SJEĆANJE NA DJETINJSTVO U ŠVRAKINOM
Švrakino nije bilo uvijek ovako malo kao sada, Kada sam ja bila dijete ono je izgledalo mnogo šire jer nije bilo drugih naselja u blizini da ga stijesne niti omeđe, nego samo polja i brda bez ograda i ograničenja. Gunđali su neki stariji da stanujemo u zabačotinji, ali mi djeca, živeći u Švrakinom imali smo osjećaj širine, slobode i ogromnog prostora za najljepše dječije avanture.
Na dijelu C Faze na Alipašinom (koji je nekad bilo u sklopu Švrakinog) nalazilo se mnoštvo lijepih baraka poredanih u nekoliko nizova, okruženih prilično velikim baštama, ispred i iza kuće, Bašte su bile ograđene s onim što je domaćin imao pri ruci, pa je bilo drvenih i gvozdenih ali i svakakvih drugih maštovitih načina ograđivanja, kao i različitih boja fasada, a sve u skladu sa ukusom domaćina. Ulice su bile makadamske, pomalo zarasle, ali to nikom nije smetalo. Uvijek su bile prepune života, diječije graje, biciklista, ponekog motoriste, starijih koji su ispred svojih kapija pričali sa komšijama, momčića koji su igrali lopte i lijepih djevojaka koje su često hodale i u visokim potpeticama, obučene po zadnjoj modi, Tu je bilo i mnoštvo avliskih ljubimaca, onih vezanih za kućaru i onih puštenih da se slobodno motaju po bašti i ulici. Ponekad bi neki pas u naletu velike ljubavi, a na očaj svog gazde, pokušavao da ga prati i ćuva od opasnosti, sve do autobusne stanice. Osim dobročudnih pasa, bilo je tu mačaka, ptica u kavezima okačenim ljeti na prozore ili na kakvo drvo i poneki pitomi zeko. Bašte su bile šarolike, kitnjaste, romantične i u njima je bilo svega; šupa, ostava, klupa i stolova, hladnjaka ispod grožđa, štrikova sa vešom, ručnih majstorija domaćina, cvijeća, povrća i voća dovoljno ukusnog da djecu namame u krađu. Posebno romantično bilo je ljeti uveće, kada bi stanovnici popalili sijalice ispred kuća a onda u svojim baštama kafenisali, slušali muziku na tranzistorima, sa komšijama igrali karti ili "ne ljuti se čovječe". To je bilo veoma živopisno mjesto.Mi djeca iz zgrada često smo išli u posjetu svojim prijateljima koji su tu stanovali jer je zabava bila zagarantovana. Igrali bi žmire i krili se po zanimljivim šupama punim alatki, stare garderobe, dijelova namještaja i burencadi sa zimnicom. Kada kući nije bilo starijih, poseban ugođaj bilo je igranje ganje, jer kada zagusti mogao si iskočiti kroz prozor, bez da se brineš o povredi.
Sljedeće čarobno mjesto za igru nalazilo se koji stotinjak metara zapadno, a zvalo se Vojničko polje. Samo ime kaže da su tu nekada vojnici pravili vježbe, tako da je polje bilo puno malih iskopanih rovova raznih oblika; kružnih, polukružnih, kockastih i pravougaonih. Zemlja je bila veoma glinovita pa su se ti rovovi vremenom napunili kišnicom, a onda je tu "barski život" doživio procvat. Svako to zasebno "jezerce" bilo je puno šaše, žaba, mrmoljaka i ostalih malih stanovnika a iznad svega su kružili vilini konjici, oni veliki providnih krila, a i oni manji, zeleno-plavi poput letećih dragulja.
Prostor je bio ogroman, lijep kao iz mašte i što je najvažnije bezbijedan. Mi "mala raja" često smo išli tamo da se igramo izmišljajući svaki put novu priču i novu igru. Jednom smo našli krov nekog auta i onda smo se pokušavali prevesti na drugi kraj "jezerca" odgurujući se motkama i zamišljajući da smo u čamcu. Naravno, krov se brzo punio vodom pa smo se vratili kućama mokri i blatnjavi, ali sretni i sa odličnom uspomenom.
