Sarajevo kojeg više nema

[El_comadante]

vidiomo samo ko sjedi u Kantonalnoj vladi. nema ih petorica u istoj a na ministarskim pozicijama neznam imali ijedan pa onda dalje. od kud tako malo ih u vladi? pa imamo cijela naselja "seljaka" ljudi koji nisu bila tu prija rata i glasaju za njih poput Ahtovića, Dobroševića itd. pd dijelovi općine Ilijaš i Vogošća itd. je puno neSarajlija.

[semirizsvemira]

Danas kad kazem da sam rodjena u Sarajevu dobijem izvijene obrve i neki cudan prizvuk u glasu s druge strane... Ja se ponosim time sto sam rodjena u Sarajevu, isto kao sto se treba ponositi svaka osoba koja je rodjena u Gorazdu, Tuzli, Zenici, Mostaru, Brckom, i ostalim vecim i manjim mjestima, gradovima i selima... Nije problem sto je neko dosao u grad sa sela, niti to sto govori nekim drugim naglaskom... Nije problem, i svakoj normalnoj osobi koja susrece normalne ljude sa odredjenim manirima kulturnog ponasanja mjesto rodjenja nista nebi trebalo znaciti.

Medjutim mene jako ljute ljudi koji nisu u stanju prihvatiti ili se barem prilagoditi gradskom nacinu zivota...
Nije mi normalno da hanuma iznad mene upali ves masinu u ponoc i da ona drnda do 2 ujutro, nije normalno da komsija busi, zakiva i pretura svoje stvari u 23.00, nije mi normano da nedjeljom ujutro u 8.00 sati krene busenje djavolskih zidova, da dijete trci kroz kucu cijeli dan do ponoci i kasnije i da roditelji imaju problem sto ih neko opominje, nije mi normalno da dijete od 15 godina sjedi dok starica od 80 godina pored njega stoji u tramvaju i da pri tome se jos smiju starici kad uputi molbu da ustanu, nije mi normalno da se mlade osobe ismijavaju nekome u lice jer ima oziljak, deformitet, jer je neko celav ili debeo, nije mi normalno da zena baca otpatke hrane kroz balkon, niti svoje uloske iskoristene, nije mi normalno da covjek nije u stanju pozdraviti komsiju barem klimanjem glave kad prodje pored njega, i da ne nabrajm dalje o tome da smo imali situaciju u kojoj se zena tusira na plocicama kupatila umjesto u kadi, da sanducici male demone nisu prezivjeli ni jedan dan citavi, da klupa ispred zgrade nije uspjela docekati niti jedno posteno sjedanje, da komsija komsiji nije u stanju pomoci u nevolji...

U kakve smo se to ljude pretvorili????

Sve ovo sto si nabrojala se desavalo i prije mada si ti mozda mlada pa ne znas . I prije je bilo omladine ( i danas ) gradske omladine sto ne ustaju starijima u tramvaju , i prije su ( moja komsinica gtadjanka) ljudi bacali kese smeca sa prozora i prije su se ljudi ismijavali sa umno poremecenim i bolesnim osobama ( gradska raja , neces vjerovati) i prije je moj komsija gradjanin ko i ja zenu bio do dva ujutro kad se napije a o unistavanju stubista i klupa da ne pricam . I neces vjerovati to je radila gradska raja koja je usput i cigle prodavala .

[DZONPI]

To su ti supljaci vrste divi papka pljuje na ulici naidje jalijas hrakne ali iz Sarajeva ma nema veze to mi je haver iz ulaza.Kontas li ti to druze sudija.Opet kazem ko nije bio nek dodje u Rotterdam bude 5 dana kad se tivra u Sarajevo ljubice seljaka od dragosti kakvih anamo ima.

[NeenaSa]

Tko ce ugasiti mrak na ovoj svjetlosti?

Sto se veli ,

al', ovisno o nama.
P.s.
Izvini na kasnom odgovoru.

[Banksy]

Mia Jeličić, 35-godišnja kćerka bh. glumca Mladena Jeličića Troke, izgubila je borbu sa teškom bolešću sa kojom se godinama borila.

Nakon višegodišnje borbe sa dijabetesom, bolesti bubrega, jetre i pankreasa, Mia je jutros preminula u Sarajevu.

Živjela je na relaciji Sarajevo - Pisa gdje se liječila.

Završila je Školu primijenjenih umjetnosti. Tokom života izrađivala je kalendare, crtala slike i pravila suvenire od čije prodaje bi zarađivala za liječenje.

...

[Hajvan]

[shibonja]

Mozda nekome bude interesantno?

[homega]

Danas kad kazem da sam rodjena u Sarajevu dobijem izvijene obrve i neki cudan prizvuk u glasu s druge strane... Nije problem sto je neko dosao u grad sa sela, niti to sto govori nekim drugim naglaskom...
Medjutim mene jako ljute ljudi koji nisu u stanju prihvatiti ili se barem prilagoditi gradskom nacinu zivota...
Nije mi normalno da hanuma iznad mene upali ves masinu u ponoc i da ona drnda do 2 ujutro, nije normalno da komsija busi, zakiva i pretura svoje stvari u 23.00, nije mi normano da nedjeljom ujutro u 8.00 sati krene busenje djavolskih zidova, da dijete trci kroz kucu cijeli dan do ponoci i kasnije i da roditelji imaju problem sto ih neko opominje, nije mi normalno da dijete od 15 godina sjedi dok starica od 80 godina pored njega stoji u tramvaju i da pri tome se jos smiju starici kad uputi molbu da ustanu, nije mi normalno da se mlade osobe ismijavaju nekome u lice jer ima oziljak, deformitet, jer je neko celav ili debeo, nije mi normalno da zena baca otpatke hrane kroz balkon, niti svoje uloske iskoristene, nije mi normalno da covjek nije u stanju pozdraviti komsiju barem klimanjem glave kad prodje pored njega, i da ne nabrajm dalje o tome da smo imali situaciju u kojoj se zena tusira na plocicama kupatila umjesto u kadi, da sanducici male demone nisu prezivjeli ni jedan dan citavi, da klupa ispred zgrade nije uspjela docekati niti jedno posteno sjedanje, da komsija komsiji nije u stanju pomoci u nevolji...

U kakve smo se to ljude pretvorili????

Sve ovo sto si nabrojala se desavalo i prije mada si ti mozda mlada pa ne znas . I prije je bilo omladine ( i danas ) gradske omladine sto ne ustaju starijima u tramvaju , i prije su ( moja komsinica gtadjanka) ljudi bacali kese smeca sa prozora i prije su se ljudi ismijavali sa umno poremecenim i bolesnim osobama ( gradska raja , neces vjerovati) i prije je moj komsija gradjanin ko i ja zenu bio do dva ujutro kad se napije a o unistavanju stubista i klupa da ne pricam . I neces vjerovati to je radila gradska raja koja je usput i cigle prodavala .

