Sarajevo.....5 april 1992.....Suada Dilberović i Olga Sučić.....
1425 dana.....12 000 mrtvih, blizu 1500 djece....50 000 ranjenih....329 granata , u prosjeku, po danu....Samo 22 jula 1993 na ovaj je grad palo 3777 granata......
Ovako je počelo:
Peti je april 1992. Jutro. Grad Sarajevo. Fahira Hadžiosmanović, Sarajka kod koje žive dvije sestre Dubrovčanke iz familije Dilberović, jednu od njih - Suadu, studenticu pete godine Medicinskog fakulteta, pokušava odgovoriti od odlaska na "mirne demonstracije". Suada samo odmahne rukom, nasmiješi se i kaže: "Idem braniti svoje Sarajevo", i izlazi iz kuće.
Pred zgradom Skupštine RBiH već se okupilo na hiljade građana, među njima je najviše mladih. Službenici u Skupštini tiskaju se po prozorima i gledaju šarenu rijeku ljudi. Dolje su zastave, Titove slike, transparenti "Mi smo za mir".
Olga Sučić, 34-godišnja službenica Skupštine, zaposlena u daktilobirou, neće da demonstracije gleda tek kroz prozor. Iako je radni dan, izlazi iz kancelarije. Na stolu ostavlja tašnu i kaže kolegama da će se brzo vratiti. Utapa se u masu koja viče: "Ovo je Sarajevo, mi smo za mir!"
Jutro se polako pretvara u podne i Most Vrbanja već podrhtava pod težinom ljudi. S njegove lijeve strane, demonstranti to već znaju, nalaze se oni što hoće rat. "Nevidljivom neprijatelju" svjetina šalje poruke mira.
Novinari su se razmiljeli po mostu. Trče, a kamere im poskakuju na ramenima. Jedan reporter prilazi Olgi Sučić i pita je: "Zašto ste tu?" "Ja sam majka dvoje djece i branit ću ovaj grad", odgovara Olga u kameru i kreće dalje sa demonstrantima.
Nekoliko minuta nakon toga, čuju se pucnji. Dolaze iz pravca Jevrejskog groblja. I završavaju u masi demonstranata na mostu. Vrisak, panika, bježanje… Na pločniku leže dva tijela. Oba ženska. Suada Dilberović u samrtničkom hropcu pita: "Zar je ovo Sarajevo?", i izdiše. Olga Sučić ne pita ništa. Na putu do bolnice i ona umire.
" Dani"....
Sarajevo:petnaest godina......
-
Bosanac_21
- Posts: 1313
- Joined: 07/05/2005 04:56
- Location: Bosanski Novi
#3
Sta je samo neduznog naroda ovako izgubilo zivot, na nama je da pamtimo
i da se ponosimo da smo sa svojom zemljom opstali, duzni smo barem
to svim nevinim koji sad leze pod zemljom.
Da se nikad ne zaboravi!
i da se ponosimo da smo sa svojom zemljom opstali, duzni smo barem
to svim nevinim koji sad leze pod zemljom.
Da se nikad ne zaboravi!
-
Ahmmed
- Posts: 4273
- Joined: 21/09/2005 22:28
#5
Abdulah Sidran
Planeta Sarajevo!
Cujete li
kako njenim zilama
krv neumitno kola?
Ljudi, eno idu -
popravljaju zube.
Ljudi, eno idu -
djecu vode na sisanje.
Eno, ljudi idu -
kupuju novine.
Onaj, vidi,
uzgaja golubove!
Onaj, pogledaj,
ne moze da zivi -
bez ukrstenih rijeci.
Vidi
kako ljudi idu
zaneseni poslom!
Kako su samo
preknoc ostarjeli!
Od ceg’ su se, tako naglo,
svi odreda - proljepsali?
Na Planeti Sarajevo,
vidio sam covjeka _
pusi lulu - i zuri!
Vidio sam,
na Planeti Sarajevo,
jedan covjek jede - i place!
Vidio sam djevojcicu,
na Planeti Sarajevo,
u parku kojeg nema,
bere cvijece kojeg - nema!
Smrt je temeljan kosac,
zaludna je suza djevojacka,
uzaman je svaka
molitva za mir!
U svemiru,
-ime mu je Bosna -
djevojcica jedna,
rukom koje nema,
bere cvijece kojeg nema!
Nije ovo rat
-u ratu, posvuda, ima cvijeca -
ovo je Borba od Iskona!
U njoj se biju dva nacela
-od Iskona
do Sudnjega dana -
nacelo Dobra
i nacelo Zla!
Neka nikad ne prestane
izmedju Zla I Dobra borba!
Zar da nestane
sa Svijeta dobro?
Zar da Djevojka
u ruku ljubi
Kosca Smrtonosca?
Cujete li kako place:
"Smrti, nemoj me uzeti!"?
Ne placi, djevojko,
ne placi, kceri lijepa!
Nikad i nikad
prestati nece
izmedju Zla i Dobra borba.
Planeta Sarajevo!
Cujete li
kako njenim zilama
krv neumitno kola?
Ljudi, eno idu -
popravljaju zube.
Ljudi, eno idu -
djecu vode na sisanje.
Eno, ljudi idu -
kupuju novine.
Onaj, vidi,
uzgaja golubove!
Onaj, pogledaj,
ne moze da zivi -
bez ukrstenih rijeci.
Vidi
kako ljudi idu
zaneseni poslom!
Kako su samo
preknoc ostarjeli!
Od ceg’ su se, tako naglo,
svi odreda - proljepsali?
Na Planeti Sarajevo,
vidio sam covjeka _
pusi lulu - i zuri!
Vidio sam,
na Planeti Sarajevo,
jedan covjek jede - i place!
Vidio sam djevojcicu,
na Planeti Sarajevo,
u parku kojeg nema,
bere cvijece kojeg - nema!
Smrt je temeljan kosac,
zaludna je suza djevojacka,
uzaman je svaka
molitva za mir!
U svemiru,
-ime mu je Bosna -
djevojcica jedna,
rukom koje nema,
bere cvijece kojeg nema!
Nije ovo rat
-u ratu, posvuda, ima cvijeca -
ovo je Borba od Iskona!
U njoj se biju dva nacela
-od Iskona
do Sudnjega dana -
nacelo Dobra
i nacelo Zla!
Neka nikad ne prestane
izmedju Zla I Dobra borba!
Zar da nestane
sa Svijeta dobro?
Zar da Djevojka
u ruku ljubi
Kosca Smrtonosca?
Cujete li kako place:
"Smrti, nemoj me uzeti!"?
Ne placi, djevojko,
ne placi, kceri lijepa!
Nikad i nikad
prestati nece
izmedju Zla i Dobra borba.
