Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
znam šta je priznavanje vozačkih..zato sam i napisao, ako se može izvaditi Turska na osnovu naše, ne vidim zašto se ne bi moglo i voziti sa njom privremeno..
Da ali procitaj boldirani dio:
Foreigners visiting Turkey as tourists for stays up to 90 days may drive in Turkey with their valid driving licence regardless of its country of issue; carrying an International Driving License/Permit (IDL/P) is optional but not obligatory unless the foreign licence does not display an identity photograph.
Foreign residents of Turkey may drive using their valid foreign licence, however, a notorised translation of the licence must be kept with it at all times . A notorised translation can be provided, for a fee, by a Turkish translation firm offering notarisation and certification services, or by the relevant consular office (or embassy) in Turkey which has certified translators available. It is recommended to also carry an International Driving License/Permit issued by the country that issued the driving licence. This is essential if the licence does not display an identity photo.
Znaci nasa VD + apostile pecat ili notarska ovjera prevoda + po preporuci i MVD, a samo nasa VD ne moze.
Razlog ne mora uopste biti "vidljiv" da bi postojao, to moze biti neki administrativni ili protokolarni razlog kao i mogucnost tumacenja sadrzaja VD prilikom kontrole (sto objasnjava obavezu notarskog prevoda), pogotovo dok nije bilo ovih standardnih formata, ali ne mjenja cinjenicu da su takvi slucajevi cesti. Jos ces manje vidjeti razloge zbog kojih u nekim zemljama mozes voziti na nasu VD, ali je ne priznaju prilikom zamjene bez polaganja "razlike predmeta" ili komplet ispita kao SWE ili ENG.
Piše da je preporučeno, ne striktno obavezno. MVD je izmišljena radi arapskih, kineskih i sl. nelatiničnih dozvola, kao i onih država u kojima nema slike na VD...
530i wrote:Piše da je preporučeno, ne striktno obavezno. MVD je izmišljena radi arapskih, kineskih i sl. nelatiničnih dozvola, kao i onih država u kojima nema slike na VD...
PS
Odličan putopis
Striktno potrebno nacionalna VD + prevod ovjeren kod notara, pa lakse i jeftinije 3 x "zavrsit" MVD neg to izganjat.
Da, za rezidente koji imaju radnu/boravišnu vizu ili drugačije sređen boravak, u prvom pasusu je za posjetioce do 90 dana, samo nacionalna ako ima sliku u njoj.
530i wrote:Da, za rezidente koji imaju radnu/boravišnu vizu ili drugačije sređen boravak, u prvom pasusu je za posjetioce do 90 dana, samo nacionalna ako ima sliku u njoj.
U putopisu mi zapade u oko, "loš put do Ustiprace ". Jeste li isli Trnovo-Rogoj-Foča-Goražde-Ustipraca ili Romanija-Rogatica-Ustipraca ? Jako cesto idem putem preko romanije, i nije to toliko strašno da bi se moralo izdvojiti kao oprez . Bez problema se na toj dionici može potegnuti na nekim mjestima i do 200 , i ima mozda jedna krivina na ulazu u Rogaticu na kojoj treba smanjiti na 40-50 i to je to, ostalo sve komotno 60+.
Ja pravim godišnje sa privatnim autom 40000 km i poznajem svaki put u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj ali to ne znači da treba voziti u Rogatici na oštroj krivini 50 ili 60 kad je ograničenje 30 ili ljude koji nikad nisu išli na taj put zavaravati da je put kao od Sarajeva do Doboja kad nije.
Drugo: CILJ PUTOPISA kao što stoji na početku nije da se Vi prepirete i komentarišete nebitne stvari već da oni koji imaju želju da se upute na tako dalek put, vide šta ih očekuje na tom putu i da riješe nedoumice koje sam ja imao prije polaska.
Hvala
Na krivini na ulazu u rogaticu je ogranicenje 40 . Uglavnom, necu se raspravljati, ali ljudi ce ti procitati ovo, pa ce se prepasti pa ce krenuti preko Foče i onda naletiti na još gore stanje. Jedini loš dio je onaj od Rogatice do Ustiprace, tj. kanjon Prače, jer zna se desiti da ima odrona na cesti, mada preko dana uvijek ima par putarskih ekipa koje to ciste i sklanjaju, a ovo ostalo je sve talašika.
U prvom dijelu sam napisao put od sarajeva do Soluna pa naknadno dodao put do Chanakkala, gdje smo došli u hotel i smjestili se u 14.45h.
Da nebi gubili vrijeme po sobama hotela, odmah smo izašli vani da nešta pojedemo jer je vrijeme ručka. 4 donera u juhki i 4 ajrana (18 TL = 6 € = 12 KM). Ukusno pravo. Šetanje po gradu i usput da probamo njihove baklave, tulumbe, kadaif, sladoled sve zajedno 10 TL. Pošto je jakovruće voda se puno pije i ima je na svakom koraku. U dućanima, na ulici, u koloni... Cijene su različite od vrste i mjesta. 1/2 litre u prodavnici je 0,5 TL pa do 1 TL na ulici. Prvi dan prolazi u razgledavanju grada. Usput smo pronašli i plažu koja baš i nije blizu ali eto mi smo došli do nje pješke i vratili se. Plaža pješčana, sa restoranima na plaži, tuš, wc. Tamam što bi rekli Turci (dobro).
Klanjali smo akšam u dzamiji koja je 30 m od pensiona a uz šetalište.
Sledeće jutro ustajanje i pravo na doručak da vidimo jesmo li fulili. Doručak je u njihovom restoranu odmah preko puta hotela. Švedski sto. Nije za oduševljenje ali nije ni loše. Ima prolaz. Kao i svaki drugi švedski sto. Mazalice, jaja, hrenovke, sir, paradaiz, čajevi, mlijeko ...
Odatle smo odmah otišli na plažu, pješke. Usput naletimo na kozu sa pelenom skoro pa u centru grada. Na plaži se smjestimo ispod drveta u hladu i odmaranje. Kupanje u vrućem moru. Nema tu mnogo kupača. Posebno nema turista. Sve su to Turci koji su došli i poveli žene, djecu ali i svoje majke ili punice u dimijama. Svi sjede i uživaju. Kome se kupa taj se kupa ostali sjede u restoranu i piju čaj na vrelom pjesku i suncu od 40 stepeni. Uz plažu je predivno igralište sa rekvizitima kao u fitnes studiju.
Vidjevši kako Turci sjede u restoranima i cijede čaj cijeli dan i mi se iza podneva prebacujemo u hlad u restoran za jedan sto sa 4 stolice da tu sjedimo a i da ručamo jer je vrijeme. Naručujemo 4 hamburgera, 2pomfrita, 1 ajran, 3 cole, sprite, 2 vode i 2 turske kahve se 57 TL. (19 € = 37 KM). (Ovo pišem da vidite omjer cijena).
Zadovoljni smo bili morem, plažom, uslugom. Sve 4+.
Naveče šetnja obalom, večera u restoranu gdje je se bilo teško sporazumjeti oko narudzbe. Svi jelovnici su na Turskom i nigdje nema slike i ti nemaš pojma šta je to. Ima cijena koja nije bitna, ali je bitna ako se nešta uzme pa ne valja. Daje nam konobarica svoj telefon. Sa druge strane je njena drugarica koja govori bolje od nje engleski. Tako mi naručimo škembe supu, mercimek čorbu, urfa doner i pide sa pićem i pojedemo. 38 TL (13 €= 25 KM). Usput pojedemo i kolače u drugoj slastičarni, Melis, ne kao juče, sa izborom da te glava zaboli samo od dumanja šta naručiti. Popili smo njihov turski čaj u restoranu koji je na dulumu zemlje i gdje sjede ljudi, nane, dede i svi piju taj čaj od 0,5 TL i zobaju sjemenke koje su oni donijeli od kuće u kesicama i svi blenu u nas jer smo drugačiji od njih.
Šetalište predivno. Fontana u moru sa muzikom koja u ritmu muzike radi. Tu je i trojanski konj napravljen za potrebe snimanja filma. Tu je i bista od PIRI REISa koji je prvi napravio kartu kao i ta karta u mramoru na pločniku nacrtana zatim veliki kompas opet na šetalištu od mramora, ekstra.
Dani prolaze. Već je utorak. Ustajanje, doručak i odmah u autu i put Troje. Traoja je od Chanakkala udaljena samo 30 km. Putokazi postoje. Tamo smo bili za pola sata. Puno je već turista a tek je 9 sati. Na ulazu rampa. Plaća se parking 5 TL. Šalteri gužva za karte. Opet plaćamo karticom. Ulaz je po osobi 20 TL a za dijete je gratis.
troja poznata iz Ilijade i Odiseje. Trojanski konj atrakcija za slikanje. Puno je kosookih. Zatim zidine od 9 troja. Kako su građene, kako su se povećavale. Ima za hodati i gledati 2 sata. Ko hoće može da uzme slušalice pa da posluša kod svakog mjesta nešta o tome. Tu je i dućan sa suvenirima a voda košta 2,5 TL što je baš previše ali kad ste žedni baš je jeftina. Koliko god da smo ponijeli vode na onom zvizdanu sve se popije i bude malo.