U svakom godišnjem dobu to prostrano polje imalo je drugačiju i neponovljivu ljepotu. Posebno divno je bilo za vrijeme sunčanih zimskih dana, kada bi bezbrojna smrznuta "jezerca" počela da blistaju na snijegom okovanom polju, na kojem je još samo tu i tamo virio poneki žuti list osušene šaše. Sve što bi moglo praviti buku bilo je daleko, tako da je vladala velika tišina prekinuta jedino glasanjem neke ptice ili fijukom vjetra. Vazduh je bio leden i čist, a vjetar je mirisao na šumu. Ljeti bi nekada na polju ugledali ovce ili poneku kravu kako pasu, a nekada bi na samom kraju polja, pored puta prema Dobrinji ugledali romski karavan koji bi tu logorovao danima. Dolazili bi Romi u svojim zaprežnim kolima sa po jednim ili dva konjića, tu bi se raspakovali, a onda bi pravili šatore. Njihovi konji pušteni da slobodno pasu i da se odmaraju, imali su sasvim dovoljno trave i vode. Jeste da smo ih se malo plašili, jer su nam stariji govorili da oni kradu djecu, ali su nam ujedno bili veoma zanimljivi i znatiželja je uvijek pobijeđivala. Idući na Dobrinju, prolazili bi što smo bliže mogli da ih posmatramo, pokušavajući odgonetnuti njihov naćin života. Oni su ispred šatora ložili vatre i kuhali ručak, popravljali neku limariju, pjevušili ili samo sjedili i pričali. Uvijek su imali priličan broj simpatične dječice, a djevojčice su izgledale posebno atraktivno sa puno sjajnih narukvica i lijepih šnala koje su virile iz njihove guste i nepočešljane kose. U to vrijeme bili su popularni filmovi o kaubojima i indijancima, zato smo često zamišljali da smo mi jedno, a oni drugo indijansko pleme. Njihovi konjići su u našoj mašti bili divlji opasni konji, koje su oni uhvatili i pripitomili. Naravno, jahali smo i mi sa papirnatim indijanskim trakama oko glave, na svojim zamišljenim konjima, tjerajući ih da galopiraju preko polja, sve dok nas noge ne bi izdale. Verali bi se po drveću, veoma spretno, jer tako to rade pravi indijanci. Na kraju, to je donijelo i neke dobrobiti jer smo na fizičkom dobivali pohvale i petice za trčanje i mnoge vježbe koje smo radili bolje od drugih. Kada kažem da smo išli na Dobrinju, mislim na odlazak na rječicu Dobrinju koja je u to vrijeme bezbrižno krivudala kroz vrbake. Bilo je tu nekih kuća i imanja koje smo mi vješto izbjegavali i išli na "naš buk" da se kupamo. Naravno maštali smo i dalje, pa su obližnje kuće, bile kuće "bljedolikih" koje smo morali zaobići, rijeka Dobrinja bi postajala Rio Grande, a naši sendvići su bili lovina, što je pridonijelo da naš svijet iz mašte postaje bajkovita stvarnost. Jednom smo se na kupanju zadržali previše. Roditelji su izašli da nas traže, a onda je neko nehotimično izdao gdje smo bili. Dobili smo dobre batine i skupno i pojedinačno, ali nas to nije spriječilo da opet nakon par dana kriomice spremimo sendviče i "odjašemo" na našu Rio Grande.
