Hvala... Ovako je puno bolje. Zao mi je sto nema prevoda...
Za predane Allahu dž.š.
-
vazi
- Posts: 8853
- Joined: 07/04/2010 15:31
#1579 Re: Za predane Allahu dž.š.
prvi post na ovoj temi od @ahmmed
Allahumme salli ala muhammedin-nebijji adede men salle alejhi minel ahjar. Ve adede men lem jusalli alejhi minel ešrar. Ve adede kataraatil emtar. Ve adede evrakil ešdžaar. Ve adede enfaasil mustagfiriine bil eshaar. Ve adede maa kaane ve maa jekuunu ila jevmil hašri vel karaar. Ve salli alehji maa teaakabel-lejlu vennehaar. Ve salli alejhi mahtelefel melevaan. Ve teaakabel asaraan. Ve kerrerel džediidaan. Ve estakbel ferkadaan. Ve adede emvaadžil bihaar. Ve adederrimaali vel kifaar. Ve bellig ruuhahu ve ervaaha ehli bejtihii minnettehijjete vettesliim. Ve alaa džemiil enbijaaai vel murseliin. Vel hamdulillaahi rabbil aalemiin.
Alla humme salli alaa muhammedin ve alaa aali muhammedin bi adede kulli zerretin elfe elfe merretin. Allahumme salli alaa muhammedinin-nebijji ve alaa aalihii ve sahbihii ve sellim. Subbuhun kuddusun rabbuna ve rabbul melaaiketi verruhi. Rabbigfir verham ve tedžaavez amma tea'lemu inneke entel eazzul ekrem.
„Allahu moj, blagoslovi vjerovjesnika Muhammeda sa onoliko salavata koliko je broj onih dobrih koji na njega salavate donose i koliko je broj onih loših koji na njega salavate ne donose, koliki je broj kapi u kišama i lišća na drveću, i broj onih koji u ranu zoru oprost grijeha od Tebe traže, i broj onih su bili i koji će biti na dunjaluku sve do Sudnjeg dana. Blagoslovi ga Allahu moj, sve dok se smjenjuju dan i noć i dok vrijeme teče, onoliko koliko je talasa na morima, i zrna u nenaseljenim pustinjama, i prenesi njemu i njegovoj porodici od nas selame, kao i svim ostalim vjerovjesnicima i poslanicima.
Hvala Allahu Gospodaru svjetova.
Allahu moj, blagoslovi Muhammeda i porodicu Muhammedovu na svaki atom milion puta. Allahu moj, blagoslovi Muhammeda, njegovu porodicu i njegove ashabe i selam im prenesi.
Slavljen neka je i svet Gospodar naš, Gospodar meleka i Džibrila. Gospodaru oprosti, smiluj se, i pređi preko onoga što je Tebi dobro znano jer Ti si onaj koji je najmoćniji i najplemenitiji.“
Allahumme salli ala muhammedin-nebijji adede men salle alejhi minel ahjar. Ve adede men lem jusalli alejhi minel ešrar. Ve adede kataraatil emtar. Ve adede evrakil ešdžaar. Ve adede enfaasil mustagfiriine bil eshaar. Ve adede maa kaane ve maa jekuunu ila jevmil hašri vel karaar. Ve salli alehji maa teaakabel-lejlu vennehaar. Ve salli alejhi mahtelefel melevaan. Ve teaakabel asaraan. Ve kerrerel džediidaan. Ve estakbel ferkadaan. Ve adede emvaadžil bihaar. Ve adederrimaali vel kifaar. Ve bellig ruuhahu ve ervaaha ehli bejtihii minnettehijjete vettesliim. Ve alaa džemiil enbijaaai vel murseliin. Vel hamdulillaahi rabbil aalemiin.
Alla humme salli alaa muhammedin ve alaa aali muhammedin bi adede kulli zerretin elfe elfe merretin. Allahumme salli alaa muhammedinin-nebijji ve alaa aalihii ve sahbihii ve sellim. Subbuhun kuddusun rabbuna ve rabbul melaaiketi verruhi. Rabbigfir verham ve tedžaavez amma tea'lemu inneke entel eazzul ekrem.
„Allahu moj, blagoslovi vjerovjesnika Muhammeda sa onoliko salavata koliko je broj onih dobrih koji na njega salavate donose i koliko je broj onih loših koji na njega salavate ne donose, koliki je broj kapi u kišama i lišća na drveću, i broj onih koji u ranu zoru oprost grijeha od Tebe traže, i broj onih su bili i koji će biti na dunjaluku sve do Sudnjeg dana. Blagoslovi ga Allahu moj, sve dok se smjenjuju dan i noć i dok vrijeme teče, onoliko koliko je talasa na morima, i zrna u nenaseljenim pustinjama, i prenesi njemu i njegovoj porodici od nas selame, kao i svim ostalim vjerovjesnicima i poslanicima.
Hvala Allahu Gospodaru svjetova.
Allahu moj, blagoslovi Muhammeda i porodicu Muhammedovu na svaki atom milion puta. Allahu moj, blagoslovi Muhammeda, njegovu porodicu i njegove ashabe i selam im prenesi.
Slavljen neka je i svet Gospodar naš, Gospodar meleka i Džibrila. Gospodaru oprosti, smiluj se, i pređi preko onoga što je Tebi dobro znano jer Ti si onaj koji je najmoćniji i najplemenitiji.“
-
skupljac_zeljeza
- Posts: 10153
- Joined: 12/10/2014 01:12
#1580 Re: Za predane Allahu dž.š.
Milijardu salawata i selama.
-
klixo
- Posts: 2020
- Joined: 09/07/2012 03:28
#1581 Re: Za predane Allahu dž.š.
Izuzetno me nervira forsiranje prica o obicajima na Dzumama ,a nepricanje o opstoj kulturi tipa kako ne trebamo bacati smece na svakom koraku da nam mahala bude cista i uredna ili o tome kako trebamo urediti svoje kuce i baste.
U Zepcu gdje je vecinsko hrvatsko stanovnistvo sve cakum pakum cisto i uredno ,a kuce ko da prolazis nekom EU zemljom dok cim prodjes Zepce kuce nakaradnog dizajna po bastama svega i svacega , ograde zahrdjale , nema fasada ama bas rusvaj ko da smo u Indiji.
U Zepcu gdje je vecinsko hrvatsko stanovnistvo sve cakum pakum cisto i uredno ,a kuce ko da prolazis nekom EU zemljom dok cim prodjes Zepce kuce nakaradnog dizajna po bastama svega i svacega , ograde zahrdjale , nema fasada ama bas rusvaj ko da smo u Indiji.
-
vazi
- Posts: 8853
- Joined: 07/04/2010 15:31
#1582 Re: Za predane Allahu dž.š.
klixo wrote:Izuzetno me nervira forsiranje prica o obicajima na Dzumama ,a nepricanje o opstoj kulturi tipa kako ne trebamo bacati smece na svakom koraku da nam mahala bude cista i uredna ili o tome kako trebamo urediti svoje kuce i baste.
U Zepcu gdje je vecinsko hrvatsko stanovnistvo sve cakum pakum cisto i uredno ,a kuce ko da prolazis nekom EU zemljom dok cim prodjes Zepce kuce nakaradnog dizajna po bastama svega i svacega , ograde zahrdjale , nema fasada ama bas rusvaj ko da smo u Indiji.
potpisujem
mislim...moze se pricati o svemu i treba...i o dzumama ali i o bastama i cistoci i ponasanju...
-
Towelie
- Posts: 7487
- Joined: 03/05/2013 19:29
#1583 Re: Za predane Allahu dž.š.
Tradicionalni i moderni pristupi fenomenima smrti i umiranja
Objavio: znaci
Napomena:
Rad je, u nešto drugačijem obliku, objavljen u: Znakovi vremena – časopis za filozofiju, religiju, znanost i društvenu praksu, br. 52/53, 2011., str. 67.-82.
Autor(i):
Samir Beglerović
Kategorija(e) tekstova:
Osnovi i učenja islama
Siže
U radu je ponuđen pregled tradicijskog i modernog pogleda na fenomene smrti i umiranja. Posebna pažnja posvećena je muslimanskom teološkom i tesavvufskom pogledu na smrt. Upoređujući različito razumijevanje svrhe umiranja i sâme smrti, u mogućnosti smo prepoznati nekoliko veoma zanimljivih karakteristika.
Ključne riječi: smrt, umiranje, bolest, drugi svijet, ahiret, berzah, puhanje u rog
Uvod
Nesumnjivo svaki čovjek ima svoj vlastiti pogled kako na fenomen smrti, tako i na fenomene življenja, umiranja te proživljenja. Taj specifični pogled na navedene fenomene ne podrazumijeva posebnost u smislu religijskoga svjedočenja (svaka religijska tradicija dala je mnoštvo rasprava po ovome pitanju i njihovi pripadnici ih, makar načelno, deklarativno, prihvataju) već u smislu, rekli bismo, stepena vlastitoga uvjerenja ali i prihvatanja te razumijevanja načina i, prije svega, smisla tih pojava, ono na šta se, između ostaloga, odnose kur'anske riječi: svima vama smo zakon i pravac propisali.1 Moglo bi se reći da je većina religijskih tradicija ostavila svojim sljedbenicima određeni „prostor“ za učitavanje vlastitog vjerujućeg iskustva u opći princip nužnosti i smisla postojanja fenomena života i smrti. Na taj način, a protokom vremena, opći religijski princip podario je snažan temelj uravnoteženju razumijevanja i prihvatanja fenomena smrti ali je također i vlastito bojenje (ṣibġa), ne samo individualno već i grupno – kulturološko, snažno utjecalo na intelektualni pristup i prije svega obredoslovnu praksu vezanu za čin umiranja. Naravno, kao i kod drugih fenomena, i kod ovoga je najbolje i najpotpunije Allahovo bojenje stvarnosti (ṣibġatullāh).2 Tako je svaki vjernik pozvan da vlastitim duhovnim i fizičkim trudom (muğāhada), oplemenjujući svoju dušu i čisteći svoje srce, bezuslovno pristupi vječnim Božijim Riječima, da ih kuša (dawq) ne bi li se izravno osvjedočio u stvarnost koju one zacrtavaju, stvarnost koja je, shodno riječima poslanika Muhammeda, blagoslovljen je, porinuta kroz sedam beskrajnih duhovnih dimenzija (sab‘a aḥruf), od kojih svaka polaže pravo na svoj izvanjski, uravnoteženo doslovan, smisao (ẓāhir), svoju unutarnju poruku (bāṭin), na cjelovitost razumijevanja svoga smisla (mṭṭuala‘) te, konačno, na sasvim konkretan ali ujedno sa ostala tri aspekta u potpunosti komplementaran propis po kojemu se savršeni vjernik ili onaj ko to želi postati mora vladati u svome životu (ḥadd).3
Nismo slučajno spomenuli i kulturološki obzir razumijevanja fenomena smrti. Upoređujući različito razumijevanje svrhe umiranja i sâme smrti kod različitih naroda u mogućnosti smo prepoznati nekoliko sličnih ujedno i veoma zanimljivih karakteristika, od kojih su za nas posebno interesantne njih četiri. Prvo, u svakoj tradiciji, kako kod objavljenih religija tako i kod onih prirodnih, postoji učenje o početku čovjekove smrtnosti – nekada su ljudi bili besmrtni pa je konkretan svetopovijesni događaj tu besmrtnost „dokinuo“. Naravno, u judaizmu, kršćanstvu i islamu taj događaj je kršenje zabrane o neprilasku određenom rajskom stablu nakon koje su hazreti Adem i hazreti Hava protjerani na Zemlju na kojoj su vrlo brzo, na različite načine, bili sučeljeni s fenomenom umiranja, nečim što do tada nisu poznavali.
Drugo, insistiranjem na konkretnom svetopovijesnom događaju odnosno ističući činjenicu da je čovjek nekada bio besmrtan, vjerniku se skreće pažnja da je moguće ponovno dolaženje u, uslovno rečeno, stanje besmrtnosti ali tek nakon kušanja smrti. Pored teološke istine na ovaj način, u krajnje psihološkom smislu, vjerniku se nudi utjeha pri smrtnome slučaju, bilo neke njemu drage osobe, bilo u slučaju njegovog vlastitog promišljanja o nužnosti okončanja ovozemaljskog života.
Treća karakteristika proizilazi iz prethodne dvije a odnosi se na poseban način, vjerski obred, ophođenja prema osobama koje su na samrtnoj postelji odnosno onima koje su već umrle. Upravo u ovome aspektu najviše je dato mjesta za gore spomenuto vlastito bojenje odnosa prema predmetnom fenomenu. U islamu, zahvaljujući principu dozvoljenosti usvajanja običaja koji nisu propisani Kur'anom ili Sunnetom ali koji nisu sa njima ni u koliziji (ʻurf), u mogućnosti smo uvjeriti se u raznolikost odnosa prema tijelu umrloga (mayyit), njegovome opremanju (tağhīz), načinu posljednjega ispraćaja (ğanāza), njegovome ukopu (dafn), te, na koncu, prema sjećanju na njegovu ličnost (dikr), od jednoga do drugoga geografskog područja.
Posljednja a za nas ujedno i najbitnija zajednička karakteristika odnosa različitih naroda prema fenomenu smrti jeste tendencija ka usvajanju jedinstvenoga kulturološko-civilizacijskog odnosa prema smrti koja, doduše ne svojom formom, no, zasigurno svojom suštinom, skoro u potpunosti istiskuje vlastito bojenje ali i sâm opći religijski princip tretiranja svrhe čak i nužnosti umiranja svakoga čovjeka. Na tragu globalističkoga relativiziranja i niveliranja većine kulturoloških specifičnosti i pitanje smrti u modernome dobu (od XVIII stoljeća) skoro je u cjelosti jednako prihvaćeno u javnome životu svih modernih država. Kao i drugi fenomeni, i ovaj je, zahvaljujući tehnološkom napretku, determiniran teorijama pozitivne i eksperimentalne znanosti te kroz urbanistički plan, arhitekturu, popularnu kulturu ali i kroz savremene predmetne teologije mijenja svijest modernoga čovjeka o smislu smrti. Tako vidimo da tradicionalni pogled na fenomen smrti, predstavljen prvim trima zajedničkim karakteristikama, predstavlja njeno prihvatanje i sužîvljenje, dočim moderni pogled na ovaj fenomen predstavlja strah i pokušaj bijega od smrti.
Iz svega gore rečenoga, rad ćemo podijeliti na dvije cjeline. U prvoj ćemo predstavit moderni koncept poimanja fenomena smrti, a u drugoj cjelini tretirat ćemo muslimansko teološko razumijevanje smrti (i života). Krenut ćemo redom.
1. Moderni koncept poimanja smrti
Razmišljajući o smrti tradicionalni vjernik nikada nije gubio iz vida činjenicu da je život dar Božiji te da je čovjekova „svjesnost“ ustvari čovjekova duša (nafs), stvorena ali nepropadljiva kategorija, specifična egzistencija koja nakon stvaranja dobiva i svojstvo besmrtnosti. Analogno, smrt je samo prelazak duše s jednoga na drugi svijet a ne njeno propadanje. Skoro sasvim suprotno, razvojem moderne tehnologije, pitanje razumijevanja smrti prepušteno je medicini, ne više teologiji ili filozofiji, te smisao i prirodu smrti danas određuju znanstvene teorije a ne tradicionalni metafizički principi. S obzirom da je moderna znanost prije svega mijerna znanost, a postala je za modernoga čovjeka ono što je religija predstavljala tradicionalnome vjerniku, da bi donijela sud o nekome objektu mora ga najprije, na neki način, izmjeriti i tako „upakovanog“ predstaviti i dati na konzumiranje savremenom čovjeku. Kako je duša po sebi nematerijalna, u našemu vremenu medicina je ni na koji način ne tretira već ju zamjenjuje pojmom samo/svijesti koja je rezultat različitih brojnih kontinuiranih operacija mišljenja kojega pokreće mozak. Tako, organ preko kojega čovjekovo tijelo, povijesna datost, dobiva život smještanjem sada besmrtne duše i nestvorenog Božijega Duha (Rūḥ) nije više duhovni, srce kao jedno od duhovnih organa (al-laṭīfa ar-rūḥāniyya), već materijalni – mozak. Drugim riječima, tradicionalno razumijevanje smrti kao odlaska duše iz tijela, zamijenjeno je koncepcijom umiranja odnosno smrti mozga. Opredjeljujući se za mozak kao osnovni organ čovjekovog života, moguće je smrt eksperimentalno prouzročiti, nadgledati je i, shodno takvim parametrima, po volji aktualizirati.
No, u svakodnevnome životu, gore rečeno složeno se manifestira. Rukovodeći se pojmom svakodnevnoga života ili običnoga života, moderni čovjek je naučen, prvo, orijentirati se isključivo vlastitim fizičkim osjetilima u svome životu, te, drugo, da ne prihvati bilo kakvu intervenciju u svome životu koja nije krajnje humanistička.4 Oslanjajući se samo na fizička osjetila čovjek se distancira i, vremenom, stvara kod sebe animozitet prema daru vjere koji svako dobiva sâmim činom rođenja, a ne prihvatajući natprirodnu intervenciju, pogotovo upravljanje njegovom i sveopćom egzistencijom od strane nečega što je ponad prirode, čovjek se otuđuje od svetoga, osjećajući u konačnici i strah pred svetim, i to ne strahopoštovanje već vulgarni paralizirajući destruktivni strah. Ovakav koncept nije širen samo zalaganjem pristalica sekularnoga društva već veoma često i zalaganjem prvaka tradicionalnih religijskih obrazaca koji uslijed nedostatka ideja odgovarajućeg suprotstavljanja profanizaciji a često i radi očuvanja kakvog-takvog utjecaja u društvu, svojim životom i svakodnevnim postupcima sveto predstavljaju kao nešto ipak pseudomitsko. U potpunosti i nekritički prihvatajući moderni koncept života a istodobno tek intelektualno insistirajući na tradicionalnim vrijednostima, moderni vjernik oblikuje vlastitu religioznost na jedan začudan način pri čemu je konstantno u nedoumici kako postupati u životu, kako povezati i pronaći ispravan i zadovoljavajući odgovor na pitanja proizišla iz sučeljenja orijentiranja materijalnim u svome životu i romantičnoga pogledanja na svijet duhovnosti. Ta smjesa krajnosti najčešće dobiva oblik agresivnog i po svojoj naravi licemjernog romantizma. Otuda i veoma često pozivanje na vlastito rješenje životnih problema kao na pravi život5, dočim se svaki drugačiji način pristupa životu kvalificira kao nazadan i neautentičan.
Upravo usmjeravanje pažnje isključivo na svakodnevne životne potrebe i njihovo zadovoljenje a skretanje pažnje od potreba duše dovelo je ljude u težak položaj. Naročito problemi udobnosti življenja te očuvanja zdravlja osnovni su, rekli bismo, izazovi modernoga čovjeka. Užitku na drugome svijetu suprotstavljena je udobnost življenja na ovome svijetu, a vječnome životu na ahiretu suprotstavljena je mogućnost postizanja vječnoga života na ovome svijetu. Različitim tehnologijama nastoji se ljudski život produžiti a pogotovo razvojem tehnologija presađivanja organa i tkiva te njihovim kloniranjem, ljudima se u perspektivi obećava čak i vječni život življen u zdravlju na ovome svijetu.
Motrivši povijesno, prvi otklon prema novoj koncepciji određenja smrti vidljiv je u XVIII i XIX stoljeću kada se u zapadnome svijetu javlja veliki strah od prijevremenog ukopa. Naime, poznati su bili slučajevi u kojima su ljudi nehotice živi zakopani, prethodno pogrešno smatrani već umrlim. Kako je to već vrijeme začetaka globalizacije, razmjena materije ali i ideja evropskim tržištem bivala je sve intenzivnija te su obavijesti o prijevremenom ukopu bile znane velikome broju ljudi a mnoge od njih širene su i putem književnih djela, poput, naprimjer, priča Edgara Allana Poa.6 No, pored ovoga, početkom četrdesetih godina XVIII stoljeća nizom eksperimenata dokazano je da disanje i rad srca mogu biti pokrenuti nakon što su zastali. Nekoliko znanstvenika počelo je mogućnost reanimacije oslovljavati „formom smrti koja se može liječiti“, a otkriveno je da se reanimacija može odnositi na srce i pluća. Pored ovoga, neki znanstvenici ukazali su da mogućnost kratkotrajnog samostalnog funkcioniranja imaju i nervi te se, analogno tome, smrt određivala shodno funkciji srca, pluća i nerava. Sve u svemu, strah od prijevremenoga ukopa i postprosvjetiteljska sumnja u postojanje drugoga svijeta izravno su prouzročili nesigurnost medicinara XVIII i početka XIX stoljeća po pitanju ustanovljenja smrti.7
Sredinom i krajem XIX te početkom XX stoljeća fizičari su izumili stetoskop i rendgensko snimanje što je pomoglo izvjesnom ustanovljenju smrti kod osobe ali koje nije tretiralo sâmu narav smrti već je označavalo apsolutnu vjeru u tehnologiju. Situacija po ovome pitanju ponovno se usložnila otkrićem mogućnosti vremenskog produženja spuštanja temperature čovjekovog tijela ispod normale (hipoptermija) te uspješnim transplantiranjem glave jedne životinje. Bostonski embriologista Charles Minot iznio je teoriju s kojom se složila većina znanstvenika toga doba da su organizmi iluzija a da se život i smrt mogu ustanoviti isključivo na staničnoj ravni, uzimajući, dakle, u obzir ćelije. Zahvaljujući masmedijima, pisanjima počev od žurnalističkog do naučnofantastičnog žanra, daljnja naučno-tehnička dostignuća predstavljena su cijelome svijetu i konačno od strane popularne kulture okvalificirana kao sjajna dostignuća moderne znanosti, što je, u perspektivi, iznijelo u javnosti i ideju o čovjekovoj mogućnosti dosezanja vječnosti na ovome svijetu.
Krajem šezdesetih godina XX stoljeća došlo je do nove promjene u određivanju smrti osobe. Dvije stvari na ovo su naročito utjecale. Prva je ponovni interes medicinara za to pitanje, a druga je ponovna briga javnosti vezana za pitanje ustanovljenja smrti kod osobe. U takvoj situaciji jedan od vodećih znanstvenika sa Harvardskog Univerziteta anesteziolog Henry K. Beecher dao je prijedlog, koji je ubrzo i prihvaćen, da se mrtvom proglasi svaka osoba čiji je mozak nepovratno izgubio sve funkcije. U tome periodu, ova definicija smrti mozga ili moždane smrti služila je više kao opravdanje pri procesu transplatacije organa. No, početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća moždana smrt postala je osnovni metod odbrane javnosti pred stalnim, često nepredvidivim, znanstvenim otkrićima koja su izravno atakovala na dostojanstvo umrle osobe. Sukob javnosti po pitanjima takozvanoga prava na smrt i takozvane dostojanstvene smrti prouzročio je u Sjedinjenim Američkim Državama donošenje izvještaja Predsjedničke komisije o bioetici 1981. godine, a koji je precizirao da se umrlom osobom smatra onaj pacijent koji je doživio trajni gubitak svih moždanih funkcija, i onih visokih, poput svijesti, i onih osnovnih moždanih refleksa, poput suženja zjenica. Istodobno, razvila se i bojazan od preranog odustajanja od povrata pacijenata (animacije), naročito razvojem procesa transplatacije organa kada se javlja i veliki broj kradljivaca organa. Tako je period XX i početka XXI stoljeća obilježio strah i od predugog održavanja na životu ali i od preranog isključenja pacijenta sa aparata.8
Iz prethodno rečenoga možemo zaključiti četiri stvari:
1. Jasno je da se moderno određenje pojma smrti veže za težnju modernoga čovjeka ka dosezanju vječnosti te da je želja za preciznim određenjem nastupa smrti upravo produkt te težnje.