U povratku sa autom svaraćamo na plažu koja izgleda fenomenalno sa ceste. Stvarno restoran u šumici uz nju plaža a na njoj niko. Tako da smo tu popili po čaj i pojeli po krofnu i nazad na onu istu plažu od juče.
Kupanje do kasno a u povratku svraćamo u poštu da kupimo vinjetu za vožnju po auto putevima. U pošti teta ne razumije ništa. Opet esperanto ali ni taj ne konta. Dajemo joj kopije pasoša i saobraćajne koje smo još u Sa pripremili za taj HGS nebi li skontala. Dolazi neki Turčin u poštu te nam on malo pomože a ona skonta i dade nam taj HGS koji je u obliku naljepnice. Košta 35 TL. (12 € = 24 KM). Potrebne su bile te kopije. Stiker treba nalijepiti na sredini šoferšajbne ali iznutra.
Vraćamo se u hotel da se presvučemo i rashladimo pa idemo dalje na kasni ručak ili ranu večeru. 3 donera u juhki janeća i jedan goveđi sa 4 velika ajrana i 4 vode sve 42,5 TL (14 € = 28 KM).
Naravno opet u slastičarnu sada novu isprobati sutlijaš koji je zapečen i predobar je, 6 tulumbi, 2 baklave sa pistaciom i sladoled sve 12 TL (4 € = 8 KM).
Sutradan srijeda. Ustajanje u 5 sati i ne čekajući doručak, da ne dangubimo idemo dalje za Bursu (kako bi naši u Turskoj kazali Brusu).
Polazimo u 6.00 h.
Put dobar, ravno. Nema puno gužve. Tako je sve do pola 8 a onda počinje nešto više auta. Uz put maslinici, suncokreti, pšenica već požnjevena. Milina za vidjeti. Nema pedlja zemlje koja nije obrađena i nešto posijano. Pomisli čovjek, pa zar ne može i kod nas tako.
I ako je auto put ograničenja nema osim kad treba spustiti na 90 pa 70 i 50 a to je često. Treba paziti na traktore, motore, kombajne, kamione koji sporo voze, kamione koji su pretovareni. Treba paziti i na auta koja sa druge strane preko kanala prelaze u suprotnu traku. Na njihovim putevima rijetko gdje osim na dijelu gdje se plaća HGS, da ima ograda. Uz put su ponegdje kuće, pješaci prelaze ili hodaju auto putem. Uz put se prodaju lubenice kao kod nas što Visočaci prodaju kože ili oko Čačka grnčariju.
Na ovom dijelu puta smo morali stati i tankati gorivo koje je 3,91 TL litra i spada u najskuplja goriva na ovom putovanju. Vjetar puše na jednom dijelu puta gdje smo uspjeli da nabrojima 42 vjetrenjače. Uz stajanje za doručak i kratka odmaranja stižemo u Bursu gdje je gužva na ulazu zbog priprema policije za neki skup, da li je utakmica ili neki protest Kurda neznam ali stavljaju posvuda ograde. Ulazimo u centar grada (kao kod nas Ferhadija) u podzemnu i nadzemnu garažu. Dolazak je u 10.00 h.
Pošto smo sve iščitali prvo u Sa pa u putu, imali smo spremno šta treba posjetiti i koje su to znamenitosti Burse.
Grad sa 3 fabrike automobila, grad sa 1,8 miliona stanovnika. Najboljom klimom. Imaju i planinu Uludag za skijanje zimi. Njegov nazi je u stvari bio Prussa po osnivaču. Bursa je prvi grad Osmanskog carstva odnosno prijestolnica.
Odmah smo posjetili Ulu dzamiju, Koza han sa sućanima svile i ponešta kupili. Nije da je preskupo, ima svega i za svačiji dzep. Ima svile Turske a ima i Kineske. Uzun čaršija je odmah tu, nešta slično kao Kapali čaršija u Istanbulu.
Nešta dalje smo našli i zeleno turbe i zelenu dzamiju koju još zovu i Jesil turbe i Jesil dzamija. Sagrađeno za sultana Mehmeda I. Uz dzamiju su i stare kuće u raznim bojama fasada. Osim ovoga posjetili smo i Orhan gazi dzamiju.
Uspjeli smo i da klanjamo podne namaz u Zelenoj dzamiji. Dzamija i turbe su za nas više plavi ali se tako zove. Boja koju su mnogi probali da naprave ali kažu da nisu uspjeli.
Specijalitet Burse je Iskender kebab pa smo ga potražili i našli na Koza hanu i otišli da vidimo i taj specijalitet koji smo bili naumili pojesti još u Sarajevu. Restoran je još od 1867 godine od kada se na tom mjestu pravi Iskender kebab kada se okretanje janjeta na ražnju okrenulo uspravno.
Konobari ljubazni i odmah Bujrum, a Bosna, par naših riječi negdje naučio i kaže na Njemačkom da ovdje prave sam Iskender kebab i da nema drugih jela. Zbog toga smo i došli i naručujemo 3 velika i jedan mali kebab, 4 ajrana i 4 vode. Kad je konobar donio stvarno lijepo izgleda ali i ukusno. Drugi konobar nosi maštrafu sa vrelim maslom da polije po jelu. Ukusno pravo. Dijete je pojelo malu porciju i naručujemo još jednu. Plaćamo karticom, 129 TL (43 €= 84 KM). Isplatilo se jer je trebalo isprobati taj specijalitet.
Umorni i siti nije nam se dalo više hodati a imalo je se šta vidjeti, krenuli smo autom prema Yalovi. To je luka iz koje ćemo ići trajektom za Istanbul. Planirano je da idemo odmah na Yenikapi (evropski dio).
Put je sa 2 trake ali ima krivina tako da je ograničenje jednim dijelom 50 km/h. Od Burse do Yalove 73 km. Na putu gdje je gužva prodaju se krastavčići u kesama, selfi, voda, punjači za mobilne itd. Stigli smo u Yalovu 17.30 h i odmah na trajekt.
Trajekt za Yenikapi je pun a sledeći ima za 2 sata. Čekati ili odmah se ukrcati za Azijski dio do Pendyka. Uzimamo karte na karticu za odmah na Pendyk 129 TL (43 € = 84 KM).
Ukrcavanje. Preporuka je da se izađe iz auta i da se sjedne na mjesto koje piše na karti. Na brodu ima restoran, wc, sve čisto i uredno.
Od Yalove do Pendyka smo se vozili nepun sat. Moglo se ići okolo putem ali već smo umorni a treba i po Istanbulu prohodati naveče, pa da skupimo snage. Osim toga ima nešta više od 150 km okolo i kroz 2 grada pa opet kroz dio Istanbulado Pendyka.
Na Pendyk stižemo u 19.00 sati. Navigaciju palimo odmah. Kako i nećemo kad je grad skoro kao Bosna. 24 miliona stanovnika, dnevno 2 miliona auta i turista.Sve fino kreće do Mostarske avenije gdje počinju gužve. Svi oduševljeni, cestama, posebno trake za buseve zagrađeno i posebno za tramvaj isto zagrađeno. Ekstra. Odmah se javljaju prodavači jer su već kolone a 6 traka ima. Prodaje se voda, punjači, selfi... Kolona je trajala 2 sata a ko zna koliko je to bilo km jer se svih tih 6 traka sužava na 4 pa 3 a na mostu na 2 trake.Sa strane pored ceste trava raste vertikalno, puno je cvijeća a uz sve to zastave kao zgrada. Gdje god pogledate Turska zastava. Pa stvarno vole Tursku. Da i naš narod stavlja zastavu počeli bi i oni da vole Bosnu. Barem bi je zavolili. (Ja praktikujem da stavljam zastavu kad je utakmica, kad je praznik). Kad bi tako vi.
Prelazimo u Evropski dio gdje je sve drugačije od Azije. Stai dio, sa puno tvrđava, dzamija, turista.
Stižemo pred hotel Divas koji je na Fatihu 50 m od dzamije Mehmed paše Sokolovića našeg zemljaka rođenog u Višegradu. Parkiramo se uz hotel u 20.45 h. Ulazimo u hotel kao na slikama na bookingu. Plaćamo odmah za 6 noći karticom 1450TL (483 € = 945 KM). Već unaprijd smo se dogovorili preko bookinga da je parking iz usluge i da se treba platiti. Pošto je to strogi centar a parking uz hotel pristao sam bio još u Sa i sad platio za 5 dana 100 TL (33 € = 65 KM). Ušli smo u sobu i bili oduševljeni. Soba na 1 spratu. Sve kao novo, velika soba, klima, mini bar, bračni krevet i 2 kreveta posebno, velika čista kupaona koja je uvijek ogledalo hotela.
Palimo klimu presvlačimo se i odmah izlazimo da nešta pojedemo i klanjamo ikindiju u Sulejmaniji.
200 m od hotela nalazi se Aja Sofija i Sulejmanija dzamija. Tu smo ostali do kasno, vrteći se po Sulejmaniji i oko nje gdje je puno naroda.