MOJMILO
Moja mama i njene prijateljice iz komšiluka često su išle na Mojmilo da se sunčaju ili kako su govorile da "istjeruju reumu". Obavezno su vodili i nas da se igramo i "uhvatimo zdravlja" u prirodi. Tih godina na Mojmilu bilo je veoma malo kuća, a prema ćesmi, tek nešto malo uz put. Voda sa česme u podnožju Mojmila je bila čista za piće. Svaki put bi tu nasuli vodu u staklene flaše, jer plastičnih tada nije bilo, a onda bi se penjali strmom stazom tegleći osim flaša sa vodom termosice sa kafom, deke i korpe pune hrane. Na početku puta nije se bilo lahko popeti, put je bio okomit i pun kotrljajućih kamenčića koji su nas žuljali, a mi smo uglavnom imali japanke na nogama. Ipak, bilo nam je toliko drago što idemo na Mojmilo, pa se niko nije žalio. Uz sami put su rasli grmovi gloga, lješnika, poneki drenjak i slično sitnije drveće. U proljeće su naše majke brale cvat gloga za čaj i govorile nama da upamtimo da je to lijek za srce, ako nam ne daj Bože kad zatreba. Ptice pjevačice su mnogo voljele te čečuraste grmove, pa je sve bilo puno slavuja, štiglića, kosova i ko zna još kakvih ptica, tako da je od ranog proljeća pa do pola ljeta sve zvonilo od ptičjeg cvrkuta. Bilo je i lasta, svraka, ćavki a prilično često smo vidjeti i jastrebove kako kruže. Neki su govorili da su na Mojmilu našli perije fazana, ali mi smo jedino nalazili brabonjke divljeg zeca. Idući tako putem, često bi preplašili kakvog guštera ili lijepog zelembaća koji se sunčao i koji bi brzo pobjegao u obližnje žbunje. Kada bi željeli da dobro i brzo pocrnimo odsjedali bi na goloj i strmoj strani Mojmila koja je čak i takva suhonjava i vrela imala svoje darove. Na njoj je rastao prekrasni Plavi kotrljan i svojim ljubičasto-plavim nijansama ukrašavao cijelo mjesto. Kao nagrada za naporno penjanje uz brdo, sjeverno se pružao sjajan pogled na Švrakino, a prema zapadu pogled na Vojničko polje i neke, nama tada, nepoznate planine koje su se gubile u daljini iza Igmana. Za vrijeme pretoplih dana, tražeći hlad, išli bi dugom ravnom stazom dublje u Mojmilo. Stazu su sa obje strane uokvirivale lijeske i spajale se vrhovima iznad naših glava, pa je izgledalo da idemo kroz divni lisnati tunel. Na kraju bi dolazili do mjesta koje smo jednostavno zvali "dvije livade". Gotovo uvijek smo sjedili na "gornjoj livadi" koja je imala dovoljno sunca po sredini i hladovine po rubovima gdje smo krili vodu da nam se ne pregrije ili se sklanjali od sunca da malo odrijemamo poslije ručka. Dok smo tako drijemali jedino što se čulo osim zujanja pčela i cvrkuta ptica bilo je daleko i prijatno brujanje motora aviona. To su bili stari dvokrilci koji su sa Sportskog aerodroma polijetali vukući za sobom cesne do određene visine, a onda ih puštali da slobodno lete poput velikih bijelih galebova koji su krasili nebo iznad nas. Bilo je toplo i voda se brzo popije a onda su nas majke slale na "donju livadu" po vodu. Tamo je postojao šumski izvor koji je pravio mali potočić u kojem su živjeli tulari, larve vodenih moljaca, što je govorilo da je i ta voda dobra za piće, jer oni ne žive u zagađenoj vodi, Na travi je ljeti bilo mnoštvo bijelih i šarenih pužića koji su izgledali poput dugmadi pričvršćenih na slamčice. Bilo je bubamara crvenih, žutih, naranđastih i svijetlo zelenih, bilo je skakavaca i puno leptira. U životu sam dosta putovala, ali nikada poslije nisam vidjela takav broj različitih i raskošno lijepih leptira kao što je živjelo na Mojmilu, pogotovo na te dvije livade.Nakon nekog vremena "gornja livada" je dobila stanara. Neko je izgadio kućicu na vrhu livade. Nismo nikad saznali ko je to bio, ali smo mu svi potajno zavidjeli što živi na tako čarobno lijepom mjestu okružen šumom.