2. Težnja je od spoznaje svrhe egzistencije smrti premještena ka što preciznijem određenju nastupa smrti pri čem se na fenomen smrti ne gleda više kao na jedno od Božijih stvorenja u svojoj supstancionalnosti već kao na akcident, bolest koja napada čovjeka i koju treba odstraniti.
3. Iniciranje određenja koncepcije smrti, koliko god to izgledalo paradoksalno, sada je demokratskoga karaktera, u smislu da na njega ne utječu samo znanstvena otkrića i sâmi znanstvenici već podjednako i javno mnijenje koje izražavanjem svojih različitih bojazni utječe čak i na promjenu definicije nastupa smrti.
4. Nasuprot ovome, spoznaja smrti se ne nastoji doseći promišljanjem nad Objavom i znakovima u prirodi već se prema njenoj datosti moderni znanstvenici ophode kroz savremenu tehnologiju, a na taj način ljudi svakodnevlja, mada iniciraju promišljanje nad određenjem smrti, kako je prethodno rečeno, ipak su prinuđeni „čekati“ na zgotovljenje njene definicije, čime se dodatno otuđuju od toga fenomena.
Razlika između tradicionalne i moderne koncepcije smrti i umiranja možda je najvidljivija u odnosu prema zbrinjavanju tijela umrloga. Kako je općepoznato, tradicionalne religije, u normalnim uslovima, odobravaju samo ukop tijela jer je tijelo „stvoreno od zemlje“ pa je i najprikladnije da, dok duša odlazi u međusvijet (berzah), i tijelo bude vraćeno u svoju „domovinu“. S druge strane, stilovi modernoga života često usvajaju praksu konzerviranja (mumificiranja) i izlaganja tijela umrloga, shodno običajima starih naroda i neabrahamskih religija, a praksa spaljivanja tijela (kremiranje) sve je prihvaćenija. Ovoj posljednjoj praksi protive se sve monoteističke religije s tim da Katolička crkva, pored zabrane, ipak smatra da kremiranje nije izravno suprotstavljeno nijednoj crkvenoj dogmi.9 Nesumnjivo, na tragu jednoga od mnogih učenja New Agea, ovoga puta o suprotstavljenosti tijela i duše, čovjekovo tijelo je još za vrijeme života individue motreno tek kao „potrošni materijal“ kojim čovjek raspolaže i prema kojemu se odnosi kako on hoće. Upravo uslijed toga, stanovništvo se danas sve više i odlučuje na praksu spaljivanja tijela nakon smrti pri tome se pozivajući na ključni razlog takvoga izbora – ekonomičnost.
U „Cjelovitom vodiču za kremiranje“, jedno od brojnih udruženja za promoviranje prakse kremiranja nabraja šest razloga zbog kojih bi osoba trebala prihvatiti spaljivanje tijela umrle osobe, a pored razloga lične ili duhovne filozofije, filozofije okoliša, te sve većega prihvatanja ove prakse među religijama, ističu se i slijedeći razlozi: ekonomičnost, jednostavnost i mogućnost stalnoga bîvanja u blizini ostataka umrle osobe.10 Nema nikakave sumnje da je kod osoba nesklonih tradicionalnim obrascima odnosa prema umrlim pitanje konstantnog bîvanja uz, ali i ekonomičnosti, odnosno jeftinijeg zbrinjavanja tijela umrle osobe, stvarno ključne dileme. Uzevši za primjer našu zemlju, za ukop umrle osobe, kršćana ili muslimana, bližnji moraju izdvojiti između 1.500,00 i 2.000,00 KM11, mada ovi iznosi bîvaju često skoro dvostruko premašeni u drugim gradovima poput Sarajeva, dočim cijena kremiranja, prakse koja još ne postoji u Bosni i Hercegovini ali čije se uvođenje očekivalo u mjesecu oktobru 2008. godine u Visokom, iznosi 68,00 KM12, odnosno između 200,00 i 400,00 KM.13 Ne ulazeći u, rekli bismo, opravdane rasprave o razlozima tako nevjerovatno visokih cijena dženaza i sahrana umrlih, zaključili bismo da nerijetko tradicionalni ambijent, u svakome smislu, čak i dekorativnom, finansijski mnogo više košta čovjeka od modernih stilova života. Ova tendencija često stavlja pred tradicionalne vjerske autoritete dodatne izazove jer su pod pritiskom konstantnog revidiranja svoga odnosa prema novom.
Istaknuvši neke od karakteristika odnosa modernoga čovjeka prema fenomenima smrti i umiranja, u narednom dijelu rada iznijet ćemo osnovne karakteristike muslimanskog teološkog i tesavvufskog pogleda na predmetne fenomene.
2. Fenomen smrti i umiranja u muslimanskoj tradiciji
Ono što se skoro u svakoj raspravi po ovome pitanju odmah na početku ističe jeste da će ne samo čovjek već sve što je stvoreno u jednome trenu prestati postojati i to, rekli bismo, u dva smisla. Prvi smisao odnosi se na činjenicu da će čovjek i sve ono što oslovljavamo živim bićima na ovome svijetu u određeno vrijeme umrijeti, nestati s ovoga svijeta. Dužina boravaka na Zemlji različita je, od bića do bića te i unutar svake vrste, ali ne postoji nijedan čovjek koji će poživjeti toliko dugo da bi bio svjedok prvoga naseljavanje Zemlje od strane ljudi i potpunog nestanka čovječanstva s lica Zemlje, o čemu ljude uzvišeni Allah kategorično obavještava u časnome Kur'anu ističući da nikome nije dao ovozemaljski vječni život14, barem ne u smislu fizičke egzistencije na ovome svijetu. Pored ovoga, Izvori uče da će svaka individua ne samo tjelesno umrijeti već će i svaka duša osjetiti smrtne muke, dakle ne samo tijelo, o čemu je Kur'an časni također izričit, upotrebljavajući za to doslovno pojam kušanja (dawq).15 Shodno tumačenju muslimanskih teologa rečeni navod ima upravo gore spomenuta dva značenja.16
Drugi smisao izrijeka da će sve što je stvoreno nekada ipak prestati sasvim postojati odnosi se na pitanje takozvanoga drugog i trećega proživljenja, onoga koji nastupa nakon drugoga puhanja u rog kada će sve što je na Zemlji pomrijeti.17 Naime, puhanje u rog (nafha) svaki put će označiti novi početak kvalitativno drugačije egzistencije bića. Tako, puhanje prvi put naziva se puhanje s posljedicom smrtnoga ustravljenja (nafha al-faza‘)18 koje, opet, označava jedan nadasve strašan prizor ustajanja mrtvih iz zemlje baš kao što se „iskuplja vojska uslijed zvuka vojne melodije“19. Puhanje po drugi put naziva se puhanje s posljedicom smrtnoga onesviješćenja (nafha aṣ-ṣa‘aq) a označava ponovnu smrt svih bića, jer su sva prethodno oživjela, ali i svih anđela, s tim što ovdje postoje daljnja dva specifična slučaja. Oba se odnose na česticu izuzimanja „samo“ (illā) upotrebljenu u ajetu iz kur'anske sure „az-Zumar“ koja podrazumijeva da neće toga trena baš sva bića umrijeti. U jednome slučaju, izuzimanje se odnosi na određenu odgodu smrti meleka: Džibrila, Mikaila, Israfila i Azraila, blagoslovljeni su. Naime, prvo će, po predajama, nakon određenoga vremenskoga trena od smrti svih bića, uzvišeni Allah usmrtiti Mikaila i Israfila, a nakon njih, ponovno nakon određene pauze, usmrtit će i Džibrila. U drugome slučaju izuzimanje se odnosi na poslanika Musâa, blagoslovljen je, jer, kako smatraju neki teolozi, poslanik Musa, blagoslovljen je, već je jednom doživio smrtno onesviješćenje, kako je to navedeno u suri „al-A'rāf“20. Postoji, također, i mišljenje da se čestica izuzimanja odnosi na plemenite mučenike (šehidi), te nebeske djevice (hurije) i bića čija je egzistencija izravno vezana za Božije Prijestolje i Pijedestal (sukkān al-‘Arš wa al-Kursī).21 Konačno, puhanje po treći put naziva se puhanje s posljedicom definitivnoga uskrsnuća (nafha al-Qiyām), nakon čega će se ozbiljiti i Dan polaganja računa.22
Shodno osnovnim tradicijskim izvorima, kako smo to upravo vidjeli, ne samo događanje smrti već svaki detalj vezan za način proživljenja i konačnog polaganje računa, već je određen, propisan, Božijim određenjem i sudbinom (al-qaḍā’ wa al-qadar). S obzirom da veliki broj stvari čovjek ne zna, kao obaveza nameće mu se maksimalan trud na putu približavanja uzvišenom Gospodaru, ali svaki događaj koji mu dolazi bez nekog velikog ili, pak, nikakvog njegovog utjecaja, već je davno, davno, utvrđen. Ovo, pored brojnih drugih pokazatelja, možda na najočitiji način otkriva poznati svetopovijesni događaj rasprave između poslanika Adema i poslanika Musâa, blagoslovljeni su, koji se u teološkim djelima i oslovljava kao „Rasprava Adema i Musâa“. U toj raspravi, punoj nevjerovatnih poruka i simbola, poslanik Adem, blagoslovljen je, otkriva da je čak i izvođenje iz Raja njega i njegove supruge Have određeno već prije sâmog njegovog događanja. No, orijentirajući se Kur'anom i Sunnetom, grijeh koji su počinili, ostaje grijeh, i bila je obaveza za oboje tražiti oprost od uzvišenoga Allaha dočim je sâmo događanje kao događanje već unaprijed bilo predodređeno. Drugim riječima, zaključuje se da je čovjekova obaveza ulaganje truda u ono na šta osjeća da može izravno utjecati a u stvarima na koje nema utjecaj, pored ulaganja truda, činjenica da su one već unaprijed propisane može mu poslužiti kao dobra utjeha i podstrek da moli uzvišenoga Gospodara za oprost.23 Takva je slučaj i po pitanju čovjekovog odnosa prema fenomenima umiranja i smrti. Nije svejedno u kakvome stanju i u kakvome poslu čovjeka smrt može zateći a sâmo vrijeme smrti nešto je što čovjek nikada ne može znati, tek nekada to može predosjetiti ili naslutiti.
U jednome kur'anskome ajetu ističe se da je Allahovo Prijestolje bilo nad vodom24 što ustvari ima značenje da je Svoju apsolutnu vlast nad svim što postoji uzvišeni Allah manifestirao prirodom vode, što, opet, potvrđuje drugi kur'anski ajet u kojemu je istaknuto da je dragi Allah sve što je živo stvorio od vode25, da je voda u osnovi svakoga života. Iz toga razloga se voda oslovljava prijestoljem božanskoga dara života (‘arš al-ḥayāt al-ilāhiyya). U ovome kontekstu, uzvišeni Allah je izvor života a živim se naziva sve drugo pored Allaha (siwa Allāh), sva Njegova stvorenja. Odnosno, još preciznije, samo je uzvišeni Allah Vječno živi (al-Ḥayy), a sva stvorenja su živa shodno iskazivanju hvale svome Gospodaru (musebbiḥ bi ḥamd Allāh). Zato se i kaže da uzvišenoga Allaha hvali sve što je stvoreno, bilo to vlažno ili suho, bili to minerali ili biljke, bila to Zemlja ili nebesa. Na ovaj način saznajemo za dvostruki način iskazivanja hvale uzvišenom Allahu. Prvi je iskazivanje jezikom odnosno riječima, verbalno, i to je dar dat samo ljudima, džinima i melecima. Drugi način iskazivanja hvale je sâmim postojanjem nekoga egzistenta i ponovno je riječ o daru ali ovaj put daru kojega svako aktualizira, htio to ili ne htio, i odnosi se, naravno, na sve stvoreno.26 Iz ovoga zaključujemo da se svojstvo života odnosi na bîti (a‘yān), na osnove, jer sve što postoji sâmim svojim postojanjem kao Božijim darom hvali uzvišenoga Allaha i, zahvaljujući toj hvali, živo je, dočim se svojstvo smrti odnosi na veze (nasab), različite odnose među stvorenim.
Svaka je duša, kao čovjekova bît, osnova, živa te je nakon stvaranja zadobila besmrtnost, bilo, ako Bog da, u Raju, bilo, ne daj Bože, u Paklu, a odnos nje i fizičkoga tijela podložan je smrti jer se, kad-tad, završava. Tako, kada osoba plače uslijed nečije smrti, plače uslijed rastanka duše od tijela, raskida odnosa među njima, a sâma preminula osoba i dalje je, po svojoj tako darovanoj bîti, živa. Ako čovjek nije uspio ovladati mogućnošću da ovo o čemu se govori vidi svojim srcem, za njega je veoma teško pronaći utjehu nakon rastanka od drage osobe. Imajući rečeno u vidu, izvodi se, dalje, zaključak kako postoje dva života (ḥayātān): posljedični život (ḥayāt sababiyya) i temeljni život (ḥayāt dātiyya), od kojih je prvi nastao različitim djelovanjem onog osnovnog života, života koji svaka stvar ima po svojoj bîti.27
Nadalje, samo su tri vrste stvorenja odlikovane darom da mogu svjesno obznaniti, drugima otkriti, taj Božiji dar života položen u svaku stvar, zahvaljujući sposobnosti govora: ljudi, džini i meleci, mada i među njima postoji razlika po pitanju sâmoga spoznavanja toga dara. Kod meleka spoznaja se javlja kao čisti Božiji dar, nešto što je, uslovno rečeno, ugrađeno u njihova plemenita bića (ta‘rīf). S druge strane, ljudi i džini moraju proći procese promišljanja (tafakkur) i špekulativnog zaključivanja (naẓar wa istidlāl) da bi dosegli stepen osvjedočenosti (šuhūd) u taj dar, tek nakon kojeg bîvaju u stanju hvalu uzvišenome Allahu iskazivati istodobno dvostruko – i po sâmom svom postojanju i po svojoj spoznaji. Riječ je o nečemu drugome u odnosu na tek verbalno iskazivanje ili ponavljanje istina objavljenih u Izvorima. O ovome najbolje govori poznati sveti izrijek (hadis-i kudsi) u kojemu uzvišeni Gospodar naglašava da sâm On postaje sluh, vid, prihvaćanje i koračanje takvoga roba.28
I za vjernike koji su dosegli spomenuti stepen osvjedočenja, boravak na ovome svijetu zapreka je sâma po sebi pred potpunom spoznajom skrivenih svjetova i prirode života i smrti. U Kur'anu časnome navodi se da događanje smrti za osobu koja umire predstavlja oštrenje pogleda (ḥidda al-baṣar)29 pomoću čega rob dolazi u stanje potpunog uvjerenja (yaqīn) glede svih stvari koje se odnose na njega. Zahvaljujući tome, prilikom svoje smrti bîva mu predočeno dvanaest temeljnih nematerijalnih oblika (ṣuwar), konačnoga rezultata ključnih stvari koje je činio na ovome životu, od kojih će neke vidjeti a neke ipak neće.
Tih dvanaest oblika su: izgled svoje spoznaje/znanja, izgled svojih djela, izgled svoje uvjerenosti/vjerovanja, izgled svoga duhovnoga položaja (maqām), izgled svoga duhovnoga stanja (ḥāl), izgled sebi bliskoga poslanika, lik meleka, oblik jednoga od Božijih djelatnih Imena (al-Asmā’ al-af‘āl), oblik jednoga od Imena za Božija Svojstva (al-Asmā’ aṣ-Ṣifāt), oblik jednoga od Imena Božijeg opisa (al-Asmā’ an-nu‘ūt), oblik jednog od imena Božije svenadilaznosti (al-Asmā’ at-tanzīh), i oblik jednoga od Imena Božije Bîti (al-Asmā’ ad-Dāt). Izgled robove spoznaje odnosi se na spoznaju uzvišenoga Allaha, koja, opet, može biti, barem kada su u pitanju Allahu dragome bliski robovi, dvostruka: ona dobivena putem razumskoga promišljanja i ona dobivena putem otkrovenja (kašf), pri čem je ova druga potpunija. Izgled robovih djela odnosi se na kvalitetu djela koja je na ovome svijetu radio, odnosno na njihovu cjelovitost ili krnjavost, te će mu se pojavljivati u lijepim i ugodnim likovima ili, pak, u ružnim i odvratnim. Izgled robove uvjerenosti/vjerovanja odnosi se na postignutu kvalitetu motrenja stvari s kojima se na bilo koji način susretao, kao što je melek Džibril, blagoslovljen je, bio viđen i u liku poznatoga ashaba Dihje. Što rob posjeduje viši stepen ubjeđenja, to će mu i oblik uvjerenja biti ljepši i raskošniji. Nakon smrti rob biva u stanju vidjeti i oblik svoga duhovnoga položaja koji će ga, opet, ili razdragati ili rastužiti, a svaki musliman bi trebao biti razdragan viđenjem svoga duhovnog staništa (maqām). Na identičan način, i oblik robovog duhovnog stanja (ḥāl) nakon smrti bit će, shodno kvalitetu, ili stega (qabḍ) ili rasprostranjenost (basṭ). S obzirom da su učenjaci nasljednici Božijih poslanika, blagoslovljeni su, osoba koja je za života uspjela postići visoki duhovni stepen prilikom smrti ugledat će oblik poslanika koji joj je najbliži, kojemu je, u svome duhovnome zrenju, bila najbliža. Iz ovoga razloga neki muslimani na samrti mogu dozivati imena naprimjer Musâa ili Isâa, blagoslovljeni su. Svakome duhovnome položaju odgovora narav jednog anđela, tako da zavisno od položaja na kojemu se rob nalazi ugledat će i odgovarajućeg anđela, kao što zavisno od truda koji je na ovome svijetu uložio u svoj odnos prema nekome od Božijih djelatnih Imena ili Imena Svojstva, Opisa, Svenadilaznosti ili Bîti, na samrti sasvim jasno vidi manifestiranje toga Imena.30
Zaključak
Iz svega rečenog, jasno je da se u tradicionalnim vjerskim zajednicama smrt razumijeva tek kao vrata budućeg, vječnog, života. Ipak, ova činjenica ne znači istodobno i da pripadnici tradicionalnih religija smrt bližnje osobe, ili poimanje vlastite smrtnosti, ne doživljavaju emotivno, no, zahvaljujući spomenutome nauku, bol i tuga uslijed gubitka bližnjega prihvataju se mnogo dostojanstvenije.
Motreno krajnje fenomenološki, tradicionalno je jedan od načina lakšega podnošenja ali ujedno i stalnoga podsjećanja vjernika na neminovnost da će „svaka duša smrt kušati“ bila ugradnja manjih ili većih kompleksa mezaristana u urbani plan grada, između kuća, ulica i sl., što je jedna od karakteristika tradicionalne arhitekture. Odrastajući uz takvo okruženje, svako dijete od svojih prvih koraka koje napravi izvan vlastitog doma navikavano je da je smrt tek jedan od mnogih modusa egzistiranja. S druge strane, strah modernoga čovjeka od smrti, kao i razvoj velikih gradova s desetinama i stotinama hiljada stanovnika u Bosni i Hercegovini, odnosno višemilionskom populacijom u gradovima svijeta, doveo je do prakse osnivanja gradskih grobalja izvan gradova, najčešće na teritoriju jedne od susjednih provincija, kao i običaj prekopavanja grobnoga mjesta nakon protoka perioda od nekoliko desetina godina kako bi se isto mjesto iskoristilo za ukop druge umrle osobe. Na ovaj način, fenomeni smrti i umiranja izguruju se, koliko je to moguće, iz svakodnevnice, te dobivaju status prijetećih nepoznanica za čovjeka. Uzevši to u obzir te činjenicu da su smrt i umiranje neminovnosti u ovozemaljskom životu, čovjek nastoji iznaći rješenje kako im pobjeći, kako se od njih „izliječiti“. Iz toga razloga, a zahvaljujući nekritičkome odnosu prema tehničkom i tehnološkom napretku, sve su veća ulaganja u projekte poput krionike (cryonics), sklonosti ka antitradicionalnim filozofijama poput one transhumanizma, i slično. I veoma je teško predvidjeti šta će sve čovjek dalje iznaći u budućnosti a sa željom da zavlada fenomenom smrti, umjesto da joj se, naprosto, otvori.
1 Vidi: Kur'an, sura al-Mā'ida, ajet 48.
2 „Allahovo bojenje (ṣibġatallāh), a zar ima ljepšega od Allahovog bojenja?! Mi samo Njemu robujemo.“ Kur'an, sura el-Bekara, ajet 138.
3 Hadis glasi: „Kur'an je objavljen na sedam harfova. Svaki od tih harfova ima svoj izvanjski smisao (ẓāhir) i svoj unutarnji smisao (bāṭin). Svaki harf ima svoj propis (ḥadd), a svaki propis ima svoj smisao (muṭṭala').“ Hadis bilježi aṭ-Ṭabarānī, prenoseći ga od hazreti Ibn Mas'ūda. Vidi: 'Abd ar-Raʼūf al-Munāwī, Fayḍ al-Qadīr Šarḥ al-Ğāmi' aṣ-Ṣaġīr, Kairo, al-Maktaba at-Tiğāriyya al-Kubrā, 1356. H., tom III, str. 54.
4 Usporedi: Rene Guenon, The Reign of Quantity & The Signs of the Times, poglavlje: „The Illusion of 'Ordinary Life'“, New York, Sophia Perennis et Universalis, 1995., str. 125.
5 Vidi: Ibid, str. 126.
6 Vidi naprimjer: Edgar Allan Poe, „Crna mačka“, u knjizi Najlepše priče Edgara Poa, Beograd, BIGZ, 1990., str. 131.-141.
7 Vidi: Martin Pernick, „Brain Death in a Cultural Context: The Reconstruction of Death 1967.-1981.“, u djelu: S. Younger, R. Arnold i R. Schapiro, The Definition of Death, Baltimore, John Hopkins University Press, str. 5.
8 Martin Pernick, Brain Death in a Cultural Context, str. 10.
9 Vidi: Devlin, William, „Cremation“, The Catholic Encyclopedia, New York, Robert Appleton Company, 1908., tom IV
10 Vidi: http://www.funeralplan.com/funeralplan/ ... tions.html
11 Pogledati naprimjer tekst koji je baziran na stanju u Tuzli a po ovome pitanju: Vehid Jahić, „Najskuplje za muslimane“, Oslobođenje, rubrika „Pogledi“, Sarajevo, od 25.11.2007.
12 Vidi: E. Asotić, „Kremiranje u BiH moguće od oktobra“, Dnevne novine „San“, Sarajevo, od 01. 07. 2008.
13 Pokretač ove inicijative je JKP „Gradska Groblja“ – Visoko. U telefonskom razgovoru sa osobom zaduženom za informacije o pogrebnim uslugama (razgovor obavljen 19. 02. 2009. u 10:00 h; zamoljeni smo da ne dajemo ime sugovornika već da se pozovemo samo na sâm razgovor) saznali smo da još nisu nabavljene potrebne peći ali da se od inicijative nije odustalo. Također, najavljena cijena od 68,00 KM bit će vjerovatno veća, s obzirom da je ova usluga poskupila i u zemljama naše regije, u Srbiji i Hrvatskoj (200,00 KM), te u Sloveniji (200,00 €).
14 „Nijedan čovjek prije tebe nije bio besmrtan; ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti?“ Vidi: Kur'an, sura al-Anbiyā', ajet 34.
