MEĐUBOŠNJAČKI SUKOBI I MRŽNJA PREVRŠILI SU SVAKU MJERU
171POLITIKA Mustafa DRNIŠLIĆ 20.06.2018. Facebook
Ljevica se sve više udaljava od prinudnog utočišta državnog patriotizma i sve više vraća svojim istinskim strastima konfrontacije na polju identiteta i klase. To je možda ponajbolje vidljivo kroz činjenicu da ovdašnja ljevica sve više prihvata srpsko-hrvatski politički narativ u vezi s ratom, a po kojem nije bilo ispravne strane, dok istovremeno radi na radikalizaciji unutarbošnjačkog političkog i uopće društvenog diskursa
Predizborna kampanja u punom je jeku. Medijima grme parole, padaju velika obećanja, vrište apokaliptična upozorenja o propasti. Stranački kameleoni kunu se u istinitost svoje trenutne boje, raznorazni paraziti traže još samo nekoliko godina tuđe krvi i znoja, a političke grabljivice, krijući svoje kandže i zube, vrište o opasnostima, dok sitni i krupni lešinari kruže ne bi li kako ugrabili ostatke glasačkog tijela. Ovakvo bi se vrijeme, radi težine riječi koje se razmjenjuju i intenziteta društvene klime koja se stvara, moglo nazvati pravom društvenom traumom. Zahvaljujući činjenici da se opći i lokalni izbori smjenjuju svake druge godine, govorimo o gotovo pa “normalnom” stanju bošnjačkog društva. Ono što je na drugim prostorima uglavnom obična politička utakmica kod nas je, radi okruženja u kojem živimo, specifičnosti dejtonskog sistema i neriješenih krupnijih političkih i društvenih pitanja, visoko stresan i traumatičan proces.
Pored već svima vidljive atomizacije i usitnjavanja bošnjačke političke scene, sve je više uočljiv fenomen krajnje ideološke i stranačke ostrašćenosti. Ovaj je fenomen izražen ne samo u političkom diskursu nego i u načinu na koji stranke predstavljaju sebe u odnosu na svoje političke suparnike, a sve češće, što je posebno zabrinjavajuće, primjetan je u izboru riječi kojim se portretiraju glasači političkih suparnika. Demonizacija političkih protivnika i konkurentskih stranaka sve se više pretvara u demonizaciju ljudi koji glasaju za te stranke. Etiketiranje više ne obuhvata samo politički aktivne građane, kadrove i članove stranaka nego sve one koji drugačije glasaju i misle.
Ovaj fenomen, doduše, nije sasvim nov, još od rezultata prvih slobodnih izbora ljevičarska manjina glasače nacionalnih stranaka nazivala je ne samo “nacionalistima” nego i “primitivcima, seljacima, papcima”. Nedavni porast ostrašćenog i netrpeljivog političkog diskursa na ideološkim osnovama jako često i nema uporište u istinskom zagovaranju ili uopće razumijevanju neke konkretne ideologije nego prije u samoj pripadnosti stranci koja (navodno) baštini takvu ideologiju ili u drugačijem svjetonazoru. Baš zbog toga, ovaj diskurs izašao je van striktno lijevo-desnih okvira, postao medijski i javno prihvatljiv te poprimio i jednu oštriju notu pa se politički neistomišljenici više ne tretiraju samo kao zabludjele budale ili beznadežni primitivci već kao loši ljudi, nemoralni pojedinci, neprijatelji protiv kojih se treba boriti.
Naravno, kao što je slučaj s većinom ovdašnjih regresivnih trendova, i fenomen politizacije javnog diskursa i njegova radikalizacija čedo je ovdašnje ljevice, nazovimo je bošnjačkom jer postoji jedino na bošnjačkim većinskim prostorima, u čijem su vokabularu etikete kojima označavaju neistomišljenike evoluirale pa se više ne priča o “primitivnim nacionalistima” već o “fašistima i nacistima”. Ovakva lijeva radikalizacija diskursa prastara je boljševička taktika, no bila je poprilično rijetko korištena u vremenima neposredno nakon agresije, prije svega radi potpunog civilizacijskog kraha i moralnog bankrota ljevice, čija je pedesetogodišnja politička teorija i praksa ispravno u narodu označena kao jedan od omogućitelja i agresije i genocida.
Ratnom mimikrijom u nadnacionalni (tačnije anacionalni) bh. patriotizam ljevica je nekako preživjela za nju teška vremena, ali kako i agresija na Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima svakom godinom sve više postaju stvar historije, a manje kolektivnog sjećanja, tako se i ljevica sve više udaljava od prinudnog utočišta državnog patriotizma i sve više vraća svojim istinskim strastima konfrontacije na polju identiteta i klase. To je možda ponajbolje vidljivo kroz činjenicu da ovdašnja ljevica sve više prihvata srpsko-hrvatski politički narativ u vezi s ratom, a po kojem nije bilo ispravne strane, dok istovremeno radi na radikalizaciji unutarbošnjačkog političkog i uopće društvenog diskursa.
Ova lijeva radikalizacija najviše se ogleda u sve učestalijem korištenju termina fašisti za sve neistomišljenike unutar bošnjačkog korpusa, sve anahronijim promišljanjima stvarnosti, gdje se ponovo javljaju parole protiv kapitalizma, vjerskih sloboda, višestranačja i slobode govora, kao i sve glasnijim pozivima da se s “neprijateljima” treba obračunavati na svaki mogući način. Sve je gore time što određeni legitimitet ovakvim antidemokratskim kretanjima daju neki zagovaratelji takvih suludih ideja iz svijeta visokog obrazovanja i kulture, čime takvi sasvim opasni idiotluci prosječnom građaninu izgledaju barem vrijedni razmatranja.