Kada smo malo odrasli i kada smo se odvažili otići sami na Mojmilo,onda je izazov bio ići na drugi kraj, na bunker, prolazeći pored neke nedograđene kuće na osami, za koju je kružila legenda da je ukleta. To je dodavalo malo jeze i misterije taman toliko da naši pohodi budu još zanimljiviji. U proljeće smo obavezno išli na Mojmilo da beremo vrbe "cica-mace" i visibabe pa ih donosili kući, a i u školu na radost naših učiteljica i razrednica. Nekada bi škola organizovala izlet i išli bi svi na Mojmilo koje je tada slovilo kao divljina, ali ono nas je uvijek ugošćavalo tako nježno, pitomo i prijateljski, pa je dobilo posebno mjesto u našim srcima i u našem sjećanju..
ŠVRAKINO
Švrakino iz mog sjećanja je veoma lijepo. Naselje je tada bilo novo, zgrade tek useljene, a naši roditelji mladi i raspoloženi. Stanovala sam u zgradi sa dva haustora i pet spratova. U oba haustora sam imala puno prijateljica i stalno smo išle u posjetu jedna drugoj, da bi mjenjale salvete ili se igrale lutkama. Tada nisu postojali telefoni pa smo dolazili na vrata da zovnemo svoje prijatelje ili bi ih dozivali ispod prozora. I naši roditelji su se svakodnevno družili, zajedno su pili kafu, žene su razmjenjivale pelcere za cvijeće, recepte za kolače, mustre za heklanje čipki ili za heklanje suknjica za svoje kćerke, što je tada bilo moderno. Činilo se da su ceste veoma široke jer nije bilo auta, tek koju godinu posije mogao se vidjeti i poneki parkirani fićo. Na samom početku TV programa skoro da nije ni bilo, tako da je televizija bila rijetkost, pa su svi bili dobro naspavani. Rijetkost je bio i radio i gramofon.Tih godina ljudima nije smetala muzika iz komšiluka, a svi su imali i sličan muzički ukus, pa su komšinice često govorile mojoj mami da odvrne muziku "do daske" kada bude kakva "hit" pjesma. Svaka zgrada je imala svoj mali park koji bi nekada s proljeća, opština nasula bijelim pjeskom, onda bi popravili klupe, ljuljaške i klackalice. Na žalost, veoma brzo bi ostajali bez ljuljaški koje su preko noći iz nekog nepoznatog razloga potrgali "jalijaši" tako ih je zvala moja mama. Napolju je uvijek bilo dosta djece, čak i po kišnom ili hladnom danu, jer svi su nam vremenski uslovi bili dobri za igru. Nekada smo se igrali odvojeno djevojčice, a odvojeno dječaci, a nekada svi zajedno. Igrali smo raznih igara, školice, preskakali gume, vozali rošle, eberečke, care care govedare, žmire, ganje, limuna i naranđe, indijanaca i kauboja, odbojke, deset-devet, reketa, fotelja, slikica, klikera, a s vremena na vrijeme imali smo i prave predstave u kojima smo određivali uloge, pa smo tako bivali princeze, kraljevi i kraljice, strašni gusari, vještice i vile, sve po potrebi. Pravili smo krune od kartona a onda ih oblagali folijom iz čokolade. Kostime bi pravili od starih haljina koje bi nam naše majke davale, a pocijepane zavjese bi krasile kakvu vilu ili prelijepu princezu. Muškarci su obićno sjedili na klupama i igrali šaha, a žene svih starosnih doba bi sjedile na klupama ili na dekama ako ih je bilo više, pa i na kartoima ispod kakvog drveta u hladu. Uglavnom su heklale, plele, vezle i pričale. Ponekad su iznosile kafu, ponekad kolače, a nekad i pitu tek toliko da se proba. Pubertetlije su ašikovale po parkovima, šetale se po naselju, a uveće bi svako malo neko iznio gitaru i onda su se pjevale "zabavne" pjesme, orio se smijeh i zezancija do kasno u noć. Ne znam zašto, ali veče je uvijek bilo najbolje vrijeme za igru. Čega god da smo se igrali uveče bi postajalo neodoljivo zabavno. Roditelji bi nas zvali po nekoliko puta da se vratimo kući, pa su nekad morale padati i prijetnje batinama da bi prekinuli igru. Zimi bi se sankali pored škole, a najhrabriji su se spuštali na ručno pravljenim sličurama. Jedne godine su se pojavile u prodaju sijalice u boji i donijele radost cijelom naselju. U haustorima na svakom spratu je gorila sijalica drugačije boje. Djeca su se radovala i birala ispod kojeg svjetla i na kojem spratu će