-
PITARKA_SA
- Posts: 2817
- Joined: 12/06/2005 16:13
- Location: rajvosa
#6
ako mi polako gubimo sjecanje na sve to,sta tek da ocekujemo od generacija koje dolaze..
nego,kada bude vakat,djete u krilo pa nek sazna sta je bilo i kako..barem ja znam da cu tako
samo mozemo zaliti i na svoj nacin odati pocast zrtvama i nasem gradu,i svu mrznju,bol,tugu,pretvoriti u jednu veliku ljubav prema domovini ,prema Sarajevu
nego,kada bude vakat,djete u krilo pa nek sazna sta je bilo i kako..barem ja znam da cu tako
samo mozemo zaliti i na svoj nacin odati pocast zrtvama i nasem gradu,i svu mrznju,bol,tugu,pretvoriti u jednu veliku ljubav prema domovini ,prema Sarajevu
-
_BosanaC
- Posts: 8428
- Joined: 16/08/2005 14:02
- Location: Sarajevo
- Contact:
#8
PITARKA_SA wrote:ako mi polako gubimo sjecanje na sve to,sta tek da ocekujemo od generacija koje dolaze..
nego,kada bude vakat,djete u krilo pa nek sazna sta je bilo i kako..barem ja znam da cu tako
samo mozemo zaliti i na svoj nacin odati pocast zrtvama i nasem gradu,i svu mrznju,bol,tugu,pretvoriti u jednu veliku ljubav prema domovini ,prema Sarajevu
-
Ahmmed
- Posts: 4273
- Joined: 21/09/2005 22:28
#9
Semezdin Mehmedinović:
STAKLO. 1) Stajem uz prozor i gledam napukla stakla Jugobanke. Mogao bih tako stajati satima. Plava staklena fasada. Sprat iznad prozora s kojeg gledam, na svoj balkon je izišao profesor estetike: podešava naočale i prstima provlači kroz bradu. Gledam ga odraženog u plavoj fasadi Jugobanke, u napuklim staklima koja od prizora tvore živu kubističku sliku u sunčanom danu.
2) Uvečer slušam vijesti, skupa sa džamdžijom, vrhovnim staklarom Starog grada. Na pomen toponima u ratnim izvještajima, on, usput, dometne poneku živu sliku, sjećanje čovjeka kojeg je posao vodio po Bosni; negdje je staklio školu, negdje dom kulture, sportsku salu… Slušam ga onda kao što učenik sluša učitelja. Nakon vijesti, Bosnu doživljavam kao veliko skladište stakla koje pršti iz tranzistora tankim žicama pričvršćenog za automobilski akumulator. Krto se lomi domovina u ušima staklara, njenog suštinskog predsjednika.
FOTOGRAFI. Decembar 1991. godine. Sjedi se u Theater clubu na čijim zidovima su fotografije Mladena Pikulića (izložba se zove Vukovar danas… a sutra?). Muzika je preglasna; mladići i djevojke za stolovima šutke sjede, proširenih zjena. Na raširenim dlanovima konobari, iznad glava, nose masivne tacne od rostfraja pune limenki piva, kokakole, i s naporom se provlače kroz prolaze zakačene omamljenim mladim tijelima. Krvave šprice na patosu klozeta. A onda: mladić za stolom prstom pokaže na jednog drugog mladića - onog na fotografiji koji plače ispred granatama smrskane vukovarske pozadine - i čudeći se kaže: "Ima isti džemper ko i ja!"
2) Sarajevski fotografi, za razliku od svojih kolega koji iz inozemstva dolaze ovamo da od smrti naplaćuju svoje dolarske honorare u dnevnim, sedmičnim listovima i art-magazinima, jedini su hroničari rata u svom gradu; imaju problema sa nedostatkom foto-materijala, nemaju nikakve nadoknade za svoj rad… To ih ne izdvaja i ne čini njihov posao veličanstvenijim od onoga koji obavljaju hirurzi, npr., ili vatrogasci. Ali, njihov angažman obilježen je moralom intelektualca, tako rijetkim za naše predratne i ratne prilike. Jedan je, dakle, fotograf učinio da narkoman u sarajevskoj kafani prepozna svoj džemper na vukovarskom mladiću sa fotografije. Tada još nisu padale granate ovdje, ali se, itekako, vidjelo da je Sarajevo već obuklo džemper Vukovara. O tome su intelektualci - oni koji se tako zovu - šutjeli.
Sa ratom se ništa nije izmijenilo; šta su, npr., pisci uradili nakon što je izgorjela Vijećnica? Šta su uradili znanstvenici i historičari? Ništa. Valjda zato što tamo, ionako, nisu zalazili. Ali kad se piscima oduzima Dom, njihova kafana - onda je to skandal, onda su to polemički protesti u Oslobođenju. Na hiljade je fotografija razrušene Vijećnice… To je, između ostalog, i profesionalni patos: Vijećnica je u prednjem planu standardne razglednice Sarajeva (nju su fotografi izabrali).
U vrijeme one Pikulićeve "uočirata-izložbe", možda mladić s fotografije više nije bio živ. Ne znam, danas, ni da li je živ onaj koji je prstom pokazivao na džemper s fotografije. Naslov izložbe je u svom produžetku imao pitanje: a sutra? I svi su znali da je u tom pitanju sadržan odgovor, ali su se nadali da sutra neće doći. Kažem: svi, a pritom mislim na intelektualce koji su šutjeli, sklanjali se, u promiskuitetnim sarajevskim noćima, od moralne obaveze da barem kažu kako ipak nije u redu da granate mrve gradove. Jedan je fotograf pripadao rijetkim koji su postavljali pitanja.
Nakon deset mjeseci rata, u Sarajevu možeš čuti "intelektualce" koji pitaju: zašto nam se ovo desilo, i zašto tako brutalno? Nepametni, oni ne vide da je odgovor: Zato!
Upravo zato.
I zato jer sva pitanja sada dolaze prekasno.
ŽIVOTINJE. Sve ovo počinje da mi prija. Opasnosti ima dovoljno, a tuge u izobilju. Ležim i ne prestajem misliti: koliko dugo se može podnositi ovakav život. Na mojim prsima spava mačka. Ona je odabrana; iznad njenih kosih zjena - šara je u obliku slova M. Ja to nisam znao: ti si mi to otkrila onog dana kad sam podivljao i poželio da ju smrskam; da smrskam njenu mačju prirodu. Tad si mi otkrila šaru na njenom čelu i rekla: M imaju samo one mačke koje je Muhamed milovao. Otad joj puštam na volju, da spava gdje se zatekne. Ne znam koliko se još dugo može podnositi ovakav život. Svaki put me podiđu srsi kad se na tutnjavu spolja mačka iz sna prene, i tada na prsima osjetim sporo izvlačenje pandži…
STAKLO. 1) Stajem uz prozor i gledam napukla stakla Jugobanke. Mogao bih tako stajati satima. Plava staklena fasada. Sprat iznad prozora s kojeg gledam, na svoj balkon je izišao profesor estetike: podešava naočale i prstima provlači kroz bradu. Gledam ga odraženog u plavoj fasadi Jugobanke, u napuklim staklima koja od prizora tvore živu kubističku sliku u sunčanom danu.