15 „Svaka duša smrt će kušati! I samo na Sudnjem danu dobit ćete u potpunosti plate vaše, i kod bude od vatre udaljen i u džennet uveden – taj je postigao što je želio; a život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.“ Kur'an, sura Ālu 'Imrān, ajet 185.
16 Vidi: al-Imām Fahr ad-Dīn ar-Rāzī, Tafsīr al-Fahr ar-Rāzī – at-Tafsīr al-Kabīr – Mafātīḥ al-Ġayb, Bejrut, Dār al-Fikr,1994., tom V, str. 130.
17 „I u rog će se puhnuti, i umrijet će onī na nebesima i onī na Zemlji, ostat će samo oni koje bude Allah odabrao; poslije će se u rog po drugi put puhnuti i oni će, odjednom, ustati i čekati.“ Kur'an sura az-Zumar, ajet 68.
18 „A na Dan kad se u rog puhne pa se smrtno istrave i oni na nebesima i oni na Zemlji, izuzev onih koje Allah poštedi, svi će Mu ponizno doći.“ Kur'an, sura an-Naml, ajet 87.
19 al-Imām Fahr ad-Dīn ar-Rāzī, Tafsīr al-Fahr ar-Rāzī, tom XII, str. 220., 221.
20 „I kad Nam Mūsā dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: 'Gospodaru moj, pokaži mi se da Te vidim!' – 'Ne možeš Me vidjeti', reče, 'ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svome mjestu, vidjet ćeš Me!' I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Mūsā se onesviješćen strovali (wa harra Mūsā ṣa'iqan). Čim se osvijesti, reče: 'Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!'“ Kur'an, sura al-A'rāf, ajet 143.
21 Vidi: al-Imām Fahr ad-Dīn ar-Rāzī, Tafsīr al-Fahr ar-Rāzī, tom XIV, str. 19.
22 Na drugo i treće puhanje u rog misli se u citiranom šezdeset i osmom ajetu sure az-Zumar. Vidi: al-Imām Fahr ad-Dīn ar-Rāzī, Tafsīr al-Fahr ar-Rāzī, tom XIV, str. 19.
23 Hadis doslovno glasi: „Razgovarali su Adem i Musa, pa je Musa rekao: 'Ademe, ti si naš otac a pogriješio si prema nama i izveo nas iz Dženneta.' Na to mu Adem odgovori: 'Tebe je, Musa, Allah odabrao govoreći s tobom i napisao ti vlastoručno. Zar me koriš zbog odredbe koju je Allah o meni propisao četrdeset godina prije negoli me stvorio?!' Tako je Adem uvjerio Musâa u raspravi, tako je Adem uvjerio Musâa u raspravi.“ Hadis bilježi imam-i Muslim prenoseći ga od Ebu Hurejre. Vidi: Muslim, aṣ-Ṣaḥīḥ, Bejrut, Dār Iḥyāʼ at-Turāt al-'Arabī, bez god. izd., tom IV, str. 2042. Dvije su verzije, po imamu an-Nawawīju, kada se ta rasprava dogodila. Prva kaže da se dogodila u svijetu Berzaha jer je poznato, kako smo rekli, da su duše i dalje žive samo egzistiraju u posebnome stanju i u posebnoj dimenziji a za što imamo argument u poznatim hadisima koji govore o Muhammedovome, blagoslovljen je, Miradžu, kada je prvo u Bejtul Makdisu a potom i na različitim nebesima razgovarao s Allahovim poslanicima. Druga verzija ide za tim da je za vrijeme svoga ovozemaljskoga života poslanik Musa, blagoslovljen je, zamolio uzvišenoga Gospodara da mu pokaže Adema, pa nakon što mu je to uzvišeni Allah uslišao, došlo je do predmetne rasprave. Vidi: Abū Zakariyyā Yaḥyā, al-Minhāğ Šarḥ Ṣaḥīḥ Muslim ibn al-Ḥağğāğ, Bejrut, Dār Iḥyā at-Turāt al-'Arabī, 1392. god. po H., tom XVI, str. 201.
24 „...A Njegov prijesto je iznad vode bio...“ Kur'an, sura Hūd, ajet 7.
25 „Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati?“ Kur'an, sura al-Anbiyā', ajet 30.
26 Usporedi: ‘Abd al-Wahhāb aš-Ša‘rānī, al-Yawāqīt wa al-Ğawāhir fī Bayān ‘Aqā’id al-Akābir, Bejrut, Dār al-Kutub al-‘Ilmiyya, 1998., str. 415.-417.
27 Vidi: Ibn ‘Arabī, al-Futūḥāt al-Makkiyyya fī Ma‘rifa al-Asrār al-Mālikiyya wa al-Mulkiyya, Bejrut, Dār Iḥyā’ at-Turāt al-‘Arabī, 1998., tom II, str. 292., 293.
28 Ovaj poznati hadis-i kudsi bilježi al-Buhārī, prenoseći ga od hazreti Abū Hurayre koji kaže da je hazreti Muhammed, alejhisselam, rekao: „Allah silni i uzvišeni je rekao: 'Ko bude neprijatelj robu Mome tome rat objavljujem. Za Mene najdraža stvar s kojom Mi se rob Moj približava jeste ono što mu propisah. Rob Moj Mi se nafilama približava sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim postajem sluh njegov, kojim sluša, vid njegov, kojim gleda, ruka njegova, kojom prihvata, i noga njegova, kojom hoda. Ako Mi šta zatraži – dat ću mu, a ako od Mene utočište traži - pružit ću mu. Od svega što radim, nizašta se ne dvoumim kao što se dvoumim uzeti dušu roba Moga, vjernika: on smrt ne voli, a Ja ne volim ožalostiti ga.'“ Vidi: al-Munāwī, Fayḍ al-Qadīr, tom II, str. 240.
29 „Smrtne muke će zbilja doći – to je nešto od čega ne možeš pobjeći i u rog će se puhnuti – to je Dan kojim se prijeti – i svako će doći, a s njim vodič i svjedok. 'Ti nisi mario za ovo, pa smo ti skinuli koprenu tvoju, danas ti je oštar vid.'“ Vidi: Kur'an, sura Qāf, ajeti 19.-22.
30 Usporedi: ‘Abd al-Wahhāb aš-Ša‘rānī, al-Yawāqīt wa al-Ğawāhir, str. 416.; Ibn ‘Arabī, al-Futūḥāt al-Makkiyyya, tom II, str. 293.
Objavio: znaci
Napomena:
Rad je, u nešto drugačijem obliku, objavljen u: Znakovi vremena – časopis za filozofiju, religiju, znanost i društvenu praksu, br. 52/53, 2011., str. 67.-82.
Autor(i):
Samir Beglerović
Kategorija(e) tekstova:
Osnovi i učenja islama
Siže
U radu je ponuđen pregled tradicijskog i modernog pogleda na fenomene smrti i umiranja. Posebna pažnja posvećena je muslimanskom teološkom i tesavvufskom pogledu na smrt. Upoređujući različito razumijevanje svrhe umiranja i sâme smrti, u mogućnosti smo prepoznati nekoliko veoma zanimljivih karakteristika.
Ključne riječi: smrt, umiranje, bolest, drugi svijet, ahiret, berzah, puhanje u rog
Uvod
Nesumnjivo svaki čovjek ima svoj vlastiti pogled kako na fenomen smrti, tako i na fenomene življenja, umiranja te proživljenja. Taj specifični pogled na navedene fenomene ne podrazumijeva posebnost u smislu religijskoga svjedočenja (svaka religijska tradicija dala je mnoštvo rasprava po ovome pitanju i njihovi pripadnici ih, makar načelno, deklarativno, prihvataju) već u smislu, rekli bismo, stepena vlastitoga uvjerenja ali i prihvatanja te razumijevanja načina i, prije svega, smisla tih pojava, ono na šta se, između ostaloga, odnose kur'anske riječi: svima vama smo zakon i pravac propisali.1 Moglo bi se reći da je većina religijskih tradicija ostavila svojim sljedbenicima određeni „prostor“ za učitavanje vlastitog vjerujućeg iskustva u opći princip nužnosti i smisla postojanja fenomena života i smrti. Na taj način, a protokom vremena, opći religijski princip podario je snažan temelj uravnoteženju razumijevanja i prihvatanja fenomena smrti ali je također i vlastito bojenje (ṣibġa), ne samo individualno već i grupno – kulturološko, snažno utjecalo na intelektualni pristup i prije svega obredoslovnu praksu vezanu za čin umiranja. Naravno, kao i kod drugih fenomena, i kod ovoga je najbolje i najpotpunije Allahovo bojenje stvarnosti (ṣibġatullāh).2 Tako je svaki vjernik pozvan da vlastitim duhovnim i fizičkim trudom (muğāhada), oplemenjujući svoju dušu i čisteći svoje srce, bezuslovno pristupi vječnim Božijim Riječima, da ih kuša (dawq) ne bi li se izravno osvjedočio u stvarnost koju one zacrtavaju, stvarnost koja je, shodno riječima poslanika Muhammeda, blagoslovljen je, porinuta kroz sedam beskrajnih duhovnih dimenzija (sab‘a aḥruf), od kojih svaka polaže pravo na svoj izvanjski, uravnoteženo doslovan, smisao (ẓāhir), svoju unutarnju poruku (bāṭin), na cjelovitost razumijevanja svoga smisla (mṭṭuala‘) te, konačno, na sasvim konkretan ali ujedno sa ostala tri aspekta u potpunosti komplementaran propis po kojemu se savršeni vjernik ili onaj ko to želi postati mora vladati u svome životu (ḥadd).3
Nismo slučajno spomenuli i kulturološki obzir razumijevanja fenomena smrti. Upoređujući različito razumijevanje svrhe umiranja i sâme smrti kod različitih naroda u mogućnosti smo prepoznati nekoliko sličnih ujedno i veoma zanimljivih karakteristika, od kojih su za nas posebno interesantne njih četiri. Prvo, u svakoj tradiciji, kako kod objavljenih religija tako i kod onih prirodnih, postoji učenje o početku čovjekove smrtnosti – nekada su ljudi bili besmrtni pa je konkretan svetopovijesni događaj tu besmrtnost „dokinuo“. Naravno, u judaizmu, kršćanstvu i islamu taj događaj je kršenje zabrane o neprilasku određenom rajskom stablu nakon koje su hazreti Adem i hazreti Hava protjerani na Zemlju na kojoj su vrlo brzo, na različite načine, bili sučeljeni s fenomenom umiranja, nečim što do tada nisu poznavali.
Drugo, insistiranjem na konkretnom svetopovijesnom događaju odnosno ističući činjenicu da je čovjek nekada bio besmrtan, vjerniku se skreće pažnja da je moguće ponovno dolaženje u, uslovno rečeno, stanje besmrtnosti ali tek nakon kušanja smrti. Pored teološke istine na ovaj način, u krajnje psihološkom smislu, vjerniku se nudi utjeha pri smrtnome slučaju, bilo neke njemu drage osobe, bilo u slučaju njegovog vlastitog promišljanja o nužnosti okončanja ovozemaljskog života.
Treća karakteristika proizilazi iz prethodne dvije a odnosi se na poseban način, vjerski obred, ophođenja prema osobama koje su na samrtnoj postelji odnosno onima koje su već umrle. Upravo u ovome aspektu najviše je dato mjesta za gore spomenuto vlastito bojenje odnosa prema predmetnom fenomenu. U islamu, zahvaljujući principu dozvoljenosti usvajanja običaja koji nisu propisani Kur'anom ili Sunnetom ali koji nisu sa njima ni u koliziji (ʻurf), u mogućnosti smo uvjeriti se u raznolikost odnosa prema tijelu umrloga (mayyit), njegovome opremanju (tağhīz), načinu posljednjega ispraćaja (ğanāza), njegovome ukopu (dafn), te, na koncu, prema sjećanju na njegovu ličnost (dikr), od jednoga do drugoga geografskog područja.
Posljednja a za nas ujedno i najbitnija zajednička karakteristika odnosa različitih naroda prema fenomenu smrti jeste tendencija ka usvajanju jedinstvenoga kulturološko-civilizacijskog odnosa prema smrti koja, doduše ne svojom formom, no, zasigurno svojom suštinom, skoro u potpunosti istiskuje vlastito bojenje ali i sâm opći religijski princip tretiranja svrhe čak i nužnosti umiranja svakoga čovjeka. Na tragu globalističkoga relativiziranja i niveliranja većine kulturoloških specifičnosti i pitanje smrti u modernome dobu (od XVIII stoljeća) skoro je u cjelosti jednako prihvaćeno u javnome životu svih modernih država. Kao i drugi fenomeni, i ovaj je, zahvaljujući tehnološkom napretku, determiniran teorijama pozitivne i eksperimentalne znanosti te kroz urbanistički plan, arhitekturu, popularnu kulturu ali i kroz savremene predmetne teologije mijenja svijest modernoga čovjeka o smislu smrti. Tako vidimo da tradicionalni pogled na fenomen smrti, predstavljen prvim trima zajedničkim karakteristikama, predstavlja njeno prihvatanje i sužîvljenje, dočim moderni pogled na ovaj fenomen predstavlja strah i pokušaj bijega od smrti.
Iz svega gore rečenoga, rad ćemo podijeliti na dvije cjeline. U prvoj ćemo predstavit moderni koncept poimanja fenomena smrti, a u drugoj cjelini tretirat ćemo muslimansko teološko razumijevanje smrti (i života). Krenut ćemo redom.
1. Moderni koncept poimanja smrti
Razmišljajući o smrti tradicionalni vjernik nikada nije gubio iz vida činjenicu da je život dar Božiji te da je čovjekova „svjesnost“ ustvari čovjekova duša (nafs), stvorena ali nepropadljiva kategorija, specifična egzistencija koja nakon stvaranja dobiva i svojstvo besmrtnosti. Analogno, smrt je samo prelazak duše s jednoga na drugi svijet a ne njeno propadanje. Skoro sasvim suprotno, razvojem moderne tehnologije, pitanje razumijevanja smrti prepušteno je medicini, ne više teologiji ili filozofiji, te smisao i prirodu smrti danas određuju znanstvene teorije a ne tradicionalni metafizički principi. S obzirom da je moderna znanost prije svega mijerna znanost, a postala je za modernoga čovjeka ono što je religija predstavljala tradicionalnome vjerniku, da bi donijela sud o nekome objektu mora ga najprije, na neki način, izmjeriti i tako „upakovanog“ predstaviti i dati na konzumiranje savremenom čovjeku. Kako je duša po sebi nematerijalna, u našemu vremenu medicina je ni na koji način ne tretira već ju zamjenjuje pojmom samo/svijesti koja je rezultat različitih brojnih kontinuiranih operacija mišljenja kojega pokreće mozak. Tako, organ preko kojega čovjekovo tijelo, povijesna datost, dobiva život smještanjem sada besmrtne duše i nestvorenog Božijega Duha (Rūḥ) nije više duhovni, srce kao jedno od duhovnih organa (al-laṭīfa ar-rūḥāniyya), već materijalni – mozak. Drugim riječima, tradicionalno razumijevanje smrti kao odlaska duše iz tijela, zamijenjeno je koncepcijom umiranja odnosno smrti mozga. Opredjeljujući se za mozak kao osnovni organ čovjekovog života, moguće je smrt eksperimentalno prouzročiti, nadgledati je i, shodno takvim parametrima, po volji aktualizirati.
No, u svakodnevnome životu, gore rečeno složeno se manifestira. Rukovodeći se pojmom svakodnevnoga života ili običnoga života, moderni čovjek je naučen, prvo, orijentirati se isključivo vlastitim fizičkim osjetilima u svome životu, te, drugo, da ne prihvati bilo kakvu intervenciju u svome životu koja nije krajnje humanistička.4 Oslanjajući se samo na fizička osjetila čovjek se distancira i, vremenom, stvara kod sebe animozitet prema daru vjere koji svako dobiva sâmim činom rođenja, a ne prihvatajući natprirodnu intervenciju, pogotovo upravljanje njegovom i sveopćom egzistencijom od strane nečega što je ponad prirode, čovjek se otuđuje od svetoga, osjećajući u konačnici i strah pred svetim, i to ne strahopoštovanje već vulgarni paralizirajući destruktivni strah. Ovakav koncept nije širen samo zalaganjem pristalica sekularnoga društva već veoma često i zalaganjem prvaka tradicionalnih religijskih obrazaca koji uslijed nedostatka ideja odgovarajućeg suprotstavljanja profanizaciji a često i radi očuvanja kakvog-takvog utjecaja u društvu, svojim životom i svakodnevnim postupcima sveto predstavljaju kao nešto ipak pseudomitsko. U potpunosti i nekritički prihvatajući moderni koncept života a istodobno tek intelektualno insistirajući na tradicionalnim vrijednostima, moderni vjernik oblikuje vlastitu religioznost na jedan začudan način pri čemu je konstantno u nedoumici kako postupati u životu, kako povezati i pronaći ispravan i zadovoljavajući odgovor na pitanja proizišla iz sučeljenja orijentiranja materijalnim u svome životu i romantičnoga pogledanja na svijet duhovnosti. Ta smjesa krajnosti najčešće dobiva oblik agresivnog i po svojoj naravi licemjernog romantizma. Otuda i veoma često pozivanje na vlastito rješenje životnih problema kao na pravi život5, dočim se svaki drugačiji način pristupa životu kvalificira kao nazadan i neautentičan.
Upravo usmjeravanje pažnje isključivo na svakodnevne životne potrebe i njihovo zadovoljenje a skretanje pažnje od potreba duše dovelo je ljude u težak položaj. Naročito problemi udobnosti življenja te očuvanja zdravlja osnovni su, rekli bismo, izazovi modernoga čovjeka. Užitku na drugome svijetu suprotstavljena je udobnost življenja na ovome svijetu, a vječnome životu na ahiretu suprotstavljena je mogućnost postizanja vječnoga života na ovome svijetu. Različitim tehnologijama nastoji se ljudski život produžiti a pogotovo razvojem tehnologija presađivanja organa i tkiva te njihovim kloniranjem, ljudima se u perspektivi obećava čak i vječni život življen u zdravlju na ovome svijetu.
Motrivši povijesno, prvi otklon prema novoj koncepciji određenja smrti vidljiv je u XVIII i XIX stoljeću kada se u zapadnome svijetu javlja veliki strah od prijevremenog ukopa. Naime, poznati su bili slučajevi u kojima su ljudi nehotice živi zakopani, prethodno pogrešno smatrani već umrlim. Kako je to već vrijeme začetaka globalizacije, razmjena materije ali i ideja evropskim tržištem bivala je sve intenzivnija te su obavijesti o prijevremenom ukopu bile znane velikome broju ljudi a mnoge od njih širene su i putem književnih djela, poput, naprimjer, priča Edgara Allana Poa.6 No, pored ovoga, početkom četrdesetih godina XVIII stoljeća nizom eksperimenata dokazano je da disanje i rad srca mogu biti pokrenuti nakon što su zastali. Nekoliko znanstvenika počelo je mogućnost reanimacije oslovljavati „formom smrti koja se može liječiti“, a otkriveno je da se reanimacija može odnositi na srce i pluća. Pored ovoga, neki znanstvenici ukazali su da mogućnost kratkotrajnog samostalnog funkcioniranja imaju i nervi te se, analogno tome, smrt određivala shodno funkciji srca, pluća i nerava. Sve u svemu, strah od prijevremenoga ukopa i postprosvjetiteljska sumnja u postojanje drugoga svijeta izravno su prouzročili nesigurnost medicinara XVIII i početka XIX stoljeća po pitanju ustanovljenja smrti.7
Sredinom i krajem XIX te početkom XX stoljeća fizičari su izumili stetoskop i rendgensko snimanje što je pomoglo izvjesnom ustanovljenju smrti kod osobe ali koje nije tretiralo sâmu narav smrti već je označavalo apsolutnu vjeru u tehnologiju. Situacija po ovome pitanju ponovno se usložnila otkrićem mogućnosti vremenskog produženja spuštanja temperature čovjekovog tijela ispod normale (hipoptermija) te uspješnim transplantiranjem glave jedne životinje. Bostonski embriologista Charles Minot iznio je teoriju s kojom se složila većina znanstvenika toga doba da su organizmi iluzija a da se život i smrt mogu ustanoviti isključivo na staničnoj ravni, uzimajući, dakle, u obzir ćelije. Zahvaljujući masmedijima, pisanjima počev od žurnalističkog do naučnofantastičnog žanra, daljnja naučno-tehnička dostignuća predstavljena su cijelome svijetu i konačno od strane popularne kulture okvalificirana kao sjajna dostignuća moderne znanosti, što je, u perspektivi, iznijelo u javnosti i ideju o čovjekovoj mogućnosti dosezanja vječnosti na ovome svijetu.
Krajem šezdesetih godina XX stoljeća došlo je do nove promjene u određivanju smrti osobe. Dvije stvari na ovo su naročito utjecale. Prva je ponovni interes medicinara za to pitanje, a druga je ponovna briga javnosti vezana za pitanje ustanovljenja smrti kod osobe. U takvoj situaciji jedan od vodećih znanstvenika sa Harvardskog Univerziteta anesteziolog Henry K. Beecher dao je prijedlog, koji je ubrzo i prihvaćen, da se mrtvom proglasi svaka osoba čiji je mozak nepovratno izgubio sve funkcije. U tome periodu, ova definicija smrti mozga ili moždane smrti služila je više kao opravdanje pri procesu transplatacije organa. No, početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća moždana smrt postala je osnovni metod odbrane javnosti pred stalnim, često nepredvidivim, znanstvenim otkrićima koja su izravno atakovala na dostojanstvo umrle osobe. Sukob javnosti po pitanjima takozvanoga prava na smrt i takozvane dostojanstvene smrti prouzročio je u Sjedinjenim Američkim Državama donošenje izvještaja Predsjedničke komisije o bioetici 1981. godine, a koji je precizirao da se umrlom osobom smatra onaj pacijent koji je doživio trajni gubitak svih moždanih funkcija, i onih visokih, poput svijesti, i onih osnovnih moždanih refleksa, poput suženja zjenica. Istodobno, razvila se i bojazan od preranog odustajanja od povrata pacijenata (animacije), naročito razvojem procesa transplatacije organa kada se javlja i veliki broj kradljivaca organa. Tako je period XX i početka XXI stoljeća obilježio strah i od predugog održavanja na životu ali i od preranog isključenja pacijenta sa aparata.8
Iz prethodno rečenoga možemo zaključiti četiri stvari:
1. Jasno je da se moderno određenje pojma smrti veže za težnju modernoga čovjeka ka dosezanju vječnosti te da je želja za preciznim određenjem nastupa smrti upravo produkt te težnje.
2. Težnja je od spoznaje svrhe egzistencije smrti premještena ka što preciznijem određenju nastupa smrti pri čem se na fenomen smrti ne gleda više kao na jedno od Božijih stvorenja u svojoj supstancionalnosti već kao na akcident, bolest koja napada čovjeka i koju treba odstraniti.
3. Iniciranje određenja koncepcije smrti, koliko god to izgledalo paradoksalno, sada je demokratskoga karaktera, u smislu da na njega ne utječu samo znanstvena otkrića i sâmi znanstvenici već podjednako i javno mnijenje koje izražavanjem svojih različitih bojazni utječe čak i na promjenu definicije nastupa smrti.
4. Nasuprot ovome, spoznaja smrti se ne nastoji doseći promišljanjem nad Objavom i znakovima u prirodi već se prema njenoj datosti moderni znanstvenici ophode kroz savremenu tehnologiju, a na taj način ljudi svakodnevlja, mada iniciraju promišljanje nad određenjem smrti, kako je prethodno rečeno, ipak su prinuđeni „čekati“ na zgotovljenje njene definicije, čime se dodatno otuđuju od toga fenomena.