se sjediti, grickati sjemenke i mijenjati romane. Radi tih sijalica zgrade čiji su haustori imali staklene prozore izgledale su noću poput novogodišnjih ukrasa. Drugom prilikom naseljem je zavladala manija zvana klik-klak. I djeca i stari su izubijali svoje zglobove učeći kako se pravilno sudaraju dvije loptice na kraju konopca. Svuda se ćuo taj prepoznatljivi zvuk, po čijoj brzini udaranja si mogao znati stepen savladanosti tehnike. Koliko je bio moderan klik-klak govori to da je Ljupka Dimitrovska, tada popularna pjevačica, snimila ploću pjevajući o toj igri. U vrijeme kada su se pojavili tranzistori i njih su svi imali i nosili svuda sa sobom. Sa kraćih putovanja i sa godišnjeg odmora obavezno smo slali jedni drugima razglednice, a i donosili suvenire.
Neko će reći, pa zar je tada sve bilo samo lijepo. Naravno da nije. Bilo je tragedija, svađa, slomljenih srca, ljubomore, pa i tuća. Mi djeca dobivali smo batine kaišem, papučom, a ponekad i prutem koji smo sami sebi ubrali
. Sem toga niko od nas nije bio ni mnogo imućan. Imali smo skromne namještaje i skromnu odjeću. Naši frižideri, kada smo ih konačno kupili,nisu nikada bili puni, ali smo imali prava i iskrena prijateljstva, velike snove i puno sreće, ali onako, bez nekog posebnog razloga. Razlozi za sreću su bili mali, a sreće stvarne i velike. Radovali smo se otići nekome na rođendan, ali ne radi torte, tada ih nije bilo, bio je "sok na razmućivanje" i neki skromni kolači koje bi mama slavljenika napravila. Naravno, skromni su bili i pokloni, kakva slikovnica, kesica bombona, neki beđ, broš i slično. Međutim nama je bilo jedino važno da budemo zajedno jer je to značilo odličan provod.
Sreća je bila odlazak u Pionirsku dolinu, šetnja Velikom alejom na Ilidži, gledanje nastupa folklora u domu ili čak gledanje filma. Dom u Švrakinom je u velikoj sali, na starom platnu prikazivao filmove. Mi smo najviše voljeli Tarzana, sala je bila prepuna. Sreću je činio i odlazak u Zemaljski muzej kojem su tad radila sva odjeljenje, poslije čijeg obilaska smo jedva stajali na svojim nogama, ali vijedilo je. Tu smo prvi put vidjeli pravi čovječiji kostur, mačeve pravih vitezova, nevjerovatne ptice poput kolibrija, ogromne leptire blještavih boja i džinovske bube za koje nismo znali je su li nam strašne ili prelijepe. U dijelu Švrakinog, tamo negdje preko puta kafane Delfin, dolazio bi ponekad ringišpil, a onda bi u par dana okupio djecu iz cijelog Švrakina na jednom mjestu.Narod je bio mnogo jednostavniji, možda bi neko rekao naivniji, ali zato puno topliji. Pustili bi suzu i odrasli muškarci uz kakvu pjesmu koja ih pogodi, a cijele porodice bi se vraćale kući, uplakane sa kakvog tužnog Indijskog filma. Pomagali smo jedni drugima, dijelili ono malo što smo imali, nadobivali se kečeva za šaptanje drugu na času, ali drugu u nevolji se moralo pomoći, pa kako god. Često smo išli starijim komšijama u kupovinu, obično po hljeb ili mlijeko, a nekad bi im pomagali nositi cekere uz stepenice jer nije bilo lifta. Išli smo u kupovinu i svojim roditeljima i to po više puta dnevno, ali nam to nije teško padalo.Na mjestu gdje je danas policiska stanica, bila je pustopoljina na kojoj su rasli divlja kamilica i divlji pelin pa se osjećao jak mirisa cvijeća. Na toj livadi jedno vrijeme bile su postavljene drvene bandere za struju sa puno žica. Tu su se laste u jesen skupljale. Znale su se naredati jedna do druge po svim žicama, bilo ih je zaista na stotine, a onda bi, kao po komandi, poletile i otišle na jug. Jednom su tu, nadomak žute zgrade naslagali velike vodovodne cijevi obložene katranom. Mi smo išli tamo da se pentramo, da pjevamo ili urlamo jer su pojačavale zvuk i to nas je zabavljalo. Takmičili smo se ko će se brže provići kroz cijevi, jer su bile dovoljno velike za to. Stajale su one tu prilično dugo, sve dok ih jednom neko nije zapalio. Stvorio se crni gusti dim i ogromni plamen koji je skoro ugrozio zgradu. To je bio događaj o kome se danima pričalo.
