Sarajevo najljepsi citati

[Ambrozija]

Clanak jedne zagrebacke novinarke o Sarajevu

Bilo bi pogresno poceti pricu o Sarajevu bez cevapcica i rock'n'roll-a, tako da izvjestaj pocinje uz podrsku 'deset u pola, bez luka'. U Sarajevu je glazba bitan faktor i postanka i opstanka, jer grad moze s glazbenim pravcima zadovoljiti sve ukuse. U vijek cete pronaci svirku 'uzivo' i UZIVATIIIII... A dalje? Ne zelim pisati o sarajevskim muzejima i slicnim zgradurinama, jer ih mozete naci u svakom turistickom vodicu i na Internetu. Zelim govoriti o Sarajlijama i svima onima koji tamo obitavaju. Ljudi su ono sto cine taj toliko puta opisani i opjevani 'sarajevski duh'. Sarajlije su jedan cudan narod. Nikad nece prvi prici. Vi ste ti koji morate napraviti prvi korak. Onda ce vas prvo malo gledati i ocijenjivati. A ocjenjuje se samo jedno; jeste li 'RAJA' ili 'PAPAK'. To je jedina statusna razlika. U Sarajevu nema zvijezda ili ne daj ti boze, jet-seta. Istina, poslije rata je bilo pokusaja da se napravi nesto kao sarajevski jet set, i to uglavnom od nekih 'padobranaca', i na svu srecu to im nije uspjelo. Sarajlije sve i svakog ignoriraju. Ne traze se autogrami i nitko nikome nije idol. Vrlo lako se moze dogo diti da sjedite za stolom kraj ministra, rock zvijezde ili nekog poznatog reprezentativca. Od njih samo 'LEVATI' traze autogram. Oni koji to nisu, gledaju nezainteresirano ispod oka, konstatiraju 'poznat mi ovaj frajer odnekud' i nastave pijuckati pice, cak i ako je za susjednim stolom Bono Vox, sto se lako moze dogoditi. Isto tako, u Sarajevu vam mogu pokusati to isto pice naplatiti trostruko. Sto nije pokusaj prijevare ili izvlacenja novca, vec jednostavno jos jedan test koji morate proci: da li ste LEVAT ili ne. Najbolji savjet koji vam mogu dati je lagani pogled i recenica 'MOJNE NIME' (satrovacki -nemoj meni). Upali svaki put, a mozda dobijete i turu na racun kuce.

Sto je jos karakteristicno? Jedan, 'TAKE IT EASY' pristup svemu i svakomu. Sarajevo se jos uvijek uporno odbija ukljuciti u stresni europski zivot i s vakodnevnu trku i frku. Istina, sve vise se radi i sve vise se nesto ganja, ali tradicija podnevne 'kahve' jos uvijek je tu. Sarajlije jos uvijek pokusavaju sve odgoditi za sutra. Poslovica je da 'sve sto mozes odgoditi za sutra, ni pod razno ne cini danas'. Nemojte se iznenaditi ako pocesto cujete 'stipu bolan to' i 'cekaj da na miru popijem kafu'. U Sarajevu se jednostavno morate opustiti. Ne nosite planere i ne radite popis stvari koje morate obaviti. Morate pustiti da vas nosi feeling, i pripremiti se biti impulsivni kao nikada do sada. Vecina dobrih stvari obavlja se 'usput' i 'slucajno'. Krenete u muzej i usput sretnete raju koja je krenula na skijanje i koja slucajno ima visak skija. Na planini slucajno sretnete jarana koji je usput ponio gitaru, a usput je sreo jarana koji slucajno ima vikendicu i rostilj. Slucajno se okupi dobra ekipa i usput se ostane dva dan a, i slijedece dvije godine ljude usput davite pricom o slucajnom zimovanju u Sarajevu, na kojem se slucajno sve radilo, samo ne skijalo. Ali se pilo i jelo. Ako se dogodi da se iz Sarajeva vratite kuci gladni, onda ili niste bili u Sarajevu ili patite od anoreksije. Sve pocinje i zavrsava sa dobrom hranom. Istina, postoji opasnost da se osim punog zeluca vratite i s majcom na kojoj stoji 'CEVAPCICI, CEVAPCICI, CEVAPCICI'. Taj cuveni bosanski 'fast food' jedite samo na Bascarsiji, i nigdje, zapamtite NIGDJE DRUGDJE. Ali obavezno isprobajte i druge specijalitete. Vegetarijanci, ne brinite se, ima dovoljno hrane i za vas. Ali jedna napomena! U Sarajevu ni slucajno ne trazite 'burek sa sirom, mesom ili slicno', inace ce vas gledati k'o levata. U Sarajevu je BUREK burek! (tijesto iliti jufka s mesom). Znaci, imate burek, buredzike ( mali burek okupan jogurtom i bijelim lukom), sirnicu, siredzike, krumpirusu, zeljanicu, tikvenicu i jos nekih drugih vrsta PITA. Jos jedna napomena! Ako ste osjetljivije prirode, cim cujete 'znas li onaj..', prekinite pricu. U Sarajevu se prave vicevi na racun svih mogucih situacija, ma kako one bile crne. Citav svijet moze plakati, ali Sarajlije ce o tome napraviti vic. Pa sto mislite kako su prezivjeli rat? No, ako se mislite do besvijesti nasmijati, ne samo vicevima vec i raznim anegdotama iz svakodnevnog zivota, PA STO CEKATE?
Naprijed, spremajte stvari i u Sarajevo ! I nema potrebe da cekate zimu, jer ne postoji IN i OUT vrijeme za dolazak u Sarajevo . Svako je vrijeme PRAVO. Ako vam slucajno, za vrijeme boravka nestane novca, nemojte plakati. Sarajlije su solidarne i kuci cete se vratiti bez problema. Kako ne bi netko rekao da sam subjektivna te da preuvelicavam, i ja sam SAMO gost Sarajeva. Dosla sam u posjetu i ostala nekoliko godina. Takvo je Sarajevo , ali dok ga ne dozivite ne mozete niti znati.
A ja sve kontala da su 'LEVATI' oni koji koji pisu lijevom rukom.