Nije ljevica jedina koja je zaslužna za ovaj opasni trend. Drugi izvor pokušaja radikalizacije unutarbošnjačkog diskursa nalazimo u fenomenu svojevrsne tabloidizacije politike, prenošenja načina na koji djeluju trash-mediji i žuta štampa u polje politike i društvenih odnosa. Implantacija tabloidnog sistema vrijednosti u kojem nema loše reklame, gdje nema odgovornosti za izgovoreno, gdje su dopuštene i najprimitivnije i najmonstruoznije potvore, gdje se apelira na najniže strasti i emocije naročito je izraženo nakon oficijelnog ulaska u politiku medijskog tajkuna Fahrudina Radončića i pojave njegovog SBB-a.
Radončićev politički projekt, radi potpunog izostanka bilo kakve konkretne ideologije ili bilo kakve dublje svrhe postojanja, osim osnovne ideje dolaska na vlast radi osiguravanja nedodirljivosti osnivača pred zakonom, stoga, zasniva se na platformi širenja defetističke propagande i osjećaja skore propasti, očaja i besperspektivnosti, gdje se krivac traži u političkom protivniku, uglavnom stranci na vlasti. Otud i stalno insistiranje na demonizirajućim etiketama za svoje političke protivnike poput “režim”, “bošnjačka državna mafija”, “bračni par Čaučesku” , “bošnjački begovat”, “pet porodica” itd., koji se plasiraju radi promjene percepcije političke stvarnosti u Bosni i Hercegovini kroz radikalizaciju unutarbošnjačkog diskursa.
Javnost se pokušava uvjeriti da živi ne samo pod paskom nedemokratskog režima kojeg treba svrgnuti na ovaj ili onaj način nego i da taj režim podržavaju čitavi slojevi (“odredi smrti” u rječniku Avaza i njegovih podlistaka) nemoralnih i zlih ljudi, uživalaca nezasluženih privilegija koji glasaju kako glasaju ne po vlastitoj savjesti nego radi interesa koji je u direktnoj suprotnosti s interesima ostalih. Pokušaj da se stvarnost predstavi po ovom apsolutnom “zero-sum” modelu, gdje je dobitak jednog gubitak drugog, i to u potpunosti, ima svrhu potpune radikalizacije međubošnjačkih odnosa, što dovodi do narušavanja normalnog političkog života u kojem je kompromis “sine qua non”, ali i stvara opasnost da svaki izbori poprime potencijal sukoba i gotovo građanskog rata.
Da ovakva vrsta dugotrajne propagande i stalne radikalizacije može biti izuzetno opasna i da može imati teške posljedice, pokazalo se prilikom pokušaja državnog udara u februaru 2014. godine, kada su početni socijalni protesti kidnapirani i instrumentalizirani da bi zatim među protestante bio ubačen lokalni polusvijet da pljačka, pali i razbija, a što je kulminiralo pokušajem da samoproglašeni tzv. plenumi sasvim nedemokratski preuzmu i formiraju vlast. Činjenica da je takav pokušaj državnog udara propao čim je planuo prvi plamen, da je ogromna većina građana ustuknula pred prvim znakom nasilja i pojavom huligana, te da su svi pokušaji tzv. plenuma da funkcioniraju kao legitimni organi vlasti odmah ismijani od javnosti ipak pokazuje određenu zrelost i političku pismenost bošnjačkog kolektiva, koja ipak nije postala žrtvom višedecenijske propagande.
Takva se zrelost manifestirala i u godinama nakon 2014. godine, kada je više sličnih pokušaja izazivanja nestabilnosti na većinski bošnjačkim prostorima, a kroz instrumentalizaciju raznoraznih događaja, sasvim neslavno propao. Ipak, Bošnjaci ne smiju zaboraviti da su jedini narod koji je u trenucima agresije i genocida, dok mu je prijetio biološki nestanak, istovremeno ratovao između sebe, i to radi razloga koji su potpuno neshvatljivi, da su narod koji je još uvijek suštinski ugrožen i da su narod prema kojem još uvijek postoje mnoge pretenzije.
Upravo radi toga, Bošnjaci ne smiju sebi dozvoliti bilo kakve podjele takve vrste, ne smiju stranačku i ideološku pripadnost pretpostavljati nacionalnoj, ne smiju biti žrtve maliciozne propagande koja ih usmjerava da se razdiru iznutra da ne bi vidjeli šta im prijeti izvana, ne smiju dozvoliti da budu ostrašćeni i isključivi po bilo kojem pitanju koje bi ugrozilo nacionalno jedinstvo, ne smiju dozvoliti ništa što bi narušilo primarni prioritet opstanka vlastitog naroda, a time i države. Bošnjaci moraju biti dovoljno zreli i dovoljno politički pismeni da one koji pokušavaju da radikaliziraju i učine nemogućim unutarbošnjački dijalog i one koji bi da zaoštre stare i uvedu nove podjele u bošnjački kolektiv te suštinski oslabe bošnjačke nacionalne pozicije kazne na odgovarajući način – na izborima.
a tetic je, ni kriv ni duzan, pao u akciji ''zadruga'' 
