Jasta ba, kod nas ima svaki mjesec 3 steke cigara i pokoji mesni komadic u menzidomi wrote:Sta je ovo, moderatori imaju slobodno danas ili pak podrzavaju ovaj napad od strane obrazovanih i nadasve kosmopolitski odgojenih domicilnih stanovnika na racun americke dijaspore?JokYouAre wrote:Pa kad cu jednom procitati o nekom uspjesnom Bosancu/Bosanki u dijaspori. Direktora neke jake firme, naucnika, etc. A ne samo za ove neke zatrovane bolesne umove. Sto ti je reci ta Amerika, cast izuzetcima ali svu nasu raju sto poznajem ili sam upoznao iz USA, degeni tezih razmjera (neobrazovani i zatucani kao i njihovi novi sunarodnjaci). A upozao sam i amera tonu, uz studie i uz brojna putovanja i mogu zakljuciti da su generalno glupi i dosadni. A "djeneralu" nikakvo postovanje, garant neki neizivljeni levat.![]()
![]()
Sto se teme tice, mislim da bi svi mi trebali prihvatiti odluku svakog pojedinca na koji nacin ce on/ona zivjeti svoj zivot. Iako vecina mozda i ne moze razumjeti razloge ili povode pristupanja ovog momka US vojsci trebamo biti svjesni da poneko i voli posao vojnika. Iz clanka se ja mislim moze zakljuciti da je pristupio vojsci prije nego li su Bush i njegovi ahbabi okupirali Irak, tako da su ove optuzbe da se pridruzio vojsci samo da bi isao ubijati po toj zemlji, u najmanju ruku neumjesne.
Takodje ne treba izgubiti iz vida da je u Americi, nakon sto su se njegovi roditelji vratiil u Bosnu, ostao sam sto i nije tako lako za jednog tinejdzera.
Mogao je ne do Bog zavrsiti i na ulici, bauljajuci po kontejnerima trazeci koristene igle. Ovako, bar se mozemo nadati da imamo jos jednog naseg u trenutno najjacem klubuna svijetu, ne do Bog da zatreba mozda nam, Bosancima, nekada ovakvi kao on i pomognu. Neka svoga i u gori hajduka!!!!
Sarajlija američki marinac u Iraku
- rajvosa^
- Posts: 1787
- Joined: 18/05/2006 19:38
#126
- Sir Charles
- Posts: 1069
- Joined: 10/04/2006 01:22
#127
Pa ako pazljivo procitas moje prethodne postove, vidjeces da ni u jednom momentu nisam nekoga nazvao nekim imenom ili mu prisio neku etiketu za razliku od drugih za koje sam ja mudza i sl., samo zato sto mi se misljenje razlikuje od njegovog. A i ti sam mi vec u svom prvom postu rekao da je moje misljenje glupo, jer ja eto smatram da je sva ova prica oko ovog lika cista hrpa sranja i nista drugo nego obicna ratna propaganda, ali to valjda govori dovoljno o tebi i tvom pokusaju da se uvlacis Amerikancima u supak, jer ce te toboze Amerikanci vise voljeti, jer tamo neko jadno dijete rodjeno u Bosni zaradjuje za zivot i gradi karijeru na lazima i ubijanju Iracanaartzy wrote:Postoji mogucnost da cak i ako mislis svojom glavom opet ne budes na istoj poziciji kao neko drugi. Sta mislis?
Najcesce oni koji o tome pricaju u stvari govore: "Misli kao sto ja mislim."
-
back in black
- Posts: 57
- Joined: 28/11/2006 22:00
#128
nadam se da ga neće poslati u bagdad...jer bagdad polako je stavljen u opsadu
http://www.osovina.org/index.php?option ... &Itemid=35
http://www.osovina.org/index.php?option ... &Itemid=35
-
Shamrock
- Posts: 380
- Joined: 31/10/2006 12:13
#129
pa nije valjda da na ovakve gluposti nasjedas?back in black wrote:nadam se da ga neæe poslati u bagdad...jer bagdad polako je stavljen u opsadu
http://www.osovina.org/index.php?option ... &Itemid=35
-
borat
- Posts: 48
- Joined: 03/01/2007 02:24
- Location: kazahstan
#130
Nisu to gluposti,to je zaista tako.Maticna baza-koridor-mala baza-ispostava,ekspedicione snage nisu "dizajnirane" da kontrolisu svu teritoriju,vec samo glavne tacke.Uzmi primjere iz proslosti,pogledaj kako funkcionisu stvari kada su u pitanju kolonije i snage koje ih kontrolisu,npr Vijetnam ti moze biti dobar primjer,pocev od francuza pa do amera,Afaganistan isto, iako korijen invazije nije bio kolonijalnog karaktera sistem je bio isti.Shamrock wrote:pa nije valjda da na ovakve gluposti nasjedas?back in black wrote:nadam se da ga neće poslati u bagdad...jer bagdad polako je stavljen u opsadu
http://www.osovina.org/index.php?option ... &Itemid=35
Da kontrolisu svaki pedalj teritorije onda otpora ne bi bilo i kada kazu da su u okupaciji tacno je,normalno i oni su svjesni toga i takva su pravila igre.Da bi kontrolisali citavu teritoriju neke zemlje morali bi imati puno vise vojnika a to onda ne bi bio rat za naftu vec cisto osvajanje teritorija u korist drzave.
- Fair Life
- Posts: 14219
- Joined: 02/03/2004 00:00
#131
God bless America!artzy wrote:Koji vam je qurac ljudi? US Army nije tudja vojska. Amerika je
druga ili nova domovina mnogima. Tudja vojska je ona koja koja je
napadala BiH.
-
Shamrock
- Posts: 380
- Joined: 31/10/2006 12:13
#132
Pa naravno da neces sve kontrolisat, nego samo odjedjene dijelove grada (check point-e). Ovaj prica o napadima na mostove (ali ne i o njihovoj odbrani) i o opsadi Bagdada, kao da ce se amerikanci naci okruzeni i nece moci nista napravitborat wrote:Nisu to gluposti,to je zaista tako.Maticna baza-koridor-mala baza-ispostava,ekspedicione snage nisu "dizajnirane" da kontrolisu svu teritoriju,vec samo glavne tacke.Uzmi primjere iz proslosti,pogledaj kako funkcionisu stvari kada su u pitanju kolonije i snage koje ih kontrolisu,npr Vijetnam ti moze biti dobar primjer,pocev od francuza pa do amera,Afaganistan isto, iako korijen invazije nije bio kolonijalnog karaktera sistem je bio isti.
Da kontrolisu svaki pedalj teritorije onda otpora ne bi bilo i kada kazu da su u okupaciji tacno je,normalno i oni su svjesni toga i takva su pravila igre.Da bi kontrolisali citavu teritoriju neke zemlje morali bi imati puno vise vojnika a to onda ne bi bio rat za naftu vec cisto osvajanje teritorija u korist drzave.
toliko o usporedjivanju sa vietnamom, a o stalingradu da i ne govorimDa li æe onda SAD pozvati B52 bombardere da napadnu Bagdad i razbiju opsadu?
Ko god misli da amerikanci u iraku vojno nisu odradili posao kako treba taj se vara..politicki su naravno izgubili prije nego sto su dosli. Ali o vojnom porazu nema price, samo da ima nekih jasnih politickih ciljeva irak bi ti sad bio samo takva zamlja.
-
back in black
- Posts: 57
- Joined: 28/11/2006 22:00
#133
Ovo nije prvi tekst koji govore o američkom vojnom neuspjehu u Iraku, ovo je samo jedan u nizu koji govore o tome. ne možeš pobjediti gerilce, to je osnovno pravilo ratovanja, pogotovo gerilce koji se bore za domovinu, a opet posebno ovako fanatične gerilce. malo prelistaj po onoj stranici, naći češ sličnih tekstova, a ako ne želiš odi na stranicu Information clearning house (dovoljna ti je), koja prenosi analize i tekstove najboljih novinara današnjica, političkih anlitičara, stratega, profesor- i naći ćeš hrpu dokaza za ovo što govorim i ovo što si pročitao u gornjem tekstu. Jednostavno, američki vojnici se bore za novac, u nepravednom ratu, okruženi sa ljudima koje mrze i nije čudno što se dešava to što se dešava. A fanatičnost iračkih boraca nije čudna poslije svega što su im bombardovanjima uradili.
Evo jedne interesantne vijesti iz zadnjeg Ferala, kojeg nisu uspjeli suckeri ugušiti, koja je pomalo povezana sa onim tekstom
ZELENA" VOJSKA
Ako je suditi prema najnovijim planovima Pentagona, američka je vojska, čini se, trebala napasti i okupirati Irak, u namjeri da se dočepa tamošnje nafte, da bi uvidjela očiglednu činjenicu – potrebu da se okrene obnovljivim izvorima energije.
Prema statistikama Pentagona, američka vojska maltene više nafte potroši na održavanje svoje teške ratne mašinerije nego što uspije iscrpiti iz tamošnjih platformi, pa je general major Richard Zilmer još prije nekoliko mjeseci američkom ministarstvu obrane poslao zahtjev označen kao "Prioritet 1", u kojemu od vlade traži da investira u solarne ploče i turbine za vjetroelektrane u Iraku, kako bi se "smanjila ovisnost marinaca o fosilnim gorivima i tako doslovno spasili američki životi".
Prosječni američki vojnik u Iraku potroši, primjerice, 88 AA baterija u jednoj petodnevnoj misiji, za sprave kao što su termalno oružje, GPS uređaji, radio-prijemnici i oprema za noćni vid, dok vojska u Iraku i Afganistanu svakoga dana izgori 2,4 milijuna galona nafte. Čak dvije trećine svega što američki vojnici vuku sa sobom po terenu upravo je nafta, a za svaki galon koji dopreme u neku iračku bazu potrebno je toliko logistike oko skladištenja, transporta i osiguranja da galon nafte na iračkome ratištu de facto košta nekoliko stotina dolara.
Američkoj vojsci jedan od najvećih problema predstavlja transportno vozilo Humvee, koje proždire ogromne količine nafte po kilometru, naročito kada ga se optereti zaštitnim oklopom, pa se Pentagonovi inženjeri trenutačno bave konceptom Humveeja s hibridnim motorom, koji je tiši i koji manje troši. Inženjeri istražuju i tehnologiju gorivih ćelija za napajanje elektroničkih sustava, a na teren će uskoro poslati i prijenosnu hibridnu elektranu, mobilni generator struje koji kombinira solarne ploče, vjetroelektrane, dizelski generator i baterije za punjenje. Kako reče Pentagonov direktor odjela za istraživanje i inženjerstvo John Young, problem se svodi na to da "svaki put kada cijena nafte skoči 10 dolara po barelu, vojska nije u mogućnosti obaviti stvari vrijedne milijarde dolara".
feral Tribune
Evo jedne interesantne vijesti iz zadnjeg Ferala, kojeg nisu uspjeli suckeri ugušiti, koja je pomalo povezana sa onim tekstom
ZELENA" VOJSKA
Ako je suditi prema najnovijim planovima Pentagona, američka je vojska, čini se, trebala napasti i okupirati Irak, u namjeri da se dočepa tamošnje nafte, da bi uvidjela očiglednu činjenicu – potrebu da se okrene obnovljivim izvorima energije.
Prema statistikama Pentagona, američka vojska maltene više nafte potroši na održavanje svoje teške ratne mašinerije nego što uspije iscrpiti iz tamošnjih platformi, pa je general major Richard Zilmer još prije nekoliko mjeseci američkom ministarstvu obrane poslao zahtjev označen kao "Prioritet 1", u kojemu od vlade traži da investira u solarne ploče i turbine za vjetroelektrane u Iraku, kako bi se "smanjila ovisnost marinaca o fosilnim gorivima i tako doslovno spasili američki životi".
Prosječni američki vojnik u Iraku potroši, primjerice, 88 AA baterija u jednoj petodnevnoj misiji, za sprave kao što su termalno oružje, GPS uređaji, radio-prijemnici i oprema za noćni vid, dok vojska u Iraku i Afganistanu svakoga dana izgori 2,4 milijuna galona nafte. Čak dvije trećine svega što američki vojnici vuku sa sobom po terenu upravo je nafta, a za svaki galon koji dopreme u neku iračku bazu potrebno je toliko logistike oko skladištenja, transporta i osiguranja da galon nafte na iračkome ratištu de facto košta nekoliko stotina dolara.
Američkoj vojsci jedan od najvećih problema predstavlja transportno vozilo Humvee, koje proždire ogromne količine nafte po kilometru, naročito kada ga se optereti zaštitnim oklopom, pa se Pentagonovi inženjeri trenutačno bave konceptom Humveeja s hibridnim motorom, koji je tiši i koji manje troši. Inženjeri istražuju i tehnologiju gorivih ćelija za napajanje elektroničkih sustava, a na teren će uskoro poslati i prijenosnu hibridnu elektranu, mobilni generator struje koji kombinira solarne ploče, vjetroelektrane, dizelski generator i baterije za punjenje. Kako reče Pentagonov direktor odjela za istraživanje i inženjerstvo John Young, problem se svodi na to da "svaki put kada cijena nafte skoči 10 dolara po barelu, vojska nije u mogućnosti obaviti stvari vrijedne milijarde dolara".
feral Tribune
- GandalfSivi
- Posts: 23079
- Joined: 09/09/2006 00:38
- Contact:
#134
Jao oplakah, pa kakvih web strana ima na ovom svijetu. I jos mi protiv 24 pisu, uzas zivi...back in black wrote:nadam se da ga neće poslati u bagdad...jer bagdad polako je stavljen u opsadu
http://www.osovina.org/index.php?option ... &Itemid=35
-
Vozdra_123
- Posts: 2213
- Joined: 31/12/2003 00:00
- Location: SAD/Kanada
#135
cistac koji radi u automotivnoj uniji (the big three) moze zaraditi preko 100 kila godisnje... sa prekovremenim radom... subota i overtime 1.5xhr, nedelja i holiday 3xhrartzy wrote:Americki marinac i njegova porodica imaju placenu hranu i stan i to nije uracunato u salary.Bosanski_Amerikanac wrote:Nema nista kod tebe.GandalfSivi wrote: Sta ima kako si?
