vjera i/ili religija?

[arzuhal]

Znam da je pravi deficit ovakvih tema , ali nisam mogao da odolim a da ne otvorim ovo pitanje-temu, naprosto da ne bih skretao sa drugih, zadatih tema.
Često pročitam komentar, uglavnom forumaša koji se izjašnjavaju kao ateisti ili agnostici, ali ne samo oni, kako je vjera ok, ali je religija nešto loše, odnosno kako protiv nečije vjere nemaju ništa, ali protiv religija imaju itekako...
Izgleda da neki od njih pod religijom najčešće misle religijske institucije (crkve i vjerske zajednice kao društveno-političke zajednice), a neki, opet, misle konkretno na sam islam, samo katoličanstvo, samo pravoslavlje, odnosno njihove dogme, doktrine, itd.
Postoji li razlika između ove dvije riječi, ova dva pojma? Ako postoji, kakva?
Ili se pod vjerom smatra individualno vjerovanje u Nešto, ali vjerovanje koje nema utemeljenje ni u kakvom svetom tekstu, ni u kakvom učenju, doktrini, te vjerovanje koje je subjektivni osjećaj, a religija je upravo obrnuto?

[Big Boy]

Vjerovatno je religija nastala iz potrebe da prati vjeru i da okupi vjernike u kompaktnu grupu koja ce pomoci samom internom jacanju te vjere.

Ali... kako ljudi cesto razlicito dozivljavaju neke stvari nije rijetka pojava da su se desavali sukobi u tim grupama pa bi se te grupe cesto dijelile popola. I kao rezultat toga danas imas mnoge religije, kao i religijske pokrete i pravce.

I sam cesto osudjujem religijske zajednice... posebno kad cujem neke izjave koje mi se kose s normalnim jer ja ne zelim i necu biti clan neke zajednice dok nisam u nekoj potpunoj sinergiji s njom. Mozda je bas problem sto kljucna mjesta u tim grupama imaju ljudi koji bas i nisu nacisto kud i kako. I nerijetko s nekom agresijom i bijesom u nastupu pristupaju nekoj tematici.


Kad pitas sta je vjera a sta religija... moje misljenje je sljedece.

Bog je apsolutno jedan i nema svaka religija jednog Boga vec je jedan Bog svim ljudima isti. Vjera je u Boga i to je ono sto svaki covjek ponaosob nosi u sebi. Religija je tu samo forma... nuspojava koja proizilazi iz potrebe da covjek ima grupu istomisljenika koji ce medjusobno dijeliti svoje probleme i obaveze izmedju pripadnika te skupine. Nesto kao poredjenje sa drzavom i njenim instituacijama bez koje drzava ne moze biti prava drzava.

[Shoshana]

Hehe

Religija je vjerovanje u nadnaravno/a bica koja svojim djelovanjem utjecu na nase zivote. Nema nikakve veze sa institucijama. Indogene iliti narodne religije, tipa religije Sjevernoamerickih indijanaca ili Australijskih Aboridzana nisu nista manje religije samo zato sto nisu institucionalizovane. Da su pozivjele u svojim originalnim okruzenjima jos kojih 1000 godina - bile bi institucionalizovane i one. PA nije valjda da profiteri zive samo kod nas

U tom smislu (dakle ako se radi o vjerovanju visu silu, a ne o vjerovanju da bijeli luk ubija bakterije) vjera i religija su sinonimi. Druga je stvar sto je nasem narodu puna kapa ovih - poznatih nam - institucionalizovanih religija, odnosno bolje receno njihovih institucija, pa osjecaju potrebu da se od istih distanciraju. Naravno, nema nista lose u tome, neka izmislja svako svoju religiju - ako hoce, i nek je zove vjerovanjem - ako hoce, ali neke sustinske razlike nema.

[arzuhal]

Bog je apsolutno jedan i nema svaka religija jednog Boga vec je jedan Bog svim ljudima isti. Vjera je u Boga i to je ono sto svaki covjek ponaosob nosi u sebi. Religija je tu samo forma... nuspojava koja proizilazi iz potrebe da covjek ima grupu istomisljenika koji ce medjusobno dijeliti svoje probleme i obaveze izmedju pripadnika te skupine. Nesto kao poredjenje sa drzavom i njenim instituacijama bez koje drzava ne moze biti prava drzava.

