Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Tihoradić i Zlatonosović
Tihoradići su velikaška Porodica iz istočnog dijelu Usore, između donjih tokova rijeka Bosne i Drine sa stolnim gradom Srebrenikom. Dobili su ime po Tihoradu koji se smatra najstarijim članom porodice. On je imao sinove Vitana i Divoša, koji se spominju kao knezovi Usore u doba bana Stjepana II Kotromanića. Po Divoševoj narudžbi Manojlo Grk je napisao bosančicom Divoševo evanđelje, koje je 1960. pronađeno u crkvi sv. Nikole u Podvrhu kraj Bijeloga Polja. U izvorima iz druge polovine XIV vijeka spominju se još kao sinovi Divoša Tihoradića knez Miloš tepčija Sladoje i Dobroslav. Kneza Vitana naslijedio je sin, knez Tihčin a ovog sin i župan Juraj Tihčinović. Nakon Jurjeve smrti njegovi su se nasljednici vojvode Vukmir i Vukašin počeli nazivati Zlatonosovićima.
Za porodicu Zlatonosović se smatra da potječu od usorske velikaške porodice Tihoradića, odnosno njezina ogranka Tihčinovića, a sam naziv Zlatonosovići možda je nastao od nadimka jednog od članova porodice. Zna se da je u drugoj polovini XIV vijeka jedna od sestara vojvode Hrvoja Vukčića-Hrvatinića bila udana za nepoznatoga člana roda Zlatonosovića. Vlađ i Stipan sudjelovali su u bitki na Kosovu ali su ih Osmanlije zarobili i odveli u Carigrad. Njihovi stričevići Vukmir i Vukašin uputili su potkraj 1402. dubrovačkoj vladi molbu da posreduje kod Visoke porte radi njihova oslobođenja, što su dubrovačke vlasti prihvatile ali se ne zna ishod posredovanja.
Vukmir i Vukašin su bila bliskim s kraljem Stjepanom Ostojom i vojvodom Sandaljem Hranićem te su se s njima urotili protiv kneza Pavla Radinovića, koji je podupirao Tvrtka II Kotromanića. Poslije su se pomirili s Tvrtkom II i pomogli mu da se vrati na prijestolje. Dubrovčani su se često obraćali Zlatonosovićima za potporu jer su oni uživali velik utjecaj na Tvrtka. Po smrti Vukmira naslov vojvode i posjede naslijedio je Vukašin. Zbog njegovog sve većeg oslanjanja na srpske despote, Stefana Lazarevića i Đurđa Brankovića, kralj Tvrtko II je raskinuo prijateljstvo s njima te je pokrenuo vojsku na njega. U bici koja je uslijedila Vukašin je poginuo te se njegovom smrću rod Zlatonosovića ugasio.
NAPOMENA: Sva imena koja su napisana u kurzivu tj. (italic) imaju svoje rodoslovne karte i mogu se naći na njima.
Time se vide sve bračne konekcije između velikaša Bosne i ostalih srednjovjekovnih zemalja Balkana.
Naravno, te monarhije; Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru, Sloveniju, Bugarsku ću postirati kad uskoro završim s Bosnom.
Iz perioda Bosanskog pašaluka zastupljeni su: Sokolovići, Ferhadpašići, Gradašćevići i Rizvanbegovići.
Radio sam na begovima Firdusima, koji su vezani uz Filipoviće (M. Filipović Tunjo), uz Šaćirbegoviće (M. Šaćirbey) i Pobriće (a tu je i naš veliki harmonikaš Omer Pobrić)... međutim još nikako nisam uspio provjeriti konekcije između svih njih.
SOKOLOVIĆ
Porodica Sokolović potječe iz istoimenoga sela u Podrinju kod Višegrada, mada su porodice iz prvoga krila imali zemlju i kod Rudog. U uzlaznoj liniji u drugom koljenu sve četiri krila Sokolovića imaju istog pretka ali mu se ne zna ime. Imena se ne znaju ni prvoj dvojici starijih stričeva (amidža), a poznata su imena samo Mahmedpašinog i Ferhadpašinog oca.
Veliki vezir Mehmed-paša nije bio prvi osmanski velikaš iz roda Sokolovića čiji su različiti ogranci živjeli na prostoru od Glasinca do Drine i Lima. Prvo krilo Sokolovića čine Deli Divana Husrev-paša i njegov brat Lala Karamustafa, koji potječu iz Rudog. Prvi koji je iz roda Sokolovića napravio karijeru u Carstvu bio je Deli Divana Husrev-paša. On je 1516. imenovan za namjesnika u Konji, a zatim je bio beglerbeg Dijarbekira, Damask, Alepa i Rumelije. Uz to je osvajač Kipra i Gruzije. 1535. je na položaju egipatskog valije, kad je imenovan za zamjenika velikog vezira. Zbog dvorskih spletki nije uspio postati veliki vezir, a umro je 1580.
Deli Divana Husrev-paša imao je dva sina: Kurdbega, koji je umro 1572. na položaju sandžakbega u Nigdu, jugoistočno od Ankare i Mustafagu, koji je živio na zijametu u Bosni, jer je ukopan u Šetićima kod Rogatice, gdje mu je mezar i danas. Sin Kurdbega bio je Husrev-paša koji je ujedno bio i zadnji veliki vezir Bošnjak i ostao je upamćen u turskim analima i kao pjesnik.
Drugi brat Lala Karamustafa dobio je nadimak Lala jer je to titula učitelja sultanovog sina koji je predviđen za budućeg sultana. Karamustafa i Mehmed-paša su istovremeno po naredbi Deli Divane Husrefpaše pokupljeni u devširmi i stigli u Tursku. Karamustafa je bio zamjenik velikoga vezira i sandžakbeg Bosne i oženio je Humu, sestru sultana Selima II s kojom je imao sina Kara Osmanhana. Osmanhan je bio sandžakbeg Bosne i vezir s tri tuga.
Drugo krilo čine također dva brata: Mustafa Mustaj-beg „Crni Soko“ i Lala Sofi Mehmed-paša. Mustaj-beg „Crni Soko“ je zauzeo Bosansku Krupu i Bosanski Novi i pripojio ih Bosanskom sandžaku. Bio je vezir s tri tuga, a i sandžakbeg Bosne i Budima, gdje je i ubijen. Njegov brat Lala Sofi Mehmed-paša bio je sandžakbeg Bosne, zatim je janjičarski aga, da bi kasnije u dva navrata bio veliki vezir. Umro je 14. 5. 1606.
Trećem krilu je otac Džemaludin Sinan-beg koji je imao svoj odžak u Sokolovićima. Njegovi sinovi su: budući veliki vezir Mehemed-paša, Alija, i kći Šemsa. O Aliji se ništa ne zna. Sestra Šemsa se udala za Sinanbega Bajramagića Boljanića, sandžakbega Bosne s kojim je imala sina Huseinpašu, beglerbega Bosne.
Četvrtom krilu otac je Rustem-beg koji je imao tri sina i jednu kćerku. Najstariji sin bio je Ferhad-paša Sokolović, pa sestra kojoj se ne zna ime i mlađi sinovi Derviš i Alija. Za sestru se zna da je bila udata za silahdara Džaferbega, a njihov je sin jedan od najvećih turskih historičara Ibrahim Pečevija. Derviš je bio kapudanpaša i veliki vezir 1607. i poginuo je u ratu protiv Perzije, a Alija je bio sandžakbeg u Kliškom sandžaku.
VELIKI VEZIR MEHMED-PAŠA SOKOLOVIĆ
Mehmed-paša Sokolović Tavil (Visoki) je rođen 01. 11. 1505. a ubijen 19. 11. 1578. jedan je od najvećih vojskovođa i političara bosanskog porijekla.
Rodio se u selu Sokolovići pored Višegrada kao dijete pravoslavnih roditelja. Sa šest godina, Sokolović je putem devširme odveden u Istanbul da se obrazuje za osmansku vojsku. Podvrgnut je vojničkoj disciplini u osmanskoj vojnoj akademiji u Istanbulu. Istakao se u ratovima s Ugarskom i Austrijom 1526/33. U vrijeme sultana Sulejmana II Kanunija, Mehmed-paša Sokolović obavlja razne dužnosti u carskom saraju. Već 1543. bio je kapidžibaša (zapovjednik dvorske straže), a 1546. biva unaprijeđen u kapundan-pašu. Za dalje ratne zasluge, posebno na istoku i u perzijskom ratu dobiva položaj 3. vezira 1555. Diplomatski i vojni uspjesi otvorili su put Mehmedpaši ka položaju prvog činovnika Carstva 28. 6. 1565. Nakon smrti Sulejmana II Kanunija pod opsjednutim Sigetom 6. 9. 1566. janjičari na juriš zauzimaju Siget tri dana kasnije. Mehmed-paša je u međuvremenu, a uz pomoć carskog štitonoše Džafer-bega i pisara Feriduna, pune tri sedmice čuvao tajnu od vojske i carskih dostojanstvenika smrt sultana. Vrativši se u Istanbul smirio je vojnu pobunu i čvrsto je držao vojnu snagu Carstva. A i kasnije punih trinaest godina bio je u Carstvu jedan od najsnažnijih administratora Carstva.
