VEHABIJSKA FITNA

[zonbirile]

Imrane dođi kod nas,ali je nafaka 3 joje

[Hipatija]

Šta znači "fitna"?
Smiju li "vlasi" pričati o vehabijskoj fitni?
------
Pisce i knjige na lomače!
Datum: 24.05.2010 17:04
Autor: Željko Ivanković
Arapi su bili okrutni osvajači. Legenda tvrdi da su željeli gotovo potpuno razoriti perzijsku kulturu, napose pisanu riječ - kaže iranska književnica Nafisi u knjizi "Stvari o kojima sam šutjela".


O sličnome mi je 2000. g. dugo svjedočio (bili smo skupa tri mjeseca na jednoj stipendiji!) i jedan alžirski pisac, iz naroda Kabila, odbijajući identifikaciju s arapskim i islamskim Alžirom i govoreći mi o povijesti svoga naroda, ponosno ističući da su iz toga naroda velikani od Hanibala i svetog Augustina do Edith Piaf ili uglednog nogometaša Zinedina Zidanea. I ako tom alžirskom disidentu odbijem neizbježno patetični dio svake disidentske priče, još uvijek stoji strašno svjedočenje o militantnom islamu, o kojemu govori i Nafisi već u pokušaju prve revolucije 1962 - 1963. godine. Već je tada svjedok nasilnosti Homeinijevih pristaša, svjedok njegove surove autoritarnosti. Autorica na to postavlja pitanje što će u tom svijetu militantnog islama biti s Firdusijem, agnostikom Omarom Hajamom, što s Rumijem ili Hafizom koji su se bunili protiv vjerske ortodoksije, ili što sa satiričnim pjesnikom Iradžem Mirzom?

Okrutnost osvajača zarazila je vjerskom okrutnošću i pokorene. Vidimo to sve češće u književnosti koja nam dolazi iz islamskoga svijeta, a koja opisom strahota ne zaostaje za Solženjicinom ili Šalamovim. Gdje su tu duh i duša onoga čime se vole hvaliti i domaći branitelji (militantnog) islama? U nasilju nad ženom koju su utjeruje u burku, pa se onda priča kako je to njezin izbor? U teroru i nasilju nad manjinskim? Gdje je tu šarm, kritička svijest, duhovitost, vic...? Posvuda samo zabrana, zabrana... Islam kao religija zabrana, kako ga s pravom vidi Anne-Marie Delcambre!

Zašto su Mel Books, Woody Alen ili Monthy Python nemogući u tom svjetonazorskom milieu? Kako bi i bili mogući kad se tolika buka nadigla oko karikature (ovaj put u JAR!) na kojoj, kažu, Muhamed leži na kauču kod psihijatra i žali se da mu sljedbenici nemaju smisla za humor... Kao da taj bog u kojeg vjeruju i ta vjera za koju sebe svako malo uvjeravaju (ako je to već tako, čemu čudna navada stalne samohvale, samouvjeravanja!?) da je najbolja, nije stvorio i (samo)kritičku misao i humor i komediju i vic...

I onda čitamo, svjedoči nam o tome Esad Duraković, kako se u Egiptu traži zabrana izdavanja "Tisuću i jedne noći" jer je, zamislite, "djelo nemorala", a presuda ide dotle da tvrdi kako "onaj kome se sviđa 'Hiljadu i jedna noć' bolesnik je koji nema ukusa..." Sve, jasno je, podsjeća na već viđeni avganistanski ili homeinijevski recept, gdje "zbog ojačalog utjecaja vehabija na izdavačke kuće u arapskom svijetu danas tamo ne izdaju djela ni takvih velikana ljudskoga uma kao što je Ibn Sina, al-Džahiz, Abu Nuvas... Situacija je zaista nevjerovatna jer su, eto, pod embargom najveća imena arapsko-islamske kulture" - svjedoči ovaj ugledni prevoditelj.

I hajde što sve to nasilje okrutni ideološki osvajač čini u njemu stranim kulturama i civilizacijama (to smo mi iskusili s Osmanlijama), ali jedva da je razumljiv i ičim opravdiv teror nad vlastitom kulturnom baštinom. Sad bi, zar ne, trebalo ići rušiti piramide, kao što su talibani rušili Budhine statue?!

I dok bismo za nasilje nad književnošću, nad umjetnošću uopće, nad civilizacijskim vrijednostima negdje daleko od naših prostora još možda i mogli pokazati dozu nezainteresiranosti, na način na koji ovdašnji vjerski policajci u svojim publikacijama ignoriraju nasilje nad "kaurima" pred njihovim nosem, ne možemo ne ukazati, zajedno sa odličnim prevoditeljem Durakovićem, da je na djelu "sukob modernizma i primitivizma, progresa i retrogradnosti". I to ne samo u istočnjačkim despocijama, nego i na našim prostorima na koje se napadno primitivno i sve agresivnije sukob instalira.

I dok doista sâm nisam reagirao na smiješne napade smiješnih novina, tipa "Preporoda", a koje bi, sudeći po imenu, trebale biti otvorene za novo, ne mogu ne registrirati ono što o njima iz svoga iskustva svjedoči E. Duraković: "Napadaju me žargonom i argumentima ulice", a "povod je moj javni poziv da javno raspravljamo o nužnom prevladavanju tradicionalizma i o potrebi reinterpretacije nekih pitanja u islamu, jer me sram mnogih stvari". Dakako, ne branim g. Durakovića, niti njemu moja obrana treba, ali na njegovu primjeru, na primjeru uglednika u svakom smislu, ma što pritom ja mislio o nekim njegovim stavovima ili uvjerenjima, p(r)okazujem što tek čeka one koji ne misle ni blizu kao g. Duraković, a kamoli kao neobrazovani ili poluobrazovani i suglasno tomu jednako militantni vjerski policajci bosanskohercegovačkog varijeteta islama. I opet p(r)okazujem, zajedno s Durakovićem, fetvu iz 2000. godine, a koju autoriziranu objavljuju novine "Novi horizonti" (baš su "novi"!) i u kojoj, između ostaloga, stoji: "...Smatram da je ovo knjiga ('Hiljadu i jedna noć') nemorala te ju je zbog toga grijeh čitati (...) Prema tome, ako si uvidio, a iz tvog pitanja mi se čini da jesi, da ta knjiga nije za muslimansku kuću, onda je u svojoj kući nećeš držati, niti ćeš je muslimanima prodavati niti poklanjati."

