Šta bi CNN dao za snimak ove scene što ju je ovjekovječio Rikard Larma:ins wrote:CNN Backstory 08.04., prime time, cijeli posvecen podsjecanju na 20 godina opsade kroz rad CNN
http://cnn.com/video/?/video/internatio ... n-rust.cnn
Sarajevska crvena linija
-
PipiDugaDevetka
- Posts: 19071
- Joined: 25/12/2003 00:00
- Location: Živim u nadi RBiH, druge adrese nemam. Uostalom, mislim da genocidne Kartagene treba demontirati.
#551 Re: Sarajevska crvena linija
-
LaBomba
- Posts: 683
- Joined: 28/03/2009 01:21
#552 Re: Sarajevska crvena linija
Pa ko ovde prica o "napovoljnijoj ponudi na tenderu"?? Ja ili neko drugi? Prelistaj malo. Vidis da nekima nije bitno GDJE su kupljene, samo da je jeftinije.kojeime wrote:Ovo je savrsen primjer izvrtanja cinjenica i pokusaj potvrdjivanja vlastite teze na namjerno laziranim postavkama. Nikome ne smeta cijena po kojoj su stolice kupljene, smeta GDJE su kupljene. Cijena ne moze ponistiti cinjenicu mjesta kupovine, to jeste ne bi bio problem da su kupljene negdje drugo i placene skuplje.LaBomba wrote:Kao sto rekoh, nekima je vaznije sto su stolice mozda kupljene jeftinije...
-
LaBomba
- Posts: 683
- Joined: 28/03/2009 01:21
#553 Re: Sarajevska crvena linija
Jedino ako smatras vrlinom trpljenje ponizenja.[/quote]silver testelone wrote:pa zar nije naša vrlina poštovanje zakona? šta nas briga da li ostali poštuju :SLaBomba wrote:Kao sto rekoh, nekima je vaznije sto su stolice mozda kupljene jeftinije(iako oni nemaju nista od toga), nego sta simbolizuju te stolice. Cuj zakon je zakon. de mi reci, koji su "zakon" postovali oni koji pobise ove ljude, sto im se postavljau stolice? Ma nista nije vazno.
ne smatram, kao što ni to ne smatram poniženjem. Poniženje je za mene zadrtost, stojanje u mjestu nakon 20 godina ili život u historiji. Poniženje mi je to da nemamo firme koja zna napraviti jebenu plastičnu stolicu u 21. vijeku pa smo primorani uvoziti iz raznih dijelova svijeta, kao i drugi proizvodi.[/quote]
Zadrsdost i ponizenje su dva sasvim razlicita pojma. Za tebe je obiljezavanje opsade stojanje u mjestu? Ne treba obiljezit je li? Sto amerikanci obiljezavaju 11. Septembar? Zasto nemamo firme? Zato sto i dalje popustamo neprijateljima ove drzavem koju ti drzavu ruse na sve moguce nacine, pogotovo ruse ekonomiju. Eto zato stojis u mjestu.
-
PipiDugaDevetka
- Posts: 19071
- Joined: 25/12/2003 00:00
- Location: Živim u nadi RBiH, druge adrese nemam. Uostalom, mislim da genocidne Kartagene treba demontirati.
-
Intimus
- Posts: 818
- Joined: 22/09/2009 22:22
- Location: rahmetli sa-x
#555 Re: Sarajevska crvena linija
@Pipi druže, vidim ja da i tebe žuljaju stolice! Bio si im malo popustio prije par dana, valjda svi pod utiskom, nisi htio da se ubjeđuješ!PipiDugaDevetka wrote:
Ali, neda se stara garda..
-
Jara
- Posts: 31408
- Joined: 27/03/2006 00:36
#556 Re: Sarajevska crvena linija
DoradODoradO wrote:mali doprinos temi
Bližnji žrtava nisu razbijali stolice ne zbog policije nego zato što su TUGA i LJUBAV bili jači od potrebe za ispoljavanjem bijesa.
Slike iz Sarajeva su obišle planetu. Zapamtljivi prizori, i, bez obzira na "redizajn stolica iz performansa u NY", vizualno originalni. Izvođači ubjedljivi, iskreni do bola. Bilo je dostojanstveno, nimalo patetično. Jasna Diklić i Aida Čorbadžić sjajne, naježila sam se slušajući ih...
-
FrankSlade
- Posts: 297
- Joined: 07/03/2012 23:47
#557 Re: Sarajevska crvena linija
PRESTIŽNI NEWSWEEK MAGAZINE OBJAVIO: Ljubavna priča iz opsjednutog Sarajeva - Indira i Fahro
Nekadašnji ratni izvještač iz Bosne i Hercegovine, Charlotte Eager, povodom obilježavanja 20-godišnjice opsade grada u prestižnom svjetskom magazinu Newsweek objavila je ljubavnu priču bh. novinarke i spisateljice Indire Sorguč i njenog današnjeg supruga Fahrudina Kučuka. Nastala u vrijeme zla i razaranja Sarajeva, ova ljubavna priča traje i danas
Piše: Charlotte Eager, Newsweek Magazine
Ratni izvještači kažu da se zaljubite u svoj prvi rat, zaista tako je bilo u mom slučaju.