Razlika između tradicionalne i moderne koncepcije smrti i umiranja možda je najvidljivija u odnosu prema zbrinjavanju tijela umrloga. Kako je općepoznato, tradicionalne religije, u normalnim uslovima, odobravaju samo ukop tijela jer je tijelo „stvoreno od zemlje“ pa je i najprikladnije da, dok duša odlazi u međusvijet (berzah), i tijelo bude vraćeno u svoju „domovinu“. S druge strane, stilovi modernoga života često usvajaju praksu konzerviranja (mumificiranja) i izlaganja tijela umrloga, shodno običajima starih naroda i neabrahamskih religija, a praksa spaljivanja tijela (kremiranje) sve je prihvaćenija. Ovoj posljednjoj praksi protive se sve monoteističke religije s tim da Katolička crkva, pored zabrane, ipak smatra da kremiranje nije izravno suprotstavljeno nijednoj crkvenoj dogmi.9 Nesumnjivo, na tragu jednoga od mnogih učenja New Agea, ovoga puta o suprotstavljenosti tijela i duše, čovjekovo tijelo je još za vrijeme života individue motreno tek kao „potrošni materijal“ kojim čovjek raspolaže i prema kojemu se odnosi kako on hoće. Upravo uslijed toga, stanovništvo se danas sve više i odlučuje na praksu spaljivanja tijela nakon smrti pri tome se pozivajući na ključni razlog takvoga izbora – ekonomičnost.
U „Cjelovitom vodiču za kremiranje“, jedno od brojnih udruženja za promoviranje prakse kremiranja nabraja šest razloga zbog kojih bi osoba trebala prihvatiti spaljivanje tijela umrle osobe, a pored razloga lične ili duhovne filozofije, filozofije okoliša, te sve većega prihvatanja ove prakse među religijama, ističu se i slijedeći razlozi: ekonomičnost, jednostavnost i mogućnost stalnoga bîvanja u blizini ostataka umrle osobe.10 Nema nikakave sumnje da je kod osoba nesklonih tradicionalnim obrascima odnosa prema umrlim pitanje konstantnog bîvanja uz, ali i ekonomičnosti, odnosno jeftinijeg zbrinjavanja tijela umrle osobe, stvarno ključne dileme. Uzevši za primjer našu zemlju, za ukop umrle osobe, kršćana ili muslimana, bližnji moraju izdvojiti između 1.500,00 i 2.000,00 KM11, mada ovi iznosi bîvaju često skoro dvostruko premašeni u drugim gradovima poput Sarajeva, dočim cijena kremiranja, prakse koja još ne postoji u Bosni i Hercegovini ali čije se uvođenje očekivalo u mjesecu oktobru 2008. godine u Visokom, iznosi 68,00 KM12, odnosno između 200,00 i 400,00 KM.13 Ne ulazeći u, rekli bismo, opravdane rasprave o razlozima tako nevjerovatno visokih cijena dženaza i sahrana umrlih, zaključili bismo da nerijetko tradicionalni ambijent, u svakome smislu, čak i dekorativnom, finansijski mnogo više košta čovjeka od modernih stilova života. Ova tendencija često stavlja pred tradicionalne vjerske autoritete dodatne izazove jer su pod pritiskom konstantnog revidiranja svoga odnosa prema novom.
Istaknuvši neke od karakteristika odnosa modernoga čovjeka prema fenomenima smrti i umiranja, u narednom dijelu rada iznijet ćemo osnovne karakteristike muslimanskog teološkog i tesavvufskog pogleda na predmetne fenomene.
2. Fenomen smrti i umiranja u muslimanskoj tradiciji
Ono što se skoro u svakoj raspravi po ovome pitanju odmah na početku ističe jeste da će ne samo čovjek već sve što je stvoreno u jednome trenu prestati postojati i to, rekli bismo, u dva smisla. Prvi smisao odnosi se na činjenicu da će čovjek i sve ono što oslovljavamo živim bićima na ovome svijetu u određeno vrijeme umrijeti, nestati s ovoga svijeta. Dužina boravaka na Zemlji različita je, od bića do bića te i unutar svake vrste, ali ne postoji nijedan čovjek koji će poživjeti toliko dugo da bi bio svjedok prvoga naseljavanje Zemlje od strane ljudi i potpunog nestanka čovječanstva s lica Zemlje, o čemu ljude uzvišeni Allah kategorično obavještava u časnome Kur'anu ističući da nikome nije dao ovozemaljski vječni život14, barem ne u smislu fizičke egzistencije na ovome svijetu. Pored ovoga, Izvori uče da će svaka individua ne samo tjelesno umrijeti već će i svaka duša osjetiti smrtne muke, dakle ne samo tijelo, o čemu je Kur'an časni također izričit, upotrebljavajući za to doslovno pojam kušanja (dawq).15 Shodno tumačenju muslimanskih teologa rečeni navod ima upravo gore spomenuta dva značenja.16
Drugi smisao izrijeka da će sve što je stvoreno nekada ipak prestati sasvim postojati odnosi se na pitanje takozvanoga drugog i trećega proživljenja, onoga koji nastupa nakon drugoga puhanja u rog kada će sve što je na Zemlji pomrijeti.17 Naime, puhanje u rog (nafha) svaki put će označiti novi početak kvalitativno drugačije egzistencije bića. Tako, puhanje prvi put naziva se puhanje s posljedicom smrtnoga ustravljenja (nafha al-faza‘)18 koje, opet, označava jedan nadasve strašan prizor ustajanja mrtvih iz zemlje baš kao što se „iskuplja vojska uslijed zvuka vojne melodije“19. Puhanje po drugi put naziva se puhanje s posljedicom smrtnoga onesviješćenja (nafha aṣ-ṣa‘aq) a označava ponovnu smrt svih bića, jer su sva prethodno oživjela, ali i svih anđela, s tim što ovdje postoje daljnja dva specifična slučaja. Oba se odnose na česticu izuzimanja „samo“ (illā) upotrebljenu u ajetu iz kur'anske sure „az-Zumar“ koja podrazumijeva da neće toga trena baš sva bića umrijeti. U jednome slučaju, izuzimanje se odnosi na određenu odgodu smrti meleka: Džibrila, Mikaila, Israfila i Azraila, blagoslovljeni su. Naime, prvo će, po predajama, nakon određenoga vremenskoga trena od smrti svih bića, uzvišeni Allah usmrtiti Mikaila i Israfila, a nakon njih, ponovno nakon određene pauze, usmrtit će i Džibrila. U drugome slučaju izuzimanje se odnosi na poslanika Musâa, blagoslovljen je, jer, kako smatraju neki teolozi, poslanik Musa, blagoslovljen je, već je jednom doživio smrtno onesviješćenje, kako je to navedeno u suri „al-A'rāf“20. Postoji, također, i mišljenje da se čestica izuzimanja odnosi na plemenite mučenike (šehidi), te nebeske djevice (hurije) i bića čija je egzistencija izravno vezana za Božije Prijestolje i Pijedestal (sukkān al-‘Arš wa al-Kursī).21 Konačno, puhanje po treći put naziva se puhanje s posljedicom definitivnoga uskrsnuća (nafha al-Qiyām), nakon čega će se ozbiljiti i Dan polaganja računa.22
Shodno osnovnim tradicijskim izvorima, kako smo to upravo vidjeli, ne samo događanje smrti već svaki detalj vezan za način proživljenja i konačnog polaganje računa, već je određen, propisan, Božijim određenjem i sudbinom (al-qaḍā’ wa al-qadar). S obzirom da veliki broj stvari čovjek ne zna, kao obaveza nameće mu se maksimalan trud na putu približavanja uzvišenom Gospodaru, ali svaki događaj koji mu dolazi bez nekog velikog ili, pak, nikakvog njegovog utjecaja, već je davno, davno, utvrđen. Ovo, pored brojnih drugih pokazatelja, možda na najočitiji način otkriva poznati svetopovijesni događaj rasprave između poslanika Adema i poslanika Musâa, blagoslovljeni su, koji se u teološkim djelima i oslovljava kao „Rasprava Adema i Musâa“. U toj raspravi, punoj nevjerovatnih poruka i simbola, poslanik Adem, blagoslovljen je, otkriva da je čak i izvođenje iz Raja njega i njegove supruge Have određeno već prije sâmog njegovog događanja. No, orijentirajući se Kur'anom i Sunnetom, grijeh koji su počinili, ostaje grijeh, i bila je obaveza za oboje tražiti oprost od uzvišenoga Allaha dočim je sâmo događanje kao događanje već unaprijed bilo predodređeno. Drugim riječima, zaključuje se da je čovjekova obaveza ulaganje truda u ono na šta osjeća da može izravno utjecati a u stvarima na koje nema utjecaj, pored ulaganja truda, činjenica da su one već unaprijed propisane može mu poslužiti kao dobra utjeha i podstrek da moli uzvišenoga Gospodara za oprost.23 Takva je slučaj i po pitanju čovjekovog odnosa prema fenomenima umiranja i smrti. Nije svejedno u kakvome stanju i u kakvome poslu čovjeka smrt može zateći a sâmo vrijeme smrti nešto je što čovjek nikada ne može znati, tek nekada to može predosjetiti ili naslutiti.
U jednome kur'anskome ajetu ističe se da je Allahovo Prijestolje bilo nad vodom24 što ustvari ima značenje da je Svoju apsolutnu vlast nad svim što postoji uzvišeni Allah manifestirao prirodom vode, što, opet, potvrđuje drugi kur'anski ajet u kojemu je istaknuto da je dragi Allah sve što je živo stvorio od vode25, da je voda u osnovi svakoga života. Iz toga razloga se voda oslovljava prijestoljem božanskoga dara života (‘arš al-ḥayāt al-ilāhiyya). U ovome kontekstu, uzvišeni Allah je izvor života a živim se naziva sve drugo pored Allaha (siwa Allāh), sva Njegova stvorenja. Odnosno, još preciznije, samo je uzvišeni Allah Vječno živi (al-Ḥayy), a sva stvorenja su živa shodno iskazivanju hvale svome Gospodaru (musebbiḥ bi ḥamd Allāh). Zato se i kaže da uzvišenoga Allaha hvali sve što je stvoreno, bilo to vlažno ili suho, bili to minerali ili biljke, bila to Zemlja ili nebesa. Na ovaj način saznajemo za dvostruki način iskazivanja hvale uzvišenom Allahu. Prvi je iskazivanje jezikom odnosno riječima, verbalno, i to je dar dat samo ljudima, džinima i melecima. Drugi način iskazivanja hvale je sâmim postojanjem nekoga egzistenta i ponovno je riječ o daru ali ovaj put daru kojega svako aktualizira, htio to ili ne htio, i odnosi se, naravno, na sve stvoreno.26 Iz ovoga zaključujemo da se svojstvo života odnosi na bîti (a‘yān), na osnove, jer sve što postoji sâmim svojim postojanjem kao Božijim darom hvali uzvišenoga Allaha i, zahvaljujući toj hvali, živo je, dočim se svojstvo smrti odnosi na veze (nasab), različite odnose među stvorenim.
Svaka je duša, kao čovjekova bît, osnova, živa te je nakon stvaranja zadobila besmrtnost, bilo, ako Bog da, u Raju, bilo, ne daj Bože, u Paklu, a odnos nje i fizičkoga tijela podložan je smrti jer se, kad-tad, završava. Tako, kada osoba plače uslijed nečije smrti, plače uslijed rastanka duše od tijela, raskida odnosa među njima, a sâma preminula osoba i dalje je, po svojoj tako darovanoj bîti, živa. Ako čovjek nije uspio ovladati mogućnošću da ovo o čemu se govori vidi svojim srcem, za njega je veoma teško pronaći utjehu nakon rastanka od drage osobe. Imajući rečeno u vidu, izvodi se, dalje, zaključak kako postoje dva života (ḥayātān): posljedični život (ḥayāt sababiyya) i temeljni život (ḥayāt dātiyya), od kojih je prvi nastao različitim djelovanjem onog osnovnog života, života koji svaka stvar ima po svojoj bîti.27
Nadalje, samo su tri vrste stvorenja odlikovane darom da mogu svjesno obznaniti, drugima otkriti, taj Božiji dar života položen u svaku stvar, zahvaljujući sposobnosti govora: ljudi, džini i meleci, mada i među njima postoji razlika po pitanju sâmoga spoznavanja toga dara. Kod meleka spoznaja se javlja kao čisti Božiji dar, nešto što je, uslovno rečeno, ugrađeno u njihova plemenita bića (ta‘rīf). S druge strane, ljudi i džini moraju proći procese promišljanja (tafakkur) i špekulativnog zaključivanja (naẓar wa istidlāl) da bi dosegli stepen osvjedočenosti (šuhūd) u taj dar, tek nakon kojeg bîvaju u stanju hvalu uzvišenome Allahu iskazivati istodobno dvostruko – i po sâmom svom postojanju i po svojoj spoznaji. Riječ je o nečemu drugome u odnosu na tek verbalno iskazivanje ili ponavljanje istina objavljenih u Izvorima. O ovome najbolje govori poznati sveti izrijek (hadis-i kudsi) u kojemu uzvišeni Gospodar naglašava da sâm On postaje sluh, vid, prihvaćanje i koračanje takvoga roba.28
I za vjernike koji su dosegli spomenuti stepen osvjedočenja, boravak na ovome svijetu zapreka je sâma po sebi pred potpunom spoznajom skrivenih svjetova i prirode života i smrti. U Kur'anu časnome navodi se da događanje smrti za osobu koja umire predstavlja oštrenje pogleda (ḥidda al-baṣar)29 pomoću čega rob dolazi u stanje potpunog uvjerenja (yaqīn) glede svih stvari koje se odnose na njega. Zahvaljujući tome, prilikom svoje smrti bîva mu predočeno dvanaest temeljnih nematerijalnih oblika (ṣuwar), konačnoga rezultata ključnih stvari koje je činio na ovome životu, od kojih će neke vidjeti a neke ipak neće.
Tih dvanaest oblika su: izgled svoje spoznaje/znanja, izgled svojih djela, izgled svoje uvjerenosti/vjerovanja, izgled svoga duhovnoga položaja (maqām), izgled svoga duhovnoga stanja (ḥāl), izgled sebi bliskoga poslanika, lik meleka, oblik jednoga od Božijih djelatnih Imena (al-Asmā’ al-af‘āl), oblik jednoga od Imena za Božija Svojstva (al-Asmā’ aṣ-Ṣifāt), oblik jednoga od Imena Božijeg opisa (al-Asmā’ an-nu‘ūt), oblik jednog od imena Božije svenadilaznosti (al-Asmā’ at-tanzīh), i oblik jednoga od Imena Božije Bîti (al-Asmā’ ad-Dāt). Izgled robove spoznaje odnosi se na spoznaju uzvišenoga Allaha, koja, opet, može biti, barem kada su u pitanju Allahu dragome bliski robovi, dvostruka: ona dobivena putem razumskoga promišljanja i ona dobivena putem otkrovenja (kašf), pri čem je ova druga potpunija. Izgled robovih djela odnosi se na kvalitetu djela koja je na ovome svijetu radio, odnosno na njihovu cjelovitost ili krnjavost, te će mu se pojavljivati u lijepim i ugodnim likovima ili, pak, u ružnim i odvratnim. Izgled robove uvjerenosti/vjerovanja odnosi se na postignutu kvalitetu motrenja stvari s kojima se na bilo koji način susretao, kao što je melek Džibril, blagoslovljen je, bio viđen i u liku poznatoga ashaba Dihje. Što rob posjeduje viši stepen ubjeđenja, to će mu i oblik uvjerenja biti ljepši i raskošniji. Nakon smrti rob biva u stanju vidjeti i oblik svoga duhovnoga položaja koji će ga, opet, ili razdragati ili rastužiti, a svaki musliman bi trebao biti razdragan viđenjem svoga duhovnog staništa (maqām). Na identičan način, i oblik robovog duhovnog stanja (ḥāl) nakon smrti bit će, shodno kvalitetu, ili stega (qabḍ) ili rasprostranjenost (basṭ). S obzirom da su učenjaci nasljednici Božijih poslanika, blagoslovljeni su, osoba koja je za života uspjela postići visoki duhovni stepen prilikom smrti ugledat će oblik poslanika koji joj je najbliži, kojemu je, u svome duhovnome zrenju, bila najbliža. Iz ovoga razloga neki muslimani na samrti mogu dozivati imena naprimjer Musâa ili Isâa, blagoslovljeni su. Svakome duhovnome položaju odgovora narav jednog anđela, tako da zavisno od položaja na kojemu se rob nalazi ugledat će i odgovarajućeg anđela, kao što zavisno od truda koji je na ovome svijetu uložio u svoj odnos prema nekome od Božijih djelatnih Imena ili Imena Svojstva, Opisa, Svenadilaznosti ili Bîti, na samrti sasvim jasno vidi manifestiranje toga Imena.30
Zaključak
Iz svega rečenog, jasno je da se u tradicionalnim vjerskim zajednicama smrt razumijeva tek kao vrata budućeg, vječnog, života. Ipak, ova činjenica ne znači istodobno i da pripadnici tradicionalnih religija smrt bližnje osobe, ili poimanje vlastite smrtnosti, ne doživljavaju emotivno, no, zahvaljujući spomenutome nauku, bol i tuga uslijed gubitka bližnjega prihvataju se mnogo dostojanstvenije.
Motreno krajnje fenomenološki, tradicionalno je jedan od načina lakšega podnošenja ali ujedno i stalnoga podsjećanja vjernika na neminovnost da će „svaka duša smrt kušati“ bila ugradnja manjih ili većih kompleksa mezaristana u urbani plan grada, između kuća, ulica i sl., što je jedna od karakteristika tradicionalne arhitekture. Odrastajući uz takvo okruženje, svako dijete od svojih prvih koraka koje napravi izvan vlastitog doma navikavano je da je smrt tek jedan od mnogih modusa egzistiranja. S druge strane, strah modernoga čovjeka od smrti, kao i razvoj velikih gradova s desetinama i stotinama hiljada stanovnika u Bosni i Hercegovini, odnosno višemilionskom populacijom u gradovima svijeta, doveo je do prakse osnivanja gradskih grobalja izvan gradova, najčešće na teritoriju jedne od susjednih provincija, kao i običaj prekopavanja grobnoga mjesta nakon protoka perioda od nekoliko desetina godina kako bi se isto mjesto iskoristilo za ukop druge umrle osobe. Na ovaj način, fenomeni smrti i umiranja izguruju se, koliko je to moguće, iz svakodnevnice, te dobivaju status prijetećih nepoznanica za čovjeka. Uzevši to u obzir te činjenicu da su smrt i umiranje neminovnosti u ovozemaljskom životu, čovjek nastoji iznaći rješenje kako im pobjeći, kako se od njih „izliječiti“. Iz toga razloga, a zahvaljujući nekritičkome odnosu prema tehničkom i tehnološkom napretku, sve su veća ulaganja u projekte poput krionike (cryonics), sklonosti ka antitradicionalnim filozofijama poput one transhumanizma, i slično. I veoma je teško predvidjeti šta će sve čovjek dalje iznaći u budućnosti a sa željom da zavlada fenomenom smrti, umjesto da joj se, naprosto, otvori.
1 Vidi: Kur'an, sura al-Mā'ida, ajet 48.
2 „Allahovo bojenje (ṣibġatallāh), a zar ima ljepšega od Allahovog bojenja?! Mi samo Njemu robujemo.“ Kur'an, sura el-Bekara, ajet 138.
3 Hadis glasi: „Kur'an je objavljen na sedam harfova. Svaki od tih harfova ima svoj izvanjski smisao (ẓāhir) i svoj unutarnji smisao (bāṭin). Svaki harf ima svoj propis (ḥadd), a svaki propis ima svoj smisao (muṭṭala').“ Hadis bilježi aṭ-Ṭabarānī, prenoseći ga od hazreti Ibn Mas'ūda. Vidi: 'Abd ar-Raʼūf al-Munāwī, Fayḍ al-Qadīr Šarḥ al-Ğāmi' aṣ-Ṣaġīr, Kairo, al-Maktaba at-Tiğāriyya al-Kubrā, 1356. H., tom III, str. 54.
4 Usporedi: Rene Guenon, The Reign of Quantity & The Signs of the Times, poglavlje: „The Illusion of 'Ordinary Life'“, New York, Sophia Perennis et Universalis, 1995., str. 125.
5 Vidi: Ibid, str. 126.
6 Vidi naprimjer: Edgar Allan Poe, „Crna mačka“, u knjizi Najlepše priče Edgara Poa, Beograd, BIGZ, 1990., str. 131.-141.
7 Vidi: Martin Pernick, „Brain Death in a Cultural Context: The Reconstruction of Death 1967.-1981.“, u djelu: S. Younger, R. Arnold i R. Schapiro, The Definition of Death, Baltimore, John Hopkins University Press, str. 5.
8 Martin Pernick, Brain Death in a Cultural Context, str. 10.
9 Vidi: Devlin, William, „Cremation“, The Catholic Encyclopedia, New York, Robert Appleton Company, 1908., tom IV
10 Vidi: http://www.funeralplan.com/funeralplan/ ... tions.html
11 Pogledati naprimjer tekst koji je baziran na stanju u Tuzli a po ovome pitanju: Vehid Jahić, „Najskuplje za muslimane“, Oslobođenje, rubrika „Pogledi“, Sarajevo, od 25.11.2007.
12 Vidi: E. Asotić, „Kremiranje u BiH moguće od oktobra“, Dnevne novine „San“, Sarajevo, od 01. 07. 2008.
13 Pokretač ove inicijative je JKP „Gradska Groblja“ – Visoko. U telefonskom razgovoru sa osobom zaduženom za informacije o pogrebnim uslugama (razgovor obavljen 19. 02. 2009. u 10:00 h; zamoljeni smo da ne dajemo ime sugovornika već da se pozovemo samo na sâm razgovor) saznali smo da još nisu nabavljene potrebne peći ali da se od inicijative nije odustalo. Također, najavljena cijena od 68,00 KM bit će vjerovatno veća, s obzirom da je ova usluga poskupila i u zemljama naše regije, u Srbiji i Hrvatskoj (200,00 KM), te u Sloveniji (200,00 €).
14 „Nijedan čovjek prije tebe nije bio besmrtan; ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti?“ Vidi: Kur'an, sura al-Anbiyā', ajet 34.
15 „Svaka duša smrt će kušati! I samo na Sudnjem danu dobit ćete u potpunosti plate vaše, i kod bude od vatre udaljen i u džennet uveden – taj je postigao što je želio; a život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.“ Kur'an, sura Ālu 'Imrān, ajet 185.
16 Vidi: al-Imām Fahr ad-Dīn ar-Rāzī, Tafsīr al-Fahr ar-Rāzī – at-Tafsīr al-Kabīr – Mafātīḥ al-Ġayb, Bejrut, Dār al-Fikr,1994., tom V, str. 130.
17 „I u rog će se puhnuti, i umrijet će onī na nebesima i onī na Zemlji, ostat će samo oni koje bude Allah odabrao; poslije će se u rog po drugi put puhnuti i oni će, odjednom, ustati i čekati.“ Kur'an sura az-Zumar, ajet 68.
18 „A na Dan kad se u rog puhne pa se smrtno istrave i oni na nebesima i oni na Zemlji, izuzev onih koje Allah poštedi, svi će Mu ponizno doći.“ Kur'an, sura an-Naml, ajet 87.
19 al-Imām Fahr ad-Dīn ar-Rāzī, Tafsīr al-Fahr ar-Rāzī, tom XII, str. 220., 221.
20 „I kad Nam Mūsā dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: 'Gospodaru moj, pokaži mi se da Te vidim!' – 'Ne možeš Me vidjeti', reče, 'ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svome mjestu, vidjet ćeš Me!' I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Mūsā se onesviješćen strovali (wa harra Mūsā ṣa'iqan). Čim se osvijesti, reče: 'Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!'“ Kur'an, sura al-A'rāf, ajet 143.