Dakle, religije su horizontalne sjene jedne te iste vertikale vjere, koje, a priori, nisu ništa loše već naprotiv - olakšavaju vjersku praksu i praksu vjere?

[arzuhal]

Hehe

Religija je vjerovanje u nadnaravno/a bica koja svojim djelovanjem utjecu na nase zivote. Nema nikakve veze sa institucijama. Indogene iliti narodne religije, tipa religije Sjevernoamerickih indijanaca ili Australijskih Aboridzana nisu nista manje religije samo zato sto nisu institucionalizovane. Da su pozivjele u svojim originalnim okruzenjima jos kojih 1000 godina - bile bi institucionalizovane i one. PA nije valjda da profiteri zive samo kod nas

U tom smislu (dakle ako se radi o vjerovanju visu silu, a ne o vjerovanju da bijeli luk ubija bakterije) vjera i religija su sinonimi. Druga je stvar sto je nasem narodu puna kapa ovih - poznatih nam - institucionalizovanih religija, odnosno bolje receno njihovih institucija, pa osjecaju potrebu da se od istih distanciraju. Naravno, nema nista lose u tome, neka izmislja svako svoju religiju - ako hoce, i nek je zove vjerovanjem - ako hoce, ali neke sustinske razlike nema.

Hehe

[JThomas]

za mene su to sinonimi. (iako se riječ vjera može upotrijebiti i šire, recimo vjera u sebe, ili u ljubav...)

kad hoću da kažem religijske institucije, onda to i naglasim.

[bez_ideje]

Vjeru ne mozes obuhvatiti religijom ,vjerovati mozes u sebe,u kisu,kukuruz .....a religija je samo dio ispoljavanja vjere ,tj vjera u nadnaravno vrhovno bice

[Big Boy]

Dakle, religije su horizontalne sjene jedne te iste vertikale vjere, koje, a priori, nisu ništa loše već naprotiv - olakšavaju vjersku praksu i praksu vjere?

Po mom skromnom misljenju... tacno tako.


Ipak, religije... kako god one bile zvane i cime god se bavile su upitno uspjesne zavisno od motiva i nacina koje koriste u svom djelovanju. Mozda je problem sto se religije tu cesto stavljaju kao posrednici izmedju Boga i covjeka a trebale bi imati mnogo pasivniju poziciju i biti neki servis ljudima.

Npr. kad neko nekom umre da se ne mora brinuti o svakom detalju dzenaze/ukopa/sahrane vec da postoji institucija koja je tu da olaksa pojedincu jedan psiholoski i emotivno tezak trenutak.

Nijednom covjeku nije potreban neki posrednik u vjeri jer ce se svakom covjeku ponaosob suditi prema njegovim djelima i namjerama. Zavisno od tezine njegovih djela bit' ce ili nagradjen ili kaznjen.


I... tesko mogu prihvatiti da su vjera i religija sinonimi jer vjera moze da postoji i bez religije dok religija bez vjere ipak ne moze.

[vratnik]

Ne znam, meni je vjera nesto toplo, a religija pak institucija od koje mi se iz niz razloga koje ja krajnje subjektivno dozivljavam, dize kosa na glavi.
(recimo, otac mi je odrastao u domu, ratno siroce. Odgojen u duhu revolucije, a ne religije, predivan covjek, sto se kaze, dusa od istog, ali usljed nedostatka rituala osudjen na nizi stepen raja? Fuck off, sto bi rekao drug em & em..). Kao sto se nadam se da primjetiti, nemam nikakvih problema s religioznim ljudima, ok, nase druzenje nije tako intenzivno posto isti dosta vremena provode u prakticiranju vjere, a ja dosta u kafani, ali se ponekad i sretnemo .
Ne slazem se sa dijelom koji je Big Boy spomenuo, da religija iziskuje vjeru: pa zar nase drustvo nije najbolji primjer? Mada to nije nista novo, ja se sjecam izjava tipa: idi donesi mi pivu, ali nemoj nikom reci za koga je, postim (ovo kad mi je bilo desetak godina, sta ces, u mojoj mahali je i prije pada komunizma bilo vjernika, pravih i na baterije).
A sto se mene tice, sve mi teze mi pada da u nista ne vjerujem.. Nisam sad neki vjernik, ali vjerujem u visu silu, ako nista kad pomislim na urodjeni moral (Cage experiance), ili neke snove koji se ne mogu pripisati iskustvima dana ili slicno.. Ali tu svako razmisljenje prestaje, posto vjerujem u ono sto neki filozof rece, sam pokusaj predstavljanja svevisnjeg (a kamoli "smicalica" da mu se udovolji) je njegova negacija, da ne duzim...