Nakon nedavnog ideološkog obračuna s Mešom Selimovićem od strane jednog samodeklariranog pisca-muslimana, u javnost izlazi glas i o nužnosti obračuna s E. Durakovićem, ili o uništavanju nepoćudnih knjiga. Dakle, prevoditelja na lomaču! Knjige na lomaču! Nije li to zato, pita se čitatelj u meni, jer je "Tisuću i jedna noć" literarno daleko bolja od "Kurana"!?
--------
Reko Reis - nema wehabija u BiH: http://www.antivehabije.com/ (vehabije kažu da ih nema, niti su postojali, ni u Saudijskoj Arabiji).

[oridjidji]

Šta znači "fitna"?
Smiju li "vlasi" pričati o vehabijskoj fitni?
------
Pisce i knjige na lomače!
Datum: 24.05.2010 17:04
Autor: Željko Ivanković
Arapi su bili okrutni osvajači. Legenda tvrdi da su željeli gotovo potpuno razoriti perzijsku kulturu, napose pisanu riječ - kaže iranska književnica Nafisi u knjizi "Stvari o kojima sam šutjela".


O sličnome mi je 2000. g. dugo svjedočio (bili smo skupa tri mjeseca na jednoj stipendiji!) i jedan alžirski pisac, iz naroda Kabila, odbijajući identifikaciju s arapskim i islamskim Alžirom i govoreći mi o povijesti svoga naroda, ponosno ističući da su iz toga naroda velikani od Hanibala i svetog Augustina do Edith Piaf ili uglednog nogometaša Zinedina Zidanea. I ako tom alžirskom disidentu odbijem neizbježno patetični dio svake disidentske priče, još uvijek stoji strašno svjedočenje o militantnom islamu, o kojemu govori i Nafisi već u pokušaju prve revolucije 1962 - 1963. godine. Već je tada svjedok nasilnosti Homeinijevih pristaša, svjedok njegove surove autoritarnosti. Autorica na to postavlja pitanje što će u tom svijetu militantnog islama biti s Firdusijem, agnostikom Omarom Hajamom, što s Rumijem ili Hafizom koji su se bunili protiv vjerske ortodoksije, ili što sa satiričnim pjesnikom Iradžem Mirzom?

Okrutnost osvajača zarazila je vjerskom okrutnošću i pokorene. Vidimo to sve češće u književnosti koja nam dolazi iz islamskoga svijeta, a koja opisom strahota ne zaostaje za Solženjicinom ili Šalamovim. Gdje su tu duh i duša onoga čime se vole hvaliti i domaći branitelji (militantnog) islama? U nasilju nad ženom koju su utjeruje u burku, pa se onda priča kako je to njezin izbor? U teroru i nasilju nad manjinskim? Gdje je tu šarm, kritička svijest, duhovitost, vic...? Posvuda samo zabrana, zabrana... Islam kao religija zabrana, kako ga s pravom vidi Anne-Marie Delcambre!

Zašto su Mel Books, Woody Alen ili Monthy Python nemogući u tom svjetonazorskom milieu? Kako bi i bili mogući kad se tolika buka nadigla oko karikature (ovaj put u JAR!) na kojoj, kažu, Muhamed leži na kauču kod psihijatra i žali se da mu sljedbenici nemaju smisla za humor... Kao da taj bog u kojeg vjeruju i ta vjera za koju sebe svako malo uvjeravaju (ako je to već tako, čemu čudna navada stalne samohvale, samouvjeravanja!?) da je najbolja, nije stvorio i (samo)kritičku misao i humor i komediju i vic...

I onda čitamo, svjedoči nam o tome Esad Duraković, kako se u Egiptu traži zabrana izdavanja "Tisuću i jedne noći" jer je, zamislite, "djelo nemorala", a presuda ide dotle da tvrdi kako "onaj kome se sviđa 'Hiljadu i jedna noć' bolesnik je koji nema ukusa..." Sve, jasno je, podsjeća na već viđeni avganistanski ili homeinijevski recept, gdje "zbog ojačalog utjecaja vehabija na izdavačke kuće u arapskom svijetu danas tamo ne izdaju djela ni takvih velikana ljudskoga uma kao što je Ibn Sina, al-Džahiz, Abu Nuvas... Situacija je zaista nevjerovatna jer su, eto, pod embargom najveća imena arapsko-islamske kulture" - svjedoči ovaj ugledni prevoditelj.

I hajde što sve to nasilje okrutni ideološki osvajač čini u njemu stranim kulturama i civilizacijama (to smo mi iskusili s Osmanlijama), ali jedva da je razumljiv i ičim opravdiv teror nad vlastitom kulturnom baštinom. Sad bi, zar ne, trebalo ići rušiti piramide, kao što su talibani rušili Budhine statue?!