21 Vidi: al-Imām Fahr ad-Dīn ar-Rāzī, Tafsīr al-Fahr ar-Rāzī, tom XIV, str. 19.
22 Na drugo i treće puhanje u rog misli se u citiranom šezdeset i osmom ajetu sure az-Zumar. Vidi: al-Imām Fahr ad-Dīn ar-Rāzī, Tafsīr al-Fahr ar-Rāzī, tom XIV, str. 19.
23 Hadis doslovno glasi: „Razgovarali su Adem i Musa, pa je Musa rekao: 'Ademe, ti si naš otac a pogriješio si prema nama i izveo nas iz Dženneta.' Na to mu Adem odgovori: 'Tebe je, Musa, Allah odabrao govoreći s tobom i napisao ti vlastoručno. Zar me koriš zbog odredbe koju je Allah o meni propisao četrdeset godina prije negoli me stvorio?!' Tako je Adem uvjerio Musâa u raspravi, tako je Adem uvjerio Musâa u raspravi.“ Hadis bilježi imam-i Muslim prenoseći ga od Ebu Hurejre. Vidi: Muslim, aṣ-Ṣaḥīḥ, Bejrut, Dār Iḥyāʼ at-Turāt al-'Arabī, bez god. izd., tom IV, str. 2042. Dvije su verzije, po imamu an-Nawawīju, kada se ta rasprava dogodila. Prva kaže da se dogodila u svijetu Berzaha jer je poznato, kako smo rekli, da su duše i dalje žive samo egzistiraju u posebnome stanju i u posebnoj dimenziji a za što imamo argument u poznatim hadisima koji govore o Muhammedovome, blagoslovljen je, Miradžu, kada je prvo u Bejtul Makdisu a potom i na različitim nebesima razgovarao s Allahovim poslanicima. Druga verzija ide za tim da je za vrijeme svoga ovozemaljskoga života poslanik Musa, blagoslovljen je, zamolio uzvišenoga Gospodara da mu pokaže Adema, pa nakon što mu je to uzvišeni Allah uslišao, došlo je do predmetne rasprave. Vidi: Abū Zakariyyā Yaḥyā, al-Minhāğ Šarḥ Ṣaḥīḥ Muslim ibn al-Ḥağğāğ, Bejrut, Dār Iḥyā at-Turāt al-'Arabī, 1392. god. po H., tom XVI, str. 201.
24 „...A Njegov prijesto je iznad vode bio...“ Kur'an, sura Hūd, ajet 7.
25 „Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati?“ Kur'an, sura al-Anbiyā', ajet 30.
26 Usporedi: ‘Abd al-Wahhāb aš-Ša‘rānī, al-Yawāqīt wa al-Ğawāhir fī Bayān ‘Aqā’id al-Akābir, Bejrut, Dār al-Kutub al-‘Ilmiyya, 1998., str. 415.-417.
27 Vidi: Ibn ‘Arabī, al-Futūḥāt al-Makkiyyya fī Ma‘rifa al-Asrār al-Mālikiyya wa al-Mulkiyya, Bejrut, Dār Iḥyā’ at-Turāt al-‘Arabī, 1998., tom II, str. 292., 293.
28 Ovaj poznati hadis-i kudsi bilježi al-Buhārī, prenoseći ga od hazreti Abū Hurayre koji kaže da je hazreti Muhammed, alejhisselam, rekao: „Allah silni i uzvišeni je rekao: 'Ko bude neprijatelj robu Mome tome rat objavljujem. Za Mene najdraža stvar s kojom Mi se rob Moj približava jeste ono što mu propisah. Rob Moj Mi se nafilama približava sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim postajem sluh njegov, kojim sluša, vid njegov, kojim gleda, ruka njegova, kojom prihvata, i noga njegova, kojom hoda. Ako Mi šta zatraži – dat ću mu, a ako od Mene utočište traži - pružit ću mu. Od svega što radim, nizašta se ne dvoumim kao što se dvoumim uzeti dušu roba Moga, vjernika: on smrt ne voli, a Ja ne volim ožalostiti ga.'“ Vidi: al-Munāwī, Fayḍ al-Qadīr, tom II, str. 240.
29 „Smrtne muke će zbilja doći – to je nešto od čega ne možeš pobjeći i u rog će se puhnuti – to je Dan kojim se prijeti – i svako će doći, a s njim vodič i svjedok. 'Ti nisi mario za ovo, pa smo ti skinuli koprenu tvoju, danas ti je oštar vid.'“ Vidi: Kur'an, sura Qāf, ajeti 19.-22.
30 Usporedi: ‘Abd al-Wahhāb aš-Ša‘rānī, al-Yawāqīt wa al-Ğawāhir, str. 416.; Ibn ‘Arabī, al-Futūḥāt al-Makkiyyya, tom II, str. 293.
-
m_l
- Posts: 1804
- Joined: 06/06/2012 21:19
#1584 Re: Za predane Allahu dž.š.
Gledajuci nase drustvo mnogo toga, nazalost, trazi vise price, savjeta, kritike... Mozda je najbolje da krenemo od postenja. Zivimo u zemlji gdje cvjeta korupcija. Zakoni i vjere i drzave su vrlo jasni, a tako ih se slabo pridrzavamo.vazi wrote:klixo wrote:Izuzetno me nervira forsiranje prica o obicajima na Dzumama ,a nepricanje o opstoj kulturi tipa kako ne trebamo bacati smece na svakom koraku da nam mahala bude cista i uredna ili o tome kako trebamo urediti svoje kuce i baste.
U Zepcu gdje je vecinsko hrvatsko stanovnistvo sve cakum pakum cisto i uredno ,a kuce ko da prolazis nekom EU zemljom dok cim prodjes Zepce kuce nakaradnog dizajna po bastama svega i svacega , ograde zahrdjale , nema fasada ama bas rusvaj ko da smo u Indiji.
potpisujem
mislim...moze se pricati o svemu i treba...i o dzumama ali i o bastama i cistoci i ponasanju...
____________
Petak lijepi. Mubarek dzuma.
-
kritichar
- Posts: 8678
- Joined: 17/10/2010 09:51
- Location: Sarajevo-x.com
#1585 Re: Za predane Allahu dž.š.
inače slabo se dersi o običnim stvarima iz svakodnevnog života, i obično IZ ide niz dlaku ljudima i onome što su uzeli kao neku praksu
-
Towelie
- Posts: 7487
- Joined: 03/05/2013 19:29
#1586 Re: Za predane Allahu dž.š.
Husein ef. Kavazović, reisu-l-ulema IZ u BiH: Isključivost je šejtanski posao
Na čelu Islamske zajednice je od septembra 2012. godine: od tada je promijenjen Ustav IZBiH, žene su po prvi puta pozvane da aktivnije učestvuju u izborima za organe Zajednice, Rijaset IZBiH i sam reisu-l-ulema neumorno su pomagali unesrećene, poplavljene, nastojeći da i dobro i zlo podijele sa ljudima diljem Bosne i Hercegovine, a Husein ef. Kavazović nije dvojio ni časa, već je na vijest o dolasku pape Franje u našu zemlju posjetio kardinala Puljića nudeći svaku pomoć u organiziranju dobrodošlice: za Oslobođenje reis govori o muslimanima u našoj zemlji i svijetu, o podjelama, teroru i ratovima, o Bosni i Hercegovini danas, njezinim političarima i malom, a ustvari velikom bosanskom čovjeku.
reisu-l-ulema-v-i
Još i prije nego što je Dževad Hodžić ispisivao svoju Teologiju Oslobođenja na stranicama ove novine, nerijetko mi se dešavalo da mi prijatelji iz Beograda ili Zagreba, govoreći o Sarajevu, kažu kako im je fascinantna hrabrost s kojom u javni ring ulaze muslimanski intelektualci, profesori sarajevskog Fakulteta islamskih nauka.
Ta doza (samo)kritičnosti koju su javno ispoljavali, taj stepen intelektualne hrabrosti da pojave i društvene fenomene nazovu pravim imenom, ne pristajući na (po)ratnu maksimu da valjaju samo tvoji, a svi drugi ne, ta potreba da se prvo pomete ispred svojih vrata, izdvajala je svih ovih godina nesporne autoritete FIN-a čak i od onog dijela ovdašnje akademske javnosti od kojih se očekivao aktivni angažman na liječenju bosanskohercegovačkog društva.
Zločin negira vjeru
Zanimljivo, ali i mene i moje kolege najmanje je čudio odnos koji je tadašnji vrh Islamske zajednice pokazivao spram tih istupa. Da ne kažem da se uklapao u stereotipe, jer je poodavno prepoznat regionalni obrazac iscrpljujućeg otpora prema svakom angažmanu koji teži zajedničkom dobru i ljudskoj solidarnosti. Zato me, zašto ne priznati naglas, nemalo obradovao nedavni poziv Nadežde Gaće, urednice beogradskog Novog magazina:
"Ajde, napiši nam nešto o tom vašem novom reisu. Čovek priča, svaku mu potpisujem. On žene uvodi u strukture Islamske zajednice!" Iskoristila sam priliku da joj skrenem pažnju na knjigu Dževadovih kolumni, u kojoj ima nekoliko koje govore o angažmanu muslimanke i odnosu IZBiH spram tog angažmana, priznajući kako i sama čekam intervju s reisu-l-ulemom s kojim želim razgovarati o promjenama unutar Islamske zajednice koje nesumnjivo nose njegov pečat. "Šalji, da prenesemo", kazala je praktično Nada, ne sluteći - kao ni ja - da će me jednosatni razgovor u Rijasetu staviti pred uredničku dilemu: šta odabrati za čitatelje i smjestiti u uvijek premali novinski prostor? Sama si kriva, rekle su mi kolege u Oslobođenju, zar si morala baš sve pitati? A nisam: recimo, reis-efendiju uopće nisam pitala za brzinu i srdačnost dobrodošlice koju je Rijaset iskazao na vijest o dolasku pape Franje u Sarajevo. Bila mi je to očekivana gesta, baš kao što sam i odlazak reisu-l-uleme Kavazovića u posjet kardinalu Puljiću i njegovu ponudu svake pomoći u organizaciji dočeka i dolaska pape doživjela kao najnormalniju gestu. Pa zar nije to primjer one Bosne i Hercegovine koju pamtimo po komšiluku u kojem je nepisano pravilo kad dolaze gosti izdaleka, da se avlija uredi i komšiji pomogne? Iako sam planirala razgovor početi upravo sa rezultatima iznimnog angažmana kako njegovog u Islamskoj zajednici, tako i same Zajednice, novinar u meni valjda nije izdržao: još su dovoljno svježi tragični pariški tragovi, a i rasprava koju su otvorili traje nesmanjenim intenzitetom. Zbog svega toga, ali i potrebe da se čitateljima ponudi nešto više od suhih pitanja i kraćenih odgovora, odlučili smo razgovor s efendijom Kavazovićem objaviti u cijelosti, u dva nastavka.
• Moram priznati da ste ne samo javnost u Bosni i Hercegovini već i u regionu, da ne kažem diljem svijeta, iznenadili preciznošću i jasnoćom osude izrečene nakon upada u redakciju Charlie Hebdo u Parizu. Bila je ljudska, čestita reakcija, a s obzirom na instituciju koju predstavljate, i nesumnjivo hrabra. Kažite nam - kako odvojiti ubice i teroriste od plašta vjere ispod kojeg se kriju?
- To je sigurno pitanje koje je danas najfrekventnije kod muslimana i u islamskom svijetu, kao pitanje koje se ispostavlja muslimanima. Osuda zločina, osuda terorizma koji se desio u Francuskoj, uopće nisu upitni jer zaista je važno svaki zločin osuditi. Zločin treba osuditi jer je zločin. Mi možemo uporediti, ako hoćemo, zločine koji su pravljeni i nad bosanskohercegovačkim muslimanima - ubijanje naše djece od Škorpiona, koje smo svi vidjeli na onom snimku. Na isti način i ovo je zločin, stradali su nevini ljudi. To treba osuditi bez ikakvog ali. Nema ali kad su zločini u pitanju. To treba osuditi i na to staviti tačku. To je zločin. A sad se vraćam pitanju: moramo odvajati zločin od vjere. Moramo odvajati jer zločin negira vjeru. Mi znamo kakvo je naučavanje islama, kakav je pogled islama na život, znamo Kur'anske ajete koji nam govore: Ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je pobio cijelo čovječanstvo! To je općepoznata maksima unutar svijeta islama. Možemo li učiniti više da zločince izolujemo, da preduprijedimo, da tako kažem, činjenje zločina?
Svijet je očito ušao u jedno područje globalnih interesa, gdje se i preko vjere, na koncu, uprežu ta kola interesa. I vjera se pokušava iskorištavati i pokušava se pod plaštom vjere činiti to što se čini. Možemo li to odijeliti? Držim da ulema ima svoju ulogu, da je njena uloga da jasnije govori o zločinu. Fenomen zla i inače treba objašnjavati, jer on postoji očito od kada postoji čovjek. Fenomen zla se izrodio iz prvog dijaloga između šejtana i Allaha dž.š. Kad je Allah odlučio da stvori Adema, da stvori čovjeka, kada je šejtan trebao da padne na sedždu da ga prizna kao biće, on to nije učinio, već je kazao - ja sam bolji od njega! Čini mi se da tu počinje zlo. Ono se tu zameće. Iz onog: ja sam bolji od nekoga, ja ne priznajem nekoga. Mislim da se to događa u svijetu. Vjera za to sigurno nipošto nije kriva, krivi su ljudi, krive interpretacije vjere, kriva je nejasnost u našem izričaju, u našoj osudi i tu smatram da možemo učiniti više. Da budemo glasniji u osudi zla koje vidimo da se dešava u našem svijetu.
• Bosanski muslimani imaju još svježe iskustvo smrti, terora i agresije. Pa ipak, upravo su muslimanski intelektualci iz naše zemlje prvi ukazivali na posljedice narastajućeg radikalizma, čije su žrtve - kakve god se danas rasprave vodile - u konačnici upravo muslimani. Može li i kako IZBiH preuzeti aktivniju ulogu u promicanju islamskih vrijednosti kao prilike za dijalog koji će premostiti toliko željeni sukob civilizacija za koji navijaju različiti radikali?
- Zajednica može učiniti ono što joj je primjereno na njenom putu misije pozivanja dobra, odvraćanja od zla. To je uvijek govor i jasno odvajanje i jasno povlačenje linije između dobra i zla. Da nikada ne ostavimo dvojbe da li Islamska zajednica u nečemu dvoji, da li ima ono naše i ono njihovo. Tu Islamska zajednica treba biti vrlo odlučna i vrlo jasno govoriti. Islamska zajednica je činila i čini ono što može, naravno, ono što joj je dostupno. A to su svakako naše džamije, hatibi, mualimi u školama, profesori u medresama, profesori na fakultetima, izdanja koja Islamska zajednica ima preko El-Kalema i naše naučavanje islama koje je stoljećima na bosanskohercegovačkim prostorima, a to je jedno humano lice i, ja ću kazati, prefinjena kultura, civilizacijska norma koja je ovdje utemeljena u Bosni i Hercegovini. Islamska zajednica je i osnovana kako bi sačuvala tu našu tradiciju, naš islam, i ona je to svih tih godina i decenija, stoljeća činila i čini. Naši alimi i naša ulema su bili i ostali na tom tragu.
Prvi put je prekinut obred
Zajednica je ponekad imala i drugih izazova, ponekad možda nije ni odgovorila naspram izazova koji je bio pred njom. Vjerovatno se i to događa i događat će se. Ali ja znam i duboko sam ubijeđen da su svi naši alimi u BiH, kojih nije mali broj, vrlo cijenjeni i vrlo posvećeni upravo tom pristupu da Islamska zajednica pomogne našem čovjeku, da on u okvirima svoje vjere koju ispovijeda ostane na tragu tih vrijednosti i univerzalnih poruka islama. To je upućivanje na dobro i odvraćanje od zla. To je Kur'anska maksima. Svako onaj ko želi da radi na tom polju, bio on zaposlenik Islamske zajednice ili bio van nje, treba da ga obavezuje ova Kur'anska poruka i to na način kako Kur'an kaže: Pozivaj na Božiji put lijepom riječju, mudrošću. To je ono što trebamo raditi. Zajednica tu može dati svoj doprinos. Međutim, ponekad se od Islamske zajednice očekuje da ona radi i one poslove koji spadaju u domen nekih drugih organizacija ili same države. Mi to ne možemo. Mi ne možemo biti istražitelji. Ali možemo naučavati vrijednosti islama onako kako je to zabilježeno u Kur'an-i Kerimu i Sunnetu Allahovog Poslanika. To možemo, to moramo na koncu, ukoliko želimo ostati autentični naspram onoga zbog čega su osnivači i formirali Zajednicu. To su naši očevi, djedovi, koji su uložili jako puno truda da ona bude na tom putu.
• Vratit ću se ovom pitanju, ali molim Vas, recite mi jeste li bili iznenađeni nedavnim verbalnim napadom na imama usred namaza u džamiji? U Krajini je imam Beganović i fizički napadnut, ali to se ipak nije dogodilo u džamiji.
- Iznenađeni smo svi. Istina, imali smo mi sličnih provokacija u ovim godinama koje su bile iza agresije na BiH. Povremeno su se u našim džamijama i prije agresije znali događati ispadi. Međutim, nikad nije prekinut obred. Ovo je prvi puta da je obred prekinut, da je neko ustao i prekinuo imama, da je imam prekinuo džuma-namaz zbog nekih ljudi. Držim da je ovo potrebno uzeti najozbiljnije. Baš danas sam razgovarao sa svojim saradnicima. Potrebno je pronaći i tog čovjeka i sa njim razgovarati. Smatram da, ako hoćemo izlječenje, a možda će biti i težih situacija, mi, kao Islamska zajednica, ne možemo ostati jednostrani. Ne možemo samo osuđivati a ne pokušati prodrijeti u motive tog čovjeka. Šta ga je navelo da tako odreaguje? Kada ga upoznamo, da pokušamo razumjeti je li to hir, je li to poruka nekome, da li neko iza toga stoji, da li je to poruka Islamskoj zajednici koju nam neko šalje? Kakva je pozadina? Zbog svega toga mislim da je jako važno ovo ne potcijeniti, ali u isti mah smatram da je potrebno i razgovarati sa onima koji čine ispade.
• Iz istih krugova regrutiran je i Mevlid Jašarević, napadač na Ambasadu SAD-a u BiH, ali i likovi poput Bilala Bosnića i ostalih "propovjednika" potrebe odlaska muslimana iz BiH na ISIL-ova ratišta. Kako IZBiH tretira takve "propovjedače"?
- Svi oni koji krše osnovna načela islama, svi oni koji pozivaju na nasilje i čine nasilje ne mogu stati rame uz rame sa našim imamima i Islamskom zajednicom. To je definitivno tako. Moramo kazati da mi ne možemo prihvatiti zagovaranje isključivosti, radikalne stavove i pozivanje na nasilje. I to moramo osuditi. Islamska zajednica treba pojačati svoje aktivnosti kako bi zaštitila ljude od, možemo kazati, govora mržnje prema drugom i drugačijem. Mi trebamo zauzeti te stavove.
Otvorena vrata
Želim kazati i da mi nećemo, kao Zajednica, isključiti dijalog sa bilo kime. Ostat ćemo otvoreni za sve ljude. Naša vrata su svima otvorena jer ne bismo smjeli učiniti jednu grešku da sve ljude, koji drugačije misle u odnosu kako razmišlja IZ, isključujemo iz društva i da ih tjeramo. Naprotiv, smatram da je važan dijalog i razgovor s tim ljudima. To smo i radili sve ove godine. Nije bilo lahko, jer nikada nije lahko sa ljudima koji su zastranili u nekim stvarima. Mi smo se sa njima suočavali. Ja sam imao ta iskustva kao tuzlanski muftija. Morao sam razgovarati sa ljudima koji su ovdje, po Sarajevu pravili probleme, a onda su dolazili tamo. Nije lahko s njima, baš zato što su isključivi. Isključivost je, ja to volim kazati, šejtanski posao. Valja saslušati ljude. Zajednica ne smije ući u taj prostor da ne poziva i ne sluša ljude koji su protiv nje. A vama je jasno da oni govore i protiv IZ-a.
• A šta ćemo kad nam djecu zovu na ratište?
- Imamo državu. Država mora to spriječiti. Islamska zajednica osuditi, a država spriječiti. Mi jasno moramo kazati ono što je pogrešno. Islamska zajednica treba govoriti, a država mora raditi svoj posao. Ona mora to sprječavati. Koliko će uspjeti, to je pitanje, ali država mora biti vrlo odlučna u tome.
• Postavljajući pitanje, ja sam zapravo mislila na mogućnosti aktivnijeg angažmana samog IZBiH i onih muslimanskih intelektualaca koji žive i rade u BiH i za koje s ponosom možemo kazati da predstavljaju lijepo bosanskog islama kao promicatelja i tumača same vjere, kao učesnika u dijalogu o islamu i muslimanima. Da li je Islamska zajednica razmišljala da iskoristi sve one prednosti koje krase prof. dr. Rešida Hafizovića, prof. dr. Adnana Silajdžića, njihove kolege sa Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, čiji bi, sigurna sam, predavanja i razgovori o islamu otvorili drugačije perspektive i islama i muslimana širom svijeta?
- Mislim da nismo dovoljno iskoristili te naše potencijale. Ovdje je upravo govor o tome, da mi vlastite potencijale ne koristimo na pravi način. Ne samo Islamska zajednica, nego cijelo naše društvo. Od tih ljudi imate šta naučiti, imate šta čuti, sa njima imate o čemu raspravljati. Sa doktorom Silajdžićem sam razgovarao u nekoliko navrata. Kazao mi je i on sam da ponekad patimo od tog akademskog jezika koji možda generacije mlađih ljudi dovoljno ne razumiju. Potrebno je malo da i mi vidimo da li svoj izričaj onoga što želimo kazati trebamo prilagođavati...
Internet-jeziku?
- I o tome smo razgovarali.
• Razgovarali ste s prof. dr. Adnanom Silajdžićem i o internet-jeziku?
- Smatram da će biti više nego neophodno poraditi na mnogim pitanjima unutar Islamske zajednice. Mišljenja sam da Islamska zajednica treba da se otvori. Mi imamo fakultet, medrese, a to je na neki način taj akademski jezik i sve je zatvoreno unutar Islamske zajednice. Jedan broj ljudi sluša naše profesore, muderize. Razmišljamo o tome da Islamska zajednica pokrene otvorenu akademiju, kojoj bi svako mogao da pristupi. Ona bi, po meni, trebala da pruži jedan drugačiji pristup, da oživimo našu kulturu, kulturne obrasce bosanskih muslimana. Govorim o onome što smo imali i što je privlačno mladim ljudima - o umjetnosti, muzici, različitim oblicima duhovnosti, zikru. Mi u Sarajevu imamo te mogućnosti. Imamo ljude koji su sposobni da vode takvu akademiju, a onda bi je iz Sarajeva trebali širiti. Smatram da je došlo vrijeme da Islamska zajednica zajedno sa intelektualcima i grada Sarajeva i Bosne i Hercegovine treba potražiti odgovor na pitanje koje kulturne obrasce bosanskohercegovački muslimani trebaju oživljavati, šta je to potisnuto iz naše kulture i tradicije, pod udarom - možemo i tako reći - zapadne kulture i civilizacije.