Inače naselje nikada nije bilo pusto. Dosta ljudi i djece je veći dio dana bio u parku ispred zgrade ili su bili na prozorima i pričali sa prijateljima napolju. Dok odeš u granap ili poslugu, sretneš mnoštvo ljudi, ali tada smo još uvijek bili srećni što srećemo jedni druge. Uveće bi ljudi znali, onako spontano prošetali koji krug po naselju, kao neki mali korzo. A mjesto ispred granapa, autobusne stanice i jedine nam slastičarne je bilo puno ljudi, pa i noću.S početka, u to davno vrijeme, nije bilo uličnog osvjetljenja u naselju, ali ono nije nikad izgledalo strašno, već naprotiv prijatno. Svako malo ćulo bi se da neko prolazi, razgovara, pjevuši, kikoće se ili zvižduće neku pjesmu i tako po cijelu noć. Bilo je i zabavnih trenutaka kada te u mraku prepoznaneko od prijatelja ili komšija samo po glasu i onda tako stojite i pričate i ako se skoro i ne vidite.
Tijerani neimaštinom, neki od ljudi su otišli u Njemačku na rad. Svakog ljeta kada bi se vraćali, donosili bi za poklon nešto lijepo svojim komšijama, a nama djeci posebno. Poslije su mnogi išli u šverc u Trst i prodavali po naselju žoržetne suknje i haljine, farmerke levis, nepristojne tranzistore u obliku golih djevojaka, parfeme, zlatne lančiće, velike lutke samo za ukras u čošku sobe, venecijanske gondole koje svijetle i sviraju i ko zna šta još. Mi djeca smo najviše voljeli svirajuće gondole, neke su imale i balerinu koja se vrti, prosto su nas hipnotisale. Radosni događaj je bio i kada bi iz aviona bacali letke da nas o nečemu obavjeste. Doletio bi avion dvokrilac, spustio se nisko iznad naselja, a onda bi bacao letke, najčešće obavijest o dolasku cirkusa u grad i sl. Trčali bi i skupljali ih. Nije bilo bitno šta je na letkama, ali je bilo bitno da ih imaš najviše, jer to više nije bio običan papir, nego neka vrijednost, pošto je doletio iz aviona. Tih godina u Švrakonom su živjele hodajuće legende, barem smo mi djeca tako vjerovali. To su bili pojedinci iz "veće raje" koji su učinili neko "herojsko djelo" o kome se pričalo po školi i naselju. Na primjer, neko je spasio jarana onako filmski, ili se suprostavio nekom "strašnom autoritetu", ili namlatio nekog jačeg samo zato što je maltletirao nekog slabijeg, ili je neko zbrisao "muriji" a svakako i nije ni bio kriv
ili je skočio sa drugog sprata škole ravno na beton, da bi pobjegao razjarenom profesoru, a onda, ne povrijeđen, odtrčao dalje. Da li su ti događaji bili stvarno takvi ili su ih usput uljepšavali i dodavali detalje da bude zanimljivije, ne znam, ali mi smo vjerovali tim legendarnim pričama i divili se našim junacima. Kada smo mi bili sedmi-osmi razred, pisali smo jedni drugima u spomenare i trudili se da ih što bolje ukrasimo. Neko će reči da su stihovi bili glupi, ali nama nisu, jer smo ih pisali sa stvarnim emocijama. Ovo su bili neki;-Kad pojedeš jabuku ti ogrizak baci, pa se sjeti mene kad smo bili džaci. -Prijateljstvo, prijateljstvo to je lako reći, ali prijatelja poput tebe teško je steći.