Dozer wrote: ↑19/04/2024 13:22
Hakiz wrote: ↑19/04/2024 12:10
Dozer wrote: ↑19/04/2024 11:48
Empatija je OK, ali s druge strane, i s ozbirom da bi svako trebao biti gospodar svog vlastitiog zivota u svakom smislu, tu se moze postaviti pitanje etickog, moralnog, pa ako hocete i demokratskog karaktera - ko je taj koji sa strane treba nekoga da sprijecava ili mijenja neciju odluku koja se tice samo njegovog zivota? OK ako se radi o clanu porodice, to je jedna kompaktna cjelina (bar bi trebala biti), i tu bi svako trebao imati neko pravo i obavezu da sprijeci svog u necemu sto ce mu skoditi, bio taj svjestan toga ili ne. Ali ja bih se licno tu zaustavio, i ogranicio, jer niko od nas sa strane zapravo nema pojma sta se desava u necijem tudjem zivotu, mozgu, medju njegova 4 zida.... Cesto to ne znamo cak ni za one s koima zivimo u 4 zida.
Zvuci hladno, znam, ali zar nije tako? Neko hoce da cuga, neko hoce da se drogira, neko hoce da putuje svakih 5 dana negdje, neko hoce da pliva, neko hoce da spava, neko hoce da se sexa 6x dnevno, itd.itd.itd., i sve su to licne individualne odluke o vlastitiom zivotu.
Zasto se samoubistvo razlikuje u smislu licnog odlucivanja?
Zbog toga što je svakoj živoj vrsti svojstveno da joj opstanak i razvoj zavise od količine individualnih pripadnika vrste. To je zakon prirode. I u nas je taj instinkt ugrađen, bez obzira na mozak kojim možemo nadoknaditi manji broj pripadnika vrste u odnosu na onaj koji bi prirodno "morali" imati. Taj instinkt smo naslijedili od bića od kojih smo se razvili i prije nego što smo bili u stanju razmišljati, ugrađen je u nas davno prije nego što smo postali vrsta sa prefiksom "homo", ljudi..
Tako da svako ko ubije sebe, drugog, ko drugome otežava i onemogućsva normalan život, zapravo, ugrožava vrstu u cjelini.
Pa je i naš emotivni odgovor na pojam samoubistva uslovljen spomenutim instinktom.
Religije su taj instinkt preuzele pod pojmom "svetost života", i dosolili naredbom da čovjek kojem je bog dao život ne može oduzeti život ni sebi ni drugima.
Drugi razlog je taj da je velika šteta da neko ko se nađe u situaciji u kojoj misli da je sve izgubljeno oduzme sebi život, a onda se ispostavi da je ta osoba u tom stanju pogriješila, da je rješenje njenog problema postojalo i bilo joj čak i dostupno. Uz manje ili više truda.
Slazem se sa svime, i znam da jeste tako. Moje pitanje se odnosilo bukvalno na danasnja poimanja "svetosti" licnog izbora.
Pa, ja ga poštujem. Sve dok lični izbor ne naprvi problem drugima, neka radi ko šta hoće.
Ljudi imaju pravo i da griješe.
Mi se toliko trudimo da "zaboravimo" da smo životinje, da mozak kakav imamo nam daje ne samo pravo, nego i obavezu, da se odvojimo od prirode. Zato sva ona priča "Ne smijemo se predati nagonima, razumna smo bića".
Pa to pravo da se odvojimo od prirode, daje nam pravo i da potisnemo onaj instinkt o kojem sam govorio.
Ali, šta ja o tome mislim, to je već moj problem. I svako za sebe neka zaključi.
Opet, ću reći, svako neka sa sobom radi šta hoće, ali bi bilo veoma tužno i velika greška napraviti nešta nepopravljivo, a biti u iluziji da tako mora, ne znati da je drugo rješenje postojalo.
Samoubistvo, promjena spola i slično, po mom mišljenju, se češće izvode zbog iluzije, neopravdane uvjerenosti u razloge koji čovjeka tjeraju da ta djela počini. Naravno da ima stvarnog razloga za njih, ali mislim da su u mnogo manjoj mjeri nego što je broj učinjenih takvih djela.
Ono šta je najveća teškoća u pomoći drugima je to da kada se neko uvjeri u razloge, iako su pogrešni, veoma teško je te ljude razuvjeriti. Znam jer živim sa osobom koju je trebalo razuvjeriti. I kada je razuvjeriš, opasnost od recidiva, da će ponovo početi sa tim mislima, je uvijek prisutna.
.... znam osobu koja je pokušala samoubistvo, spriječen je. Danas je sretan zbog toga. 
Tuga.