Zdravije društvo
Naši mladi ljudi ipak traže sebe. Oni su svjesni da su muslimani. Ali ono što im se nudi, obrasci koji im se nude, nekako su u raskoraku sa onima o kojima su čitali. Ne kažem da sad na silu trebamo nešto vraćati, kažem samo da u nekoj mjeri mi moramo ponuditi naše vrijednosti.
• Na čelo Islamske zajednice došli ste, kako god to kome zvučalo, u možda i najtežem trenutku za muslimane, ne samo u Bosni i Hercegovini. Način na koji vodite IZBiH svjedoči o razumijevanju tog trenutka, ali i o riješenosti da se IZBiH prepozna kao institucija koja nesumnjivo drži do tradicije bosanskih muslimana i njegovanja domaćih autohtonih vrijednosti. Koliko ste Vi zadovoljni rezultatima? Koliko su oni vidljivi?
- Pa, nešto smo učinili. Mi smo u ove dvije godine iza nas pokušali, pored dnevnih zadataka koje imamo svaki dan i koje moramo izvršavati i pored nekih događaja koji su nas okupirali kao i cijelo društvo, kao što su bile poplave, raditi na tome da izvršimo dopune i izmjene Ustava IZ-a. Naravno, to je bila pretpostavka da uđemo u jedan proces redefiniranja ciljeva unutar Islamske zajednice. Mi smo u Ustavu vrlo jasno naglasili da je Islamska zajednica u BiH na tragu naše hanefijske prakse i našeg mesheba, naše tradicije bosanskih muslimana. Željeli smo u Ustavu to postaviti kao vrlo jasnu poruku svima, kuda bi trebala i šta bi trebala činiti Islamska zajednica i kuda bi ona trebala da ide. Završili smo ustavne promjene. Sada smo u fazi da su organi koje smo konstituirali u jednom drugačijem obliku. I Rijaset je. Imamo Vijeće muftija koje bi se trebalo baviti doktrinarnim pitanjima vjere. Dakle, mi pokušavamo pred Islamsku zajednicu postaviti zadatke. Nastojali smo da unutar IZ-a dominantniju ulogu imaju Sabor Islamske zajednice i Ustavni sud IZ-a. To smo na papiru i učinili. Sad to tek treba provesti u praksi. Tek možda nakon godinu-dvije vidjet ćemo koliko ima efekta, koliko mi možemo na taj način pomoći bh. društvu da bude zdravije. Riješeni smo da Islamsku zajednicu ne guramo u dnevnu politiku nego da je zadržimo na onim vrijednostima na koje bi se trebali uvijek pozivati bh. muslimani, na njenim temeljnim stavovima, naučavanju, a da dnevnu politiku prepustimo onima koji imaju odgovornost za njezino vođenje. Islamska zajednica ima odgovornost za naučavanje islama i vrijednosti islama.
• Kako biste opisali Bosnu i Hercegovinu danas? Koji su to problemi, a koji zadaci vlasti u BiH da se zemlja pokuša otrgnuti od ekonomskog i političkog mulja u kome smo zatočeni?
- Vrijeme koje je iza nas poučilo nas je da Bosna i Hercegovina nikada nije bila zemlja ostavljena svojim narodima da sami iznutra sebe definiraju. Sada je već takvo vrijeme da se nameće drugo pitanje, koje se možda i ne odnosi samo na Bosnu i Hercegovinu već, ja bih rekao, na sve balkanske države od Hrvatske naovamo. Čini mi se da su to ipak, skupa s nama, neuređene države. Šta to znači?
Moral i interes
Bit će uređene kad budu u evropskom klubu. Hrvatska i Slovenija već su ušle, a kada i ove ostale zemlje budu u tom klubu, čini mi se da bismo tada mogli govoriti o uređenim zemljama. To je ono kako ja danas vidim BiH, a to znači da je mnogo posla pred nama.
• Da, ali to također znači i da je zadatak vlasti da nas ubrzano povede u reforme.
- Ako hoćemo da BiH bude uređena država, ona mora biti u klubu ozbiljnih država. A klub ozbiljnih danas je ipak Evropska unija. Dokle god se to ne desi, smatram da će BiH imati puno, puno izazova i puno problema. Što ih budemo prije rješavali, biće nam puno lakše i ekonomski i politički.
• Jeste li zadovoljni bošnjačkom politikom? Meni često zamjere kada napišem da Bošnjaci nose najveću odgovornost za BiH, ali ja zaista vjerujem da je tako uprkos onom doživotnom kontraargumentu "ne mogu Bošnjaci kad Dodik ne da".
- Pa sigurno je tačna konstatacija da Bošnjaci nose najveću odgovornost. Ne s aspekta koji mnogi žele koristiti - Bošnjaci su najbrojniji. Naravno, svi mi imamo odgovornost za Bosnu i Hercegovinu, i Srbi, i Bošnjaci i Hrvati, odgovornost naspram domovine. Ali Bošnjaci imaju odgovornost više. Na ovom svijetu, na Balkanu pa i u BiH na njih se ipak gleda drugim očima. Na nas se gleda kao na muslimane. Mi, Bošnjaci muslimani, kao neko ko ovdje živi vijekovima, u ovom zadnjem stoljeću bili smo neko na koga se gledalo kao "obilježene", kao druge i drugačije. Baš zbog toga bh. muslimani Bošnjaci moraju imati više strpljenja, moraju pokazati zavidan nivo hrabrosti da unutar BiH povežu one niti koje su razbijene, da više insistiraju na društvu, da više teže društvenim vrijednostima, da društvo funkcionira. Ponekad, moram to kazati, moramo biti spremni da žrtvujemo nešto što će ići u prilog tome. Zbog toga smatram da je tačna ta konstatacija da Bošnjaci imaju odgovornost više.
• Moral i politika su paralelni pojmovi, ali i Vi ste u nekoliko navrata govorili o potrebi moralnijeg odnosa političara prema narodu. Kako se izboriti za to?
- Najvjerovatnije je da, kad su u pitanju političari, jedini sud o njima mogu dati birači. I o njihovom moralu. Nisam siguran da oni previše slušaju bilo koga, izuzev što brinu za taj listić. Mislim da je za ovaj tip političara kakve mi imamo to jedino rješenje. Naravno, ne kažem da su svi isti i da sve možemo strpati u isti koš. Ima među njima ljudi koji imaju moralne stavove i vidi se kad ih iznose. Ali velika većina stavlja ispred morala interes. Vrlo često politike žrtvuju moral. Ljudi koji su unutar političkih partija - kad se ispred njih postavi dilema da li slijediti politički ili moralni stav - znamo da slijede politički. I tu jeste problem. Na Islamskoj i drugim vjerskim zajednicama, na cijelom društvu jeste da upozorava, govori o tome, da skreće pažnju. Smatram da kao slobodni građani imamo pravo da donosimo sud o svakom postupku i političara i vjerskih ličnosti i svih drugih. To daje moralnost društvu, kada imamo stav o nečijem postupku. Ja ne vidim druge mogućnosti izuzev javnog istupanja i davanja ocjena političarima o njihovom radu.
• Reis-efendija, nakon užasnih poplava prošlog maja, Vi ste prvi otišli među ljude na ugroženim područjima. Nastojali ste - sad govorim i o Merhametu i o IZBiH - ne razdvajati unesrećene ljude ni po vjeri ni po naciji. Zašto je političarima tako teško da se tako postave? Pa i Međureligijsko vijeće govori jednim glasom, a vlasti nikako da to čuju?
- Želim ovdje kazati da su naši obični ljudi nama održali ders. Što bi se u nas kazalo: običan čovjek, kojeg mi još zovemo mali čovjek, a ustvari je veliki čovjek. Sjećam se moje posjete Doboju i razgovoru sa načelnikom Opštine Doboj i njegovog uzastopnog ponavljanja koliko su ljudi iz Tešnja pritekli u pomoć stanovnicima Doboja, bosanski muslimani svojim komšijama Srbima. Kad su u pitanju političari, moram kazati da su neki od njih, ipak, i u tom momentu pokazali jedan zavidan nivo. Recimo, Predsjedništvo je tada dobro odreagiralo. I Oružane snage. Susreo sam i neke ljude na terenu. Moram to kazati: sreo sam premijera Nikšića. Ne mogu reći da nije bio na terenu. Susreo sam i Izetbegovića, isti dan smo se razmijenili u Zavidovićima. Ali, ja želim kazati da su ljudi činili ono što su mogli. Islamska i druge vjerske zajednice su odreagirale onako kako ste i sami primijetili. Došle su pomoći od Katoličke crkve, došla je pomoć i iz Hrvatske. I to je ono što zaista otvara jednu drugačiju perspektivu pogleda jednih na druge, između nas Bošnjaka, Srba i Hrvata. Islamska zajednica je odreagirala kako je i koliko mogla u tom momentu. Želim iznijeti da je Islamska zajednica sa skoro tri miliona pomogla našem stanovništvu.
Zahvalnost za pomoć poplavljenima
Naravno, mi smo mala zajednica, nismo mi ni neka bogata zajednica, ali učinili smo to. Ipak, meni je jako važno da su i poplave na neki način pokazale da mi imamo osjećanja jedni za druge. To bi trebalo produbljivati, to bi trebalo na neki način razvijati. Trebali bismo se svi na tome okupiti. Mislim da bi bilo dobro, sada će i godišnjica, da sumiramo rezultate, da se napravi neki skup, možda u Doboju i da vidimo i kažemo šta smo učinili. Koliko se ljudi vratilo pod svoje krovove? Šta smo to zajedno uradili? Vi znate, bilo je i političara koji su zagovarali da se entitetske linije ne smiju prelaziti u pomoći ljudima. To je sramno. I dozvolite mi: ja želim zahvaliti svima koji su pružili pomoć i koji su svojim prisustvom pomogli ljudima na konkretan način.
• Znam - ne pitajte kako - da ste tokom ramazana, a uoči izborne kampanje, pokušavali na iftarima objasniti bošnjačkim političarima da je neophodna međusobna suglasnost oko minimuma bošnjačkih interesa. Koji su to interesi? Koji je to minimum?
- Mislim da je interes Bošnjaka vrlo jasan. To je država Bosna i Hercegovina i dovođenje u pitanje Bosne i Hercegovine treba da okupi sve Bošnjake i da odreagiraju kao jedan. To je okvir koji je jako važno da naši političari, koji nažalost ne funkcioniraju baš na najbolji način, shvate, razumiju i prepoznaju. Ali, želim kazati da je najvažniji narod. Šta to znači? Egzistencija naroda, svih naroda u BiH - i Bošnjaka, Srba i Hrvata - ekonomska situiranost naših ljudi. Vidimo u kakvim uvjetima živimo, treba se boriti da se ti uvjeti poboljšaju. Onda dođe na red kulturno uzdizanje našeg naroda gdje bi trebala politika da ima aktivan odnos. To je nekoliko tačaka koje bi trebale biti u stalnom fokusu. Svaki dan bi trebalo podvući crtu da vidimo u kakvom su stanju naša država i narod u BiH. Kako prijatelji iz međunarodne zajednice gledaju na nas? Gdje je naš položaj u međunarodnoj zajednici i šta možemo kao narod doprinijeti tim globalnim procesima koje vidimo da su pred nama? Smatram da bosanskohercegovački muslimani i političari trebaju biti zagledani u državu i narod, a onda slati jasne poruke i našim prijateljima u islamskom svijetu i na Zapadu kojim putem se mi želimo kretati.
• Zapaženo je i čini mi se sa zanimanjem prihvaćeno angažiranje na uključivanju žena u institucije IZBiH. Molim Vas, ja znam šta ja mislim o ženskom angažmanu, ali bih voljela da čujem kako Vi gledate i šta očekujete od ženskog uticaja u strukturama Zajednice?
- Neki bi kazali da ja očekujem žensku ruku u strukturama. Žene su u Islamskoj zajednici bile i prije i zauzimale su određena mjesta, u Saboru IZ-a, u našim odgojno-obrazovnim ustanovama njihovo prisustvo je veliko. Ono čime nisam zadovoljan, kad je u pitanju žena muslimanka, jeste njeno prisustvo u džematu. U toj osnovnoj ćeliji.
• Molim Vas, sigurna sam da je više žena na namazu...
- Govorim o džematskom odboru. Mislim da je tu neophodno da obezbijedimo značajnije prisustvo žena, da ih naša zajednica ima u svojim predstavničkim tijelima. To je rijetka zajednica u svijetu i pomalo osobenost bh. muslimana da imamo zajednicu koja ima svoja predstavnička tijela koja se biraju. Nigdje to u islamskom svijetu nema. Svugdje je državna zajednica i ministarstva i vlade postavljaju ljude i organiziraju. U IZ-u je drugačije. Onog momenta kada kroz džematske odbore budemo imali u predstavničkim tijelima ženu muslimanku koja razgovara o važnim pitanjima - pitanjima odgoja naše djece, pitanju porodice, ekonomskim pitanjima, pitanju vakufa, upotrebi imovine - tek ćemo tada imati, po meni, zdravu zajednicu. Ne kažem da je ova bolesna, iako ima bolesti u njoj, naravno. Ali, imat ćemo zdraviju zajednicu koja će odražavati pravu sliku bh. muslimana, dakle i muškaraca i žena. Na koncu, Kur'an o tome govori. Kur'an govori i o muškarcima i o ženama. I nikad ih ne razdvaja. Kad Kur'an govori o zajednici muslimana, on pored muškarca odmah govori i o ženi. To je jako važno. Važno je zbog nas da to razumijemo i u našem vremenu i da to postaknemo. I hoću još nešto kazati. Mi danas u Saboru imamo puno više žena nego što je to bilo prije. I to je dobar rezultat. Ali, da znate, zato su se ipak izborile žene. I to je kvalitet.
• Ništa žene nikad nisu dobile ako se nisu same izborile.
- Tako je. I ovdje se to pokazalo. Mi smo o tome razgovarali. U Zajednici ima i drugačijih glasova, kao i društvu. Ali, ja sam razumio i njihov poticaj i njihovo insistiranje. Mislim da imamo rezultat, ali opet kažem - i vraćam se na džemat - dokle god to ne promijenimo u džematu, mi smo malo učinili. Kad to promijenimo, tek ćemo tada imati dobru osnovu da idemo dalje.
• Lijepo je to čuti, tim prije što muslimanke nemaju ravnopravan tretman u brojnim islamskim zemljama. Islam je najbolji, ali muslimani nisu, davno je rekao Alija Izetbegović, a sudeći po zbivanjima u Siriji, Iraku, ova je rečenica aktuelnija nego ikad. Kako gledate na ove neprestane sukobe, na ISIL-ove pohode?
- Islamski svijet je u jednoj teškoj situaciju uistinu. Vidimo da je veliki broj muslimanskih zemalja zahvaćen unutarnjim previranjima i ratovima. Međutim, ono što je jasno na pozornici islamskog svijeta jeste sukob dvije ideologije, koje su međusobno isključive. Svoja sučeljavanja, svoje sukobe ideološke oni materijaliziraju kroz lokalne ratove koje vode. Mi, kao muslimani, postajemo žrtve toga.
Čija djeca stradaju?
Ta ideologija, te ideologije, bit ću vrlo precizan, idu u krajnost. S jedne strane su revolucionarne ideologije, koje su nastajale 80-ih godina. S druge su isilističke ideologije. Moglo bi se kazati da je to revolucija i kontrarevolucija u islamskom svijetu. To je ono što je Zapad preživio u srednjem vijeku - reformacija i kontrareformacija. Mi sada to vidimo na sceni. Islam se zloupotrebljava. On je gorivo i jednima i drugima. Gorivo koje se troši.
• Ima li izlaza?
- Smatram da islamski svijet, muslimani općenito, trebaju vjeru smjestiti na jedno mjesto gdje neće biti iskorištavana u dnevnopolitičke svrhe. A to nije moguće učiniti bez slobodne uleme. Trenutno islamski svijet nema slobodnu ulemu. Ona je režimska. Ona je uglavnom glasnogovornik politika koje se nameću. Ukoliko bi ulema mogla zauzeti stav, ako treba da bude žrtva da se žrtvuje, da tim zulumćarima, tim nasilnicima i diktatorima kaže da to što čine je protiv muslimana, protiv islama i protiv običnog čovjeka, muslimanski svijet bi mogao izaći na pravi put.
• Običan svijet strada, ljudi ginu, a čitav jedan prostor, vrlo, vrlo bogat resursima, uništava se.
- Tako je. Zato ulema mora sebi postaviti pitanje - čija djeca stradaju? To su naša djeca. Djeca koja očekuju od uleme da ih ona uzme za ruku i da im pokaže put. Mi bismo se trebali boriti protiv zulumćara, njima odsijecati ruke, u figurativnom smislu onoga što oni čine, dakle, nasilja koje čine nad običnim čovjekom. Ulema bi trebala pozvati da prestanu s tim. Da budu hrabri i da kažu - ovo što se čini nije uredu. Nažalost, mi danas tamo imamo ulemu koja je režimska i posljedice su potpuno jasne. Ovo su posljedice. Ukoliko bismo demontirali ove dvije ideologije, vjerujem da bi se islamski svijet smirio, posvetio običnom čovjeku, njegovom radu, podizanju djece, školama i svemu onome što je dobrobit ljudi. Naravno, ja ovdje ne mogu zanemariti uticaj zapadnih sila koje imaju interes na tom prostoru, ali sam siguran da se i ti njihovi interesi nogu dovesti u sklad. Jer, na koncu, svi smo povezani, uvijek postoji interes i na jednoj i na drugoj strani.
• Ima tu jedna kontradikcija koja je zaista neobjašnjiva: režimi u tom dijelu svijeta žive bolje nego igdje, a narod je potlačen.
- Zato sam i kazao da bi uloga uleme trebala da bude presudna u oslobađanju naših naroda, na ukazivanju šta je moralno, a šta je nemoralno. Ulema je kod muslimana uvijek bila presudna. Kada je ona bila na pravom putu, što bi se kazalo, i kada je ona upirala prstom da nešto nije uredu - tada se to ispravljalo. Onda, kada je ona i sama ušla u dvorce vladara, onda ona više nije imala u koga upirati.
• Reis-efendija, pitaju li Vas bošnjački dužnosnici za savjet? Šta biste, recimo, savjetovali Bakiru Izetbegoviću, članu Predsjedništva BiH, a šta Bakiru Izetbegoviću, lideru SDA?
- Bakiru Izetbegoviću, članu Predsjedništva, samo jedno mogu kazati, a vjerujem da i on misli da je to važno: da vodi računa o državi BiH. Da zajedno sa druga dva člana Predsjedništva, Draganom Čovićem i Mladenom Ivanićem, ispred sebe gledaju cijelu Bosnu i Hercegovinu, sve bh. narode, i da oni svojim primjerom pokažu kako je ovo naša zajednička domovina i kako ovdje trebamo zajedno živjeti i to bolje nego danas. Da pokažu kako se ovdje trebamo dogovarati zarad naše djece koju izvodimo na selamet. Kada je u pitanju Bakir Izetbegović, lider SDA, ništa mu ne bih mogao kazati. Ništa.
(www.oslobodjenje.ba)
Na čelu Islamske zajednice je od septembra 2012. godine: od tada je promijenjen Ustav IZBiH, žene su po prvi puta pozvane da aktivnije učestvuju u izborima za organe Zajednice, Rijaset IZBiH i sam reisu-l-ulema neumorno su pomagali unesrećene, poplavljene, nastojeći da i dobro i zlo podijele sa ljudima diljem Bosne i Hercegovine, a Husein ef. Kavazović nije dvojio ni časa, već je na vijest o dolasku pape Franje u našu zemlju posjetio kardinala Puljića nudeći svaku pomoć u organiziranju dobrodošlice: za Oslobođenje reis govori o muslimanima u našoj zemlji i svijetu, o podjelama, teroru i ratovima, o Bosni i Hercegovini danas, njezinim političarima i malom, a ustvari velikom bosanskom čovjeku.
reisu-l-ulema-v-i
Još i prije nego što je Dževad Hodžić ispisivao svoju Teologiju Oslobođenja na stranicama ove novine, nerijetko mi se dešavalo da mi prijatelji iz Beograda ili Zagreba, govoreći o Sarajevu, kažu kako im je fascinantna hrabrost s kojom u javni ring ulaze muslimanski intelektualci, profesori sarajevskog Fakulteta islamskih nauka.
Ta doza (samo)kritičnosti koju su javno ispoljavali, taj stepen intelektualne hrabrosti da pojave i društvene fenomene nazovu pravim imenom, ne pristajući na (po)ratnu maksimu da valjaju samo tvoji, a svi drugi ne, ta potreba da se prvo pomete ispred svojih vrata, izdvajala je svih ovih godina nesporne autoritete FIN-a čak i od onog dijela ovdašnje akademske javnosti od kojih se očekivao aktivni angažman na liječenju bosanskohercegovačkog društva.
Zločin negira vjeru
Zanimljivo, ali i mene i moje kolege najmanje je čudio odnos koji je tadašnji vrh Islamske zajednice pokazivao spram tih istupa. Da ne kažem da se uklapao u stereotipe, jer je poodavno prepoznat regionalni obrazac iscrpljujućeg otpora prema svakom angažmanu koji teži zajedničkom dobru i ljudskoj solidarnosti. Zato me, zašto ne priznati naglas, nemalo obradovao nedavni poziv Nadežde Gaće, urednice beogradskog Novog magazina:
"Ajde, napiši nam nešto o tom vašem novom reisu. Čovek priča, svaku mu potpisujem. On žene uvodi u strukture Islamske zajednice!" Iskoristila sam priliku da joj skrenem pažnju na knjigu Dževadovih kolumni, u kojoj ima nekoliko koje govore o angažmanu muslimanke i odnosu IZBiH spram tog angažmana, priznajući kako i sama čekam intervju s reisu-l-ulemom s kojim želim razgovarati o promjenama unutar Islamske zajednice koje nesumnjivo nose njegov pečat. "Šalji, da prenesemo", kazala je praktično Nada, ne sluteći - kao ni ja - da će me jednosatni razgovor u Rijasetu staviti pred uredničku dilemu: šta odabrati za čitatelje i smjestiti u uvijek premali novinski prostor? Sama si kriva, rekle su mi kolege u Oslobođenju, zar si morala baš sve pitati? A nisam: recimo, reis-efendiju uopće nisam pitala za brzinu i srdačnost dobrodošlice koju je Rijaset iskazao na vijest o dolasku pape Franje u Sarajevo. Bila mi je to očekivana gesta, baš kao što sam i odlazak reisu-l-uleme Kavazovića u posjet kardinalu Puljiću i njegovu ponudu svake pomoći u organizaciji dočeka i dolaska pape doživjela kao najnormalniju gestu. Pa zar nije to primjer one Bosne i Hercegovine koju pamtimo po komšiluku u kojem je nepisano pravilo kad dolaze gosti izdaleka, da se avlija uredi i komšiji pomogne? Iako sam planirala razgovor početi upravo sa rezultatima iznimnog angažmana kako njegovog u Islamskoj zajednici, tako i same Zajednice, novinar u meni valjda nije izdržao: još su dovoljno svježi tragični pariški tragovi, a i rasprava koju su otvorili traje nesmanjenim intenzitetom. Zbog svega toga, ali i potrebe da se čitateljima ponudi nešto više od suhih pitanja i kraćenih odgovora, odlučili smo razgovor s efendijom Kavazovićem objaviti u cijelosti, u dva nastavka.
• Moram priznati da ste ne samo javnost u Bosni i Hercegovini već i u regionu, da ne kažem diljem svijeta, iznenadili preciznošću i jasnoćom osude izrečene nakon upada u redakciju Charlie Hebdo u Parizu. Bila je ljudska, čestita reakcija, a s obzirom na instituciju koju predstavljate, i nesumnjivo hrabra. Kažite nam - kako odvojiti ubice i teroriste od plašta vjere ispod kojeg se kriju?