Stigla sam u Bosnu 1992. godine na samom početku rata, kao mlad novinar koji istražuje zemlju šuma, planina, nemirnih rijeka i pocrnjelih ostataka minareta koji su pali na ruševine njihovih džamija.
Ove sedmice se obilježava dvadeseta godišnjica od opsade Sarajeva koja je počela 5. aprila 1992. godine kada su srpski snajperi pucali s hotela Holiday Inn ubivši dvije žene učesnice u mirnom maršu ispred hotela.
Jugoslavija se raspala. Bosna i Hercegovina je proglasila nezavisnost. Ali, srpske snage nevoljne da se odreknu sna o velikoj Srbiji, opkolile su grad, a iznad grada rasporedile hiljade svojih trupa. Tokom više od 3 godine oni su pucali na Sarajevo, artiljerijom, granatama i raketama. Snajperi, međutim, došli su da odrede život – i smrt - u gradu.
Kada se rat završio, 1995. godine, provela sam bolji dio od svog trogodišnjeg boravka u Sarajevu, bilježeći kako je srednjovjekovni vid opsade opasao jedan moderan grad, te sam se duboko, strastveno zaljubila: ne u neku osobu –mada je bila i jedna čudna, ratom pokrenuta veza –nego u sami grad.
Sarajevo vijuga kroz planinske usjeke, puno komunističkog betona koji izvrće ruglu austro-ugarske vijence, sve do minareta i sukova koji svjedoče o 500 godina dugoj vladavina Otomana. U pozadini ovih romantičnih kulisa, osvojila me je hrabrost Sarajlija koji su bili okruženi luđacima i ulizicama s brda bosanskog predsjednika Radovana Karadžića, prkosili granatama i snajperima. Kada je konačno došao mir, moja novinska kuća me pozvala da se vratim, a to mi je skoro slomilo srce.
Nisam bila jedina koja se zaljubila tokom rata. Uprkos krvoproliću, bilo je to i vrijeme romansi.
Ljubav u ruševinama
Indira Sorguč je upoznala svog supruga Fahru kada su pristupili pokretu otpora. Vezivala ih je dvostruka tragedija: Indira, tada osamnaestogodišnja studentica, izgubila je svoju jedinu sestru u prometnoj nesreći. Fahro, poslastičar, ne samo da je izgubio suprugu koja je umrla prije pet godina pri rođenju njihove kćerke Aide, nego je i Aida, koja je poginula pri granatiranju, bila prvo dijete ubijeno u ratu.
„Nisam vidio smisao življenja.“ kaže Fahro, dok opisuje sebe kad je bio mlađi. „Prepustio bih da i mene ubiju. Onda sam upoznao Indiru“.
Indirini roditelji su željeli da ona napusti opsjednuti grad, ali je Indirina odluka prevagnula. „Osjećala sam da sam morala braniti svoju zemlju“, kaže ona danas.
Indira je radila u vojnom personalnom odjeljenju. Fahro je bio oficir u 10. brdskoj brigadi, i mada su intenzivne borbe oboje ih prisilile da spavaju u istim vojnim barakama, njihova veza bila je platonska – barem s početka.
„Dva mjeseca se nismo poljubili, ali kada jesmo,“ kaže Fahro, „ bio mi je to kao prvi poljubac u životu“.
Pošto je njena porodična kuća bila uništena granatama, preselila se u kuću Fahrinim roditelja, u starom dijelu grada. Sličila je ruševini, prozori su bili oštećeni i prekriveni plastičnom folijom koju su im podijelile trupe UN-a. Ali, unatoč ratnoj pozadini, ovaj par se zaljubio. „Živjeli smo pod opsadom“, kaže Indira, „ ali smo nas dvoje imali i svoju dodatnu opsadu“.
Kada ju je Fahro zaprosio, porodica i prijatelji su bili protiv. Konačno, bila je oskudica u hrani, vrlo malo vode i struje.
„Svi su govorili da se ne trebamo uzeti zbog rata. Čak je i moj otac rekao da trebamo sačekati“, kaže Indira, „ali mi smo osjećali da ratu ne trebamo dopustiti da zaustavi naš život“.
Kao članovi otpora, isplaćivani su u cigaretama što je bila de facto ratna valuta. / Paklica cigareta vrijedila je oko 50 dolara ili skoro kilogram brašna./ Cjenjkajući se u ovoj prirodnoj ekonomiji, Fahro je nekako uspio naći teletinu za vjenčanje na kojem je Indira nosila zeleni sako i posuđeni šešir. Vjenčali su se jula 1993. godine a za medeni mjesec, 10. brdska brigada dala im je dopust od sedam dana i dva lanč paketa: feta sir i konzervu sardina – prava gozba.
Indira i Fahro su među ruševinama pronašli ljubav. Ali, za mnoge, život u opsjednutom Sarajevu bio je jedina ljubav. Malo je bilo vode, goriva i hrane. Ali, potraga za jednim od njih značila bi možda izlazak na nišan snajpera. Gradski koridori smrti su ponekad bili obilježavani malim natpisom na kartonu upozorenja „Pazi snajper“ , ali često ne.