I dok bismo za nasilje nad književnošću, nad umjetnošću uopće, nad civilizacijskim vrijednostima negdje daleko od naših prostora još možda i mogli pokazati dozu nezainteresiranosti, na način na koji ovdašnji vjerski policajci u svojim publikacijama ignoriraju nasilje nad "kaurima" pred njihovim nosem, ne možemo ne ukazati, zajedno sa odličnim prevoditeljem Durakovićem, da je na djelu "sukob modernizma i primitivizma, progresa i retrogradnosti". I to ne samo u istočnjačkim despocijama, nego i na našim prostorima na koje se napadno primitivno i sve agresivnije sukob instalira.

I dok doista sâm nisam reagirao na smiješne napade smiješnih novina, tipa "Preporoda", a koje bi, sudeći po imenu, trebale biti otvorene za novo, ne mogu ne registrirati ono što o njima iz svoga iskustva svjedoči E. Duraković: "Napadaju me žargonom i argumentima ulice", a "povod je moj javni poziv da javno raspravljamo o nužnom prevladavanju tradicionalizma i o potrebi reinterpretacije nekih pitanja u islamu, jer me sram mnogih stvari". Dakako, ne branim g. Durakovića, niti njemu moja obrana treba, ali na njegovu primjeru, na primjeru uglednika u svakom smislu, ma što pritom ja mislio o nekim njegovim stavovima ili uvjerenjima, p(r)okazujem što tek čeka one koji ne misle ni blizu kao g. Duraković, a kamoli kao neobrazovani ili poluobrazovani i suglasno tomu jednako militantni vjerski policajci bosanskohercegovačkog varijeteta islama. I opet p(r)okazujem, zajedno s Durakovićem, fetvu iz 2000. godine, a koju autoriziranu objavljuju novine "Novi horizonti" (baš su "novi"!) i u kojoj, između ostaloga, stoji: "...Smatram da je ovo knjiga ('Hiljadu i jedna noć') nemorala te ju je zbog toga grijeh čitati (...) Prema tome, ako si uvidio, a iz tvog pitanja mi se čini da jesi, da ta knjiga nije za muslimansku kuću, onda je u svojoj kući nećeš držati, niti ćeš je muslimanima prodavati niti poklanjati."

Nakon nedavnog ideološkog obračuna s Mešom Selimovićem od strane jednog samodeklariranog pisca-muslimana, u javnost izlazi glas i o nužnosti obračuna s E. Durakovićem, ili o uništavanju nepoćudnih knjiga. Dakle, prevoditelja na lomaču! Knjige na lomaču! Nije li to zato, pita se čitatelj u meni, jer je "Tisuću i jedna noć" literarno daleko bolja od "Kurana"!?

Kakva nemilosrdna površnost onoga ko je pisao ovaj članak. Nepojmljiva površnost. Kao prvo kakve veze imaju militantni pokreti u Alžiru sa Islamskom revolucijom u Iranu. Apsolutno nikakve. Jedina im je sličnost brada, a duboka im je razlika interpretacija Islama kojom se vode muslimani u Alžiru i muslimani u Iranu, jedni su suniti, drugi šiiti, pored toga postoje goleme razlike u kulturološkom i historijskom nasljeđu muslimana u te dvije zemlje,te jedni su Arapi drugi Perzijanci.

Sa Islamskom revolucijom u Iranu ni Omer Hajjam, ni Rumi ni Hafiz nisu pali u zaborav, niti je urušena i zaboravljena iranska književnost. Homeini koji je ustoličio Islamsku republiku Iran nije baštinio ni njegovao politiku nasilja kao ni militantni Islam. U svojoj politici na prvo mjesto je stavio Islam (onako kako ga šiiti interpretiraju), pa potom Iran. Podigao je sistem države na vrijednostima šiitske interpretacije Islama i dao svoj doprinos očuvanju tog sistema.

Kakve veze imaju militantni pokreti u Alžiru i Islamski revolucionari u Iranu? Apsolutno nikave. Jedino što im je zajedničko brada na licima muškaraca i marame na glavama žena (čak im ni način na koje se žene pokrivaju nije isti).

Kada su Arapi muslimani širili svoju vjeru okrutnoscu te mjenjali pokorene narode u ono sto su oni sami? Kojom su to okrutnoscu muslimani osvajali teritorije? Poznajete li ijednog muslimanskog vladara, osvajatelja koji je bio surov kao Đingis kan ili bio približno surov kao što je bila inkvizicija i svi oni koji su je predvodili? Pa zar bi ijedan narod opstao do danas u Islamskom carstvu koje je postojalo stotinama godina, a kamoli siječanje na mnoge učenjake, naučnike, filozofe, književnike, alime, pobožnjake da su muslimani bili takvi kakvim se opisuju ? Nebi.

Nebi bilo spomena danas ni Rumiju, ni Hafizu, ni Hajjamu, ni Ibn Sini...

Islam je stil zivota koji se njeguje, to je vjera koja i dozvoljava i vjera koja brani i vjera koja od svakoga covjeka prije svega trazi odgovornost za svoje postupke. Islam ne kaznjave sve, ali kaznjava one koji urade ono za sta je kazna propisana. Usmena i pisana knjizevnost,ljudski govor, te ljudska interpretacija prethodno spomenutih stvari ničim se ne može sankcionisati zakonski ni u Islamu. Iako je sve što je ružno i sve što škodi ljudima u Islamu zabranjeno, to ne znaći da Islam ima uporište u šerijatskom zakonu da se protiv svega toga bori kaznama.

Zašto muslimani ne vole karikature poslanika Muhammeda a.s.? Zato što one vrijeđaju vjerske osiječaje muslimana prema svome proroku/poslaniku.Pored toga treba naglasiti da u dugoj historiji Islama niko nije ni pokušao da nacrta toga čovjeka. Zašto je to tako? Zato što muslimani njeguju vjeru apsolutnog božijeg jedinstva i smatraju da sječanje na svoga poslanika s.a.v.s. treba isključivo njegovati sljedeći njegovu praksu i dijela, a ne od njega praviti neku božanstvenu figuru koju treba obožavati kao što se sami Bog obožava. Iz toga razloga je i zabranjeno crtanje lika poslanika Muhammeda. Isto tako je zabranjeno bilo kakvo spominjanje istoga u kontekstu Boga ili izjednačavanje njega sa Bogom po bilo kojem segmentu Islama kao vjere i stila življenja.

