Sarajevo. 1992-1996. iz ociju svjedoka...

[mr__bosnjak]

Pise:Belma Pekmezovic(Bosnjaci.net)

Da se ispriča Bosnina ratna priča trebat će vremena i vremena i dugo će trajati… ali biti sudionikom teških historijskih momenata, a ne sjetiti ih se, je grijeh prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Svaki naš grad ima svoju muku i tugu i priču ispričanu svjedocima tih ratnih godina i grčevite borbe za opstanak i ostanak u slobodi u svom domu, u svojoj zemlji . I svaki taj svjedok priča iz svog ugla, pa tako i ja svoju priču, proživljenu, viđenu, osjetnu mojom dušom, očima, ušima, izrečenu mojim jezikom i napisanu mojom rukom … zahvaljujući dragom Bogu da sam tu i da je mogu reći…

Iako se svaki dan u to vrijeme činio istim, različite su priče iz tih dana opsade, progona, bombardiranja, logora, mučenja, ubijanja, ranjavanja, smrzavanja, gladovanja, strahovanja, vojevanja, hrabrosti, pjevanja… I ima ih na hiljade…različita osjećanja, sjećanja, iskustva, različite boli i tuge… a zajednička želja za životom i slobodom… I sada sam sretna što imam tu mogućnost, a bila sam i onda, jer mi nismo ostali u Sarajevu zato što smo morali, kako neki vole reći za one koji su se golim životima borili protiv zločina, nego zato što smo jednostavno to smatrali ispravnim, tako htjeli i željeli i izabrali…, jer u životu se gotovo uvijek imaju najmanje dvije opcije…

Opsada Sarajeva je počela 5. aprila 1992.godine, i završila se 29. februara 1996.g., najteža i najduža opsada jednog grada u novijoj historiji ratovanja … Teško je riječima dočarati i opisati sve što se dešavalo u Sarajevu u te četri godine i koliko god da se priča o tome opet je jako teško i nikad nije sve ispričano... Život zaista nije značio mnogo, nestajao je u trenu, jedino neka pusta ljubav i odanost prema Sarajevu gradu odredila je ostanak mnogih i borbu za opstanak. Grad koji je četri godine ubijan, živio je u obruču na nišanu četničkih topova, tenkova, VBR-ova, snajpera…
Da li se u normalnom poimanju življenja može zamisliti život bez struje, vode, plina, grijanja, hrane, kahve, cigara, mlijeka, deterdženta, šampona, neprospavanih noći od praskanja bombi, ili buđenja eksplozijama granata…?
Ta sjećanja su naša svakodnevnica, naše priče sastavni dio naših sadašnjih života i opet iznova iznenadim se kako smo uopće i ostali u životu, neki mi, obični … nepripremljeni…

Čak ni danas, deset godina poslije, sjećanje me ne ostavlja mirnom, svaki put ispočetka, kada prepričavam dane života u Sarajevu, proživljavam to kao da je sada, stomak mi se grči, i opet mi se plače... Čudni su to dani bili, i teški i tužni i veseli i smiješni... Nismo mi samo plakali i bojali se, mi smo se i smijali, pjevali i zezali, družili, ponekad izlazili, neko češće, neko rjeđe...


Samo neka dodju prijatelji dragi

Jedna dobra stvar iz tog vremena je što danas, ponekad čak i žalimo za tim vremenima. Tužno, ali istinito. Zato što smo svi dijelili istu sudbinu, nadu, želju, radili i mislili kao jedan i borili se za jednom jedinom stvari osloboditi se ruku koje te dave i živjeti u svojoj, jednoj jedinoj, cjelovitoj... Vjera u Boga, moral, ponos, istinsko prijateljstvo bila je jača od svega...
Nekadašnja, s početka rata prekinuta prijateljstva nisu više zaživjela, što je i bilo za očekivati, jer nisu ni bila prava, a ona koja su ostala i u tom vremenu sačinjena nova, traju i danas, bez obzira gdje se mi svi nalazili sada, i to su niti koje će nas uvijek povezivati. Neraskidive. Za tu sretnu spoznaju ja sam zahvalna našem životu pod opsadom... Imam tu sreću u nesreći da sam sudionik tih sudbonosnih vremena moje zemlje, moga grada, naše historije... i ma koliko ponekad se činilo to nevažnim, ipak je to nešto što sam primijetila kada se predstavim kao preživjela žrtva genocida počinjenog u mojoj zemlji, profesorima, historičarima, novinarima, i svim onima koji su se zbog raznih motiva i zadataka tada bavili i bave sada, Bosnom i njenom nedavnom prošlošću, daje mi posebno mjesto u njihovim očima i osjetim poštovanje ... prema preživjelom naratoru.