Odmah smo istražili okolinu i vidjeli da je Top kapi u blizini, hamam sulatnije Hurem, Aja Sofija i Kapali čaršija.
Sve smo to skontali da se sutra lakše organizujemo, i ako smo već imali unaprijed pripremljen spisak i redoslijed posjeta.
Negdje oko ponoći smo došli u sobu hotela.
Sutra novi dio samo od 6 dana po Istanbulu.
Last edited by bkozica on 01/09/2015 22:42, edited 1 time in total.
Ovaj dio putovanja se odnosi na boravak i Istanbulu.
Grad sa 14 miliona stanovnika u centru a sa širom okinom oko 24 miliona. Grad sa dnevno oko 2 miliona turista i isto toliko automobila. Cijela Turska ima oko 75 miliona stanovnika.
Grad podijeljen na dva dijela: Evropski i Azijski. Na prvi pogled odmah se vidi razliaka. Evropski dio je stari dio sa puno znamenitosti i starina a Azijski moderni, kao i svaki drugi grad.
Istanbul, magični grad na Bosforu, spoj raznih kultura, uticaja, arhitektura, metropola, užurbana košnica vrednih ljudi koji negde žure, prodajno mesto za sve od igle do lokomotive, divna i kvalitetna kuhinja sa mnogo povrća i voća.
Mjesto za zadovoljenje svih čula...
Ustajanje u 7 sati i odmah na doručak u hotelu. Doručak švedski sto. Ekstra. Svega i svačega. Sve ukusno i u izobilju.
Znatiželjni da vidimo Istanbul sada, jer smo bili već 2002 a supruga svake godine jedva čekamo da izađemo iz hotela.
Sinoć smo kad smo došli prošetali i pronašli u blizini dzamiju Sultan Ahmed koja je u blizini i odmah se uputili na trg. Na tom putu koji je jako kratak nailazimo na muzej Islamske umjetnosti koji ovaj put nismo posjetili već smo ga ostavili za neki drugi put. Na tom istom trgu je i Horse Square sa Binbirdirek-om.
To je u stvari Hipodrom,Teodosijev obelisk,Konstantinov i Zmijski stub
Teodosijev obelisk sagrađen 1500 g.p.n.e. za vreme egipatskog faraona Tutmesa III. Ispisan je hijeroglifima. Donijet je za vrijeme vladavine vizantijskog cara Teodosija Velikog iz Egipta a postavljen je za vrijeme vladavine njegovog sina Arkadija. Visok je 25 m
Zmijski stub , koji se ranije nalazio u Apolonovom hramu u Delfima. Jedan od najstarijih spomenika u Istanbulu. Napravljen je 479.g.p.n.e. u čast pobjede Grka nad Persijancima. Ovde ga je prenio Konstantin Veliki. Imao je visinu od oko 6,5 metara i 29 zavoja. Sastoji se od 3 spiralno isprepletane zmije. Pri vrhu se nalazila zlatna vazna na glavama zmija. Međutim, danas je sačuvan samo središnji deo.
Sve se ovo nalazi na platou pored Plave džamije ili sultan Ahmedove dzamije, Ahmedija (to je ista dzamija).
Sve je besplatno, nema ulaznica to je sve na otvorenom..
Mladi sultan Ahmet, poznat po svom istančanom ukusu je hteo da nadmaši obližnju Aja Sofiju. Unutrašnjost je divna, dominira plava boja od divnih plavo-zelenih pločica od fajansa. Ovo je unikatna džamija sa 6 minareta. Krasi je i 260 prozora, koji propuštajući svetlost daju neku toplinu enterijeru.
Šta je još zanimljivo za ovu dzamiju. Na samom ulazu su stavljeni lanci da se i sultan Ahmed mora sageti kad prolazi, da zna da nije najveći i najmoćniji, da ima neko iznad njega kome se treba pokloniti.
Ovdje smo se uvijek vraćali ili smo mahsuz dolazili poslije večere na ikindiju namaz.
Odlazimo 100 metara dalje u Aja Sofiju a usput svraćamo da vidimo kupatilo sultanije Hurem.
Na ulazu u Aja Sofiju gužva duga pa sigurno 30 m sa dva reda. Ide to nekako. Može se plaćati karticama ili TL.
Kad se kupe karte ide se na pregled da se ne bi nešta unijelo što ne bi trebalo.
Prije ulaska smo znali okvirno cijene a Vama evo najnovijih cijena i šta smo mi pogriješili.
Pojedinačne cijene karata
Aja Sofija 30 TL (10 € = 20 KM) po osobi, dijete gratis i ne radi ponedeljkom
Topkapi 30 TL +15 HAREM - ukupno 45 TL (15 € = 30 KM), ne radi utorkom
Arheološki muzej 10 TL (3,5 € = 7 KM), ne radi ponedeljkom
Muzej turske i islamske umetnosti 10 TL (3,5 € = 7 KM), ne radi ponedeljkom
Palata Dolmabahče, 40 TL (13 € = 26 KM) Palata + 20 TL (7 € = 13 KM) harem, ukupno 60 TL (20 € = 40KM), za studente i djecu 5 TL (1,7 € = 2,5 KM), ne radi ponedeljkom i četvrtkom
Yerebatan Basilica Cistern 10 TL(3,3 € = 6,6 KM)
Istanbul Muzej Moderne Umetnosti 14 TL (4,5 € = 9 KM), ne radi ponedeljkom i četvrtkom
Mosaic museum 8 TL( 3 € = 6 KM), ne radi utorkom
Sirkeci vozna stanica,muzej Orient Expressa, besplatan ulaz, ne radi nedeljom
Miniaturk,turski spomenici u minijaturi,10 TL a vožnja u helikopteru kroz Istanbul ili Tursku u 4D košta 15 TL (5 € = 10 KM).
Beylerbey palata na azijskoj strani, 10 TL
Galata kula, 10 TL
Sve ovo možete da izbjegnete ako kupite jednu kartu za sve koja košta 85 TL (29 € = 58 KM) po osobi i važi (nisam siguran) oko 5 dana. Mi smo napravili grešku pa nismo uzeli tu kartu već smo uzeli kartu sada za Aja Sofiju a kasnije smo uzimali Dolmanbasche, Minijaturk, Harem, Top Kapi pa smo više platili.
Kad smo ušli u Aja Sofiju gužva katastrofa, jedno na drugom. Pola se renovira pa se ne može u taj dio.
Aja Sofija je kao najveća bogomolja u gradu dobila ime Megali Eklisia ( grčki Velika Crkva). Mnogo puta je pljačkana, paljena, rušena, renovirana. Završena je 360 g.n.e. po naređenju Konstantina II. U velikom požaru koji je zahvatio cijeli grad 532. je izgorjela. Po naređenju Justinijana sagrađena je nova crkva sva od mermera i kamena da bi mogla odoljeti požaru i zemljotresima. Rađena je po planu najčuvenijih arhitekata i svakodnevno je na njoj radilo 10 000 radnika. Kada su Turci osvojili Istanbul, Hagija Sofija je odmah pretvorena u džamiju. Prvi petak po osvajanju tu je već klanjao Mehmed II Fatih. Vremenom, Turci pretvaraju Aja Sofiju u potpunosti u džamiju, i spolja i iznutra, ali nisu uništili mozaike sa ljudskim likovima, mada su oni po islamu grijeh. Međutim, za vreme vladavine Sulejmana Veličanstvenog oni su prekriveni malterom i njihovo postojanje je otkriveno tek u vreme jedne popravke 1847.godine. Aja Sofija je 916 godina služila kao crkva a 481 godinu kao džamija. Po naređenju oca Turske Republike, Kemal-paše Ataturka, Aja Sofija je proglašena za nacionalni spomenik i pretvorena u muzej.
Sve ovo se može lijepo vidjeti samo treba uzeti sebi vremena.
Odmah iza Aja Sofije a prema top kapi su turbeta vladara.
Tu se nalazi: Turbe sultan III Mehmeda, sultan II Selima, sultan III Murada i Šeherzadino turbe
Ovdje se ne plaćaju ulazi ali ima kontrola pri ulazu i stoji zaštitar.
Upućujemo se dalje trgom prema Top kapi. Pored puta imate štandova sa vodom, sladoledom, voćem, lubenicom nasječenom, krompirom, mahramama, odjećom ...
Prvo se prolazi kroz velika vrata gdje stoje naoružani vojnici sa kojima smo se slikali a onda se ulazi u ogromno dvorište sa puno cvijeća, drveća, zelenila.. Karte smo kupili na šalterima gdje je opet bio red od nekih 20 metara. Ovdje se plaća isključivo u TL (ne može se platiti karticom).
