovorima koji su održani u Banskim dvorima 13. februara 1994. navodi se da je nastala „jedna nova situacija preuzimanjem inicijative Sjedinjenih Američkih Država sa jednom grupom evropskih zemalja za daljne rješavanje bosansko-hercegovačke krize.”[17] Mate Granić se upravo vratio sa evropske turneje i na toj sednici izvestio da „dvadesetak vodećih ministara spoljnih poslova”, Sveta stolica i sâm papa Ivan Pavle Drugi zahtevaju da Hrvati moraju naći zajedničko rešenje sa Muslimanima kako bi se stvorio balans prema Srbima. Američki funkcioneri su saopštili Graniću da „Bosna i Hercegovina budu dvije republike, a kanton unutra. Oni žele da bude mekša granica – to je točno. I, da se sada sve svodi o tome kako će se dogovoriti Hrvati i Muslimani, a Srbi moraju skupocjeno platiti.”[18] Papa je mislio da postoji opasnost od Muslimana zbog njihovog fundamentalizma koji bi mogao da preovlada. Predviđalo se da podela sa Srbima bude u smislu da im se dozvoli veće povezivanje sa Srbijom, da dobiju 51 odsto teritorije Bosne i Hercegovine i da se celo Sarajevo prepusti Muslimanima. To je bilo na jednoj sednici sa zapadnim predstavnicima u Beču, a saopšteno je na sastanku u Predsedničkim dvorima 14. marta 1994. Tuđman je izjavljivao (sednica 31. maja 1994) da je razgraničenje sa Srbima uspostavljanje „granice između Istoka i Zapada”. Zapadne zemlje boje se samostalne muslimanske države u Bosni jer bi za deset godina to bio izvor novog građanskog rata. Na sednici 11. juna 1994. saopšteno je da je „Zapad htio, uključujući SAD, da se Muslimani preko Hrvatske vežu za zapadnu civilizaciju da se ne dopusti tamo stvaranje islamske države.”

Konačno razgraničenje, uz okončanje građanskog rata, pripremano je sve vreme 1994. godine. Inicijativu u tome imale su SAD. Već 11. juna 1994. hrvatski ambasador pri UN Miomir Žužul rekao je da je „nacrtana karta podjele Bosne i Hercegovine, nacrtala ju je Kontakt grupa, predložio ju je američki predstavnik.”[19] Tuđman je polazio od ubeđenja da su zapadne države pristale na razmeštaj stanovništva, iako to izričito ne pominje. Na sednici 8. januara 1995. on ističe da se hrvatske izbeglice „ne mogu vratiti u srpsko i muslimansko grotlo, nego da se naseljavaju tamo gdje će jačati nacionalni korpus u tim područjima.” Odatle odbija da podrži povratak hrvatskih prebeglica u Posavinu jer bi u tom slučaju oko 30.000 srpskih izbeglica bilo vraćeno u Hrvatsku, sve do Zagreba. Na sednici 27. marta 1995. rekao je da je ustanovljen odnos podele teritorija po kome bi Srbima pripalo 49–51 odsto zemljišta. Odustalo se od ideje da se Republici Srpskoj dâ izlaz na more kod Prevlake jer bi onda „Boku Kotorsku mogli koristiti ruski brodovi”.[20] Pomišljalo se da Muslimani dobiju izlaz na more prokopavanjem Neretve i gradnjom luke u Tasovičićima, pa se odustalo i od toga, na račun pretvaranja Brčkog u distrikt.

Zaključak bi morao biti da je u različitim javnim i tajnim kontaktima u toku 1994, sve do Dejtonskog sporazuma 1995, napuštena obaveza oslonca na međunarodno i etničko pravo pojedinih nacionalnih zajednica, a pobedio je strateški interes zapadnih država – na prvom mestu Amerike – da se na Balkanu stvori bezbedna zona koja neće ponoviti iskustvo Drugog svetskog rata, gde je gerilski rat vezao veliki broj divizija Sila Osovine. Tuđman je u martu 1993, na sastanku sa Alijom Izetbegovićem, saopštio da su američki stratezi procenjivali da bi u slučaju komplikacija sa Rusijom došlo do srpskog gerilskog rata i da američka armija procenjuje da bi za gušenje takvog ustanka bilo potrebno ne 100.000 američkih vojnika, nego celih pola miliona.