- To je sigurno pitanje koje je danas najfrekventnije kod muslimana i u islamskom svijetu, kao pitanje koje se ispostavlja muslimanima. Osuda zločina, osuda terorizma koji se desio u Francuskoj, uopće nisu upitni jer zaista je važno svaki zločin osuditi. Zločin treba osuditi jer je zločin. Mi možemo uporediti, ako hoćemo, zločine koji su pravljeni i nad bosanskohercegovačkim muslimanima - ubijanje naše djece od Škorpiona, koje smo svi vidjeli na onom snimku. Na isti način i ovo je zločin, stradali su nevini ljudi. To treba osuditi bez ikakvog ali. Nema ali kad su zločini u pitanju. To treba osuditi i na to staviti tačku. To je zločin. A sad se vraćam pitanju: moramo odvajati zločin od vjere. Moramo odvajati jer zločin negira vjeru. Mi znamo kakvo je naučavanje islama, kakav je pogled islama na život, znamo Kur'anske ajete koji nam govore: Ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je pobio cijelo čovječanstvo! To je općepoznata maksima unutar svijeta islama. Možemo li učiniti više da zločince izolujemo, da preduprijedimo, da tako kažem, činjenje zločina?
Svijet je očito ušao u jedno područje globalnih interesa, gdje se i preko vjere, na koncu, uprežu ta kola interesa. I vjera se pokušava iskorištavati i pokušava se pod plaštom vjere činiti to što se čini. Možemo li to odijeliti? Držim da ulema ima svoju ulogu, da je njena uloga da jasnije govori o zločinu. Fenomen zla i inače treba objašnjavati, jer on postoji očito od kada postoji čovjek. Fenomen zla se izrodio iz prvog dijaloga između šejtana i Allaha dž.š. Kad je Allah odlučio da stvori Adema, da stvori čovjeka, kada je šejtan trebao da padne na sedždu da ga prizna kao biće, on to nije učinio, već je kazao - ja sam bolji od njega! Čini mi se da tu počinje zlo. Ono se tu zameće. Iz onog: ja sam bolji od nekoga, ja ne priznajem nekoga. Mislim da se to događa u svijetu. Vjera za to sigurno nipošto nije kriva, krivi su ljudi, krive interpretacije vjere, kriva je nejasnost u našem izričaju, u našoj osudi i tu smatram da možemo učiniti više. Da budemo glasniji u osudi zla koje vidimo da se dešava u našem svijetu.
• Bosanski muslimani imaju još svježe iskustvo smrti, terora i agresije. Pa ipak, upravo su muslimanski intelektualci iz naše zemlje prvi ukazivali na posljedice narastajućeg radikalizma, čije su žrtve - kakve god se danas rasprave vodile - u konačnici upravo muslimani. Može li i kako IZBiH preuzeti aktivniju ulogu u promicanju islamskih vrijednosti kao prilike za dijalog koji će premostiti toliko željeni sukob civilizacija za koji navijaju različiti radikali?
- Zajednica može učiniti ono što joj je primjereno na njenom putu misije pozivanja dobra, odvraćanja od zla. To je uvijek govor i jasno odvajanje i jasno povlačenje linije između dobra i zla. Da nikada ne ostavimo dvojbe da li Islamska zajednica u nečemu dvoji, da li ima ono naše i ono njihovo. Tu Islamska zajednica treba biti vrlo odlučna i vrlo jasno govoriti. Islamska zajednica je činila i čini ono što može, naravno, ono što joj je dostupno. A to su svakako naše džamije, hatibi, mualimi u školama, profesori u medresama, profesori na fakultetima, izdanja koja Islamska zajednica ima preko El-Kalema i naše naučavanje islama koje je stoljećima na bosanskohercegovačkim prostorima, a to je jedno humano lice i, ja ću kazati, prefinjena kultura, civilizacijska norma koja je ovdje utemeljena u Bosni i Hercegovini. Islamska zajednica je i osnovana kako bi sačuvala tu našu tradiciju, naš islam, i ona je to svih tih godina i decenija, stoljeća činila i čini. Naši alimi i naša ulema su bili i ostali na tom tragu.
Prvi put je prekinut obred
Zajednica je ponekad imala i drugih izazova, ponekad možda nije ni odgovorila naspram izazova koji je bio pred njom. Vjerovatno se i to događa i događat će se. Ali ja znam i duboko sam ubijeđen da su svi naši alimi u BiH, kojih nije mali broj, vrlo cijenjeni i vrlo posvećeni upravo tom pristupu da Islamska zajednica pomogne našem čovjeku, da on u okvirima svoje vjere koju ispovijeda ostane na tragu tih vrijednosti i univerzalnih poruka islama. To je upućivanje na dobro i odvraćanje od zla. To je Kur'anska maksima. Svako onaj ko želi da radi na tom polju, bio on zaposlenik Islamske zajednice ili bio van nje, treba da ga obavezuje ova Kur'anska poruka i to na način kako Kur'an kaže: Pozivaj na Božiji put lijepom riječju, mudrošću. To je ono što trebamo raditi. Zajednica tu može dati svoj doprinos. Međutim, ponekad se od Islamske zajednice očekuje da ona radi i one poslove koji spadaju u domen nekih drugih organizacija ili same države. Mi to ne možemo. Mi ne možemo biti istražitelji. Ali možemo naučavati vrijednosti islama onako kako je to zabilježeno u Kur'an-i Kerimu i Sunnetu Allahovog Poslanika. To možemo, to moramo na koncu, ukoliko želimo ostati autentični naspram onoga zbog čega su osnivači i formirali Zajednicu. To su naši očevi, djedovi, koji su uložili jako puno truda da ona bude na tom putu.
• Vratit ću se ovom pitanju, ali molim Vas, recite mi jeste li bili iznenađeni nedavnim verbalnim napadom na imama usred namaza u džamiji? U Krajini je imam Beganović i fizički napadnut, ali to se ipak nije dogodilo u džamiji.
- Iznenađeni smo svi. Istina, imali smo mi sličnih provokacija u ovim godinama koje su bile iza agresije na BiH. Povremeno su se u našim džamijama i prije agresije znali događati ispadi. Međutim, nikad nije prekinut obred. Ovo je prvi puta da je obred prekinut, da je neko ustao i prekinuo imama, da je imam prekinuo džuma-namaz zbog nekih ljudi. Držim da je ovo potrebno uzeti najozbiljnije. Baš danas sam razgovarao sa svojim saradnicima. Potrebno je pronaći i tog čovjeka i sa njim razgovarati. Smatram da, ako hoćemo izlječenje, a možda će biti i težih situacija, mi, kao Islamska zajednica, ne možemo ostati jednostrani. Ne možemo samo osuđivati a ne pokušati prodrijeti u motive tog čovjeka. Šta ga je navelo da tako odreaguje? Kada ga upoznamo, da pokušamo razumjeti je li to hir, je li to poruka nekome, da li neko iza toga stoji, da li je to poruka Islamskoj zajednici koju nam neko šalje? Kakva je pozadina? Zbog svega toga mislim da je jako važno ovo ne potcijeniti, ali u isti mah smatram da je potrebno i razgovarati sa onima koji čine ispade.
• Iz istih krugova regrutiran je i Mevlid Jašarević, napadač na Ambasadu SAD-a u BiH, ali i likovi poput Bilala Bosnića i ostalih "propovjednika" potrebe odlaska muslimana iz BiH na ISIL-ova ratišta. Kako IZBiH tretira takve "propovjedače"?
- Svi oni koji krše osnovna načela islama, svi oni koji pozivaju na nasilje i čine nasilje ne mogu stati rame uz rame sa našim imamima i Islamskom zajednicom. To je definitivno tako. Moramo kazati da mi ne možemo prihvatiti zagovaranje isključivosti, radikalne stavove i pozivanje na nasilje. I to moramo osuditi. Islamska zajednica treba pojačati svoje aktivnosti kako bi zaštitila ljude od, možemo kazati, govora mržnje prema drugom i drugačijem. Mi trebamo zauzeti te stavove.
Otvorena vrata
Želim kazati i da mi nećemo, kao Zajednica, isključiti dijalog sa bilo kime. Ostat ćemo otvoreni za sve ljude. Naša vrata su svima otvorena jer ne bismo smjeli učiniti jednu grešku da sve ljude, koji drugačije misle u odnosu kako razmišlja IZ, isključujemo iz društva i da ih tjeramo. Naprotiv, smatram da je važan dijalog i razgovor s tim ljudima. To smo i radili sve ove godine. Nije bilo lahko, jer nikada nije lahko sa ljudima koji su zastranili u nekim stvarima. Mi smo se sa njima suočavali. Ja sam imao ta iskustva kao tuzlanski muftija. Morao sam razgovarati sa ljudima koji su ovdje, po Sarajevu pravili probleme, a onda su dolazili tamo. Nije lahko s njima, baš zato što su isključivi. Isključivost je, ja to volim kazati, šejtanski posao. Valja saslušati ljude. Zajednica ne smije ući u taj prostor da ne poziva i ne sluša ljude koji su protiv nje. A vama je jasno da oni govore i protiv IZ-a.
• A šta ćemo kad nam djecu zovu na ratište?
- Imamo državu. Država mora to spriječiti. Islamska zajednica osuditi, a država spriječiti. Mi jasno moramo kazati ono što je pogrešno. Islamska zajednica treba govoriti, a država mora raditi svoj posao. Ona mora to sprječavati. Koliko će uspjeti, to je pitanje, ali država mora biti vrlo odlučna u tome.
• Postavljajući pitanje, ja sam zapravo mislila na mogućnosti aktivnijeg angažmana samog IZBiH i onih muslimanskih intelektualaca koji žive i rade u BiH i za koje s ponosom možemo kazati da predstavljaju lijepo bosanskog islama kao promicatelja i tumača same vjere, kao učesnika u dijalogu o islamu i muslimanima. Da li je Islamska zajednica razmišljala da iskoristi sve one prednosti koje krase prof. dr. Rešida Hafizovića, prof. dr. Adnana Silajdžića, njihove kolege sa Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, čiji bi, sigurna sam, predavanja i razgovori o islamu otvorili drugačije perspektive i islama i muslimana širom svijeta?
- Mislim da nismo dovoljno iskoristili te naše potencijale. Ovdje je upravo govor o tome, da mi vlastite potencijale ne koristimo na pravi način. Ne samo Islamska zajednica, nego cijelo naše društvo. Od tih ljudi imate šta naučiti, imate šta čuti, sa njima imate o čemu raspravljati. Sa doktorom Silajdžićem sam razgovarao u nekoliko navrata. Kazao mi je i on sam da ponekad patimo od tog akademskog jezika koji možda generacije mlađih ljudi dovoljno ne razumiju. Potrebno je malo da i mi vidimo da li svoj izričaj onoga što želimo kazati trebamo prilagođavati...
Internet-jeziku?
- I o tome smo razgovarali.
• Razgovarali ste s prof. dr. Adnanom Silajdžićem i o internet-jeziku?
- Smatram da će biti više nego neophodno poraditi na mnogim pitanjima unutar Islamske zajednice. Mišljenja sam da Islamska zajednica treba da se otvori. Mi imamo fakultet, medrese, a to je na neki način taj akademski jezik i sve je zatvoreno unutar Islamske zajednice. Jedan broj ljudi sluša naše profesore, muderize. Razmišljamo o tome da Islamska zajednica pokrene otvorenu akademiju, kojoj bi svako mogao da pristupi. Ona bi, po meni, trebala da pruži jedan drugačiji pristup, da oživimo našu kulturu, kulturne obrasce bosanskih muslimana. Govorim o onome što smo imali i što je privlačno mladim ljudima - o umjetnosti, muzici, različitim oblicima duhovnosti, zikru. Mi u Sarajevu imamo te mogućnosti. Imamo ljude koji su sposobni da vode takvu akademiju, a onda bi je iz Sarajeva trebali širiti. Smatram da je došlo vrijeme da Islamska zajednica zajedno sa intelektualcima i grada Sarajeva i Bosne i Hercegovine treba potražiti odgovor na pitanje koje kulturne obrasce bosanskohercegovački muslimani trebaju oživljavati, šta je to potisnuto iz naše kulture i tradicije, pod udarom - možemo i tako reći - zapadne kulture i civilizacije.
Zdravije društvo
Naši mladi ljudi ipak traže sebe. Oni su svjesni da su muslimani. Ali ono što im se nudi, obrasci koji im se nude, nekako su u raskoraku sa onima o kojima su čitali. Ne kažem da sad na silu trebamo nešto vraćati, kažem samo da u nekoj mjeri mi moramo ponuditi naše vrijednosti.
• Na čelo Islamske zajednice došli ste, kako god to kome zvučalo, u možda i najtežem trenutku za muslimane, ne samo u Bosni i Hercegovini. Način na koji vodite IZBiH svjedoči o razumijevanju tog trenutka, ali i o riješenosti da se IZBiH prepozna kao institucija koja nesumnjivo drži do tradicije bosanskih muslimana i njegovanja domaćih autohtonih vrijednosti. Koliko ste Vi zadovoljni rezultatima? Koliko su oni vidljivi?
- Pa, nešto smo učinili. Mi smo u ove dvije godine iza nas pokušali, pored dnevnih zadataka koje imamo svaki dan i koje moramo izvršavati i pored nekih događaja koji su nas okupirali kao i cijelo društvo, kao što su bile poplave, raditi na tome da izvršimo dopune i izmjene Ustava IZ-a. Naravno, to je bila pretpostavka da uđemo u jedan proces redefiniranja ciljeva unutar Islamske zajednice. Mi smo u Ustavu vrlo jasno naglasili da je Islamska zajednica u BiH na tragu naše hanefijske prakse i našeg mesheba, naše tradicije bosanskih muslimana. Željeli smo u Ustavu to postaviti kao vrlo jasnu poruku svima, kuda bi trebala i šta bi trebala činiti Islamska zajednica i kuda bi ona trebala da ide. Završili smo ustavne promjene. Sada smo u fazi da su organi koje smo konstituirali u jednom drugačijem obliku. I Rijaset je. Imamo Vijeće muftija koje bi se trebalo baviti doktrinarnim pitanjima vjere. Dakle, mi pokušavamo pred Islamsku zajednicu postaviti zadatke. Nastojali smo da unutar IZ-a dominantniju ulogu imaju Sabor Islamske zajednice i Ustavni sud IZ-a. To smo na papiru i učinili. Sad to tek treba provesti u praksi. Tek možda nakon godinu-dvije vidjet ćemo koliko ima efekta, koliko mi možemo na taj način pomoći bh. društvu da bude zdravije. Riješeni smo da Islamsku zajednicu ne guramo u dnevnu politiku nego da je zadržimo na onim vrijednostima na koje bi se trebali uvijek pozivati bh. muslimani, na njenim temeljnim stavovima, naučavanju, a da dnevnu politiku prepustimo onima koji imaju odgovornost za njezino vođenje. Islamska zajednica ima odgovornost za naučavanje islama i vrijednosti islama.
• Kako biste opisali Bosnu i Hercegovinu danas? Koji su to problemi, a koji zadaci vlasti u BiH da se zemlja pokuša otrgnuti od ekonomskog i političkog mulja u kome smo zatočeni?
- Vrijeme koje je iza nas poučilo nas je da Bosna i Hercegovina nikada nije bila zemlja ostavljena svojim narodima da sami iznutra sebe definiraju. Sada je već takvo vrijeme da se nameće drugo pitanje, koje se možda i ne odnosi samo na Bosnu i Hercegovinu već, ja bih rekao, na sve balkanske države od Hrvatske naovamo. Čini mi se da su to ipak, skupa s nama, neuređene države. Šta to znači?
Moral i interes
Bit će uređene kad budu u evropskom klubu. Hrvatska i Slovenija već su ušle, a kada i ove ostale zemlje budu u tom klubu, čini mi se da bismo tada mogli govoriti o uređenim zemljama. To je ono kako ja danas vidim BiH, a to znači da je mnogo posla pred nama.
• Da, ali to također znači i da je zadatak vlasti da nas ubrzano povede u reforme.
- Ako hoćemo da BiH bude uređena država, ona mora biti u klubu ozbiljnih država. A klub ozbiljnih danas je ipak Evropska unija. Dokle god se to ne desi, smatram da će BiH imati puno, puno izazova i puno problema. Što ih budemo prije rješavali, biće nam puno lakše i ekonomski i politički.
• Jeste li zadovoljni bošnjačkom politikom? Meni često zamjere kada napišem da Bošnjaci nose najveću odgovornost za BiH, ali ja zaista vjerujem da je tako uprkos onom doživotnom kontraargumentu "ne mogu Bošnjaci kad Dodik ne da".
- Pa sigurno je tačna konstatacija da Bošnjaci nose najveću odgovornost. Ne s aspekta koji mnogi žele koristiti - Bošnjaci su najbrojniji. Naravno, svi mi imamo odgovornost za Bosnu i Hercegovinu, i Srbi, i Bošnjaci i Hrvati, odgovornost naspram domovine. Ali Bošnjaci imaju odgovornost više. Na ovom svijetu, na Balkanu pa i u BiH na njih se ipak gleda drugim očima. Na nas se gleda kao na muslimane. Mi, Bošnjaci muslimani, kao neko ko ovdje živi vijekovima, u ovom zadnjem stoljeću bili smo neko na koga se gledalo kao "obilježene", kao druge i drugačije. Baš zbog toga bh. muslimani Bošnjaci moraju imati više strpljenja, moraju pokazati zavidan nivo hrabrosti da unutar BiH povežu one niti koje su razbijene, da više insistiraju na društvu, da više teže društvenim vrijednostima, da društvo funkcionira. Ponekad, moram to kazati, moramo biti spremni da žrtvujemo nešto što će ići u prilog tome. Zbog toga smatram da je tačna ta konstatacija da Bošnjaci imaju odgovornost više.
• Moral i politika su paralelni pojmovi, ali i Vi ste u nekoliko navrata govorili o potrebi moralnijeg odnosa političara prema narodu. Kako se izboriti za to?
- Najvjerovatnije je da, kad su u pitanju političari, jedini sud o njima mogu dati birači. I o njihovom moralu. Nisam siguran da oni previše slušaju bilo koga, izuzev što brinu za taj listić. Mislim da je za ovaj tip političara kakve mi imamo to jedino rješenje. Naravno, ne kažem da su svi isti i da sve možemo strpati u isti koš. Ima među njima ljudi koji imaju moralne stavove i vidi se kad ih iznose. Ali velika većina stavlja ispred morala interes. Vrlo često politike žrtvuju moral. Ljudi koji su unutar političkih partija - kad se ispred njih postavi dilema da li slijediti politički ili moralni stav - znamo da slijede politički. I tu jeste problem. Na Islamskoj i drugim vjerskim zajednicama, na cijelom društvu jeste da upozorava, govori o tome, da skreće pažnju. Smatram da kao slobodni građani imamo pravo da donosimo sud o svakom postupku i političara i vjerskih ličnosti i svih drugih. To daje moralnost društvu, kada imamo stav o nečijem postupku. Ja ne vidim druge mogućnosti izuzev javnog istupanja i davanja ocjena političarima o njihovom radu.
• Reis-efendija, nakon užasnih poplava prošlog maja, Vi ste prvi otišli među ljude na ugroženim područjima. Nastojali ste - sad govorim i o Merhametu i o IZBiH - ne razdvajati unesrećene ljude ni po vjeri ni po naciji. Zašto je političarima tako teško da se tako postave? Pa i Međureligijsko vijeće govori jednim glasom, a vlasti nikako da to čuju?
- Želim ovdje kazati da su naši obični ljudi nama održali ders. Što bi se u nas kazalo: običan čovjek, kojeg mi još zovemo mali čovjek, a ustvari je veliki čovjek. Sjećam se moje posjete Doboju i razgovoru sa načelnikom Opštine Doboj i njegovog uzastopnog ponavljanja koliko su ljudi iz Tešnja pritekli u pomoć stanovnicima Doboja, bosanski muslimani svojim komšijama Srbima. Kad su u pitanju političari, moram kazati da su neki od njih, ipak, i u tom momentu pokazali jedan zavidan nivo. Recimo, Predsjedništvo je tada dobro odreagiralo. I Oružane snage. Susreo sam i neke ljude na terenu. Moram to kazati: sreo sam premijera Nikšića. Ne mogu reći da nije bio na terenu. Susreo sam i Izetbegovića, isti dan smo se razmijenili u Zavidovićima. Ali, ja želim kazati da su ljudi činili ono što su mogli. Islamska i druge vjerske zajednice su odreagirale onako kako ste i sami primijetili. Došle su pomoći od Katoličke crkve, došla je pomoć i iz Hrvatske. I to je ono što zaista otvara jednu drugačiju perspektivu pogleda jednih na druge, između nas Bošnjaka, Srba i Hrvata. Islamska zajednica je odreagirala kako je i koliko mogla u tom momentu. Želim iznijeti da je Islamska zajednica sa skoro tri miliona pomogla našem stanovništvu.
Zahvalnost za pomoć poplavljenima
Naravno, mi smo mala zajednica, nismo mi ni neka bogata zajednica, ali učinili smo to. Ipak, meni je jako važno da su i poplave na neki način pokazale da mi imamo osjećanja jedni za druge. To bi trebalo produbljivati, to bi trebalo na neki način razvijati. Trebali bismo se svi na tome okupiti. Mislim da bi bilo dobro, sada će i godišnjica, da sumiramo rezultate, da se napravi neki skup, možda u Doboju i da vidimo i kažemo šta smo učinili. Koliko se ljudi vratilo pod svoje krovove? Šta smo to zajedno uradili? Vi znate, bilo je i političara koji su zagovarali da se entitetske linije ne smiju prelaziti u pomoći ljudima. To je sramno. I dozvolite mi: ja želim zahvaliti svima koji su pružili pomoć i koji su svojim prisustvom pomogli ljudima na konkretan način.
• Znam - ne pitajte kako - da ste tokom ramazana, a uoči izborne kampanje, pokušavali na iftarima objasniti bošnjačkim političarima da je neophodna međusobna suglasnost oko minimuma bošnjačkih interesa. Koji su to interesi? Koji je to minimum?
- Mislim da je interes Bošnjaka vrlo jasan. To je država Bosna i Hercegovina i dovođenje u pitanje Bosne i Hercegovine treba da okupi sve Bošnjake i da odreagiraju kao jedan. To je okvir koji je jako važno da naši političari, koji nažalost ne funkcioniraju baš na najbolji način, shvate, razumiju i prepoznaju. Ali, želim kazati da je najvažniji narod. Šta to znači? Egzistencija naroda, svih naroda u BiH - i Bošnjaka, Srba i Hrvata - ekonomska situiranost naših ljudi. Vidimo u kakvim uvjetima živimo, treba se boriti da se ti uvjeti poboljšaju. Onda dođe na red kulturno uzdizanje našeg naroda gdje bi trebala politika da ima aktivan odnos. To je nekoliko tačaka koje bi trebale biti u stalnom fokusu. Svaki dan bi trebalo podvući crtu da vidimo u kakvom su stanju naša država i narod u BiH. Kako prijatelji iz međunarodne zajednice gledaju na nas? Gdje je naš položaj u međunarodnoj zajednici i šta možemo kao narod doprinijeti tim globalnim procesima koje vidimo da su pred nama? Smatram da bosanskohercegovački muslimani i političari trebaju biti zagledani u državu i narod, a onda slati jasne poruke i našim prijateljima u islamskom svijetu i na Zapadu kojim putem se mi želimo kretati.
• Zapaženo je i čini mi se sa zanimanjem prihvaćeno angažiranje na uključivanju žena u institucije IZBiH. Molim Vas, ja znam šta ja mislim o ženskom angažmanu, ali bih voljela da čujem kako Vi gledate i šta očekujete od ženskog uticaja u strukturama Zajednice?