Zarobljeni unutar svoga grada, jedan prijatelj mi je rekao: „Postali smo zoo vrt“.
Svakodnevno su ljudi stajali u redovima za vodu. Stare žene su teturale pri povratku kući dok vuku dječija kolica i ona kućne izrade natovarena plastičnim kanisterima za vodu. Kući, dragocjena tečnost se pažljivo mjerila za pranje, kuhanje, piće i spiranje toaleta.
U nemogućnosti da skupe drvo za loženje, ljudi su prvo spaljivali svoj namještaj, onda knjige. Pa ipak su umirali tokom surovih planinskih zima. Dok čitate datume na grobovima, shvatate da je 1993. bila užasna godina. I stari i mladi su zajedno stradali. I granate i hladnoća su podjednako dovele do našeg susreta sa smrću.
Pečeni golubovi Bobe Krstića
Izvještavajući o opsadi, saznala sam – i svi ostali –za čovjeka kojeg smo svi znali kao evidentičara opsade. Alija Hodžić bio je protivno svojoj volji, direktor mrtvačnice, bivši vozač bejzbol tima, koji je sada bio na čelu kuće smrti. Jednog dana, vidio je vlastitog sina kako leži na mermernom podu mrtvačnice. Ibrahima je ubila granata. Imao je 23 godine, a supruga mu je bila u drugom stanju.
Ali, usred uništavanja, cvjetala je i kreativnost. Ljudi su kuhali masnoću da naprave sapun. Profesor šumarstva je svoju porodicu održao živom tako što je na liniji fronta brao voće, fermentirao ga u kotlu kojeg je spasio iz ruševina laboratorija svog fakulteta, onda je prodavao alkohol kojeg je spravio.
Jednog dana sam upoznala profesorovog sina dok sam tražila sklonište od bombardiranja. Bobo Krstić je živio na prvom spratu stambene zgrade, te me je pozvao unutra. U njegovoj ostavi jedan ranjeni golub je iščekivao smrt. Bobo ga je ustrijelio vazdušnom puškom ciljajući sa svog prozora. Na peći na drva, topio je olovo starih cijevi koje je sakupio iz ruševina drugih kuća. Pravio je nove metke za svoju pušku. Od blata je napravio kalup za metke. Kasno te noći, pojeli smo tog goluba. Imao je dobar okus, uz rijetko meso bila je to gozba.
Izlazila sam i vraćala sam se u grad, a u jesen 1994. bosanski doktor u Londonu me je zamolio da ponesen tablete i pismo dvjema starijim gospođama koje su same živjele u stanu preko puta groblja. Tek smo prošli kroz žarko i toplo ljeto, pa ipak, žene su se bojale dolazeće zime. Stalno su, mada vrlo učtivo, ponavljale, „ Zima dolazi – ne znamo što da radimo.“
Sramota me priznati da mi je trebalo jako dugo da se vratim, ali kad sam se vratila narednog januara, strah u hladnoća su ih izludili. Prevoditeljici koja je radila sa mnom sam dala onoliko novca koliko sam mogla, morala sam se vratiti u Britaniju, te sam je zamolila da se pobrine da one imaju dovoljno ogrjeva i hrane. Znala sam da tih 100 njemačkih maraka neće biti dovoljno da prebrode ostatak zime. Kada sam se u proljeće vratila, obje starice su umrle.
Dejton i kraj opsade
Onda je Dejtonski sporazum zvanično okončao opsadu. Luđaci s brda su se povukli. Ali, rat je skrenuo mnoge živote, razdvajajući porodice i prijatelje. Gradski nogometni stadion postao je groblje, Holiday Inn, ikona, samo kao ljuštura. Tokom trodnevnog bombardiranja uz korištenje zapaljivih granata, srpske snage su efektivno obrisali historiju i uništili Bosansku nacionalnu biblioteku sagrađenu tokom već oslabljenog austro-ugarskog carstva. Poslije napada, maurska zgrada bila je samo zgarište, njen blistavi barakni krov urušen. Veći dio zbirke koja je brojala 1.5 milion primjeraka uključujući 150.000 nezamjenjivih rukopisa i rijetkih knjiga, nestali su u požaru.
Desetine hiljada ljudi je nestalo. neki su raseljeni, neki zauvijek nestali. U bosanskim laboratorijama započeo je jezoviti posao identifikacije ostataka. Ukupno je 100. 000 ljudi umrlo u ratu, milioni drugih su postali izbjeglice. Bilo je to najveće krvoproliće nakon II svjetskog rata.
Sarajevo je gađano granatama, neki stanovnici koji su izdržali opsadu našli su nemir u miru.
„Životi mnogih, kaže Fahro, „su se srušili. Veze su raskinute. Ljudi su očajnički pokušavali da vrate ono emocionalno i materijalno što su imali prije rata. Ali, Sarajevo je tri i po godine provelo u vakuumu, zatvoreno od svijeta“.