Muslimani se ne šale sa svojom vjerom, njenim vjerovanjima i propisima i to nebi trebali raditi ni onda kada ih nepoštuju. Muslimani se šale na svoj račun, ali nikada na račun njihovoga vjerovanja.

Militantni islam zivi u sredinama, gdje su muslimani pod velikim pritiskom svakodnevnog života. Obično u onim anarhističkim dijelovima svijeta, gdje preovladava rat ili decenijske krize, u zemljama u kojim je nestalo znanja i u kojim težina preživljavanja daje i oblikuje tumačenje Islama kao vjere. Ni Saudija koja se dići selefijskom (kod nas vehabijskom) interpretacijom Islama, nije tako zatvorena sredina da negira i zaboravlja siječanje na Ibn Sinu, Al Havarizmija,Al Haithama, Ibn Hajjana i drugih, a kamoli da njeguje militantni Islam. Mada nisu ni tako agilni u isticanju sječanja na njih kao što su Iranci, ali nisu ni tako konzervativni kako se predstavljaju u medijama zapadnih zemalja. Sto se u evropskim drzavama desava javno, kod njih se desava iza zatvorenih vrata. O tome nam nije trebao nista govoriti Wikiliks , o tome su oni koji su htijeli nesto vise da saznaju o Arapima i bez Asanža mogli znati...

Po autoru ovoga članka, tu surovost muslimana su osijetili i Balkanci sa dolaskom Osmanlija. Pa kad je tako, zašto još pišem po onome Vukovom čitaj kako se piše i s lijeva na desno, umjesto onako kako su pisale Osmanlije? Zašto negovorimo Turskim= Zašto svi naroda Balkana imaju obilato književno i kulturno nasljeđe koje seže iz doba Osmanlija, kad je već tako kako kaže autor članka?

Militantni Islam nosi surovost prema kulturi koja bastini pojedine neislamske vrijednosti, ali ne moze se zbog toga svaki musliman podvesti pod onoga koji sljedi taj oblik Islama, pa čak ni Selefije koje su čak međusobom razdijeljeni. Osmanlije cije nasljede nose gotovo svi narodi na Balkanu, neki su zatrali po oslobadjanju od njihove okupacije, a neki su sacuvali. Pa danas to zatrano nasljedje niko i ne spominje. Mada je tanka nit između onih koji su predvodili rušenje tog nasljeđa i onih koji slijede militantni Islam...

Oba spomenuta elementa razvili su se u nezdravim društvenim prilikama, zato su se tako lako razmahali onda kada su oni imali prilike da kreiraju sopstvena društva i prilike u njima. Tek sa dodirom sa stvarnim svijetom i takvi progledaju i vide, da nema čovjeka bez slijeđenja nauke ni države bez čuvanja, širenja i prenošenja znanja.

O tome jeli hiljadu i jedna noć knjiga za kuću i nije glupo je raspravljati, a pogotovo je to glupo kada se time bave islamski učenjaci pored hiljadu ozbiljnijih problema koje danas mnogi muslimani imaju...

Istina je da su mnogi muslimani bez znanja od islamskog vjerovanja i ucenja napravili ono sto Islam nikada bio nije, ali treba shvatiti kako su se ta pojedina tumacenja razvila i na koji nacin prije nego sto se ista o tome kaze. Treba razumijeti i sta znaci rijec militant i odakle je potekla, da bi se pojam militantnog Islama objasnio laicki onome ko sa njegovom interpretacijom nije ni upoznat.

[Bloo]

Smiju li "vlasi" pričati o vehabijskoj fitni?

Ne smiju! Zasto?
Zato sto nemaju pojma o cemu pricaju i "ordjidji je to jednostavno dokazao da je text osim sto je povrsan u stvari i konstruisan od samih lazi.To je jedno,a druga stvar je zato sto je to prije svega nepristojno mijesati se u tudju vjeru i krajnje bezobrazno ,ali ipak ne iznenadjuje jer takva kategorija ljudi nema obraza

iskreno me nasmija ovo

mogu li ovo postat na svim pdfovima religije ? gdje jedni tumace drugima njihovu vjeru i generalno se pljuju ?

pleaseeeeeeeeeee

[Bloo]

]haha ma to ti je rodilo kod nas,jos najjaci su oni "vlasi" sto se prodaju pod ateiste.Ja sam bio na jednom forumu gdje mi je admin stalno brisao textove i nesto ih premjestao vamo-tamo i meni dodije pa cu pitati zasto to radi?Kaze on meni kako ja eto "ne znam pravilno tumaciti islam"
Pitam ga ja jel on musliman veli "jok ateista" ,a reko roditelji tvoji ?Kaze "katolici"
Pa kako reko imas obraza meni govoriti koji sam odrasto u islamu da ne znam "tumaciti" islam?
I onda on mene banuje lafo zbog uvrede

meni je okej da ljudi raznih vjeroispovijesti i ateisti i vaki i naki DISKUTUJU o vjeru
medutim ovdje je sve osim diskusije vi vrijedate one druge i oni vas npr. na ovom forumu su muslimani vecina, te uglavnom pljuju po bibliji i krcanima, dok ateisti pljuju po svima (unite unite )
medutim nemoj biti drastican i govoriti da samo vjernici jedne vjere mogu razgovarati o toj vjere (limitirajuce je za promisljanje)
evo vidi sta bi ti bez mene Jedija ko bi ti postavljao morbidna pitanja ha ja

[Bloo]

jedno je da odbacis pisanje Željke I., medutim on za potvrdu svojih argumenata navodi i gospodina Durakovica

zelis negirati i njegove tvrdnje o svemu navedenom?