Mehmed-paša je podizao brojne zadužbine i vakufe širom Carstva, a u svome rodnom selu Sokolovićima kod Rudog izgradio je džamiju. Podigao je nekoliko mostova u Bosni i jedan u Crnoj Gori, a to su: most na Drini u Višegradu, Arslanagića most u Trebinju, Vezirov most u Podgorici, most na ušću Žepe u Drinu, i Kozja ćuprija u Sarajevu. Od jedne razrušene crkve u Kadirgi u Istanbulu, napravio je džamiju, a širom Imperije na mnogo mjesta sagradio je mnoga djela: džamije, medrese, šadrvane, imarete, hanove, česme, mostove, hamame itd. U svom rodnom selu, Mehmed-paša je još kao mlad dvorjanin sagradio džamiju, mekteb, musafirhanu, imaret, vodovod i česmu. Od svega toga, na njega podsjeća još jedino njegova česma. Sokolović se, međutim, svom rodnom kraju odužio tek kad se vinuo do najvećih državnih funkcija i postao veliki vezir Porte. Kao uvod u najznačajnije arhitektonsko djelo, most na Drini u Višegradu na desnoj obali Drine 1566. pominje se kako je izgrađen njegov karavan saraj, za kojeg Evlija Čelebija svjedoči da je „velik kao tvrđava“ i „da može primiti do deset hiljada konja“, „da ima kupatilo i česme s tekućom vodom i tri stotine dućana“. Nema podataka da je Mehmed -paša Sokolović gradio kršćanske objekte po Bosni, jer se o tom nije vodila evidencija. Međutim, ono što se sigurno zna da je utjecao na odluku osmanske države na obnovi Pećke patrijaršije 1557. na čije je mjesto doveden Makarije koji je inače u srpskoj historiografiji pogrešno proglašen Mehmedpašinim bratom. Sigurno je da je Mehmed-paša, kao član vezirskog vijeća utjecao prilikom donošenja odluke da se obnovi Pećka patrijaršija, ali srodstvo s Makarijem nije dokazano. Najveći od svih osmanskih velikih vezira, Mehmed-paša Sokolović se na funkciji velikog vezira za vrijeme vladavine tri sultana, zadržao 14 godina, 3 mjeseca i 15 dana, sahranjen je u turbetu u haremu Ejup-džamije u Carigradu.
BEGLERBEG FERHAD-PAŠA SOKOLOVIĆ
Gazi Ferhad-paša Sokolović je bio graditelj i utemeljivač starog grada Banjaluke ili Donjeg Šehera. Bio je bratić vezira Mehmedpaše Sokolovića. Ferhad-paša je bio kliški sandžakbeg, pa prvi beglerbeg, a onda i paša 1573. je prenio sjedište bosanskog pašaluka iz Travnika u Banjaluku koje je ostalo u Banjaluci sve do 1639. Ferhad-paša je imao mnoge zadužbine od kojih je najznačajnija Ferhadija džamija s kojom je i utemeljen Donji Šeher.
Ferhad-paša je 22. 9. 1575. pobijedio vojsku habsburškog generala Herberta VIII Auersperga u bitci na rijeci Radonji, zarobio je njegovog sina Wolfa von Engelbrechta i ponudio ga osloboditi uz otkup. Engelbrechtova mati, Maria Christina Frein von Spaur-Valör platila je trideset hiljada dukata otkupa i po historičaru Pečeviji od tih para je Ferhad-paša 1579. izgradio jednu od najljepših džamija u Bosni.
Ferhad-paša je ubrzano izgrađivao Banjaluku, pa je u periodu 1579.-1587, između rijeke Vrbasa i potoka Crkvene podigao dvjesto šesnaest javnih građevina, a među njima su najpoznatije karavan-saraj, hambari za žito, nova čaršija s oko dvjesto zanatskih i trgovačkih dućana. Ostavio je iza sebe još znamenitih javnih objekata u krajevima gdje je dopirala njegova vlast, kao naprimjer: džamija u tvrđavi Zemunik kod Zadra, mekteb u tvrđavi Vrani kod Zadra, hamam u Kostajnici, hanovi u Livnu, Ravnom, Dobrunu, Kratovu, Svinjaru, itd. Kao kliški sandžakbeg osvojio je Cazin i Bužim i pripojio ih Bosni.
Vladao je kao zadnji sandžakbeg a prvi beglerbeg (paša) Bosne. Prvi put je to bio 1574/78., a potom biva premješten u sandžak Budim da bi se ponovo vratio u Bosnu kao paša od i četvrti vezir. Zatim biva opet premješten za namjesnika u Budimu gdje ga ubija njegov sluga, derviš. Tijelo mu je preneseno u Banjaluku da bi ga prema njegovoj želji, sahranili kraj njegove džamije. Njegov mlađi brat Derviš bio je doživotni kapudanpaša i veliki vezir koji je ubrzo ubijen.
Bilo je vrlo teško opstati na osmanskom dvoru jer su vječno trajale spletke između njih i dinastije Ćuprilića pa nije nikakvo čudo što se uspješni Sokolovići nisu i pored svega uspjeli duže održati na svojim pozicijama.
FERHADPAŠIĆ-SOKOLOVIĆ
Ferhad-paša je imao više djece i neka su umrla prije 1574., dok je još kao kliški sandžakbeg imao sjedište u Livnu.
Nadživjeli su ga sinovi Sulejman-beg, Husein-beg, Murat-beg, Mehmed-beg i oni čine zasebnu dinastiju
jer su za razliku od svojih rođaka Sokolovića koji su bili uglavnom u Istanbulu – oni bili u Bosanskom pašaluku.
Najstariji sin Sulejman-beg je bio zapovjednik u današnjoj Hrvatskoj; u Novigradu, Nadinu, a 1645. je kapetan Nadinske kapetanije.
Drugi sin Husein-beg je živio u Banjaluci, gdje je 1614. obnovio očev most na Vrbasu. Bio je zaim Tinja, Gorice, Hrašćana i Prkosa. Imao je kćerku Ajšu koja je bila udana u mjestu Čajniče.
Treći sin je bio Murat-beg koji je bio zaim u nahiji (Bosanski) Kobaš, a njegov sin Ali-beg je imao kćerku koju je udao za Jusufa Filipovića.
Četvrti sin Mehmed-beg je živio u Banjaluci, gdje je od 1660. bio upravitelj imareta koji je u gradu otvorio njegov otac. Sin Mehmedbega je Mustafa-paša koji je bio defterdar-ćehaja, pa alajbeg te kapetan stare tvrđave u Banjaluci i muteselim. Istakavši se u ratovima protiv Austrije imenovan je za pašu u Tripoliju, a 1708. je vezir u Bosni. Umro je u Banjaluci 1709., gdje je u mahali između Novoselije i Gornjeg Šehera dao izgraditi džamiju, uz koju su pokopani on i njegov sin. Niže od džamije sagradio je most preko Vrbasa. Na položaju kapetana Banjalučke kapetanije naslijedio ga je sin Mehmed-beg. On je od 1704. bio zapovjednik stare tvrđave, a 1717/18. radio je na proširenju i učvršćenju banjalučke tvrđave koja će kasnije postati poznate pod imenom Kastel. Krajem septembra 1736. napustio je Banjaluku uputivši se s 80 vojnika u rat protiv Rusije. Nakon toga o njemu se više ništa ne zna, a ne spominje se ni kao učesnik boja pod Banjalukom 1737. te se može zaključiti da je umro čime je izumro taj rod.
GRADAŠČEVIĆ
Razvoj Gradačca vezan je u potpunosti za begovsku Porodica kapetâna Gradaščevića. Postoji nekoliko teorija o njihovom porijeklu, ali ni jedna nije historijski dokazana. Prva je da su dio starog bosanskog plemstva od prije vremena Turaka, a druga da su porijeklom iz Mađarske gdje su se obogatili, dok treća teorija tvrdi da su svoje veliko bogatstvo stekli ubirući poreze od kojih su dio zadržavali za sebe. Prvi u povijesti upamćen i zapisan kapetan Gradačca bio je Ćoso Ahmed koji je živio početkom XVIII vijeka, a poznat iz bošnjačkih narodnih pjesama. Njega je (pošto je zvanje kapetana bilo nasljedno) naslijedio sin Mehmed I 1730. koji je ostao na tom mjestu do smrti. Sljedeći kapetan bio je Mehmed II za kojega se zna da je bio aga. Godine 1765. sagrađena je tvrđava Gradačac i popravljeni su gradovi Sokol i Srebrenik.
Kao kapetan bio je aga prvog džemata konjanika, a pred kraj života postao je beg i zaim. Njegov sin i nasljednik Osman-beg proširivao je Gradačac od početka svoje vlasti sve do 1808, a na jednoj od tri kapije iz 1806. dao je uklesati svoj lik. Osim kapije izgradio je i medresu. U toku I srpskoga ustanka sudjelovao je u boju na Mišaru. U Modriči je obnovio Bijelu džamiju i izgradio han i džamiju, a u Gračanici je digao džamiju, medresu i pred njom česmu.