[TheMule]

Ma to je sve isto. Nema potrebe da se rijeci iskomplikuju bez veze.

[planamac]

Vrlo je važno razlikovati a ne rastavljati vjeru i religiju.
Vjera je osobni čin; kad čovjek povjeruje u Boga, kad voli Boga, kad ima osobni odnos s Bogom. Kad mi taj osobni odnos pokušamo realizirati u životu, manifestirati u društvu i kulturi; znači, kad osobna vjera postane institucija, onda nastaje religija.
Religija dolazi iz latinskog naziva religo - religare, što znači povezati. To je povezanost, tj. zajedništvo čovjeka s Bogom, transcendencijom. Religija nastaje iz vjere i služi vjeri.
Međutim, dešava se da religija, kao institucija, pojede vjeru. Kao što se dešava u braku; brak često ubije ljubav, umjesto da je razvije.
Smisao i svrha religije bi morala biti da ovo čovječanstvo pretvori u zajednicu vjere, povjerenja, ljubavi i nade.
fra Mile Babić, doktor teologije, publicist, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu

"Onome koji ne može vjerovati nego želi razumjeti, preostaje sumnja i skepsa. Izbacuje se cijela kršćanska predaja kao čista fantazija. Ako je vjera umišljaj i napor volje - bez razumijevanja, tada malo cijenim njenu nutarnju vrijednost."
C. G. Jung

„Teorija je ideja koja objašnjava kako nešto funkcionira.“
„Paradigma je sklop impliciranih pretpostavki koje se ne testiraju; u stvari, one su zapravo nesvjesne. One su dio našeg modusa djelovanja kao individua, znanstvenika ili društva.“
„Religija je u svim svojim različitim oblicima kraljica - majka svih paradigmi.“

Ideja koja se empirijski može testirati da je ovdje i sada sve što postoji i da život počinje rođenjem i završava smrću, je tako opasna da je koštala milione i prijeti budućnosti civilizacije. Opasnost ne dolazi od same ideje, nego od njenih suparnika, religioznih vođa i sljedbenika koji bezobzirno zagovaraju i brane svoj empirijski malo vjerojatan život poslije smrti i čovjek-na-nebu kozmološke perspektive. Njihov je polet shvatljiv. Koja je bolja teološka franšiza od obećanja vječnog života, s luksuznim dodacima?
Medicinska profesija je dobila kontrolu nad rođenjem, smrću i bolom.
Religijski fundamentalizam potpaljuje konflikt i sprečava rješenje, što je nečija pozicija ekstremnika i iracionalnija, to mu je jača vjera, a Kada se posjeduje apsolutna istina, kompromis nije opcija.
Istraživanje svemira je jedno od najvećih dostignuća naše vrste. Njen cij je dovoljno nevjerojatan da ujedini ljude svih nacija.
Ovo je sve što postoji. Što prije privatimo ovu opasnu ideju, prije možemo početi s osnovnim zadatkom da iskoristimo što bolje svoje živote na ovoj planeti.