[oridjidji]

Vehabizam - Šta je to
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
"VEHABIJSKA FITNA"

Autor: Sejjid Ahmed ibn Zejni Dehlan - muftija Mekkanski
Autorova biografija:

Ahmed ibn Zejn ibn Ahmed Dehlan el-Mekki je učenjak šafijskog mezheba. Bio je šerijatski pravnik - fakih i historičar koji se pokazao kao učenjak u raznovrsnim naučnim granama. Obnašao je funkciju mekkanskog muftije za sljedbenike šafijskog mezheba u Mekki Veličanstvenoj. Nosio je i počasnu titulu Šejhul-Islam.

Rođen je u Mekki 1231 hidžretske godine a umro u Medini u mjesecu Muharremu 1304 h. godine.
Iza sebe je ostavio štampana djela koja su u opticaju, među kojima izdvajamo:
- El-ezharu zzineti fi šerhi metni elfijjeti.
- Tarihu duveli islamijjeti bil-džedavili meredijjeti.
- Fethul-dževadil-mennani alel-akidetil-musemmati bifejdi rrahman.
- Derru sunijjeti fi reddi alel-vehabijjeti
- Nehlul-atšani ala fethi rrahmani.
- Fi tedžvidil-Kur'ani.
- Hulasatul-kelami fi umerai-beledil-harami.
- El-Futuhatul-islamijjetu i dr.

Od njegovih djela je i ova knjižica o vehabijskoj fitni za koju se nadamo da će se cijenjeni čitaoci okoristiti a Allah zna svačije namjere.

Ovo djelo je štampano 1978 g. u Istambolu pod nadzorom Husejna Hilmija ibn Seida Istambulija.

"VEHABIJSKA FITNA"

Znaj da se u doba vladavine sultana Selima Trećeg (1204-1222 h. g.) pojavile mnoge fitne (kušnje) o kojima smo opširno govorili u našim djelima. Od spomenutih fitni je "Vehabijska fitna" koja se pojavila u Hidžazu kada su zauzeli Dva Časna Harema i zabranili dolazak na hadž hadžijama iz Šama (Sirije) i Egipta. Od fitni kojima je bio iskušan sultan Selim treći je također i najezda Francuza kada su osvojili Egipat 1213-1216 hidžretske godine. Ukratko ćemo spomenuti o ovim dvjema fitnama a o njima ima više riječi u historijskim djelima. Postoje pisane opširne disertacije o ovim dvjema fitnama.

Što se tiče vehabijske fitne, početak sukoba i borbi između njih i emira Mekke Mevlane Šerifa Galiba ibn Musaida koji je bio ovlašten od strane sultana da vlada Hidžazom, bio je 1205g. po hidžri a to je bilo u vrijeme vladavine sultana Selima III koji je sin sultana Mustafe III sina Ahmedovog.

A što se tiče samog početka pojave vehabija to je bilo puno godina prije toga. Oni su se prvo oformili i ojačali u svojoj pokrajini a onda se njihov šerr (zlo) proširio i šteta narasla i njihova se vlast rastegla na veća područja. Pobili su ljudi da im se ni broj ne zna. Učinili su dozvoljenim njihovu imovinu i porobili su njihove žene.

Osnivač ovog nečasnog pokreta bio je Muhammed ibn abdul-Vehhab čije je porijeklo sa Istoka iz plemena Benu Temim. Rođen je 1111g. po hidžri a propao 1200 h. g. Neki historičari su ovako opisali njegovu propast: "Pojavila se propast - habisa - nečasnika 1206 h.g."

U početku bio je učenik među učenicima u Medini Munevveri neka je na Poslanika Muhammeda a.s. salavat i selam. Otac mu je bio dobar čovjek. Slovio je kao učenjak. Također i njegov brat Šejh Sulejman.

Njegov otac, brat kao i ostali učenjaci, su prognozirali u njemu nastranost i sklonost ka zabludi i zastranjenost srca, jer su bili svjedoci njegovih riječi i postupaka i njegovog zastranjivanja u mnogim pitanjima.

Kritikovali su ga zbog toga i upozoravali druge ljude od njega. I tačno se i obistinilo njihovo strahovanje i nagađanje kada se javno pojavio sa novotarijama, zabludama i nastranjenostima s kojima je zaveo džahile i suprostavio se učenjacima i imamima vjere, te došao do stupnja da tekfiri (proglašava kjafirima) skupine vjernika.

Smatrao je da je posjeta Poslanikovom kaburu a.s. i činjenje tevessula s njim i ostalim Poslanicima i Allahovim dobrim robovima i posjeta njihovim kaburima širk. Smatrao je da je pozivanje Poslanika kod tevessula širk, također dozivanje drugih Allahovih robova, kada se čini tevessul, da je širk. Također je smatrao da ako neko pripiše neki čin nekome mimo Allaha pa makar riječima simbolike kao npr. "ovaj lijek mi je koristio"- da taj postaje mušrik.

Prihvatio se bio nekakvih dokaza koji ne daju nikakve plodove. Došao je sa nekim potvorenim i izmišljenim izrazima koje je uljepšao i zbunjivao obični svijet dok ga nisu počeli slijediti. Napisao je za njih i posebne brošure. Čak su vjerovali da je većina sljedbenika tevhida postala kjafirima.