Aj sad vozdra.

[Ambrozija]

Pismo jedne zene iz Srbije o Sarajevu

Prvo moje sećanje na Sarajevo, draga Dado, datira iz 1984. godine, kada sam imala nepunih 10 godina. Olimpijski grad u našoj zemlji! Kakav ponos, kakva želja da budem tamo... Moj otac je kao tadašnji oficir JNA bio na nekoj od sarajevskih akademija, a ja sam jedva čekala njegov povratak kući, priču o sarajevskoj Olimpijadi, sitne poklone sa likom Vučka – maskote te velike manifestacije.

Još imam fotografije sa Olimpijade, i čuvam ih kao dragoceni podsetnik na jedno lepo vreme, i taj osećaj ponosa što puni grudi. Zajedno sa fotografijama stigla je i monografija Sarajeva. Prosto sam mogla da osetim tananu dušu grada, mistični i dragoceni ambijent koji spaja orijentalno i evropsko, lepotu džamija i kaldrme...

Kada neko duboko i iskreno voli jednu zemlju, grad ili selo, ne voli ga zbog savršenih fasada i velelepnih trgova. Uvek ima lepših mesta, veliki je ovo svet. Ono što nas najdublje vezuje za to jesu ljudi.

Sarajlije sam upoznala 1989. godine. Školska ekskurzija, mladjani maturnati obilaze Baščaršiju. Sećam se džamije, golubova, malenih radnji sa prekrasnim filigranskim predmetima i nakitom. Ali se najbolje sećam jedne ćevabdžinice u srcu te Baščaršije. Moja drugarica Tanja i ja, mršave, neugledne i uvek gladne pubertetlijke, ušle smo u nju da kupimo te čuvene ćevape. Dočekao nas je osmeh sredovečnog Sarajlije, koji je želeo da zna odakle dolazimo. Kada je čuo naš odgovor, okrenuo se ka dečaku koji je stajao kraj roštilja, i gromko i srdačno uzviknuo „Dodaj još neki ćevap u te somune za ove naše Srbijančiće!“. Ne sećam se da li je još nešto govorio, sigurno da jeste, ali ne znam šta. Pamtim da je bio nasmejan, srdačan i zaista veseo što smo posetile njegovu malenu radnju u srcu Baščaršije.

Taj čovek, kome ni imena ne znam, njegovi ćevapi i širokogrudi doček spasli su me izjedajućih sumnji i teških misli u krvavim danima koji su ranjavali i, na kraju, ubili moju zemlju. Za mene je on bio otelotvorenje svih Sarajlija i Bošnjaka. Jednostavno, kada bi iko počeo da seje gnusne priče (a bilo ih je tokom rata, u gotovo svakom domu, na ulici, u školama – zahvaljujući bezobzirnoj i otrovnoj propagandi), ja bih govorila o tom susretu, sećala se te srdačnosti i nadala da je taj čovek živ i bezbedan.

Punih dvadeset godina kasnije, pozvali su me da učestvujem na Regionalnoj konferenciji BIRN-a u Sarajevu posvećenoj ratnim zločinima i odgovornosti medija. Prihvatila sam poziv oberučke, uzbudjena i radosna što ću opet videti to divno Sarajevo, koje mi se svih tih godina u sećanju javljalo kroz idilične slike i ljubazni osmeh čoveka sa Baščaršije.