Ako bi se poređali datumi ključnih događaja u vreme smene legalnih metoda rešavanja jugoslovenske krize u korist strateških interesa zapadnih sila, zaključak bi bio da je doneta odluka da se vođstvo Republike Srpske prisili da prihvati rešenja koja su bila na videlu u tajnim odlukama još 1994. godine. Navedeno je da su zapadne sile svele srpski prostor na 49 odsto teritorije, da je izgubljena Prevlaka kao izlaz na more i Brčko pretvoreno u distrikt. Ovde je na raspolaganju Hronologija događaja od januara 1990. do decembra 1995, koju je u ime Instituta za međunarodnu politiku i ekonomiju objavio Brane Marković.[21] U vreme kada su kolone srpskih izbeglica bile prisiljene da napuštaju rodna ognjišta i kretale se preko reke Drine, vlada SAD je nastojala da prisili vođstvo Republike Srpske da prihvati rešenja koja su bez njihovog znanja i odobrenja bila doneta, a sastojala su se u tome da je izvršeno etničko razgraničenje etničkim čišćenjem Srba iz cele Hrvatske, sa 51 odsto teritorija Bosne i Hercegovine, da je grad Sarajevo morao biti prepušten Muslimanima. Kolona od 150.000 izbeglica iz Hrvatske grabila je prema spasenju na slobodnoj teritoriji Bosne i u Srbiju. Pet dana pre, Američki kongres je odobrio predsednikov zahtev da se skine embargo isporuke oružja bosanskim muslimanima.[22] Predsednik Klinton je to obustavio, uz zahtev da SAD u ovome ne mogu same da deluju. Zaista je usledila akcija NATO snaga. Eksplozijom granate bacača na Markalama u Sarajevu je poginulo 37 ljudi. General Mladić je zatražio da se formira međunarodna komisija da ispita slučaj, što je odbijeno. Umesto toga, oficir Aleksander Ivanko „oficir za javne odnose Ujedinjenih nacija u Sarajevu”, saopštio je mišljenje generala Ruperta Smita da je „bez svake sumnje” granata došla sa srpskih pozicija. Pukovnik Andrej Demurenko, zapovednih ruskih trupa UN, saopštava nalaz ruskih stručnjaka da bi mogućnost da granata iz bacača pogodi takvo mesto imala samo jedan od miliona verovatnoće.[23]

Samo jedan dan posle su avioni NATO bombardovali srpske pozicije oko Sarajeva, Tuzle, Goražda, Stolica, planine Majevice i Mostara. Istog dana kad je pala granata na Markale, vođstvo Republike Srpske se složilo da jedinstvena delegacija od po tri predstavnika Srba iz Republike Srpske, tri iz Federativne Republike Jugoslavije, uz potpis patrijarha Pavla i episkopa Bulovića, vodi pregovore o uspostavljanju trajnog mira. Na ranijim savetovanjima, uz učešće brojnih najistaknutijih srpskih intelektualaca, takav zahtev je raspravljan i u osnovi prihvatan. Posebno je skup srpskih kulturnih radnika iz svih srpskih oblasti, održan u Bijeljini, bio impresivan. Ipak je sve ostala dekoracija u kojoj srpska strana pokazuje solidarnost s rešenjima na koja nije mogla nimalo uticati, jer je i zahtev da Sarajevo ostane celo u muslimanskoj zoni bio nametnut u tajnim pregovorima više od godinu dana pre nego je predsednik Milošević bio optužen da ga je prodao za bocu viskija.

Muslimanski funkcioner u Vladi Bosne i Hercegovine Muhamed Šaćirbej je krajem 2006. izneo u javnost podatke o događajima oko Srebrenice u kojima je i sâm učestvovao. Naveo je razgovor sa Karlom Biltom da Srebrenica i Žepa neće biti smatrane zaštićenim zonama i da će srpska vojska tamo ući. Na istom mestu navodi da je u avgustu 1995. američka ključna ličnost u ovim tajnim pregovorima, Ričard Holbruk obavljao „trgovinu Goraždem kako bi održao dogovor sa Miloševićem i posle počinjenih zločina u Srebrenici i Žepi”. On ističe da je glavna tužiteljica Haškog tribunala Karla del Ponte znala za ulogu zapadnih predstavnika u razgraničenju koje će biti definitivno završeno Dejtonskim sporazumom. Šaćirbej dodaje da „ona i ja znamo da 'oni' nikada neće dozvoliti da započne istraga protiv tih lica iz međunarodne zajednice”.[24]