Cista pravi 45.000
A americki marinac 30.000.
Ne znam u kojoj drzavi cistac zaradi 45.000. To mora da je neki dobar hotel i nema meksikanaca u blizini. To bi bilo nesto oko 20 dolara po satu. Na ovoj, zapadnoj strani ako nesto cistis ne zaradjujes vise od 9 dolara po satu... i to "iskusan" cistac... koji govori engleski...
Mi ovdje nismo govorili o novcu nego o pravu necijem da izabere cime ce da se bavi i kako je (ili nije) dobro da americka javnost vidi Bosance u redovima US Army. A meni je poseblo smetalo da neko govori da je frajer glup zato sto je objavljen clanak o njemu sto meni izgleda kao ljubomora... Jer da nije... ima drugih tema na forumu...
sto je bruka i sramota ...
-
Shamrock
- Posts: 380
- Joined: 31/10/2006 12:13
#136
gle ja samo komentiram ovaj tekst sa osovine, rat protiv gerilaca i to je druga stvar i ajde nije povezana s temom, u tekstu stoji da je americka vojska toliko ocajna da ce se naci okupirana u bagdadau i da ce maltene trebati slati jos ovoliko ljudi da ih se spasi, samo kazem da je to smijesno i da nema veze s pamecuback in black wrote:Ovo nije prvi tekst koji govore o amerièkom vojnom neuspjehu u Iraku, ovo je samo jedan u nizu koji govore o tome. ne mo¾e¹ pobjediti gerilce, to je osnovno pravilo ratovanja, pogotovo gerilce koji se bore za domovinu, a opet posebno ovako fanatiène gerilce. malo prelistaj po onoj stranici, naæi èe¹ sliènih tekstova, a ako ne ¾eli¹ odi na stranicu Information clearning house (dovoljna ti je), koja prenosi analize i tekstove najboljih novinara dana¹njica, politièkih anlitièara, stratega, profesor- i naæi æe¹ hrpu dokaza za ovo ¹to govorim i ovo ¹to si proèitao u gornjem tekstu. Jednostavno, amerièki vojnici se bore za novac, u nepravednom ratu, okru¾eni sa ljudima koje mrze i nije èudno ¹to se de¹ava to ¹to se de¹ava. A fanatiènost iraèkih boraca nije èudna poslije svega ¹to su im bombardovanjima uradili.
vojska bi jako lako postigla sve ciljeve samo da ima malo politicke volje i pameti, do sada su postigli sve sto se od njih trazilo red je da politicari odluce sta dalje,,ali posto svi stoje i cekaju ljudi ginu..o tome se radi a ne o nekim opsadama i glupostima
-
back in black
- Posts: 57
- Joined: 28/11/2006 22:00
#137
Bez obzira koliko to ljudima bilo čudno, pogotovo onima koji ne ptare situaciju tamo, niti je žele pratiti-situacija je onakva kakavu ju se patrick Seale opisao, Nije on jedini novinar koji izvještava iz Iraka, koji je na terenu, a koji piše i opisuje takvu situaciju. Pogledajte samo zadnja izvješća o najnovijoj američkoj ofanzivi na Baqubu...poslije tri dana, američki general koji vodi oparaciju izdaje saopćenje da je 300-500 boraca "Al Qaide", kako oni nazivaju svakog onoga ko im se nađe na putu u bilo kojem dijelu svijeta, je napustilo Baqubu...to je bila najveća ofanziva protiv gerilaca poslije pada Bagdada, učestvovalo je 10.000 vojnika iz elitnih jedinica i nisu postigli ništa
U Iraku se nalazi sada preko 150.000 američkih vojnika i isto toliko američkih plaćenika...i opet ne mogu izvesti nikakvu smislenu operaciju , što je pokazala i ova zadnja ofanziva. Mi smo navikli sa strahopoštovanjem gledati te velike vojske, uživati u spominjanjima koje su one sila na svijetu, međutim najveći dio njihovih elitnih jedinica je već izbačen iz stroja, ili je napustio vojsku i prebacio se u plaćenićke firme iz jednostavnog razloga što je tamo plaća oko 1000 dolara dnevno... Sad kad su poslali zadnjih 21.500 vojnika, većinom su poslali pripadnike nacionalne garde, i guštere obične...O ovome pišu i američki generali, o pogrešnoj taktici američkog predsjednika "surge" kako ju je on nazvao...postavio bih ja još linkova, kao dakaze, ali za to se ovdje banuje...ali evo jedan
http://www.ichblog.eu/content/view/1734/48/
Bojao sam se da ćeš ti gandalfe pohvaliti stranicu pa mi je ogaditi...ovako si baš dobru reklamu za nju napravio
U Iraku se nalazi sada preko 150.000 američkih vojnika i isto toliko američkih plaćenika...i opet ne mogu izvesti nikakvu smislenu operaciju , što je pokazala i ova zadnja ofanziva. Mi smo navikli sa strahopoštovanjem gledati te velike vojske, uživati u spominjanjima koje su one sila na svijetu, međutim najveći dio njihovih elitnih jedinica je već izbačen iz stroja, ili je napustio vojsku i prebacio se u plaćenićke firme iz jednostavnog razloga što je tamo plaća oko 1000 dolara dnevno... Sad kad su poslali zadnjih 21.500 vojnika, većinom su poslali pripadnike nacionalne garde, i guštere obične...O ovome pišu i američki generali, o pogrešnoj taktici američkog predsjednika "surge" kako ju je on nazvao...postavio bih ja još linkova, kao dakaze, ali za to se ovdje banuje...ali evo jedan
http://www.ichblog.eu/content/view/1734/48/
Bojao sam se da ćeš ti gandalfe pohvaliti stranicu pa mi je ogaditi...ovako si baš dobru reklamu za nju napravio
-
artzy
- Posts: 839
- Joined: 03/01/2005 05:52
#138
Meni najcesce biva da kada sam skoro potpuno siguran da mi je jasno sta se dogadja pronadjem nesto sto mi sliku ponovo zamuti.Sir Charles wrote:Pa ako pazljivo procitas moje prethodne postove, vidjeces da ni u jednom momentu nisam nekoga nazvao nekim imenom ili mu prisio neku etiketu za razliku od drugih za koje sam ja mudza i sl., samo zato sto mi se misljenje razlikuje od njegovog. A i ti sam mi vec u svom prvom postu rekao da je moje misljenje glupo, jer ja eto smatram da je sva ova prica oko ovog lika cista hrpa sranja i nista drugo nego obicna ratna propaganda, ali to valjda govori dovoljno o tebi i tvom pokusaju da se uvlacis Amerikancima u supak, jer ce te toboze Amerikanci vise voljeti, jer tamo neko jadno dijete rodjeno u Bosni zaradjuje za zivot i gradi karijeru na lazima i ubijanju Iracanaartzy wrote:Postoji mogucnost da cak i ako mislis svojom glavom opet ne budes na istoj poziciji kao neko drugi. Sta mislis?
Najcesce oni koji o tome pricaju u stvari govore: "Misli kao sto ja mislim."
U Iraku nije bas jasno da "Ameri ubijaju narod"... Bombe se postavljaju u automobile i ubijaju civile posvuda. To ni u kom slucaju nisu "borci za slobodu" i tu je razlika izmedju normalnog buntovnika i teroriste. Poznate slike maskiranih koji sjeku glave nekom novinaru ili radniku iz neke firme takodjer zamucuje sliku. Kakvi su to metodi i beskrupuloznost? Ko se boji pokazati svoje lice? Neko ko ne zeli ni da mu komsija zna sta radi?
Explozije koje unistavaju dzamije? Na sta to lici? I to isto sveto mjesto "onih drugih muslimana" dva puta. Koja vrsta "borbe za slobodu protiv Americkog okupatora" je to? Sad ce Siiti Sunite pobit? Ili o cemu se radi? Jesu li Amerikanci sakriveni u tim dzamijama?
Najbolje za USA bi bilo da se odmah pokupe ali i bez toga sve ovo je vrlo, vrlo mutno iako je jasno da odgovornost za pocetak ovog rasula snosi Bush i njegov tata...
Medjutim, ovo je mimo teme.....
-
Shamrock
- Posts: 380
- Joined: 31/10/2006 12:13
#139
Ma da 150.000 placenikaback in black wrote:Bez obzira koliko to ljudima bilo èudno, pogotovo onima koji ne ptare situaciju tamo, niti je ¾ele pratiti-situacija je onakva kakavu ju se patrick Seale opisao, Nije on jedini novinar koji izvje¹tava iz Iraka, koji je na terenu, a koji pi¹e i opisuje takvu situaciju. Pogledajte samo zadnja izvje¹æa o najnovijoj amerièkoj ofanzivi na Baqubu...poslije tri dana, amerièki general koji vodi oparaciju izdaje saopæenje da je 300-500 boraca "Al Qaide", kako oni nazivaju svakog onoga ko im se naðe na putu u bilo kojem dijelu svijeta, je napustilo Baqubu...to je bila najveæa ofanziva protiv gerilaca poslije pada Bagdada, uèestvovalo je 10.000 vojnika iz elitnih jedinica i nisu postigli ni¹ta
U Iraku se nalazi sada preko 150.000 amerièkih vojnika i isto toliko amerièkih plaæenika...i opet ne mogu izvesti nikakvu smislenu operaciju , ¹to je pokazala i ova zadnja ofanziva. Mi smo navikli sa strahopo¹tovanjem gledati te velike vojske, u¾ivati u spominjanjima koje su one sila na svijetu, meðutim najveæi dio njihovih elitnih jedinica je veæ izbaèen iz stroja, ili je napustio vojsku i prebacio se u plaæeniæke firme iz jednostavnog razloga ¹to je tamo plaæa oko 1000 dolara dnevno... Sad kad su poslali zadnjih 21.500 vojnika, veæinom su poslali pripadnike nacionalne garde, i gu¹tere obiène...O ovome pi¹u i amerièki generali, o pogre¹noj taktici amerièkog predsjednika "surge" kako ju je on nazvao...postavio bih ja jo¹ linkova, kao dakaze, ali za to se ovdje banuje...ali evo jedan
http://www.ichblog.eu/content/view/1734/48/
Bojao sam se da æe¹ ti gandalfe pohvaliti stranicu pa mi je ogaditi...ovako si ba¹ dobru reklamu za nju napravio
Ja ti kazem da je malo politicke volje i pameti, vojska bi to za tren oka ocistila. Ovako su im ruke vezane, jer kad terorist udje medju civile nesmiju zvati zracnu podrsku nit ulazit u zgrade ako nisu 100% sigurni da je tu.
Uostalom boli me, citaj i misli sta hoces..ionako to svi rade a kad nesto treba reci samo okrenu na drugu temu...
- kustah
- Posts: 527
- Joined: 10/03/2007 16:14
#140
Pa kad te boli...sto se javljas!
Census Counts 100,000 Contractors in Iraq http://www.washingtonpost.com/wp-dyn/co ... 01311.html
Study estimates 600,000 Iraqis dead by violence
http://www.usatoday.com/news/world/iraq ... dead_x.htm
ako ovo nije dosta, britanski "The Lancet" je naugledniji medicinski magazin na svijetu ovo je njihov izvjesta:
http://www.thelancet.com/webfiles/image ... 694919.pdf
Po medjunarodnim konvencijama, ovi koje oni zovu kontraktori su placenici. Na ovo sve treba dodati cifru od 150.000 okupatorskih vojnika.
Census Counts 100,000 Contractors in Iraq http://www.washingtonpost.com/wp-dyn/co ... 01311.html
Study estimates 600,000 Iraqis dead by violence
http://www.usatoday.com/news/world/iraq ... dead_x.htm
ako ovo nije dosta, britanski "The Lancet" je naugledniji medicinski magazin na svijetu ovo je njihov izvjesta:
http://www.thelancet.com/webfiles/image ... 694919.pdf
Po medjunarodnim konvencijama, ovi koje oni zovu kontraktori su placenici. Na ovo sve treba dodati cifru od 150.000 okupatorskih vojnika.
Last edited by kustah on 03/07/2007 02:49, edited 2 times in total.
-
nineac
- Posts: 3605
- Joined: 03/03/2004 00:00
- Location: preko bare
#141
Sjebaste se vi oko Iraka. Sreca u BiH cvjetaju ruze, plus mi nemamo profesionalnu vojsku pa onda nisu ni placenici, pa mozemo razglabat oko jedne od najvecih americkih propalih avantura. Ali to je i dalje americka avantura, ne nasa, stoga de malo manje strasti, mozda da ovako srcano diskutujemo oko nash problema nesto bi se i promjenilo!
