Sarajevo najljepsi citati

[hammers]

Ko sto i sam naziv teme kaze najljespi citati vezani za grad Sarajevo, pa eto bujrum postavljajte. Ja kad uhvatim vremenu postavit cu neke meni najzanimljivije, najljepse. Ako vec postoji ova il slicna tema, sorry.

[JThomas]

"Otišli smo te godine na more - bolje reći, on me je natjerao, jer moje Sarajevo je meni vazda bilo preče od svakog mora."

Dario Džamonja

[S4mpion]

"Sarajevo svojim sjajom i čarolijom zanese mnoge koji u njega dođoše i ne mogoše više otići, ostadoše. Druge je mamilo na drugi način; da ga osvoje, razruše, spale!!! Da ovakva ljepota pripadne onom ko ne zaslužuje da uživa u njoj. Ne da se ono svakom dirati, gledati niti milovati! Kapija označava ulazak u kuću, a Sarajevo je jedna lijepa i dobra kuća koja plaho voli da je čuvaš i njeguješ kao najljepši cvijet u đul-bašči."

[sgunited]

".. Sarajevo je grad u koji sam se zaljubio na prvi pogled. Tu je bilo sjajnih ljudi, naučili su me da se to kaže – raja – pa me ta moja raja svaki put poslije gostovanja s pjesmom negdje pred zoru pratila na vlak. Uvijek sam si rekao da više neću gostovati u Sarajevu, jer mi je iza toga trebalo tjedan dana za oporavak, ali nikad nisam održao riječ! I eto, baš sam te momente ugradio u ono bogatstvo duše koje ti nikad i niko ne može uzeti…. I onda je odjednom došao taj strašan rat, mučna opsada Sarajeva i nisam ni časka dvoumio da dođem preko Igmana u grad moje raje. Ivica i ja uđosmo u grad u zoru, štićeni maglom, ali zato nas je srebrni mjesec osvjetlio pri izlasku, a bogami osvjetliše nas i oni crveni projektili. Drugi put mi je bilo lakše, gospodski sam došao avionom UNPROFOR-a, ali povratak preko piste baš i ne bi mogao tako okvalificirati. Otpjevah, zagrlih se sa Micetom, Sutkom, Borom, Duškom… i zatekoh grad, ponosan grad koji se borio svojim nikad pokorenim, niti oslabljenim duhom i čije četiri godine zatočene stanovnike sve do jednog uvažavam kao najveće heroje."

Krunoslav Cigoj

[imam]

šta ćeš više...

[Salome_]

Sarajevo je...

Taksista koji me vozi sa aerodroma i na moju opasku da lišće već opada, odgovara riječima: "Ma ja, lubenica, učiteljica", što sam nakon podrobne analize shvatio da predstavlja magičnu formulu koja opisuje postepeni dolazak jeseni.

Trenutak kada se, nakon što pukne ramazanski top koji označava zalazak sunca, sa Jekovca vidi kako svjetla na svim minaretima Sarajeva istovremeno zaiskre.

Tandrkanje prvog jutarnjeg tramvaja koje odjekuje kroz prazne ulice grada.

Hladnoća zgrada iz austrougarskih vremena i stepenica u njima, sa rubovima izlizanim od đonova koji se već više od stoljeća njima pentraju.

Somun (sa ćurokotom) iz pekare na Kovačima.

Lopte koje se valjaju u plitkim virovima Miljacke.

Ljepota sarajevskih žena, koja uvijek u sebi nosi upisanu vlastitu prošlost i vlastitu budućnost, istoriju prošlih i budućih mijena: u licima se mogu prepoznati kako žgoljave djevojčice, tako i zrele žene, kako i djevojčuljci, tako i brižne starice.

Sfumato hladnog sarajevskog jutra, prije nego što sunce izmili iza planina, a izmaglica puže uz padine.

Škembići kod Hadžibajrića.

Plodovi koji rastu po grmlju diljem Sarajeva, znani kao "bijele bobice".