- Neki bi kazali da ja očekujem žensku ruku u strukturama. Žene su u Islamskoj zajednici bile i prije i zauzimale su određena mjesta, u Saboru IZ-a, u našim odgojno-obrazovnim ustanovama njihovo prisustvo je veliko. Ono čime nisam zadovoljan, kad je u pitanju žena muslimanka, jeste njeno prisustvo u džematu. U toj osnovnoj ćeliji.
• Molim Vas, sigurna sam da je više žena na namazu...
- Govorim o džematskom odboru. Mislim da je tu neophodno da obezbijedimo značajnije prisustvo žena, da ih naša zajednica ima u svojim predstavničkim tijelima. To je rijetka zajednica u svijetu i pomalo osobenost bh. muslimana da imamo zajednicu koja ima svoja predstavnička tijela koja se biraju. Nigdje to u islamskom svijetu nema. Svugdje je državna zajednica i ministarstva i vlade postavljaju ljude i organiziraju. U IZ-u je drugačije. Onog momenta kada kroz džematske odbore budemo imali u predstavničkim tijelima ženu muslimanku koja razgovara o važnim pitanjima - pitanjima odgoja naše djece, pitanju porodice, ekonomskim pitanjima, pitanju vakufa, upotrebi imovine - tek ćemo tada imati, po meni, zdravu zajednicu. Ne kažem da je ova bolesna, iako ima bolesti u njoj, naravno. Ali, imat ćemo zdraviju zajednicu koja će odražavati pravu sliku bh. muslimana, dakle i muškaraca i žena. Na koncu, Kur'an o tome govori. Kur'an govori i o muškarcima i o ženama. I nikad ih ne razdvaja. Kad Kur'an govori o zajednici muslimana, on pored muškarca odmah govori i o ženi. To je jako važno. Važno je zbog nas da to razumijemo i u našem vremenu i da to postaknemo. I hoću još nešto kazati. Mi danas u Saboru imamo puno više žena nego što je to bilo prije. I to je dobar rezultat. Ali, da znate, zato su se ipak izborile žene. I to je kvalitet.
• Ništa žene nikad nisu dobile ako se nisu same izborile.
- Tako je. I ovdje se to pokazalo. Mi smo o tome razgovarali. U Zajednici ima i drugačijih glasova, kao i društvu. Ali, ja sam razumio i njihov poticaj i njihovo insistiranje. Mislim da imamo rezultat, ali opet kažem - i vraćam se na džemat - dokle god to ne promijenimo u džematu, mi smo malo učinili. Kad to promijenimo, tek ćemo tada imati dobru osnovu da idemo dalje.
• Lijepo je to čuti, tim prije što muslimanke nemaju ravnopravan tretman u brojnim islamskim zemljama. Islam je najbolji, ali muslimani nisu, davno je rekao Alija Izetbegović, a sudeći po zbivanjima u Siriji, Iraku, ova je rečenica aktuelnija nego ikad. Kako gledate na ove neprestane sukobe, na ISIL-ove pohode?
- Islamski svijet je u jednoj teškoj situaciju uistinu. Vidimo da je veliki broj muslimanskih zemalja zahvaćen unutarnjim previranjima i ratovima. Međutim, ono što je jasno na pozornici islamskog svijeta jeste sukob dvije ideologije, koje su međusobno isključive. Svoja sučeljavanja, svoje sukobe ideološke oni materijaliziraju kroz lokalne ratove koje vode. Mi, kao muslimani, postajemo žrtve toga.
Čija djeca stradaju?
Ta ideologija, te ideologije, bit ću vrlo precizan, idu u krajnost. S jedne strane su revolucionarne ideologije, koje su nastajale 80-ih godina. S druge su isilističke ideologije. Moglo bi se kazati da je to revolucija i kontrarevolucija u islamskom svijetu. To je ono što je Zapad preživio u srednjem vijeku - reformacija i kontrareformacija. Mi sada to vidimo na sceni. Islam se zloupotrebljava. On je gorivo i jednima i drugima. Gorivo koje se troši.
• Ima li izlaza?
- Smatram da islamski svijet, muslimani općenito, trebaju vjeru smjestiti na jedno mjesto gdje neće biti iskorištavana u dnevnopolitičke svrhe. A to nije moguće učiniti bez slobodne uleme. Trenutno islamski svijet nema slobodnu ulemu. Ona je režimska. Ona je uglavnom glasnogovornik politika koje se nameću. Ukoliko bi ulema mogla zauzeti stav, ako treba da bude žrtva da se žrtvuje, da tim zulumćarima, tim nasilnicima i diktatorima kaže da to što čine je protiv muslimana, protiv islama i protiv običnog čovjeka, muslimanski svijet bi mogao izaći na pravi put.
• Običan svijet strada, ljudi ginu, a čitav jedan prostor, vrlo, vrlo bogat resursima, uništava se.
- Tako je. Zato ulema mora sebi postaviti pitanje - čija djeca stradaju? To su naša djeca. Djeca koja očekuju od uleme da ih ona uzme za ruku i da im pokaže put. Mi bismo se trebali boriti protiv zulumćara, njima odsijecati ruke, u figurativnom smislu onoga što oni čine, dakle, nasilja koje čine nad običnim čovjekom. Ulema bi trebala pozvati da prestanu s tim. Da budu hrabri i da kažu - ovo što se čini nije uredu. Nažalost, mi danas tamo imamo ulemu koja je režimska i posljedice su potpuno jasne. Ovo su posljedice. Ukoliko bismo demontirali ove dvije ideologije, vjerujem da bi se islamski svijet smirio, posvetio običnom čovjeku, njegovom radu, podizanju djece, školama i svemu onome što je dobrobit ljudi. Naravno, ja ovdje ne mogu zanemariti uticaj zapadnih sila koje imaju interes na tom prostoru, ali sam siguran da se i ti njihovi interesi nogu dovesti u sklad. Jer, na koncu, svi smo povezani, uvijek postoji interes i na jednoj i na drugoj strani.
• Ima tu jedna kontradikcija koja je zaista neobjašnjiva: režimi u tom dijelu svijeta žive bolje nego igdje, a narod je potlačen.
- Zato sam i kazao da bi uloga uleme trebala da bude presudna u oslobađanju naših naroda, na ukazivanju šta je moralno, a šta je nemoralno. Ulema je kod muslimana uvijek bila presudna. Kada je ona bila na pravom putu, što bi se kazalo, i kada je ona upirala prstom da nešto nije uredu - tada se to ispravljalo. Onda, kada je ona i sama ušla u dvorce vladara, onda ona više nije imala u koga upirati.
• Reis-efendija, pitaju li Vas bošnjački dužnosnici za savjet? Šta biste, recimo, savjetovali Bakiru Izetbegoviću, članu Predsjedništva BiH, a šta Bakiru Izetbegoviću, lideru SDA?
- Bakiru Izetbegoviću, članu Predsjedništva, samo jedno mogu kazati, a vjerujem da i on misli da je to važno: da vodi računa o državi BiH. Da zajedno sa druga dva člana Predsjedništva, Draganom Čovićem i Mladenom Ivanićem, ispred sebe gledaju cijelu Bosnu i Hercegovinu, sve bh. narode, i da oni svojim primjerom pokažu kako je ovo naša zajednička domovina i kako ovdje trebamo zajedno živjeti i to bolje nego danas. Da pokažu kako se ovdje trebamo dogovarati zarad naše djece koju izvodimo na selamet. Kada je u pitanju Bakir Izetbegović, lider SDA, ništa mu ne bih mogao kazati. Ništa.
(www.oslobodjenje.ba)
-
vazi
- Posts: 8853
- Joined: 07/04/2010 15:31
#1587 Re: Za predane Allahu dž.š.
bas tako .m_l wrote:Gledajuci nase drustvo mnogo toga, nazalost, trazi vise price, savjeta, kritike... Mozda je najbolje da krenemo od postenja. Zivimo u zemlji gdje cvjeta korupcija. Zakoni i vjere i drzave su vrlo jasni, a tako ih se slabo pridrzavamo.vazi wrote:klixo wrote:Izuzetno me nervira forsiranje prica o obicajima na Dzumama ,a nepricanje o opstoj kulturi tipa kako ne trebamo bacati smece na svakom koraku da nam mahala bude cista i uredna ili o tome kako trebamo urediti svoje kuce i baste.
U Zepcu gdje je vecinsko hrvatsko stanovnistvo sve cakum pakum cisto i uredno ,a kuce ko da prolazis nekom EU zemljom dok cim prodjes Zepce kuce nakaradnog dizajna po bastama svega i svacega , ograde zahrdjale , nema fasada ama bas rusvaj ko da smo u Indiji.
potpisujem
mislim...moze se pricati o svemu i treba...i o dzumama ali i o bastama i cistoci i ponasanju...
____________
Petak lijepi. Mubarek dzuma.
Srecom, ima i finog i postenog naroda...kao ovaj hafiz, kako ima predivan glas, da ga Allah dz nagradi, amin
Last edited by vazi on 16/02/2015 22:16, edited 1 time in total.
-
vazi
- Posts: 8853
- Joined: 07/04/2010 15:31
-
Towelie
- Posts: 7487
- Joined: 03/05/2013 19:29
#1590 Re: Za predane Allahu dž.š.
Da znate!
A ko drage volje dá više, za njega je bolje.
A da postite bolje vam je, da znate!
(Kur'an, sura Krava, ajet 184.)
I ne zamjenjujte obavezu datu Allahu za nešto što malo vrijedi.
Ono što je u Allaha za vas je bolje, da znate.
(Kur'an, sura Pčele, ajet 95.)
U Allaha i Poslanika Njegova vjerujte,
i imecima svojim i životima svojim na Allahovu putu se borite,
to vam je bolje, da znate.
(Kur'an, sura Red, ajet 11.)
On će vam grijehe vaše oprostiti i u životu vas do određenoga časa ostaviti,
a kad Allahov određen čas dođe,
zaista se neće odgoditi, da znate.
(Kur'an, sura Nûh, ajet 4.)
Da znate, šta ćete sigurno vidjeti nakon vaše smrti, nikada više ne biste okusili ni komad hljeba, osim kada vas velika glad na to prinudi. Nikada više ne biste popili niti jednu kap viška vode samo radi ugođaja, izuzev golema žeđ na to da vas nagna.
Bit ćete vani, u beskraju, zbunjeni, iščekujući neočekivano, i nikada više nećete tražiti utjehu u skloništu niti tragati za sjenom.
Lutat ćete besciljno i penjati se na vrh svake planine na koju naiđete. Pogledat ćete u nebesa preklinjući vašega Gospodara za milost.
Udarat ćete se po grudima bez prestanka, želeći da ste samo mala biljka – zásad zaštićen dok raste, a onda ubrat kako bi ga pojela gladna osoba koja pored njega prođe.
Ebû Derdâ'
* * *
Rekao je Muhammed, alejhisselam:
“Milostivoj osobi smilovat će se Milostivi, Slavljeni, Uzvišeni. Smilujte se onom ko je na Zemlji, smilovat će vam se Onaj Koji je na nebu.”
(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježe Hâkim, Tirmizî i Ebû Dâvûd)
A ko drage volje dá više, za njega je bolje.
A da postite bolje vam je, da znate!
(Kur'an, sura Krava, ajet 184.)
I ne zamjenjujte obavezu datu Allahu za nešto što malo vrijedi.
Ono što je u Allaha za vas je bolje, da znate.
(Kur'an, sura Pčele, ajet 95.)
U Allaha i Poslanika Njegova vjerujte,
i imecima svojim i životima svojim na Allahovu putu se borite,
to vam je bolje, da znate.
(Kur'an, sura Red, ajet 11.)
On će vam grijehe vaše oprostiti i u životu vas do određenoga časa ostaviti,
a kad Allahov određen čas dođe,
zaista se neće odgoditi, da znate.
(Kur'an, sura Nûh, ajet 4.)
Da znate, šta ćete sigurno vidjeti nakon vaše smrti, nikada više ne biste okusili ni komad hljeba, osim kada vas velika glad na to prinudi. Nikada više ne biste popili niti jednu kap viška vode samo radi ugođaja, izuzev golema žeđ na to da vas nagna.
Bit ćete vani, u beskraju, zbunjeni, iščekujući neočekivano, i nikada više nećete tražiti utjehu u skloništu niti tragati za sjenom.
Lutat ćete besciljno i penjati se na vrh svake planine na koju naiđete. Pogledat ćete u nebesa preklinjući vašega Gospodara za milost.
Udarat ćete se po grudima bez prestanka, želeći da ste samo mala biljka – zásad zaštićen dok raste, a onda ubrat kako bi ga pojela gladna osoba koja pored njega prođe.
Ebû Derdâ'
* * *
Rekao je Muhammed, alejhisselam:
“Milostivoj osobi smilovat će se Milostivi, Slavljeni, Uzvišeni. Smilujte se onom ko je na Zemlji, smilovat će vam se Onaj Koji je na nebu.”
(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježe Hâkim, Tirmizî i Ebû Dâvûd)
-
Towelie
- Posts: 7487
- Joined: 03/05/2013 19:29
#1591 Re: Za predane Allahu dž.š.
“A kad im se kaže:
‘Slijedite ono što Allah objavljuje!’ –
oni odgovaraju: ‘Ne! Mi slijedimo ono što smo
naviknuti od predaka naših!’
Zar doista i onda kad njihovi preci
nisu ni o čem razbora imali
i kad nisu bili na Pravoj Stazi?!”
(Kur’an, sura Krava, ajet 170.)
Neki znanstvenici uradili su pokus s grupom majmuna.
Unutar kafeza okačili su svežanj bananâ i to na vrh povezanih stepenicâ. Nije prošlo dugo, jedan majmun pope se na vrh ali taman kad htjede dohvatiti banane drugi majmuni bijahu poprskani hladnom vodom.
Nakon nekoga vremena, drugi majmun pope se dohvatiti banane. Rezultat bijaše isti – ostali majmuni bijahu poprskani hladnom vodom. Nedugo zatim, kada bi se neki majmun popeo da dohvati banane ostali bi vrištali, urlali, i na koncu ga i napali.
Sada su znanstvenici ugasili sprej s hladnom vodom, jednoga majmuna izveli iz kafeza a na njegovo mjesto ubacili novoga. Kada je ovaj ugledao banane, jurnu ne bi li ih zgrabio. Ali, na njegov užas, ostali majmuni ga dohvatiše i izmlatiše. Kada je i drugi pokušaj okončan batinama, ovaj majmun shvati da je rezultat penjanja uz stepenice dobivanje batinâ.
Slijedeći korak bio je da se zamijeni još jedan od početnih pet majmunâ. Novak se također zaletio ugrabiti banane ali automatski dobi degenek. Ono što je zanimljivo jeste da se i njegov prethodnik uključio u batinanje novopridošloga.
Slično, zamijenjeni su treći, četvrti i peti majmun. Svaki put kada bi novi majmun pošao dohvatiti banane dobio bi batine.
Nakon što su sva peterica majmuna koji učestvovahu u pokusu od samoga početka zamijenjena, nijedan novopridošli majmun nije uopće poprskan hladnom vodom. Ipak, nijedan majmun nije se više usudio čak ni prići stepenicama a kamoli dohvatiti banane. Zašto? Jer, barem koliko oni znaju, tako je oduvijek bilo.
* * *
Rekao je Muhammed, alejhisselam:
“Ti živiš u vremenu u kojem ima mnogo ljudî koji razumiju propise Kur’ana, a malo ih je koji ga čitaju. Mnogo ljudî živi po Kur’anu i čuva njegove propise, a malo ih je koji vode računa o njegovim slovima. Ima malo prosjakâ a mnogo onih koji dijele. Ljudi mnogo ostaju u namazu a vrlo malo razgovaraju. Rade više nego što govore.
A doći će vrijeme, kada će biti malo onih koji razumiju Kur’an a mnogo onih koji ga čitaju. Tada će se propisi Kur’ana gaziti a vodit će se računa o njegovim slovima. Bit će mnogo prosjakâ a malo onih koji dijele. Trošit će se mnogo vremena u razgovoru a malo u molitvi. Malo će se raditi a mnogo udovoljavati svojim strastima.”
(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ibn Mes‘ûd, a bilježi Mâlik)
‘Slijedite ono što Allah objavljuje!’ –
oni odgovaraju: ‘Ne! Mi slijedimo ono što smo
naviknuti od predaka naših!’
Zar doista i onda kad njihovi preci
nisu ni o čem razbora imali
i kad nisu bili na Pravoj Stazi?!”
(Kur’an, sura Krava, ajet 170.)
Neki znanstvenici uradili su pokus s grupom majmuna.
Unutar kafeza okačili su svežanj bananâ i to na vrh povezanih stepenicâ. Nije prošlo dugo, jedan majmun pope se na vrh ali taman kad htjede dohvatiti banane drugi majmuni bijahu poprskani hladnom vodom.
Nakon nekoga vremena, drugi majmun pope se dohvatiti banane. Rezultat bijaše isti – ostali majmuni bijahu poprskani hladnom vodom. Nedugo zatim, kada bi se neki majmun popeo da dohvati banane ostali bi vrištali, urlali, i na koncu ga i napali.
Sada su znanstvenici ugasili sprej s hladnom vodom, jednoga majmuna izveli iz kafeza a na njegovo mjesto ubacili novoga. Kada je ovaj ugledao banane, jurnu ne bi li ih zgrabio. Ali, na njegov užas, ostali majmuni ga dohvatiše i izmlatiše. Kada je i drugi pokušaj okončan batinama, ovaj majmun shvati da je rezultat penjanja uz stepenice dobivanje batinâ.
Slijedeći korak bio je da se zamijeni još jedan od početnih pet majmunâ. Novak se također zaletio ugrabiti banane ali automatski dobi degenek. Ono što je zanimljivo jeste da se i njegov prethodnik uključio u batinanje novopridošloga.
Slično, zamijenjeni su treći, četvrti i peti majmun. Svaki put kada bi novi majmun pošao dohvatiti banane dobio bi batine.
Nakon što su sva peterica majmuna koji učestvovahu u pokusu od samoga početka zamijenjena, nijedan novopridošli majmun nije uopće poprskan hladnom vodom. Ipak, nijedan majmun nije se više usudio čak ni prići stepenicama a kamoli dohvatiti banane. Zašto? Jer, barem koliko oni znaju, tako je oduvijek bilo.
* * *
Rekao je Muhammed, alejhisselam:
“Ti živiš u vremenu u kojem ima mnogo ljudî koji razumiju propise Kur’ana, a malo ih je koji ga čitaju. Mnogo ljudî živi po Kur’anu i čuva njegove propise, a malo ih je koji vode računa o njegovim slovima. Ima malo prosjakâ a mnogo onih koji dijele. Ljudi mnogo ostaju u namazu a vrlo malo razgovaraju. Rade više nego što govore.
A doći će vrijeme, kada će biti malo onih koji razumiju Kur’an a mnogo onih koji ga čitaju. Tada će se propisi Kur’ana gaziti a vodit će se računa o njegovim slovima. Bit će mnogo prosjakâ a malo onih koji dijele. Trošit će se mnogo vremena u razgovoru a malo u molitvi. Malo će se raditi a mnogo udovoljavati svojim strastima.”
(hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, prenosi Ibn Mes‘ûd, a bilježi Mâlik)
-
skupljac_zeljeza
- Posts: 10153
- Joined: 12/10/2014 01:12
#1593 Re: Za predane Allahu dž.š.
“Dragi ljudi,
gladni ste, a nemate novca? Kod nas možete jesti i kasnije platiti, ili neka vas Bog blagoslovi.
Niko ne treba da bude gladan!
Lazos Team”
http://bosnjaci.agency/natpis-zbog-koje ... procitali/
-
Tyke
- Posts: 3171
- Joined: 23/02/2012 05:44
#1594 Re: Za predane Allahu dž.š.
Selamun alejkum,
nekad davno sam citao jednu temu na forumu vezanu za gradove iz doba Poslanika a.s. i njegovih prethodnika, a koji su ostali u izvornom imenu ili su mijenjati tokom historije, tacnije, gradovi koji se pominju i u Kur'anu, pa bih volio da mi neko posalje link teme ako i dalje postoji. Ja, nazalost, ne mogu da nadjem tu temu.
nekad davno sam citao jednu temu na forumu vezanu za gradove iz doba Poslanika a.s. i njegovih prethodnika, a koji su ostali u izvornom imenu ili su mijenjati tokom historije, tacnije, gradovi koji se pominju i u Kur'anu, pa bih volio da mi neko posalje link teme ako i dalje postoji. Ja, nazalost, ne mogu da nadjem tu temu.
-
skupljac_zeljeza
- Posts: 10153
- Joined: 12/10/2014 01:12
#1595 Re: Za predane Allahu dž.š.
Muhammed Aliju je ponuđena zvijezda sa njegovim imenom na Holivudskom šetalištu slavnih (Hollywood Walk of Fame) ali je on odbio i rekao:
“Ja nosim ime našeg Poslanika s.a.w.s i nemoguće je da dopustim ljudima da gaze po njegovom imenu.”
On je jedini od mnogobrojnih čije se ime ne nalazi na trotoaru Holivudskog šetališta slavnih, nego kao izuzetak visi okačeno o zid.
-
Kroksica
- Posts: 3066
- Joined: 04/08/2012 03:42
- Location: Iščapljine
#1597 Re: Za predane Allahu dž.š.
Jao, ja sam tek sad vidjela ovaj post a muhajem sam otisla na profil da vidim kad je zadnji put bio na forumu.miskin wrote:"Na Zemlji nema nijednog živog bića, a da ga Allah ne hrani. On zna gdje će koje boraviti i gdje će sahranjeno biti. Sve to ima u jasnoj Knjizi."
Selam za staru raju, prepoznat ce se..usao sam maksuz da kazem da sam se ozenio
Aljkumuselam sa zakasnjenjem i znala sam da te zato nema, sve najbolje.
-
skupljac_zeljeza
- Posts: 10153
- Joined: 12/10/2014 01:12
-
skupljac_zeljeza
- Posts: 10153
- Joined: 12/10/2014 01:12
#1599 Re: Za predane Allahu dž.š.
“O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite.” (Ali Imran, 200)
Gradnja ljubljanskog Islamskog kulturnog centra, za koji je ideja pokrenuta 1969. godine, počet će tokom tekućeg mjeseca. Centar će biti izgrađen u središnjem dijelu grada, a zauzimat će površinu od oko 13.000 kvadratnih metara, a u kompleks će biti uvrštena džamija, obrazovni centar, stambeni prostori, sportska sala, restoran te drugi popratni objekti.
-
skupljac_zeljeza
- Posts: 10153
- Joined: 12/10/2014 01:12
#1600 Re: Za predane Allahu dž.š.
Za dvije godine 55 novih hafiza
Nedavno je na hafiskoj dovi u džamiji "Kralj Fahd" prvi imam i hatib Gazi Husrev-begove džamije i profesor kiraeta u Gazi Husrev-begovoj medresi mr. hafiz Mensur ef. Malkić iznio podatak kako je pred hafiskom komisijom Rijaseta Islamske zajednice u 2013. godini hifz položilo 27 mladih hafiza, a u 2014. godini hifz je položilo 28 hafiza.
(Preporod)
Nedavno je na hafiskoj dovi u džamiji "Kralj Fahd" prvi imam i hatib Gazi Husrev-begove džamije i profesor kiraeta u Gazi Husrev-begovoj medresi mr. hafiz Mensur ef. Malkić iznio podatak kako je pred hafiskom komisijom Rijaseta Islamske zajednice u 2013. godini hifz položilo 27 mladih hafiza, a u 2014. godini hifz je položilo 28 hafiza.
(Preporod)