- Sir Charles
- Posts: 1069
- Joined: 10/04/2006 01:22
#142
Hahaha. Pa daj covjece uozbilji se molim te! Pronadji gdje sam ja to napisao da ja podrzavam teroriste i glupane koji stavljaju kapuljace i kolju ili pak majmune koji postavljaju bombe! Budala svigdje ima i uvijek ce iih biti. Cak i u toj tvojoj bajnoj Americi budala upadne s oruzjem i pobije pola skole. I je li to ok? Naravno da nije. A mozda su u toj skoli bili teroristi!?artzy wrote:Meni najcesce biva da kada sam skoro potpuno siguran da mi je jasno sta se dogadja pronadjem nesto sto mi sliku ponovo zamuti.
U Iraku nije bas jasno da "Ameri ubijaju narod"... Bombe se postavljaju u automobile i ubijaju civile posvuda. To ni u kom slucaju nisu "borci za slobodu" i tu je razlika izmedju normalnog buntovnika i teroriste. Poznate slike maskiranih koji sjeku glave nekom novinaru ili radniku iz neke firme takodjer zamucuje sliku. Kakvi su to metodi i beskrupuloznost? Ko se boji pokazati svoje lice? Neko ko ne zeli ni da mu komsija zna sta radi?
Explozije koje unistavaju dzamije? Na sta to lici? I to isto sveto mjesto "onih drugih muslimana" dva puta. Koja vrsta "borbe za slobodu protiv Americkog okupatora" je to? Sad ce Siiti Sunite pobit? Ili o cemu se radi? Jesu li Amerikanci sakriveni u tim dzamijama?
Najbolje za USA bi bilo da se odmah pokupe ali i bez toga sve ovo je vrlo, vrlo mutno iako je jasno da odgovornost za pocetak ovog rasula snosi Bush i njegov tata...
Medjutim, ovo je mimo teme.....
Mislim da smo otisli predaleko od teme i da vise nema smisla raspravljati. Rekao sam ti sta mislim o Amerima u Iraku, a to je da im tamo nije mjesto. Prica o Salu je jedna obicna hrpetina propagandnih govana, a ti prijatelju i dalje vjeruj da ces bolje zivjeti u SAD-u, jer se Sal za tebe bori, a ja na ovu temu vise necu raspravljati. Svako dobro. Pozdrav
- Bea_Trix
- Posts: 2954
- Joined: 28/04/2007 17:37
- Location: 'Mount Everest: forbidding, aloof, terrifying. The mountain with the biggest tits in the world.'
#143
yes, oliti load of crap, prim. prev.artzy wrote:Gomila govana??Ergot wrote:Sto i dalje ne znaci da se ne radi o gomili govana. Koga boli neka stvar za vodnikom Salkanovicem.?kustah wrote:Izvinjavam se, ipak je ovo autenticno!
a ovo:
neko mu je malo provukao moju "omiljenu" retorikuRat u BiH bio je primitivan i užasan
O ratu u Bosni i Hercegovini danas kaže kako je bio primitivan u svakom pogledu, od samih razloga izbijanja rata pa do načina vođenja. “Bio je to rat nalik Prvom svjetskom. Rovovski. Sve strane su koristile tisuće nagaznih mina, ubijalo se snajperima, tenkovima, minobacačima, najviše civile. Užas poput sadašnjeg Iraka”, sjeća se vodnik Salkanović i dodaje kako je u tom ratu želio volontirati kako bi vidio barem malo akcije.
il je pamcenje krace kako je gu*ici bolje....
-
back in black
- Posts: 57
- Joined: 28/11/2006 22:00
#144
Da ne bi ispalo da reklamiram neku stranicu, i da ne postavljam linkove evo tekstova nekih -pa da se pročita. Ko želi da vidi ko ih je napisao neka ukuca ime autora i provjeri koje su to veličine.
Naši plaćenici u Iraku
I dok je predsjednik Bush zauzimao podijum da održi svoje zadnje obraćanje naciji u utorak, za to vrijeme je pet američkih familija dobilo novost koja je u zadnje vrijeme postala vrlo česta:neko od njihovih voljenih je ubijen u Iraku. Ali u ovom slučaju, ubijeni nisu bili civili, kao što su mediji izvjestili, a nisu bili ni američki vojnici. Radilo se ustvari o vrlo obučenim i istreniranim plaćenicima koji su bili razmješteni u Iraku, bivšim zaposlenicima privatne vojne kompanije iz Sjeverne Karoline- Blackwater USA.
Ova kompanija je dospjela na naslovne strane novina na početku 2004.godine kada su četvorica plaćenika iz ove kompanije dočekani u zasjedi i spaljeni u „osinjem gnijezdu“ Faludži-dva ugljenisana, beživotna tijela ostavljena su satima da vise na mostu u Faludži.
Ovaj incident predstavlja prekretnicu u ovom ratu, raspalio je američku opsadu i napade na Faludžu i pomogao u raspirivanju iračkog otpora koji raste sve do današnjeg dana.
Sada, kompanija Blackwater je ponovo na naslovnicama, podsjećajući nas koliko je ustvari ovaj rat postao privatiziran. U utorak, jedan od helikoptera ove kompanije je srušen u jednoj od najnasilnijih bagdadskih oblasti. Ljudi koji su ubijeni bili su zaduženi za osiguranje diplomata prema ugovoru koji vrijedi 300 miliona dolara, a koji je Blackwater potpisao sa State Departmentom 2003. godine i gdje su na početku radili na obezbjeđenju Paula Bremera III.
Sadašnji američki ambasador Zalmay Khalilzad, kojega takođe štiti Blackwater, izjavio je da je išao u mrtvačnicu da pogleda tijela poginulih, tvrdeći da okolnosti oko njihove smrti nisu razjašnjene zbog „ magle rata“.
Bush uopše nije spomenuo rušenje ovoga helikoptera za vrijeme svoga redovnog obraćanja naciji.Ali je spomenuo istu stvar koja je učinila da ovaj rat u Iraku postane sve privatniji, a to je potreba za još više trupa u Iraku. Predsjednik je tražio od Kongresa da odobri povećanje snaga u Iraku za oko 92.000 vojnika u idućih pet godina. A tada je spomenuo i novu inicijativu koja će predstavljati značajan događaj u američkom katastrofalnom odgovoru(tzv rekonstrukciji) ratne mašine, a to je stvaranje rezervnih civilnih snaga.
„ Takav rezervni korpus bi funkcionirao slično kao što funkcionira i naša vojna rezerva. On bi olakšao teret naoružanih jedinica dozvoljavajući nam da unajmimo civile koji posjeduju potrebne i kritične vještine i koji bi služili u misijama vani onda kada je to potrebno SAD-u“-objavio je Bush. Ovo je upravo ono što administracija već radi, većinom iza leđa američkom narodu i sa malo uticaja od strane Kongresa. Bush i njegovi politički saveznici koriste novac od poreza koji plaćaju građani da vode svoju nelegalnu laboratoriju i da izvode svoje eksperimente. A Irak je ustvari čudovište Frankenstein.
Već sada, plaćenici (private contractors) čine drugu po snazi silu u Iraku. Prema zadnjim podacima, tamo se nalazi oko 100 000 plaćenika, od kojih 48.000 radi kao plaćeni vojnici, stoji u izvještaju Vlade. Ovi vojnici rade bez skoro ikakvog nadzora ili efektivnih legalnih ograničenja, i ovakva praksa u Iraku sve više se širi.Mnogi od ovih plaćenika zarade i po 1000 dolara na dan, puno više nego obični vojnici u američkoj vojsci. I pored toga, ove snage su politički skrivene, a njihove smrti se oficijelno ni ne broje.
Predložena ideja o stvaranju ovoga civilnog rezervnog korpusa nije samo predsjednikova ideja. Jedna verzija ove ideje se pojavila prije dvije godine od milijardera Erica Princea, konzervativnog vlasnika kompanije Blackwater USA i čovjeka koji je godinama radio na tome da se plaćenici „prepakiraju“ i priznaju kao legitimne snage. Na početku 2005.godine Prince-veliki novčani donator za predsjednika i njegove saveznike- spomenuo je ideju na jednoj vojnoj konferenciji o „ brigadi plaćenika“ kao dodatak priznatim vojnim snagama.
„ Osnovna briga njih u Pentagonu jeste povećanje broja regularnih vojnika ...dužnosnici žele da dodaju oko 30 000 novih ljudi, i oni govore da će to koštati od 3,6-4 milijarde dolara. Dobro, prema mojoj matematici, to dođe oko 135 000 dolara po vojniku....Mi to možemo uraditi mnogo jeftinije.“-rekao je on.
Prince nije samo čovjek sa idejom-on je čovjek sa svojom vlastitom armijom. Blackwater je počeo sa radom 1996.godine sa svojim vojnik privatnim kampom“ da bi pokrio sve veće zahtjeve za osiguranje vlade“.
Danas, plaćenici su duboko uvučeni u vojne krugove i obavještajne agencije da bi pojačali ešalone Bijele kuće. Oni su osigurali status elitne pretorijanske garde u globalnom „ratu protiv terora“, sa najvećom vojnom privatnom bazom u svijetu, sa oko 20 aviona i helikoptera i sa 20 000 vojnika u pripravnosti.
Od Iraka i Afganistana preko hurikanom opustošenih ulica New Orleansa do sastanaka sa guvernerom Arnoldom Schwarzeneggerom u vezi sa odgovorom u slučaju katastrofe u Californiji, Blackwater se sada ponaša poput FedExa za sve operacije vezane sa odbranu i „domovinsku sigurnost“. Takva snaga u rukama jedne kompanije, koju vodi neokrižar i bankar predsjednika, otjelovljuje „vojno-industrijski kompleks“. Na ovo je predsjednik Eisenhower upozorio još 1961. godine.
Dalja privatizacija naše državne ratne mašine-ili izmišljanje novih načina za jačanje vojne ekspanzije sa zgodnim imenima poput „Civilni rezervni korpus“- biće razarajući udarac za budućnost (ionako uzdrmane) američke demokratije.
JEREMY SCAHILL
Trošenje milijardi u Iraku
Naše misli potresla je prošlosedmična procjena američke vlade da će Bushov tzv. „rat protiv terorizma“ (uključujući i Afganistan i Irak) kostati najmanje 690 milijardi dolara do 2008. godine. Ovo je više o totalnih troškova I. Svjetskog rata, rata u Koreji, Vijetnamu , a jedini rat sa više troškova II.svjetski rat.
Ovo znači da će do 2008 godine, Bushovi ratovi u muslimanskom svijetu koštati svakog američkog muškaraca, ženu i dijete oko 2300 dolara.
Poraz se približava u Iraku, a situacija u Afganistanu kreće u istom smjeru. I sada američki obavještajci izvještavaju da je Al Qaida jača nego ikada prije. Osama bin Laden, koji kaže da jedini način da se ograniči i ukine američki uticaj na muslimane je napad na njene financije, sada se sigurno samozadovoljno smješka. Kao što su to znali i nekadašnji kraljevi, u ratu, novac je važan isto toliko koliko armija i vojska. Ratovi uvijek koštaju više nego što se to na početku planiralo.
Prvobitni arhitekt agresije na Irak, bivši zamjenik ministra odbrane Paul Wolfowitz, uvjeravao je Amerikance da će taj rat koštati samo oko 40 milijardi dolara. Troškovi okupacije Iraka, tvrdio je on, će se pokriti sa iračkom naftom. Sad je on na čelu Svjetske banke.
Govoreći o epskom idiotluku, moramo spomenuti i čovjeka kojega je Wolfowitz postavio za prokonzula u okupiranom Iraku, poznatog konzervativnog republikanskog plaćenika Paula Bremera.
Za vrijeme svoga 14-mjesečnog manadata , kada je upravljao Irakom, Bremer je počinio dvije velike budaleštine.On je raspustio iračku armiju i policiju, a onda otpustio cijelu vladu i njene službenike koji su bili članovi Saddamove Bass-partije. Na taj način Irak je ostavio bez snaga sigurnosti i funkcionalne vlade. Kaos se morao desiti poslije toga.
Za nekoliko stotina miliona dolara, SAD je mogla unajmiti većinu Sadamove bivše armije, policije i birokrata. Umjesto toga, administracija Bush/Cheney ih je proglasila odmetnicima i počela koristiti šitske milicije i odrede smrti u borni protiv sunnijskog pokreta otpora, izazivajući na taj način današnji sunijsko-šitski građanski rat.
Kaos u ,od SAD-a okupiranom, te kolaps bankarskog sistema i socijalnih programa koje je pokrenula i vodila Bass-partija, primorala je Washington da pošalje 363 t novčanica od 100 dolara u Bagdad. Ovaj novac, koji pripada Iračanima, došao je od UN-ovog programa „Hrana za naftu“.Bremerovi ljudi su „preuzeli“ 12 milijardi dolara od tih para. Dodatnih 800 miliona dolara je ukradeno od marionetskih američkih figura u tzv iračkom ministarstvu odbrane. Ali nedostatako i krađa ovih 12,8 milijardi dolara je samo vrh ledenog brijega.
Američke korporacije u saradnji sa desnim krilom republikanske stranke, poput Halliburtona, te plaćeničke firme poput Blackwatera, zaradile su milijarde dolara u Iraku. Halliburton, čiji je „bivši“ savjetnik i podpresjednik Cheney, nagrađen je sa ugovorima vrijednim 16 milijardi dolara od strane američke vlade. Ove sedmice, demokrati napokon pokreću saslušanja koja trebaju da otkriju ovaj cunami korupcije, koji se desio okupacijom i pljačkanjem Iraka. Gdje su nestale milijarde dolara, koje su lopovi iz i u saradnji sa Bijelom kućom pokrali, vjerovatno se nikad neće otkriti.