U potpunosti se slažem sa svemircem, sav današnji primitivizam "Sarajlija" identičan je prijeratnom. Pa nije nas vječnost podijelila, već "par godina", nije rat "zamijenio" sve Sarajlije, već samo manji procenat, možda 5%, nije se ništa drastično promijenilo, osim vlasti. Doduše, promijenjen je sistem obrazovanja, danas je pao na najniže pozicije, uvećan je uticaj vjerskih organizacija, ali je takav bio i prije 100-njak godina, što se ovdje pamti.

U poslijeranom Sarajevu promijenjena je samo dominacija. Sada nisu svi "ravnopravni", sada su Bošnjaci ravnopravniji, promijenjen je pravosudni sistem, danas je on pao na najniže pozicije srama - korupcije, nesposobnosti, nestručnosti i neažurnosti, što je, zapravo, naš najveći problem.

Problemi sa GRAS-om identični su sa problemima sa GSP, problemi sa istresanjem krpa sa prozora, sa plastičnim kesama po ulicama i parkovima, današnji pomahnitali Maxovi na motorima u gluho doba noći identični su ponašanju onih od prije rata, itd., itd.


Skoro sve nam je isto, samo je država i vlast drugačija. Bolja, naravno

[Banksy]

Kemal Monteno
(September 17, 1948, Sarajevo - January 21, 2015)




Kad ubrzani za Ploče kasni 180 minuta


Bilo je proljeće, godina 2009. ili 2010, ne znam više; pozvani smo na dernek uz ciganske tamburaše, na jedan salaš blizu Vukovara. Nismo poznavali vlasnika salaša, ali on je poznavao jednoga Osječanina s kojim smo se tada pomalo družili, i poželio je da mu dođem na slavlje.

Piše: Miljenko Jergović, 23. januar 2015

Biva čita moje novinske članke, i neku je knjigu pročitao, sviđa mu se moj osamljenički stav, pa bi me, eto, htio upoznati. Pao sam na lasku, pa smo iz Zagreba potegnuli u Vukovar. Tamo će se, kažu, skupiti još dragih ljudi, uključujući i naše beogradske prijatelje, tako da se zna, da slučajno što ne posumnjam i da mi ne omrzne toliki put. Kada o tome danas mislim, samo pet ili šest godina kasnije, sve mi se to čini nevjerojatnim. S ljudima s kojima sam se tada družio više se, uglavnom, ne družim, a ideja da idem u goste nekome koga ne znam, pa još na salaš blizu Vukovara, i s vjerom da će sve biti u redu i da živimo u vremenima blagosti i pomirenja, kada se treba za nešto i žrtvovati, makar ta žrtva bila i tako budalasta, danas mi je sasvim neprispodobiva i s mojom naravi, ali i s društvenim prilikama u Hrvatskoj i okolo nje. Na kraju, danas u ovoj zemlji, bit će, niti nema čovjeka kojemu se sviđa moje javno iskazano osamljeništvo, pa da me tako upoznaje na nekome svom privatnom grupnjaku.

Ne sjećam se više čime se taj čovjek bavio, ne pamtim ni kako je izgledao, ne bih ga prepoznao da ga sretnem na ulici, ali znam da je salaš bio njegova djedovima. Zapamtio sam cijelu priču, koju bih sad preskočio, o tome kako je salaš postradao u ratu. Priču koju mi je ispričao, o psu što je preživio rat čuvajući posjed, ali više nije prepoznao svoje gospodare kada su se nakon rata vratili, napisao sam i posvetio mu je. Kasnije sam posvetu izbrisao. To je, mislim, jedini slučaj da sam brisao već napisanu posvetu, s kojom je priča negdje bila i objavljena. Nije pošteno, a ni časno brisati posvete. Osim kada se to mora učiniti.

Velike pare uložio je u obnovu salaša. Sve izgleda jako lijepo i skladno, svaka tu stvar ima svoje mjesto i svoj razlog. Mjesto je do u najsitnije detalje prilagođeno nečijem sutrašnjem životu. Samo što tog života neće biti, i to se osjeti, kao što se to uvijek osjećalo u onim kućama što su ih po Bosni gradili gastarbajteri. Ispunjavajući tako svoje imaginarne dugove prema zavičajima, gradili su visoke betonske zidove, da ih nasele svojim nostalgijama i namijene onoj budućnosti za koju se u trenutku građenja već znalo da nikada neće doći. Taj salaš bio je ogledno mjesto jedne praznine. Trebalo je napraviti dernek, zapiti i založiti kakvo prazno i bezpraznično slavlje, da se namiri ono što fali.

A što to, zapravo, fali? I kakva se to praznina mogla namiriti mojim dolaskom iz Zagreba? I još mnogo više od toga: dolaskom Kemala Montena?

Montena je poznavao vlasnik salaša, ali ga je bolje znao neki njegov drug, koji je pjevaču organizirao nekakve nastupe po Vinkovcima i okolici. Ima svijeta koji je bogat izašao iz rata, pa kad sinove žene ili udaju kćeri, onda dovedu Kemala Montena da im zapjeva na svadbi. A nije njima do pjesme, nego do toga da selu pokažu što sve mogu i kakvom velikom i slavnom svijetu pripadaju.

Ali nije on došao na salaš da pjeva, nego samo da bude tu i da se svi zajedno družimo. Došao je da uživa u derneku, kao i ja što sam došao da uživam u derneku, samo što je on predstavljaju jednu, a ja drugu vrstu socijalne dekoracije.

Tako je i bilo. Dok je tamburao ciganski orkestar, doveden odnekle iz Vojvodine, Kemal Monteno sjedio je i pomalo pio. I sve bi, sa svakim gutljajem, govorio: ne smijem, ne smijem... Tako je bivalo u onom njegovom, nekadašnjem Sarajevu: kada čovjek dođe u neke godine, ili kad ga spopadnu bolesti, pa mu doktori zabrane sve ono što se još u antička vremena uobičajilo da zdravi bolesnima zabranjuju, a prva se zabrana, oduvijek, odnosila na piće, tada oni koji su navikli piti, oni kojima je alkohol sredstvo društvene komunikacije, introspekcije i preživljavanja svakog jada, i koji bez rakije, pive ili vina ne umiju sjediti i razgovarati s ljudima, piju uz tu mantru: ne smijem, ne smijem... Ili piju tako, ili se više ne pojavljuju među ljudima. Za treće ne znam.

Bio je tjeskoban, umoran, pomalo i očajan. I sve je to jako dugo trajalo. Razvuklo se veselje, odužila se noć, nikako da dođe čas da nas vlasnik salaša sve porazmjesti na spavanje. Kemal se sav stis'o i smanjio, ponekad samo šapne: ne smijem, ne smijem...

U neka doba krenuše ga nagovarati da, ipak, nešto otpjeva. Neće. Ne može. A onda, ipak, nakratko popusti.

Nekad ga nije trebalo nagovarati. Ama ne da nije, nego bi se sam nudio, udjenuo bi se, kao neki dječarac između dvije tuđe pjesme, tako da ne smeta i drugima ništa ne otima, ali opet da i on pjeva. Bilo mu je veselje.