Potrebno nam je bilo dosta vode jer su temperature bile visoke a redovi za čekanje dugački na pojedinim mjestima. Ima se šta vidjeti, za one koji vole starine. U jednom dijelu je bila kolona od preko 100 m na ulazu u jedan dio koji je stvarno prelijep sa pogledom na Bosfor. Ako se želi sve obići treba najmanje 3 sata pa i više. To je ogroman kompleks tako da noge zabole samo od šetanja. Pošto smo se ja i sin umorili nama nije bilo do harema pa nismo ni ulazili već smo pojeli snedviče koje smo kupili u krugu top kapi (10 TL = 3,3 €) jedan. Žena i sestrić su stali u red i kupili ulaznice za Harem 2 x 15 TL (10 € = 20 KM).
Izlazimo mrtvi umorni i odmah odlazimo negdje da sjednemo, da se odmorimo i ručamo.
Nailazimo na Doner i odmah naručujemo 4 donera u jufki, 3 ajrana i colu (48 TL = 16 € = 32 KM).
Cijeli dan smo kupovali vodu koja se mora piti na vrućini a i od umora. Cijenu su različite. Flaša od 1/2 l košta od 0,5 TL - 0,75 TL - 1 TL - 3 TL.
Ako kupite u supermarketu onda je 0,5 do 0,75 TL, na ulici 1 TL a u nekom tursitičkom mjestu kao Top kapi ili Aja Sofija 3 TL.
Kad smo se odmorili i najeli lagano smo se spustili prema Eminonu. To je od Plave dzamije preko Kapali čaršije i Misir čaršije do Yeni dzamije na Bosforu gdje se nalazi i most preko Bosfora.
Usput smo prošetali po Kapali čaršiji, ludnica od svega, od ulaza i izlaza, da se izgubiš. Na kraju smo riješili da izađemo i da se ne vraćamo više u Kapali čaršiju. Od Kapali čaršije nekom ulicom koja je puna radnji sa obje strane a i naroda koji kupuju. Svega i svačega. Iz te ulice koja vodi prema Misir čaršiji se račvaju ulice koje pak za sebe svaka prodaje nešto. Pa imate ulicu samo sa vešom. Ulica samo sa vjenčanicama, Ulica sa odijelima, ulica sa zavjesama, ulica sa tepisima, ulica sa dugmadima, ulica sa šerpama, ulica sa dijelovima i mobilnim telefonima i ko zna šta još, a ovo smo mi vidjeli.
Na ulicama imate preprodavače koji prodaju na sred te zakrčene ulice (prostrli deku), kaiševe (10 TL), čarape (6 kom 10 TL), selfi (od 7 do 15 TL), gaće (3,4 ili 5 kom 10 TL), cijede sok (čaša 1 TL), sladoled ( kugla 3 TL), mahrame (5 TL), kukuruz kuhani ( 4 TL), torbe ..,
Nije sve baš ni kvalitet. Upitno je. Uzeosam selfi koji nije radio a bio je zapakovan u originalnom pakovanju i ja sam birao koji ću.
Na kraju ove ulice je ulaz u zatvoreni prostor u Misir čaršiju. Čaršija sa puno štandova sa začinima, slatkišima, sušenim voćem, nema šta nema a sve lijepo složeno i zove te uzmi me.
Uzeli smo raznog sušenog voća (220 g = 30 TL = 10 € = 20 KM).
Izlazimo i odlazimo u Yeni dzamiju da se odmorimo i klanjamo. Obišli smo ovaj dio koji nam je isto kasnije bio drag pa smo i tu dolazili često.
Nastavak slijedi. Ovo je samo jedan dan a ima ih 6.
Last edited by bkozica on 20/10/2015 08:50, edited 1 time in total.
Petak je dan kad je dzuma, a biti u Istanbulu i ne otići na dzuma namaz bi bila prava sramota (za Muslimane) tako da smo i cijeli dan planirali da odemo u Sulejmanovu Fatih dzamiju.
Odmah poslije doručka pravac kapali čaršija, Misir čaršija i hodanje po njima do 12 kad smo odlučili otići u sultan Sulejmana dzamiju koja je tu negdje i po navigaciji pješke je blizu. Međutim ima tu hodanja od Misir čaršije bar 20 minuta jer se ide uz brdo. Put do dzamije vodi kroz uličice sa bazarima namjenskim za određenu vrstu roba. Pa imaju ulice sa gaćama, ulica sa šerpama, ulica sa mobilnim, ulica sa zavjesama i tako zavisi kojom ilicom krenete. Dolazak pred dzamiju je veličanstven. Prvo to je veliki kompleks dosad najveći. Tu je njegovo turbe. Ali helennejse prvo abdest i malo da se odmorimo već je pola 1. Ima nešto turista koji isto čekaju dzuma namaz, sjede u dzamiji, neko leži jer je unutra prekrasno svježe a vani je dobrih 34 stepena.12.50 popunjena trećina dzamije uči ezan dzamija je krcata nema mjesta, zbijamo se da toliki narod može stati.
Sulejmanova džamija (Suleymaniye Camii) je druga po veličini džamija u Istanbulu, smještena na ‘trećem brdu’, usred kompleksa islamskih građevina. I ona je, kao i Plava džamija, a i mnoge druge, građena po uzoru na Aja Sofiju,
Namaz je klanjat sve isto kao i kod nas pa ti milo imaš osjećaj da si u Sa. Ljudi se rukuju. Izlazimo i obilazimo turbe sultana Sulejmana. Gužva je velika jer svi sa dzume hoće da prouče Fatihu. Zatim smo na jednom od izlaza iz kruga dzamije pogledali zanimljivost a to je kamen od mramora koji je postavljen na samom ulazu ispred vrata. (Kada su čuli u Vatikanu da sultan gradi dzamiju poslali su mu na dar ogroman crni kamem mermerni da ga ugradi na sveto mjesto. Kad su ga dobili graditelj Mimar Sinan je razmišljao što bi to oni slali poklon i još da ga ugrade na sveto mjesto pa su ga dobro istraživali i gledali. I skontaju u stvari vide neprimjetno samo sa određenog ugla ima urezan krst u taj kamen. Tako graditej Mimar postavi kamen na sveto mjesto na samom ulazu u kompleks dzamije ali na pod tako da ga svi mogu gaziti koji ulaze. Možete primjetiti ako duže sjedite kao mi, da oni koji znaju a kršćani su izbjegavaju taj kamen da ga ne nagaze).
Od dzamije sultana Sulejmana uzimamo taksi i vozi nas do Fatih dzamije. Taksi košta 6,4 TL
Prva izgradnja Fatih džamije sa kompleksom trajala je ukupno 8 godina. Delo je arhitekta Grčkog porekla Atik Sinana. Zemljotres koji se dogodio 1766. godine objekat je u toj meri oštetio da više se nije mogao koristiti. Objekat je potpuno srušen i na njegovo mesto je 1771. godine izgrađena nova Fatih džamija. Izgradnju nove džamije finansirao je Mustafa III. Arhitekta džamije je najpoznatiji arhitekta tog vremena Mehmet Tahir Aga.
Pošto je bilo vrijeme ručka potražili smo restoran. Ovaj kvart je drugačiji od ostalih kvartova. U ovom kvartu su sve dućani sa robom ali skupom i finom Turskom robom (treba se izaći na glavni izlaz) i gdje nema puno turista. Pošto je žena nekad dolazila u ovu dzamiju i išla na ručak u restoran ona nam je i preporučila.
Restoran klasa na nekoliko spratova. Jela imate u vitrini pa možete vidjeti šta ima ali neznate ukus i vide se nane i kuhari koji kuhaju i kako to spremaju. Hrana je isključivo Turska. Tu je desetak i više konobara. Sjedamo za slobodan sto i dolazi konobar.
Mi bi naručili da jedemo ali je problem oko narudzbe. Žena, sestrić i sin znaju šta hoće, Iskender kebab na dva različita načina i ajran ali ja ne želim to jer mi ga je stvarno dosta a i malo ljutne pa hoću nešta što nije nimalo ljuto. Sa prvim konobarom nisam mogao da se sporazumim pa on dovodi drugog. Nikako da se skontamo. Na kraju ja kažem spajsi no mani. Jedino je skontao mani pa dovede trećeg konobara. Nijedan od njih ne govori engleski samo Turski. Dovode i četvrtog i konačno na lošem engleskom ja naručim hranu koja neće biti ljuta a to je opet isto ono meso od Iskender kebaba samo sa drugim prilozima i neće se naknadno preljevati ljutim. Hrana ukusna. Donesoše oni gratis domaću kahvu iz dzezve pa neki njihov specijalitet opet gratis. Pojeli smo još i po kolač. Hvala im. Da platimo račun 139 TL (46 € = 92 KM). Cijena kako za koga. S obzirom na mjesto uslugu nije skupo, za nekoga možda i jeste. Slično se moglo pojesti i negdje drugdje za 50 TL ali ovo je nešta drugo.
U ovom dijelu smo došli u park, prelijep park, poseban, sa cvijećem, klupama, fontanama i raznim skulpturama a tu je i stari vodovod koji izgleda kao neki most a ispod podvožnjak sa 6 traka kuda vrve automobili.
Odavde smo se taksijem uputi na trg kod Yeni dzaije (tu je i Misir čaršija). Taksi je koštao 7 TL (2,3 E = 4,5 KM).