Vitka mačka, tigrasta čaršijanerka, koja se valja na brdu perzijskih ćilima u Morića-hanu.

Okrugla tacna koja rotira na vrhu konobarskog kažiprsta.

Miting golubova na Sebilju.

Miris sira, kajmaka, mesa i mramora u Tržnici.

Zvonjava crkvenih zvona u šest ujutro.

Način na koji sarajevski akcenat pući usne govornika, zbog mumlavih suglasnika i progutanih samoglasnika, što naročito lijepo izgleda kod žena sa punim usnama.

Jesenje lišće do zglobova na Vilsonovom šetalištu i zvuk zrelog kestenja kad otpadne, zasrlja kroz grane a onda udari u meki tepih od lišća.

Špricer kod Ramisa.

Miris starih podruma: ugalj, prašina, kace za kupus, memla.

Svjetla koja noću cakle u brdima oko Sarajeva, nalik na zvijezde koje, kao pahuljice, sporo padaju.

Zvuk ispuhane lopte koju djeca šutaju po prašini u parkovima Novog Sarajeva.

Šištanje kiše na ulicama pod točkovima automobila.

Izrezbarene topovske čahure u Kujundžiluku.

Pijukanje radiostanica u taksijima.

Reumatične ruke penzionera na leđima dok gledaju partije šaha sa džinovskim figurama pred avetinjskom Robnom kućom.

Sladoled sa ukusom "egipatske vanilije" (šta god da je to) u slastičarni Egipat.

Zelenilo terena na Željinom stadionu.

Asfalt pun udubljenja, rupa, barica i ruža, nikad savršen, uvijek šatiran.

Kratki trzaj glavom u stranu koji prati odgovor: "Pa evo…", na pitanje: "Šta ima?".

Bljesak uličnih svjetala na mirnoj, plitkoj Miljacki.

Ublažene jarke boje jesenjeg voća i povrća u sjeni strehe pijace na Markalama.

Ćevapi bilo gdje u gradu.

Kiseljak koji izlapi za manje od petnaest minuta.

Tvrdoća kamena koji dotakneš kad se nagneš da popiješ gutljaj vode na Gazi Husrev- begovoj česmi.

Huk Sarajeva koji se čuje na Hridu ili Trebeviću - svi zvuci grada stopljeni u jedno.

Tišina koja prati padanje prvog snijega, kao da sve i svi zamuknu od sjetnog uzbuđenja.

Duge sjenke drveća u Velikom parku u septembarsko poslijepodne.

Kolekcija prepariranih životinja u Zemaljskom muzeju.

Kipovi ispred Narodne banke, vječiti čuvari Čeke, koji drže svjetla-šljemove iznad svojih glava.

Ritam hoda penzionera na Ferhadiji koji se poklapa sa ritmom međusobnog razgovora - sintaksa koraka.

Dres dupljak sa imenom Zinedinea Zidanea na leđima musavog dječaka.

Titova slika u zlatari na Čaršiji.

Gaće i čarape u prolazu kraj Imperijala.

Miris koji odjeća nosi na sebi nakon boravka u Sarajevu: mješavina znoja, cigaretnog dima, ćevapa, pranja u sarajevskoj vodi i sušenja napolju.

Sarajevski svijet: pametni i papci, pohlepni i lijepi, umorni i mladi, mlađahni i mahniti, bogati i jadni, jedri i bolesni, visoki i trošni, ljuti i lavordžije, šaneri i geniji, dijaspora i jalijaši, željovci i pitari, djeca i odrasli, vjerni i nevjerni, moćni i pobožni - sve u svemu, skoro četiristo hiljada gradskih atoma.

I da se ne lažemo, tu nema kraja. Sarajevo se ili voli ili ne voli.

Aleksandar Hemon

[frameni]

[hieveryone]

“Znate, kada su u Parizu i Londonu izmet istresali kroz prozor na ulice mi smo u Sarajevu imali kanalizaciju, vodovod i šadrvan sa 16 česama. On je imao sistem za zagrijavanje vode tako da ste mogli usred zime na Baščaršiji uzeti abdest toplom vodom.”