A sad, eto, ne bi.

Ali kada je, ipak, popustio, kada je zapjevao, mogao si zatvoriti oči, i bilo bi kao što uvijek biva. Možda mu je samo malo okraćao dah, ali je sve drugo bilo kao što biva oduvijek, otkako se našim radioaparatima, gramofonima i televizorima širi njegov glas. Čist, neoštećen i neizranjavljen, nedirnut i nekako besmrtan. Kao da i ne izlazi iz toga nevoljkog i malenog, ostarjelog i bolesnog tijela, koje se već miri sa svojom izlišnošću na ovome svijetu i salašu, među ovim ljudima koji nisu njegova raja, jer je njegove raje nestalo valjda s prvim bombama koje su počele padati po jednoj nestaloj zemlji. Pjevačima stare glasovi, čuje im se što su sve preživjeli, utisnu im se u glasove sve popušene cigarete i ispijene rakije, grla im stisnu sve smrti, životna nezadovoljstva, stresovi. Montenu se u glasu ništa nije čulo. Pjevao je kao i prije četrdeset godina, glasom dječaka, mladića, talijansko-sarajevskog anđela, muslimana i Monfalkonera, čiji je glas iznad svih životnih okolnosti, povijesnih i političkih zbivanja. I da su ga spalili u krematorijima Auschwitza, njegov bi glas ostao isti. Sve je oko njega već bilo sagorjelo.

A onda je nakon dvije pjesme zašutio, i opet se smanjio i snuždio: ne smijem, ne smijem...

Negdje oko dva uzdahnuo je i šapnuo mi, da ljudi ne čuju:

- A znaš kako mi je? Ko da sam na željezničkoj stanici, a ubrzani voz za Ploče kasni sto osamdeset minuta!

Rekoh, sad će to, i Cigani su se umorili.

- Ma ne, lako ćemo za to. Nego mi je život takav da čekam da prođe, a on ne prolazi.

Pogledao sam ga, rekoh daj nemoj se zajebavati, ali me nije nažuljalo to što je rekao, čak bih i zaboravio tu lijepo složenu sliku sarajevske željezničke čekaonice, i voza za Ploče koji kasni tri puna sata, ti sjediš i čekaš, a vrijeme usporilo kao da će svakog trenutka stati. Možda je i stalo. Ako promislimo: oni kojima je ubrzani za Ploče kasnio 1978. ili 1984, i vrijeme im je usporavalo od čekanja, možda i dana današnjeg čekaju u nekom paralelnom trajanju da voz konačno uđe u stanicu, i u svom su dugom čekanju propustili i ratove, i rastanke, i mržnje, i vlastita umiranja. Dočekaju li ga jednom, taj voz koji Kemal spominje, iznenadit će se što se sve promijenilo dok su oni tako čekali...

Ali ne bih ništa od svega toga upamtio, ne bi bilo ni ove priče, da mi ujutro, dok smo mamurali za doručkom, Kemal nije rekao:

- Znaš ono sinoć što sam ti rekao. To sam se ja šalio.

Odgovorio sam mu da znam, naravno da se šalio, nikad ne bih ni pomislio da je njemu takvom dodijao život.

Prisjeo mi je taj dernek na salašu, negdje kod Vukovara. Nekoliko mjeseci kasnije došao je do mene glas kako se onaj koji me je zvao žali da mu je njegov prijatelj, neki Bubalo, funkcioner stranke Branimira Glavaša, zamjerio što je dovodio Jergovića na svoj salaš. Ako i jeste tako, ako mu je taj Bubalo nešto zamjerio, morao se potruditi da taj glas nikada do mene ne dođe. Ovako ispada da bih mu trebao biti zahvalan što me je zvao tu među ljude, što je psu pružio iluziju ljudskoga dostojanstva. Tako sam i izbrisao posvetu na priči o psu slomljenog uha.

Zadnjih godina Kemala Montena vidio sam dvaput. Oba puta u prolazu.

Prvi put, zaustavio me je na ulazu u firmu, čuo je da mi je umrla majka, pa eto... Bilo je to siječnja 2013.

Drugi put smo se sreli lani, u nekom trgovačkom centru.

Naravno sve se to događalo u Zagrebu. Gledano iz prebivališne perspektive - a iz koje bismo druge na te stvari još i gledali? - obojica smo bili Zagrepčani.

Danas je petak, 23. siječnja 2015. Neće me biti na Mirogoju kada u ponedjeljak Kemala Montena Zagreb bude ispraćao na njegovo putovanje u Sarajevo, tačnije na sarajevsko groblje Bare. Neće me biti ni na Barama, kada Sarajevo bude dočekivalo Montena da ga sahrani u svoju ilovaču. Ne idem po sprovodima. Na Barama sam bio, jer sam morao biti, kad mi je umrla majka. Takav je red. Imala je samo jedno dijete.

Ne volim sprovode, jer se na sprovodima uvijek mijenja odnos neke zajednice, porodice, komšiluka, cijeloga jednog grada i zemlje, ili mnogih gradova i zemalja, prema čovjeku kojeg više nema. Ljudi s pokojnikom razgovaraju kao s vlastitom idealiziranom uspomenom. Pridaju mu značenja kakva još do jučer nije imao. Vole ga onako kako ga nisu voljeli dok je bio živ. To je najgore. Volio sam Kemala Montena, i zato ne bih bio na njegovom sprovodu.

Prelazio je granice. Pjevao je na sve strane, gdje god ga je bilo prije rata, i tamo gdje ga prije rata nije bilo. Ljudi su ga doživljavali kao svoju živu uspomenu. Trebao im je da se u sebi pošteno isplaču. U zadnjih dvadeset godina Kemal Monteno bio je glasnik kolektivne nostalgije, žala za nevinošću svijeta i za vremenom kada nam ruke svima nisu bile krvave. Jednima što su klali, drugima što su preživjeli.

Napatio se u toj ulozi tuđe uspomene, u tom dugom komemoriranju predratnog doba. Trebali su ga jer nisu umjeli iznova započeti neki drugi život. Tako mu nisu dopustili da on živi svoj. I da bude samo pjevač.

Radiosarajevo.ba

[SmokingMan]

Nema više tvornice čokolade Sarabon,to je ono što meni mnogo nedostaje.

[Banksy]

Mića i Banka

09. april 2015

Kako je Sber banka “ubila” rock and roll: “slučaj” Milić Vukašinović

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

G. je na svoj profil okačio tu pjesmu, i nije bilo nazad. Napisao je, na engleskom, “jedan od onih dana”, i tačno sam znao što misli. Na dan u kojem se ljudske nade i funkcije svedu na minimum, a depresija ovlada poput nedovršene epidemije gripe. Bijeli vrhovi brda cinično su se smijali nadi da je zima ugasla, i još su jednom odgodili proljeće. Napolju je bila neka polumagla, poluništa i bio je to onaj dan za koji bi najviše volio da nije svanuo i da se poput životinjice koja se sklupčala negdje u šumi ispod velika debla, nikako ne izvlačiš iz kuće.