Po Misiru smo se vrtili ostatak dana, prešli preko mosta na drugu stranu gdje je na stotine restorana, koji zovu, nude, pitaju odakle dolazite, pa kad kažete iz Bosne progovere koju riječ na našem.
Uz put prema hotelu smo još svratili na čaj, pa na kolač (tri leće, kolač potopljen u mlijeku), sladoled.
Tako smo se vratili u hotel poprilično kasno.
Danas smo odlučili da upalimo auto i da se vozimo po Istanbulu a i da obiđemo Miniaturk koji je poprilično daleko od hotela, da odemo na skroz drugoj strani u Eyup dzamiju i u neki tržni centar.
Nakon opet odličnog doručka sjedamo u auto, pravimo navigaciju i vozimo se prema Miniaturku. Tamo dolazimo, nema neke gužve jer je još rani i nije puno vruće. Kupujemo karte za ulazak za nas 4 koje koštaju 40 TL (12,5 € = 25 KM) i plaćamo karticom. Šetnja po miniaturku traje jer dijete hoće sve da vidi da posluša a posebno da provoza čamac za 1 TL i da uđe u muzej gdje je predstavljena borba u Čanakalama sa zvučnim efektima.
Tu se mogu vidjeti sve građevine iz Osmanskog doba diljem svijeta pa čak i stari most u Mostaru.
Oko 12 sati je bilo stvarno dosta pa smo htjeli pogledati i vožnju po Turskoj u 4D verziju koja se nalazi u okviru Miniaturka ali se dodatno plaća i košta 15 TL po osobi. Može se provozati kroz Istanbul ili kroz Tursku. Mi biramo Tursku a kroz Istanbul ćemo autom. Pravi pogodak. Za dijete jako interesantno a za nas ideja za sledeću aBda godinu da planiramo novu rutu.
Odavde idemo prema Eyup dzamiji. Dolazimo 200 m od nje i ne možemo dalje već na parking da parkiramo auto. Parking je pun, krcat. Onaj što naplaćuje i njih još tri nas pozivaju da stanemo tamo negdje. Stajem ja u gužvu i sad sam ja negdje sa strane ali opet na putu za izlazak. Ja njemu govorim da ne može upaliti auto ali on samo ostavi ključ i no proble. Tako to tamo fercera. Ko god dođe izlazi iz auta i ostavlja ključ a on će ond pomjeriti sva auta da izađe jedno pa opet sva vratiti. Kontam e haj vala pa da vidim kako ćeš ga pomjeriti. ostavimo mi auto i ključ i stanemo malo sa strane i čekamo. Za 2 min dolaze po auto ispred mog i sad oni pomjeraju sva auta i ulaze u moj a on vergla ali ne pali. Izlazi on i pita šta je ovo. Pa jesam li ti rekao da ga ti ne možeš upaliti jer ti trba moj prst. I ja pomjerim auto a onda oni nađu za mene mjesto da se ne mora pomjerati, tako da sam ja ostavio auto ali ne i ključeve.
Stižemo pred kompleks Eyup dzamije, gužva haos. Vrijeme je podne namaza, 13 sati. Brzinski se uzima abdest i klanjanje. Nakon namaza posjeta turbetu i mezarju Huseina kapetana Gradaščevića.
Tu smo na Eyupu posjetili i tzrbe našeg Bosanca Mehmed paše Sokolovića koji je rođen u selu Sokolovići na putu prema Rudom a par km od Rudog tada srez Višegrad a pored njegove dzamije nam je bio hotel.
Tu je žena uz cjenkanje kupila 4 lijepe lehve za 50 TL.
Kad smo došli na Eyup red je i prošetati po njemu, ući u dućane a i ručati jer je vrijeme ručka. Ručamo opet u doner restoranu. 2 donera u juhki i 2 donera sa rižom i 4 ajrana sve ukupno 37 TL (12 E = 24 KM).
Usput kupujemo i grožđa 3 TL (1 €) i idemo put parkinga. Parking košta za vrijeme od 3 sata 7 TL.
Odavde smo ukucali u navigaciji jeda outlet centar Zeytinburny koji nije glomazan. Po njemu smo malo prohodali ali nam je već bilo dosta hodanja i bili smo umorni tako da smo se uputili prema hotelu. Usput gužva i tu u gužvi gubimo više od 1,5 sahat.
Uz navigaciju je vožnja kroz milijonski i kilometrima veliki Istanbul bez stresa.
Dolazimo u hotel i malo se odmaramo, tuširamo i opet prema Aja sofiji na kolače i čaj.
Vratili smo se u hotel oko 23 sata da se odmorimo jer sutra planiramo Dolmanbasche palatu, Taksim i krstarenje Bosforom.
Jutro već vruće. Ugrijalo kao i svaki dan. Odlazimo na doručak i odmah poslije iščitavanja novosti na klixu i avazu krećemo dalje.
Danas smo isplanirali da odemo preko Bosfora, posjetimo palatu Dolmanbahče, odemo na Taksim i da se provozamo po Bosforu.
Lagano istim putem kroz Kapali čaršiju, ulicama gdje se vrši ulična prodaja do Misir čaršije sve je to u nekih 800 metara. Dolazimo na most i čekamo da naiđe taksi.
Taksija ima na hiljade, samo dolaze i prolaze ali su rijetki prazni. Tako naiđe jedan koji staje. Dolmanbahče, ok. Ulazimo on pali taksimetar i vozimo se nekih 10 minuta. Cijena 11 TL (13 KM = 7€). Već je 10 sati.
Na ulazu u palaču gužva, red se otegao preko 100 m. Čekamo, šta sad.
Na samom ulazu nalazi se sahat kula Dolmanbahče. Izgradjena je nalogom Sultana Abdulmedzida 1890.godine. Njen arhitekt je Sarkis Baljan. Visoka je 27 metara i sastoji se od 4 sprata. Podloga kule je od mermera. Objekat je izgradjen od tesanog kamena i sa sve četiri strane ima francuske časovnike Paul Garnier i grb Osmanskog carstva.
Nakon sahat čekanja dolazimo na red. Rade samo dvije kase. Uzimamo dvije odrasle karte jednu studentsku i jednu za dijete za palatu i za harem, ukupno 90 TL. (odrasle su po 40 TL, za studenta 5 TL i dječija 5 TL). Ranije sam pisao da je trebalo uzeto odmah prvi dan ulaznice za posjetu za sve. Ta ulaznica važi 5 dana i košta 85 TL po osobi.
Kvart oko palate Dolmabahče se nalazi na evropskoj strani Bosforskog moreuza, na ulazu u Mramorno more, između Bešiktaša i Kabataša. Ovde se nekada sakupljala otomanska flota pred polazak u ratne pohode. Paviljoni i kraljevske lože podizani su uz obalu od 15. veka na ovamo. Zaliv je u međuvremenu punio mulj dok ga nije kompletno zasuo.
Ulazimo u dvorište sa lijepim parkom, cvjetnjacima, fontanama itd. Kad se dođe do ulaza u palaču opet čekanje. Čeka se da dođu vođe puta koji pitaju za koji ste jezik, pa se odvajaju za Turski, Njemački i Engleski i čeka se da dođe taj vodič koji vodi već grupu unutra. Nema slikanja, moraju se kese staviti na obuću.
Palata Dolmabahče je izgrađena početkom XIX veka kada su se sultani preselili iz Topkapi palate iz koje su vekovima vladali. Za razliku od Topkapi palate koja je izgrađena u orijentalnom stilu, Dolmabahče palata je sagrađena po ugledu na evropske dvorove. Želja sultana da se približe Evropi vidljiva je na svakom koraku: cveće, fontane sa ribicama, ukrašene kapije...Jedan od najimpresivnijih detalja je 4,5 tona težak luster sa 750 lampi.
Današnja palata izgrađena je u vreme Abulmedžita ( 1839 - 1861 ) pošto su prethodno porušene neke starije građevine da bi se dobio prostor za novu gradnju. Na taj način je stvoren veliki kompleks za sve dodatne i propratne građevine sa palatom u centru. Sama palata je izgrađena u periodu između 1842. i 1856. godine. Prvi deo i najveći salon je završen 1847. godine, a poslednji ddatum gradnje koji je zapisan iznad kapije Valide, navodi 1855. godinu.
Abulmedžit I se uselio u svoju rezidenciju u petak 7. juna 1856. godine. Tako je posle palate Topkapi, Dolmabahče postala nova rezidencija turskih sultana, izgrađena po uzoru na evropske dvorove. Ukupna površina koju palata pokriva iznosi 14.595 m2 i sadrži 334 sobe, 25 salona, 6 kupatila i 6 terasa. Stil je mešavina baroka, rokokoa i imperijalnog turskog stila.
Osnivač Turske Republike, Mustafa Kemal paša, preminuo je u Dolmabahče palati 10. novembra 1938. godine u sobi broj 71 u 9.05 časova, kada su zaustavljeni svi časovnici u palati.