[hieveryone]

“Najvjerovatnije je da ćemo u Sarajevu umrijeti zajedno i u ljubavi."

[honky tonk]

SARAJEVO


Sad nek spavaju svi nasi i besmrtni.
Pod mostom, kraj "Druge Zenske" nabujala Miljacka tece.
Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidzu.
Naravno pod predpostavkom da ne pada kisa.
Dosadna duga sarajevska kisa.
Kako li je bilo Cabrinovicu bez nje u tamnici!
Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada
zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.
Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad
Miljacka nece postati ni Gvadalkivir ni Sena.
Pa sta? Zbog toga zar manje ce te voljeti
i muciti manje kroz stradanja?
Zbog toga zar manja bice moja glad
za tobom i manje moje gorko pravo
da ne spavam kad svijetu prijete kuga ili rat
i kad jedine rijeci postaju "ne zaboravi" i "zbogom"?
Uostalom, mozda ovo i nije grad u kome cu umrijeti,
ali u svakom slucaju on je zasluzio jednog neuporedivo vedrijeg
mene,
ovaj grad u kome mozda i nisam bio najsrecniji,
ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu
naci barem nekog od vas koje volim
i reci vam da sam tuzan do ocajanja.
U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav
a Jevtusenko siguno negdje u Gruziji.
U Parizu kako da zovem hitnu pomoc
kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?
Ovde zovnem li i topole svoje sugradanke,
i one cak znace sta je to sto me boli.
Jer ovo je grad u kome mozda i nisam bio najsrecniji,
ali u kome i kisa kad pada nije prosto kisa.

steta bi bilo ista izdvojiti

Izet Sarajlić, naravno

[menuet]

Da li se bojim da dođem u Sarajevo? Da se nečeg bojim, pa ja bi se sakrio u Sarajevu, to je mesto gde bi se sakrio… Ne bojiš se atentata? Ja kažem, ako je to cena, da budem dva dana na nišanu nekog ludaka, oni su mogli 5 godina da budu na nišanu, eto i mene. Eto i meni načina da bar dva dana u životu budem Sarajlija, bar po tome.
Đorđe Balašević

[sgunited]

ZNAS LI PRIJATELJU KAKO MIRISE SARAJEVO?


Miriše Sarajevo poput prelijepe stidljive djevojke.
Poput stare hanume sa Vratnika.
Miriše šamijom moje nane.
Miriše somunom ramazanskim.
Miriše Tabijom i barutom topa tabijskog.
Miriše Miljackom, Bembašom, ćuprijama.
Miriše bolan prijatelju, osjeti i ti malo.
Miriše džamijom i minaretom, miriše crkvom,
Sinagogom i sahat-kulom starom.
Miriše Saračima i Kovačima, Sedrenikom i Bistrikom.
Miriše prijatelju, stani malo pa miruhni.
Miriše vodom sa Sebilja i drugih česmi.
Miriše ćevapima, burekom, sirnicom, krompirušom.
Miriše kahvom prženom, osjetiš li ?
Miriše bakrom i kalajom, miriše kaldrmom.
Miriše ljudima stranim i domaćim, poznatim i nepoznatim.
Miriše prijatelju Sarajevo i krvlju i suzom,
Suzom majke koja je sina dala
Da bi ti danas mogao mirisati Sarajevo.
Zato stani pa duboko udahni,
Osjetit ćeš još više nego što ti rekoh,
Jer još više i ljepše miriše Sarajevo
Prijatelju moj.

Muris Neimarlija

[DoradO]

samo da se upisem prelijepa tema...

[Ljuska_u_BaklaFi]

"Na ovom svijetu postoji mnogo gradova sa imenom Saraj. Ak-Saraj, Tebe-Saraj između Perzije, Džurdistana i Degestana, grad Saraj na obalama rijeke Erdelje kad se prođe poljima Hajhata, sad u zemljama Muskovi, Vize-Saraj u Rumeliji i drugi. Ali ovaj bosanski obedemljeni grad Sarajevo je najnapredniji, ljepši i živahniji od svih."