Moja opasna ideja je moja vjera u nauku. U svom mom istraživanju imam osnovno povjerenje u naučne aktivnosti, i zaista vjerujem rezultatima koje sam prikupio. I vjerujem rezultatima drugih. Ali zašto? Da li se zaista mogu osloniti na svoje razmišljanje, mogu li vjerovati očima i ušima? Mogu li biti tako siguran u svoje naučne aktivnosti da s ponosom govorim o rezultatima s drugima? Ako pogledam u kompleksnost mozga, kako je moguće da nešto razumno izlazi iz te mreže? Kako je moguće da lice koje vidim ili misao koju imam zadržavaju svoj identitet tokom vremena? Ako nemam pristup onome što se dešava u mom mozgu, kako mogu biti tako ponosan (kako bilo ko može biti tako ponosan) na naučna dostiguća?

Trenutno, moj cilj nije da uvjeravam, nego radije da intrigiram.
Postoji veliki projekt koji čeka da bude lansiran, da integrira dva velika izvora znanja i vjerovanja u današnjem svijetu – nauku i religiju.

P.S.
"Poslanici su braća i svi potiču od istog oca, majke su im različite a vjera im je jedna."

„Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo. Vjerom doznajemo da je svijet stvoren Božjom riječju, tako da je vidljivo proizvedeno od nevidljivoga.”

"Na dvije stvari se grozim: na neznalicu – koji je pobožan, i na učenjaka – koji ne vjeruje."
Muhammed a.s.

[arzuhal]

Ma to je sve isto. Nema potrebe da se rijeci iskomplikuju bez veze.

I jest i nije, kako se uzme

Tačno je da su vjera i religija sinonimi, a i ne moraju biti. Koliko se sjećam, religio ili znači ili dolazi iz glagola koji doslovce i bukvalno u latinskom znači vezivati se. U tom slučaju se čovjek može vezivati i za kukuruz, sebe, ljubav, itd.
Upravo ta terminologija, koju drukčije poimamo, unosi probleme.
A ima više varijanti (evo nekih):

1) jedan vjernik: moja vjera je Vjera (the vjera), jer je jedina ispravna, a ostalo su religije.
2) drugi vjernik: svako ko vjeruje u Boga je vjernik, a forme su drukčije, iskazane kroz pojedinačne religije.
3) jedan ateista/agnostik: svi mi imamo vjeru u nešto, ali ako neko ima vjeru u Boga i život poslije smrti, onda to nije tek vjera već, precizno, religija!
4) drugi ateist/agnostik: vjera je sve dok je to stvar pojedinca. Ako se institucionalizira, onda postaje religija iliti ideologija.
5)...

P.S.
Planamac je već neke stvari objasnio, al' rekoh da ne bišem ovaj postić...

[TheMule]

Ma to je sve isto. Nema potrebe da se rijeci iskomplikuju bez veze.

I jest i nije, kako se uzme

Tačno je da su vjera i religija sinonimi, a i ne moraju biti. Koliko se sjećam, religio ili znači ili dolazi iz glagola koji doslovce i bukvalno u latinskom znači vezivati se. U tom slučaju se čovjek može vezivati i za kukuruz, sebe, ljubav, itd.
Upravo ta terminologija, koju drukčije poimamo, unosi probleme.
A ima više varijanti (evo nekih):

1) jedan vjernik: moja vjera je Vjera (the vjera), jer je jedina ispravna, a ostalo su religije.
2) drugi vjernik: svako ko vjeruje u Boga je vjernik, a forme su drukčije, iskazane kroz pojedinačne religije.
3) jedan ateista/agnostik: svi mi imamo vjeru u nešto, ali ako neko ima vjeru u Boga i život poslije smrti, onda to nije tek vjera već, precizno, religija!
4) drugi ateist/agnostik: vjera je sve dok je to stvar pojedinca. Ako se institucionalizira, onda postaje religija iliti ideologija.
5)...

P.S.
Planamac je već neke stvari objasnio, al' rekoh da ne bišem ovaj postić...

Ako se pogledaju tvoji i planamcovi postovi, znaci svaka religija je vjera, al svaka vjera nije religija?