Tako se ulazi, vodič priča a svi se dive ljepoti, bogatstvu, kiču itd. Ima tu da se hoda i nahoda. Izlazi se iz prostorije u prostoriju pa iz zgrade u zgradu i tako ima za hodati dobrih 3 do 4 sahata. Oko pola 3 izlazimo već vidno umorni i gladni. Odlazimo u obližnju dzamiju da se odmorimo To je Dolmanbahče dzamija.
Dzamija je djelo arhitekte Nikos Baljana sina poznatog arhitekte Jermenskog porijekla Karabet Baljana. Izgradio ju je Sultan Abdulmedzid u čast svoje majke Bezmialem Valide Sultan. Sav prihod koji je bio njoj dodijeljen, Bezmialem Valide Sultan je trošila u dobrotvorne svrhe. U Istanbulu je izgradila 7 velikih česmi, osnovala domove za siromašnu djecu i izgradila bolnicu Gureba. Preminula je 1852.godine u 43-oj godini života prije otvaranja džamije posvećene njoj. Njen mezar se nalazi u turbetu njenog supruga Sultan Mahmuda II.
Kad smo se malo odmorili izašli smo iz dzamije i na semaforu prešli preko ceste i uputili se uzbrdo prema Taksimu. Taksim je udaljen nekih 15 minuta hoda.
Taksim je nešta skroz drugačije od dosad viđenog.
Trg Taksim (Taksim Meydanı) nalazi se u istoimenoj četvrti u europskom dijelu Istanbula. Taksim je najveća shoping, turistička i zabavna četvrt poznata po svojim restoranima, dućanima i hotelima. Taksim se smatra srcem modernog Istanbula. Na trgu Taksim nalazi se državni spomenik Cumhuriyet Aniti izrađen 1928.g. koji slavi stvaranje Republike Turske, te kulturni centar Atatürk i opera. Trg Taksim omiljeno je mjesto za javna događanja kao npr. proslava dana Republike, doček Nove godine, razne parade te druga društvena okupljanja uključujući i javno prikazivanje nogometnih utakmica. Uokolo trga Taksim nalaze se brojne putničke agencije, hoteli, restorani, pubovi, međunarodni lanci brze prehrane kao npr. McDonald's, Pizza Hut ili Burger King.
Nama se ovo nije baš dojmilo tako da se nismo pino zadržali, čak nismo ni ručali tu. Nismo ostali jer je strašna gužva, buka, sve je krcato, svaki kafić, restoran, prodavnica... Prava ludnica.
Odlučili smo da uzmemo taksi i da se vratimo na našu stranu na Eminonu. Uzimamo taksi koji nogama i rukama kaže da je taj dan protest negdje usput i da je sve blokirano i da ako hoćemo može nas ostaviti sa druge strane mosta i da mi pređemo pješke most ili da nas vozi preko drugog osta ali će cijena biti oko 100 TL. Odlučili smo do mosta. Tako i bi. Cijena od Taksima do mosta na Eminonu je bila 7 TL.
Odlazimo u restoran koji je bio pored ulaza u Kapali čaršiju, nešta poput naših ekspres restorana. Sve se vidi, uzimaš koliko hoćeš po porcijama. Od kebaba, pice do kuhanog ima sve. Ulazimo i uzimamo pravu evropsku hranu a kolače Turske. Za nas četvero (3 đuveča, 2 riže, 1 pire, 1 špagete, 2 salate, 2 kolača, 2 sutlijaša,1 coca cola, 1 sprite), sve ukupno 85 TL i može se platiti karticom.
Odlazimo lagano uz odmaranje, čaj usput i kukuruze opet na Bosfor da nađemo brod da se provozamo. Već je bilo 7 sati. Vruće još uvijek.
Državni brodovi koji voze na razgledavanje su otišli i treba ih čekati. Obilazimo i obično traže po 15 do 20 TL po osobi a mi smo već čuli da ima i za 10 TL. Za 10 TL nismo našli ali smo naišli na veliki luksuzni brod koji samo što nije krenuo i njima je uhar svak ko uđe. Traže 70 mi 40 i tako se nađemo na 50 TL. Bosna, oni vole Bosnu može 50 TL. Da je vole moglo je i dzabe ali je baš i ne vole toliko.
Vožnja je trajala skoro 2 sahata i isplatilo se samo što bude hladno. I ako je vani bilo vruće, na brodu je hladno. orali smo nakon nekog vremena da pobjegnemo sa palube unutra. Osim što puše vjetar i hladno je.
Povratak na Eminonu je bio oko 21 sahat. Opet smo se iako vidno umorni uputili na trg kod Aja Sofije da popijemo čaj i pojedemo sladoled (2 sladoleda po 2 kugle su 10 TL a 3 čaja i cola 17 TL) u nekom od njihovih orjentalnih kafanica.
Sunčano i toplo već u 7 sati. Danas nismo ništa posebno planirali.
Odlazimo na doručak i uobičajeno, doručkujemo, čitamo klix i dogovaramo šta bi mogli danas raditi.
Dogovorili smo se da ja i sestrić odemo do Kapali čaršije i Misir čaršije da on sebi i svojima pokupuje poklone i još ponešta a da i ja kupim šta ako mi se svidi. Za to vrijeme će žena i sin ostati u hotelu, odmarati se dok se mi ne vratimo a onda ćemo nas dvoje otići u outlet centar.
Tako je i bilo. Nas dva se od hotela poprijeko ulicama 200 m popenjemo do Kapali čaršije i pr ulicama koje su prepune radnjama specijalizovane samo za određenu djelatnost spustili se do Misir čaršije. Trajalo je to sve do podneva. Kupili smo keramičkih podmetača za vruće 8 kom 35 lira što je izuzetno povoljno jer smo se cjenkali i zbog količine inače su najjeftiniji ružni 6lira. Uzeo sam dobro cedilo za voće, kao što kod nas na ulici cijede nar i to drugi po veličini (ne najveći već ispod njega) za 75 Lira (25€ = 50 KM). Cijene su varirale od 50 Lira ali do 200 najveći ali uz cjenkanje dobro sam prošao. U ovim ulicama možete svašta da nađete od dobre kvalitete do loše. Postoje ulice samo za veš, samo za posteljinu, vjenčanice, samo za dugmad, samo za odjeću, za šerpe, za mobilne telefone itd. Kupio sam 6 potkošulja u paketu, učinile su mi se dobre, cijenio ih 15 Lira i dao za 12 Lira. Pokazale su se ekstra. Nosim ih od prvog dana povratka u BiH do danas . Bilo je njih i za 10.
Po povratku u hotel sestrić ostaje a ja i žena nastavljamo dalje. Stali smo ispred hotela i čekamo da naiđe taksi. Brzo nailazi taksi kojeg zaustavljam i pitam koliko do outlet centra. Veli on 25 Lira. Nama se to učinilo skupo jer znamo da nije daleko i da je to nekih 5 km. Puštamo ga i čekamo drugog. Kaže meni žena pa ne moraš stalno pitati za cijenu, neka uključi taksimetar i koliko bude. Tako je i bilo. Nailazi taksi, taksimetar, ok. Ulazimo i vozi on nas, usput objašnjava Armenska bolnica, Armensko groblje, vila od ovog od onog i staje. Stigli smo. Koliko 73 TL (24 €=48 KM). Mi šokirani. Plati sad šta ćeš, sami smo krivi. Pod tim dojmom da smo se sami zeznuli ušli smo u centar ali nismo imali nešta volje da previše zavirujemo. Centar je taman onoliki koliki smo tražili, 4 sprata. Kupimo mušku jaknu ekstra materijal, izgled sve za 10 i još snižena sa 250 na 150 TL (50 €=100 KM).
Umorni od razgledanja sjednemo unutra da popijemo čaj i da pogledamo na googlu kako da se vratimo, nećemo još jednom platiti taksi. Pitamo konobara koji na lošem engleskom objasni da nema u blizini ni tramvaja ni metroa već da ima dolmuš (mini bus) pa da sa njim možemo do nekud.
Izlazimo ispred centra i stiže dolmuš. Pun je bus, pitamo vozača, ali ne razumije. Otvara putnik prozor i ko pomogao bi ali ni on nezna ništa osim Turskog. Aja Sofia, Kapali čarši, jes ok, kom. Tako mi uđemo, privukoše oni nas do vozača i samo rukom taman. Vozili se poprilično. Nema kod njih stanica, ko zapomaže ili bili kakav krik on staje a na ulici ko digne ruku njemu stane. Na nekom stajalištu stade i pokazaše nam sve šaretom (rukama) kuda da idemo, na koju stranu i gdje da kupimo žetone. Dok smo mi prelazili oni su nas preko otvorenih prozora navodili jer je to veliko. Ima pješački pa podvožnjak pa nadvožnjak pa imate kad dođete na stanicu za lijevo i desno da ne odete u suprotnom smjeru. Uzmemo mi 2 žetona za tramvaj 8 TL 2,7 €=5,4 KM). Sjednemo a u tramvaju milina, klima radi, čisto, kultura prava. Usput pitamo putnike Kapali čarši, do koje je bilo još 10 tak stanica i kad smo stigli izađemo a prije smo nazvali sina i sestrića da dođu na stanicu kod Kapali čaršije da idemo jesti.