2) Uvečer slušam vijesti, skupa sa džamdžijom, vrhovnim staklarom Starog grada. Na pomen toponima u ratnim izvještajima, on, usput, dometne poneku živu sliku, sjećanje čovjeka kojeg je posao vodio po Bosni; negdje je staklio školu, negdje dom kulture, sportsku salu… Slušam ga onda kao što učenik sluša učitelja. Nakon vijesti, Bosnu doživljavam kao veliko skladište stakla koje pršti iz tranzistora tankim žicama pričvršćenog za automobilski akumulator. Krto se lomi domovina u ušima staklara, njenog suštinskog predsjednika.
FOTOGRAFI. Decembar 1991. godine. Sjedi se u Theater clubu na čijim zidovima su fotografije Mladena Pikulića (izložba se zove Vukovar danas… a sutra?). Muzika je preglasna; mladići i djevojke za stolovima šutke sjede, proširenih zjena. Na raširenim dlanovima konobari, iznad glava, nose masivne tacne od rostfraja pune limenki piva, kokakole, i s naporom se provlače kroz prolaze zakačene omamljenim mladim tijelima. Krvave šprice na patosu klozeta. A onda: mladić za stolom prstom pokaže na jednog drugog mladića - onog na fotografiji koji plače ispred granatama smrskane vukovarske pozadine - i čudeći se kaže: "Ima isti džemper ko i ja!"
2) Sarajevski fotografi, za razliku od svojih kolega koji iz inozemstva dolaze ovamo da od smrti naplaćuju svoje dolarske honorare u dnevnim, sedmičnim listovima i art-magazinima, jedini su hroničari rata u svom gradu; imaju problema sa nedostatkom foto-materijala, nemaju nikakve nadoknade za svoj rad… To ih ne izdvaja i ne čini njihov posao veličanstvenijim od onoga koji obavljaju hirurzi, npr., ili vatrogasci. Ali, njihov angažman obilježen je moralom intelektualca, tako rijetkim za naše predratne i ratne prilike. Jedan je, dakle, fotograf učinio da narkoman u sarajevskoj kafani prepozna svoj džemper na vukovarskom mladiću sa fotografije. Tada još nisu padale granate ovdje, ali se, itekako, vidjelo da je Sarajevo već obuklo džemper Vukovara. O tome su intelektualci - oni koji se tako zovu - šutjeli.
Sa ratom se ništa nije izmijenilo; šta su, npr., pisci uradili nakon što je izgorjela Vijećnica? Šta su uradili znanstvenici i historičari? Ništa. Valjda zato što tamo, ionako, nisu zalazili. Ali kad se piscima oduzima Dom, njihova kafana - onda je to skandal, onda su to polemički protesti u Oslobođenju. Na hiljade je fotografija razrušene Vijećnice… To je, između ostalog, i profesionalni patos: Vijećnica je u prednjem planu standardne razglednice Sarajeva (nju su fotografi izabrali).
U vrijeme one Pikulićeve "uočirata-izložbe", možda mladić s fotografije više nije bio živ. Ne znam, danas, ni da li je živ onaj koji je prstom pokazivao na džemper s fotografije. Naslov izložbe je u svom produžetku imao pitanje: a sutra? I svi su znali da je u tom pitanju sadržan odgovor, ali su se nadali da sutra neće doći. Kažem: svi, a pritom mislim na intelektualce koji su šutjeli, sklanjali se, u promiskuitetnim sarajevskim noćima, od moralne obaveze da barem kažu kako ipak nije u redu da granate mrve gradove. Jedan je fotograf pripadao rijetkim koji su postavljali pitanja.
Nakon deset mjeseci rata, u Sarajevu možeš čuti "intelektualce" koji pitaju: zašto nam se ovo desilo, i zašto tako brutalno? Nepametni, oni ne vide da je odgovor: Zato!
Upravo zato.
I zato jer sva pitanja sada dolaze prekasno.
ŽIVOTINJE. Sve ovo počinje da mi prija. Opasnosti ima dovoljno, a tuge u izobilju. Ležim i ne prestajem misliti: koliko dugo se može podnositi ovakav život. Na mojim prsima spava mačka. Ona je odabrana; iznad njenih kosih zjena - šara je u obliku slova M. Ja to nisam znao: ti si mi to otkrila onog dana kad sam podivljao i poželio da ju smrskam; da smrskam njenu mačju prirodu. Tad si mi otkrila šaru na njenom čelu i rekla: M imaju samo one mačke koje je Muhamed milovao. Otad joj puštam na volju, da spava gdje se zatekne. Ne znam koliko se još dugo može podnositi ovakav život. Svaki put me podiđu srsi kad se na tutnjavu spolja mačka iz sna prene, i tada na prsima osjetim sporo izvlačenje pandži…
-
Ahmmed
- Posts: 4273
- Joined: 21/09/2005 22:28
#10
Zbigniew Herbert
Izvještaj iz opsjednutog grada....