-U srce sam te zaključala, ne možeš izaći, ključeve sam izgubila, ne mogu ih naći. -Azija i Afrika, kontinenta dva, vjeruj mi ........ da te volim ja. -Ne beri šipak to nije cvijeće, ne voli onog ko tebe neće.-Kad se popneš na brdašce, stavi ruku na srdašce, pa se sjeti mene i moje uspomene i td. Pred sami kraj osmog razreda izšarali smo jedni drugima školske kecelje i torbe potpisima za uspomenu. Naviru sjećanja i čovjek bi mogao pisati i nabrajati još dugo, jer te godine kao da su imale neki drugačiji protok vremena. Dani su proticali poput tihe rijeke, godine su zaista bile duge i prepune doživljaja i uspomena.
PEĆINA i VOČNJAK
Ne znam kako, ali prilično smo kasno saznali da u Švrakinom na obali Miljacke postoji pećina. Našem čudu, divljenu i sreći nije bilo kraja - Čuj, imamo i pećinu!!! Nije to bila mala stvar za nas, jer po pećinama su se svako malo krili, junaci našeg djetinstva Zagor, Komandant Mark, Blek Stena, Janošik.... Tada Švrakino nije izgledao potpuno kao ovo danas i postojala je staza koja je počinjala iza montažne škole, prolazila je kroz čestar opasno se nadvijajući nad provaliju koja je završavala okomito, negdje dole u koritu Miljacke, a onda je išla dalje, dole prema vodovodu i tramvajskoj pruzi . Staza je bila uska, za vrijeme kiša klizava, a nije postojala nikakva ograda ili rukohvat da bi se čovjek uhvatio i spasio od pada u ambis. Srećom tu je izraslo žbunje, žilavo i čvrsto, tako da je ono činilo sigurnu zonu i nikad niko nije pao. Znali smo da je pećina negdje tamo, na tom strašnom obronku, ali nismo znali gdje tačno. Krenuli smo divljim puteljkom iza montažne škole i sjurili sve do vodovoda, a onda se vratili uzvodno idući uz korito Miljacke. Izgledalo je da smo pronašli i majušnu stazicu, koja se na jednom dijelu spuštala blizu rijeke i postajala iznimno uska. Miljacka je tu izgledala opasno, jer je ulijetala svom snagom praveći okuku i potkopavajući taj mali putić. Možda bi to nekog pokolebalo ali mi smo bili već pravi veterani u pentranju i nije nas bilo strah. Neko je pogledao u vis i povikao - Eno je! Ugledali smo toliko željeni ulaz u pećinu. Srca su nam od uzbuđenja lupala kao luda, konačno smo je pronašli. Došli smo do samog ulaza i kratko povirili, a onda odlučili da dođemo opet sa šibicama, svijećama i pogledamo šta je unutra. Sljedeći put kada smo osvijetlili mrak, shvatili smo da to nije prava pećina, nego nešto iskopano ljudskom rukom i ne puno duboko, tek neke dvije prostorijice. Bilo je tu novina, kartona, i nekog manjeg smeća, ali nismo mogli odrediti da li je neko dolazio nedavno ili je to nešto staro. Pogurali smo sve to smeće kartonima napolje, a ono se otkotrljalo dole prema Miljacki. Nismo željeli biti u prljavoj jazbini i ako smo ovaj put bili gusari, pa je sljedeći put drugarica prokriumčarila metlu, a donijeli smo i čiste kartone, tako da smo to lijepo sredili. Odlučili smo jednoglasno da je to ipak pećina i to prava i da će tu biti naše tajno gusarsko skrovište.