Cijela prljava priča o 100.000 američkih plaćenika (private contractors) koji su unajmljeni od strane američke vlade tek se počinje otkrivati. Prema vladinom Accountability Office-u, najmanje 48.000 ovih plaćenika su privatni revolveraši koji rade za stotine američkih vojnih korporacija i firmi poput Blackwatera i Vinnella. Ovi dobro naoružani desperadosi su zakon sami za sebe i ne nalaze se pod ničijom ingerencijom.Neki od ovih plaćenika zarađuju i po 1000 dolara dnevno u Afganistanu i Iraku.
Blackwater ima najveću na svijetu privatnu armiju, svoju vojnu bazu sa oko 20.000 vojnika i sa jakom zračnom potporom.Ovakav veliki broj plaćenika uvijek je velika prijetnja. Oni mogu predestavljati i veliku unutrašnju opasnost za Ameriku, dajući blisku podršku nekim ekstremnim, desničarskim skupinama u samom SAD-u.
Bijela kuća želi da pomogne plaćanje rastućih troškova svojih ratova tako što će smanjiti troškove za zdravstvo i starije građane.I dok se policija u Washington D.C-u ne usuđuje više da patrolira južnim dijelovima glavnog grada, zbog enormnog rasta kriminala, dotle „predsjednik“ Cheney i podpredsjednik „Bush“ šalju 82. zračnu diviziju da pacifizira Bagdad. Ako ovo nije ekstremni teatar apsurda, onda ja ne znam šta je.
By Eric Margolis
Toronto Sun
Naši plaćenici u Iraku
I dok je predsjednik Bush zauzimao podijum da održi svoje zadnje obraćanje naciji u utorak, za to vrijeme je pet američkih familija dobilo novost koja je u zadnje vrijeme postala vrlo česta:neko od njihovih voljenih je ubijen u Iraku. Ali u ovom slučaju, ubijeni nisu bili civili, kao što su mediji izvjestili, a nisu bili ni američki vojnici. Radilo se ustvari o vrlo obučenim i istreniranim plaćenicima koji su bili razmješteni u Iraku, bivšim zaposlenicima privatne vojne kompanije iz Sjeverne Karoline- Blackwater USA.
Ova kompanija je dospjela na naslovne strane novina na početku 2004.godine kada su četvorica plaćenika iz ove kompanije dočekani u zasjedi i spaljeni u „osinjem gnijezdu“ Faludži-dva ugljenisana, beživotna tijela ostavljena su satima da vise na mostu u Faludži.
Ovaj incident predstavlja prekretnicu u ovom ratu, raspalio je američku opsadu i napade na Faludžu i pomogao u raspirivanju iračkog otpora koji raste sve do današnjeg dana.
Sada, kompanija Blackwater je ponovo na naslovnicama, podsjećajući nas koliko je ustvari ovaj rat postao privatiziran. U utorak, jedan od helikoptera ove kompanije je srušen u jednoj od najnasilnijih bagdadskih oblasti. Ljudi koji su ubijeni bili su zaduženi za osiguranje diplomata prema ugovoru koji vrijedi 300 miliona dolara, a koji je Blackwater potpisao sa State Departmentom 2003. godine i gdje su na početku radili na obezbjeđenju Paula Bremera III.
Sadašnji američki ambasador Zalmay Khalilzad, kojega takođe štiti Blackwater, izjavio je da je išao u mrtvačnicu da pogleda tijela poginulih, tvrdeći da okolnosti oko njihove smrti nisu razjašnjene zbog „ magle rata“.
Bush uopše nije spomenuo rušenje ovoga helikoptera za vrijeme svoga redovnog obraćanja naciji.Ali je spomenuo istu stvar koja je učinila da ovaj rat u Iraku postane sve privatniji, a to je potreba za još više trupa u Iraku. Predsjednik je tražio od Kongresa da odobri povećanje snaga u Iraku za oko 92.000 vojnika u idućih pet godina. A tada je spomenuo i novu inicijativu koja će predstavljati značajan događaj u američkom katastrofalnom odgovoru(tzv rekonstrukciji) ratne mašine, a to je stvaranje rezervnih civilnih snaga.
„ Takav rezervni korpus bi funkcionirao slično kao što funkcionira i naša vojna rezerva. On bi olakšao teret naoružanih jedinica dozvoljavajući nam da unajmimo civile koji posjeduju potrebne i kritične vještine i koji bi služili u misijama vani onda kada je to potrebno SAD-u“-objavio je Bush. Ovo je upravo ono što administracija već radi, većinom iza leđa američkom narodu i sa malo uticaja od strane Kongresa. Bush i njegovi politički saveznici koriste novac od poreza koji plaćaju građani da vode svoju nelegalnu laboratoriju i da izvode svoje eksperimente. A Irak je ustvari čudovište Frankenstein.
Već sada, plaćenici (private contractors) čine drugu po snazi silu u Iraku. Prema zadnjim podacima, tamo se nalazi oko 100 000 plaćenika, od kojih 48.000 radi kao plaćeni vojnici, stoji u izvještaju Vlade. Ovi vojnici rade bez skoro ikakvog nadzora ili efektivnih legalnih ograničenja, i ovakva praksa u Iraku sve više se širi.Mnogi od ovih plaćenika zarade i po 1000 dolara na dan, puno više nego obični vojnici u američkoj vojsci. I pored toga, ove snage su politički skrivene, a njihove smrti se oficijelno ni ne broje.
Predložena ideja o stvaranju ovoga civilnog rezervnog korpusa nije samo predsjednikova ideja. Jedna verzija ove ideje se pojavila prije dvije godine od milijardera Erica Princea, konzervativnog vlasnika kompanije Blackwater USA i čovjeka koji je godinama radio na tome da se plaćenici „prepakiraju“ i priznaju kao legitimne snage. Na početku 2005.godine Prince-veliki novčani donator za predsjednika i njegove saveznike- spomenuo je ideju na jednoj vojnoj konferenciji o „ brigadi plaćenika“ kao dodatak priznatim vojnim snagama.
„ Osnovna briga njih u Pentagonu jeste povećanje broja regularnih vojnika ...dužnosnici žele da dodaju oko 30 000 novih ljudi, i oni govore da će to koštati od 3,6-4 milijarde dolara. Dobro, prema mojoj matematici, to dođe oko 135 000 dolara po vojniku....Mi to možemo uraditi mnogo jeftinije.“-rekao je on.
Prince nije samo čovjek sa idejom-on je čovjek sa svojom vlastitom armijom. Blackwater je počeo sa radom 1996.godine sa svojim vojnik privatnim kampom“ da bi pokrio sve veće zahtjeve za osiguranje vlade“.
Danas, plaćenici su duboko uvučeni u vojne krugove i obavještajne agencije da bi pojačali ešalone Bijele kuće. Oni su osigurali status elitne pretorijanske garde u globalnom „ratu protiv terora“, sa najvećom vojnom privatnom bazom u svijetu, sa oko 20 aviona i helikoptera i sa 20 000 vojnika u pripravnosti.
Od Iraka i Afganistana preko hurikanom opustošenih ulica New Orleansa do sastanaka sa guvernerom Arnoldom Schwarzeneggerom u vezi sa odgovorom u slučaju katastrofe u Californiji, Blackwater se sada ponaša poput FedExa za sve operacije vezane sa odbranu i „domovinsku sigurnost“. Takva snaga u rukama jedne kompanije, koju vodi neokrižar i bankar predsjednika, otjelovljuje „vojno-industrijski kompleks“. Na ovo je predsjednik Eisenhower upozorio još 1961. godine.
Dalja privatizacija naše državne ratne mašine-ili izmišljanje novih načina za jačanje vojne ekspanzije sa zgodnim imenima poput „Civilni rezervni korpus“- biće razarajući udarac za budućnost (ionako uzdrmane) američke demokratije.
JEREMY SCAHILL
Trošenje milijardi u Iraku
Naše misli potresla je prošlosedmična procjena američke vlade da će Bushov tzv. „rat protiv terorizma“ (uključujući i Afganistan i Irak) kostati najmanje 690 milijardi dolara do 2008. godine. Ovo je više o totalnih troškova I. Svjetskog rata, rata u Koreji, Vijetnamu , a jedini rat sa više troškova II.svjetski rat.
Ovo znači da će do 2008 godine, Bushovi ratovi u muslimanskom svijetu koštati svakog američkog muškaraca, ženu i dijete oko 2300 dolara.
Poraz se približava u Iraku, a situacija u Afganistanu kreće u istom smjeru. I sada američki obavještajci izvještavaju da je Al Qaida jača nego ikada prije. Osama bin Laden, koji kaže da jedini način da se ograniči i ukine američki uticaj na muslimane je napad na njene financije, sada se sigurno samozadovoljno smješka. Kao što su to znali i nekadašnji kraljevi, u ratu, novac je važan isto toliko koliko armija i vojska. Ratovi uvijek koštaju više nego što se to na početku planiralo.
Prvobitni arhitekt agresije na Irak, bivši zamjenik ministra odbrane Paul Wolfowitz, uvjeravao je Amerikance da će taj rat koštati samo oko 40 milijardi dolara. Troškovi okupacije Iraka, tvrdio je on, će se pokriti sa iračkom naftom. Sad je on na čelu Svjetske banke.
Govoreći o epskom idiotluku, moramo spomenuti i čovjeka kojega je Wolfowitz postavio za prokonzula u okupiranom Iraku, poznatog konzervativnog republikanskog plaćenika Paula Bremera.
Za vrijeme svoga 14-mjesečnog manadata , kada je upravljao Irakom, Bremer je počinio dvije velike budaleštine.On je raspustio iračku armiju i policiju, a onda otpustio cijelu vladu i njene službenike koji su bili članovi Saddamove Bass-partije. Na taj način Irak je ostavio bez snaga sigurnosti i funkcionalne vlade. Kaos se morao desiti poslije toga.
Za nekoliko stotina miliona dolara, SAD je mogla unajmiti većinu Sadamove bivše armije, policije i birokrata. Umjesto toga, administracija Bush/Cheney ih je proglasila odmetnicima i počela koristiti šitske milicije i odrede smrti u borni protiv sunnijskog pokreta otpora, izazivajući na taj način današnji sunijsko-šitski građanski rat.
Kaos u ,od SAD-a okupiranom, te kolaps bankarskog sistema i socijalnih programa koje je pokrenula i vodila Bass-partija, primorala je Washington da pošalje 363 t novčanica od 100 dolara u Bagdad. Ovaj novac, koji pripada Iračanima, došao je od UN-ovog programa „Hrana za naftu“.Bremerovi ljudi su „preuzeli“ 12 milijardi dolara od tih para. Dodatnih 800 miliona dolara je ukradeno od marionetskih američkih figura u tzv iračkom ministarstvu odbrane. Ali nedostatako i krađa ovih 12,8 milijardi dolara je samo vrh ledenog brijega.
Američke korporacije u saradnji sa desnim krilom republikanske stranke, poput Halliburtona, te plaćeničke firme poput Blackwatera, zaradile su milijarde dolara u Iraku. Halliburton, čiji je „bivši“ savjetnik i podpresjednik Cheney, nagrađen je sa ugovorima vrijednim 16 milijardi dolara od strane američke vlade. Ove sedmice, demokrati napokon pokreću saslušanja koja trebaju da otkriju ovaj cunami korupcije, koji se desio okupacijom i pljačkanjem Iraka. Gdje su nestale milijarde dolara, koje su lopovi iz i u saradnji sa Bijelom kućom pokrali, vjerovatno se nikad neće otkriti.
Cijela prljava priča o 100.000 američkih plaćenika (private contractors) koji su unajmljeni od strane američke vlade tek se počinje otkrivati. Prema vladinom Accountability Office-u, najmanje 48.000 ovih plaćenika su privatni revolveraši koji rade za stotine američkih vojnih korporacija i firmi poput Blackwatera i Vinnella. Ovi dobro naoružani desperadosi su zakon sami za sebe i ne nalaze se pod ničijom ingerencijom.Neki od ovih plaćenika zarađuju i po 1000 dolara dnevno u Afganistanu i Iraku.
Blackwater ima najveću na svijetu privatnu armiju, svoju vojnu bazu sa oko 20.000 vojnika i sa jakom zračnom potporom.Ovakav veliki broj plaćenika uvijek je velika prijetnja. Oni mogu predestavljati i veliku unutrašnju opasnost za Ameriku, dajući blisku podršku nekim ekstremnim, desničarskim skupinama u samom SAD-u.
Bijela kuća želi da pomogne plaćanje rastućih troškova svojih ratova tako što će smanjiti troškove za zdravstvo i starije građane.I dok se policija u Washington D.C-u ne usuđuje više da patrolira južnim dijelovima glavnog grada, zbog enormnog rasta kriminala, dotle „predsjednik“ Cheney i podpredsjednik „Bush“ šalju 82. zračnu diviziju da pacifizira Bagdad. Ako ovo nije ekstremni teatar apsurda, onda ja ne znam šta je.