Previše sam star da bih nosio oružje kao
drugi -
određena mi je milost posljednja uloga hroničara
zapisujem - ne zna se za koga - historiju opsade
treba da budem tačan ali ne znam kad je počela
najezda
prije dvjesta godina u decembru septembru možda
jučer u osvit
svi odveć boluju od gubitka osjećanja vremena
ostalo nam je samo mjesto vezanost za mjesto
još držimo ruševine hramova priviđenja vrtova i
kuća
ako izgubimo ruševine neće preostati ništa
pišem onako kako mogu u ritmu beskrajnih
sedmica
ponedjeljak: prodavnice prazne prometna jedinica
postao je pacov
utorak: gradonačelnika ubili neznani izazivači
srijeda: razgovori o primirju neprijatelj internirao
poslanike
ne znamo njihova mjesta boravka to znači mjesta
pogubljenja
četvrtak: poslije burnog sastanka odbačen
većinom glasova
prijedlog trgovaca začinima za bezuslovnu
kapitulaciju
petak: početak kuge
subota: izvršio samoubistvo N.N. nesalomljivi branitelj
nedjelja: nema vode
odbili smo
napad na istočnu kapiju zvanu Kapija Saveza
znam monotono je sve to nikog neće moći da
uzbudi
izbjegavam komentare osjećanja držim na uzdi
pišem o činjenicama
kažu da samo njih cijene na stranim tržištima
ali s izvjesnim ponosom želim da javim svijetu
da smo zahvaljujući ratu odgajili novu vrstu djece
naša djeca ne vole bajke igraju se ubijanja
na javi i u snu sanjaju o supi hljebu i kosti
baš kao psi i mačke
uvečer volim da lutam po krajnjim dijelovima
Grada
duž granica naše nesigurne slobode
gledam odozgo na bezbrojnu vojsku na njene
vatre
slušam hučno bubnjanje i barbarsku vrisku
zaista je neshvatljivo što se Grad još brani
opsada traje dugo neprijatelji moraju da se
smjenjuju
ništa ih ne vezuje sem želje da nas unište
Goti Tatari Švedi Carevi odredi pukovi
Preobraženja Gospodnjeg
ko bi ih pobrojao
boje zastava mijenjaju se kao šuma na vidiku
od nježne ptičije preko zelene i
crvene
do zimske sasvim crne
tako uvečer oslobođen od činjenica mogu da
razmislim
o stvarima davnim dalekim naprimjer o našim
saveznicima preko mora znam iskreno sa nama
saosjećaju
šalju brašno vreće ohrabrenja mast i dobre savjete
čak i ne znaju da su nas njihovi očevi izdali
bili su naši saveznici u doba prve Apokalipse
sinovi nisu krivi zaslužuju zahvalnost pa smo i
zahvalni
nisu doživjeli opsadu dugu kao vječnost
oni koje je pogodila nesreća uvijek su usamljeni
branioci Dalaj-Lame Kurdi afganistanski
gorštaci
sad kad pišem ove riječi pristalice smirenja
stekle su izvjesnu prevagu nad strankom
nepokolebljivih
obično kolebanje raspoloženja sudbina se još koleba
groblja rastu smanjuje se broj branilaca
ali odbrana traje i trajat će do kraja
i ako Grad padne a preostane jedan
on će nositi Grad u sebi putevima izgnanstva
on će biti Grad
gledamo u lice gladi u lice vatri u lice smrti
najgore je od svih - lice izdaje
još samo su naši snovi ostali neponiženi
Izvještaj iz opsjednutog grada....
Previše sam star da bih nosio oružje kao
drugi -
određena mi je milost posljednja uloga hroničara
zapisujem - ne zna se za koga - historiju opsade
treba da budem tačan ali ne znam kad je počela
najezda
prije dvjesta godina u decembru septembru možda
jučer u osvit
svi odveć boluju od gubitka osjećanja vremena
ostalo nam je samo mjesto vezanost za mjesto
još držimo ruševine hramova priviđenja vrtova i
kuća
ako izgubimo ruševine neće preostati ništa
pišem onako kako mogu u ritmu beskrajnih
sedmica
ponedjeljak: prodavnice prazne prometna jedinica
postao je pacov
utorak: gradonačelnika ubili neznani izazivači
srijeda: razgovori o primirju neprijatelj internirao
poslanike
ne znamo njihova mjesta boravka to znači mjesta
pogubljenja
četvrtak: poslije burnog sastanka odbačen
većinom glasova
prijedlog trgovaca začinima za bezuslovnu
kapitulaciju
petak: početak kuge
subota: izvršio samoubistvo N.N. nesalomljivi branitelj
nedjelja: nema vode
odbili smo
napad na istočnu kapiju zvanu Kapija Saveza
znam monotono je sve to nikog neće moći da
uzbudi
izbjegavam komentare osjećanja držim na uzdi
pišem o činjenicama
kažu da samo njih cijene na stranim tržištima
ali s izvjesnim ponosom želim da javim svijetu
da smo zahvaljujući ratu odgajili novu vrstu djece
naša djeca ne vole bajke igraju se ubijanja
na javi i u snu sanjaju o supi hljebu i kosti
baš kao psi i mačke
uvečer volim da lutam po krajnjim dijelovima
Grada
duž granica naše nesigurne slobode
gledam odozgo na bezbrojnu vojsku na njene
vatre
slušam hučno bubnjanje i barbarsku vrisku
zaista je neshvatljivo što se Grad još brani
opsada traje dugo neprijatelji moraju da se
smjenjuju
ništa ih ne vezuje sem želje da nas unište
Goti Tatari Švedi Carevi odredi pukovi
Preobraženja Gospodnjeg
ko bi ih pobrojao
boje zastava mijenjaju se kao šuma na vidiku
od nježne ptičije preko zelene i
crvene
do zimske sasvim crne
tako uvečer oslobođen od činjenica mogu da
razmislim
o stvarima davnim dalekim naprimjer o našim
saveznicima preko mora znam iskreno sa nama
saosjećaju
šalju brašno vreće ohrabrenja mast i dobre savjete
čak i ne znaju da su nas njihovi očevi izdali
bili su naši saveznici u doba prve Apokalipse
sinovi nisu krivi zaslužuju zahvalnost pa smo i
zahvalni
nisu doživjeli opsadu dugu kao vječnost
oni koje je pogodila nesreća uvijek su usamljeni
branioci Dalaj-Lame Kurdi afganistanski
gorštaci
sad kad pišem ove riječi pristalice smirenja
stekle su izvjesnu prevagu nad strankom
nepokolebljivih
obično kolebanje raspoloženja sudbina se još koleba
groblja rastu smanjuje se broj branilaca
ali odbrana traje i trajat će do kraja
i ako Grad padne a preostane jedan
on će nositi Grad u sebi putevima izgnanstva
on će biti Grad
gledamo u lice gladi u lice vatri u lice smrti
najgore je od svih - lice izdaje
još samo su naši snovi ostali neponiženi
-
PITARKA_SA
- Posts: 2817
- Joined: 12/06/2005 16:13
- Location: rajvosa
#11
nema smrti za Tebe,
nema smrti,nema tuge jedini moj grade.
nema ruke,sto ljubav iz duse ,na zivo ,moze izvaditi
nema te ruke,jedini moj grade.
aksam ide,osmijehom ga cekam,jer znam,ja znam
da sutra ide novi dan,novo jutro,novi susret sa tobom
eto mene tebi,moj jedini grade,eto mene tebi
sa prvom zorom,sa prvom kapljicom rose,
eto mene u tvoje sokake,umiti se ledenom vodom,i reci ti:
ljubav nema vjere ,jedini moj grade,
dok je mene ,disat ces u meni,kao moje cedo,
sto ga dusmanima ne dadoh..
disaces u meni,jedini moj grade
dusa te drzi u sebi,
dok osmijeha imam,dok srce mi bije,dok rijeci me nose ..
nema tebi smrti jedini moj grade,
nema tebi smrti,moje Sarajevo
nema smrti,nema tuge jedini moj grade.
nema ruke,sto ljubav iz duse ,na zivo ,moze izvaditi
nema te ruke,jedini moj grade.