Kada sam ponovo došla u posjetu 2003. godine, da radim na svom romanu „Djevojka u filmu“, bio je to jedan deprimirajući susret. Nezaposlenost je dostigla 40 posto, korupcija je progutala milione dolara namijenjene pomoći. Čini se da jedini koji su uspjeli bili su ratni kriminalci koji su se okrenuli organiziranom kriminalu. Završila sam svoju knjigu i otišla prije Božića, duboko razočarana mjestom koje sam tada vidjela, pitajući se jesam li se zaljubila u Sarajevo, ili u sami rat.
Vrativši se u Sarajevo povodom dvadesete godišnjice ove godine, grad se doima na neki način obnovljeno. Nakon 1995. skoro svako stablo je zasađeno – tokom opsade, stabla su posječena i izgorjela, a Sarajevo, koje se nekada gušilo u dimu, zapaljenom smeću, eksplozivu, sada miriše na proljeće.
Danas su stranci preplavili ulice, kafeterije, galerije, pozorišta su puna. Sarajevo postaje ono što je Prag bio devedesetih godina, ili Pariz 1920-tih –mjesto gdje dolaze mladi ljudi da pišu, slikaju, studiraju, privučeni mjestom što je svega četiri sata od Mediterana, i koje se ponosi svojim olimpijskim terenima. Organizirani kriminal je opao, ali ekonomija je mutna. To, ipak, daje mladima priliku. Dobar stan u centru košta 200 dolara mjesečno, kafa u modernom hotelu Europa košta manje od jednog dolara, a dobar ručak u restoranu manje od pet dolara. Ako to nije dovoljno primamljivo, stanovnici su privlačni. a još uvijek možete pušiti u većini barova.
Hodžić, evidentičar opsade, ne radi više u mrtvačnici, ali je sagradio farmu blizu nekadašnje linije fronta gdje uzgaja ovce. Nakon sinovljeve smrti, njegova snaha je rodila sina kojeg su nazvali Ibrahim u znak sjećanja na oca. On sada ima 19 godina, student je, i po riječima njegovog djeda, slika je i prilika svoga oca. On se vrlo malo sjeća rata, i pun je nade.
Gradski neslomivi duh najbolje predstavljaju Indira i Fahro
Za mene, gradski neslomivi duh najbolje predstavljaju Indira i Fahro. U svojoj četrdesetoj, ona je najuspješnija sarajevska dramska spisateljica. Njen komad pod nazivom „Ja, mahaluša“- neka vrsta bosanskog 'Sexa i grada' je adaptacija njenih novinskih kolumni i bestseller romana – je upravo proslavila godinu od igranja pred prepunim gledalištima. Ona razmišlja da je ove godine predstavi na festivalu u Edinburghu.
Fahro, zgodni čovjek od 53 godine je diplomirao na liniji i postao najpopularniji bosanski autor knjiga za djecu, a radi kao menadžer u uglednoj sarajevskoj knjižari Connectum.
Dvadeset godina nakon što ih je rat spojio, još uvijek su zaljubljeni.
Nekadašnji ratni izvještač iz Bosne i Hercegovine, Charlotte Eager, povodom obilježavanja 20-godišnjice opsade grada u prestižnom svjetskom magazinu Newsweek objavila je ljubavnu priču bh. novinarke i spisateljice Indire Sorguč i njenog današnjeg supruga Fahrudina Kučuka. Nastala u vrijeme zla i razaranja Sarajeva, ova ljubavna priča traje i danas
Piše: Charlotte Eager, Newsweek Magazine
Ratni izvještači kažu da se zaljubite u svoj prvi rat, zaista tako je bilo u mom slučaju.
Stigla sam u Bosnu 1992. godine na samom početku rata, kao mlad novinar koji istražuje zemlju šuma, planina, nemirnih rijeka i pocrnjelih ostataka minareta koji su pali na ruševine njihovih džamija.
Ove sedmice se obilježava dvadeseta godišnjica od opsade Sarajeva koja je počela 5. aprila 1992. godine kada su srpski snajperi pucali s hotela Holiday Inn ubivši dvije žene učesnice u mirnom maršu ispred hotela.
Jugoslavija se raspala. Bosna i Hercegovina je proglasila nezavisnost. Ali, srpske snage nevoljne da se odreknu sna o velikoj Srbiji, opkolile su grad, a iznad grada rasporedile hiljade svojih trupa. Tokom više od 3 godine oni su pucali na Sarajevo, artiljerijom, granatama i raketama. Snajperi, međutim, došli su da odrede život – i smrt - u gradu.
Kada se rat završio, 1995. godine, provela sam bolji dio od svog trogodišnjeg boravka u Sarajevu, bilježeći kako je srednjovjekovni vid opsade opasao jedan moderan grad, te sam se duboko, strastveno zaljubila: ne u neku osobu –mada je bila i jedna čudna, ratom pokrenuta veza –nego u sami grad.
Sarajevo vijuga kroz planinske usjeke, puno komunističkog betona koji izvrće ruglu austro-ugarske vijence, sve do minareta i sukova koji svjedoče o 500 godina dugoj vladavina Otomana. U pozadini ovih romantičnih kulisa, osvojila me je hrabrost Sarajlija koji su bili okruženi luđacima i ulizicama s brda bosanskog predsjednika Radovana Karadžića, prkosili granatama i snajperima. Kada je konačno došao mir, moja novinska kuća me pozvala da se vratim, a to mi je skoro slomilo srce.