Put kroz Bosnu preko Zvornika i Vlasenice ispunio me užasom i gnevom. Na tablama sa imenima mesta natpisi na latinici bili su ižvrljani, dok su ispod njih naherenim i neujednačenim ćiriličnim slovima ispisana ta ista imena. Kako jadno, prljavo i besmisleno... Koliko mržnje, tupavosti, neprihvatanja! Ta su pismena prljav trag nečijeg neprihvatanja ljudskosti, pomirenja, izgradnje nekog pravednijeg društva, lepšeg za sve nas. Ona su ogavna izlučevina nečijeg gnjilog mozga koji u svojoj truleži ne razume kako je prazan i beskoristan za sve, pa i i samog sebe. No, takvih će uvek biti, samo je najbolnije što nema onih koji bi trebalo da mu istrgnu taj sprej iz ruku, opale mu dve ćuške i pošalju ga da tuca kamen, da bude koristan nečemu.

Kako se auto približavao gradu i iz kamenitih prostora počele da izranjaju kuće na obodu Sarajeva, tako mi je srce sve jače tuklo. Opet sam se srela, ovoga puta ne sa olimpijskim gradom iz mog sećanja, već sa ranjenim gradom, izmučenim, izrešetanim gelerima, sa prozorima koji zjape kao prazne očne duplje nesrećnika i vidljivim ostacima svoje velike patnje.

Svaki put kada sam prolazila kroz ulicu Maršala Tita, posmatrala sam te krnje fasade. U svakom udubljenju od gelera, u praznim prozorima nekadašnjeg hotela „Zagreb“, rupi od granate na jednoj od zgrada koje se nalaze na putu do vrela Bosne, u svemu tome videla sam jedan neopisivi strah ljudi koji su tu živeli onih krvavih godina sa svešću da njihov i život njihovih najmilijih može potrajati još sekud, minut, videla sam glad, beznadje, zimu, bol, muku.

Videla sam one čiji su životi uništeni, prekinuti jednim praskom, videla sam kako za njima pate njihovi najbliži, videla sam sav užas rata. Spomenik ubijenoj deci Sarajeva je spomenik boli najvećoj na svetu, boli koju niko ne bi trebalo da oseti, najvećoj nepravdi pod nebeskom kapom.

A videla sam i večitu vatru, spomenik oslobodiocima Sarajeva, koja gori i dalje za sve njih, bez obzira na veru i naciju i tada sam, draga Dado, veoma dobro razumela da Sarajevo nije grad – osvetnik. To mi je i svojim slikovitim pripovedanjem o strašnim danima rata, bez trunke gorčine i mržnje, potvrdio i tvoj divni sugradjanin Mithad Izmirlija, mladi Sarajlija koji radi na Pravnom fakultetu.

Ljudi i grad su govorili, a ja sam se stidela i najdublje žalila zbog svega što smo vam učinili, vama i divnom Sarajevu.

A najteže mi je bilo kada se onaj čovek iz ćevabdžice na Baščaršiji ovaplotio u liku mlade, lepe Sarajlijke na recepciji hotela „Astra garni“, koja nam je, kada smo se odjavljivali iz hotela, rekla „Dodjite nam ponovo, vi ste nama dragi gosti.“. Kao da se jedan duh dobrote, praštanja i srdačnosti nadvio nad čitavim Sarajevom, pa me prati i stalno podseća zašto toliko volim ovaj grad.

I ti si, draga Dado, taj dobri duh. Znala sam to čim si mi poslala zahtev za prijateljstvo, i od prvog trenutka sam poželela da podelim sa tobom moj doživljaj Sarajeva - ranjenog a prekrasnog, tužnog i srdačnog.

I meni je sada puno srce, jer sam napisala ono o čemu stalno govorim, ali sam konačno pronašla nekog ko to razume, sigurna sam u to.

Ako nekada poželiš da dodješ u Srbiju, dodji u moj grad. On nije tako lep kao tvoje Sarajevo, ali je tu Stara planina, netaknuti raj surove prirode i dobrih, blagih ljudi. Bićeš moja draga gošća.

Pozdrav od srca,

Gordana

[Ambrozija]

I u koje god doba dana i sa koga god uzvišenja bacite pogled na Sarajevo, vi uvek i nehotice pomislite isto. To je grad. Grad koji i dotrajava i umire, i u isto vreme se rađa i preobražava.

[DANAE]

Abdulah Sidran
"nema na svijetu vage da izmjeri tugu Sarajeva"

Fahrudin Kučuk
"Sarajevo svojim sjajom i čarolijom zanese mnoge koji u njega dođoše i ne mogoše više otići, ostadoše. Druge je mamilo na drugi način; da ga osvoje, razruše, spale!!! Da ovakva ljepota pripadne onom ko ne zaslužuje da uživa u njoj. Ne da se ono svakom dirati, gledati niti milovati! Kapija označava ulazak u kuću, a Sarajevo je jedna lijepa i dobra kuća koja plaho voli da je čuvaš i njeguješ kao najljepši cvijet u đul-bašči." (Tajna zvjezdane sobe)