<Evlija Čelebija>

[leticija]

VILSONOVO SETALISTE

Mi nemamo Bulonjsku Šumu ni Haj Park ni Vrapčja Brda
i što se lirike tiče, s jeseni, kad počne da opada lišće,
u ovoj varoši koja je baš u lirici oskudna i tvrda
mi nismo imali gdje da idemo nego na Vilsonovo Šetalište.

Vilsonovo – naši Čistije Prudi, naš Kej Volter. Odavde,
mada su mnoge ptice iz mog pokoljenja docnije i zasvinjile,
išli smo, mi Jovani, mi Ivani, mi Avde,
neko u ministre, neko u De Vinjije.

Uopšte, nikad toliko pjesma nije bila cijenjena u mojoj domovini.
Knjigu stihova je držao svako, kao što danas drži volan.
Dvoje na Vilsonovom, dvoje na mjesečini
znalo je više Šekspira nego danas cijela jedna škola.

----------------------------------------

IZET SARAJLIC

[leticija]

Sarajevo - grad za rijec i sliku

Sarajevo - kakav je to grad? - upitali su nekog covjeka u njegovom mjestu posto se vratio iz Sarajeva, a on im odgovorio: To vam je jedna dugacka kuca na kat sa puno prozora redom i iza svakog prozora po djevojka - sjedi tu i pjeva. To im je kuca u kojoj im djevojke ispjevavaju pjesme za cijelu Bosnu, i sve pjesme, sto se po svijetu pjevaju, iz one kuce u Sarajevu. Ja sam cijelo vrijeme prestajao pod njenim prozorima i, slusajuci one djevojke, i zaboravio zbog cega sam dosao u Sarajevo. One tu ostaju po cio dan i pjesmu prekidaju samo dokle rucaju - a kada rucaju opet sjednu na svoja mjesta i odozgo, kroz prozor, daju svijetu gotove, pjesme.

Odozgo - kroz prozor, ovaj grad je uvijek davao onima koji su mu dolazili nesto osobeno svoje; pjesmu za uho, sliku za oko, male puske i tanke sablje za junake, haru i lahur za trgovce, ahare za konje i hanove za goste, pametan divan (=razgovor) za pametne i lud divan za divanije, srmu, gajtan i cohu za bogate, i abu, bez i vrazju kozu za siromasne, za konjanika "pafte", a za konja "rahte", i eto, to je jedno - iz davnih dana, i s jedne strane gledano Sarajevo, ono koje nikad nije imalo samo jedno svoje lice, samo jednu svoju sliku i samo jednu svoju dusu, nego bezbroj i lica, i slika, i prilika, i vidika, i duse toliko koliko je neko sam umio da mu pridje i cita ga izbliza, onako kao sto se cita knjiga.
A Sarajevo i jeste kao knjiga, i ispisano je murecefom, i tintom, i istampano stamparijom, i kada bi uistinu to bila knjiga, ona bi bila ukoricena u koricama od srebra izradjenim rukama sarajevskih kujundzija; a kad bi odnekud bila pjesma, ona bi bila ispjevana iz grla onih djevojaka iza prozora - kako se to nekom ucinilo za te djevojke.
U Sarajevu se uvijek nekom nesto cinilo i pricinjavalo pa je neko u njemu vidio samo njegove ljepote u proljece, neko samo njegov Trebevic, neko samo cesme i na njima ibrike, neko Cumuriju crnu od cumura, a neko A Sarajevo i jeste kao knjiga, i ispisano je murecefom, i tintom, i istampano stamparijom, i kada bi uistinu to bila knjiga, ona bi bila ukoricena u koricama od srebra izradjenim rukama sarajevskih kujundzija; a kad bi odnekud bila pjesma, ona bi bila ispjevana iz grla onih djevojaka iza prozora - kako se to nekom ucinilo za te djevojke.