Nisam bila jedina koja se zaljubila tokom rata. Uprkos krvoproliću, bilo je to i vrijeme romansi.
Ljubav u ruševinama
Indira Sorguč je upoznala svog supruga Fahru kada su pristupili pokretu otpora. Vezivala ih je dvostruka tragedija: Indira, tada osamnaestogodišnja studentica, izgubila je svoju jedinu sestru u prometnoj nesreći. Fahro, poslastičar, ne samo da je izgubio suprugu koja je umrla prije pet godina pri rođenju njihove kćerke Aide, nego je i Aida, koja je poginula pri granatiranju, bila prvo dijete ubijeno u ratu.
„Nisam vidio smisao življenja.“ kaže Fahro, dok opisuje sebe kad je bio mlađi. „Prepustio bih da i mene ubiju. Onda sam upoznao Indiru“.
Indirini roditelji su željeli da ona napusti opsjednuti grad, ali je Indirina odluka prevagnula. „Osjećala sam da sam morala braniti svoju zemlju“, kaže ona danas.
Indira je radila u vojnom personalnom odjeljenju. Fahro je bio oficir u 10. brdskoj brigadi, i mada su intenzivne borbe oboje ih prisilile da spavaju u istim vojnim barakama, njihova veza bila je platonska – barem s početka.
„Dva mjeseca se nismo poljubili, ali kada jesmo,“ kaže Fahro, „ bio mi je to kao prvi poljubac u životu“.
Pošto je njena porodična kuća bila uništena granatama, preselila se u kuću Fahrinim roditelja, u starom dijelu grada. Sličila je ruševini, prozori su bili oštećeni i prekriveni plastičnom folijom koju su im podijelile trupe UN-a. Ali, unatoč ratnoj pozadini, ovaj par se zaljubio. „Živjeli smo pod opsadom“, kaže Indira, „ ali smo nas dvoje imali i svoju dodatnu opsadu“.
Kada ju je Fahro zaprosio, porodica i prijatelji su bili protiv. Konačno, bila je oskudica u hrani, vrlo malo vode i struje.
„Svi su govorili da se ne trebamo uzeti zbog rata. Čak je i moj otac rekao da trebamo sačekati“, kaže Indira, „ali mi smo osjećali da ratu ne trebamo dopustiti da zaustavi naš život“.
Kao članovi otpora, isplaćivani su u cigaretama što je bila de facto ratna valuta. / Paklica cigareta vrijedila je oko 50 dolara ili skoro kilogram brašna./ Cjenjkajući se u ovoj prirodnoj ekonomiji, Fahro je nekako uspio naći teletinu za vjenčanje na kojem je Indira nosila zeleni sako i posuđeni šešir. Vjenčali su se jula 1993. godine a za medeni mjesec, 10. brdska brigada dala im je dopust od sedam dana i dva lanč paketa: feta sir i konzervu sardina – prava gozba.
Indira i Fahro su među ruševinama pronašli ljubav. Ali, za mnoge, život u opsjednutom Sarajevu bio je jedina ljubav. Malo je bilo vode, goriva i hrane. Ali, potraga za jednim od njih značila bi možda izlazak na nišan snajpera. Gradski koridori smrti su ponekad bili obilježavani malim natpisom na kartonu upozorenja „Pazi snajper“ , ali često ne.
Zarobljeni unutar svoga grada, jedan prijatelj mi je rekao: „Postali smo zoo vrt“.
Svakodnevno su ljudi stajali u redovima za vodu. Stare žene su teturale pri povratku kući dok vuku dječija kolica i ona kućne izrade natovarena plastičnim kanisterima za vodu. Kući, dragocjena tečnost se pažljivo mjerila za pranje, kuhanje, piće i spiranje toaleta.
U nemogućnosti da skupe drvo za loženje, ljudi su prvo spaljivali svoj namještaj, onda knjige. Pa ipak su umirali tokom surovih planinskih zima. Dok čitate datume na grobovima, shvatate da je 1993. bila užasna godina. I stari i mladi su zajedno stradali. I granate i hladnoća su podjednako dovele do našeg susreta sa smrću.
Pečeni golubovi Bobe Krstića
Izvještavajući o opsadi, saznala sam – i svi ostali –za čovjeka kojeg smo svi znali kao evidentičara opsade. Alija Hodžić bio je protivno svojoj volji, direktor mrtvačnice, bivši vozač bejzbol tima, koji je sada bio na čelu kuće smrti. Jednog dana, vidio je vlastitog sina kako leži na mermernom podu mrtvačnice. Ibrahima je ubila granata. Imao je 23 godine, a supruga mu je bila u drugom stanju.
Ali, usred uništavanja, cvjetala je i kreativnost. Ljudi su kuhali masnoću da naprave sapun. Profesor šumarstva je svoju porodicu održao živom tako što je na liniji fronta brao voće, fermentirao ga u kotlu kojeg je spasio iz ruševina laboratorija svog fakulteta, onda je prodavao alkohol kojeg je spravio.