Kénizé Mourad
"Dugo nisam željela doći. Kao nemoćan svjedok te četiri godine rata, osjećala sam strahovitu krivicu. Potom sam hodajući ranjenim gradom, susrećući se s njegovim hrabrim stanovnicima, često bila na rubu plača, a oni su mi darivali svoj osmijeh. Tokom razgovora su me poučavali toleranciji za koju nisam vjerovala da je moguća nakon tih patnji. Nema sumnje, imala sam sreću da upoznam izuzetne ljude koje zlo nije pokosilo, nego ih je učinilo jačima i duboko humanima. Primjer za razmišljanje nama, razmaženim i površnim Zapadnjacima. Znam da je nakon rata nekada teže negoli u ratu, da je neprijatelj padmukliji i da čovjeku, poslije tolikog napora da bi se preživjelo, dođe da se opusti. Ali vi to ne možete. Jer je ime Sarajeva danas svjetlost i nada. Nada da hrabrost i tolerancija mogu pobijediti." (Oslobođenje, 5. maj 2000)

Vesna Radušinović
"Stvar koja Sarajevu daje veličinu i zbog koje je Sarajevo u svim mojim notesima vertikalom napisano, jeste urođeni merhametluk i gostoljubivost ljudi koji žive u njemu. Sarajevo, za razliku od drugih sredina, ne pati od ksenofobije, nema straha od stranaca. S druge strane, Sarajevo ne poštuje svoje vlastite veličine. To je ono što bi rekao moj prijatelj "U svom selu niko nije postao hadžija". To je zaista karakteristično za Sarajevo. Otpor, strah ili prezir prema pridošlici u Sarajevu ne postoji, Sarajlije im jednostavno hrle otvorenog srca i stvara se ljubav na prvi pogled, zbog toga se i jedno poglavlje u mom romanu zove "Sarajevo ljubavi moja". Sve značajne stvari su mi se desile u Sarajevu." (Slobodna Bosna, br 188, 22. juni 2000)

[helloteletovic]

.

[helloteletovic]

Fina tema, pratim

[DoradO]

[Privatna poruka]

"Vidis, Sarajevo je srednjeg roda kao dete...Zaigrano.
Prostodusno.Naivno.
Lakoverno.Detinjasto.Zato ono prvo pruza ruke"

Đorđe Balašević

[malena7]

"Liječim se. Bezuspješno. Evo, već je pet godina kako 'apstini­ram' od Sarajeva, i da sam cijelog života bio na 'igli', do sad bih se 'očistio', ali od Sarajeva ne mogu, pa da me ubiješ. Ponekad mi se čini da je ono umrlo u meni, da sam ga se kotaris'o, ali dovoljna je najmanja sitnica, poznat glas preko telefona, ime u novinama, san, da se sve iznova uzburka u meni, da naprosto podivljam od želje da... da... da ne znam ni sam šta..."

[Zena_drugog_sistema]

"Svima nama kadli-tadli valja krenuti na finalno putovanja u Dzennet ili Dzehenem,Raj ili Pakao,svejedno.Gdje cu ja zavrsiti nije mi dostupno znati,ali znam jedno POCI CU IZ SARAJEVA."

D. Dzamonja

[TurioSamGa]

To je moj grad
Milić Vukašinović (Vatreni poljubac)

Kroz ambise padam nigdje dna
okuke me trzaju iz sna
jutro je i jedva gledam
bunovan i snen
Pitam: "Gdje smo?", al´ svi cute
otvaram prozor i svatam isti tren
Ooooo, grudi reze ostar zrak
Oooo, srce kuca brze
to je znak, stigli smo znam, stigli smo znam
ni kroz maglu prizor nije stran
kamen pored puta dobro znan
cekam tablu kad ce vise koji joj je vrag
Sarajevo na njoj pise
I svaki put u srcu drhtaj drag
Ooooo, nista vise nije vazno sad
Ooooo, srce kuca snazno
To je moj grad, to je moj grad, to je moj grad
Panoramu s´ brda vec vidim svu
minareti prvi vec su tu
obalom po neko sece svugdje san i muk
Carsijom prve ptice lete
Budi ih zvono, tramvaja drag mi zvuk
Ooooo, u kaficu predah tako rad
Ooooo, ukus kafe opet prija
To je moj grad, to je moj grad, to je moj grad...

[smak]

"Ostavka je, ovako, najdirektnija stvar kad čovjek kaže: odlazim i gotovo je. Opet vam kažem, a to sam već ponovio, da ne vjerujem da mogu da idem, niti ću ići, ni u Firencu ni u Švedsku. Sve što mogu da napravim, ovako ljudski, i ako me neko bude pitao, tu nema problema nikakvih, to je moj privatni gest, a vi ga možete protumačiti kako hočete... To je neka moja lična odluka, a ja neću da govorim radi čega i da objašnjavam, jer vi to vrlo dobro znate. Ali ako ništa drugo, i ono jedino što mogu da učinim za taj grad pa da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se dešava"

Ivica Osim

(Pres konferencija, Beograd, 23. maj 1992. godine)

[Skyfox]

“Šta je šarm Orijenta koji počinje u Sarajevu, a kojem zapadnjaci ne mogu odoliti? Ovdje nema planova koji dolaze iz racionalnog razmišljanja, te je sve stvar improvizacije i rezultat ad hoc ideja i privremenih potreba.”