Istoričari neće nikada moći da razmrse klupko podataka obaveštajnih službi koji nagoveštavaju da su američki obaveštajci učestvovali ne samo u izveštavanju o događajima nego i u njihovom kreiranju. Šef policije u Srebrenici pod muslimanskom vlašću preneo je reči Alije Izetbegovića da mu je predsednik Klinton „u aprilu 1993. nudio da četničke snage uđu u Srebrenicu, izvrše pokolj pet hiljada Muslimana i to će biti vojna intervencija”.[25]

Na sličan način su američki pisci Majk O'Henlon i Edvard Džozef predlagali „bosansku opciju” za rešenje krize u Iraku. Za Džozefa se kaže da je deceniju proveo u misijama na Balkanu. Dejtonski sporazum, navode oni, ne bi bio moguć da prethodno nije postignuta „znatna etnička konsolidacija koja je omogućila teritorijalnu trampu među Srbima, Hrvatima i Muslimanima”.[26]

Ovo, naravno, nisu dokazi kojima bi se mogli opravdati zločini u jugoslovenskom građanskom ratu 1992–1995. koje su počinile zavađene strane. Jeste indikator ipak da se buduća naučna istraživanja ne mogu obavljati ako se bude zaboravila uloga obaveštajnih službi, državnih funkcionera i agentura zapadnih država u pripremanju unutrašnjeg balkanskog terorizma. Ta je uloga daleko dublja i efikasnija nego što se danas sme pretpostaviti i dokazivati. Etničko čišćenje Srba iz Hrvatske praćeno je prethodnim američkim bombardovanjem srpskih strana, a prisustvo američkih ljudi, čak i zvaničnih diplomata na mestima iseljavanja, bilo je više nego belodano. Predsednik Tuđman je u razgovoru sa vođama bosanskih Hrvata 6. novembra 1993. rekao da je preseljavanje hrvatskog stanovništva bolno, ali korisno za budućnost. „To je bolno, osim toga, 200 tisuća Hrvata je već protjerano iz svojih područja, biti će ih vjerovatno još 100 tisuća. Užas za te (ljude) ali povjesno gledano, znači, imati ćemo i tih 100, 200 tisuća Hrvata da učvrste hrvatski teritorij, ovdje od Istre, do Baranje, kada završimo to.”[27] Na drugom mestu Tuđman ističe da mu je papa Vojtila u Banskim dvorima rekao da su sva sredstva opravdana ako vode uspostavljanju pravnog poretka.

Zaključak

U odnosu istorijskih i strateških osnova današnje Republike Srpske težište je u strateškim temeljima. U istorijskom pogledu, to je ostatak ostataka srpskog etničkog prostora zapadno od Drine, sveden na minimum, koji je i sâm ugrožen zbog stalno novih pretnji da Sjedinjene Države još nisu našle konačnu formulu odnosa sa budućom Rusijom. Od toga će zavisiti stabilnost, krhkost položaja i postojanje Republike Srpske. Treba uzeti u obzir i činjenicu da su strateški interesi SAD vrlo rastegljiv pojam. Pored podloge koja se od Napoleona 1806. nije menjala, postoji i uticaj unutrašnjih lobija koji stvaraju fiktivnu sliku virtuelnih američkih strateških interesa. Oni su plod improvizacije i veštine bivših antisemita među muslimanskim balkanskim vođama.[28] U stanju su da mobilišu podršku 50 muslimanskih članica Ujedinjenih nacija i zapadna sredstva informisanja za stalno nova otvaranja kriza na području bivše Jugoslavije. Američka politika izvan okvira „Jenseits von Gut und Böse” ne poštuje nikakav postignuti ugovor, bez obzira na to koliko je zla pretrpljeno da se do njega dođe. Osnovna briga zapadnih država je da se ne dozvoli stvaranje muslimanske države u Bosni, ali će sve napore ulagati da iskorišćavaju takve zahteve, koji im kao zapeta puška uvek stoje na raspolaganju da otvaraju rane nestabilnosti srpskog naroda u svetu budućnosti. Drugim rečima, svaka će kriza sa Rusijom u budućnosti izazivati talasanja na Balkanu, od kojih će položaj srpske države, ili država biti sve gori.