Zima, pogotovo, sarajevska čini čovjeka težim i, naizgled opreznijim, a zapravo, opasnijim po njega samog. Na mokrim ulicama sporo idu automobili, tek poneki prolaznik zamakne niz trotoar, a sve skupa budi neku sjetu, iz koje se ljudi “vade” ili je produžavaju, vrag bi ga više znao, gorkim vinom ili ljutom rakijom, baš kao što je on, autor te pjesme radio godinama, dok je bio zvijezda, i dok su se o njemu u urbanom miljeu pričale istinite priče i mitovi.

Pjesmu, uglavnom znate. Zove se To je moj grad i da je snimljena u Engleskoj za nju bi se moglo reći da je klasični srednjostrujaški pop, u maniru osamdesetih, kakvu je moglo snimiti tuce bendova iz toga vakta, ali ritam i glas su ono što određuje muziku. Tamo gdje ona stanuje.



On, autor te pjesme Milić Vukašinović isprva je krenuo kao bubnjar, svirao s Bijelim dugmetom, a opet legenda kaže da ih je izvukao iz podruma, negdje u Italiji, gdje su svirali standarde, i to slabo, i “natjerao” da sviraju svoje pjesme.

(Urbanih) mitova i legendi Sarajevu nikada nije falilo – što je priča veća, manje treba raditi na njoj, barem se tako mislilo – a sve one o Mići išle su u istom pravcu: samouk, drčan, i talentiran, odlučio se baviti rock and rollom u gradu koji je narastao i u kojem se to tada moglo. Instrumenti bi se nekako nabavili, prostor bi se, nekako, našao, a ono što se trebalo svirati učilo bi se, više sa zadovoljstvom, a manje s mukom, a “skidalo” se više s radija, a manje s ploča, kojih nije bilo previše.

Bilo kako bilo, Mića je s bubnjeva, prešao na gitaru, i osnovao vlastiti bend - Vatreni poljubac. Uz hard rock, tada glavni glazbeni pravac, valjalo je “smisliti” još nešto. Mića koji je išao u London i tamo sreo sve same magove, između svih i Jimmyja Pagea, legendarnog gitaristu Led Zeppelina, shvatio je da je “to nešto” – folk. Našim jezikom rečeno, narodnjak, koji je opet držao po strani, koliko je mogao, kad je njegov bend u pitanju. Naslovi njegovih pjesama upućivali su na beskompromisnost: 100 posto rock and roll, Doktor za rock and roll, a počelo se šuškati o tome da mu i zabranjuju pjesme, jer se zamjera Savezu komunista. Bilo kako bilo, Mića je živio i radio, i među rockerima uživao poštovanje. Na kraju će, negdje pred sam rat, jedan veliki beskompromisni rock autor i pjevač, Goran Bare reći da neobično cijeni Milića Vukašinovića.

No, od rocka se nikada nije moglo živjeti, ovo je ipak narodnjačka zemlja: budući da je “ćirilici”, odnosno narodnjacima falilo autora, Milić je znao uskočiti u taj voz i napisao je i (uglavnom) odsvirao najbolji album Hanke Paldum Voljela sam voljela. Tada su se muzikom bavili, reklo bi se, ozbiljni ljudi pa su neki od Mićinih hitova ostali i danas. Kad negdje čujete pjesmu Crne kose raspletene bujne, sjetite se da je tu stvar “složio” Milić Vukašinović, okorjeli rocker koji se danas pojavljuje u reality showovima, u onom kaubojskom šeširu i s imidžom koji nigdje ne postoji – s kožnim šeširom i nitnama koji znače beskrajnu odanost rock and rollu.

Vrijeme raspada Jugoslavije počelo je negdje krajem osamdesetih. Tada sam bio dvadesetogodišnji dječak, i o tome nisam mogao znati ništa. Skoro dvije godine prije rata počeo sam raditi kao novinar, no to nije bilo “pravo” novinarstvo. Mediji koji su nastali na ruševinama jedne velike ideologije više su bili nekakav izraz bunta, nego nekakve ozbiljne informativne stvari, a kad se stvar pogleda unazad sve što vrijedi i sve što valja (dolazi nam iz Pljevalja, rekao bi lepršavi stih pučke genijalnosti), prošlo je kroz Omladinski program Radija Sarajevo, Naše Dane, Valter, i ostala alternativna glasila toga doba. Bilo kako bilo, duh vremena me je tada odnio u novinarstvo, i sada, dvadeset i pet godina poslije, jedem isti, mršavi kruh tog zanata, naivno vjerujući da će se jednom sve popraviti, i da će se jednom moći dostojno živjeti od njega.

Nemam kredit, ali nemam ni stan, niti obitelj. Moj je posao, ma kako to patetično moglo zvučati, moj život, moja kazna i moja nagrada.

Na kraju, to je nešto slično sudbini Miće Vukašinovića. No, za razliku od mene, on je digao kredit da bi kupio stan u kojem je živio – koliko pokvaren bankar mora biti da mu dodijeli kredit, to je drugo pitanje – i zato ovo i pišem.

Vijest objavljena na oglasnim stranicama dnevnih novina glasi: "presuda zbog propuštanja" vezana za spor Sberbanke i Milića Vukašinovića riješena je u korist banke. U njoj stoji da će dug prema ovoj banci biti namiren prodajom stana u ulici Jezero.

Zvanično: “Tužitelj Sberbank svoje dospjelo novčano potraživanje u iznosu od 107.566 KM iz osnova Ugovora o dugoročnom kreditu namirit će putem sudske prodaje nekretnine i to stana u Sarajevu u Ulici Jezero. U roku od 30 dana od dana presuđenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja".

Tako, eto, stoji u presudi Općinskog suda u Sarajevu.

Ne bih sudio nikome: ni ljudima, ni sudu, ni bankama, ni gradu, ali nekako mislim da bi bilo pravde u tome da je ovaj grad nekada poklonio stan čovjeku koji je, ako ništa, napisao najbolju pop pjesmu o njemu. Ali, neće biti tako. No, da se zna: svoju pjesmu tako nisu napisali ni “svemogući” Bregović, ni “popularni” Merlin, ni “komercijalni” Mata Hari, ni sijaset pop muzičara kojima se tako volimo hvaliti kad se povede priča o tome kako je Sarajevo imalo “najbolju pop školu u bivšoj Jugoslaviji”. Nego, “ludi” Mića.

Ali, sve to na kraju ispadne besmisleno. Pjesmu možda neko i zapamti, autora skoro niko. Nepravedan posao.