By Eric Margolis
Toronto Sun
-
back in black
- Posts: 57
- Joined: 28/11/2006 22:00
#145
Tri američke vojske u Iraku
Irački rat se bliži svojoj četvrtoj godišnjici. Sve više pozivajući u bojne redove, čak i pomalo očajan, predsjednik Bush je odlučio da pošalje dodatnih 21.500 vojnika u borbu. Oni će se pridružiti armiji od 150.000 vojnika koja se već nalazi tamo.
U govoru od 10.januara, u kojem je objašnjavao ovu svoju odluku, predsjednik Bush se koristio gotovo apokaliptičnim terminima i izrazima, poput onoga da će „neuspjeh u Iraku biti katastrofa za SAD“. Nije teško primjetiti sličnost sa situacijom za vrijeme gubitka rata u Vijetnamu.
Marta 1967.godine, predsjednik Lyndon Johnson je objavio;“ Dok naša obaveza u Vijetnamu zahtijeva više ljudi i više opreme, neki glasovi se čuju kako govore protiv toga.Vlada je bila natjeravana i moljakana da odustane, da nađe neki izgovor i napusti Vijetnam , ali ako mi posrnemo, snage kaosa će pobjediti i suočićemo se sa decenijama agresije i borbi. Za nas izbor je jasan. Mi trebamo ostati na dosadašnjem kursu. I mi ćemo ostati na dosadašnjem kursu.“
Američke snage u Iraku nisi ni približno onolike kolike su bile za vrijeme rata u Vijetnamu. Broj američkih vojnika u ratu u Vijetnamu se povećavao od 20.000 1964.godine do više od pola miliona 1969.godine.Ali ova razlika između ove dvije vojske, i ove dvije situacije, je mnogo manja nego što obični ljudi misle. Jer u Iraku ima sigurno više od jedna američke armije.
U.S. Army #2
Decembra 2006.godine, prema tvrdnjama Washington Posta „tamo se nalazilo oko 100.000 vladinih plaćenika koji su djelovali u Iraku, ne računajući subkontraktore (ljude koje su iznajmljivali plaćenici), broj koji se približavao ukupnom broju američkih vojnika koji su razmješteni tamo. Ovo je sve dio nove američke politike iznajmljivanja usluga civila za pomoć na bojnom polju.“
Ovi plaćenici, od kojih su najveći broj bivši američki vojnici, obavljaju mnoge važne usluge za američku armiju, od prevodilaca koji idu zajedno sa američkim patrolama, obavještajnih analitičara, zaštitara i telohranitelja, ispitivača u zatvorima(uključujući i ispitivanje u Abu Ghraibu), pa sve do onih plaćenika koji rade na održavanju i radu sa vojnom opremom, koji grade vojne baze, kuhaju i čiste za vojnike. Sve ove aktivnosti bi morali raditi vojnici. Mnogi od ovih plaćenika žive zajedno sa vojskom u bazama.A dosada priznati gubici su oko 650 ovih plaćenika.
Broj ovih plaćenika sugerira da efektivni broj američkih snaga u Iraku već sada prelazi brojku od 250.000 vojnika i da se ovaj broj stalno povećava.
I dok su privatni vojni plaćenici plaćeni od strane američke vlade, i dok su vrlo važni dio američke okupacijske mašine u Iraku, oni ujedno nisu pod ingerencijom niti lokalnih zakona niti zakona američke vojske.Uzmimo samo jedan primjer. Američki vojni sud je sudio i osudio (na vrlo bijedne kazne) neke američke vojnike osuđene zbog mučenja u Abu Ghraibu, ali plaćenici koji su učestvovali u tome, zaposleni od strane američke vojske, nisu se suočili sa nikakvom kaznom.
Prema tvrdnjama Petera Singera, eksperta za američke plaćenike „...nijedan plaćenik iz cjelokupne vojne industrije i Iraku nije bio optužen za nikakav zločin u zadnje tri i po godine. Sa obzirom na broj plaćenika, uzmimo samo za primjer poznate incidente,to je zastrašujući podatak“
Ovo će se možda i promjeniti. Jedna sitna klauzula dodana u zakon o odbrani, stavlja ove plaćenike pod ingerenciju američkih vojnih sudova.(koji su sve, ali ne oštri prema zločincima u svojim redovima)
U.S. Army #3
Treća američka armija u Iraku je nevidljiva armija,koju ne vodi ni dužnost, niti pohlepa-nego potreba. Istraga koju je sproveo Chicago Tribune razotkrila je neke ružne istine o subkontraktorima, ljudima koji su plaćeni za fizički rad od strane većih američkih tvrtki i drugih vojnih, privatnih, plaćeničkih firmi.
Međunarodna mreža ovih kompanija dovela je na hiljade ovakvih radnika u Irak. Novinar-istražitelj iz Tribuna je otkrio da „poslodavci koji rade za velike firme i brokeri obično zadržavaju pasoše ovih radnika, obmanjujući ih u stvarima vezano za njihovu sigurnost ili nekim klauzulama u ugovoru, a prisiljavaju ih da idu u Irak čak i na taj način što im prijete da će im uskratiti vodu ili hranu“. (U velikom broju slučajeva radnici i ne znaju da idu u Irak, a kada uđu u Irak, potpuno ovise od svojih poslodavaca).
Čak je i američka vojska potvrdila da se krše zakoni vezani za ljudski trafficking i naredila plaćeničkim firmama (civil contractors) „ da vrate pasoše koje su ilegalno oduzeli od radnika koji rade u američkim bazama“.
Teško je zamisliti šta će uraditi novih dodatnih dvadesetak hiljada američkih vojnika u Iraku, kad ništa novo nije uspjelo da uradi 250.000 vojnika koji se već sada nalaze u Iraku (još kada se doda ovome tzv.iračka armija i policija, cifra vojnika pod američkom komandom se još više povećava). Jedino čemu se je nadati jeste pogoršanje situacije, na što upozoravaju mnogi ljudi.
Nedavne ankete pokazuju da većina Amerikanaca se protivi Bushovoj odluci da pošalje dodatne trupe u Irak-CNN-ova anketa je došla do rezultata da je 66% Amerikanaca protiv toga.Oko polovine (53%) smatra da Kongres treba blokirati ovaj Bushov plan.Više od pola Amerikanaca (57%) misli da SAD gubi rat u Iraku.
Ova Bushova odluka je stekla mnoge protivnike u najvišim vojnim i političkim krugovima SAD-a.
Colin Powell, nekada vjerni Bushov saradnik i čovjek koji je obavljao mnogobrojne dužnosti za vrijeme svoje političke karijere, izjavio je:“ Nisam uvjeren da nove, dodatne trupe koje se šalju u Bagdad u cilju sprečavanja sektaškog nasilja, i kontrolisanja građanskog rata-mogu išta pomoći.“
Još jedan bivši predsjednički savjetnik, Zbigniew Brzezinski, izrekao je još oštrije osude. Pišući za Washington Post, Brzezinski je opisao Bushov plan za novu vojnu akciju u Iraku kao „ nešto što ima ogranićčenu taktičku korist i nikakvu stratešku vrijednost.Nije dovoljno pobijediti u ratu vojno. Ovaj novi plan će uljučiti američke snage u krvave ulične borbe koje neće riješiti postojeće nasilje, sektaško nasilje, a pogotovo antiameričke akcije gerilaca.“
Za Brezezinskog rat u Iraku je uvijek bio osuđen na propast.Ustvrdio je da se „SAD ponašaju kao kolonijalna sila u Iraku.Ali vrijeme kolonijalizma je prošlo.Vođenje kolonijalnog rata u post-kolonijalnom dobu je poraz.To je fatalna pogreška Bushove politike.“
Američke tri armije u Iraku sada broje više od 250 000 ljudi.To je broj ljudi i uloženog novca koji je kompatibilan sa ratom u Vijetnamu.Iskustvo Vijetnama nam je pokazalo da slanje novih trupa(ili promjena lokalnog vođstva, što će biti najvjerovatnije sljedeća inicijativa američke politike) ne može spasiti misiju osuđenu na propast.Američka imperijalna avantura na Irak je propala. Pitanje je da li će sada SAD prihvatiti poraz i brzo se povući, ili će kao u Vijetnamu, postati još nemilosrdniji, okrenuti se protiv ljudi koje navodno štite, i još više rasplamsati ovaj rat.Dok nasilje raste,političari će se ušutati i postati nemilosrdniji i okrutniji, a cjelokupna situacija je postati krvavija i gora.
Zia Mian
Counterpunch.com
Irački rat se bliži svojoj četvrtoj godišnjici. Sve više pozivajući u bojne redove, čak i pomalo očajan, predsjednik Bush je odlučio da pošalje dodatnih 21.500 vojnika u borbu. Oni će se pridružiti armiji od 150.000 vojnika koja se već nalazi tamo.
U govoru od 10.januara, u kojem je objašnjavao ovu svoju odluku, predsjednik Bush se koristio gotovo apokaliptičnim terminima i izrazima, poput onoga da će „neuspjeh u Iraku biti katastrofa za SAD“. Nije teško primjetiti sličnost sa situacijom za vrijeme gubitka rata u Vijetnamu.
Marta 1967.godine, predsjednik Lyndon Johnson je objavio;“ Dok naša obaveza u Vijetnamu zahtijeva više ljudi i više opreme, neki glasovi se čuju kako govore protiv toga.Vlada je bila natjeravana i moljakana da odustane, da nađe neki izgovor i napusti Vijetnam , ali ako mi posrnemo, snage kaosa će pobjediti i suočićemo se sa decenijama agresije i borbi. Za nas izbor je jasan. Mi trebamo ostati na dosadašnjem kursu. I mi ćemo ostati na dosadašnjem kursu.“
Američke snage u Iraku nisi ni približno onolike kolike su bile za vrijeme rata u Vijetnamu. Broj američkih vojnika u ratu u Vijetnamu se povećavao od 20.000 1964.godine do više od pola miliona 1969.godine.Ali ova razlika između ove dvije vojske, i ove dvije situacije, je mnogo manja nego što obični ljudi misle. Jer u Iraku ima sigurno više od jedna američke armije.
U.S. Army #2
Decembra 2006.godine, prema tvrdnjama Washington Posta „tamo se nalazilo oko 100.000 vladinih plaćenika koji su djelovali u Iraku, ne računajući subkontraktore (ljude koje su iznajmljivali plaćenici), broj koji se približavao ukupnom broju američkih vojnika koji su razmješteni tamo. Ovo je sve dio nove američke politike iznajmljivanja usluga civila za pomoć na bojnom polju.“
Ovi plaćenici, od kojih su najveći broj bivši američki vojnici, obavljaju mnoge važne usluge za američku armiju, od prevodilaca koji idu zajedno sa američkim patrolama, obavještajnih analitičara, zaštitara i telohranitelja, ispitivača u zatvorima(uključujući i ispitivanje u Abu Ghraibu), pa sve do onih plaćenika koji rade na održavanju i radu sa vojnom opremom, koji grade vojne baze, kuhaju i čiste za vojnike. Sve ove aktivnosti bi morali raditi vojnici. Mnogi od ovih plaćenika žive zajedno sa vojskom u bazama.A dosada priznati gubici su oko 650 ovih plaćenika.
Broj ovih plaćenika sugerira da efektivni broj američkih snaga u Iraku već sada prelazi brojku od 250.000 vojnika i da se ovaj broj stalno povećava.
I dok su privatni vojni plaćenici plaćeni od strane američke vlade, i dok su vrlo važni dio američke okupacijske mašine u Iraku, oni ujedno nisu pod ingerencijom niti lokalnih zakona niti zakona američke vojske.Uzmimo samo jedan primjer. Američki vojni sud je sudio i osudio (na vrlo bijedne kazne) neke američke vojnike osuđene zbog mučenja u Abu Ghraibu, ali plaćenici koji su učestvovali u tome, zaposleni od strane američke vojske, nisu se suočili sa nikakvom kaznom.
Prema tvrdnjama Petera Singera, eksperta za američke plaćenike „...nijedan plaćenik iz cjelokupne vojne industrije i Iraku nije bio optužen za nikakav zločin u zadnje tri i po godine. Sa obzirom na broj plaćenika, uzmimo samo za primjer poznate incidente,to je zastrašujući podatak“
Ovo će se možda i promjeniti. Jedna sitna klauzula dodana u zakon o odbrani, stavlja ove plaćenike pod ingerenciju američkih vojnih sudova.(koji su sve, ali ne oštri prema zločincima u svojim redovima)
U.S. Army #3
Treća američka armija u Iraku je nevidljiva armija,koju ne vodi ni dužnost, niti pohlepa-nego potreba. Istraga koju je sproveo Chicago Tribune razotkrila je neke ružne istine o subkontraktorima, ljudima koji su plaćeni za fizički rad od strane većih američkih tvrtki i drugih vojnih, privatnih, plaćeničkih firmi.
Međunarodna mreža ovih kompanija dovela je na hiljade ovakvih radnika u Irak. Novinar-istražitelj iz Tribuna je otkrio da „poslodavci koji rade za velike firme i brokeri obično zadržavaju pasoše ovih radnika, obmanjujući ih u stvarima vezano za njihovu sigurnost ili nekim klauzulama u ugovoru, a prisiljavaju ih da idu u Irak čak i na taj način što im prijete da će im uskratiti vodu ili hranu“. (U velikom broju slučajeva radnici i ne znaju da idu u Irak, a kada uđu u Irak, potpuno ovise od svojih poslodavaca).