Juraj Neidhardt

[frameni]

“To je grad novca, ali i dobrog ukusa, i razvijenog smisla za red i ljepotu, za skladan i radostan život. Te dvije istorijski uslovljene i protivuriječne osobine grada ostavile su traga i u duši sarajevskog čovjeka: samosvijest, preduzimljivost, želja za punim životom i daljim vidikom, a preko svega toga veo melanholije, dah neodređene tjeskobe i istorijskog opreza prema životu i svemu što život donosi. To je grad buna i ratova, novca i gladnih godina, kužnih epidemija i razornih požara, grad vještih ljudi, koji su uvijek voljeli život, iako su ga poznavali i s lica i s naličja. Njegovo lice u posljednjoj svjetlosti sutona izgleda drevno i mudro. To je grad koji dotrajava i umire, i u isto vrijeme se rađa i preobražava.”


Ivo Andrić

[old school23]

Sarajevo
Zlatko Arslanagić-Zlaja

Uvijek se vraćam tim ulicama,
Gdje sam te sreo...
Udahnem zrak i kao da ponovo
Mogu da uhvatim slatke boli treptaj
Trčim žmireći,
Tražim dječaka koji piše prve pjesme
Tražim brodove od papira,
Koji lutaju svemirom
Noćas,
Ja ću da hodam po vodi,
Poznatom stranom
da doplovim
U toplo krilo
Tamo u polumrak
Kroz gusti smog
Kroz hladne zime
Gdje miris sve kaze
Vjetra dah,
Skrto ulično svjetlo,
I zvuk zadnjeg tramvaja
Još par koraka...
I eto me,
Guram stara vrata
Taj osjećaj znam
Kući sam....

[old school23]

Dok u snu silazim ulicom Kralja Tomislava…


…vidim te kako je pretrčavaš na onom dijelu između brojeva 17 i 20. Kako izbjegavaš gomilu uglja koja zauzima cijeli pločnik i dio ulice. Julsko je prijepodne ali domaćin se pripremio za zimu. Vidim te kako u prolazu onako ovlaš, tenom, guraš komadić uglja i onda nestaješ u haustoru dok te prati škripa šarki na vratima.

Vidim te ponovo, kao da je potpuno normalno da se možeš pojaviti u isto vrijeme na različitim mjestima, sada na suprotnom dijelu ulice kako stojiš sa Sašom i Draženom.

Ali to nije jedino čudo koje se dešava u ovoj ulici.

Dok se smijete izgledate kao rode. Jednom se nogom oslanjate na drugu i povijate se kao na vjetru. Da bi se ta slika uokvirila treba spomenuti kako u njenom gornjem uglu izviruje Kemo, obučar ovdašnji. Gleda uz, niz ulicu i ostaje kao zaleđen u kadru.

Vidim kako na ćošku sa ulicom Sutjeska domaćica popunjava loto listiće. Ceker je odložila na beton. Nagnuta nad aluminijski pult, sporo upisuje brojeve. Nogom odguruje kera koga privlači samo ceker. Kada završi vraća olovku nekom iza nje. Na kraju dugog reda vidim i jednu nervoznu nogu koja se ritmički kreće gore-dolje. Prazna pivska flaša. Vidim poštara Mitra koji ulazi u kadar na samom dnu ulice. Deset je sati i on izranja na mjestu bivšeg paviljona. Ako imaš dovoljno vremena, to znači sate, vidjećeš kako se lijeno vuče prateći izlomljeni ritam uličnih brojeva. Treba li da te podsjetim da trebaju sati trake da zabiljeziš kako se prazni njegova torba. Izgubićemo ga negdje poslije dva sata. Ali ti si iskusni vuk popodnevne pitomine u ulici Kralja Tomislava i znaš da je on u to vrijeme u bifeu “Šibenik”. Tamo se horski raspravlja i uvijek postoji pitanje dana. Mitar ne učestvuje u diskusiji osim što povremeno i glasno potvrdi zvanične istine.

Pazi sad ovo. Samo malo je potrebno, jednim zamahom krila i odmah sam iznad zgrada. Kroz potkrovni prozor posmatram te kako u Lipa blok prepisuješ naslove iz knjige “101 sevdalinka”. Na vrhu je zapisano Dugum kuje dugamdija Aljo, pa onda u nizu budila majka Mujagu, umorih se ruže trgajući, majka Fatu kroz tri gore viče, konja kuje Dizdarević Meho. Na dnu papira stoji još i uzeh đugum i maštrafu, pođoh na vodu. Pa sad ti vidi.