Osman-beg je bio oženjen Gruzijkom i imao je šest sinova: Murata, Osmanpašu, Muharema, Huseina, Ibrahima i Bećira. Iste kad je on umro, 1812. umro je i njegov sin Ibrahimbeg. Doduše, samo Safvet-beg Bašagić spominje Muharembega i Ibrahimbega, pa je njihovo postojanje upitno jer nigdje nema drugih izvora o njima dvojici. Osman-paša je od 1813. paša, a u Istanbulu je imao čast mirimirana (beglerbega) pa je postavljen za muhafiza tvrđave, ali je smijenjen i umro je u Gradačcu 13. 1. 1834. Njegov sin Mahmud-beg bio je oženjen Mejromom, sestrom Fadilpaše Šerifovića, a imao je i kćerku Nuriju koja je bila udata za Šerifovićevog sina Mustafu Hajrudinbega i s njim imala sinove Sadikbega i Fadilbega. Za Bećirbega se zna samo da je umro 1847. Osmana (kapetana) naslijedio je Murat 6. 12. 1812. S bratom Osmanbegom sudjelovao je u vojsci bosanskog vezira Ali-paše Derendlije u ugušenju I srpskog ustanka. Murat, kapetan završio je građenje gradačačke tvrđave.
On je izgradio medrese u Gračanici i Gradačcu i ostavio je vakuf za održavanje medresa. Bio je vrlo obrazovana osoba, posjedovao je i knjižnicu koju je također uvakufio. Otrovan je u Travniku 1821. po naredbi Đelaludinpaše, a sahranjen kraj Alibegove džamije.
VEZIR HUSEIN-KAPETAN GRADAŠČEVIĆ
Husein-beg Gradaščević je rođen 1902. i od majke Gruzijke i privatnih učitelja stekao solidnu vjersku naobrazbu, a arapsku kaligrafiju je naučio od Mule Mestvice (Divoševića) iz Sarajeva za njegova službovanja 1818/19. u Gradačcu.
Husein-beg Gradaščević je zadnji kapetan Gradačca. Kada je bosanski valija Seid Ali Dželal-paša 1821. pogubio Murat-bega, kapetan Gradačačke kapetanije postaje Husein-beg. U narodu nazvan „Zmaj od Bosne“, sagradio je 1826. džamiju Husejniju i Sahat kulu 1824. Poznato je da je kršćansku raju pazio bolje nego i jedan drugi kapetan u njegovo doba. 1823. izgradio je prvu katoličku školu u Bosni, a nešto kasnije i katoličku crkvu i župni stan.
U prvoj pol. 1828. pomagao je bosanskom veziru Abdurahim-paši pri novačenju vojske za rat koji je Porta objavila Rusiji. Na vezirov poziv uputio se 8. 6. u Sarajevo na vijećanje bosanskih ajana. Potkraj juna dobio je naredbu da podigne svoje čete za pokret. Stigao je prije nego što je u sarajevskom taboru 20. 6. izbila pobuna nakon koje je Abdurahim-paša povučen iz Bosne. Suočivši se s pobunom, vratio se u Gradačac. Godine 1829. slao je na pregovore u Peštu I. Starčevića, a 1830. se angažirao u sukobu između braće Fidahića na strani zvorničkoga kapetana Mahmud-paše, koji je naginjao protivnicima Porte i sultanovih reformi, a protiv Ali-paše kojem je sultan za zasluge 1829. dodijelio Zvorničku kapetaniju. Nakon neuspjeha Turske u rusko-turskom ratu 1828-29. bosanski se begovat stao odlučnije protiviti reformama sultana Mahmuda I Potkraj 1830. u Gradaščevića konaku održan je inicijativni sastanak posavskih prvaka. Tada je odlučeno da se organizira sastanak bosanskih ajana u Tuzli, koji je održan od 20. 1. – 5. 2. 1831. Odlučeno je da se od Porte zahtijeva opoziv povlastica danih Kneževini Srbiji, obustava uvođenja nove regularne vojske (nizam), ukidanje namjesničkog mjesta u Bosni, dopuštenje da Bosanci sami sebi biraju poglavare iz svoje sredine te da se Porta zadovolji godišnjim porezom od 4000 kesa dukata. Za vođu autonomaškog pokreta, u slučaju da to ne pristane biti bosanski valija, predložen je Gradaščević. Protiv toga bila su braća Sulejmanpašići te hercegovački prvaci, gatački ajan Smail-aga Čengić i stolački ajan Aliaga Rizvanbegović. Nakon sastanka, u Bosni je Gradaščević je s pristašama otpočeo novačenje vojnika i već 26. 3. 1831. osvojio je vezirsko sjedište Travnik, gdje je 29. 3. održan opći sabor. Krajem maja 1831. krenula je njegova vojska iz Busovače u pomoć skadarskom Mustafa-paši Bušatliji i 18. 6. porazila sultanovu vojsku kraj Štimja na Kosovu. Nakon te pobjede uputio je izaslanstvo velikom veziru Mehmed Rešid-paši koji je formalno prihvatio zahtjeve Bosanaca za autonomijom i zadržavanjem starih prava, pa se bosanska vojska počela vraćati u Bosnu. Tad je Zmaj sazvao sabor u Sarajevu te je 12. 9. 1831. proglašena autonomija Bosne i potvrđen izbor vojnih zapovjednika, koji su u augustu proglasili Gradaščevića valijom Bosne s rangom vezira i činom paše. Porta taj izbor nikada nije potvrdila, a Husein-kapetan se od tada potpisivao kao Husein-paša ili Vitez od Bosne. Nakon izbora formirao je Divan i postavio službenike jer je gotovo sva Bosna priznala njegovu vlast. U jesen 1831. tražio je od sultana da BiH postane nasljedna kneževina po uzoru na Srbiju i uzalud nastojao svoja politička gledišta razjasniti velikom veziru, koji ga je pismom od 9. 2. 1832. pozvao na bezuvjetnu predaju i pokornost sultanu, zapovjedivši mu da svoje vojnike uključi u redovitu sultanovu vojsku. Nakon što je to odbio, sultan ga je potkraj travnja proglasio odmetnikom i na njega odlučio poslati vojsku i novog vezira Mahmud Hamdi-paše. U sukobima s nadmoćnijom sultanovom vojskom Gradaščevićeve pristaše počele su trpjeti poraze, a on sâm poražen na Palama 29. 5. i na Zlom Stupu 4. 6. Potom se povukao u Gradačac, gdje je primio vijest da se s porodica i pratnjom može preseliti na područje pod vlašću austrijskog cara. Savu kraj Županje prešao je 16. 6., a tamošnje su ga vlasti 18. 6. uputile u karantenu u Brod na Savi. Za boravište mu je određen Osijek u kojem se zadržao od 5. 7. do 4. 10. Naposljetku je odlučio poći sultanu koji mu je obećao pomilovanje. U Zemunu mu je 8. 10. pročitan ferman kojim mu se poklanja život a oduzimaju časti i imovina. U Beograd je prešao 13. 10. i ondje zbog bolesti ostao do decembra 1832. kada je pošao u Carigrad, gdje mu je obećan visoki vojni položaj i čin ako prihvati sultanove reforme. Nakon što je i to odbio, osuđen je na progonstvo ali tamo nije otišao, jer je umro pod nerazjašnjenim okolnostima. Pokopan je na groblju na Ejubu.
Bio je oženjen od 1820. Hanifom, kćerkom derventskog kapetana Mustafebega, a iza njega je ostao sin Mehmed-beg i kći Šefika bez djece. Iza Zmaja od Bosne između ostaloga ostale su poznate i izjave: „Boga se bojim malo, sultana nimalo, a vezira – ko dorata svoga.“ A 1831. u razgovoru s beglerbegom, kada mu je ovaj rekao: „Nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjaka, Huseine. Gineš za državu koja nikad nije postojala niti će.“ Husein-kapetan mu je vizionarski odgovorio:
„IMA BOSNE, BEGLERBEŽE I BOŠNJAKA U NJOJ! BILI SU PRIJE VAS I AKO BOG DA, BIT ĆE I POSLIJE VAS!“
RIZVANBEGOVIĆ
Porodica Rizvanbegović iz Stoca je preko stotinu i dvadeset godina upravljala Vidoškom kapetanijom, a njen zadnji kapetan Ali-beg je najzaslužniji za administrativni i privredni razvoj istočne Hercegovine.
Porodica Rizvanbegovića, imala je posjede u Stocu, Mostaru, Blagaju na Buni i u Hutovu, a njen prvak Ali-paša bio je najznačajnija ličnost Hercegovine u XIX vijeku. Ova Porodica dala je stolačkoj kapetaniji nekoliko kapetana i funkcionera koji su utjecali na razvoj Hercegovine. Vrlo važno mjesto u historiji Hercegovine ovog perioda zauzima odnos među najuglednijim hercegovačkim porodicama koje se zadržavaju na kapetanskim položajima i imaju vodeću privrednu i političku ulogu: Čengići, Resulbegovići, Šarići, Redžepašići i Gavran kapetani.
U borbi za prestiž u stolačkoj kapetaniji Rizvanbegovići su uspjeli sačuvati stolačku regiju, što im je pomoglo da izađu kao pobjednici u borbi za vlast sa Šarićima. Nakon borbi unutar porodice Rizvanbegovića, krajem prvog desetljeća XIX vijeka, godine 1813. za kapetana i muselima stolačkog dolazi Aliaga Rizvanbegović.
Prvi poznatiji Rizvanbegović je zamjenik kapetana Stoca; Osman-beg koji se pominje 1729. On je došao na čelo kapetanije u borbi s porodicom Šarić koji su ranije davali kapetane. Nije pouzdano da li je drugi kapetan iz te loze Osmanov sin: Mustafa kapetan ili jedan od mnogobrojnih u rodu Rizvanbegovića.