Čak je i američka vojska potvrdila da se krše zakoni vezani za ljudski trafficking i naredila plaćeničkim firmama (civil contractors) „ da vrate pasoše koje su ilegalno oduzeli od radnika koji rade u američkim bazama“.
Teško je zamisliti šta će uraditi novih dodatnih dvadesetak hiljada američkih vojnika u Iraku, kad ništa novo nije uspjelo da uradi 250.000 vojnika koji se već sada nalaze u Iraku (još kada se doda ovome tzv.iračka armija i policija, cifra vojnika pod američkom komandom se još više povećava). Jedino čemu se je nadati jeste pogoršanje situacije, na što upozoravaju mnogi ljudi.
Nedavne ankete pokazuju da većina Amerikanaca se protivi Bushovoj odluci da pošalje dodatne trupe u Irak-CNN-ova anketa je došla do rezultata da je 66% Amerikanaca protiv toga.Oko polovine (53%) smatra da Kongres treba blokirati ovaj Bushov plan.Više od pola Amerikanaca (57%) misli da SAD gubi rat u Iraku.
Ova Bushova odluka je stekla mnoge protivnike u najvišim vojnim i političkim krugovima SAD-a.
Colin Powell, nekada vjerni Bushov saradnik i čovjek koji je obavljao mnogobrojne dužnosti za vrijeme svoje političke karijere, izjavio je:“ Nisam uvjeren da nove, dodatne trupe koje se šalju u Bagdad u cilju sprečavanja sektaškog nasilja, i kontrolisanja građanskog rata-mogu išta pomoći.“
Još jedan bivši predsjednički savjetnik, Zbigniew Brzezinski, izrekao je još oštrije osude. Pišući za Washington Post, Brzezinski je opisao Bushov plan za novu vojnu akciju u Iraku kao „ nešto što ima ogranićčenu taktičku korist i nikakvu stratešku vrijednost.Nije dovoljno pobijediti u ratu vojno. Ovaj novi plan će uljučiti američke snage u krvave ulične borbe koje neće riješiti postojeće nasilje, sektaško nasilje, a pogotovo antiameričke akcije gerilaca.“
Za Brezezinskog rat u Iraku je uvijek bio osuđen na propast.Ustvrdio je da se „SAD ponašaju kao kolonijalna sila u Iraku.Ali vrijeme kolonijalizma je prošlo.Vođenje kolonijalnog rata u post-kolonijalnom dobu je poraz.To je fatalna pogreška Bushove politike.“
Američke tri armije u Iraku sada broje više od 250 000 ljudi.To je broj ljudi i uloženog novca koji je kompatibilan sa ratom u Vijetnamu.Iskustvo Vijetnama nam je pokazalo da slanje novih trupa(ili promjena lokalnog vođstva, što će biti najvjerovatnije sljedeća inicijativa američke politike) ne može spasiti misiju osuđenu na propast.Američka imperijalna avantura na Irak je propala. Pitanje je da li će sada SAD prihvatiti poraz i brzo se povući, ili će kao u Vijetnamu, postati još nemilosrdniji, okrenuti se protiv ljudi koje navodno štite, i još više rasplamsati ovaj rat.Dok nasilje raste,političari će se ušutati i postati nemilosrdniji i okrutniji, a cjelokupna situacija je postati krvavija i gora.
Zia Mian
Counterpunch.com
-
back in black
- Posts: 57
- Joined: 28/11/2006 22:00
#146
Rat sjenki
Proveo sam najveći dio svoga života kao reporter koji je izvještavao sa mjesta gdje su se vodili pobunjenički i gerilski ratovi. Oko 5 godina izvještavanja iz ratova u Salvadoru, Nikaragvi i Guatemali, zatim 7 godina na Bliskom istoku, gdje sam izvještavao o dvije palestinke intifade te o građanskom ratu u Alžiru i Sudanu, te na kraju tri godine izvještavanja o ratovima na Balkanu, uključujući pobunu u srpskoj provinciji Kosovo vođenu od strane Oslobodilačke vojske Kosova.
Mnogi od ovih ratova protiv pobunjenkia vođeni su „stručno“, kao što je to bila protupobunjenička operacija američke vojske u Salvadoru ili francuska protupobunjenička akcija u Alžiru (ne ulazeći u pravednost tih akcija); druge akcije nisu bile takve, kao što je ona na Kosovu, koju je predvodila srbijanska vlada i koja je bila otprilike glupa i brutalna poput ove naše u Iraku.
Plan da se pošalje dodatnih 21.500 vojnika u Irak biće zapamćen kao suptilna , ali katastrofalna, promjena načina vođenja rata-promjena koja će gotovo sigurno povećati mjesečni bilans mrtvih među američkim ubijenim i ranjenim vojnicima. Predsjednik je i upozorio da će se „smrtonosni akti nasilja nastaviti, i mi moramo očekivati više iračkih i američkih žrtava.“
U njegovoj verziji rata, ti gubici će nam omogućiti da se izvučemo iz rupe u koju smo upali i da izađemo da nas obasja svjetlo pobjede.
Na nesreću, za Iračane i za nas, ono što predsjednik predlaže je greška katastrofalnih proporcija. Ovaj plan odbacuje osnovna pravila protugerilskog ratovanja i o učiniće američke trupe još ranjivijim, još izloženijim i u većoj opasnosti u ovom ratu sjenki.
Protugerilski ili protupobunjenički rat je , kao prvo i najvažnije, politički rat.On zahtijeva umjeće, kao i političku i kulturološku osjećajnost, koju američki vojnici i komandanti, od kojih većina ne zna arapski jezik toliko da čita znakove uz cestu, ne posjeduje.
Vojni udari moraju uvjek biti limitirani, rijetki i kirurški precizni-taktika strana devetnaestogodišnjem prestrašenom vojniku koji ispuca 1000 metaka u minuti iz svog M249 SAWS u okupljenje Iračane nekoliko momenata nakon što improvizirana eksplozivna naprava eksplodira.
Najveći neuspjeh u Iraku je bio taj što su se koristile američke snage da okupiraju zemlju i onda, kada je počelo sektaško nasilje i kada su američke trupe ubile hiljade nevinih Iračana, se krenulo sa građenjem „proxy“ armije sastavljene od iračkih kvinslinga i šija. Bio sam preneražen od samog starta. Mi smo izgubili rat,i u iračkim očima to je bio uvijek „naš“ rat sve od trenutka kada su naše invazione trupe sa oružjem se probile do Bagdada.
Konvencionalne armije, kao što je naša u Iraku, dolaze opremljene sa snagom sa kojom snaga gerilaca se ne može uspoređivati. Ova snaga uključuje veliku udarnu i vatrenu moć, podršku iz zraka i razvijenu obavještajnu i komunikacionu infrastrukturu koja omogućuje brze i efektivne odgovore, kao i sposobnost, u borbi prsa u prsa, da se nadjača neprijatelj.
Ali konvencionalne prednosti, posebno kada se okupira strana , neprijateljska teritorija, često ima ozbiljne i fatalne nedostatke, nedostatke koji su uočljivi u Iraqu, a posebno u Bagdadu.
Najveći dio ovih novih trupa će ići u Bagdad, skoro podvostručujući broj borbenih trupa u Bagdadu. 4000 marinaca će ići u iračku zapadnu provinciju Al Anbar, gdje američki komandanti priznaju da 30.000 vojnika koji su tamo stacionirani je izgubilo kontrolu nad provincijom od strane islamističkih gerilaca.Tako se sada u Iraku nalazi oko 140.000 američkih vojnika, od kojih su 50.000 borbene trupe. (Te još oko 100.000 plaćenika)
Američke snage, zbog toga što kontrolišu infrastrukturu zemlje, često moraju ostati u određenim, stacioniranim pozicijama. A trupe koje su stacionirane lako su podložne napadima malih, mobilnih gerilskih skupina.Za vrijeme rata u Salvadoru novi gerilci, za svoje prvo ubistvo, slani su da napadnu noću neki od mnogobrojnih malih mostova koje je držala vladina vojska. Nepokretne trupe su bile tako ranjive, da su gerilci-novaci skoro uvijek uspijevali u svojim napadima.
Vojnici i marinci u Iraku su zatvoreni u dobro utvrđene i zaštićene baze, iako su i one izložene periodičnim napadima minobacačima i napadima bombaša samoubojica. Trupe izlaze van iz tih baza u konvojima oklopnjaka koji se kreću brzo po sredini ulica da bi se pokazali ili da bi zaštitili rute opskrbe. Konstantni i brzi pokret je ono što osigurava preživljavanje. Okupacione snage su naučile koji je rizik ostati stacioniran i ne kretati se. Ali sada predsjednik Bush, koji zna vrlo malo o ratu kao što zna malo o diplomaciji, želi da oduzme vojsci ovu mobilnost.
„U ranijim operacijama, iračke i američke snage su očistile mnoga područja od terorista i pobunjenika, ali kada bi se naše trupe prebacile na neke druge mete, ubice bi se vratile“ kaže nam predsjednik. „Ovaj put, mi ćemo imati dovoljno snaga da zadržimo područja koja su očišćena...“
„Naša prethodna nastojanja da osiguramo Bagdad propala su zbog dva osnovna razloga: nije bilo dovoljno iračkih i američkih trupa da osiguraju područja koja su očišćena od terorista i pobunjenika“ objašnjava Bush i nastavlja:“ i bilo je previše ograničernja trupama koje smo imali.“
Ali predsjednik i nekoliko generala koji su progutali svoj ponos i vjerovatno svoj integritet da bi ga poduprli, propustili su da objasne ili da shvate realnost okupacije. Prisustvo većeg broja trupa na ulicama Bagdada, trupa koje jedino razumiju da nametnu svoju volju silom, izazvaće rast bijesa kod Iračana koji su kako-tako i podržavali Amerikance. One će podići tenzije i izazvati pojačanje napada na američke snage, koje, sputane i zbijene, biće još lakše mete.
Islamska gerila je uradila ono što smo mi propustili da uradimo. Oni su izgradili veliku i efektivnu snabdjevačku bazu u svojim zajednicama, zajednicama u kojima mi nikada nismo bili sposobni doprijeti sa Humvejima ili iz sigurnosti Zelene zone. Većina gerilaca su Iračani.Oni pričaju arapski. Mole se u zajedničkim džamijama. Namirnice i opskrbu kupuju na lokalnim pijacama. Oni vole svoju zemlju. Mnogi od njih su platili strašnu cijenu zbog svoga patriotizma i svoje vjere. Njihova okolina i njihovo susjedstvo je sigurno. A za nas ono nikad nije bilo sigurno. Niti će biti.
I slanje trupa Amerikanaca iz Texasa, Ohia ili New Yorka da patroliraju tim ulicama neće učiniti Ameriku niti Irak sigurnijim. Takav postupak će osigurati da još više iračkih i američkih majki i očeva, mrze Georgea W.Busha u dugim noćima ogorčenja i žalosti.
Chris Hedges
A nije čudno što neki napadaju razne stranice kad im je intelektualni domet otprilike ovakav...http://vanjic.blogger.ba/
Proveo sam najveći dio svoga života kao reporter koji je izvještavao sa mjesta gdje su se vodili pobunjenički i gerilski ratovi. Oko 5 godina izvještavanja iz ratova u Salvadoru, Nikaragvi i Guatemali, zatim 7 godina na Bliskom istoku, gdje sam izvještavao o dvije palestinke intifade te o građanskom ratu u Alžiru i Sudanu, te na kraju tri godine izvještavanja o ratovima na Balkanu, uključujući pobunu u srpskoj provinciji Kosovo vođenu od strane Oslobodilačke vojske Kosova.
Mnogi od ovih ratova protiv pobunjenkia vođeni su „stručno“, kao što je to bila protupobunjenička operacija američke vojske u Salvadoru ili francuska protupobunjenička akcija u Alžiru (ne ulazeći u pravednost tih akcija); druge akcije nisu bile takve, kao što je ona na Kosovu, koju je predvodila srbijanska vlada i koja je bila otprilike glupa i brutalna poput ove naše u Iraku.
Plan da se pošalje dodatnih 21.500 vojnika u Irak biće zapamćen kao suptilna , ali katastrofalna, promjena načina vođenja rata-promjena koja će gotovo sigurno povećati mjesečni bilans mrtvih među američkim ubijenim i ranjenim vojnicima. Predsjednik je i upozorio da će se „smrtonosni akti nasilja nastaviti, i mi moramo očekivati više iračkih i američkih žrtava.“
U njegovoj verziji rata, ti gubici će nam omogućiti da se izvučemo iz rupe u koju smo upali i da izađemo da nas obasja svjetlo pobjede.
Na nesreću, za Iračane i za nas, ono što predsjednik predlaže je greška katastrofalnih proporcija. Ovaj plan odbacuje osnovna pravila protugerilskog ratovanja i o učiniće američke trupe još ranjivijim, još izloženijim i u većoj opasnosti u ovom ratu sjenki.
Protugerilski ili protupobunjenički rat je , kao prvo i najvažnije, politički rat.On zahtijeva umjeće, kao i političku i kulturološku osjećajnost, koju američki vojnici i komandanti, od kojih većina ne zna arapski jezik toliko da čita znakove uz cestu, ne posjeduje.
Vojni udari moraju uvjek biti limitirani, rijetki i kirurški precizni-taktika strana devetnaestogodišnjem prestrašenom vojniku koji ispuca 1000 metaka u minuti iz svog M249 SAWS u okupljenje Iračane nekoliko momenata nakon što improvizirana eksplozivna naprava eksplodira.