Evo nas u bašti kafane Koševo. Već satima traje takmičenje ko se može sjetiti najsmješnijeg naslova u Oslobođenju. U finalu su Utakmica za nezaborav (on je kandidat i za najžešći) i Skuplji međunarodni halo (Sarajevska hronika, nakon poskupljenja telefonskih impulsa). Šta vidiš oko sebe? Zatvori oči, ja ću govoriti.

Najbliži sto, urednici sa Radio Sarajeva. Njih je petoro a na stolu je 40 pivskih flaša. Sitna matematska neusaglašenost biva nadoknađena inspirativnim dijalogom o najkvalitetnijem telećom pečenju u BiH. Napuštamo ih dok u vazduhu lebdi tek postavljeno pitanje – a da li si probao rakiju od repe?

Naredni sto su pripravnici iz iste kuće.
Taksisti kojima je dosadilo da čekaju dole na ulici,
Onaj ljubavni par iz Kikićeve.
Čupo koji čeka ekipu za balote.
Ima i praznih stolova ali ja ne vidim u budućnost.

Podnevni je sat. Pola ulice je u sjeni. Sjaji tamo prema gimnazijskom parku. Vidim profesora Strucu kako kod komše ispija dnevnu dozu boze. Mukelefa uzima novine na trafici. Studenti i đaci. Dimnjačar. Ona dvojica koji viču staarii stvaari. Cvjećara. Gospođa Ljubica prije nego što zamakne u haustor osmatra izlog granapa u naivnoj nadi da se tamo pojavilo nešto novo. Bajadera. Nije samo da vidim, dio sam svega toga ali sad kad bi me upitao nemam pojma gdje sam krenuo.

Vidim vas kako se primićete zgradi radija. Zenit sa kosom do ramena, drčan. Ono u smislu šta treba da uradimo. Nesko kratko ošišan, ne mogu ni pretpostaviti šta misli, Roki kao i obično, tek je slučajno tu. Stojite na ćosku i prvo ste pogledali u sat. Ranije ste stigli i sada osmatrate okolne zgrade. Vidim vas i mislim šta će sutra biti u onom djelu Primusa koji nosi priglup naslov Top Lista Nadrealista. Treba da napravite prvu emisiju i još uvijek se pitam šta mi je trebalo da vam kažem ajde pokušajte.



Vidim te dok silaziš niz ulicu Kralja Tomislava. Brzo i ne okrečući se. U rukama samo futrola za gitaru. Htio bih da te zovnem ali si suviše daleko. Ukoso prelaziš ulicu i u mom vidokrugu ostaje samo trepereće svjetlo semafora.

Dok ne protrljam oči i samo me poznati obrisi zgrada uvjere da je sve po starom i da se sve promjenilo...



(Ovo je e-mail poruka koju je septembra 1996. godine Boro Kontić umjesto recenzije uputio Zlatku Arslanagiću, kada je Zlaja iz Toronta poslao knjigu pjesama “Između nekad i sad” sa molbom – “Volio bih, ako može, da se ovo objavi u Sarajevu”)

[smak]

“Najvjerovatnije je da ćemo u Sarajevu umrijeti zajedno i u ljubavi. Fašisti će umrijeti sami, i u mržnji.”

Zlatko Dizdarević, novinar

[m_l]

Beleške jednog Beograđanina: Moja prva godina u Sarajevu

Otvoren mi je prozor. Uvek je otvoren kad dođe proleće i kada se čuje poziv za akšam namaz. A večeras je poziv završio tačno u 8:38.

Za dvadesetak minuta čuće se i zvona sa crkava.

Da li se Sarajevo promenilo? Nemam pojma. Pitajte Sarajlije. Meni je ovo „aktuelno“ Sarajevo jedino koje poznajem. I nije loše, da vam odmah kažem.

Grad sateran među brda. Često stisnut oblacima. Sa nikad mirnim nebom. Ranjen, a lep. Depresivan, a veseo. Mali, a opet veliki. Uskogrud, a pun razumevanja. Nasmejan i kada je tužan. Grad koji je kontradikcija samom sebi.

Sitnice koje život znače

Na jednom mestu Sarajevo vam uzme. Na drugom mestu vam da, ali duplo više. Posle godinu dana mogu da kažem da je meni dalo mnogo više nego što mi je uzelo. Valjda kada se prepustiš, onda i dobiješ.

Sitnice su to.

Gospođa sa kase u DP marketu kojoj „moram“ da se javim dan pre nego što otputujem, kao i najkasnije dan nakon povratka sa puta. Da ne brine što me dugo nije bilo.

Teta Mersiha iz prizemlja koja se u mom životu proslavila čuvanjem „mrtve“ straže pored kola prepunih mojih stvari i rečenicom: „Sine, ovdje hoće da razbiju auto i zbog majice, a kamo l' zbog ovog tvog pokretnog Mercatora“.