Ali se zato sa sigurnošću zna da je njega naslijedio sin Mehmed Hadžikapetan Zulfikar koji se ženio dva puta, oba puta s kćerima sarajevskog kapetana Mehmedbega Babića. Prvoj ženi nije upamćeno ime, a druga je Malikhana, a s njom se vjenčao 27. 6. 1782. Iz prvog braka imao je sinove: Mustajbega koji je bio kapetan, ali je zahvaljujući spletkama porodice Šarić zbačen i protjeran i, Hadži Mehmedbega koji je bio kapetan u Hutovu.
Prvi sin iz drugoga braka je Omerbeg, inače muteselim Stoca, koji je za zasluge u slamanju I srpskoga ustanka postao paša 1814. ali je kao silnik po fermanu pogubljen u Beogradu 1818. Drugi sin Aliaga, će postati vezir, a treći je Halil.
Znajući narav svojih sinova Zulfikar se za života odrekao zvanja kapetana i to zvanje prenio na Mustajbega, a između sinova podijelio svoje ogromno imanje. Po progonu Mustajbega (Porodica Šarić je posvađala braću od dvije majke) na čelo Stoca dolazi Aliaga. On i Hadži Mehmed-beg bili su krvni neprijatelji, pa 1831. stariji polubrat podržava Husein-kapetana Gradaščevića.
Kad u borbama za autonomiju Bosne dolazi do opsade Stoca, Aliaga uspijeva odbraniti grad, ali u tim bitkama gine njegov stariji polubrat. Na preporuku bosanskog vezira 1831. Ali Namikpaše, Ali-beg prvo postaje zamjenik vezira u Bosni, a po
slamanju Husein-kapetana postaje vezir Hercegovine kao Ali-paša Rizvanbegović-Stočević.
VEZIR ALI-PAŠA RIZVANBEGOVIĆ-STOČEVIĆ
Ali-paša Rizvanbegović-Stočević; vodio je bitke u Bosni, sudjelovao je u boju protiv Ibrahima, egipatskog paše, a zajedno sa Smailagom Čengićem 1836. potukao je crnogorsku vojsku na Grahovu.
Učinio je, doduše na feudalan način, mnogo za razvoj zaostale privrede u Hercegovini: raja je kulučila izvodeći melioracije, uveo je uzgajanje duhana, vinove loze, kajsija, maslina, badema, breskvi, šipka i riže.
Nakon što je svojoj vlasti podčinio Resno, Gabelu, Dubrave i Žitomisliće, Aliaga je postao najmoćniji i najbogatiji muselim u Hercegovini. Kao većina bosanskih spahija i on se suprotstavio kaznenoj ekspediciji Omerpaše Latasa. Rijedak je bio položaj vezira u Osmanskoj carevini kao što je bio položaj Alipaše Rizvanbegovića.
Porta je odstupila od uobičajenog pravila i imenovala ga vezirom u njegovoj Hercegovini, praveći izuzetak i presedan. Time je podcrtana naklonost prema njemu i naglašene njegove zasluge za Carstvo. Vremenom je ta naklonost slabila, jer bh plemstvo nije shvatilo reforme, pa ni sam Ali-paša Rizvanbegović. Dana 10. 2. 1851., ulaskom Mehmeda Skenderbega u Mostar, označen je kraj Alipaše. Kada je Porta reformama počela dovoditi činovnike Osmanlije da upravljaju Bosnom umjesto domaćih ljudi, Ali-paša je izjavio da se „Bosnom ne može upravljati bez Bošnjaka“.
Po Latasovoj naredbi organizirano je 1851. ubojstvo Alipaše u selu Dobrina kod Banjaluke, a njegova smrt proglašena je nesretnim slučajem. Nakon pogibije Alipaše Hercegovina je ponovo pripojena Bosni.
Benjaminsky wrote: ↑20/08/2022 09:11
Kao što je uočljivo; rodoslovne karte Gradaščevića i Rizvanbegovića su nedovršene jer nedostaju mnogi podaci (godine rođenja, smrti, vjenčanja itd.).
ZATO MOLIM SVE ONE KOJI ZNAJU NEŠTO VIŠE O TIM OBITELJIMA DA MI POŠALJU PODATKE ZA KOJE ZNAJU DA SU TAČNI.
Naravno, uz te podatke je poželjno da se zna njihov izvor, tj. naziv knjige, ime autora i izdavač.
Glupo zvuci, ali eto, makar za Rizvanbegovice mozes otici, pokucat, popit kafu, i popricat sa njima. Vjerujem da ce rado pomoci kad kazes sta radis. Doduse ne znam gdje si
Ovim je bar donekle obrađena srednjovjekovna Bosna i plemstvo u njoj. Međutim, susjedne države su imale utjecaj na razvoj Bosne te su i one uvrštene. Prva od njih Hrvatska. Prije postojanja Bosne kao državne cjeline Hrvatska je imala svoju državu koja je trajala od IX. do XI. st. U početku je bila kneževina, a kasnije kraljevina.
K N E Ž E V I N A
H R V A T S K A
PORGA
Porga (ili Borko) je ime kneza Hrvata kojega spominje Vizantijaijski car Konstantin VII Porfirogenet u De administrando imperio. Za njega se kaže da je vladar u čije su doba Hrvati primili kršćanstvo. U navedenom djelu vizantijskog cara spominju se tadašnje županije: Hlebiana, Tzenzena, Emota, Pleba, Pesenta, Parathalassia, Brebere, Nona, Tnena, Sidraga, Nina, a ban posjeduje Kribasan, Litzan i Goutzesku. Dakle, u Porginoj vlasti bili su krajevi između Zrmanje i Cetine sa zaleđem, te Krbava, Lika i Gacka.
VIŠESLAV
Za kneza Višeslava se zna da je vladao dalmatinsko-hrvatskom kneževinom koju su Franci namjeravali osvojiti budući da su već pokorili Avare. Međutim, imajući podršku rimskoga pape Lava III i vizantijskog cara Konstantina VI. Franci žele imati i Hrvatsku. Zato je franački markgrof Erich, gospodar Istre, Furlanske i drugih zemalja, krenuo sa svojom vojskom na dalmatinsko-hrvatsku kneževinu, te 799. stigao do Trsata kraj Rijeke. U početku je Višeslav imao uspjeha i markgrof Istre, Erich, gine 799. Ali kasnije Franci osvajaju kneževinu i zna se da je knez Višeslav mrtav 803. godine. Višeslav je najpoznatiji po krstionici koja je pronađena u Ninu.
VOJNOMIR
Vojnimir je bio knez Panonske Hrvatske. Poslije pobjede franačkog kralja Karla I Velikog nad Avarima, odrekao se avarskog kana i priklonio se Karlu. U daljim ratovanjima prodro je u avarsku teritoriju do Dunava i Tise što je uvjetovalo pad drugog avarskog kanata i proširila franačke države.
BORNA
Knez Borna je bio knez Dalmatinske Hrvatske, koja se prostirala na području Dalmacije i Liburnije, te knez Guduščana (knez Gačana prema tradicionalnoj historiografiji), a vladao je otprilike od 810. do 821. Prilikom pobune protiv Franaka Borna se nije pridružio knezu Panonske Hrvatske Ljudevitu jer mu je bila potreba franačka zaštita pred Vizantijaijom. U sukobu s Ljudevitom na Kupi 819., Gačani mijenjaju stranu, napuštaju Bornu i prilaze Ljudevitu, a u takvoj opasnoj situaciji Bornu spašava njegova straža. Na povratku iz bitke, Borna ponovno uspijeva pokoriti Gačane i učvrstiti vlast. Godine 820. Borna prvo šalje izaslanstvo, a onda i odlazi caru na vijećanje o budućim koracima protiv Ljudevita. Sukobi s Ljudevitom Posavskim se nastavljaju sve do 821. kad Borna umire.
LJUDEVIT POSAVSKI
U doba kad je cara Karla Velikog 814. naslijedio Ludovik I Pobožni u Panonskoj Hrvatskoj vladao je knez Ljudevit. Kako Ludovik nije imao jaku vlast nad svojim plemstvom, furlanski markgrof Kadolah, provaljivao je i pustošio na području panonskih Slavena. Nakon bezuspješne žalbe Ludoviku 818. godine, a na poticaj Vizantijaije, Ljudevit diže ustanak protiv franačke vlasti. Pobunu protiv Borne vodio je Ljudevitov tast Dragomuž. Sukobi se nastavljaju sve do 822. kada je Ljudevit prisiljen na bijeg. No, borbe se i dalje nastavljaju i Ljudevit 819. tuče Franke.
Usprkos teškom porazu 819. Franci su i dalje napadali Ljudevita 820. i 821, ali ga nisu uspjeli svladati. Tek 822. se sklonio u Srb. Nedugo zatim Ljudevit je pobijedio dotičnog župana koji ga je naumio predati Francima, napušta Srb i sklanja se u Dalmatinsku Hrvatsku kod Bornina ujaka Ljudemisla, koji ga je kasnije na zahtjev Franaka dao podmuklo ubiti.
VLADISLAV
On je bio knez Dalmatinske Hrvatske od 821. do 835. Po Franačkom ljetopisu Vladislav je Bornin nećak (ili unuk). U to doba Vladislav je vazal franačkoga cara Ludovika I Pobožnog i to od 821. Neki izvori navode da ga je već 823. naslijedio Ljudemisl, Bornin ujak. U Katalogu knezova i kraljeva Dalmacije i Hrvatske spominje se Ljudemisl kao knez Dalmacije.