Najveći neuspjeh u Iraku je bio taj što su se koristile američke snage da okupiraju zemlju i onda, kada je počelo sektaško nasilje i kada su američke trupe ubile hiljade nevinih Iračana, se krenulo sa građenjem „proxy“ armije sastavljene od iračkih kvinslinga i šija. Bio sam preneražen od samog starta. Mi smo izgubili rat,i u iračkim očima to je bio uvijek „naš“ rat sve od trenutka kada su naše invazione trupe sa oružjem se probile do Bagdada.
Konvencionalne armije, kao što je naša u Iraku, dolaze opremljene sa snagom sa kojom snaga gerilaca se ne može uspoređivati. Ova snaga uključuje veliku udarnu i vatrenu moć, podršku iz zraka i razvijenu obavještajnu i komunikacionu infrastrukturu koja omogućuje brze i efektivne odgovore, kao i sposobnost, u borbi prsa u prsa, da se nadjača neprijatelj.
Ali konvencionalne prednosti, posebno kada se okupira strana , neprijateljska teritorija, često ima ozbiljne i fatalne nedostatke, nedostatke koji su uočljivi u Iraqu, a posebno u Bagdadu.
Najveći dio ovih novih trupa će ići u Bagdad, skoro podvostručujući broj borbenih trupa u Bagdadu. 4000 marinaca će ići u iračku zapadnu provinciju Al Anbar, gdje američki komandanti priznaju da 30.000 vojnika koji su tamo stacionirani je izgubilo kontrolu nad provincijom od strane islamističkih gerilaca.Tako se sada u Iraku nalazi oko 140.000 američkih vojnika, od kojih su 50.000 borbene trupe. (Te još oko 100.000 plaćenika)
Američke snage, zbog toga što kontrolišu infrastrukturu zemlje, često moraju ostati u određenim, stacioniranim pozicijama. A trupe koje su stacionirane lako su podložne napadima malih, mobilnih gerilskih skupina.Za vrijeme rata u Salvadoru novi gerilci, za svoje prvo ubistvo, slani su da napadnu noću neki od mnogobrojnih malih mostova koje je držala vladina vojska. Nepokretne trupe su bile tako ranjive, da su gerilci-novaci skoro uvijek uspijevali u svojim napadima.
Vojnici i marinci u Iraku su zatvoreni u dobro utvrđene i zaštićene baze, iako su i one izložene periodičnim napadima minobacačima i napadima bombaša samoubojica. Trupe izlaze van iz tih baza u konvojima oklopnjaka koji se kreću brzo po sredini ulica da bi se pokazali ili da bi zaštitili rute opskrbe. Konstantni i brzi pokret je ono što osigurava preživljavanje. Okupacione snage su naučile koji je rizik ostati stacioniran i ne kretati se. Ali sada predsjednik Bush, koji zna vrlo malo o ratu kao što zna malo o diplomaciji, želi da oduzme vojsci ovu mobilnost.
„U ranijim operacijama, iračke i američke snage su očistile mnoga područja od terorista i pobunjenika, ali kada bi se naše trupe prebacile na neke druge mete, ubice bi se vratile“ kaže nam predsjednik. „Ovaj put, mi ćemo imati dovoljno snaga da zadržimo područja koja su očišćena...“
„Naša prethodna nastojanja da osiguramo Bagdad propala su zbog dva osnovna razloga: nije bilo dovoljno iračkih i američkih trupa da osiguraju područja koja su očišćena od terorista i pobunjenika“ objašnjava Bush i nastavlja:“ i bilo je previše ograničernja trupama koje smo imali.“
Ali predsjednik i nekoliko generala koji su progutali svoj ponos i vjerovatno svoj integritet da bi ga poduprli, propustili su da objasne ili da shvate realnost okupacije. Prisustvo većeg broja trupa na ulicama Bagdada, trupa koje jedino razumiju da nametnu svoju volju silom, izazvaće rast bijesa kod Iračana koji su kako-tako i podržavali Amerikance. One će podići tenzije i izazvati pojačanje napada na američke snage, koje, sputane i zbijene, biće još lakše mete.
Islamska gerila je uradila ono što smo mi propustili da uradimo. Oni su izgradili veliku i efektivnu snabdjevačku bazu u svojim zajednicama, zajednicama u kojima mi nikada nismo bili sposobni doprijeti sa Humvejima ili iz sigurnosti Zelene zone. Većina gerilaca su Iračani.Oni pričaju arapski. Mole se u zajedničkim džamijama. Namirnice i opskrbu kupuju na lokalnim pijacama. Oni vole svoju zemlju. Mnogi od njih su platili strašnu cijenu zbog svoga patriotizma i svoje vjere. Njihova okolina i njihovo susjedstvo je sigurno. A za nas ono nikad nije bilo sigurno. Niti će biti.
I slanje trupa Amerikanaca iz Texasa, Ohia ili New Yorka da patroliraju tim ulicama neće učiniti Ameriku niti Irak sigurnijim. Takav postupak će osigurati da još više iračkih i američkih majki i očeva, mrze Georgea W.Busha u dugim noćima ogorčenja i žalosti.
Chris Hedges
A nije čudno što neki napadaju razne stranice kad im je intelektualni domet otprilike ovakav...http://vanjic.blogger.ba/
-
back in black
- Posts: 57
- Joined: 28/11/2006 22:00
#147
Plaćenika više nego američkih vojnika
http://www.baltimoresun.com/news/nation ... -headlines
Inače neko je spomenuo američku pomoć bosni...meni odmah padne na um embargo na pružje i raznorazna dopuštanja da se dogodi genocid..i padne mi na um kad su nas zaustavili u oslobađanju Bosne..evo jedan tekst od novinara Oslobođenja šefke hodžića, koji je kasnije objavljen u njegovoj knjizi "Bosanski ratnici"
Umor i „pješčani sat“
Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović je , u razgovoru sa Bernarom Anri Levijem (Bernard Jenri Levy) prije nekoliko dana u Parizu, otkrio „tajni djelić istorije“, o posljednjim fazama operacije oslobađanja Bosanske krajine.
Upravo o tome Levi je pisao u francuskoj štampi. Dakle 11.oktobra 1995.godine, neposredno pred potpisivanje primirja, Izetbegović je, navodi Levi, tražio još malo vremena da bi naša Armija oslobodila Prijedor i Omarsku. I za to dobio –samo dva dana. Kako za dva dana naši nisu uspjeli da oslobode Prijedor i Omarsku, predsjednik Izetbegović je, piše Levi, tražio još vremena, ali je njegov zahtjev odbijen. Tako se Izetbegović, kako se izrazio Levi, s bolom u duši priklonio i potpisao primirje.
Kao reporter „Oslobođenja“ pratio sam te posljednje vojne operacije koje je vodila naša Armija, djelimično u sadejstvu sa HV i HVO, u Bosanskoj krajini septembra i oktobra prošle godine, odnosno sve do potpisivanja primirja, pa i dalje. Pratio sam i šta se na ovm dijelu ratišta događalo, ta „dodatna dva dana“ kad nismo uspjeli da oslobodimo Prijedor i Omarsku, a i ta dan-dva nakon što se predsjednik Izetbegović „s bolom u duši, priklonuo i potpisao.“ Igrom sudbine, tog istorijskog 14.oktobra 1995.godine, dakle „dan poslije“, bio sam jedini novinar, a i svjedok, burnog susreta u hotelu „Sanus“ u Sanskom Mostu ključnih ljudi u tom trenutku i na tom jestu-generala Atifa Dudakovića, Mehmeda Alagića i Vahida Karavelića.
Kad sam krenuo u Bosansku krajinu 18.septembra 1995.godine sa generalom Rifatom Bilajcom otišao sam na Vlašić, gdje se na IKM-u nalazio komandant Sedmog korpusa Mehmed Alagić. On mi je odobrio da u Krajinu putujem sa 17.krajiškom viteškom i dijelom Komande Korpusa koji su se, sa Fikretom Ćuskićem na čelu, spremali na svoj „dugi marš“ i Krajinu. Tada mi je Alagić sugerisao da se u Krajini zadržim duže i ne propustim istorijsku priliku-smotru Sedmog i Petog Korpusa u Banjaluci. On je u tu smotru bio apsolutno uvjeren.
Tri dana kasnije, 21.septembra divozijski general Atig Dzdaković izvršio je na Petrovačkoj visoravni veličanstvenu smotru nekoliko hiljada vitezova iz 17.krajiške, koji su prethodne noći stigli iz centralne Bosne.
Tada je on održao zatvoreni sastanak sa dijelom Komande 7.korpusa i Komandom 17.viteške. Dudaković je i meni dozvolio da tom sastanku prisustvujem. Za priču o „tajnom dijelu historije“ karakteristične su ove Dudakovićeve riječi koje sam zabilježio, a koje su, razumije se, tada bile vojna tajna.
„Mi imamo na raspoloaganju 27 dana“ rekao je, između ostalog,on“ „Šta uradimo i koliko oslobodimo zemlje za tih 27 dana, uradili smo i oslobodili. Poslije toga nam svjetska zajednica neće dozvoliti da bilo što učinimo. Doduše, tu još možemo dobiti dva dana kao na „neposlušnost“ generala, pa još nešto na „neposlušnost“ nižih starješina, ali sve to skupa ne može izmijeniti stvar.“
I onda su uslijedile one već poznate velike bitke u Bosanskoj krajini.Prvo, četnička ofanziva, pa naša kontraofanziva. U međuvremenu, u Bosansku krajinu, po naređenju komandanta Rasima Delića, prebačeno je nekoliko brigada iz više korpusa, a u Ključ se preselila i Komanda 7.Korpusa sa generalom Alagićem na čelu. U Krajinu je više puta dolazio i komandant naše Armije....U Zagrebu je također, održan sastanak na najvišem državnom nivou i vojnom vrhu između naše zemlje i Hrvatske kada su dofovorene zajedničke vojne operacije ARBiH, HV-a i HVO-a.
Do sada šira javnost nije znala da je u ime ARBiH u novoosnovanoj zajedničkoj komandi svim našim snagama koje su se borile u Krajini komandovao general Vahid Karavelić, a hrvatskim snagama general-pukovnik Ante Gotovina.
Što se tiče rasporeda jedinica naše Armije, u operaciji „oslobađanja zapadne Bosne“, odnosno Bosanske krajine, bile su formirane tri grupe:“Sjever“ pod komandom brigadira Mirsada Selmanovića, „Centar“ pod komandom generala Dudakovića i „jug“ pod komandom generala Mehmeda Alagića. Do 12.oktobra, kada je trebalo da stupi na snagu primirje, združene snage ARBiH, HV i HVO oslobodile su Sanski Most i dijelove opštine Mrkonjić Grada, te dosta manjih i većoh mjesta, planina i prevoja.
Primirje je „na papiru“ stupilo na snagu 12.oktpbra, ali su borbe i dalje nastavljene. Baš tog dana sam vidio jednu od najljepših slika u ratu: dugu, dugu kolonu tenkova, transportera, borbenih vozila, haubica raznih kalibara, VBR-ova, minobacača, PAT-ova, kamiona, autobusa i drugih vozila punih bosanskih vojnika, koji su, vidjelo se to, bili umorni i premoreni od danonoćnih borbi. Sve je to ibrzo krenulo ka Prijedoru i Omarskoj.
Za borbe koje su nastavljene 12. i 13.oktobra prema Prijedoru i Omarskoj mislio sam da su to one koje vode „neposlušni generali“ , o čemu je govorio Dudaković. Sada znamo da su i ta dva dana bila legalna i da ih je predsjednik Izetbegović dobio na poklon od Amerikanaca.
A šta se na ovom ratištu događalo poslije isteka i ta dva dana u kojima nismo oslobodili Prijedor i Omarsku i kada je, kako piše Levi, predsjednik Izetbegović 13.oktobra, s bolom u duši, potpisao primirje?
Prvo je,14.oktobra, rano ujutro, oko šest i trideset, u Bihać stigao general Karavelić koji je generalu Dudakoviću prenio naredbu o obustavljanju borbenih dejstava, a zatim je istu naredbu u Ključu prenio i generalu Alagiću. Ipak, i 14. oktobra borbe su nastavljene. Toga dana, oko dva sata popodne, u Sanski Most su stigli sa ratišta generali Dudaković i Karavelić. Dudaković je mnogobrojnim novinarima dao kratku izjavu i ljut otišao u hotel „Sanus“ Pitao sam Karavelića, koji je inače tih dana često bio na ovom ratištu, noće li borbe prestati ili će se nastaviti. „Prestaće“ rekao je kratko i otišao Dudakoviću u dugu, prizemnu salu hotela „Sanus“. Sjedili su u dnu sale, ispred koje je stajao naoružan borac i nikom nije dozvoljavao pristup njima dvojici.
U međuvremenu, pojavi se komandant Gardijske brigade, pukovnik Dževad Rađo koji kaže kako su njegovi gardisti otišli predaleko, te da ih jedan susjed ne može da prati. Dodao je da su, inače, i gardisti, a i drugi borci „popadali s nogu“ od umora. S njim i majorom Hilmom Suljićem kratko sam iz centra veze, postavljenog u kolima ispred hotela, pratio borbena dejstva. Na jednom pravcu četnici su čak i probili naše linije.