Odemo opet u restoran kao kod nas expres restoran sa svime, gdje se može lijepo i vidjeti i probati. (riža, makaroni sa mesom, 2 đuveča, 2 ajrana, 2 soka, 1 puding i 1 kolač) sve ovo 83 TL (28 € = 55 KM).
Poslije kasnog ručka smo otišli do Sulejmanije i tamo proveli neko vrijeme uz sladoled, kuhani kukuruz, posjetili smo radnju gdje se proizvodi svila i uzeli nekoliko kokona. Ljubazni gazda nam je objasnio cijeli postupak dobijanja tkanine od svile i praktično pokazao ručni način proizvodnje svile.
Nešto ranije nego obično smo se vratili u hotel da se spremimo jer sutra ako Bog da idemo dalje prema našoj sledećoj destinaciji.
Po povratku u hotel spakovali smo stvari i odnijeli u auto a za sutra smo ostavili samo najpotrebnije da možemo odmah krenuti poslije doručka.
Planirali smo da uz put prema Tekirdagu koji je nekih 140 km od Istanbula stanemo u najveći aqva park u Istanbulu i koji je odmah na auto putu,
Ustajanje u 7 sati spremanje, pakovanje ostatka stvari u auto.
Doručak odmah u 8 sati i makon toga polazak na put prema Tekirdagu, gradu na moru prema Tursko-Grčkoj granici.
Nema gužvi na cesti jer je rano. Na ovom dijelu puta je potrebna (vinjeta) HGS jer tu ima čitač iznad auto puta, pa svi oni koji ne budu kupili vinjetu kada dođu na granicu mogu očekivati da plate i kaznu.Na ovom dijelu auto puta nema naplatnih rampi kao u Bosni, Srbiji i Grčkoj. Nakon vožnje od nekih 50 minuta za 30 km dolazimo do dijela Istanbula na samom izlazu gdje se nalazi aqva park: Cemalpaşa Cad., Su Oyunları Merkezi, Bahçeşehir Girişi, Esenkent, İstanbul, Turska.
Jutro je, još rano i nema gužve. Lijepo se parkiramo i kao Balkanci ponijeli smo vode, soka, grickalica itd.
Prvo kupujemo ulaznice. Za 3 odraslih i 1 dijete 140 TL (47 € = 95 KM). Plaćanje karticom. Na samom ulazu stoji desetak kontrolora muških i žena koji pregledaju sve šta se unosi. Sva pića su zabranjena za unijeti tako da to odmah oduzimaju. Pomirimo se sa tim i uđemo. Prvo malo da pogledamo šta to tu ima i kako drugi rade. Vidimo da drugi idu po narukvive tako i mi. Narukvica služi da se napuni novcem i da se može narukvicom plaćati konzumacija jela i pića. Tako smo napunili sa 100 TL. Odlazimo u garderobu pstavljamo stvari, presvlačenje i dalje da vidimo šta tu sve ima.
Veliki duboki kao olimpijski bazen, nešto manji bazen kružni, bazen vijugavi, za malu djecu, za bebe, tobogani, bazen sa valovima itd.
Stvarno veliko i odlično. Dječaci su se odmah bacili u vodu, pa na tobogane dok nema gužvi a nas dvoje smo u restoranu našli hlada i penzionerski razgledali čitali novine i ponekad se rashladili u bazenu i tako sve do ručka. Momci su ugladnili nakon napornog kupanja i spuštanja po raznim toboganima. Naručili smo neke njihove pice, pomfrit, sa sokovima i vodom i sve 38 TL (13 € = 25 KM). Stvarno, jelo nije skupo. Plaća se onom narukvicom koja se samo prisloni nekom automatu.
Nakon ručka bio je parti sa muzikom i pjenom u jednom bazenu tako da su momci ito doživjeli i kad je bilo16 sati spremili smo se da nastavimo putovanje.
Na kasi smo vratili narukvice a oni su uredno vratili ostatak od 100 TL.
Zadovoljni ulazimo u auto i vraćamo se na auto put.
Do Tekirdaga ima još 115 km od aqva parka auto putem.
Dolazimo pred hotel, bez ikakvih problema. Navigacija nas navodi i prezadovoljni smo sa njom.
Hotel je Golden Yat hotel. Kako smo se parkirali odmah izlazi Turčin, Bujrum, parking ovdje. Uzima prtljagu i vodi nas na recepciju.
Na recepciji ljubazno osoblje. Mi pokazujemo list isprintan sa bookinga. Oni nas nalaze, uzimaju pasoše, kopiraju i pitaju odmah plaćanje ili kasnije. Odmah da ne mislimo. Tako da smo odmah platili karticom za 3 noći 742 TL (247 € = 495 KM). Odlazimo u sobu na 4 spartu. Soba nova, uređena bajkovito. Pogled sa balkona na more i na šetalište pored mora. Kupatilo kao da je jutros urađeno.
Mi oduševljeni.
Jedan je bračni krevet, jedan mali i za dijete pomoćni a u rezervaciji smo imali da je 2 bračna i jedan pomoćni. Ja lijepo siđem na recepciju i pokažem onaj list sa bookinga na engleskom, nismo se ništa razumjeli ali su oni čini mi se pročitali.
Mi smo odmah izašli da vidimo kakav je to grad i da negdje popijemo čaj i da nešta pojedemo.
Što se tiče cijena sve je jeftinije osim ako Vas ne prevare. Zato opet savjet. Treba za sve pitati.
Tako smo popili po čaj koji je bio samo 0,8 TL, za nas troje 3 čaja i voda 3,5 TL.
Glad smo malo obišli, sve je to blizu hotela, i kako smo prolazili vidimo doner se prodaje slika lijepa a na njoj cijena piše 5 TL. Znajući da je svuda bio od 3 do 5 TL odlučimo tu sjesti i pojesti. Konobar i gazda ne razumiju kao bajagi ništa. Išaretom pokažemo na sliku i ta 4 komada i 4 ajrana velika. Pojedemo mi to, pa nako, jeli smo i bolje. To je bio onaj doner u juhki. Sad da platimo, donosi on račun 54 TL. Lopovi. Mi zapjenili odmah. Kako. Pokazujemo sliku ali oni se plave ludi ne razumiju ništa. Donosi gazda jelovnik i kaže Vi ste pojeli ovaj neki od 12 TL. Damo mi njemu novce i kažemo Haram. On bijesan što smo mu to kazali ali šta ćeš nećeš više jesti bez pitanja.
Do noći smo još prošetali po gradu i po obali popili još po jedan sok i ranije nego inače otišli u sobu, oko 22 sata.
U sobi nas čeka iznenađenje, sad su dva bračna kreveta i jedan pomoćni. Promjenili su onaj obični kao što je bilo u našoj rezervaciji. Nije bilo moranje ali ako je bio dogovor takav neka bude sve kako smo se dogovorili i rezervisali.
Klima u sobi radi odlično tako da je ugodno za spavanje.
Ustajem prvi u 7 sati. Jutarnje obaveze se odradile i izlazim iz sobe da ostali spavaju a ja ću na doručak da vidim gdje je i kakav je. Doručak je u restoranu na 5 spratu. Restoran od nekih 15 stolova, novo sve, moderno. Odlično izgleda. Na jednom stolu su čaj Turski, voda za ostale čajeve, kahva, nes kahva, mlijeko. Za drugim stolom samo hljebovi, peciva i oni kornfleksi raznih vrsta. U dijelu gdje su vruća jela stoje hrenovke male, velike, jaja kuhana, kajgana. U sredini na velikom stolu sa jedne strane su sirevi bezbroj vrsta, salame, namazi,paprike, paradaizi, vrnje, onda grože, dinje, lubenica, jabuke.... Stvarno svega u izobilju i sve izgleda a i jeste ukusno. Doručkujem sam a njima šaljem viberom sliku da dođu. Lagano sam doručkovao dok i ostali nisu došli. Svi zajedno smo pojeli i nakon toga se uputili u sobu da vidimo gdje ima plaža jer je sa hotela nismo vidjeli.
Nalazimo na karti da je plaža nekih 5 km od hotela i odmah prema tamo. Nalazimo plažu koja je kao one plaže sa reklama. Restoran, ležaljke, suncobrani od trske. Nema neke gužve. Ima mol na kojem su isto ležaljke i sa kojeg se može skakati i ići dublje jer je u jednom dijelu plićaka dosta trave. Nema stranaca osim gazde restorana koji je nijemac, sve ostalo su pravi Turci. Odmah se mi turaskomo timo i sa mola na kupanje. Voda topla, plaža pjeskovita. Ne znajući prvi dan kako to sve hoda malo smo se udomaćili. Sjeli u restoran izvadili karte da igramo, povremeno ulazili u vodu, kupali se, ponekad bi nešto naručili da popijemo kahvu, vodu ili pepsi colu. (2 kahve domaće,3 vode i 2 pepsi cole 28 TL= 9 €).