Ali, ja dobro pamtim jednu sliku: negdje u ljeto 1991, na Sarajevo je pala jara, bilo je vruće kao u džehenemu, bila je subota, negdje oko podne, nigdje nikoga na ulici, a na raskrsnici ulica Koševo (tada Kralja Tomislava) i Danijela Ozme postojao je mini-market. Tako se tada zvao unaprijeđeni granap, za ta doba bio je moderan, a ja sam, onako usamljen u gradu, ne znajući šta radim, bespomoćan pred katastrofom i neodlučan pred vlastitom sudbinom sjeo na kamene stepenice marketa, i zagledao se u praznu ulicu.

Nakon nekoliko trenutaka svete tišine (najveća muzika je, ipak, tišina) kao u Leoneovom filmu Bilo jednom na Divljem zapadu, odnekud sam čuo prvo zvuk. Bilo je to kucanje potpetica, a onda se pojavio on. Mića.

U bundi, sa šeširom, u raybankama, hodao je sredinom ulice, bezbeli se vraćajući s nekakvog sessiona, ili derneka, ili iz grada, vrag bi ga znao. Mislim da me nije vidio, a i da jeste, još bi pojačao topot svoji čizama, i prošao sredinom ulice, kao šerif jednog svijeta koji se raspada. Vraćao se kući u ulicu Jezero, tada Kate Govorušić, gdje su ljudi živjeli svoje živote, misleći i (ne) nadajući se da će doći neko drukčije vrijeme.

Slučaj, ili zakonitost protoka vremena, odlučit će tako da je na mjestu toga mini-marketa poslovnica Sberbanke. Iste one koja će naplatiti dug Miliću Vukašinoviću zbog toga što, eto, nije vraćao kredit za stan u kojem je živio. Ustvari, davno je otišao odatle, ostavivši sve što je imao, kao što svaki donkihotovski čovjek, naprosto ode lutati, zamišljajući da je moguće zamijeniti svoju sudbinu za neku drugu.

Tako, eto, završavaju priče o rock and roll “zvijezdama”. Ili će suho pero nekakve, makar i alternativne povijesti samo zapisati da je jednom jedna banka uzela stan muzičaru koji je napisao najljepšu pop-pjesmu o gradu u kojem je živio.

Koja se zvala To je moj grad.

[Truba]

mogul ja pisat o sarajvu kojeg više nema
razdoblje 1998-2005
gledam ove slike nočnog života... sve manje i manje ljudi prepoznajem
sve manje i manje kafića znam i bio sam u njima

[karanana]

to nije sarajevo kojeg vise nema. to si ti kojeg vise nema i zove se smjena generacija.

[nosara]

Mića i Banka

09. april 2015

Kako je Sber banka “ubila” rock and roll: “slučaj” Milić Vukašinović

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

G. je na svoj profil okačio tu pjesmu, i nije bilo nazad. Napisao je, na engleskom, “jedan od onih dana”, i tačno sam znao što misli. Na dan u kojem se ljudske nade i funkcije svedu na minimum, a depresija ovlada poput nedovršene epidemije gripe. Bijeli vrhovi brda cinično su se smijali nadi da je zima ugasla, i još su jednom odgodili proljeće. Napolju je bila neka polumagla, poluništa i bio je to onaj dan za koji bi najviše volio da nije svanuo i da se poput životinjice koja se sklupčala negdje u šumi ispod velika debla, nikako ne izvlačiš iz kuće.

Zima, pogotovo, sarajevska čini čovjeka težim i, naizgled opreznijim, a zapravo, opasnijim po njega samog. Na mokrim ulicama sporo idu automobili, tek poneki prolaznik zamakne niz trotoar, a sve skupa budi neku sjetu, iz koje se ljudi “vade” ili je produžavaju, vrag bi ga više znao, gorkim vinom ili ljutom rakijom, baš kao što je on, autor te pjesme radio godinama, dok je bio zvijezda, i dok su se o njemu u urbanom miljeu pričale istinite priče i mitovi.

Pjesmu, uglavnom znate. Zove se To je moj grad i da je snimljena u Engleskoj za nju bi se moglo reći da je klasični srednjostrujaški pop, u maniru osamdesetih, kakvu je moglo snimiti tuce bendova iz toga vakta, ali ritam i glas su ono što određuje muziku. Tamo gdje ona stanuje.



On, autor te pjesme Milić Vukašinović isprva je krenuo kao bubnjar, svirao s Bijelim dugmetom, a opet legenda kaže da ih je izvukao iz podruma, negdje u Italiji, gdje su svirali standarde, i to slabo, i “natjerao” da sviraju svoje pjesme.

(Urbanih) mitova i legendi Sarajevu nikada nije falilo – što je priča veća, manje treba raditi na njoj, barem se tako mislilo – a sve one o Mići išle su u istom pravcu: samouk, drčan, i talentiran, odlučio se baviti rock and rollom u gradu koji je narastao i u kojem se to tada moglo. Instrumenti bi se nekako nabavili, prostor bi se, nekako, našao, a ono što se trebalo svirati učilo bi se, više sa zadovoljstvom, a manje s mukom, a “skidalo” se više s radija, a manje s ploča, kojih nije bilo previše.

Bilo kako bilo, Mića je s bubnjeva, prešao na gitaru, i osnovao vlastiti bend - Vatreni poljubac. Uz hard rock, tada glavni glazbeni pravac, valjalo je “smisliti” još nešto. Mića koji je išao u London i tamo sreo sve same magove, između svih i Jimmyja Pagea, legendarnog gitaristu Led Zeppelina, shvatio je da je “to nešto” – folk. Našim jezikom rečeno, narodnjak, koji je opet držao po strani, koliko je mogao, kad je njegov bend u pitanju. Naslovi njegovih pjesama upućivali su na beskompromisnost: 100 posto rock and roll, Doktor za rock and roll, a počelo se šuškati o tome da mu i zabranjuju pjesme, jer se zamjera Savezu komunista. Bilo kako bilo, Mića je živio i radio, i među rockerima uživao poštovanje. Na kraju će, negdje pred sam rat, jedan veliki beskompromisni rock autor i pjevač, Goran Bare reći da neobično cijeni Milića Vukašinovića.

No, od rocka se nikada nije moglo živjeti, ovo je ipak narodnjačka zemlja: budući da je “ćirilici”, odnosno narodnjacima falilo autora, Milić je znao uskočiti u taj voz i napisao je i (uglavnom) odsvirao najbolji album Hanke Paldum Voljela sam voljela. Tada su se muzikom bavili, reklo bi se, ozbiljni ljudi pa su neki od Mićinih hitova ostali i danas. Kad negdje čujete pjesmu Crne kose raspletene bujne, sjetite se da je tu stvar “složio” Milić Vukašinović, okorjeli rocker koji se danas pojavljuje u reality showovima, u onom kaubojskom šeširu i s imidžom koji nigdje ne postoji – s kožnim šeširom i nitnama koji znače beskrajnu odanost rock and rollu.