RATIMIR
Budući da se bugarska država počela širiti na zapad, car je prvog bugarskog carstva Omurtag, kao svoga vazala u Panonskoj Hrvatskoj postavio kneza Ratimira. Blizina Bugara nije odgovarala Francima te je kralj Ludovik 838. pokorio kneza Ratimira i taj dio postao opet dio Franačke.
MISLAV
Mislav na prijestolje dolazi oko 835. i odmah je zaratio s Mlečanima. Knez nije više stolovao u Ninu nego u Klisu. Dobrom organizacijom vojne snage na kopnu i moru, knez je Mislav ojačao hrvatsku kneževinu. Imao je velik broj pješaka i konjanika, a i malu flotu.
PRIBINA
Pribina je bio knez Panonske Hrvatske i franački vazal. Oko 840. je primio kršćanstvo. Od kralja Ludovika je dobio posjed kod Blatnog jezera i tamo izgradio svoje sjedište Blatograd. Vladao je između Mure, Dunava i Drave, Slavonije i Srijema. Poginuo je u sukobu s Moravljanima oko 861.
KOCELJ
Kocelj je kao knez Panonske Hrvatske vladao velikim područjem. Kao vjerni njemački vazal predvodio je Karlomanove jedinice, ali je u jednoj gorskoj bitci poginuo.
Knez Braslav
Braslav je posljednji knez Panonske Hrvatske i kao franački vazal branio je čitavu Panoniju od najezde Mađara 806. Vjerojatno je u borbi poginuo.
VLADISLAV
Mada se knez u Franačkom ljetopisu spominje, nije jasno je li bio Bornin nećak ili unuk, ali, zna se da je od 821. bio vazal franačkog kralja Ludovika I. Kraj njegove vladavine neki izvori navode 823. godinu mada se češće uzima 835.
MISLAV
Bio je vazal franačkog kralja Italije Lotara I. Prvi je naš knez koji se sukobio s Mlečanima, ali je i sklopio mir s duždom Petrom Tradenikom je 839.
TRPIMIR
Kneza Mislava naslijedio je oko 845. knez Trpimir. Iako je knez Trpimir priznavao vlast franačkog cara Lotara I, nastojao je vladati samostalno. Suvremenici spominju da je imao uređen dvor s dvorskim uredom i časnicima.
Budući da su napadi Arapa oslabili Bizant i Veneciju, knez se upustio 846. i 848. u rat protiv njih. Kad su između 854. i 860. Bugari napali Hrvatsku, Trpimir ju je uspješno obranio, a konačan udarac zadao im je u sjeveroistočnoj Bosni, gdje su tada graničile Hrvatska i Bugarska.
Trpimir je stolovao u Klisu i nazivao se „pomoću Božjom knez Hrvata“, što je prvi spomen hrvatskog imena u povijesnim izvorima. Svoju državu nazivao je „kraljevstvo ili država Hrvatska“.
Osobito je znamenita Trpimirova isprava na latinskom jeziku od 4. III 852., kojom je splitskoj nadbiskupiji potvrdio darovnicu svoga prethodnika Mislava, te joj je još darovao crkvu sv. Jurja u Putalju.
Potkraj Trpimirova vladanja 863. došlo je i do prvog rascijepa između rimskoga pape i carigradskog patrijarha.
KNEZ DOMAGOJ
Iako je knez Trpimir imao tri sina; Petra, Zdeslava i Muncimira, na hrvatsko prijestolje dolazi Domagoj, pripadnik druge obiteljske loze, kojoj se nasljedni zemljišni posjed nalazio negdje oko Knina.
To su nastojali iskoristiti Mlečani, te su 865. krenuli na Hrvatsku, ali Domagoj je uspio ugovoriti mir. Domagoj je učvrstio svoju vlast i pomogao je franačkom caru Ludoviku II Nijemcu da zauzme Bari 2. II 871. kojeg su držali Arapi. Domagojev boravak pod Barijem iskoristio je Bizant te je napao i pokorio Neretvane. Godine 872. Arapi su ponovo napadali vizantijske gradove u Dalmaciji, ali su im Hrvati i Neretvani vratili istom mjerom. Sukobi su bili tako žestoki da je papa Ivan VIII zamolio Domagoja da umiri svoje podanike, jer mu njihova gusarska nedjela „potamnjuju dobar glas“. Mlečani su Domagoja nazvali „najgorim knezom hrvatskim“.
U međuvremenu je Bizant pokušao s protjeranim Zdeslavom Trpimirovićem svrgnuti kneza Domagoja ali u tome nisu uspjeli. Knez Domagoj umro je 876. u vrijeme sedmogodišnjeg teškog rata u kojem su se Hrvati zauvijek oslobodili franačke vlasti.
ILJKO
Iljko je prema tradicionalnoj historiografiji bio Domagojev sin koji ga je naslijedio kao knez Hrvatske. Međutim, danas je jasno da je riječ o imaginarnom vladaru koji je stvoren kao plod krivog tumačenja latinskoga teksta u Dandolovoj kronici.
ZDESLAV
Zdeslav je bio knez Primorske Hrvatske od i pripadao je rodu Trpimirovića. Zdeslav se u doba Domagojeve vlasti sklonio u Carigrad kako bi se spasio, a dvije godine nakon Domagojeve smrti dospijeva na prijestolje uz pomoć Vizantijskog cara Vasilije I, postavši prvi hrvatski vladar kojeg je Bizant doveo na prijestolje.
Zna se da su gradovi Dalmacije plaćali Zdeslavu porez koji su dotada plaćali Bizantu. Bilo je to i vrijeme crkvenoga raskola, dok je carigradski patrijarh bio Focije, pa je približavanje Bizantu značilo i udaljavanje od pape. Zdeslava je 879. ubio Branimir.
BRANIMIR
Knez Branimir također nije pripadnik dinastije Trpimirovića. On se odmah po dolasku na vlast odijelio od Bizanta. To je uvjetovalo da je na blagdan Uzašašća Gospodnjega 21. V 879. papa Ivan VII blagoslovio Branimira, sav hrvatski narod i njegovu zemlju. Tim činom je papa priznao nezavisnost hrvatske države, što je u to doba predstavljalo međunarodno priznanje.
Mlečanima je smetala nezavisna Hrvatska pa su je pokušali ratom poraziti, ali su ih 887. godine Neretvani uništili kod Makarske i ubili dužda Petra Candiana. Nakon tog poraza Mlečani su morali plaćati godišnji danak Hrvatima i Neretvanima.
Budući da je Hrvatska pružila utočište Metodovim učenicima u crkvama Dalmatinske Hrvatske, pored latinskog jezika počeo se širiti slavenski crkveni jezik i glagoljica.
MUNCIMIR
Kneza Branimira naslijedio je najmlađi Trpimirov sin Muncimir. U svojim ispravama nazivao se „s Božjom pomoću knez Hrvata“.
Već u početku njegova vladanja došle su u sukob ninska biskupija i splitska nadbiskupija zbog tumačenja Trpimirove darovnice iz 852. Ninski biskup Adalfred tvrdio je da je knez Trpimir nadbiskupu Petru, samo dok on živi, darovao na uživanje crkvu sv. Jurja u Putalju, a ne splitskoj nadbiskupiji zauvijek. Ali na ročištu se pokazalo da je tvrdnja ninskog biskupa neispravna, pa je knez Muncimir ponovo potvrdio očevu darovnicu. U njegovo doba stižu Mađari u Panoniju.
KNEZ I KRALJ TOMISLAV
Kneza Muncimira naslijedio je oko 910. njegov sin Tomislav i postao je knezom Dalmatinske Hrvatske. Zahvaljujući njegovoj politici tada su se po prvi put spojili sjeverni i južni krajevi, od Drave do Jadrana u jedinstvenu hrvatsku državu. Ona se prostirala od Raše pa sve do Srijema, Drine i Zahumlja, a u njoj su bili i neretvanski otoci Vis, Brač i Hvar, te dalmatinski gradovi. Bizant je zbog bugarskih prijetnji sklopio savez s Tomislavom i zauzvrat mu je predao dalmatinske gradove.
Godine 924. Bugari su napali Srbiju i porazili župana Zahariju, koji je potom s mnogo Srba pobjegao u Hrvatsku, gdje su zahvaljujući Hrvatima i Tomislavu spasili.
Tomislav se prvi put 925. spominje kao kralj, u pismu pape Ivana X. Međutim, nigdje u hrvatskim historijskim izvorima ne postoji trag da je on okrunjen i gdje je to bilo. Naglo jačanje Hrvatske nije odgovaralo bugarskom caru Simeonu, pa je on 926. poslao jaku vojsku, koju je kralj Tomislav potukao.
Tomislav je imao u svojim rukama pored Dalmatinske i Panonske Hrvatske još i Bosnu sa Solima (Tuzla), sve otoke osim Mljeta i Korčule te Neretljansku oblast; a neizravno je bilo pod njim i Zahumlje, Travunija i Duklja.
TRPIMIR I
Vladao je od 928. ili kasnije, do otprilike 935. godine. Moguće da je mlađi brat kralja Tomislava. Hrvatska je za njegovo vrijeme vjerojatno više-manje ostala u istim granicama kao i za vrijeme kralja Tomislava.