[Prosody]

Znam da je pravi deficit ovakvih tema , ali nisam mogao da odolim a da ne otvorim ovo pitanje-temu, naprosto da ne bih skretao sa drugih, zadatih tema.
Često pročitam komentar, uglavnom forumaša koji se izjašnjavaju kao ateisti ili agnostici, ali ne samo oni, kako je vjera ok, ali je religija nešto loše, odnosno kako protiv nečije vjere nemaju ništa, ali protiv religija imaju itekako...
Izgleda da neki od njih pod religijom najčešće misle religijske institucije (crkve i vjerske zajednice kao društveno-političke zajednice), a neki, opet, misle konkretno na sam islam, samo katoličanstvo, samo pravoslavlje, odnosno njihove dogme, doktrine, itd.
Postoji li razlika između ove dvije riječi, ova dva pojma? Ako postoji, kakva?
Ili se pod vjerom smatra individualno vjerovanje u Nešto, ali vjerovanje koje nema utemeljenje ni u kakvom svetom tekstu, ni u kakvom učenju, doktrini, te vjerovanje koje je subjektivni osjećaj, a religija je upravo obrnuto?

Vjerovati u nesto niposto po pravilima lingvistike niti na jednom jeziku ne znaci biti religiozan, to je prosto moderno prihvaceno silovanje jezika. Jos uvijek vjerovati u nesto ima razne konotacije, kao npr. "Vjerujem u tebe," gdje oznacava davanje podrske nekom ili "Vjerujem u tu pricu," gdje se vjeruje u istinitost te price. Ne vidim kako uopce neko moze protumaciti "Vjerovati u Boga?" Dajes mu podrsku? Vjerujes u njegovu istinitost? A cak i da jeste ta druga konotacija, opet je prilicno nepotpuna bez "vjerujem u istinitost/tacnost te price." Vjerovati U nesto ili nekog jos uvijek primarno znaci davati podrsku. Ako zelimo bilo sta drugo istaci sa vjerovati moramo upotpuniti taj glagol.
Shodno tome imenica VJERNIK u semantici nema bas neke osnove i jos uvijek je silovanje istoimene grane gramatike. Neko moze biti religiozan, niposto vjernik.

Sto se tice toga da li neko ko nije teista ne podrzava religiju, vjerovatno se misli na institucije i zajednice, jer su one naravno bez izuzetaka izvor moci, zla, pohlepe, manipulacije mase, etc.

[Shoshana]

Vjerovati u nesto niposto po pravilima lingvistike niti na jednom jeziku ne znaci biti religiozan, to je prosto moderno prihvaceno silovanje jezika.

Nije bas tako... Vjerovanje je termin nastao sa razvojem krscanstva. Prije krscana se nije 'vjerovalo' u boga/bogove. NJihovo postojanje i djelovanje je bilo neupitno. Od krscana se, prvi puta u istoriji religije zahtijeva da vjeruju. Da vjeruju da je Isus bozji sin, da vjeruju da je bezgresno zacet, da vjeruju da je uskrsnuo sa krsta, da vjeruju njegov povratak.... Da bi bio krscanin, morao si se tako deklarisati i otvoreno reci da vjerujes u sve to gore.
Kasnije se od muslimana trazilo da vjeruju da je bog jedan i da je Muhamed njegov poslanik (posljednji, da ne bude zabune).


Evo ti isjecak iz jednog omanjeg teksta (http://employees.oneonta.edu/farberas/A ... ntine.html\), a mnogo toga mozes i sam izgooglati.

From our experience with Judaism, Christianity, and Islam, we assume that religion is synonymous with belief. At the core of the dominant western religions is the question of orthodoxy. There are essential tenets of the faith that are accepted through belief. In ancient Greece and Rome, questions of doctrine and teachings were a matter of philosophy. Rather than being based on Orthodoxy, the pagan cults were founded on Orthopraxy, or the right practice of customary rituals. There was never a question of belief in the divine nature of Zeus for example. The Greek and Roman acknowledged the existence of divine powers. As Christianity developed over the first centuries after Christ, it came into contact with Classical culture. As Early Christian communities debated about the nature of Jesus, Christians came under the influence of philosophy, and developed a body of thought we know as Christian Theology. This early Christianity was noted for fractious debates over central questions like the nature of Christ and the composition of the accepted body of Christian texts.