Dobio sam mahalu (glavne gradske četvrti namenjene isključivo za stanovanje), mada niko ne ume da mi kaže kako mi se mahala zove, niti gde pripada. Bjelave ili Višnjik. Ili sam na granici. Koja god da je, tek postao sam mahalac.

Da bih to postao, trebalo je da od kuće do posla više od deset puta kažem 'dobar dan' i pitam 'kako ste' ili 'šta ima'. Pitanje 'šta ima' ne iziskuje iscrpan odgovor. To je kurtoazija. Tako se i odgovara. Sa 'evo'. Ko će na svoje muke da sluša još i moje priče.

Tako sam naučio i čuveni kurtoazni brzopotezni sarajevski razgovor:

- Đe si, paša moj?

- Ooooo. Đes' ti?

- Šta ima?

- Evo!

- Kod tebe?

- Evo!

I razlaz.

Sarajevski prijatelji

Tu je i moj brat, braco, bracika, kako vam je volja. Miran, multitalenat za sve! Kompanjon za putovanja i dovoljan zanesenjak da delimo slične snove o životu u dalekim krajevima. A snovi se ne dele sa svima.

Dobio sam Emira i njegovu porodicu. Zapravo, njima dugujem zahvalnost što mi je Sarajevo postalo dom u pravom smislu te reči. Prvi iftar, prvi sarajevski roštilj, prvi džem od šljiva na poklon, pekmez… sve to i mnogo više.

Dobio sam Lejlu, moju Lejlu, onu koja govori engleski kao britanska kraljica. Ona sa kojom najviše volim po Ferhadiji da pevam skraćenu verziju “Mostarskih dućana”. U našoj verziji prolaznici saznaju samo da su lepi mostarski dućani i da je Fata u magazu ušla sama, a da je mudri Mujo za njom zamandalio vrata. Pa da! “Give me the point”, što bi Lejla rekla.

Marka, Markana kome ja dođem ludo dete a on meni strogi roditelj. Čovek koji i u crnom vidi belo. Korektiv gluposti i sitnih kaprica koje povremeno sebi priuštim. Čovek za čijim izvorom životne energije i optimizma još uvek ljubomorno tragam.

Almira, koga iz milošte zovem Almir-beg. Jer beg i jeste. Koliko smo samo sati proveli razmatrajući aktuelnu situaciju i pronalazili “najbolja” rešenja. Ma svaki bi se političar postideo. E, da je ovoj zemlji više Almira, drugačije bi mnogo toga bilo.

Ismetu, koja me vraća u lepša vremena i lepši svet. Svet u koji niko osim nas dvoje ne ulazi, svet knjiga. Da mi nije nje, ne znam sa kim bi o knjigama pričao, niti iste razmenjivao. O Ismetinom izvrsnom kadaifu koji krišom čuva za mene, nekom drugom prilikom.

Maju, to malo makedonsko čudo. Najblistavijeg osmeha i najdubljih očiju u kojima stanjuje samo dobrota. Prijatelja za sva vremena i sve situacije.

Gospodina Hajrudina Bureka i njegovog sina. Kod njih kupujem tucanu kahvu. Onu za koju je Zuko Džumhur napisao: “Ova se kahva tuca i pije, ko može i ko smije.” Uvek tražim 200, a dobijem 400 grama, da ponesem mojima u Beograd.

Dobio sam i moj multi-kulti šareniš na poslu. Mešavinu karaktera, kultura, jezika. Miks malih disfunkcionalnosti uklopljenih u funkcionalnu celinu. Dobre ljude pre svega i iznad svega, zbog kojih još gajim nadu za sve nas.

I mogao bih tako da nabrajam dok ne pobrojim, čini mi se, sve vas u ovom gradu.

'Šta li je izgubio', pitate se vi. Ne mnogo toga.

Rodni grad i ljude nosim sa sobom gde god da krenem. Taj svet napravljen od ljubavi prema mom Beogradu, porodici, prijateljima, ljubomorno čuvam. Ima ljudi koje nisam uspeo da sačuvam. To ću pripisati sopstvenoj nesposobnosti. Izgubio sam i april u Beogradu.

Ali posle prvih godinu dana u Sarajevu, mogu da kažem: Sarajevo je moje, a da to nije. I ovde završavam.

Vladimir Bobetić, novinar al jazeere

[Opetja033]

"Ja uzdišem kada se spomene mladina Sarajeva:
mene je spržila vatra tuge za rastankom od Sarajeva.

Samo u Raju može biti njegova voda i zrak.
Kamo, srce, na cijelome svijetu grad ravan Sarajevu!

Kada dodje proljece, procvate svukud cvijece;
u rajski perivoj se pretvore ružicaste bašte sarajevske.