DINASTIJA KREŠIMIROVIĆ
(Neki hrvatski povjesničari ovu dinastiju vode pod Trpimiroviće, a neki naglašavaju da su u pitanju Krešimirovići.)
KRALJ KREŠIMIR I
Najstariji je sin kralja Trpimira I Vladao je od 935. do 945. godine. Po Ljetopisu popa Dukljanina, njegov mlađi brat Petar je postao vojvodom Duklje. Krešimir I je imao sinove, starijeg Miroslava i mlađeg Mihajla Krešimira I Djed je Stjepana Držislava.
KRALJ MIROSLAV
Miroslav je bio stariji sin kralja Krešimira I, a vladao je od 945. do 949. godine. Tijekom njegova vladanja Hrvatska je stradala u građanskom ratu koji je vodio Miroslav protiv svog mlađeg brata Mihajla Krešimira. Građanski rat je iskoristio srpski veliki župan Časlav Klonimirović, koji je zavladao Bosnom sve do Vrbasa i južnom (Crvenom) Hrvatskom. Časlava je u tome podupiralo Bizantsko Carstvo, čiji je bio vazal, zbog težnje za obnovom vlasti nad hrvatskom obalom. Rat završava Miroslavovom smrću i preuzimanjem vlasti njegova brata Krešimira I uz pomoć bana Pribine 945. godine.
KRALJ KREŠIMIR I I KRALJICA JELENA SLAVNA
Nakon uspješnog kraljevanja Trpimira I i Krešimira I 945. kraljem postaje Miroslavov najstariji sin Krešimir I. Odmah na početku njegova vladanja ban Pribina izaziva unutarnje sukobe za prijestolje, koji će nakon velikih nereda završiti Miroslavovom pogibijom. Na prijestolje je tako godine 949. došao Mihajlo Krešimir I
Kralj je kasnije uspio donekle obnoviti hrvatsku moć. Ponovo je zavladao Bosnom, a vlast mu je u zemlji između Save i Drave ostala pod sigurnom kontrolom. Održavao je dobre odnose s dalmatinskim gradovima, posebno sa Zadrom. Tako je jednom prigodom darovao samostanu sv. Krševana selo Dikla, a njegova žena Jelena dala je sagraditi u Solinu dvije crkve. Crkva sv stjepana služila je kao grobnica kraljeva, a crkva sv. Marije kao krunidbena bazilika. Kraljica Jelena je također bila sahranjena 976. u crkvi sv. Marije. Krešimir I umro je oko 969. a naslijedio ga je njegov sin Stjepan Držislav.
KRALJ STJEPAN DRŽISLAV
Kralja Mihajla Krešimira I naslijedio je godine 969. njegov sin Stjepan Držislav koji je bio u prijateljskim odnosima s Bizantom i njegov saveznik u borbi protiv makedonskog carstva.
Makedonski car Samuilo uspio je za nekoliko godina proširiti svoju vlast na Bosnu, Srijem, Srbiju i srpsko Podunavlje, te na cijelo jadransko primorje južno od rijeke Cetine, osvojivši Duklju, Travunju, Zahumlje i neretvansku područje.
Dugi mir u X. stoljeću između Hrvata i Mlečana omogućio je razvoj trgovine na moru. Ali Mlečani koji su najviše profitirali tom trgovinom, nakon što su uspostavili dobre odnose s Bizantom i njemačko-rimskim carstvom, odlučili su prestati plaćati danak Hrvatima i Neretvanima, što je dovelo do novih sukoba na moru.
Kralj Stjepan Držislav umro je 997. a za sobom je ostavio tri sina; Svetoslava Suronju, Krešimira i Gojslava.
KRALJ SVETOSLAV SURONJA
Svetoslav Suronja je začetnik krila Svetoslavića. Najstariji je sin kralja Stjepana Držislava, brat Krešimirov (kasniji Krešimir II) i Gojslavov. Vladao je kratko, od 997. do 1000. godine, a skoro cijelo vrijeme je vodio borbu za vlast s braćom.
Njegov ga je otac još za života postavio za vojvodu i proglasio ga prijestolonasljednikom, s tim da je vlast trebao dijeliti s braćom. Ali nakon kraljeve smrti Svetoslav se nije pokorio očevoj želji i prisvojio je vlast u cijeloj Hrvatskoj.
Smjenu vlasti je iskoristio mletački dužd Petar I Orseolo da prekine plaćati danak koji su Mlečani već stotinu godina plaćali za prolaz prema Carigradu. Ubrzo su se Svetoslavova braća, Krešimir II i Gojslav, ujedinili kako bi uz pomoć Bugara svrgnuli Svetoslava Suronju. Bugari su rado pomogli svrgavanje kralja koji je bio saveznik njihova neprijatelja Bizanta, te je car Samuilo izvršio invaziju 998. Nakon toga Samuilo je osvojena područja dao na upravljanje braći Krešimiru II i Gojslavu, na što su se oni zavjetovali na savezništvo s Bugarskom umjesto s Bizantom.
U Trogiru koji je bio pod mletačkom vlašću, dogovorena je ženidba Stjepana, sina Krešimira II i Joscelle (Hicela), kćerkom dužda Petra I Orseola, Između ostalog dogovorili su i progonstvo Svetoslava i njegove obitelji koji su otišli u Veneciju. Nakon državnog udara u Veneciji, Svetoslav Suronja je prebjegao u Mađarsku, gdje je i preminuo.
Kada je 1020. kralj Krešimir II optužen za ubojstvo brata Gojslava, Svetoslavov sin Stjepan Svetoslavić je, uz podršku mađarskog kralja Stjepana I napao i osvojio Posavsku Hrvatsku i utemeljio Slavoniju koja će kasnije postati hrvatskom banovinom. Unuk Svetoslava Suronje, Dmitar Zvonimir, kasnije će 1074. postati hrvatskim kraljem.
KRALJ KREŠIMIR II
Krešimir II je osnivač krila Krešimirovića. On je bio srednji sin kralja Stjepana Držislava, a vladao je nakon svoga starijeg brata Svetoslava Suronje. Do 1020. suvladar mu je bio mlađi brat Gojslav.
Krešimir II i njegov brat i suvladar Gojslav cijelu su svoju vladavinu pokušali vratiti vlast nad dalmatinskim gradovima. Nakon propasti Prvog bugarskog carstva na diplomatsku intervenciju vizantijskog cara Vasilija I zaključen je mir s Venecijom koja je zadržala dalmatinske gradove, a Gojslav i Krešimir II prihvatili su biti Vizantijaijskim vazalnim kraljevima Hrvatske.
Venecija, Bizant i Kraljevina Ugarska iskoristili su situaciju i potpomogli Stjepana Svetoslavića, sina Svetoslava Suronje da 1027. iz Mađarske zauzme Posavsku Hrvatsku koja je od tada postala kneževinom Slavonijom i bila je u vlasti dinastije Svetoslavića.
Krešimir II je preminuo 1030. godine i najvjerojatnije je sahranjen u crkvi sv stjepana na Otoku u Solinu koja je tada bila kraljevski mauzolej.
KRALJ STJEPAN I
Stjepan I Krešimirović je vladao od 1030.-1058. godine. Za svoje vladavine vratio je upravu nad cijelom Bosnom i Dalmacijom, osim Zadra koji je potpao pod mletačku vlast.
Stjepan I se najprije posvetio obnovi hrvatske pomorske snage i već 1032. poslao je svoje brodove u pomoć bizantskoj mornarici u njihovom ratu protiv Arapa.
On je nominalno radio za Bizant i stolovao je u Zadru, ali je isposlovao da ostali gradovi dođu pod njegovu vlast. U Zadru je sa suprugom Marijom, darivao posjedima samostan sv. Krševana 1042.
Stjepan je potom provaljivao i ratovao po Ugarskoj, a na istok je proširio svoju vlast sve do Drine. Te prilike su iskoristili Mlečani kao povod za ponovno opsjedanje dalmatinskih gradova. Mletački dužd Dominik Contarini poveo je rat protiv Hrvatske u kojemu je 1050. uspio osvojiti i Zadar.
Za vrijeme Stjepanove vladavine u južnoj Italiji Robert Guiscard je osnovao nezavisnu normansku državu, što će kasnije imati utjecaja na hrvatske prilike za Petra Krešimira IV.
Stjepan I je vladao do 1058. kada vlast preuzima njegov stariji sin Petar Krešimir IV. Njegov mlađi sin je Gojslav I koji je bio otac kasnijeg kralja Stjepana I
KRALJ PETAR KREŠIMIR IV
Bizant koji je tada ratovao u Aziji s Turcima-Seldžucima, a u južnoj Italiji s Normanima, ustupio je kralju Krešimiru IV dalmatinske gradove i otoke.
Gradski su prihodi jačali Krešimirovu vlast, koju je on još više učvršćivao poticanjem razvoja hrvatskih gradova te osnivanjem brojnih samostana i darivanjem zemljišnih posjeda Crkvi.