While the Edict of Milan granted religious toleration, Constantine was very much concerned about the unity of Christianity. In 313, the same year of the edict, Constantine sent a letter to a prefect in northern Africa to suppress the Donatists, a schismatic Christian sect:

I consider it absolutely contrary to the divine law that we should overlook such quarrels and contentions, whereby the Highest Divinity may perhaps be moved to wrath, not only against the human race, but also against me myself, to whose care He has, by His celestial will, committed the government of all earthly things, and that He may so far moved as to take some untoward step. For I shall really and fully be able to feel secure and always to hope for prosperity and happiness from the ready kindness of the most mighty God, only when I see all venerating the most holy God in the proper cult of the catholic religion with harmonious brotherhood of worship.--Jame Carroll, Constantine's Sword..., p. 184.

Constantine understood himself to be the Thirteenth Apostle of Christ charged with leading a catholic or universal church. Establishing orthodox doctrine was a central concern for Constantine. To that end he convened an international council of bishops in 325 at Nicea. At question was who among the different factions should embody the catholic church. The product of the council was the core of what is known as the Nicene Creed that is still recited in churches today:

We believe (I believe) in one God, the Father Almighty, maker of heaven and earth, and of all things visible and invisible. And in one Lord Jesus Christ, the only begotten Son of God, and born of the Father before all ages. (God of God) light of light, true God of true God. Begotten not made, consubstantial to the Father, by whom all things were made. Who for us men and for our salvation came down from heaven. And was incarnate of the Holy Ghost and of the Virgin Mary and was made man; was crucified also for us under Pontius Pilate, suffered and was buried; and the third day rose again according to the Scriptures. And ascended into heaven, sits at the right hand of the Father, and shall come again with glory to judge the living and the dead, of whose Kingdom there shall be no end. And (I believe) in the Holy Ghost, the Lord and Giver of life, who proceeds from the Father (and the Son), who together with the Father and the Son is to be adored and glorified, who spoke by the Prophets. And one holy, catholic, and apostolic Church. We confess (I confess) one baptism for the remission of sins. And we look for (I look for) the resurrection of the dead and the life of the world to come. Amen.

This creed that was intended to define orthodox Christianity can be read as a political document as well.

[Prosody]

Nije bas tako... Vjerovanje je termin nastao sa razvojem krscanstva. Prije krscana se nije 'vjerovalo' u boga/bogove. NJihovo postojanje i djelovanje je bilo neupitno. Od krscana se, prvi puta u istoriji religije zahtijeva da vjeruju. Da vjeruju da je Isus bozji sin, da vjeruju da je bezgresno zacet, da vjeruju da je uskrsnuo sa krsta, da vjeruju njegov povratak.... Da bi bio krscanin, morao si se tako deklarisati i otvoreno reci da vjerujes u sve to gore.
Kasnije se od muslimana trazilo da vjeruju da je bog jedan i da je Muhamed njegov poslanik (posljednji, da ne bude zabune).

Vjerovati da je NESTO tako i da je NEKO NESTO, a ne vjerovati U nesto. U kao prijedlog uz glagol vjerovati niposto ne znaci ono sto ljudi misle da znaci. Tako npr. kada me neko pita vjerujem li U boga ja pojma nemam sta da odgovorim. Prosto ne znam tacno sta me pita jer semanticki i dalje je to silovanje jezika. Pretpostavljam da me pita da li vjerujem da postoji bog, ali cak i kada kazem da vjerujem npr. na deisticki, panteisticki ili na bilo koji drugi nacin namah kazu "Ah ti ne vjerujes U boga," dovodeci to silovanje jezika do ekstremnih mjera.

I to se itekako treba uzeti s rezervom. Logicno da i prije krscanstva nije bilo neupitno vjerovanje u bogove, te otkad postoje teisti postoje i ateisti, tako da...

[Big Boy]

Kao sto je za mnoge stvari koje se presutno podrazumjevaju i koje se iznimno rijetko analiziraju, neminovno da dodje do ovakvog neslaganja u misljenjima i razmisljanjima.