Slično kao pred rat 1914, kada su se sve velike sile spremale za rat, nijedna ga nije želela i on je izbio zbog ćorsokaka u kojoj je jedna od sila gubila ako vojnički ne interveniše. Tako je i danas. Svet se nalazi u okolnostima opšteg naoružavanja, rat niko ne želi i svi strahuju da ne dođe do tačke od koje nema povratka. Danas se preko pitanja prava srpskog naroda na demokratsku državu, koja im po tradicionalnom poimanju demokratije i međunarodnog prava pripadaju, vodi bitka između zapadnog sveta, koji predvode Sjedinjene Države, i ostatka. U pitanju je da li će SAD biti središte sveta koje vodi, određuje celi budući razvoj, ili će se roditi jedno novo stanje popuštanja u kome će se stvoriti novi sistem odnosa. Drugim rečima, ponovo se – kao pre 1914. godine – preko srpske kože rešava pitanje hoće li diplomatija biti u stanju da na miran način stvori novi sistem odnosa i podjednake odgovornosti svake velike sile, ili će doći do velikog ratnog pustošenja, koje će čovečanstvo unazaditi više nego svi ratovi od početka sveta do danas. Srpskom narodu su ruke vezane, pa upravo zbog toga ne sme se trčati pred rudu, nego čekati da nam događaji rešavaju stvari budućnosti, više nego mi sami.
User avatar
Danguba
Posts: 12106
Joined: 01/12/2003 00:00
Location: Tu negdje

#28 Re: Slobodna Bosna - Memorandum SANU 2

Post by Danguba »

User avatar
PipiDugaDevetka
Posts: 19071
Joined: 25/12/2003 00:00
Location: Živim u nadi RBiH, druge adrese nemam. Uostalom, mislim da genocidne Kartagene treba demontirati.

#29 Re: Slobodna Bosna - Memorandum SANU 2

Post by PipiDugaDevetka »

Bosnolog wrote:Njanovija objava velikosrpskom projekta MEMORANDUM-2 je u stvari sanacije SANU katastrofalnog ucinka VELIKOSRBIZMA devedesetih godina,prilagodavanaj metoda i oblika ostvarenja istog cilja vodenjem specijalnog rata.To je ujedno i odlican prirucnik i vodilja kako i gdje treba napadati njihove interese,...

Jedan od odgovora treba biti formiranje i aktiviranje tajne sluzbe "BOSAD" po uzoru na jevrejski "MOSAD" ciji ciljevi bi bili lov BH dusmana,njihovih udruzenja i protagonista kao i ratnih zlocinaca pocevsi od kriznih stabova SDS-a,svih onih koji rade protiv interesa BiH od otvorenih rusitelja do ugorzavanja nacionalnih interesa susjedne Srbije i njenih servskih (sluga)u BiH,te destabilizacia genocidneog Kradzicevog brloga koji je razdvojen i laka meta napada sirokog izbora ciljeva od uvoznih kanala i puteva u cilju ekonomskog slabljenja zemlje zla preko napada na njihove firme,privrednike i sve iz cega crpe izvore finasiranja svojih projekata,Slaba Srbija mora biti i ostati nas primarni mehanizam odbrane BiH na duge staze i jacanje svega sto je protivno interesima Srbije i velikosrpske politike,....

BiH ali i druge drzave ukljucujuci i Hrvatsku cekaju jos dugo velikosrpski nasrtaji,blokade,opstrukcije i smicalice u cilju ostvarenja onih ciljeva koje nisu uspjeli ostvariti devedesetih godina.Hrvatska sa svojom naivnom i nedorasom politikom Josipovica im je najbolji saveznik da ih realizuje u BiH kao prvoj fazi a potom i u samoj Hrvatskoj,.....Josipovic je u velikoj zabludi ako misli da ce se velikosrpski sanjari odustati od zamisljenih granica Karlobaga,Karlovca i Virovitice a nakon ostvarenja velikosrpskog sna u BiH,...To ce im biti samo prva faza ostvarenja platforme daljeg sirenja Servoslavije stvaranjem prekodrinske drzave u BiH cime stvaraju tumor u dubokoj utrobi Hrvatske sto je u sustini BiH gledajuci na geogafski polozaj BiH i ranjivost Hrvatske te realnu opasnost po njen ostanak u buducnosti,....Treba znati da projekat NACERTANIJA traje duze od 150 godina i da je SPC njena najaca poluga realizacije,.....