aksam ide,osmijehom ga cekam,jer znam,ja znam
da sutra ide novi dan,novo jutro,novi susret sa tobom
eto mene tebi,moj jedini grade,eto mene tebi
sa prvom zorom,sa prvom kapljicom rose,
eto mene u tvoje sokake,umiti se ledenom vodom,i reci ti:
ljubav nema vjere ,jedini moj grade,
dok je mene ,disat ces u meni,kao moje cedo,
sto ga dusmanima ne dadoh..
disaces u meni,jedini moj grade
dusa te drzi u sebi,
dok osmijeha imam,dok srce mi bije,dok rijeci me nose ..
nema tebi smrti jedini moj grade,
nema tebi smrti,moje Sarajevo
-
Bosanac_21
- Posts: 1313
- Joined: 07/05/2005 04:56
- Location: Bosanski Novi
#12
BAJRAM DODJE SARAJEVO GORI
Proljece '92
ostat ce mi u sjecanju dugom
Bajram dodje Sarajevo gori
moja tugo
Cekao si rodjendan
moj voljeni grade
nije znala BOSNA sta
dusmanin znade
Drhtala je moja BOSNA
u mjesecu aprilu
plakalo je djete
u majcinom krilu
Cekao si rodjendan
moj voljeni grade
nije znala BOSNA sta
dusmanin znade
K'o prezivi pricat ce
sta je bilo u aprilu
mozda moje djete
sto place u krilu
Cekao si rodjendan
moj voljeni grade
nije znala BOSNA sta
dusmanin znade
Zao mi je svih sehida
moj voljeni grade
nije znala BOSNA sta
dusmanin znade
Proljece '92
ostat ce mi u sjecanju dugom
Bajram dodje Sarajevo gori
moja tugo
Cekao si rodjendan
moj voljeni grade
nije znala BOSNA sta
dusmanin znade
Drhtala je moja BOSNA
u mjesecu aprilu
plakalo je djete
u majcinom krilu
Cekao si rodjendan
moj voljeni grade
nije znala BOSNA sta
dusmanin znade
K'o prezivi pricat ce
sta je bilo u aprilu
mozda moje djete
sto place u krilu
Cekao si rodjendan
moj voljeni grade
nije znala BOSNA sta
dusmanin znade
Zao mi je svih sehida
moj voljeni grade
nije znala BOSNA sta
dusmanin znade
-
gladna sam
- Posts: 498
- Joined: 14/09/2006 11:33
- Location: Frizider
#13
Ostavite je nama
Jah sta vas pobih, a masala jopet vas dosta osta. Pobojah se da se necu imati s kim sjetovati.
Kad eto srece, ima vas jos uvijek. Pita me neki dan Austrijski Konzul, "Zasto vi",kaze "u Bosni sve rijesavate sabljom I macem. Zasto ne glavom?”
Ko biva oni u Austriji. A ja mu kazem, “Mnogo nas je ovdje konzule a zemlja mala.
I Turaka, I Bosanaca, I Austrijanaca, I Srba, I Hrvata mnogo. I niko nece da ide, svi hoce da ostanu, a zemlja mala. U onolikoj Rusiji niko se nebi’ otimao za jednu Bosnu, a ovdje se tuku za svaki sokak.”
Sudjeno joj sirotici, sta li. I jos mu kazem,
“A I lijepa je moras priznat!” “Jeste al’ I skupa.
” Pa sto onda ne idete, I vi, I svi ostali. Ostavite je nama Bosancima pa cemo mi kako znamo I umijemo I nece nam biti ni tesko ni gore.
OMER PASA LATAS
Jah sta vas pobih, a masala jopet vas dosta osta. Pobojah se da se necu imati s kim sjetovati.
Kad eto srece, ima vas jos uvijek. Pita me neki dan Austrijski Konzul, "Zasto vi",kaze "u Bosni sve rijesavate sabljom I macem. Zasto ne glavom?”
Ko biva oni u Austriji. A ja mu kazem, “Mnogo nas je ovdje konzule a zemlja mala.
I Turaka, I Bosanaca, I Austrijanaca, I Srba, I Hrvata mnogo. I niko nece da ide, svi hoce da ostanu, a zemlja mala. U onolikoj Rusiji niko se nebi’ otimao za jednu Bosnu, a ovdje se tuku za svaki sokak.”
Sudjeno joj sirotici, sta li. I jos mu kazem,
“A I lijepa je moras priznat!” “Jeste al’ I skupa.
” Pa sto onda ne idete, I vi, I svi ostali. Ostavite je nama Bosancima pa cemo mi kako znamo I umijemo I nece nam biti ni tesko ni gore.
OMER PASA LATAS
Last edited by gladna sam on 06/04/2007 09:38, edited 3 times in total.
-
Ahmmed
- Posts: 4273
- Joined: 21/09/2005 22:28
#14
Ovaj tekst, napisao sam, prošle godine, na dan nezavisnosti, ovdje na forumu:
Eh, kao da je jučer bilo..... Već 29 februara 1992, ispunili smo, onako džematile,porodično, patriotsku dužnost.....Mi,koji smo imali pravo glasa
Baščaršija je to jutro bila suncem okupana....Na referendumskim mjestima, socrealistične slike, ćilimi na zidovima mjesnih zajednica....Na plakatima kojima se pozivalo za izlazak na referendum, poruka,koju ću pamtiti: Raja su ZA,a papci?
Osjećao sam se važnim tada,prevažnim,jer,nije šala, hem punoljetan, hem glasao za suverenu i nezavisnu....Nakon što sam zaokružio"ZA", odlučio sam prohodati Čaršijom, Ferhadijom....Ko Bajram da je bio.....Ljudi lijepo odjeveni,srednjovječne gospođe sa taze frizurama, drže pod ruku svoje ponosne muževe....
Sretnem kod Slatkog ćošeta tetu Zibu. Nekoga traži pogledom....Kenana,svoga sina, a moga školskog druga.... Eto Kene, nasmijan i vedar....tog sam ga dana posljednji put vidio.....Danas leži na Kovačima....
Nastavio sam dalje....prema Katedrali....Kod izloga Ede obućara, Mirna i Selma....obavile i one građansku dužnost....I izgledaju mi ,nekako, odrasle, zrele.... Preračunavaju koliko im još hiljada treba za nove cipele....Nastavljam hodati mojim gradom....U parku kod Svjetlosti, sjednem.... Neko me potapša po ramenu.... Moj brat,moj veliki brat....
Obradovah mu se! Sjeo je kraj mene i počeo pričati....Nisam ga u početku slušao....Nisam razumijevao njegove riječi....o nekoj sretnoj Bosni....nekoj novoj Bosni.....No, njegovo me ushićenje natjeralo da pratim šta govori...Govorio je o pravdi....Podsjećao me ,tog trenutka, na nekog od sedam sekretara SKOJ-a, iz čuvenih brošura"Titovim stazama revolucije...