Znao sam da se, ipak, najznačajnije stvari događaju u dugoj Sali hotela „Sanus“, gdje su se nalazili generali Dudaković i Karavelić. Našao sam načina da se i ja nađem sa njima. Ubrzo dođe i general Alagić, mrk i ljut. Tako su se u ovoj Sali, prvi put zajedno nakon naredbe o prekidu borbi, našli u tom trenutku tri ključna čovjeka u ovom dijelu naše zemlje. Dva „vatrena sata“ provedoh i ja sa njima.
U početku su Dudaković I Alagić bili spremni da izigravaju „neposlušne generale“, po cijenu da budu smijenjeni sa položaja komandanta korpusa-samo da oslobode Prijedor i Omarsku. General Dudaković je ponovio nekoliko puta da se oni „danas, po svaku cijenu, bilo gdje moraju sastati sa predsjednikom Izetbegovićem“. Planirao je da od predsjednika Izetbegovića, kao vrhovnog komandanta, traži odobrenje za nastavak borbi, jer su im, očito, dva dana „generalske neposlušnosti“ bila nedovoljna za oslobađanje Prijedora i Omarske. Ali, toga dana helikopteri zbog magle nisu mogli da polete iz Sanskog Mosta, čak ni kada je trebalo prevoziti mrtve i ranjene.
Kasnije sam saznao i za druge planove kako da nhaši anstave dejestva za oslobađanje Omarske i Prijedora, a da budu „bez grijeha“. Npr, da se saopšti kako se „general Karavelić još nije pojavio u Krajini i da se ne zna gdje je“, te da generali Dudaković i Alagić „još nisu primili nikakvo naređenje o prekidu borbi“.
Ipak, u toj sali hotela „Sanus“ u Sanskom Mostu, tog istorijskog 14.oktobra 1995.godine zabilježio sam i trenutke „slijeganja“ ljutih Krajišnika Dudakovića i Alagića. Mirnije su govorili o svemu i pričali o tome kako je sasvim ozbiljna prijetnja svjetske zajednice da će NATO dići avione na nas ako ne obustavimo ofanzivu. Pa, da će prvo, kao opomenu, bombardovati kasarnu „Adil Bešić“ u Bihaću.
Kasnije sam pitao generala Dudakovića koliko mu je trebalo još vremena da oslobodimo Prijedor.
„Imali smo vremena dovoljno, ali nismo imali svježih snaga. Nedostajao nam je bataljon odmornih boraca“ odgovorio je on.
Dok su trajale ove ratne operacije, jedan umorni borac mi je rekao nešto slično:“ Samo kad bismo imali vremena za odmor 48 sati, da odemo ženama, da se ispavamo, ne bismo se zaustavili do Drine.“
Ali, više nije bilo vremena. Pješčani sat za rat u Bosni i Hercegovini iscurio je 14.oktobra 1995.godine.
http://www.baltimoresun.com/news/nation ... -headlines
Inače neko je spomenuo američku pomoć bosni...meni odmah padne na um embargo na pružje i raznorazna dopuštanja da se dogodi genocid..i padne mi na um kad su nas zaustavili u oslobađanju Bosne..evo jedan tekst od novinara Oslobođenja šefke hodžića, koji je kasnije objavljen u njegovoj knjizi "Bosanski ratnici"
Umor i „pješčani sat“
Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović je , u razgovoru sa Bernarom Anri Levijem (Bernard Jenri Levy) prije nekoliko dana u Parizu, otkrio „tajni djelić istorije“, o posljednjim fazama operacije oslobađanja Bosanske krajine.
Upravo o tome Levi je pisao u francuskoj štampi. Dakle 11.oktobra 1995.godine, neposredno pred potpisivanje primirja, Izetbegović je, navodi Levi, tražio još malo vremena da bi naša Armija oslobodila Prijedor i Omarsku. I za to dobio –samo dva dana. Kako za dva dana naši nisu uspjeli da oslobode Prijedor i Omarsku, predsjednik Izetbegović je, piše Levi, tražio još vremena, ali je njegov zahtjev odbijen. Tako se Izetbegović, kako se izrazio Levi, s bolom u duši priklonio i potpisao primirje.
Kao reporter „Oslobođenja“ pratio sam te posljednje vojne operacije koje je vodila naša Armija, djelimično u sadejstvu sa HV i HVO, u Bosanskoj krajini septembra i oktobra prošle godine, odnosno sve do potpisivanja primirja, pa i dalje. Pratio sam i šta se na ovm dijelu ratišta događalo, ta „dodatna dva dana“ kad nismo uspjeli da oslobodimo Prijedor i Omarsku, a i ta dan-dva nakon što se predsjednik Izetbegović „s bolom u duši, priklonuo i potpisao.“ Igrom sudbine, tog istorijskog 14.oktobra 1995.godine, dakle „dan poslije“, bio sam jedini novinar, a i svjedok, burnog susreta u hotelu „Sanus“ u Sanskom Mostu ključnih ljudi u tom trenutku i na tom jestu-generala Atifa Dudakovića, Mehmeda Alagića i Vahida Karavelića.
Kad sam krenuo u Bosansku krajinu 18.septembra 1995.godine sa generalom Rifatom Bilajcom otišao sam na Vlašić, gdje se na IKM-u nalazio komandant Sedmog korpusa Mehmed Alagić. On mi je odobrio da u Krajinu putujem sa 17.krajiškom viteškom i dijelom Komande Korpusa koji su se, sa Fikretom Ćuskićem na čelu, spremali na svoj „dugi marš“ i Krajinu. Tada mi je Alagić sugerisao da se u Krajini zadržim duže i ne propustim istorijsku priliku-smotru Sedmog i Petog Korpusa u Banjaluci. On je u tu smotru bio apsolutno uvjeren.
Tri dana kasnije, 21.septembra divozijski general Atig Dzdaković izvršio je na Petrovačkoj visoravni veličanstvenu smotru nekoliko hiljada vitezova iz 17.krajiške, koji su prethodne noći stigli iz centralne Bosne.
Tada je on održao zatvoreni sastanak sa dijelom Komande 7.korpusa i Komandom 17.viteške. Dudaković je i meni dozvolio da tom sastanku prisustvujem. Za priču o „tajnom dijelu historije“ karakteristične su ove Dudakovićeve riječi koje sam zabilježio, a koje su, razumije se, tada bile vojna tajna.
„Mi imamo na raspoloaganju 27 dana“ rekao je, između ostalog,on“ „Šta uradimo i koliko oslobodimo zemlje za tih 27 dana, uradili smo i oslobodili. Poslije toga nam svjetska zajednica neće dozvoliti da bilo što učinimo. Doduše, tu još možemo dobiti dva dana kao na „neposlušnost“ generala, pa još nešto na „neposlušnost“ nižih starješina, ali sve to skupa ne može izmijeniti stvar.“
I onda su uslijedile one već poznate velike bitke u Bosanskoj krajini.Prvo, četnička ofanziva, pa naša kontraofanziva. U međuvremenu, u Bosansku krajinu, po naređenju komandanta Rasima Delića, prebačeno je nekoliko brigada iz više korpusa, a u Ključ se preselila i Komanda 7.Korpusa sa generalom Alagićem na čelu. U Krajinu je više puta dolazio i komandant naše Armije....U Zagrebu je također, održan sastanak na najvišem državnom nivou i vojnom vrhu između naše zemlje i Hrvatske kada su dofovorene zajedničke vojne operacije ARBiH, HV-a i HVO-a.
Do sada šira javnost nije znala da je u ime ARBiH u novoosnovanoj zajedničkoj komandi svim našim snagama koje su se borile u Krajini komandovao general Vahid Karavelić, a hrvatskim snagama general-pukovnik Ante Gotovina.
Što se tiče rasporeda jedinica naše Armije, u operaciji „oslobađanja zapadne Bosne“, odnosno Bosanske krajine, bile su formirane tri grupe:“Sjever“ pod komandom brigadira Mirsada Selmanovića, „Centar“ pod komandom generala Dudakovića i „jug“ pod komandom generala Mehmeda Alagića. Do 12.oktobra, kada je trebalo da stupi na snagu primirje, združene snage ARBiH, HV i HVO oslobodile su Sanski Most i dijelove opštine Mrkonjić Grada, te dosta manjih i većoh mjesta, planina i prevoja.
Primirje je „na papiru“ stupilo na snagu 12.oktpbra, ali su borbe i dalje nastavljene. Baš tog dana sam vidio jednu od najljepših slika u ratu: dugu, dugu kolonu tenkova, transportera, borbenih vozila, haubica raznih kalibara, VBR-ova, minobacača, PAT-ova, kamiona, autobusa i drugih vozila punih bosanskih vojnika, koji su, vidjelo se to, bili umorni i premoreni od danonoćnih borbi. Sve je to ibrzo krenulo ka Prijedoru i Omarskoj.
Za borbe koje su nastavljene 12. i 13.oktobra prema Prijedoru i Omarskoj mislio sam da su to one koje vode „neposlušni generali“ , o čemu je govorio Dudaković. Sada znamo da su i ta dva dana bila legalna i da ih je predsjednik Izetbegović dobio na poklon od Amerikanaca.
A šta se na ovom ratištu događalo poslije isteka i ta dva dana u kojima nismo oslobodili Prijedor i Omarsku i kada je, kako piše Levi, predsjednik Izetbegović 13.oktobra, s bolom u duši, potpisao primirje?
Prvo je,14.oktobra, rano ujutro, oko šest i trideset, u Bihać stigao general Karavelić koji je generalu Dudakoviću prenio naredbu o obustavljanju borbenih dejstava, a zatim je istu naredbu u Ključu prenio i generalu Alagiću. Ipak, i 14. oktobra borbe su nastavljene. Toga dana, oko dva sata popodne, u Sanski Most su stigli sa ratišta generali Dudaković i Karavelić. Dudaković je mnogobrojnim novinarima dao kratku izjavu i ljut otišao u hotel „Sanus“ Pitao sam Karavelića, koji je inače tih dana često bio na ovom ratištu, noće li borbe prestati ili će se nastaviti. „Prestaće“ rekao je kratko i otišao Dudakoviću u dugu, prizemnu salu hotela „Sanus“. Sjedili su u dnu sale, ispred koje je stajao naoružan borac i nikom nije dozvoljavao pristup njima dvojici.
U međuvremenu, pojavi se komandant Gardijske brigade, pukovnik Dževad Rađo koji kaže kako su njegovi gardisti otišli predaleko, te da ih jedan susjed ne može da prati. Dodao je da su, inače, i gardisti, a i drugi borci „popadali s nogu“ od umora. S njim i majorom Hilmom Suljićem kratko sam iz centra veze, postavljenog u kolima ispred hotela, pratio borbena dejstva. Na jednom pravcu četnici su čak i probili naše linije.
Znao sam da se, ipak, najznačajnije stvari događaju u dugoj Sali hotela „Sanus“, gdje su se nalazili generali Dudaković i Karavelić. Našao sam načina da se i ja nađem sa njima. Ubrzo dođe i general Alagić, mrk i ljut. Tako su se u ovoj Sali, prvi put zajedno nakon naredbe o prekidu borbi, našli u tom trenutku tri ključna čovjeka u ovom dijelu naše zemlje. Dva „vatrena sata“ provedoh i ja sa njima.
U početku su Dudaković I Alagić bili spremni da izigravaju „neposlušne generale“, po cijenu da budu smijenjeni sa položaja komandanta korpusa-samo da oslobode Prijedor i Omarsku. General Dudaković je ponovio nekoliko puta da se oni „danas, po svaku cijenu, bilo gdje moraju sastati sa predsjednikom Izetbegovićem“. Planirao je da od predsjednika Izetbegovića, kao vrhovnog komandanta, traži odobrenje za nastavak borbi, jer su im, očito, dva dana „generalske neposlušnosti“ bila nedovoljna za oslobađanje Prijedora i Omarske. Ali, toga dana helikopteri zbog magle nisu mogli da polete iz Sanskog Mosta, čak ni kada je trebalo prevoziti mrtve i ranjene.
Kasnije sam saznao i za druge planove kako da nhaši anstave dejestva za oslobađanje Omarske i Prijedora, a da budu „bez grijeha“. Npr, da se saopšti kako se „general Karavelić još nije pojavio u Krajini i da se ne zna gdje je“, te da generali Dudaković i Alagić „još nisu primili nikakvo naređenje o prekidu borbi“.
Ipak, u toj sali hotela „Sanus“ u Sanskom Mostu, tog istorijskog 14.oktobra 1995.godine zabilježio sam i trenutke „slijeganja“ ljutih Krajišnika Dudakovića i Alagića. Mirnije su govorili o svemu i pričali o tome kako je sasvim ozbiljna prijetnja svjetske zajednice da će NATO dići avione na nas ako ne obustavimo ofanzivu. Pa, da će prvo, kao opomenu, bombardovati kasarnu „Adil Bešić“ u Bihaću.
Kasnije sam pitao generala Dudakovića koliko mu je trebalo još vremena da oslobodimo Prijedor.
„Imali smo vremena dovoljno, ali nismo imali svježih snaga. Nedostajao nam je bataljon odmornih boraca“ odgovorio je on.
Dok su trajale ove ratne operacije, jedan umorni borac mi je rekao nešto slično:“ Samo kad bismo imali vremena za odmor 48 sati, da odemo ženama, da se ispavamo, ne bismo se zaustavili do Drine.“
Ali, više nije bilo vremena. Pješčani sat za rat u Bosni i Hercegovini iscurio je 14.oktobra 1995.godine.