Ocito je da jasne granice i definicije tu ne postoje. Sad je upitno ima li uopste smisla razvijati neku raspravu u tom smjeru kad od pocetka pricamo o necemu gdje je skoro nemoguca misija naci neki opsteprihvaceni zakljucak.

[sistem]

mislim da je vjera u bozanstvo (ili nesto drugo) moze razlikovati od religije, jer je religija skup vjerovanja, rituala, ceremonija prihvacen od grupe vjernika. vjera u boga nekog 'slobodnog strijelca' ne mora podrazumijevati da vjeruje i u zagrobni zivot, bezgrijesno zacece, poslanstvo isusa ili muhameda, itd. pripadanje religiji je prihvatanje citavog sistema vjerovanja, sa svojim aksiomima i vrijednostima.

[arzuhal]

mislim da je vjera u bozanstvo (ili nesto drugo) moze razlikovati od religije, jer je religija skup vjerovanja, rituala, ceremonija prihvacen od grupe vjernika. vjera u boga nekog 'slobodnog strijelca' ne mora podrazumijevati da vjeruje i u zagrobni zivot, bezgrijesno zacece, poslanstvo isusa ili muhameda, itd. pripadanje religiji je prihvatanje citavog sistema vjerovanja, sa svojim aksiomima i vrijednostima.

Ima li razlike, i ako ima koja je, između tog slobodnog strijelca i nekog ko vjeruje uz religijsku praksu? Dakle, i ti smatraš da vjera ne obuhvata religiju, ali religija obuhvata vjeru?

[kukuruz_kokicar]

Vjera je mjera povjerenja u nesto ili nekoga do koje se dolazi iskustveno ili intuitivno.
Religija je institucioni okvir za vjerovanje u Boga.

Vjera je individualna i ne moze se direktno nametnuti jer je vjera odraz naseg unutrasnjeg suda o tome da li u nesto imamo povjerenje. Iako se ne moze direktno nametnuti, stepen vjerovanja se moze iz vana neizravno stimulirati. Jedan ocigledan primjer je marketing koji pronalazi i primjenjuje nacine induciranja vjere kroz obmanjivanje tj. davanje laznih iskustava primaocima poruke. Drugi takav primjer je vjeronauk, kao marketinski alat religije.

Religija definise norme ponasanja i vjerovanja u Boga. Svi koji prihvataju takve norme su pripadnici takve religije - vjerovali ili ne u Boga. Oni koji ne prihvataju takve norme nisu pripadnici te religije - ma koliko vjerovali u Boga.

Vjera u Boga i muslimana i krscanina i hindusa su sa psiholoskog stanovista iste.
Njihove religije nisu niti priblizne.

Najveci apsurd je da se vjernik u nasem jeziku koristi upravo u smislu pripadnosti religiji, a ne vjerovanja.

[sistem]

mislim da je vjera u bozanstvo (ili nesto drugo) moze razlikovati od religije, jer je religija skup vjerovanja, rituala, ceremonija prihvacen od grupe vjernika. vjera u boga nekog 'slobodnog strijelca' ne mora podrazumijevati da vjeruje i u zagrobni zivot, bezgrijesno zacece, poslanstvo isusa ili muhameda, itd. pripadanje religiji je prihvatanje citavog sistema vjerovanja, sa svojim aksiomima i vrijednostima.

Ima li razlike, i ako ima koja je, između tog slobodnog strijelca i nekog ko vjeruje uz religijsku praksu? Dakle, i ti smatraš da vjera ne obuhvata religiju, ali religija obuhvata vjeru?

tako nekako - mozes vjerovati i biti van religije, no pripadanje odredjenoj religiji podrazumijeva i sistem vjerovanja te religije.

[patrius]

Religija je institucionalizovana vjera.Vjera ima kol'ko ho's,al' su nevazne ako nemaju jaku "logistiku" I da,onako uzgred da ka'em,sve su vjere (a i religije )skrojene po mjeri covjeka,od strane covjeka,dakako

[Latina]

Dakle, religije su horizontalne sjene jedne te iste vertikale vjere, koje, a priori, nisu ništa loše već naprotiv - olakšavaju vjersku praksu i praksu vjere?