Vratili smo se nazad do čaršije.Nahranili golubove, jer ga je to beskrajno radovalo.
I koji mjesec kasnije, kad je gorjelo Sarajevo i BiH, moj brat nije gubio nadu.... Sa kakvim je samo žarom govorio o sretnoj budućnosti, kad bi se vratio sa linije, planirajući do u najsitnije detalje raspored prvoga dana slobode....
"....On je danas u društvu Kenana, sa početka ove priče.... Na Kovačima.....Posjetio sam ih obojicu na Dan nezavisnosti...Moj brat nije dočekao prvi dan slobode....No, nismo ni mi, koji smo imali sreću ili nesreću, da preživimo rat....Dan slobode, čini mi se,sve je dalje i dalje...Ja mu se,ipak, nadam....Da toga dana, umjesto mog brata, učinim nešto što ga je beskrajno radovalo.....Da nahranim golubove na Baščaršiji.....Evo, već punih 14 godina,još nisam smogao snage za to....
Bio sam na Kovačima, večeras....
Kažu, ne valja po mezarjima , nakon akšama, boraviti....
Ipak, nisam mogao da ne odem, a u toku dana mi se, nekako, nije dalo....
Sjedio sam večeras s Njima....Razgovarao bez riječi, krajičkom oka tražio zvijezde na sarajevskom nebu, u hladnoj sarajevskoj noći...
I golubove još nikad, nahranio nisam....
Eh, kao da je jučer bilo..... Već 29 februara 1992, ispunili smo, onako džematile,porodično, patriotsku dužnost.....Mi,koji smo imali pravo glasa
Baščaršija je to jutro bila suncem okupana....Na referendumskim mjestima, socrealistične slike, ćilimi na zidovima mjesnih zajednica....Na plakatima kojima se pozivalo za izlazak na referendum, poruka,koju ću pamtiti: Raja su ZA,a papci?
Osjećao sam se važnim tada,prevažnim,jer,nije šala, hem punoljetan, hem glasao za suverenu i nezavisnu....Nakon što sam zaokružio"ZA", odlučio sam prohodati Čaršijom, Ferhadijom....Ko Bajram da je bio.....Ljudi lijepo odjeveni,srednjovječne gospođe sa taze frizurama, drže pod ruku svoje ponosne muževe....
Sretnem kod Slatkog ćošeta tetu Zibu. Nekoga traži pogledom....Kenana,svoga sina, a moga školskog druga.... Eto Kene, nasmijan i vedar....tog sam ga dana posljednji put vidio.....Danas leži na Kovačima....
Nastavio sam dalje....prema Katedrali....Kod izloga Ede obućara, Mirna i Selma....obavile i one građansku dužnost....I izgledaju mi ,nekako, odrasle, zrele.... Preračunavaju koliko im još hiljada treba za nove cipele....Nastavljam hodati mojim gradom....U parku kod Svjetlosti, sjednem.... Neko me potapša po ramenu.... Moj brat,moj veliki brat....
Obradovah mu se! Sjeo je kraj mene i počeo pričati....Nisam ga u početku slušao....Nisam razumijevao njegove riječi....o nekoj sretnoj Bosni....nekoj novoj Bosni.....No, njegovo me ushićenje natjeralo da pratim šta govori...Govorio je o pravdi....Podsjećao me ,tog trenutka, na nekog od sedam sekretara SKOJ-a, iz čuvenih brošura"Titovim stazama revolucije...
Vratili smo se nazad do čaršije.Nahranili golubove, jer ga je to beskrajno radovalo.
I koji mjesec kasnije, kad je gorjelo Sarajevo i BiH, moj brat nije gubio nadu.... Sa kakvim je samo žarom govorio o sretnoj budućnosti, kad bi se vratio sa linije, planirajući do u najsitnije detalje raspored prvoga dana slobode....
"....On je danas u društvu Kenana, sa početka ove priče.... Na Kovačima.....Posjetio sam ih obojicu na Dan nezavisnosti...Moj brat nije dočekao prvi dan slobode....No, nismo ni mi, koji smo imali sreću ili nesreću, da preživimo rat....Dan slobode, čini mi se,sve je dalje i dalje...Ja mu se,ipak, nadam....Da toga dana, umjesto mog brata, učinim nešto što ga je beskrajno radovalo.....Da nahranim golubove na Baščaršiji.....Evo, već punih 14 godina,još nisam smogao snage za to....
Bio sam na Kovačima, večeras....
Kažu, ne valja po mezarjima , nakon akšama, boraviti....
Ipak, nisam mogao da ne odem, a u toku dana mi se, nekako, nije dalo....
Sjedio sam večeras s Njima....Razgovarao bez riječi, krajičkom oka tražio zvijezde na sarajevskom nebu, u hladnoj sarajevskoj noći...
I golubove još nikad, nahranio nisam....
-
Ivy
- Posts: 1689
- Joined: 08/02/2004 00:00
- Location: Sarajevo, BiH
- Contact:
#15
Respect! Rasplakala sam se ko malo dijeteAhmmed wrote:Ovaj tekst, napisao sam, prošle godine, na dan nezavisnosti, ovdje na forumu:
Eh, kao da je jučer bilo..... Već 29 februara 1992, ispunili smo, onako džematile,porodično, patriotsku dužnost.....Mi,koji smo imali pravo glasa
Baščaršija je to jutro bila suncem okupana....Na referendumskim mjestima, socrealistične slike, ćilimi na zidovima mjesnih zajednica....Na plakatima kojima se pozivalo za izlazak na referendum, poruka,koju ću pamtiti: Raja su ZA,a papci?
Osjećao sam se važnim tada,prevažnim,jer,nije šala, hem punoljetan, hem glasao za suverenu i nezavisnu....Nakon što sam zaokružio"ZA", odlučio sam prohodati Čaršijom, Ferhadijom....Ko Bajram da je bio.....Ljudi lijepo odjeveni,srednjovječne gospođe sa taze frizurama, drže pod ruku svoje ponosne muževe....
Sretnem kod Slatkog ćošeta tetu Zibu. Nekoga traži pogledom....Kenana,svoga sina, a moga školskog druga.... Eto Kene, nasmijan i vedar....tog sam ga dana posljednji put vidio.....Danas leži na Kovačima....
Nastavio sam dalje....prema Katedrali....Kod izloga Ede obućara, Mirna i Selma....obavile i one građansku dužnost....I izgledaju mi ,nekako, odrasle, zrele.... Preračunavaju koliko im još hiljada treba za nove cipele....Nastavljam hodati mojim gradom....U parku kod Svjetlosti, sjednem.... Neko me potapša po ramenu.... Moj brat,moj veliki brat....