Jednog dana sam upoznala profesorovog sina dok sam tražila sklonište od bombardiranja. Bobo Krstić je živio na prvom spratu stambene zgrade, te me je pozvao unutra. U njegovoj ostavi jedan ranjeni golub je iščekivao smrt. Bobo ga je ustrijelio vazdušnom puškom ciljajući sa svog prozora. Na peći na drva, topio je olovo starih cijevi koje je sakupio iz ruševina drugih kuća. Pravio je nove metke za svoju pušku. Od blata je napravio kalup za metke. Kasno te noći, pojeli smo tog goluba. Imao je dobar okus, uz rijetko meso bila je to gozba.
Izlazila sam i vraćala sam se u grad, a u jesen 1994. bosanski doktor u Londonu me je zamolio da ponesen tablete i pismo dvjema starijim gospođama koje su same živjele u stanu preko puta groblja. Tek smo prošli kroz žarko i toplo ljeto, pa ipak, žene su se bojale dolazeće zime. Stalno su, mada vrlo učtivo, ponavljale, „ Zima dolazi – ne znamo što da radimo.“
Sramota me priznati da mi je trebalo jako dugo da se vratim, ali kad sam se vratila narednog januara, strah u hladnoća su ih izludili. Prevoditeljici koja je radila sa mnom sam dala onoliko novca koliko sam mogla, morala sam se vratiti u Britaniju, te sam je zamolila da se pobrine da one imaju dovoljno ogrjeva i hrane. Znala sam da tih 100 njemačkih maraka neće biti dovoljno da prebrode ostatak zime. Kada sam se u proljeće vratila, obje starice su umrle.
Dejton i kraj opsade
Onda je Dejtonski sporazum zvanično okončao opsadu. Luđaci s brda su se povukli. Ali, rat je skrenuo mnoge živote, razdvajajući porodice i prijatelje. Gradski nogometni stadion postao je groblje, Holiday Inn, ikona, samo kao ljuštura. Tokom trodnevnog bombardiranja uz korištenje zapaljivih granata, srpske snage su efektivno obrisali historiju i uništili Bosansku nacionalnu biblioteku sagrađenu tokom već oslabljenog austro-ugarskog carstva. Poslije napada, maurska zgrada bila je samo zgarište, njen blistavi barakni krov urušen. Veći dio zbirke koja je brojala 1.5 milion primjeraka uključujući 150.000 nezamjenjivih rukopisa i rijetkih knjiga, nestali su u požaru.
Desetine hiljada ljudi je nestalo. neki su raseljeni, neki zauvijek nestali. U bosanskim laboratorijama započeo je jezoviti posao identifikacije ostataka. Ukupno je 100. 000 ljudi umrlo u ratu, milioni drugih su postali izbjeglice. Bilo je to najveće krvoproliće nakon II svjetskog rata.
Sarajevo je gađano granatama, neki stanovnici koji su izdržali opsadu našli su nemir u miru.
„Životi mnogih, kaže Fahro, „su se srušili. Veze su raskinute. Ljudi su očajnički pokušavali da vrate ono emocionalno i materijalno što su imali prije rata. Ali, Sarajevo je tri i po godine provelo u vakuumu, zatvoreno od svijeta“.
Kada sam ponovo došla u posjetu 2003. godine, da radim na svom romanu „Djevojka u filmu“, bio je to jedan deprimirajući susret. Nezaposlenost je dostigla 40 posto, korupcija je progutala milione dolara namijenjene pomoći. Čini se da jedini koji su uspjeli bili su ratni kriminalci koji su se okrenuli organiziranom kriminalu. Završila sam svoju knjigu i otišla prije Božića, duboko razočarana mjestom koje sam tada vidjela, pitajući se jesam li se zaljubila u Sarajevo, ili u sami rat.
Vrativši se u Sarajevo povodom dvadesete godišnjice ove godine, grad se doima na neki način obnovljeno. Nakon 1995. skoro svako stablo je zasađeno – tokom opsade, stabla su posječena i izgorjela, a Sarajevo, koje se nekada gušilo u dimu, zapaljenom smeću, eksplozivu, sada miriše na proljeće.
Danas su stranci preplavili ulice, kafeterije, galerije, pozorišta su puna. Sarajevo postaje ono što je Prag bio devedesetih godina, ili Pariz 1920-tih –mjesto gdje dolaze mladi ljudi da pišu, slikaju, studiraju, privučeni mjestom što je svega četiri sata od Mediterana, i koje se ponosi svojim olimpijskim terenima. Organizirani kriminal je opao, ali ekonomija je mutna. To, ipak, daje mladima priliku. Dobar stan u centru košta 200 dolara mjesečno, kafa u modernom hotelu Europa košta manje od jednog dolara, a dobar ručak u restoranu manje od pet dolara. Ako to nije dovoljno primamljivo, stanovnici su privlačni. a još uvijek možete pušiti u većini barova.
Hodžić, evidentičar opsade, ne radi više u mrtvačnici, ali je sagradio farmu blizu nekadašnje linije fronta gdje uzgaja ovce. Nakon sinovljeve smrti, njegova snaha je rodila sina kojeg su nazvali Ibrahim u znak sjećanja na oca. On sada ima 19 godina, student je, i po riječima njegovog djeda, slika je i prilika svoga oca. On se vrlo malo sjeća rata, i pun je nade.