Naravno. Umjesto lutanja dobijes uporiste. Umjesto nesigurnosti pouzdanje. Umjesto lazi i raznoraznih obmana - istina ti PUKNE pred ocima. Za one koji se usude da otvore oci. Ali za to treba hrabrosti koju vecina nema. Misle - kad zavrsim skolu, kad dobijem posao, kad se ozenim, kad dobijem djecu, e tada ce biti sve u redu, doseci cu zrelost, pouzdanje ili eventualno nirvanu. Izmedju dva poduhvata ljudi odlazu nevjerovatno vazan trenutak istinskog otvaranja ociju. U medjuvremenu se zivot umjesto pojednostavljivanja koje ljudi prizeljkuju, komplikuje i - prodje. Hopla, nema vise.

Po meni jos vaznije pitanje od tvog - vjera ili religija je - sta je sustina vjerovanja ? Sta ?

[Shoshana]

Nije bas tako... Vjerovanje je termin nastao sa razvojem krscanstva. Prije krscana se nije 'vjerovalo' u boga/bogove. NJihovo postojanje i djelovanje je bilo neupitno. Od krscana se, prvi puta u istoriji religije zahtijeva da vjeruju. Da vjeruju da je Isus bozji sin, da vjeruju da je bezgresno zacet, da vjeruju da je uskrsnuo sa krsta, da vjeruju njegov povratak.... Da bi bio krscanin, morao si se tako deklarisati i otvoreno reci da vjerujes u sve to gore.
Kasnije se od muslimana trazilo da vjeruju da je bog jedan i da je Muhamed njegov poslanik (posljednji, da ne bude zabune).

Vjerovati da je NESTO tako i da je NEKO NESTO, a ne vjerovati U nesto. U kao prijedlog uz glagol vjerovati niposto ne znaci ono sto ljudi misle da znaci. Tako npr. kada me neko pita vjerujem li U boga ja pojma nemam sta da odgovorim. Prosto ne znam tacno sta me pita jer semanticki i dalje je to silovanje jezika. Pretpostavljam da me pita da li vjerujem da postoji bog, ali cak i kada kazem da vjerujem npr. na deisticki, panteisticki ili na bilo koji drugi nacin namah kazu "Ah ti ne vjerujes U boga," dovodeci to silovanje jezika do ekstremnih mjera.

I to se itekako treba uzeti s rezervom. Logicno da i prije krscanstva nije bilo neupitno vjerovanje u bogove, te otkad postoje teisti postoje i ateisti, tako da...

Jezik nije matematika... I jezik nije logican... I vece su se nelogicnosti udomacile u nasem jeziku. POgledaj na primjer frazu: " Na Skenderiji se juce okupio odredjeni broj gradjana koji su manifetovali protiv xy" ... Pa mi onda reci koliko je logicna upotreba rijeci "odredjeni" kada je ono sto se kaze u stvari potpuno suprotno "okupio se NEodredjeni broj gradjana".

Sto se tice pitanja 'vjerujes li u boga' pitaju te da li vjerujes u postojanje monoteistickog (onakvog kakav je opisan u abrahamskim religijama) boga. Meni nije jasno kako tebi nije jasno sta te pitaju? Valjda bi ti trebalo biti jasno da se nas jezik vijekovima razvijao u krscanskoj, a zatim islamskoj sredini, te da kao takav, neminovno nosi idiome iz krscanske odnosno islamske kulture. Vjerovanje je osnova krscanske dogme. Bez vjerovanja nema ni krscanstva. Krscanstvo nam je donijelo vjerovanje. Politeisti nisu vjerovali u postojanje bogova. Za politeiste su bogovi i njihovo djelovanje bili isto tako konkretni kao sto je za tebe taj ekran u koji gledas. E, to, je cisto semanticko pitanje.

[ljubav_aha]

brak često ubije ljubav, umjesto da je razvije.

nije tacno,sve zavisi kako i zasto neko odluci biti u braku

"Na dvije stvari se grozim: na neznalicu – koji je pobožan, i na učenjaka – koji ne vjeruje." Muhammed a.s.

prvi dio mi se posebno dopada