Obradovah mu se! Sjeo je kraj mene i počeo pričati....Nisam ga u početku slušao....Nisam razumijevao njegove riječi....o nekoj sretnoj Bosni....nekoj novoj Bosni.....No, njegovo me ushićenje natjeralo da pratim šta govori...Govorio je o pravdi....Podsjećao me ,tog trenutka, na nekog od sedam sekretara SKOJ-a, iz čuvenih brošura"Titovim stazama revolucije...
Vratili smo se nazad do čaršije.Nahranili golubove, jer ga je to beskrajno radovalo.
I koji mjesec kasnije, kad je gorjelo Sarajevo i BiH, moj brat nije gubio nadu.... Sa kakvim je samo žarom govorio o sretnoj budućnosti, kad bi se vratio sa linije, planirajući do u najsitnije detalje raspored prvoga dana slobode....
"....On je danas u društvu Kenana, sa početka ove priče.... Na Kovačima.....Posjetio sam ih obojicu na Dan nezavisnosti...Moj brat nije dočekao prvi dan slobode....No, nismo ni mi, koji smo imali sreću ili nesreću, da preživimo rat....Dan slobode, čini mi se,sve je dalje i dalje...Ja mu se,ipak, nadam....Da toga dana, umjesto mog brata, učinim nešto što ga je beskrajno radovalo.....Da nahranim golubove na Baščaršiji.....Evo, već punih 14 godina,još nisam smogao snage za to....
Bio sam na Kovačima, večeras....
Kažu, ne valja po mezarjima , nakon akšama, boraviti....
Ipak, nisam mogao da ne odem, a u toku dana mi se, nekako, nije dalo....
Sjedio sam večeras s Njima....Razgovarao bez riječi, krajičkom oka tražio zvijezde na sarajevskom nebu, u hladnoj sarajevskoj noći...
I golubove još nikad, nahranio nisam....
-
black
- Posts: 18703
- Joined: 19/06/2004 16:00
- Location: ispod tresnje
#19
Ponekad, samo ponekad, kad predam partiju koju s tugom tako pedantno igram, i kad uhvatim sebe kako vješto sakrivam suzu po suzu, od samoga sebe, čujem eho plitkih tenisica po grubom asfaltu, i očekujem pogodak od stativu, onaj što nam je svima najdraži bio.
Uhvatim se, ponekad kad dođem među vas, kako brojim ove humke. Postidim se brzo, jer dovraga, bilo nas je malo više nego što može stati u bilo koji park ili bilo koje groblje. Više nego što i jedna majka ima suza. Bilo nas je više nego što i jedna strana zemlja ima azila i zelenih kartona... Bilo nas je više od svih ludila koja su nas zadesila i više od svih prevara kojim su nas izvarali.
Glavne bitke, izvojevali ste vi, koji ležite tu. Poneku bitku dobili smo mi, koji smo ostali...
Uhvatim se, ponekad kad dođem među vas, kako brojim ove humke. Postidim se brzo, jer dovraga, bilo nas je malo više nego što može stati u bilo koji park ili bilo koje groblje. Više nego što i jedna majka ima suza. Bilo nas je više nego što i jedna strana zemlja ima azila i zelenih kartona... Bilo nas je više od svih ludila koja su nas zadesila i više od svih prevara kojim su nas izvarali.
Glavne bitke, izvojevali ste vi, koji ležite tu. Poneku bitku dobili smo mi, koji smo ostali...
-
Ahmmed
- Posts: 4273
- Joined: 21/09/2005 22:28
#20
eh.....moj black....black wrote:Ponekad, samo ponekad, kad predam partiju koju s tugom tako pedantno igram, i kad uhvatim sebe kako vješto sakrivam suzu po suzu, od samoga sebe, čujem eho plitkih tenisica po grubom asfaltu, i očekujem pogodak od stativu, onaj što nam je svima najdraži bio.
Uhvatim se, ponekad kad dođem među vas, kako brojim ove humke. Postidim se brzo, jer dovraga, bilo nas je malo više nego što može stati u bilo koji park ili bilo koje groblje. Više nego što i jedna majka ima suza. Bilo nas je više nego što i jedna strana zemlja ima azila i zelenih kartona... Bilo nas je više od svih ludila koja su nas zadesila i više od svih prevara kojim su nas izvarali.
Glavne bitke, izvojevali ste vi, koji ležite tu. Poneku bitku dobili smo mi, koji smo ostali...
-
_BosanaC
- Posts: 8428
- Joined: 16/08/2005 14:02
- Location: Sarajevo
- Contact:
#21
Zavidovici.
Budi me mladja sestra. Place, shvadja oca i majke. Otac hoce da je vodi u vrtic, stara ne da, kaze vidis sta se desava. Napolju sunce prosijalo, knjige za skolu spremne. I ama bas nista ne kontam.
Na kraju stari uzima sestru, izlazi iz stana. Do vrtica nema ni pet minuta. Iz daljine se cuje nekakav tup zvuk. Nakon toga jos jedan. Puca se po Smailbasicima i Mustajbasicima. Stari ulijece u kucu, nosi sestru, ona place iz tersaluka, jer su taj dan trebali raditi nekakvu novu ritmiku ili kako se vec to zvalo. Stara stoji na balkonu, gleda prema Krivaji i place. I iz Krivaje se polako dimi.
A onda pocinje po gradu...
Tek kasnije shvatih zasto me ne pustise u skolu taj dan.
Budi me mladja sestra. Place, shvadja oca i majke. Otac hoce da je vodi u vrtic, stara ne da, kaze vidis sta se desava. Napolju sunce prosijalo, knjige za skolu spremne. I ama bas nista ne kontam.
Na kraju stari uzima sestru, izlazi iz stana. Do vrtica nema ni pet minuta. Iz daljine se cuje nekakav tup zvuk. Nakon toga jos jedan. Puca se po Smailbasicima i Mustajbasicima. Stari ulijece u kucu, nosi sestru, ona place iz tersaluka, jer su taj dan trebali raditi nekakvu novu ritmiku ili kako se vec to zvalo. Stara stoji na balkonu, gleda prema Krivaji i place. I iz Krivaje se polako dimi.
A onda pocinje po gradu...
Tek kasnije shvatih zasto me ne pustise u skolu taj dan.
-
Ahmmed
- Posts: 4273
- Joined: 21/09/2005 22:28
#22
Eh, naše majke....i njihove suze....A ti...baš si nekakav....mene si rasplakao na onoj temi...._BosanaC wrote:Zavidovici.
Budi me mladja sestra. Place, shvadja oca i majke. Otac hoce da je vodi u vrtic, stara ne da, kaze vidis sta se desava. Napolju sunce prosijalo, knjige za skolu spremne. I ama bas nista ne kontam.