Statistički podaci su tu negdje, mogu se promijeniti tu i tamo i to je nešto u čemu nema emocija i mijenja se prema potrebama zavisno ko to radi, vodi i u ime čega, ali priče preživjelih su ipak nešto iz duše, autentično, emotivno i stvarno, bez cenzure, nisu samo obične brojke, nego istina, koliko god se nekome sviđala ili ne...


RAT JE !


Jutro nesmetano ulazi u svaki gradski kutak. Sunce se stidljivo javlja i pokušava da proviri kroz tvrde, sivkaste plastične folije na mojim prozorima. Pogled na svijet i na grad obojen je sivom UNHCR-ovom bojom. Nevjerovatno zar ne?
Prirodno se budim: Prasak! Jedan, drugi, treći... pa opet. Ne ustajem. Skačem. To je ipak jače od moje namjere da prihvatim realnost svakodnevnog jutarnjeg buđenja. Ne znam ni koji je dan, ni koji mjesec. Godina možda 1993...

Spremam se za posao, u bolnicu. To je moj izbor - mom gradu. Opet prasak. Ah, te granate. Kako ih mrzim i bojim se. Koliko li ih je palo, ne znam ni sama. Još samo da stavim neizbježni karmin, pa krećem. Oblačim ravne cipele, u njima brže trčim. Dobre su mi ko dobar dan. Ljubim djecu i izlazim. Moja dvogodišnja kćerka i devetogodišnji sin za mnom posipaju ibričić vode (da sretno odem i dođem), neizbježni svakodnevni «ritual». Žurim da ne zakasnim. Opet negdje puče, ali šta ću? Moram ići... I tako ti ja idem sve nekim uskim ulicama (one su mi ko nešto sigurnije), od Budakovića preko Podhrastova i Bjelava do bivše Nemanjine. U sebi se tiho molim Bogu da i ovaj dan sretno prođem.


Sarajevo: Bijeg od snajpera

Noge su mi nešto otežale, ali idu, a možda i trče. Ne znam. Znam da će skoro 8 i da moram biti na vrijeme. Opet negdje prasak. Dragi Bože, gdje li to pade? Priđem bliže kućama i osvrćem se oko sebe da vidim ide li iko u mom pravcu. U društvu je lakše. Idem ti ja tako sve brže i brže a usne izgovaraju tihe molitve. Pred očima mi se redaju slike nekih ljepših dana, možda prošlih, možda budućih... Iz misli me prenu fijukanje - fijuuuuuuuuuuuuuuu - opet granata. Ma, ne bojim se ja Radovana! Susrećem se s ljudima. Svi nekud žure. Na licima im ne vidim strah. Kakav strah, pa ovo je Sarajevo. Al' ipak mi se čini da ja, vala, nešto sporo idem. Bože, da li ću ikad stići? Čuje se detonacija. Gledam prema nebu. Orijentišem se prema pticama: Ako jato prhne, znači granata je pala u blizini. Tako ti ja to kontam i ipak idem. Uspravna, ponosna, pa šta bude. Svaki dan mi je takav. I ne samo meni. Svima. Gledam na sat. Samo da ne zakasnim na posao. Niko od mojih radnih kolega i osoblja ne kasni. Nikad. Baš niko. I svi dolaze pješke i svi redovno dolaze, mislim ti ja u sebi, a i dalje stanuju. I ispod Špice, i u Hrasnom i na Stupu... Opet prokleta granata prošišta iznad mene, a ja ti čučnem. Ne znam ni ja zašto. Valjda me malo zaboliše noge. Čujem prasak. Blizu. Geleri zasuše po krovovima... Ah, da mi je samo stići. Nemam još puno. Jedna žena mi priđe:

- Imate li cigaretu, - pita me.
- Imam, imam, samo ne znam imam li vremena između granata. –

Dadoh ja njoj cigaru (uh, što me zadrža), i požurih. Prasak! Jedan, drugi. Opet gledam prema nebu. Vedro ko vedro, sunce mi se smije i bodri me. Ma, hrabra sam ti ja. Junak pravi, nema šta. I tako, napokon stigoh. Ulazim u zgradu. Prividna sigurnost iza zatvorenih vrata.
Hvala ti dragi Bože, kad sretno stigoh (ali, kako ću kući?). Fino ako Bog da, razgovaram ja samu sebe, i žurim pješke na treći sprat prema kancelariji. Ne čujem više granate.

- Što si to blijeda? – upita me neko u prolazu
- Sigurno sam zaboravila staviti rumenilo, - odgovaram - sad ću ja to.-

Ulazim u kancelariju. Zelena plastična folija na jednom prozoru čini je tako romantičnom i toplom. Ugođaj za pamćenje.
Kahva (puca) čeka me na stolu. Samo da mi je da sjedem i zapalim cigaru. Ja za kutiju, kad nema ni jedne. Nema veze. Tražiću od glavne sestre. Rat je!



Ovo je jedno polusatno preživljavanje agonije, a dan ima 24 sata koji su najvećim dijelom trajali mnogo duže.... i činilo se da neće biti kraja... Često mi je slika pred očima bila ovakva: sve crno, potpuni mrak... tražila sam u tim svojim mislima da li ću bar bilo gdje u toj slici ugledati makar rupicu bijele boje... Ponekad činilo se beznadežno... Meni su najgore bile granate... Moj strah prelazio je granice normalnog, ako se uopće tako može reći, jer situacija nije bila normalna, život u takvim uslovima ne viđen do tada...
Odmah početkom jeseni 1992. godine počela sam da radim u jednoj od klinika bolnice Koševo. Željela sam da dam svoj doprinos prema svojim mogućnostima... To se zvalo ići na posao, ali to je bila borba na život i smrt i borba protiv smrti za živote... Svi smo radili bez plate i to je bilo normalno u tim godinama...

Početak sarajevskog pakla... gledam na TV nesvjesna onoga što tek dolazi... Na mirnim demonstracijama građana Sarajeva, sa porukama mira, na mostu Vrbanja padoše i dvije prve sarajevske žrtve. Jedna od njih je Dubrovčanka, studentica medicine, Suada Dilberović. Slučajno sam joj poznavala sestru čiji je mladić, na ulicama Sarajeva, poginuo od eksplozije granate, kasnije, te iste 1992. ... (Prilog je objavljen i u listu Peta strana svijeta)

[Prenj]

Opsada Sarajeva je počela 5. aprila 1992.godine, i završila se 29. februara 1996.

Cudni neki datumi ...

[vesela]

Opsada Sarajeva je počela 5. aprila 1992.godine, i završila se 29. februara 1996.

Cudni neki datumi ...

Ne diraj ne vrijedjaj! mod.u Sarajevo i datume. Gdje si bio

5.aprila 6.aprila 2.maja 17. maja 8. juna 1992.

samo ovih pet datuma kad smo i mi i Sarajevo bili glineni golubovi?

Isto pitanje ces dobiti i iz Mostara i svih drugih mjesta gdje se nije imalo sanse razmisljati o "nekim" pa jos "cudnim" datumima.

[vesela]

@ mr-bosnjak

Hvala na ovome tekstu. Sreca da neko jos uvijek ima snage da pise o nama, obicnom narodu i kako se svaka rijec razumije i shvata u punom znacenju kad se opisuje ono sto smo zajedno dozivljavali i prezivjeli.