Vrijeme raspada Jugoslavije počelo je negdje krajem osamdesetih. Tada sam bio dvadesetogodišnji dječak, i o tome nisam mogao znati ništa. Skoro dvije godine prije rata počeo sam raditi kao novinar, no to nije bilo “pravo” novinarstvo. Mediji koji su nastali na ruševinama jedne velike ideologije više su bili nekakav izraz bunta, nego nekakve ozbiljne informativne stvari, a kad se stvar pogleda unazad sve što vrijedi i sve što valja (dolazi nam iz Pljevalja, rekao bi lepršavi stih pučke genijalnosti), prošlo je kroz Omladinski program Radija Sarajevo, Naše Dane, Valter, i ostala alternativna glasila toga doba. Bilo kako bilo, duh vremena me je tada odnio u novinarstvo, i sada, dvadeset i pet godina poslije, jedem isti, mršavi kruh tog zanata, naivno vjerujući da će se jednom sve popraviti, i da će se jednom moći dostojno živjeti od njega.

Nemam kredit, ali nemam ni stan, niti obitelj. Moj je posao, ma kako to patetično moglo zvučati, moj život, moja kazna i moja nagrada.

Na kraju, to je nešto slično sudbini Miće Vukašinovića. No, za razliku od mene, on je digao kredit da bi kupio stan u kojem je živio – koliko pokvaren bankar mora biti da mu dodijeli kredit, to je drugo pitanje – i zato ovo i pišem.

Vijest objavljena na oglasnim stranicama dnevnih novina glasi: "presuda zbog propuštanja" vezana za spor Sberbanke i Milića Vukašinovića riješena je u korist banke. U njoj stoji da će dug prema ovoj banci biti namiren prodajom stana u ulici Jezero.

Zvanično: “Tužitelj Sberbank svoje dospjelo novčano potraživanje u iznosu od 107.566 KM iz osnova Ugovora o dugoročnom kreditu namirit će putem sudske prodaje nekretnine i to stana u Sarajevu u Ulici Jezero. U roku od 30 dana od dana presuđenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja".

Tako, eto, stoji u presudi Općinskog suda u Sarajevu.

Ne bih sudio nikome: ni ljudima, ni sudu, ni bankama, ni gradu, ali nekako mislim da bi bilo pravde u tome da je ovaj grad nekada poklonio stan čovjeku koji je, ako ništa, napisao najbolju pop pjesmu o njemu. Ali, neće biti tako. No, da se zna: svoju pjesmu tako nisu napisali ni “svemogući” Bregović, ni “popularni” Merlin, ni “komercijalni” Mata Hari, ni sijaset pop muzičara kojima se tako volimo hvaliti kad se povede priča o tome kako je Sarajevo imalo “najbolju pop školu u bivšoj Jugoslaviji”. Nego, “ludi” Mića.

Ali, sve to na kraju ispadne besmisleno. Pjesmu možda neko i zapamti, autora skoro niko. Nepravedan posao.

Ali, ja dobro pamtim jednu sliku: negdje u ljeto 1991, na Sarajevo je pala jara, bilo je vruće kao u džehenemu, bila je subota, negdje oko podne, nigdje nikoga na ulici, a na raskrsnici ulica Koševo (tada Kralja Tomislava) i Danijela Ozme postojao je mini-market. Tako se tada zvao unaprijeđeni granap, za ta doba bio je moderan, a ja sam, onako usamljen u gradu, ne znajući šta radim, bespomoćan pred katastrofom i neodlučan pred vlastitom sudbinom sjeo na kamene stepenice marketa, i zagledao se u praznu ulicu.

Nakon nekoliko trenutaka svete tišine (najveća muzika je, ipak, tišina) kao u Leoneovom filmu Bilo jednom na Divljem zapadu, odnekud sam čuo prvo zvuk. Bilo je to kucanje potpetica, a onda se pojavio on. Mića.

U bundi, sa šeširom, u raybankama, hodao je sredinom ulice, bezbeli se vraćajući s nekakvog sessiona, ili derneka, ili iz grada, vrag bi ga znao. Mislim da me nije vidio, a i da jeste, još bi pojačao topot svoji čizama, i prošao sredinom ulice, kao šerif jednog svijeta koji se raspada. Vraćao se kući u ulicu Jezero, tada Kate Govorušić, gdje su ljudi živjeli svoje živote, misleći i (ne) nadajući se da će doći neko drukčije vrijeme.

Slučaj, ili zakonitost protoka vremena, odlučit će tako da je na mjestu toga mini-marketa poslovnica Sberbanke. Iste one koja će naplatiti dug Miliću Vukašinoviću zbog toga što, eto, nije vraćao kredit za stan u kojem je živio. Ustvari, davno je otišao odatle, ostavivši sve što je imao, kao što svaki donkihotovski čovjek, naprosto ode lutati, zamišljajući da je moguće zamijeniti svoju sudbinu za neku drugu.

Tako, eto, završavaju priče o rock and roll “zvijezdama”. Ili će suho pero nekakve, makar i alternativne povijesti samo zapisati da je jednom jedna banka uzela stan muzičaru koji je napisao najljepšu pop-pjesmu o gradu u kojem je živio.

Koja se zvala To je moj grad.

Mica...

Glede povrataka u Grad, dijelim Micine impresije... Ali nijedan mi nije bio ni blizu onom kad sam se "skinuo" nakon godine provedene u vojsci... Uf...

Bas se Sarajevo (mislim na grad) moglo voljet u neka doba...

[Truba]

ne mogu vjerovati kako sam napisao nočnog života umjesto noćnog
smjena generacija je bila i prije... samo metode nisu iste
ovdje je riječ o biologiji

[Banksy]

Mica...

Glede povrataka u Grad, dijelim Micine impresije... Ali nijedan mi nije bio ni blizu onom kad sam se "skinuo" nakon godine provedene u vojsci... Uf...

Bas se Sarajevo (mislim na grad) moglo voljet u neka doba...

Jedan je Mića ... A pjesma mu je vrh ...

Moglo je ...
Može i sad, ako izvrnemo onu nakaradnu tezu da ''grad čine ljudi''. Nije tačno. Grad čine ćoškovi, trgovi, ulice i zgrade, ne ljudi.
Tako da ga volim i sad ...

[nosara]

Mica...

Glede povrataka u Grad, dijelim Micine impresije... Ali nijedan mi nije bio ni blizu onom kad sam se "skinuo" nakon godine provedene u vojsci... Uf...

Bas se Sarajevo (mislim na grad) moglo voljet u neka doba...

Jedan je Mića ... A pjesma mu je vrh ...

Moglo je ...
Može i sad, ako izvrnemo onu nakaradnu tezu da ''grad čine ljudi''. Nije tačno. Grad čine ćoškovi, trgovi, ulice i zgrade, ne ljudi.
Tako da ga volim i sad ...

Ne bi vjerovala ja prije par godina nadjem na mrezi novu sliku mog kraja, moje zgrade, ulice... I sve ljude pobrisem...! Fino fotosop, i jednog po jednog "prekrijem" pozadinom... Osta' mi slika ko lutka... Cak sam i fasade "uradio" ...

Da se moze fotosopirat stvarnost cuda bih cinio... Bilo bi "boje" do koljena...