Na kraju stari uzima sestru, izlazi iz stana. Do vrtica nema ni pet minuta. Iz daljine se cuje nekakav tup zvuk. Nakon toga jos jedan. Puca se po Smailbasicima i Mustajbasicima. Stari ulijece u kucu, nosi sestru, ona place iz tersaluka, jer su taj dan trebali raditi nekakvu novu ritmiku ili kako se vec to zvalo. Stara stoji na balkonu, gleda prema Krivaji i place. I iz Krivaje se polako dimi.
A onda pocinje po gradu...
Tek kasnije shvatih zasto me ne pustise u skolu taj dan.
-
_BosanaC
- Posts: 8428
- Joined: 16/08/2005 14:02
- Location: Sarajevo
- Contact:
#23
Ne znam fakat koji mi je vecerasAhmmed wrote:Eh, naše majke....i njihove suze....A ti...baš si nekakav....mene si rasplakao na ovoj temi.._BosanaC wrote:Zavidovici.
Budi me mladja sestra. Place, shvadja oca i majke. Otac hoce da je vodi u vrtic, stara ne da, kaze vidis sta se desava. Napolju sunce prosijalo, knjige za skolu spremne. I ama bas nista ne kontam.
Na kraju stari uzima sestru, izlazi iz stana. Do vrtica nema ni pet minuta. Iz daljine se cuje nekakav tup zvuk. Nakon toga jos jedan. Puca se po Smailbasicima i Mustajbasicima. Stari ulijece u kucu, nosi sestru, ona place iz tersaluka, jer su taj dan trebali raditi nekakvu novu ritmiku ili kako se vec to zvalo. Stara stoji na balkonu, gleda prema Krivaji i place. I iz Krivaje se polako dimi.
A onda pocinje po gradu...
Tek kasnije shvatih zasto me ne pustise u skolu taj dan.
Inace sam puno veci cooler...-
Ahmmed
- Posts: 4273
- Joined: 21/09/2005 22:28
#24
Ma, meni malo ide na živce moje cooliranje u svakoj situaciji....Neka ti je ...večeras...I meni je....Valjda se nakupi...._BosanaC wrote:Ne znam fakat koji mi je vecerasAhmmed wrote:Eh, naše majke....i njihove suze....A ti...baš si nekakav....mene si rasplakao na ovoj temi.._BosanaC wrote:Zavidovici.
Budi me mladja sestra. Place, shvadja oca i majke. Otac hoce da je vodi u vrtic, stara ne da, kaze vidis sta se desava. Napolju sunce prosijalo, knjige za skolu spremne. I ama bas nista ne kontam.
Na kraju stari uzima sestru, izlazi iz stana. Do vrtica nema ni pet minuta. Iz daljine se cuje nekakav tup zvuk. Nakon toga jos jedan. Puca se po Smailbasicima i Mustajbasicima. Stari ulijece u kucu, nosi sestru, ona place iz tersaluka, jer su taj dan trebali raditi nekakvu novu ritmiku ili kako se vec to zvalo. Stara stoji na balkonu, gleda prema Krivaji i place. I iz Krivaje se polako dimi.
A onda pocinje po gradu...
Tek kasnije shvatih zasto me ne pustise u skolu taj dan.
-
Vozdra_123
- Posts: 2213
- Joined: 31/12/2003 00:00
- Location: SAD/Kanada
#25
Ahmmed wrote:Ovaj tekst, napisao sam, prošle godine, na dan nezavisnosti, ovdje na forumu:
Eh, kao da je jučer bilo..... Već 29 februara 1992, ispunili smo, onako džematile,porodično, patriotsku dužnost.....Mi,koji smo imali pravo glasa
Baščaršija je to jutro bila suncem okupana....Na referendumskim mjestima, socrealistične slike, ćilimi na zidovima mjesnih zajednica....Na plakatima kojima se pozivalo za izlazak na referendum, poruka,koju ću pamtiti: Raja su ZA,a papci?
Osjećao sam se važnim tada,prevažnim,jer,nije šala, hem punoljetan, hem glasao za suverenu i nezavisnu....Nakon što sam zaokružio"ZA", odlučio sam prohodati Čaršijom, Ferhadijom....Ko Bajram da je bio.....Ljudi lijepo odjeveni,srednjovječne gospođe sa taze frizurama, drže pod ruku svoje ponosne muževe....
Sretnem kod Slatkog ćošeta tetu Zibu. Nekoga traži pogledom....Kenana,svoga sina, a moga školskog druga.... Eto Kene, nasmijan i vedar....tog sam ga dana posljednji put vidio.....Danas leži na Kovačima....
Nastavio sam dalje....prema Katedrali....Kod izloga Ede obućara, Mirna i Selma....obavile i one građansku dužnost....I izgledaju mi ,nekako, odrasle, zrele.... Preračunavaju koliko im još hiljada treba za nove cipele....Nastavljam hodati mojim gradom....U parku kod Svjetlosti, sjednem.... Neko me potapša po ramenu.... Moj brat,moj veliki brat....
Obradovah mu se! Sjeo je kraj mene i počeo pričati....Nisam ga u početku slušao....Nisam razumijevao njegove riječi....o nekoj sretnoj Bosni....nekoj novoj Bosni.....No, njegovo me ushićenje natjeralo da pratim šta govori...Govorio je o pravdi....Podsjećao me ,tog trenutka, na nekog od sedam sekretara SKOJ-a, iz čuvenih brošura"Titovim stazama revolucije...
Vratili smo se nazad do čaršije.Nahranili golubove, jer ga je to beskrajno radovalo.
I koji mjesec kasnije, kad je gorjelo Sarajevo i BiH, moj brat nije gubio nadu.... Sa kakvim je samo žarom govorio o sretnoj budućnosti, kad bi se vratio sa linije, planirajući do u najsitnije detalje raspored prvoga dana slobode....
"....On je danas u društvu Kenana, sa početka ove priče.... Na Kovačima.....Posjetio sam ih obojicu na Dan nezavisnosti...Moj brat nije dočekao prvi dan slobode....No, nismo ni mi, koji smo imali sreću ili nesreću, da preživimo rat....Dan slobode, čini mi se,sve je dalje i dalje...Ja mu se,ipak, nadam....Da toga dana, umjesto mog brata, učinim nešto što ga je beskrajno radovalo.....Da nahranim golubove na Baščaršiji.....Evo, već punih 14 godina,još nisam smogao snage za to....
Bio sam na Kovačima, večeras....
Kažu, ne valja po mezarjima , nakon akšama, boraviti....
Ipak, nisam mogao da ne odem, a u toku dana mi se, nekako, nije dalo....
Sjedio sam večeras s Njima....Razgovarao bez riječi, krajičkom oka tražio zvijezde na sarajevskom nebu, u hladnoj sarajevskoj noći...
I golubove još nikad, nahranio nisam....