Godine 1071. kod Manzikerta Turci-Seldžuci zadali su težak udarac Bizantu, pa su to pokušali ustankom iskoristiti Bugari i Dukljani, kojima su se pridružili i Hrvati. Bizant je uspio usprkos velikim neprilikama i nevoljama razbiti ustanak i nakon što su vrlo brzo pobijedili Bugare, odlučili su napasti i Krešimira IV. Tako je normanski knez Amiko I pristaša Bizanta, napao s mora, te je potkraj travnja i početkom svibnja 1074. opsjedao Rab ali bez uspjeha. Ali, nekako su uspjeli zarobiti kralja Krešimira IV pa je tako došlo do nagodbe po kojoj su gradovi Split, Trogir, Zadar, Biograd i Nin ustupljeni Normanima. Normane su već iduće godine protjerali Mlečani, kada je kralj Krešimir IV već bio mrtav.
Godine 1075. kralj Petar Krešimir IV pokopan je u crkvi sv stjepana, gdje su bile grobnice knezova i kraljeva hrvatskog roda. Budući da je Petar Krešimir IV imao samo kćer Nedu i kako mu braća nisu bila više živa, naslijedio ga je kralj Dmitar Zvonimir.
KRALJ SLAVAC
Slavac ili Slavić je prema nekim izvorima bio hrvatski kralj uzurpator nakon smrti hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. Historiografija je dokazala da Slavac nije živio 1074.-1075. nego je kasnije na prijelazu iz XI u XI stoljeće bio vladar hrvatskih Neretljana.
Po smrti kralja Petra Krešimira hrvatsko plemstvo se podijelilo u tri tabora. Dalmatinski gradovi i latinsko svećenstvo je željelo za kralja Krešimirova sinovca Stjepana I, kraljevski mađarski rođaci su htjeli Dmitra Zvonimira, a većina naroda, kojemu nije bilo poćudno što je pokojni kralj Petar Krešimir toliko ugađao latinskim žiteljima, župana Slavca. Narodna stranka je odnijela prevagu i hrvatskim kraljem postao je Slavac. U Hrvatskoj su nastali nemiri te su Slavčevi protivnici pozvali u pomoć Normane iz južne Italije. Slavac je pokušao otjerati Normane ali mu to nije uspjelo. Normani su ga pod knezom Amikom I zarobili i odveli u normansku Italiju gdje mu je nestao trag, a dalmatinskim gradovima su zavladali Normani.
KRALJ DMITAR ZVONIMIR
Nakon što je Dmitar Zvonimir prisegnuo da će biti vjeran podanik papi, poslanik Gebizon okrunio ga je u nedjelju 8. X. 1075. (ili 1076.) u Solinu, u crkvi sv. Petra i Mojsija kraljevskom krunom i predao mu druge znakove kraljevske vlasti i papinsku zastavu.
O Zvonimirovom podrijetlu ne zna se gotovo ništa. Najvjerojatnije je bio potomak kralja Svetoslava Suronje, dakle rođak kralja Petra Krešimira IV, iako ima povjesničara koji smatraju da nije bio Trpimirović nego pripadnik nekog od uglednih hrvatskih rodova odnosno plemena.
Kralj Dmitar Zvonimir stolovao je u Kninu, a kako za njegova vladanja nije bilo većih ratovanja, ojačao je razvitak gospodarstva i kulture. Naime redovnici su oko godine 1100. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Baščansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira.
Zvonimir je bio oženjen Jelenom, sestrom ugarskog kralja Ladislava. Imao je sina Radovana koji je mlad umro, pa su Hrvati na prijestolje doveli Stjepana I, sinovca kralja Krešimira IV. Osim njega imao je i kćer Klaudiju udatu za plemića iz plemena Lapčana.
Hrvatski narod dugo je pamtio mir koji je ostvario kralj Zvonimir, a sve do 1527. govorilo se na saboru u Cetinu, da je hrvatski narod za njegova vremena bio svoj na svome.
Hrvati su poslije Zvonimirove smrti na prijestolje doveli sinovca kralja Krešimira IV, Stjepana I.
KRALJ STJEPAN I
Kako mu je sin Radovan umro još za njegova života, kralja Zvonimira naslijedio je 1089. Stjepan I, i to zahvaljujući tada jačoj političkoj stranci.
Hrvatska se nakon Zvonimirove smrti podijelila u
dvije stranke: prva i jača stranka stala je uz Stjepana II, posljednjeg Trpimirovića i sinovca kralja Petra Krešimira IV, a druga stranka opredijelila se za kraljicu Jelenu, ženu kralja Zvonimira koja je svojatala hrvatsku krunu, jer po njoj navodno „nije bilo više nikoga od kraljevskog roda“.
Stjepan I je prije nego što je postao kralj živio u samostanu sv stjepana kod Splita, u koji je došao kako bi miru dočekao svoje posljednje dane. Nakon povlačenja Stjepana I u samostan, za njega se više nije čulo sve do Zvonimirove smrti 1089, kada ga je hrvatski narod doslovno izvukao iz samostana, te ga proglasio i svečano okrunio za hrvatskog kralja.
Stjepan I nazivao se poput svojih prethodnika „Božjom milošću kralj Hrvata i Dalmatinaca“. Kralj Stjepan I vladao je samo dvije godine, i to kao razborit i odlučan vladar koji je uspješno riješio neke goruće probleme ondašnjeg hrvatskog političkog života.
Odmah nakon njegove smrti početkom godine 1091. nastali su veliki neredi u Hrvatskoj, pa je tako smrt posljednjeg Trpimirovića imala kobne posljedice za hrvatski narod i hrvatsku državu. Naime, žena kralja Zvonimira, Jelena, uspjela je uz pomoć svojih istomišljenika ostvariti svoju želju da hrvatskim vladarom postane njen brat, ugarski kralj Ladislav.
KRALJ PETAR SVAČIĆ (SNAČIĆ)
Kralj Petar kojeg je 1093. izabrao hrvatski narod, poznat je još kao Petar Svačič. Međutim nema nikakvih dokaza da je Petar bio član obiteljske loze Svačič, nego je to posljedica neosnovane tvrdnje iz druge polovine XIX. stoljeća.
Kralj Petar stolovao je u Kninu i uspio je nakratko ujediniti Hrvatsku sve do Drave, kada je protjerao Almoša, sinovca ugarskog kralja Ladislava I, koji je bio na vlasti u Slavoniji od 1091. do 1095.
Nakon smrti ugarskog kralja Ladislava I 1095. na njegovo prijestolje dolazi Ladislavov najstariji sinovac Koloman, koji je nakon pomirbe s papom Urbanom I krenuo u vojni pohod na Hrvatsku.
Potkraj travnja odnosno početkom svibnja 1097. godine na sjevernom podnožju Gvozda došlo je do velike bitke, u kojoj je kralj Petar izgubio život na bojištu, i tako ostao zapamćen kao posljednji hrvatski kralj. U spomen nesretnog hrvatskog junaka planina dotada nazivana Gvozd, naziva se Petrov gvozd odnosno Petrova gora.
Poslije Pacte Convente 1102. godine Hrvatska je potpala pod vlast Ugarske te su ugarski kraljevi bili i hrvatski. Tada su u Hrvatskoj dominirale dvije velikaške dinastije Šubići (kasnije Zrinski) i Frankopani. Osim njih za Bosnu su bitne još dinastije: Gorjanski, Kurjakovići, Babonići i Nelipčići.
DINASTIJA ŠUBIĆ
Knezovi su Šubići podrijetlom iz Bribirske županije. Najstarije prezime roda bilo je vjerojatno Bribiršćić, poslije Bribirski, a ime Šubići postaje ustaljeno od XIV stoljeća: prvi slučaj iz 1311, a učestalije od 40-ih godina XIV stoljeća. Članovi roda spominju se od druge polovine XI stoljeća kao bribirski župani i visoki dvorski dostojanstvenici na hrvatskome kraljevskom dvoru. Prema predaji zabilježenoj u XIV stoljeću, jedan od članova roda, Mrmonja,sudjelovao je prilikom izbora ugarskoga kralja Kolomana za kralja Hrvatske 1102.
Pouzdani rodoslov glavne kneževske grane obitelji moguće je pratiti od sredine XI stoljeća, kada je na njezinu čelu župan Bogdanac. Bogdančev sin i nasljednik Miroslav igrao je značajnu ulogu tijekom kratkotrajne Vizantijaijske vladavine u Hrvatskoj te prilikom ponovne uspostave kraljevske vlasti 1180. Početkom XII stoljeća član roda Vulčina obnašao je položaj trogirskoga kneza i splitskog načelnika. Miroslavov sin Grgur I podržavao je ugarskoga kralja Andriju I u borbama protiv kneza Domalda te je s bratom Stjepanom 1223. nagrađen Domaldovim zemljama na području od Krke do Zadra, čime je znatno povećan zemljišni posjed roda i podignut njegov ugled. Grgur je osigurao svoju prevlast unutar roda porazivši i ubivši 1223. svojega rođaka Višena, zvonigradskoga i splitskoga kneza. Nakon Grgurove smrti vodstvo roda nakratko je preuzeo njegov brat Stjepan, a potom Grgurov sin Pribina. U njegovo doba članovi roda držali su kneštva u gotovo svim dalmatinskim gradovima (sam Stjepko bio je šibenski i trogirski knez; Grgurov sin Marko splitski knez i zadarski načelnik; Budislav i Danijel bili su knezovi; Stjepkov brat Jakov, ninski knez. Prilikom tatarske provale pomagali su kralja Belu IV, za što su nagrađeni potvrdom njihove nasljedne vlasti u Bribirskoj županiji 1251.