[Banksy]

Nisi normalan ...

Mogao bi Bure o tome - pošto mu očito, kao i nama, starenje teško pada - napisati dobru priču - fotošopirana stvarnost ...

[nosara]

Nisi normalan ...

Mogao bi Bure o tome - pošto mu očito, kao i nama, starenje teško pada - napisati dobru priču - fotošopirana stvarnost ...

Sta pricu, roman... A i vakat mu je...

[Banksy]

Vakat mu je davno prošao, ali nije prekasno.

[General_Jackson]

Mica...

Glede povrataka u Grad, dijelim Micine impresije... Ali nijedan mi nije bio ni blizu onom kad sam se "skinuo" nakon godine provedene u vojsci... Uf...

Bas se Sarajevo (mislim na grad) moglo voljet u neka doba...

Slažem se i mene isto podsjeća na povratke sa ljetovanja dok sam još bio dijete, jedva čekao da vidim grad i šta se dogodilo dok mene nije bilo, kao da sam bio odsutan nekih 50 godina a ne 20-tak dana znam da mi je orjentir bio narandžasti objekat (Zore ili nešto sl. ne mogu se više sjetiti) kada bih se vraćao vozom, to je bio znak da smo blizu Kada sam se vratio iz JNA valjda su mi tako isprali mozak da nisam ni osjetio toliku euforiju no na početku rata nisam mogao ni pomisliti da odem i živim negdje drugo ali sada mislim da bih u ovim godinama otišao a da se ne bi ni okrenuo više za Sarajevom

[nosara]

Mica...

Glede povrataka u Grad, dijelim Micine impresije... Ali nijedan mi nije bio ni blizu onom kad sam se "skinuo" nakon godine provedene u vojsci... Uf...

Bas se Sarajevo (mislim na grad) moglo voljet u neka doba...

Slažem se i mene isto podsjeća na povratke sa ljetovanja dok sam još bio dijete, jedva čekao da vidim grad i šta se dogodilo dok mene nije bilo, kao da sam bio odsutan nekih 50 godina a ne 20-tak dana znam da mi je orjentir bio narandžasti objekat (Zore ili nešto sl. ne mogu se više sjetiti) kada bih se vraćao vozom, to je bio znak da smo blizu Kada sam se vratio iz JNA valjda su mi tako isprali mozak da nisam ni osjetio toliku euforiju no na početku rata nisam mogao ni pomisliti da odem i živim negdje drugo ali sada mislim da bih u ovim godinama otišao a da se ne bi ni okrenuo više za Sarajevom

Povraci su redovno bili nocu... Sto kazes, krene ona industrijska zona, skladista, Alipasin most, nadvoznjak, koreja...

Ubo je Mica onu nervozu...

[Banksy]

Miljenko Jergović:
Senad Hadžimusić Teno: Shizofrenija

Jutranji list, 26/07/2015


U šestoj minuti i petnaestoj sekundi video zapisa “SCH at Kaktus (a part of gig)” snimatelj prati publiku, i na dvije-tri sekunde zastaje na mladiću i djevojci iz prvoga reda. On nije profesionalac, ruka mu drhti, oko i objektiv nisu fokusirani, olako i bez stvarnog povoda prelazi s jednoga na drugi prizor. U času kad nastaje snimak on nema svijesti o mogućoj historijskoj ili privatnoj važnosti zabilježenih slika. Moraju proteći godine. Petak je, 31. listopada 1986, i još ništa se nije dogodilo. Mladiću iz prvoga reda, koji se pojavio u šestoj minuti i petnaestoj sekundi, i koji će se naći u kadru još nekoliko puta, u zapisu dugom devetnaest minuta i četrdeset sedam sekundi, dvadeset je godina. Na sebi ima punkersku kožnu jaknu, preko ruke drži trenčkot naslijeđen od pokojnog djeda. Kratko je podšišan i neobrijan. Ne zna da ga snimaju.

Ovu snimku prvi put vidim dvadeset osam godina kasnije. Dok gledam mladića iz prvog reda, nemam osjećaj da gledam sebe onakvog kakav sam nekad bio, nego mi se čini kako usporedo teku dva različita vremenska toka: jedan u kojem ja na YouTubeu gledam snimku koncerta i prepoznajem sebe u mladiću iz prvog reda, i drugi u kojem taj mladić kao ukopan stoji dok iza njegovih leđa masa skače divlji pogo, kao da svake sekunde među njima eksplodira minobacački projektil. Moja je bila jakna u kojoj je došao na koncert, moj je djedov trenčkot, moj je i djed, ali taj mladić kao da nisam ja. Iako se dosta dobro sjećam tog dana, koncerta, i djevojke uz koju stojim. Nije to bila moja djevojka. Ni njegova. Samo školska drugarica. Studirala je medicinu.

Sch je muzički projekt više nego rock grupa, koji je umnogome odredio naša životna i estetska načela. Senad Hadžimusić Teno u mojoj je imaginaciji ostao ideal muzičara. U njemu se sabrala sva glazba svijeta. I danas, dok slušam Sibeliusa, u En sagi, opus broj 9 i u Finlandiji, opus 26, čujem Sch. Prije nekoliko godina, u Lisinskom, na koncertu Ive Pogorelića, kada je, uz nezadrživ kašalj sponozorske publike, svirao Chopina, sporo, kao da melodiju rastavlja na atome i kvarkove, u njegovu klaviru čuo sam Teninu gitaru. Kašalj je bio distorzija.
Ljeta i jeseni 1983. Sch je nastupao skoro svakoga tjedna, u Kuku – klubu studenata medicine, podrumu niskih stropova koji samo zid dijeli od prosekture. Grupa je brojala šest-sedam članova. Svirali su muziku koja je podsjećala na King Crimson, Joy Division, na njemačku gotic scenu, pa na Philipa Glassa… Vođena tamnom bass linijom “Romanija” je raznosila publiku s kraja na kraj podruma, prolazila kroz zidove i iznad krovova, plovila iznad naših života i sudbina. “Jezdio sam/ dvije zmije/ sedam dana preko Romanije/ Nisam znao da me bije dobar glas zbog šizofrenije…” Teno je imao dvadeset i šest godina, i dijagnozu. Umirovili su ga s dvadeset i dvije. Bio je milicioner, upisali su mu šizofreniju. Odlučio je baviti se muzikom.