Ibn Abdul-Vehhab se spojio sa vladarima Istočnih pokrajina u Der'ijjeti i ostao kod njih dok ga nisu podržali i prihvatili njegovu da'vu . Vladari Der'ijjete su u tome vidjeli priliku za jačanje, učvršćivanje i proširenje svoje vlasti. Ovladali su beduinima koji su postali njihova jaka vojska kojoj se teško bilo oduprijeti. Vjerovali su da svaki koji ne povjeruje u ono što kaže ibn Abdul-Vehhab postaje kjafir i mušrik čija krv i imetak su dozvoljeni. Pojava njegove misije u ovakvom svjetlu je bila 1243 h. g., a osvajanja i širenje bilo je poslije 1250.

Učenjaci su napisali mnoge odgovore i disertacije u kojima je odgovor na ovu pojavu. Čak je i njegov brat Šejh Sulejman napisao djelo u kome je odgovorio na zablude i opasnosti koje se kriju iza riječi i učenja koje je propagirao njegov brat.

Njegovu misiju i učenje podržao je emir Der'ijjete Muhammed ibn Saud koji je porijeklom iz plemena Beni Hanife, naroda iz kojeg je potekao Musejleme Kezzab.

Kada je umro Muhammed ibn Saud podršku Ibn Abdul-Vehhabu dao je njegov sin Abdul-Aziz ibn Muhammed ibn Saud.

Mnogi Medinski šejhovi i učenjaci su govorili za njega:"Ovaj će zalutati." ili "Allah će njime u zabludu odvesti neke ljude, neka je daleko od nas!" I tako je i bilo. Muhammed ibn Abdul-Vehhab je smatrao da je njegov cilj i želja sa ovim mezhebom kojeg je izumio da želi iskrenost u tevhidu - Jedinstvu i oslobađanje od širka. Smatrao je da su ljudi bili u širku već 600 godina i da je on došao da im obnovi vjeru.

Kur'anske ajete u kojima se opisuju mušrici protumačio je da se to odnosi na tadašnje sljedbenike tevhida. Kao npr. ajet: "Ko je u većoj zabludi od onoga koji doziva nekog mimo Allaha koji mu se neće odazvati do Sudnjeg dana a oni su prema njihovim dovama nemarni." ili ajet:" Ne dozivaj pored Allaha ko ti neće koristiti niti štetu nanijeti." ili ajet" Oni koji dozivaju one kojima se neće odazvati do Sudnjega dana " i slicno.

Muhammed ibn Abdul-Vehhab je rekao: "Ko traži pomoć sa imenom Poslanika Muhammeda a.s. ili drugog od Allahovih Poslanika ili evlija ili ga pozove ili traži šefa'at, on je kao ovi mušrici koji su opisani u gornjim ajetima." Na istu razinu stavio je zijaret Poslanikovom kaburu a.s. i kaburima drugih Poslanika i evlija.

Rekao je o Kur'anskom ajetu u kome se govori o mušricima: "Mi ih obožavamo samo da bi se približili u Allahovu blizinu.":"Oni koji čine tevessul slicni su mušricima koji kažu :"Mi ih obožavamo samo da se Allahu približimo..". Ibn Vehhab kaže:"Mušrici nisu vjerovali da njihova božanstva mogu nešto stvoriti, vjerovali su da je Stvoritelj Allah, jer o tome ima dokaz u Kur'anu:"A ako ih pitaš ko ih je stvorio. Reći će:"Allah." i u drugom ajetu:"Ako ih pitaš ko je stvorio nebesa i Zemlju, reći će: "Allah." Pa je Allah o njima presudio sa kufrom i širkom zbog njihova govora "da bi se približili Allahu" tako da su ovi slični njima."

Islamski učenjaci su odgovorili na ovaj pogrešni način zaključivanja i izvođenja stavova ovako: "Vjernici nisu prihvatili niti ikada smatrali Poslanike niti Božije evlije božanstvima, niti rivalima - suparnicima Božijim! Vjernici vjeruju i drže da su oni Allahovi robovi koji su stvoreni i oni ne zaslužuju da budu predmet obožavanja. A što se tiče mušrika o kojima su objavljeni mnogobrojni ajeti oni su vjerovali da njihova božanstva zaslužuju da im se čini ibadet i oni su ih veličali veličanjem božanstava iako su vjerovali da oni ne stvaraju ništa. A vjernici ne vjeruju da Poslanici i evlije zaslužuju da se njima ibadet čini i ne zagovaraju da su božanstva obožavajući ih kako se Bog obožava. Naprotiv, vjernici vjeruju da su oni Allahovi odabrani robovi i miljenici koje je Allah odabrao i njihovim bereketom iskazuje milost svojim robovima. Oni sa njihovim bereketom smjeraju Allahovu milost. Ovome što smo rekli postoje mnogi dokazi iz Kur'ana i Sunneta.

I'tikad (ubjeđenje) muslimana je da je Stvoritelj, Koji korist i štetu daje i Koji jedino zaslužuje obožavanje, Allah Jedini. Muslimani ne vjeruju da iko osim Njega ima moć utjecaja na bilo što. I vjeruju da Poslanici i evlije ne stvaraju ništa niti imaju moć da nanesu štetu i priskrbe korist. Stvar je u tome da se Allah smiluje svojim robovima njihovim bereketom (blagoslovom).

Ono što je mušrike odvelo u širk je i'tikad (ubjeđenje) da njihova božanstva zaslužuju da im se ibadet čini a ne samo njihov govor "Mi ih obožavamo samo da nas približe Allahu" Jer oni su, kada im je donesen dokaz da njihova božanstva ne zaslužuju da budu predmet obožavanja, rekli opravdavajući svoje ponašanje: "Mi ih obožavamo samo da nas približe Allahu". Pa kako može biti dozvoljeno Ibn Abdul-Vehhabu i onima koji ga slijede da poistovjete vjernike - mu'mine - monoteiste sa onima koji su mušrici i koji vjeruju u božanstvenost svojih idola? Svi prethodni ajeti a i ostali ove vrste se specijalno odnose na kjafire i mušrike a ni po kakvom smislu ne odnose se na vjernike muslimane.