A od svega toga - jedan fenjerdzija vidio je samo svoje fenjere. Palio ih je po sarajevskim sokacima cijelog vijeka i mozda i sam pjevao: "Kad mahale fenjere zapale..." Naslijedio je nekog bliznjeg u selu Donja Dolina kod Bosanske Gradiske i, tako reci prekonoc taj sarajevski, mahalski, fenjerski siromasak postao bogat; to jest: iza svojih febjeram kao u snu, nasao se na velikom imanju, sa stadima ovaca, dzelepima goveda i ergelama konja, i na sve to odmahnuo rukom: sta ce mi to, kad nema fenjera - i vratio se u Sarajevo da ih pali. I kad bi Sarajevo bilo opisano onako kako je bilo, i kakvi su bili njegovi ljudi, iz tih opisa, pod sjajem fenjera onoga fenjerdzije, procitali bismo ovakve slike: U cizmara cio red cizama, i sve su jednake. - Musterija pita za jedne i dobija cijenu, pita za druge i dobija manju cijenu - i pita zasto je manja kada su cizme jednake. - Nisu jednake, u tim sto su za jednu paru jeftinije kalfi se, kad ih je sio, prekinuo jednom konac, a kod drugih se nije kidao, pa su zato jeftinije; ne zapitkuj tu dokon, nego ako hoces kupi, a ako neces, kao i da hoces, - bio je odgovor cizmedzije. (…)

Ali Sarajevo je jedna duboka dubina i visoka visina i nema fenjera, i nema rijeci, i nema boje i kista, i nema nista - sem, moze biti, sevdaha, ljubavnog sna, zanesenosti zanesenih, izgubljenosti izgubljenih - sto bi moglo da dotakne njegovu visinu i dubinu, tajnu njegovu i tamninu, cud, huju i narav cudnu, a najmanje od svega njegovu caroliju koja ga cini ovakvim i onakvim, takvim i takvim - kako za koga, i kako kad. (…)
I svak ko je stigao vidio je grad kakvog do tada nije vidio: sa mahalama, sa cepencima, sa adzama, sa ascijama, kujundzijama, gajtandzijama, sa esnafom drukcijim nego sto je u drugim mjestima - sa drukcijom slikom cijelog grada, onog sto su ga vijekovi ispisivali po potrebama i meraku obicnih ljudi, onih koji su grad i gradili: ni mnogo velik, ni mnogo mali, prema sebi samima - pa zato s dusom, onom sto je na licu ovoga grada.

Camil Sijaric, odlomak iz knjige “Herceg-Bosno i tvoji gradovi”

[Avetinho]

pokretacu i ucesnicima.

[Moll_Flanders]

Stvarno nisam uspjela da nađem preveden citat, ali previše mi se sviđa, moram podijeliti.

''If this city is to die, it won't be because of the men on the hills, it will be because of the people in the valley. When they're content to live with death, to become what the men on the hills want them to be, then Sarajevo will die.'' -

Steven Galloway, The Cellist from Sarajevo

[Ambrozija]

Sarajevo me je uvek ogrtalo plaštom posutim srebrnim zvezdicama. Uzimalo me je kao svog, nosilo me na šarenilu čarobnog ćilima, ali je imalo neku svoju pritajenu, utkanu melodiju, i nije se dalo...

[Ambrozija]

To je grad novca, ali i dobrog ukusa, i razvijenog smisla za red i ljepotu, za skladan i radostan život. Te dvije istorijski uslovljene i protivuriječne osobine grada ostavile su traga i u duši sarajevskog čovjeka: samosvijest, preduzimljivost, želja za punim životom i daljim vidikom, a preko svega toga veo melanholije, dah neodređene tjeskobe i istorijskog opreza prema životu i svemu što život donosi. To je grad buna i ratova, novca i gladnih godina, kužnih epidemija i razornih požara, grad vještih ljudi, koji su uvijek voljeli život, iako su ga poznavali i s lica i s naličja. Njegovo lice u posljednjoj svjetlosti sutona izgleda drevno i mudro. To je grad koji dotrajava i umire, i u isto vrijeme se rađa i preobražava.