Gradski neslomivi duh najbolje predstavljaju Indira i Fahro
Za mene, gradski neslomivi duh najbolje predstavljaju Indira i Fahro. U svojoj četrdesetoj, ona je najuspješnija sarajevska dramska spisateljica. Njen komad pod nazivom „Ja, mahaluša“- neka vrsta bosanskog 'Sexa i grada' je adaptacija njenih novinskih kolumni i bestseller romana – je upravo proslavila godinu od igranja pred prepunim gledalištima. Ona razmišlja da je ove godine predstavi na festivalu u Edinburghu.
Fahro, zgodni čovjek od 53 godine je diplomirao na liniji i postao najpopularniji bosanski autor knjiga za djecu, a radi kao menadžer u uglednoj sarajevskoj knjižari Connectum.
Dvadeset godina nakon što ih je rat spojio, još uvijek su zaljubljeni.
-
stochar
- Posts: 3385
- Joined: 17/10/2007 18:02
- Location: pod suncem
- Contact:
#558 Re: Sarajevska crvena linija
ma ja, sve po onoj staroj "da se ne zamjeramo", tugovacemo mi i na plasticnim stolicama iz Srbije, jbg, "predevero je Mujo i gore". i dok god tako razmisljamo predeveravacemo sve gore i gore, a neki ce se na tome bogatiti!
najsmjesniji su mi oni koji kazu "ovi iz Pazove su mogli najbrze dostaviti...". pita li se iko zasto je poenta bila na "najbrze"? pa zato sto je sve sklepano u zadnjem momentu! to je uvreda za zrtve! to je k'o kad nekome krenes u goste i u granapu koji se nalazi u prizemlju njegove zgrade mu kupis kilo kocke i 10 deka kafe! ti koji su obiljezavanje 20. odisnjice osmislili na brzinu, oni su t koji vrijedjaju zrtve! promasen sam nekoliko puta u rtu, i drago mije dodatno sto me nije pogodilo jer bi u tom slucaju moju smrt obiljezavali plasticnom stolicom navrat-nanos sklepanom! pa trebala je pressica povodom 20. godisnjice biti 7. aprila prosle godine! ali jok, oni se sjetili u zadnji momenat, i sad treba sav njihov lopovluk, sva neinventivnost i plagiranje da se kriju iza nevinih zrtava?! meni sve to lici na neke politike koje iskoristavaju zrtve za dnevnopoliticke ciljeve... e, pa to, niko ko je ostavio zivot za ovaj grad i u ovom gradu nije zasluzio!
najsmjesniji su mi oni koji kazu "ovi iz Pazove su mogli najbrze dostaviti...". pita li se iko zasto je poenta bila na "najbrze"? pa zato sto je sve sklepano u zadnjem momentu! to je uvreda za zrtve! to je k'o kad nekome krenes u goste i u granapu koji se nalazi u prizemlju njegove zgrade mu kupis kilo kocke i 10 deka kafe! ti koji su obiljezavanje 20. odisnjice osmislili na brzinu, oni su t koji vrijedjaju zrtve! promasen sam nekoliko puta u rtu, i drago mije dodatno sto me nije pogodilo jer bi u tom slucaju moju smrt obiljezavali plasticnom stolicom navrat-nanos sklepanom! pa trebala je pressica povodom 20. godisnjice biti 7. aprila prosle godine! ali jok, oni se sjetili u zadnji momenat, i sad treba sav njihov lopovluk, sva neinventivnost i plagiranje da se kriju iza nevinih zrtava?! meni sve to lici na neke politike koje iskoristavaju zrtve za dnevnopoliticke ciljeve... e, pa to, niko ko je ostavio zivot za ovaj grad i u ovom gradu nije zasluzio!
-
PipiDugaDevetka
- Posts: 19071
- Joined: 25/12/2003 00:00
- Location: Živim u nadi RBiH, druge adrese nemam. Uostalom, mislim da genocidne Kartagene treba demontirati.
#559 Re: Sarajevska crvena linija
Arsen Dedić bi rekao: SARAJEVO I JA SE POTAJNO VOLIMO!
-
Intimus
- Posts: 818
- Joined: 22/09/2009 22:22
- Location: rahmetli sa-x
#560 Re: Sarajevska crvena linija
stochar wrote:ma ja, sve po onoj staroj "da se ne zamjeramo", tugovacemo mi i na plasticnim stolicama iz Srbije, jbg, "predevero je Mujo i gore". i dok god tako razmisljamo predeveravacemo sve gore i gore, a neki ce se na tome bogatiti!
najsmjesniji su mi oni koji kazu "ovi iz Pazove su mogli najbrze dostaviti...". pita li se iko zasto je poenta bila na "najbrze"? pa zato sto je sve sklepano u zadnjem momentu! to je uvreda za zrtve! to je k'o kad nekome krenes u goste i u granapu koji se nalazi u prizemlju njegove zgrade mu kupis kilo kocke i 10 deka kafe! ti koji su obiljezavanje 20. odisnjice osmislili na brzinu, oni su t koji vrijedjaju zrtve! promasen sam nekoliko puta u rtu, i drago mije dodatno sto me nije pogodilo jer bi u tom slucaju moju smrt obiljezavali plasticnom stolicom navrat-nanos sklepanom! pa trebala je pressica povodom 20. godisnjice biti 7. aprila prosle godine! ali jok, oni se sjetili u zadnji momenat, i sad treba sav njihov lopovluk, sva neinventivnost i plagiranje da se kriju iza nevinih zrtava?! meni sve to lici na neke politike koje iskoristavaju zrtve za dnevnopoliticke ciljeve... e, pa to, niko ko je ostavio zivot za ovaj grad i u ovom gradu nije zasluzio!