Pavlov uspon je počeo kada je postao načelnik u Trogiru 1272, a već iduće godine se spominje kao splitski knez. Iste, 1273. godine kralj Ladislav IV Kumanac ga naziva primorskim banom. Ubrzo je Pavao sa svojom braćom potisnuo Kačiće iz stare Neretvanske kneževine stekavši Omiš i Neretvansku krajinu. U tijeku borbi za kraljevsku krunu, koje su vodili Arpadovići i Anžujci, Pavao se 1293. proglasio banom svih Hrvata, a nešto kasnije i banom cijele Slavonije. Time je pokazao da je zapravo on bio jedini gospodar svih hrvatskih zemalja od Mure i Drave na sjeveru do Jadranskoga mora. Krajem XII stoljeća zavladao je Bosnom koju je prepustio upravi svoga mlađeg brata Mladena I. Nakon njegove smrti 1305. godine za „gospodara cijele Bosne“ za bana je postavio sina Mladena I.
Pavao se pokazao i dobrim gospodarom svojih podložnika. Skradinjanima je omogućio da se otkupe od zaostalih kmetskih dužnosti. Bio je mecena gradnje crkava i jačanja franjevačkih samostana (Bribir, Skradin, te klarisa u Skradinu). Vodio je politiku gospodarskog unapređenja hrvatskih gradova koje je uzdigao na stupanj komuna. Gradu Rabu je potvrdio posjede te povrh toga dao znatne trgovačke povlastice. Podupirao je osnivanje novih biskupija (Šibenik, Duvno i Makarska). Imao je dobre odnose s ivanovcima, a nakon ukidanja templara preuzeo je upravu nad njihovim hrvatskim posjedima. Umro je 1312. godine, a njegova smrt označava početak krize roda Bribiraca.
Vrhunac moći roda nastupio je pod vodstvom Stjepkovih sinova Pavla I, Jurja I i Mladena I, koji su svoju moć proširili na gotovo čitavu Hrvatsku, Dalmaciju, Bosnu i Hum te zadobili nasljedni banski položaj iskoristivši dinastičke borbe nastale nakon izumrća muške loze dinastije Arpadovića. U prvom razdoblju njihove vladavine drugi članovi roda također su obnašali važne položaje: Jakovljev sin Ivan bio je trogirski knez, njegov brat Radoslav ninski knez; Jurša Nikolić kninski župan, kliški kaštelan i šibenski načelnik. Pavlov sin Mladen I zadržao je očevu vlast do 1322, kada je smijenjen zajedničkim djelovanjem nezadovoljnih hrvatskih velikaša predvođenih njegovim bratom Pavlom I i kraljevskih postrojba predvođenih slavonskim banom Ivanom Babonićem.
Nakon uspješnog obavljanja banske dužnosti u Bosni (od 1305.) Mladen I je 1311. pod svoju vlast uspio staviti Zadar te se iste godine proglasio „vječnim zadarskim knezom“ i „dalmatinskim vladarem“. Dužnosti zadarskog kneza morao se odreći kada je postao hrvatski ban. Okrenuo se savezništvu s Mletačkom republikom koja ga je primila među svoje građanstvo. Bribirci su doživjeli veliki otpor u hrvatskim primorskim gradovima. K tomu su se protiv njih digli krbavski knezovi Kurjakovići te knez Nelipac, gospodar Knina i dijelova Like. Usprkos slabljenju vlasti u Hrvatskoj, Mladen I je ne samo uspio zadržati vlast u Bosni već ju je proširio nad Humsku zemlju. Kao i otac, zalagao se za razvitak kulture na prostorima kojima je upravljao. Kralj Karlo I Robert Anžujski je nastojao učvrstiti svoju vlast. U tome mu je smetala još uvijek velika moć Mladena I U bitki kod Bliske (danas Blizna) kralj je vojno porazio Mladena I i odveo ga je u zarobljeništvo u Ugarsku gdje je umro oko 1343. godine.
DINASTIJA ZRINSKI
Nakon zarobljavanja Mladena I vodećim Bribircem je postao njegov brat Juraj I, kojemu su pomagala preostala braća Grgur IV i Pavao I Potonji se od 1301. spominje kao knez Tropolja, od 1305. knez Trogira, a od 1311. i kao knez Skradina. Mladenova braća Juraj I i Pavao I te Jurjev sin Mladen II uspjeli su održati položaj najznačajnijih velikaša u Hrvatskoj i nastavili borbu protiv kralja, ali nisu uspjeli zadržati bansku vlast. Sukob s kraljem završen je nakon smrti Pavla I nagodbom njegova najmlađeg brata Grgura I kao skrbnika Pavlova sina Jurja II koji je kralju predao Ostrovicu u zamjenu za Zrin u Slavoniji. Nakon zamjene Ostrovice te gubitka Klisa i Skradina 1356, članovi roda nisu više obnašali značajnije položaje, uz izuzetak podbana Jakova početkom XV stoljeća te knezova Zrinskih u XVI i XVI stoljeću.
Grgur je u ime maloljetnog Pavlovog sina, Jurja II 1347. predao kralju Ludoviku I Anžujskom Ostrovicu s Lučkom županijom u zamjenu za „utvrdu zvanu Zrin u zemlji Slavoniji“ sa svim pripadnostima i pravima te posjed Stupnicu nedaleko od Zrina. On se preselio u Zrin i utemeljio obitelj Zrinski, koja je dobila ime po zamijenjenom posjedu. U XIV i XV stoljeću rod Bribiraca se raspao na nekoliko ogranaka: Ugriniće, Markoviće, Baniće, Obradiće te Krivačiće (kasnije knezovi Peranski izumrli 1786.). Jedna grupa Bribiraca je 1324. postala zadarskim građanima.
Od toga su vremena Zrinski postupno širili svoje posjede između gornje Kupe i Une. Tako su u drugoj polovini XV stoljeća posjedovali vlastelinstva Pedalj, Gvozdansko, Pastuški grad, Završki grad, Stupnički grad, Semidraž, Jamnički grad, Dobriljin i Podmilanski grad. Zrinski su u XVI. i XVI stoljeću, uz Frankopane, postali najmoćnija naša velikaška obitelj. Isticali su se u borbama protiv Turaka, ali i u otporu habsburškom apsolutizmu.
Tijekom XIV i XV stoljeća rod se raspao na nekoliko ogranaka, od kojih su najznačajniji Banići, Krivčići (poslije knezovi Peranski), Markovići, Obradići (poslije ugarska plemićka obitelj Metlih) te Ugrinići. Sredinom XIV stoljeća član roda franjevac Radoslav bio je krbavski biskup. Tijekom građanskoga rata potkraj XIV i početkom XV stoljeća rod je podržavao kraljicu Mariju i njezina supruga Žigmunda te su 1412. nagrađeni novom potvrdnicom za svoje posjede i prava, a pojedini istaknutiji članovi dobili su darovnicom posjed Pernu. Potkraj XV stoljeća pod turskim pritiskom dolazi do gospodarskog slabljenja i raseljavanja članova roda iz Bribira, a među članovima roda, Melkior Obradić igrao je zapaženu ulogu u protuturskom obrambenom sustavu potkraj XV i početkom XVI stoljeća kao vlasnik i zapovjednik utvrde Zečeva.
Nikola II znatno je proširio posjede: oženio je Jelenu, sestru Ivana Kurjakovića, čiji su posjedi 1531. na temelju ugovora o nasljedstvu postali imovinom Zrinskih. Jačanju je pridonijelo i njegovo pristajanje uz Ferdinanda Habsburškog koji je 1527. g. izabran za kralja Hrvatske. Nikolin sin ban Nikola Šubić, ugovorom o nasljedstvu sa Stjepanom Frankopanom, bratom svoje žene Katarine dobio je Siget. On i njegov brat Petar II, istaknuti borci protiv Turaka dobili su kraljevske povelje za Kostajnicu, zemlje Vranskog priorata i Medvedgrad, te Ozalj, Čakovec, Štrigovo i Bakar. Nikolini su sinovi Juraj i Nikola, od Stjepana Frankopana Ozaljskog 1577. naslijedili velika frankopanska imanja tako da su se tada posjedi Zrinskih protezali od Mure do Jadranskog mora.
Jurjevi sinovi bili su Nikola i Juraj, hrvatsko-slavonski ban. Ban je Juraj imao sinove Nikolu i Petra. Neuspjeh zrinsko-frankopanske urote imao je za posljedicu pogubljenje Petra i konfisciranje njegovih posjeda.
Petrova žena Ana Katarina, sestra Frana Krste Frankopana, i sama sudionica urote, umrla je zatvorena u samostanu u Grazu. Petrov sin Ivan Antun umro je u zatvoru u istom gradu. Najstarija Petrova kćerka Jelena, žena Franje Rákóczyja, pa Imre Thökölyja, umrla je u izbjeglištvu u Nikomediji. Druga Petrova kćerka Judita Petronila, još se ranije odlučila za redovnički život u samostanu klarisa na zagrebačkom Gradecu. Najmlađa kćerka Aurora Veronika zatvorena je poslije urote u samostan uršulinki u Grazu.
Budući da je Petrov brat Nikola umro prije urote, i da je 1649. s bratom podijelio posjede, njegovi posjedi nisu mogli biti konfiscirani, pa je imovina ove grane dvoru pripala kasnije, nakon što je zadnji izdanak, Nikolin sin Adam 1691. poginuo pod sumnjivim okolnostima u bitci kod Slankamena.