Pošto smo sada bili mnogo mudrijii, nismo nikome govorili gdje idemo. Pričali smo u šiframa i imali lozinke. Ta naša tajna loga pružala nam je divan pogled na predjele Otoke i polja oko nje, sem toga, mogli smo da na miru razmotrimo svoje planove i donesemo, nama tada neke važne odluke, a pride je bio i taj dječji osjećaj sreće, što nas niko nije mogao pronaći.
Kada bi završili sa planiranjem i pojeli sve rum pločice, onda bi se vratili stazom do vodovoda, prošli iza i krenuli prema voćnjaku. Osim svih mnogobrojnih mjesta za igru imali smo i voćnjak. Nalazio se ispod velike škole, tamo gdje je sada A faza na Alipašinom, a gdje je završavao, to nikada nismo otkrili, valjda tamo negdje prema Nedžarićima. Vočnjak je bio prevelik da bi bio nečije privatno vlasništvo. Sada mislim da je bio poljoprivredno dobro. Ali to nije bila dosadna, jednolična plantaža istovrsnih nejakih voćkica, posađena u redove pod lenjir, kao što se to danas radi. To je bila jedna velika šuma od stabala voća šljiva, jabuka, trešanja, krušaka, različitih vrsta ukusa kao i veličine drveća. Imali smo jednu veliku trešnju, dobro sakrivenu među drugim voćem, na kojoj je svako imao svoju granu gdje bi uvijek sjedio. Tu smo mudrovali i riješavali ako bi imali kakav problem, a ako je bilo sve u redu, onda smo imali trening skakanja po granama trudeći se da dostignemo umijeća Tarzana. Nekada bi donosili crtane romane sa našim omiljenim junacima i tu na miru čitali, nekad nabrzaka dovršavali zadaću, a nekad uvježbavali šatrovački jezik jer je to tada bilo vrlo cool. Kada bi se umorili od skakanja po drveću, onda bi pričali i o svojim simpatijama, najčešće tajnim. Bili smo jedni drugima "oči i uši", jer doznati bilo šta o svojoj simpatiji je bilo vrijedno svih blaga na zemlji. Upali smo u ono smiješno doba kada bi se još igrao kao dijete, a pomalo bi i ašikovao. Uskoro smo otkrili da voćnjak iz nekog nepoznatog razloga vraća dobro raspoloženje i ulijeva optimizam, pa bi tamo obavezno išli ako neko dobije keca ili ako ima neku sličnu nevolju.
U proljeće kada bi ta silesija voćki probeharala, pružala je neopisivo lijep prizor sa strane, a pogotovo nama djeci koji smo se igrali ispod tih mirisnih grana. U vočnjaku je postojala i jedna majušna kućica, baš kao iz priča i mi smo opet maštali, smještajući u nju ili patuljke ili vješticu koja je htjela pojesti Ivicu i Maricu. Divni veliki voćnjak se možda još najbolje moglo vidjeti sa prozora naše škole. A onda je došlo i to proljeće u kome se počelo sa gradnjom Alipašinog polja. Stigli su bageri i ljudi sa motorkama da sijeku voćnjak. Svuda su ležale ucvale grane pune behara Bilo nam je teško gledati kako radnici gumenim čizmama gaze po njima i po našoj trešnji koja je ležala raskomadana. Polahko je nestajao voćnjak, nestajalo je naselje sa barakama, provalija s pećinom, naša jezerca sa mrmoljcima, naše djetinstvo. Mi smo se približili završetku osmog razreda. Uskoro smo se trebali rastati i upisati srednje škole. Htjeli smo vjerovati da ćemo se i dalje svakodnevno viđati, i ako smo znali da će se mnogi od nas preseliti u naselje koje se upravo gradi. Znali smo da će naselje biti lijepo i da ćemo sretno otići dalje u život, ali smo znali i da ništa više neće biti isto kao nekad i nikada lijepo na taj način. Nismo imali puno para, ali zato smo imali sve druge važnije stvari. Hvala Švrakinom koje mi je pružilo najljepše djetinjstvo koje mogu zamisliti.