[Ambrozija]

Dugo nisam željela doći. Kao nemoćan svjedok te četiri godine rata, osjećala sam strahovitu krivicu. Potom sam hodajući ranjenim gradom, susrećući se s njegovim hrabrim stanovnicima, često bila na rubu plača, a oni su mi darivali svoj osmijeh. Tokom razgovora su me poučavali toleranciji za koju nisam vjerovala da je moguća nakon tih patnji. Nema sumnje, imala sam sreću da upoznam izuzetne ljude koje zlo nije pokosilo, nego ih je učinilo jačima i duboko humanima. Primjer za razmišljanje nama, razmaženim i površnim Zapadnjacima. Znam da je nakon rata nekada teže negoli u ratu, da je neprijatelj padmukliji i da čovjeku, poslije tolikog napora da bi se preživjelo, dođe da se opusti. Ali vi to ne možete. Jer je ime Sarajeva danas svjetlost i nada. Nada da hrabrost i tolerancija mogu pobijediti.

[fatamorgana]

"Čudan je ovo grad" ....

- moj rahmetli prijatelj -

[leticija]

Pokušavam, ali svaki put bezuspešno, da objasnim zašto volim da idem u Sarajevo, zašto mi je tamo uvek tako lepo i zašto se uvek vraćam. Nemam 50 godina kao moja mama, pa da Sarajevo pamtim po raji i sarajevskoj zabavi iz mladosti, nisam tamo odrasla, niti imam rođake ili bilo kakve porodične prijatelje. Moja generacija, još uvek je srala u pelene, dok su oni srali po našim životima. Vrištali smo iz krevetaca dok su među nama postavljali granice, nacionalne, verske i ratne. Tada nas nisu čuli.
------------------------------------------------
Nije mi jasno, kako to da me toliko raduje četvoročasovna poseta tom gradu, deset u pola s lukom, kafa na poslednjem spratu tržnog centra, obavezne kiflice iza Begove džamije u onoj pekarici… U tom gradu, u kome se šetam kao po Beogradu, pravim se da poznajem sve ljude, najbolja mesta za kafe i izlaske… A ne znam. Znam ih nekoliko.
A oni su i više nego dovoljni. Sa njima, sa Amelom, Nejrom, Sašom, Melisom, Adijem malim i Omerbegovićem, Ismarom, Almom, Nihadom, Emirom i drugima, ja svakom porukom ili mailom, menjam svet. Ovaj naš mali, balkanski.
-----------------------------------------------
Ubaciće se dodatni kreveti, spavaćemo po dušecima, skripićemo pare za karte, makar i vozom išli deset sati u jednom pravcu! Sve ćemo uraditi, samo za te šetnje. Za ta prijateljstva. Da bi naša deca imali ono što su imali naši roditelji, da bismo popravili ono što su ovi pre nas zasrali.

[smak]

"Sarajevo je jedan od najcivilizovanijih gradova u prostoru u kojem živimo - u potpunosti je pandan Dubrovniku, Splitu ili Veneciji, grad prastare gradske i trgovačke kulture, fantastično stjecište vjerskih, civilizacijskih, skoro pa bih rekao pejzažnih vrijednosti. Sasvim sigurno ima puno stariju kulturu svakodnevnog života, zapisa, vjerskog života nego primjerice Zagreb, koji se u usporedbi sa Sarajevom doima kao jedan prilično novi suburbij. Biti počasnim građaninom Sarajeva meni je, dakle, kulturni kompliment kao da sam tu čast doživio u Veneciji ili Parizu."

(Oslobođenje, 22. juni 2000)

Nenad Popović

[Avetinho]

"Das ist Valter."

Valter brani Sarajevo, Hajrudin Krvavac, 1972.