A da se bilo šta od onoga što rade vjernici, po pitanju tevessula, smatra širkom, ne bi se desilo da je to Poslanik Muhammed a.s. radio kao i njegovi ashabi i ogromna većina njegovih sljedbenika. U sahih predajama se navodi da je Poslanik Muhammed a.s. učio u dovama: "Allahumme inni es'eluke bihakki ssailine alejke." Moj Gospodaru od Tebe tražim hakkom (pravom) onih koji Ti se obraćaju."

Ovakav Poslanikov izraz se smatra tevessulom bez imalo sumnje. Muhammed a.s. poučavao je ashabe da čine ovu dovu i naređivao im da tako uče dove. To je sve opširno opisano u knjigama i disertacijama koje su napisane kao odgovori na Ibn Abdul-Vehhabovo učenje.

Postoji sahih predaja da je Muhammed a.s. kada je umrla Fatima bint Esed , majka Alije ibn Ebi Taliba, da je on svojom časnom rukom spuštao u kabur i proučio dovu: "Allahumme gfirli ummi Fatima bint Esed ve vessi'i alejha medhaleha bihakki nebijjike vel-enbijai ellezine min kabli inneke erhamur-rahimin." Moj Gospodaru, oprosti mojoj majci Fatimi bint Esed i ucini joj kabur postranim s pravom (hakkom) Tvoga Poslanika i poslanika prije mene. Ti si od milostivih najmilostiviji."

Omer ibn Hattab je činio tevessul sa Abbasom r.a. kada je bila velika suša. Postoje i mnogi drugi slučajevi što je poznato i mi nismo u potrebi da dalje spominjemo.

Način tevessula koji je objašnjen od strane Poslanika a.s. u slučaju slijepca kome je vraćen vid, korišten je i kasnije od strane ashaba i nakon Poslanikovog preseljenja na Ahiret. Ko bude istraživao ovo pitanje naći će mnogo slučajeva iz perioda ashaba i tabiina. Npr. govor ashaba Bilala ibn Harisa kod Poslanikovog kabura: "Ja Resulallah isteski li ummetik" "O Allahov Poslaniče, traži kišu svome ummetu." Naći će, također, pozive koje je Poslanik upućivao kada je posjećivao kabure.

Od najpoznatijih šejhova koji su pisali odgovor ibn Abdul-Vehhabu je učenjak šejh Muhammed ibn Sulejman el-Kurdi, pisac djela Havaši komentar ibn Hadžera.

Rekao je između ostalog: "O Ibn Abdul-Vehhabe, savjetujem te u Ime Allaha Uzvišenog da tvoj jezik uvućeš i poštediš muslimane tvog vrijeđanja. Ako čuješ osobu da vjeruje da postoji utjecaj od nekoga osim Allaha i da se tome obraća mimo Allaha, nastoj da ga poučiš ispravnom vjerovanju i ponudi mu dokaze da nejma utjecaja bez Allaha pa ako takva osoba odbije onda ga proglasi kjafirom.

Ti nejmaš pravo tekfiriti (KGKG:nazivati kjafirom) ogromnu većinu Islamskog ummeta od koje si se ti odvojio. Bliskost kufra onome koji se je odvojio od ogromne većine Islamskog ummeta je bliža od onih koji su u ogromnoj Islamskoj većini, jer on slijedi put koji nije put zajednice vejrnika. Allah Uzvišeni kaže: "Ko se suprostavi Poslaniku nakon što mu je objašnjen pravi put i slijedi put koji nije put zajednice pustit ćemo da čini što hoće a onda ćemo ga baciti u Džehennem a ružno li je on boravište." (Nisa 115) A ne zaboravi da vuk jede ovcu koja odluta od stada."

" Kada bi posjećivao kabure Muhammed a.s. bi govorio: "Esselamu alejkum ja ehlel-kuburi. tj. Neka je na vas mir o stanovnici kabura."

Iz navedenog se da zaključiti da dozivanje ili tevessul nejma štete ako osoba koja doziva ili čini dovu tevessula ne vjeruje u moć utjecaja (te'sira) od strane osobe koju doziva ili s kojom tevessul čini. Sve dok vjeruje da jedini utjecaj dolazi od Allaha dž.š. i da drugi nejmaju te moći onda nejma štete.

Također je stvar sa prislonjanjem nekog čina ili djela nekome drugom mimo Allaha. To ne šteti sve dok vjeruje da je utjecaj i dejstvo jedino od Allaha dž.š. A rečenica se uzima u prenesenom smislu kao što se kaže: "Koristio mi je taj i taj lijek." ili "Izliječio me je taj i taj lijek" ili što se kaže: "Pomogao mi je taj i taj." A svi vjerujemo da stvarna pomoć i korist jedino od Allaha dolazi. Nejma pravo niko onima koji ovako govore pripisati kufr zbog toga. Taj govor se uzima u prenesenom značenju. Smatram da je o ovome je, za sada, dovoljno. Ko želi da se više zadrži na ovoj temi neka se vrati na moju poslanicu koju sam posvetio ovoj temi.

Kada su Ibn Abdu-l-Vehhab i oni koji su ga pomogli krenuli sa ovom nečasnom misijom, zbog koje su proglasili kjafirima većinu muslimana zauzeli su dosta plemena. Njihova vlast se širila. Zauzeli su Jemen i dva časna Harema (Mekku i Medinu). Njihova vlast je brzo stigla do granica Šama.