Zar je cudo ako ga Raju prispodobim?
Sarajevska mladina si rajski mladici s Ridvanom.

Misliš da su rajske ljepotice stale po obali Kevsera
kada na Bendbašu izadje sarajevska mladina.

Baci jedanput pogled po šeheru, kada iscvate behar;
izgledace ti da je svaki zakutak cistim svjetlom ispunjen.

Vrtovi lijepi, voda lijepa i ljepotice mile, sve na jednom mjestu.
Ne daj, Bože, nikakve mane Sarajevu.

Neka ga Uzvišeni Bog cuva od svih nesreca;
nek bude uništen neprijatelj Sarajeva, ako ga bude bilo!"



Mejli (Mehmed Kuranija 1713-1780)

[DoradO]

Kažu da je Pariz grad ljubavi. Milano grad mode.
Da je Barselona grad arhitekture, a Istanbul grad duše i života...
Svaki grad ima nešto po čemu je poznat.
Al' zar to nije malo? Zar samo po tome treba da se pamti?
Niste vi onda vidjeli Sarajevo.
Otisni se sinko Ferhadijom, i osjeti taj miris što šeherom se širi.
To je grad. To je ljepota. To je ljubav. To je Sarajevo.
U njemu živi najljepša ljubavna priča, njegovim ulicama povazdan
bruji bosanskohercegovačka ljepota, u njemu narod srećom prkosi tuzi, jer dok hodaš njegovim ulicama samo osmijeh dolazi u obzir.
Njemu ne trebaju nikakve posebne građevine, dovoljno je da se popneš na Trebević i da vidiš to prelijepo gnijezdo, Sarajevo što se zove.
U njemu je nestalo mnogo života, da bi ono danas živjelo.
Mogu ja tebi 'vako satima pričati, a ti ćeš blejiti u mene kao da ništa ne kontaš.
Ako će ti biti lakše, i ja počesto ne kontam, otkud da se jedan grad tako srčano voli.
Ljubav je to, moj putniče, svi smo mi neobjašnjivo zaljubljeni u Sarajevo.
Jedino je ono kadar svakome ruku pružiti i bez imalo mržnje dobrodošlicu poželjeti.
Ujutru kad prva česma poteče, kad začuješ neumorne kujundžije, i kad jata golubova na kaldrmu slete, Sarajevo ti pokaže svoje srce u kojemu ima mjesta za sve.
Znam ja i za taj Pariz i Milano i za sve ove pustahije od gradova.
Al' neka meni moje Sarajevo, da ga gledam svaki dan, povazdan.
Pitaš me kako mogu tako?
Hej moj prijatelju, mi smo ti jedna duša, kad Sarajevo plače i meni suza krene, kad se
ono smije i mene radost obuzme. Ne znam kako je kod tebe, al' tako mi ovdje volimo svoj grad.
I nipošto nemoj da me pitaš, zašto?! I ovo što ti rekoh je bilo nepotrebno.
Pogledaj ga, molim te, samo i to će ti biti dovoljno. Zar nije najljepše na kugli zemaljskoj?!

Piše: Adnel Tokalić

[m1l4n]

Najveća baza citata:
http://izrekeicitati.net

Aplikacija za Android:
https://play.google.com/store/apps/deta ... citati.app

[m1l4n]

“Čovek nikad ne sme upotrebljavatu srestva koja sam osudje.”

Lav Tolstoj



“Uvijek postoji neko ko želi upravo ono što i ti želiš.”

Paulo Koeljo



“Budućnost pripada onima koji se najdalje i najduže sećaju prošlosti.”

Fridrih Niče

[nc1]

3.10.2010, Tereza Kesovija:

"Ni jednog trenutka se nisam bojala. Održala sam tri koncerta, a u grad sam ušla preko piste. Ja sam išla vrlo fatalistički u taj pohod. Meni je bilo jako važno otići u Sarajevo. Nikada ne zaboravljam dobro što su mi ljudi učinili. A Sarajevo je bio prvi grad koji je... https://bit.ly/2Ot3Qnl"

[nc1]

31.12.1994, Zdravko Grebo:

"Nisam nipošto imao dilemu da odem iz Sarajeva. Čovjek na početku jednostavno nije mislio ni o čemu, osim o tome da se u gradu dešava nešto, što sam ja, budući da se približavam pedesetoj, na neki način želio cijeloga života da se dešava. Nešto veoma bitno i veoma značajno ... https://bit.ly/2QPJmlo "

[nc1]

9.2.1996, Mustafa Nadarević:

"Koliko god to izgledalo bogohulno, Sarajevo me je dočekalo ljepše nego ikada do sada. Prisutna je nevjerovatna količina muke, jada, stradanja ali su se, s druge strane, otvorili ventili blagosti. Kad bi postojao najveći kompjuter na svijetu i primio samo jedan djelić bosanske patnje ... https://bit.ly/2Cfj5sM "