-
silver testelone
- Posts: 365
- Joined: 25/01/2012 13:38
#561 Re: Sarajevska crvena linija
ne smatram, kao što ni to ne smatram poniženjem. Poniženje je za mene zadrtost, stojanje u mjestu nakon 20 godina ili život u historiji. Poniženje mi je to da nemamo firme koja zna napraviti jebenu plastičnu stolicu u 21. vijeku pa smo primorani uvoziti iz raznih dijelova svijeta, kao i drugi proizvodi.[/quote]LaBomba wrote:Jedino ako smatras vrlinom trpljenje ponizenja.silver testelone wrote:pa zar nije naša vrlina poštovanje zakona? šta nas briga da li ostali poštuju :SLaBomba wrote:Kao sto rekoh, nekima je vaznije sto su stolice mozda kupljene jeftinije(iako oni nemaju nista od toga), nego sta simbolizuju te stolice. Cuj zakon je zakon. de mi reci, koji su "zakon" postovali oni koji pobise ove ljude, sto im se postavljau stolice? Ma nista nije vazno.
Zadrsdost i ponizenje su dva sasvim razlicita pojma. Za tebe je obiljezavanje opsade stojanje u mjestu? Ne treba obiljezit je li? Sto amerikanci obiljezavaju 11. Septembar? Zasto nemamo firme? Zato sto i dalje popustamo neprijateljima ove drzavem koju ti drzavu ruse na sve moguce nacine, pogotovo ruse ekonomiju. Eto zato stojis u mjestu.[/quote]
Nije obilježavanje opsade stojanje u mjestu... al opsada je obilježena prije par dana... al obilježavanje opsade svaki dan, opsesija opsadom kao da je juče završila ili još nije, umjesto da se razmišlja o budućnosti je stojanje u mjestu...
i ja ne stojim u mjestu uopšte, stoje historičari i ostali koji okrivljuju rat kao jedini razlog za kolektivnu zaostalost u razvpoju, kolektivni neuspjeh.... a to ustvari nije kolektivni neuspjeh nego gomila ličnih neuspjeha...
-
PipiDugaDevetka
- Posts: 19071
- Joined: 25/12/2003 00:00
- Location: Živim u nadi RBiH, druge adrese nemam. Uostalom, mislim da genocidne Kartagene treba demontirati.
#562 Re: Sarajevska crvena linija
silver testelone wrote:
Nije obilježavanje opsade stojanje u mjestu... al opsada je obilježena prije par dana... al obilježavanje opsade svaki dan, opsesija opsadom kao da je juče završila ili još nije, umjesto da se razmišlja o budućnosti je stojanje u mjestu...
i ja ne stojim u mjestu uopšte, stoje historičari i ostali koji okrivljuju rat kao jedini razlog za kolektivnu zaostalost u razvpoju, kolektivni neuspjeh.... a to ustvari nije kolektivni neuspjeh nego gomila ličnih neuspjeha...
-
ins
- Posts: 2710
- Joined: 12/05/2005 10:50
#563 Re: Sarajevska crvena linija
@Moderatori
Moze li se ova tema zakljucati, posto vidim da je postala okupljaliste internet-esejista i internet-kolumnista koji su koji su koristeci cinjenicu da niko normalan sa njima uopste ne zeli da ulazi u raspravu, nasli pogodno mjesto za svoje samozodovaljavanje?
Moze li se ova tema zakljucati, posto vidim da je postala okupljaliste internet-esejista i internet-kolumnista koji su koji su koristeci cinjenicu da niko normalan sa njima uopste ne zeli da ulazi u raspravu, nasli pogodno mjesto za svoje samozodovaljavanje?
-
Chmoljo
- Administrativni siledžija u penziji
- Posts: 45455
- Joined: 05/06/2008 03:41
- Location: i vukove stid reći odakle sam...
#564 Re: Sarajevska crvena linija
nećemo tako reći 
tema će se zaključati jer je od događaja prošlo evo 4 dana, a ostala pitanja koja se nameću... mislim da su više za dnevne politike, pa tako o njima pišite na temama predviđenim za to.
da sve to udrobimo da emocijama koje su mnogi iskazali na ovoj temi, ne ide.
tema će se zaključati jer je od događaja prošlo evo 4 dana, a ostala pitanja koja se nameću... mislim da su više za dnevne politike, pa tako o njima pišite na temama predviđenim za to.
da sve to udrobimo da emocijama koje su mnogi iskazali na ovoj temi, ne ide.