Tenin estetski princip bit će zasnovan na neprestanom konstruiranju i dekonstruiranju, pažljivoj izgradnji i brutalnom uništavanju glazbene građevine. Već se do sljedeće godine sve promijenilo: u proljeće 1984. pojačao je zvuk gitare, nabavio gitarske pedale, distorzirao zvuk, i destruirao one lijepe, melodične i melankoličke pjesme, tako da ništa ne ostane od njihove dopadljivosti. Noise i teški industrijski zvuk, cjeline duge petnaestak minuta, prekidane brzim trominutnim punk komadima, ispunjenim čudnim Teninim aktivizmom – ili ruganjem na račun svakog aktivizma – bili su uvjetovani i stalnim promjenama postave i brojnosti grupe. U različitim će fazama, sve do početka rata, Sch brojati između tri i dvanaestak članova. S dvije klavijaturistkinje ili bez klavijatura, s dvojicom-trojicom puhača ili bez puhača, s dvije pjevačice ili bez njih…

U radikalnijim fazama, kada je trebalo rušiti ono što je prethodno sagradio, Teno bi izobličio i distorzirao i svoj vokal, tako da je zvučao grublje i neugodnije od gitare, glas koji dolazi ravno iz pakla. Kako ima božanski dar za melodiju i sposobnost da tonovima pogađa emocije i stvara zvučnu atmosferu, u vrlo širokom smislu riječi, mnogo širem od granica rock žanra, Teno bi distorzirajući svoje anđeoske, melankolične minijature proizvodio nešto što je doista nečuveno u povijesti popularne glazbe. Bio je slobodan od obaveza prema diskografskoj industriji – jer dugo i nije objavljivao albume, a kada je počeo nikada to nije činio u velikim ili u pravim diskografskim kućama – nisu ga zanimali ni radio ni televizija, niti je vodio računa o afinitetima i ukusu publike. Njegov cjeloživotni umjetnički projekt, započet onim nizom ljetnih i jesenjih koncerata iz 1983, plakatiranih uvećanom kopijom bolničke otpusnice na kojoj je upisana dijagnoza šizofrenije, nikada se zapravo nije ticao publike, barem ne onakve na kakvu računaju rock muzičari.

Svoje melodije Tena je rušio s oduševljenjem djeteta, uživajući u nesnalaženju i zaprepaštenju onih koji su došli da čuju jedno, a čuli bi nešto sasvim drugo. A onda je opet kretao ispočetka. Godina 1987. ili 1988. nakon prve noise faze započeo je sa stvaranjem Fantastične ljubavne pjesme. Minimalistički projekt s električnom gitarom, i dugim ponavljanjem jednostavne melodije, koja je povremeno varirana. Tko zna koliko je načinio takvih Fantastičnih ljubavnih pjesama (ili FLJP). Na koncertima bi izvodio samo dvije. Trajale su dugo, a mogle su još mnogo duže.

Dugo je u Sch svirao Elmir Imamović Elči, sjajan basist, koji će bendu dati zvuk, i atmosferu “Romanije”. Ne znam kako je otišao, ni gdje je danas. Bit će negdje duboko u Americi. Naslijedio ga je Pero Erak. Za bubnjevima je godinama bio Rođak, saksofone je svirao Goran Obradović Granon, kojem je posvećena priča “Saksofonist” iz “Sarajevskog marlbora”. Poginuo je u kasno proljeće 1992, braneći Sarajevo. Ali najvažnija figura u projektu, najvažnija iza Tene, bila je Azra Inajetović, klavijaturistica, pjevačica, davna Elčijeva djevojka. Imala je držanje, nastup i glas njemačke art-rock heroine. Usne su joj bile obojene ljubičastim karminom. Nikad se nije smijala. Njezino je pjevanje jedan od najupečatljivijih utisaka u sjećanju. Tražim način da ga opišem. U jednom je trenutku i ona otišla.

Rat nas je polomio, razdvojio i preuredio naše vjere, žudnje i živote. Svoj sam identitet gradio pišući priče i romane. U njima je sve što se treba znati i što je istina. Ono što je izvan toga svodi se na mučno premještanje tijela s jedne na drugu tačku, i nastojanje da se želudac nahrani, zadovolji, spasi. Ovo lice nisam ja. Nisam ni ono u šestoj minuti i petnaestoj sekundi snimke iz Kaktusa. Ali Teno jest, on je rat izdržao. O Teninoj patnji nema se što reći. Sebi je zadao da se muzikom i životom na takav način bavi da ga ni rat ne može pomesti. Ne samo da ga ne može pomesti, nego je savršeno kompatibilan s njegovim putem kroz umjetnost i s glazbom koja iz takvog puta proistječe. Svakog trenutka opsade grada, čovjek ima osjećaj da je živ. Takav osjećaj u miru ne postoji. I nema veće sreće ni strave od osjećaja ratnog života. Nema veće sreće ni strave kao u muzici Sch. I u rušenju te muzike, ispunjenom eksplozijama, škripom, žalosnom i sumanutom melankolijom svijeta koji umire u čovjekovim očima i ušima.

Godine 1995. je s krajem rata nestalo Sch. Projekt je uskrsnuo godinama zatim, već početkom novog milenija. Teno tada eksperimentira s elektronikom, pa opet sve ruši tutnjem svoje gitare, i svira po Sarajevu. Redovno objavljuje albume do kojih je, uglavnom, nemoguće doći. Sa širenjem interneta i pojavom YouTubea svoj rad započinje javno dokumentirati. I mnogo toga se već može vidjeti i čuti.

Kasno noću gledam koncerte od prije trideset godina, snimljene video kamerom Izete Građević i Mire Purivatre (njih dvoje su snimatelji, ili kameru nekome posuđuju…), i prepoznajem jučerašnje ljude, raseljene ili već odavno mrtve. Čudo je u tim usporednim vremenskim tokovima. Sch iz osamdesetih nije prošlost, kao što ni onaj mladić iz prvog reda nije prošlost, nego je to vrijeme koje i dalje teče, poput vode nalazi svoj put, paralelno s ovim vremenom, i nikada se neće sresti ta dva vremenska toka. Tenina muzika ne stari, jer nema svoga vremena.
Danas mu je skoro šezdeset. Azra se nakon mnogo godina vratila. Nešto je veličanstveno smrtno u tim novim Teninim pjesmama: Zrnje i Cum dedevit dilectis. Azra pjeva bolje nego ikad, i u njenom se glasu čuje sve što joj se u međuvremenu dogodilo. Žalim što me više nema na koncertima Sch. Što me više nema.

[SmokingMan]

Išla trola do Vogošće.

Nekada sam istim kao klinac išao na Bare kod rahmetli tetka i tetke,Čaršijijom više ne kruži istinski miris iz obližnjih ašćinica,ćevabdžinica,nema više onoga zimskog vašara ispred platoa Skenderije...Ni snjegovi više nisu isti,ali je i dalje ostao isti miris haustora zgrade u kojoj su stanovali moj rahmetli dedo i nana,a sada tu stanuju daidža i daidžinca,trošna zgrada,ali i dalje prkosi vremenu.Meni ono najbitnije,ni ljudi više nisu isti,brat je bratu stranac.Mnogo bih toga spomenuo,ali me nefs tišti....

[anonimni clan]

Mica...

Glede povrataka u Grad, dijelim Micine impresije... Ali nijedan mi nije bio ni blizu onom kad sam se "skinuo" nakon godine provedene u vojsci... Uf...

Bas se Sarajevo (mislim na grad) moglo voljet u neka doba...

Sta nakon godine ....!?
Nakon 457 Dana !!!!!