Onaj ko nije nista naucio iz proslosti osuden je da mu se ona ponovi to jest da gleda svoju dijecu i unucadi kako dozivljavaju ono sto je on prezivljavao,......Srbija je bila i ostala izvor svog zla u regiji jos od dodlaska Turaka,..Ona ce to biti i u buduce,prilagodavajuci svoje oblike i metode djelovanja.Samo ujedinjeni svi u regiji od Kosova,Albanije,BiH,Hrvatske i sujednih zemlja se mogu suprostaviti nadolazecem zlu koje ce se ponovo povampiriti u buducnaosti,......

Srbi u BiH u najvecoj mjeri su sve ove godine u slugarskoj ulozi velikosrpske politike koja je produzena ruka novog SANU MEMORANDUMA-2,.....Oni ce to biti do momenta kada Srbije bude toliko oslabljna i osakacena daljim gubljenjem teritorija od Sandzaka,Vojvocine,Presevske doline i dijelova na koje Bugari i Rumuni imaju pretenzije a koji su nekada bili u njihovom sastavu sto je Srbija otimala velikosrpskom teorijom kame,krvi i teritorija,....
Apsolutno se slažem sa @Bosnologovom diskusijom, a naročito ovaj BOSAD napraviti, samo me brine da bi to bila ''tajna služba'', a ne javna i svima poznata?
User avatar
Murat Sabanovic
Posts: 5527
Joined: 18/01/2005 20:55

#30 Re: Slobodna Bosna - Memorandum SANU 2

Post by Murat Sabanovic »

reko da temu reaktuliziram...
User avatar
problemnatravunu
Posts: 15467
Joined: 26/10/2014 07:41
Location: Sarajevo

#31 Re: Slobodna Bosna - Memorandum SANU 2

Post by problemnatravunu »

memorandum se provodi, ili barem pokusava provoditi svim silama

https://www.klix.ba/vijesti/bih/kosarac ... /210318092 :bih:
dzumandzic1
Posts: 415
Joined: 11/10/2020 11:11

#32 Re: Slobodna Bosna - Memorandum SANU 2

Post by dzumandzic1 »

Non paper je nastavak SANU 2
User avatar
bogoljub
Posts: 2930
Joined: 14/03/2008 19:20
Location: Do you have a room tonight?

#33 Re: Slobodna Bosna - Memorandum SANU 2

Post by bogoljub »

Slobodni razlaz u BiH bi dozvolio !
Neka se raziđe slobodno ko god gdje želi.
Ali, Ko će to crtati granice unutar BiH?
A ko će to spriječiti desetine hiljada muslimana da dodje do svoje djedovine? Zar neko misli da to može tako Lahko obaviti?
Ko će poslati djecu svoju na tu granicu?
Stvarno neko nije normalan!!!
Zašto ne uzmu pouku od svojih generala i pukovnika i od ljudi koji su se bili spakovali u Banjaluci 95.
? Trebalo bi se vratiti u scene kraja rata pa onda pisati Non peipere....
User avatar
problemnatravunu
Posts: 15467
Joined: 26/10/2014 07:41
Location: Sarajevo

#34 Re: Slobodna Bosna - Memorandum SANU 2

Post by problemnatravunu »

Lagumdžija naglašava i da nema raspada Bosne i Hercegovine - taj film neće da igra, to se neće desiti.


- Raspad zemlje je teorijski i praktično moguć na tri načina: da se mirno mi dogovorimo u skladu sa Ustavom BiH (dvotrećinska većina u oba parlamenta), i to se ne može desiti;
-Druga mogućnost je neki novi Dejten koji će biti oktroisan, ali to se dešava samo nakon velikih svjetskih ratova i nadam se da se neće ni sada desiti; -Treća mogućnost je da neko krene na tenku i preustroji karte, i to se također ne može desiti, jer taj koji bi krenuo ne samo da bi rušio Ustav BiH, nego i Dejtonski mirovni sporazum.
I tu bi došlo do vojne intervencije snaga koji imaju mandat i obavezu da reaguju - smatra Zlatko Lagumdžija
Post Reply