Nakon cijelog dana provedenog na plaži odlazimo do hotela, na kupanje, prevlačenje i odlazak na kasni ručak ili rana večera. Sad odlazimo u drugi doner restoran gdje za razliku od juče naručujemo 4 donera u juhki, 4 ajrana i 1 voda sve 20 TL ( 6,8 €). Onaj od juče koji je bio 54 TL nije ništa bolji od ovog.
Svratimo usput u centru grada u slastičarnu koja je puna Turaka. Nema ovdje u gradu stranaca, rijetki su. U slastičarni već uobičajeno nas troje odraslih tražimo kolač 3 leće a dijete sladoled i 3 flaše vode. (24 TL = 8 € = 16 KM).
Dok smo švrljali po dućanima naveče naletimo na predivne šolje sa Sultanovim pečatom tako da smo kupili 2 kompleta za 100 TL (33 € = 66 KM) uz cjenkanje jer su tražili 80 TL po komadu. Tu supruga uspostavi kontak sa njima, oni vole Bosnu i Sarajevo i rado bi došli. Tako da smo tu razmjenili telefone i e mail adrese.
Odlazimo u hotel već je 9 sati.
Momke ostavljamo da se igraju na tabletu a nas dvoje sjedamo u auto i odlazimo 10 tak km od grada da probamo naći neke moje daljne rođake koji su kako smo čuli tu na vikendici.
Zadnji dan u Istanbulu pošto je daljnji rođak vidio slike koje sam objavljivao facebooka pokušao je da se vidimo ali je on taj dan bio u Ankari na poslu a mi smo sutradan morali krenuti za Tekirdag, nismo uspjeli da se vidimo. Kad sam mu pomenuo Tekirdag, kaže on, pa hajde posjeti mog đeda i biku a i moji babo i majka su došli kod njih na vikendicu. Tako da mi je dao adresu da ih nađem.
Pošto se već spustio mrak po navigaciji mi smo tu došli negdje blizu ali nema ulične rasvjete, od komšija niko ne razumije a zbog sigurnosti mi se vratimo u hotel pa ćemo ujutru ako Bog da.
Ujutru četvrtak, 30.7. stajanje ovaj put svi zajedno u 7 sati o odlazimo na doručak. U liftu srećemo prave Holanđanje sa 2 odrasle djece. Tu se ja ubacim sa Holandskim jezikom i započen priča. I oni su došli sa autom i tako putuju kao i mi od mjesta do mjesta. Zbližimo se a njihova kćerka je bila na stažiranju kod nas u Bosni u Konjicu na stažiranju u nekoj školi.
Doručak kao i juče, bez riječi. Ekstra.
Momke ostavljamo u sobi a mi već u pola 8 krećemo opet da nađemo te naše daljne rođake koji su odselili u Tursku 70 tih godina.
Dolazimo tačno gdje smo i sinoć bili. Izlazim iz auta da pitam nekog. Dalje je njiva sa suncokretom nazad su kuće a tu gdje sam stao su tri prelijepe vile u ograđenoj zajedničkoj avliji. Ugledam na jednoj terasi čovjek sjedi i uživa u lijepom toplom jutru u hladu. Ne znajući kako da se obratim jer inače niko ne razumije niti ijedan drugi jezik osim Turskog, pozdravim ga sa Meraba. Kako sam ga pozdravio ustaje i on odpozdravlja, vidi registraciju, i sva veseo kaže: "Mora da nas tražite, hajte Bujrum", na našem jeziku. Tako se mi nađosmo i da su to baš oni. Uđemo mi kod njih popijemo kahvu dok se bika i đedo a i ostali ne probude. Malo smo se bolje upoznali, čuli dio njihove priče. Dolazi i bika, đedo je nepokretan. Bika žena od 70 godina bolje zna po Prijepolju bližoj i široj okolici nego ja. Bolje zna moju familiju a nije bila u Prijepolju 8 godina a otišla je u Tursku kad se udala. Nismo bližnja familija ali smo iz istog mjesta. Tu se svi skupiše, hoće da doručkujemo, kahva, sok, lubenica. Ljudima drago da ima neko da ih posjeti iz Jugoslavije. Inače niko ih ne obilazi. Oni su svi tu, žive zajedno, braća, djeca, roditelji.
Pokazali su nam vikendice koje su kao kod nas vile, dvorišta, vrtove a to je samo dio jer oni inače žive u kućama u Istanbulu na Ejupu a imaju firme i imanja u Chanakkalama a u Bursi farmu krava.
Ljudi se pravo hvala Bogu snašli a poštuju se i slažu nevjerovatno. Ko god dolazi biki ljubi ruke i zovu je teza.(bika se zove nana u Prijepolju pa je to i njima ostalo).
Moralo se krenuti u hotel jer treba odvesti djecu na kupanje. Njima žao što odlazimo, zovu nas da spavamo ima mjesta velike kuće...
U hotelu uzimamo momke i odlazimo opet na plažu na isto mjesto gdje smo bili i juče. Danas momcima uzimamo ležaljke i suncobran i skontamo da se one moraju platiti 40 TL(13 € = 26 KM) za dvije. Nije problem. Kupali smo se ostatak dana tu, pili i uživali.
Nakon kupanja već hoće i mrak odlazimo u hotel na kupanje i presvlačenje i trka da nešta pojedemo. Momci hoće donere iste one od juče 2kom 10 TL a ja i supruga odlazimo poslije u drugi restoran na plaži gdje služe samo ribu. U tom restoranu na molu je kao na pokretnoj traci ili ekspres restoranu. Tolika je gužva. 2 ribe očišćene i stavljene u somun i tako dva puta i 4 coca cole 22 TL (7,3 € = 14,5 KM).
Nakon šetnje odlazimo da kupimo još jedan onaj servis od juče. Osim toga kupili smo u njihovoj prodavnici slatkiša nakupovali smo raznih Turskih specijaliteta, kao rahatlokuma i tako tih stvari za 52 TL (17,5 € = 35 KM).
Nakon što smo popili još po jedan čaj i uživali u Turskoj čajani otišli smo u hotel da se spremimo za sutrašnji polazak nazad prema Skoplju gdje ćemo se odmoriti i prespavati još jednu noć.
Daleko
Prije 2-3 godine sam i ja htio autom, medjutim kad sam sve oduzeo i sabrao, otisao avionom. Za, mislim, 180KM po osobi, sa Pegasusom, ne bih se peglao 20+ sati u autu a da ne govorimo o riziku loseg goriva, loseg puta, eventualnog kvara na autu itd. Ideja da idem autom mi je bila super jer sam htio u povratku malo u Grcku jer tamo nisam bio al ipak se nisam usudio.
P.S. Autom nas je htjelo ici troje
Ne znam kad ides, vidi za Pegasus karte. U svakom slucaju, 1000+km sa djetetom u po ljeta, ja ne bih ako ne moram.
Jedina mana kod Pegasusa je sto slijece na S. Gokcen pa imas par sati voznje do evropskog dijela Istanbula
I mi smo ranije rezervisali karte. Turkish airlines se vrti oko 350KM koliko se sjecam, bar je tada bilo
Ja sam htio sici u Grcku pa pored mora voziti sto vise do Turske a u povratku negdje na ljetovanje.
Kad sam vidio Istanbul i saobracaj, bilo mi je pravo drago sto nisam autom.
Znojio se kao suvozac, guzve uzas a ako profulas izlaz imas se pofino navozat
jahh wrote:Kakva je sad situacija za ici preko Bugarske? I generalno ici u Tursku autom?
Slobodno idi kroz Bugarsku, ja sam bio sada za vikend u Sofiji, ništa od toga što se priča nisam ni primjetio a ne došao u susret sa tim. Ljudi su veoma uslužni i ljubazni, cijene su mnogo, mnogo niže nego kod nas u svemu. Ja sam bio u Sofiji 2 dana, cijena plina je od 0.92KM pa do 1.17, benzina i dizela od 2.15 pa do 2.30, zavisi od pumpe, u mom slučaju najjeftinija je bila OMV na ulazu u Sofiju. U centru Sofije parče njihove kao tradicionalne pice sa doner piletinom košta oko 1.5KM-2KM i vjeruj da 2 ne možeš pojesti jer su ogromni, flašica vode u prodavnici 0.25KM, limenka kole (njihove) 0.55KM i da ne nabrajam dalje, jedeš, piješ i kupuješ bez da pitaš koliko košta, osim ako ne odeš u skupi restoran jer i toga ima dosta
Hotelski smještaj sa 3 zvjezdice sam plaćao 21e za dvoje u Sofiji, ne baš u centru već par km dalje ali nije problem jer kroz grad nije gužva a imaš besplatne parkinge a i oni što se plaćaju su 1KM za sat, s tim što se od pola 8 uveče i nedeljom ne plaća nikako.
Odprilike sam napisao cijene, da možeš da se orjentišeš.
I da, vinjeta košta 8-10e za 7 dana, zavisi gdje je kupiš.
Sve u svemu ja sam zadovoljan i planiram za ljetovanje baš u Bugarsku da idem.
. Bez problema se na toj dionici može potegnuti na nekim mjestima i do 200 
