Vjerovatno među nama forumašima ima onih koji mogu slikati riječima i to u pravom smislu te riječi. Dobra proza katkad je poput dobrog filma, poput dobre slike. Htio sam odvojiti malo prostora i za nas takve. Pa evo prilike da podijelimo naše autorske radove. U obzir dolaze samo autorski radovi, ne copy/paste drugih autora, jer za to postoji drugi topic. Nemojte se sramiti, izvadite sveske, bilješke, laptope, i pokažite maštu.
Evo, prvi ću zakuhati jednim odlomkom.
Uspomene? Eh, da, niz tu strminu ne silazim često, a i kad se odlučim, ne zalazim duboko, jer stube su besprijekorno neravne, vješto skliske i svakom povratku ishod je upitan. Zapeće na njihovim uzvisinama ne može zaobići nijedan planinar spretni. Tamo dole, lijepi trenuci, ti biserni rariteti, pomiješani su sa očajno lošim sjećanjima, tim nekvalitetno izvezenim djelima, omaškama, koja bih rado, da mogu, promijenio. Šetati obalama lijepih uspomena ljepše je nego šetati pješčanim plažama Varadera. Ima u tome nečeg dopadljivog, izazovnog i napretek romantičnog. Ima u njima jedna zbog koje se vrijedi strmoglaviti, ali da bih do nje stigao, valja promarširati kroz sve te blatnjave, zarasle šumske puteve, tvrde kamenjare, uštimane da korake sapletu. I taman što stigneš, shvatiš da je ona uobražena neostvarena želja, dio dobre strane iluzije, parče mašte, golemi žal. I tek što s njom progovoriš, pogledaš ponovo drago lice, upletu se uobičajeni zvuci, dosadna gunđanja ljudi, koji vječito od tebe nešto traže, za riječi se otimaju i bezglavo tumaraju, razrijede mi sliku, pokupe sav kolorit, stišaju ton i više ne ostane ništa osim da se pitam otkud i kako ona postade samo uspomena? Zar nije stvarnost trebala biti? I pitam se, ko to bez znanja mog, u misli moje, postavlja straže, kako u njima do nje ne bih stigao, da k’o čovjek, tren koji promaštam?
Budite blagi s kritikama. Nemojte udarati, barem ne u glavu.
Živjela tema!
. Ali ja sam više zainteresirana za tehnike, ne jurim kreativnost i estetski dojam. Trenutno isprobavam aluzije, ono što je Eliot radio u The Waste Land, samo ne kao on, ne želim toliko haotično, moj objekat interesa je samo Shakespeare. Evo jedna pjesma gdje sam se igrala aliteracijom:
