Blok 7: Predizborno igranje s budućnošću i milijardom maraka
Polovina od 619 europskih termoelektrana na ugalj stvara gubitke! Njihovo sporo zatvaranje će do 2030. godine izazvati 44 milijardi maraka gubitaka, piše The Guardian
...
Prvi prilog: Elektoprivreda Slovenije podnijela zahtjev za arbitražu vezano za uložena sredstva u izgradnju termoelektrana Ugljevik i Gacko u 1980-im. O čemu se radi? Elektroprivrede Slovenije i Hrvatske su zajedno sa Elektroprivredom BiH gradile energetske objekte i trebalo im je vraćati uloženo kroz struju. Izbio rat, sve prekinuto, pare nisu vraćene. Radi se o enormnim iznosima. Na isti način je nakon rata zahtjev za isplatu sredstava od poslovnog partnera iz bivše Čehoslovačke umalo potopio i Tuzlansku banku i Rudnik „Kreka“. Isporučioc mašina za površinske kopove „Dubrave“ i „Šikulje“ pokušao je naplatiti svoja potraživanja. Vratio se „bumerang“ projekata koje je rat upropastio, a došli su na naplatu.
Drugi prilog: „Blok 7 u Tuzli“. I odmah kreće predizborno spinovanje nastavkom rečenice „... čiji se početak izgradnje očekuje USKORO.“ Čekaj malo, gledamo državnu TV koja bi trebala biti ozbiljna televizija. „Uskoro“ je glupost. Ukoliko je ugovor potpisan, u njemu je napisan datum početka izgradnje. Ako nije, onda ne može biti „uskoro“ jer se ne zna ni hoće li se uopće graditi. Riječ „uskoro“ samo znači da opet trebamo živjeti u iščekivanju i nadati se da će se nešto pozitivno desiti, a ništa se ne dešava. Već prvom rečenicom, Federalna televizija pretvorila je ovu priču u predizborno spinovanje, promociju vladajućih i nastavila dugogodišnju praksu mučenja BH gledatelja koji vječno nešto iščekuju, a nikad se ništa pozitivno ne dešava.
Dalje priča nastavlja hvaljenjem ovog projekta kao „najveće poslijeratne investicije u elektro-energetskom sektoru BiH“. Saznajemo i cijenu - vrtoglavih 1,6 MILIJARDI maraka. „Otklonjene posljednje prepreke“, „Kredit kineske Eksim banke“. Projekt se proglašava „sudbonosnim“ ne samo za rudnik „Kreka“ nego čak i za „kompletan elektro-energetski sistem BiH“. Već u samoj najavi priloga jedan zastarjeli i promašeni projekt proglašen je neophodnim, veličanstvenim i čak sudbonosnim. Da se priča ne ponavlja, zašto je projekt promašen već sam pisao: Projekt star 30 godina: Blok 7 TE Tuzla.
Prilog započinje izvještajem iz Rudnika „Kreka“ i informacijom kako su računi godinama blokirani, dugovanja iznose 250 milijuna maraka, a „Kreka“ zapošljava 2200 rudara. Nakon toga prilog donosi jednu dobru rečenicu: „Spasa rudniku nema bez stabilnog plasmana uglja“. Odmah u nastavku prilog će nam reći kako će „Blok 7“ obezbijediti siguran plasman i osigurati „svijetlu budućnost za „Kreku“ kojoj inače slijedi stečaj. Direktor „Kreke“ Osman Bleković u istom prilogu izjavljuje: „Strateški cilj je da imamo gdje isporučivati svoj ugalj“.
Zadržimo se trenutak na ovome. Kako „strateški cilj“ preduzeća može biti da ima gdje prodavati robu?! Ova izjava je u rangu izjave da je strategija nogometnog tima zabiti što više golova u njihov gol, a primiti što manje u naš gol.
Rudnik „Kreka“ je 1988. godine zapošljavao 11,000 rudara. Proizvodnja „Kreke“ po broju zaposlenih bila je daleko ispod prosjeka SFRJ, a pogotovo ispod prosjeka zapadnih zemalja. „Kreka“ je tad imala identičan problem kao i sad - kronični višak proizvodnje. U tom periodu „Kreku“ su također „potopili“ elektro-energetski projekti. Planirani su novi blokovi termoelektrana Tuzla i Ugljevik za što je „Kreka“ otvorila nove površinske kopove „Šikulje“ i „Dubrave“. Međutim, kad su kopovi bili završeni, termoelektrane nisu ni započete. Ugalj se počeo gomilati, troškovi proizvodnje su porasli, a prodaja nije. Do kraja 1991. godine Služba društvenog knjigovodstva podnijela je stečajnu prijavu protiv „Kreke“. Ova stečajna prijava razdrmala je „Kreku“ koja pod novom upravom prestaje konstantno štrajkati, zbrinjava višak zaposlenika, daje na prodaju neproduktivnu imovinu poput domova kulture, hotela, odmarališta, restorana i slično, povećava produktivnost (proizvedeno tona po radniku) i donekle stabilizira poslovanje.
Međutim, do stečaja je i došlo zbog ranije pogrešne politike „Kreke“ koja je konstantno i uporno, preko medija, politike i štrajkova, pokušavala NATJERATI kupce da otkupljuju viškove uglja. „Kreka“ je konstantno inzistirala da Elektroprivreda BiH otkupi sve što joj „Kreka“ iskopa. Naravno EP BiH to iz ekonomskih razloga nije željela i „Kreka“ je potonula u gubitke. „Kreka“ je imala moralno uporište u svom zahtjevu, obećanje i plan da se grade nove termoleketrane. Međutim, nije bilo ugovora, pravne obaveze. I to je skupo koštalo ovaj rudnik koji se zaletio u ekspanziju bez pokrića. Ista ta „Kreka“ je nakon rata nastavila stabilizaciju i do 2000. godine odblokirala račune te dostigla europsku razinu produktivnosti. To kako se „Kreka“ 2017. godine OPET našla pred stečajem, a da se otkop nije bitno povećao, kao ni otkup smanjio, treba pitati „briljantnu“ upravu ovog rudnika i vladajuće strukture.
Naravno da je problem plasman uglja, ali taj problem se ne rješava tjeranjem kupca da poveća otkup niti izgradnjom promašenih i zastarjelih projekata poput „Bloka 7“. Višak se rješava smanjenjem proizvodnje i povećanjem prodaje. Osnovna ekonomska logika. Ne može proizvođač svoje probleme rješavati preko leđa kupca s kojim „veze nema“. Da „Kreka“ sama gradi „Blok 7“ od svojih para, onda bi imala osnova smatrati to svojim „strateškim ciljem“. Čekati da neko drugi izgradi kupca i onda to proglasiti „strateškim ciljem“ je u najmanju ruku smiješno. Do rata je tisuće tona krekinog lignita išlo u izvoz, preko pruge Brčko-Banovići do luke Brčko i prugom Tuzla-Zvornik. Vjerojatno je izvoženo i prugom Tuzla-Doboj pa dalje za Šamac ili Ploče. To što Bosna i Hercegovina ni 25 godina nakon rata nije u stanju obnovit pružni saobraćaj je puno veći problem od krekinih viškova.
Ne može se uložiti ogromnih 1,6 milijardi maraka u „Blok 7“ samo pod izgovorom da će to spasiti „Kreku“. Radi se o cifri koja je oko 6 puta veća od dugova „Kreke“. Nije samo problem veliki novac, vrijedan gotovo koliko i državni budžet. Radi se o oko 5% od ukupnog BDP-a Bosne i Hercegovine! (Procjena MMF-a o BDP-u BiH). Da bi bilo još jasnije, ovaj projekt vrijedi 5% ukupne godišnje proizvedene vrijednosti u Bosni i Hercegovini 2015. godine, državi koja ionako iz postojeće proizvodnje nove vrijednosti ne može financirati svoje obaveze! Najjasnije, da uložimo SVE što imamo u cijeloj državi, mogli bismo napraviti 20 takvih termoelektrana! Još veći problem je ulaganje vremena, kadrova i energije u ekološki neprihvatljiv golem projekt, zastario projekt, umjesto da se tolika sredstva ulažu u obnovljive izvore energije koje je BH sama prihvatila promovirati i razvijati te dostići 40% proizvodnje energije iz obnovljivih izvora.
Nije jedini problem ulupavanje tolikih sredstava u projekt prošlih vremena umjesto u razvoj sektora u koji ulaže čitava planeta. Problem je predizborno spinovanje i igranje s projektom „Bloka 7“ koji je postao klasična BH predizborna priča i obećanje. Vlast se preko medija koje kontrolira predstavlja vizionarskom i sposobnom preko ove priče, a to je katastrofalno po društvo. Došli smo u sitaciju da se o energetskoj budućnosti države i velikim sredstvima priča u okviru izbora. Vlasti potpuno nespremno, nestručno i čisto politikantski guraju priču o „Bloku 7“ samo kako bi pokupile glasove. Što je još gore, kako Selim Bešlagić zna reći, niko drugi nema M!!! da se usprotivi, uključujući opoziciju. Niko se ne usuđuje protiviti projektu koji se predstavlja kao „budućnost“, „razvoj“ i „spas za rudare Kreke“, iako to nije. Enormna sredstva i elektro-energetska budućnost Bosne i Hercegovine svedeni su na prikupljanje glasova na izborima, izjednačeni s rasvjetom i asfaltom u selu, predstavljeni kao i polaganje kamena temeljca za koji kilometar autoputa. Priča je identična kao da se ne radi o enormnom mega projektu koji treba prvo na iglene uši provući i uzduž i poprijeko analizirati sa svih strana s obzirom koliki je to projekt i koliko vrijedi. „Blok 7“ se gura po „hoo-ruk“ sistemu, samo da se zgrnu glasovi, a poslije „Kud koji mili moji“ kad dođu posljedice!
Spinovanje ide dotle da se „Blok 7“ proglašava „projektom u skladu sa strogim europskim standardima“ iako je Europska Unija ZAUSTAVILA izgradnju termoelektrana na ugalj od 2020. godine. Eurelectric, krovna asocijacija europske elektro-energetske industrije, koja okuplja 3,500 elektrana (svih vrsta) i ima ukupnu vrijednost od 400 milijardi maraka, 5. maja 2017. godine u ime svih EU nacionalnih elektro-energetskih kompanija, osim Poljske i Grčke, obavezao se kako se nakon 2020. neće izgraditi ni jedna termoelektrana na ugalj u Europskoj Uniji. To je „strogi europski standard“, a ne izgradnja takvih objekata koji se nama čak pokušavaju podvaliti kao „ekološki projekti“. Čista laž.
Izgradnju „Bloka 7“ financira kineska banka sa oko 1,4 milijarde maraka, kredit se treba vratiti za 20 godina, a početak otplate je za 5 godina. Ovo je bomba na koju ćemo sami leći. Nema teorijske šanse da bi Elektroprivreda BiH bila u stanju vratiti sav taj novac samostalno. Jedini način za otplatu dugova je iz proizvodnje „Bloka 7“. Ukoliko pristanemo na ovo, sljedećih minimalno 25 godina, dakle do 2042. godine (preračunajte koliko ćete tada imati godina) mi ćemo biti vezani za „Blok 7“. Enormne cifre će se trošiti u otplatu dugova, umjesto u razvoj drugih projekata. Ne bi to bilo ništa čudno da BH recimo gradi veliki vjetro-park ili solarnu elektranu. Možda čak, utopijski, „skladište struje“ u vidu baterija. Međutim, mi ćemo izgraditi nešto što Europska unija zabranjuje, a ostatak svijeta izbjegava. Ako se bilo šta desi s „Blokom 7“ ili još gore, ako ga ne izgradimo, a podignemo te kredite koje ne možemo vraćati, potopit ćemo se totalno. Realno gledajući, ne bi bilo prvi put da se BiH upusti u takvo nešto, digne kredite, a ne utroši ih. Jednako katastrofalna opcija bi bila izgraditi Blok 7 koji bi poslovao negativno, a to je 97% sigurno do 2030. godine, a 54% sigurno već danas.
U nastavku priloga Bajazit Jašarević, direktor Elelektroprivrede BiH iznosi još promašenije teze: „Blok 7 jednostavno ima jednu opštedruštvenu podršku zato što nema alternativu u smislu energetske neovisnosti i u smislu budućnosti rudarstva i u smislu razvoja ove zemlje.“
Prvo i prvo, o razvoju priča čovjek koji je bio premijer Tuzlansko-Podrinjskog kantona u poslijeratnom periodu kada je industrija ove zemlje i ovog kantona do temelja sravnjena i uništena pod upravom ove zemlje i ovog kantona, a onda takva rasprodata. Time je naša šansa za bilo kakvom realnom nezavisnošću sahranjena na dugi niz godina.
Projekt itekako ima alternativu u vidu obnovljivih izvora energije. Ako gospodin Jašarević to ne zna, neka obiđe malo zapadne zemlje ili neka da otkaz i prepusti radno mjesto nekome tko to zna. Osim toga, projekt nema općedruštvenu podršku, kao što skoro ništa nema takvu podršku.
Polovina od 619 europskih termoelektrana na ugalj stvara gubitke! Njihovo sporo zatvaranje će do 2030. godine izazvati 44 milijardi maraka gubitaka, piše The Guardian. Nezavisni trust mozgova „Carbontracker“ procijenio je kako će do 2030. 97% termoelektrana na ugalj generirati gubitke zbog sve strožih propisa o zagađenju i rastućih cijena uglja, a njih 54% već danas stvara gubitke. Sedam europskih država odlučilo je do 2030. POTPUNO napustiti proizvodnju električne energije iz uglja. Za 7 godina proizvođači električne energije izgubili su 20% na vrijednosti zbog razvoja obnovljivih izvora energije. Carbontracker je izračunao kako je izgradnja zamjenskih kapaciteta obnovljivih izvora energije JEFTINIJA od održavanja postojećih termoelektrana na ugalj, a kamoli od izgradnje novih. Po svemu sudeći, Elektroprivreda BiH na čelu sa Bajazitom Jašarevićem će biti jedina elektroprivreda u Europi koja će graditi termoelektranu nakon 2020. godine. Svi drugi će odustati od izgradnje i gledati kako da se što hitnije riješe postojećih termoelektrana na ugalj koje stvaraju gubitke.
... od 1990. do 2015. godine, proizvodnja električne energije iz čvrstih goriva, to jest ugljeva, se smanjila sa oko 1,200,000 GWh na oko 790,000 GWh. U isto vrijeme, proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora je porasla sa oko 300,000 GWh na oko 950,000 GWh. Utrostručila se za 25 godina, što ipak pokazuje neki trend! Dovoljno je 3 minute guglanja i lako se može saznati kako „Blok 7“ itekako ima alternativu, ali je BiH ne koristi iako se obavezala da hoće po NREAP-u BiH (NATIONAL RENEWABLE ENERGY ACTION PLAN OF BOSNIA AND HERZEGOVINA - Nacionalni plan Bosne i Hercegovine za obnovljivu energiju).
Prema podacima UNDP-a (United nation development program - Program Ujedinjenih naroda za razvoj), Bosna i Hercegovina ima instaliranih veličanstvenih 1 megavat vjetroturbina i još veličanstvenijih 0 megavata proizvodnje solarne energije i energije iz biomase. U isto vrijeme UNDP je izračunao da bismo mogli proizvoditi 600 megavata energije iz biomase, 48,700 megavata solarne i 2,000 megavata vjetroenergije. Umjesto toga ćemo za milijardu i sedamsto milijuna maraka instalirati 450 megavata u „Bloku 7“ Termoelektrane Tuzla.
Potpuno ignorirajući svjetske trenove, klimatske sporazume i samu realnost, Bajazit Jašarević priča o „Bloku 7“ kao razvoju, dobrom projektu, budućnosti i čak proglašava kako se radi o „najsavremenijim tehnologijama koje postoje u Europi i svijetu“, potpuno ignorirajući svjetske trenove i obnovljivu energiju iz vjetra, sunca i biomase koje su za njega očito „Španska sela“.
Kemal Gutić, dekan Rudarsko-Geološkog fakulteta u Tuzli ide još dalje: „Ovo je projekat, kako da kažemo, koji je revolucija za, u industrijskom smislu. Mislim da kroz ovaj investicioni projekat ili izgradnju „Bloka 7“ će doći do jednog, hajde da kažemo, jednog malog procvata kada je u pitanju ovo područje.“ Da, doći će do „procvata“ kakav nam je trebao 1985. godine, a kakav ne treba 2017. godine kada čitav svijetu, uključujući Kinu, ulaže stotine milijardi u efikasne, isplative i dugoročno ekološki održive projekte obnovljive energije. Evo i da ne znamo ništa o obnovljivim izvorima vjetra, sunca i biomase, ma pojma o tome da nemamo kao što nemamo, a morali bismo imati ako želimo opstati u suvremenom svijetu čiste energije, imamo instaliranih 59,8 MW hidroenergije, s potencijalom za ukupno 600 MW. Ako već ništa drugo suvremeno ne znamo, znamo barem hidrocentrale graditi. Makar tu smo mogli pametno uložiti sredstva. Umjesto toga ćemo enormna sredstva ulupati u termoelektranu na ugalj koja će samu sebe otplaćivati do 2042. godine, od čega 12 godina, to jest od 2030. do 2042. u Europi u kojoj će po svemu sudeći 97% termoelektrana poslovati sa gubitkom, a već danas njih 54% posluje negativno. I kako ćemo onda vratiti 1,4 milijarde maraka kredita? Kako?! Kad će ono što smo za tih 1,4 milijarde maraka izgradili stvarati gubitke samo od sebe, ne računajući kredit.
već par godina. Eh sad jedino ako mi ne želimo u EU.