Oni su u početku svoga djelovanja bili poslali grupu svojih učenjaka sa zadatkom da nastoje pokvariti akidu (učenje o vjerovanju) kod uleme i stanovništva dvaju Harema (Mekke i Medine). Kada su došli kod učenjaka dvaju Harema i spomenuli šta imaju od učenja o akidi, učenjaci dvaju Harema su im odgovorili i ustanovili da je u stvari njihova (vehabijska) akida skup propisa o izvođenju iz Islama (tekfir).

Onda su im podastrijeli sve dokaze o pogrešnosti njihovih stavova na što se ovi nisu mogli odbraniti. Učenjacima dvaju Harema je bilo jasno da se radi o skupini zabludjelih džahila koji su izgledali smiješno i zbunjeno. Učenjaci dvaju Harema su napisali ferman kod šerijatskog suca u Mekki sa objašnjenjem da ovo na što ta skupina poziva je čisti kufr i razaslali su da se to zna među ljudima. To je bilo u vrijeme vladavine Šerifa Mesuda ibn Seida ibn Sa'da ibn Zejda koji je umro 1265 h.g. On je naredio da se ova skupina odmetnika uhapsi. Međutim neki su uspjeli pobjeći iz zatvora i otišli su u pleme Deri'jjete i izvjestili svoje zemljake vehabije o tome šta se zbilo. To im je samo povećalo inat i oholost.

Onda su emiri Mekke zabranili da njihovi sljedbenici ulaze u Harem na Hadždž. Tada su vehabije počeli napadati neka plemena koja su bila u pokornosti i dobrim odnosima sa emirima Mekke i otpočeli su prvi sukobi. Početak oružanih sukoba između vehabija i emira Mekke Šerifa Galiba ibn Musaida ibn Seida ibn Sada ibn Zejda, je bio 1205 h.g.. Između tih zaraćenih strana bilo je više okršaja u kojima je stradao veliki broj ljudi. Vehabije su iz dana u dan jačali i stalno su nova plemena njima pristupala. A sve je manji broj plemena ostajao pod upravom emira Mekke.

Godine 1217 po hidžri, vehabije su okupili veliku vojsku i napali su Taif. Osvojili su ga i većinu stanovništva pobili, a žene i imetke porobili. Veoma mali broj se uspio spasiti. Najavili su poslije ovoga pohod na Mekku ali su znali da se u Mekki toga mjeseca nalaze mnoge hadžije iz Šama i Egipta, pa su iz tog razloga odlučili sačekati dok se završe obredi Hadždža i da se povrate hadžije iz Sirije i Egipta. I zaista, nakon završetka obreda Hadždža spremili su pohod na Mekku. Emir Mekke Šerif Galib nije bio dovoljno spreman da se odupre vehabijskoj vojsci te se zbog toga izmjestio u Džiddu.

Stanovnici Mekke su se bojali za svoje živote pa su poslali izvidnicu pred vehabijsku vojsku da traže od njih sigurnost ako se predaju pod njihovu upravu. Dali su im sigurnost i ušli su u Mekku 8 Muharrema 1218 h.g.. Zadržali su se u Mekki 14 dana tražeći od ljudi da se pokaju obnavljajući im Islam i zabranjujući im da čine djela za koja su vehabije smatrali da su širk, kao tevesul ili posjetu kaburima. Zatim su nastavili sa vojskom prema Džiddi kako bi se borili protiv Šerifa Galiba. Kada su okružili Džiddu stanovništvo Džidde ih je gađalo iz topova i katapulta tako da je ubijen veliki broj vehabija. Nisu mogli zauzeti Džiddu pa su nakon 8 dana opsjedanja Džidde odlučili prekinuti opsadu. Vehabije su se vratili u svoja mjesta a u Mekki su ostavili emira Šerifa Abdul-Muina koji je bio brat Galibov. Ostavili su i nešto vojske koja bi čuvala Mekku. Galibov brat je to prihvatio da bi sačuvao živote stanovništvu Mekke i otklonio od njih zlo koje ih je moglo zadesiti od vehabija. U mjesecu Rebiul-evvelu iste godine Šerif Galib je krenuo iz Džidde sa valijom iz Džide a po naredbi sultana sa vojskom u pravcu Mekke. Kada su stigli tamo istjerali su vehabije iz Mekke i njemu se ponovo vratila uprava nad Mekkom.

Međutim, vehabije nisu mirovali. Oni su se uputili da oslobađaju druga mjesta i uspjeli su povratiti Taif i imenovali su emira Osmana El-Mudajfija. Oni su nastavili svoje aktivnosti u ratovanju protiv obližnjih plemena. Za kraće vrijeme ponovo su se okupili i zauzeli Taif i spremali se na ponovno zauzimanje Mekke. Sa ogromnom vojskom opkolili su Mekku i zatvorili sve puteve koji vode do Mekke. Mekkelije su se veoma teško osjećali. Tog vremena je vladala nestašica i glad Mekkom. Stanovništvo je čak jelo i pse kako bi preživjeli. Šerif Galib je bio primoran na mirovni proces i pregovore. Napravljen je sporazum a od uvjeta tog sporazuma je bio da će se vehabije prema Mekkelijama ophoditi solidno i bez divljanja i da se njima prepusti uprava nad Mekkom.

U Mekku su ušli krajem mjeseca Zu-l-Ka'deta 1220 h.g. Zatim su zauzeli i Medinu neka je na Poslanika Muhammed a.s. salavat i selam. Opljačkali su hudžru u kojoj se nalazi Poslanik i pokupili sve vrijednosti. Porušili su kubbe iznad Poslanikovog kabura a.s. i po Medini su počinili nezapamćene zločine. Porušili su sva obilježja na kaburima ashaba. Imenovali su namjesnikom nad Medinom Mubareka ibn Mudijana. Njihova vlast nad Medinom i Mekkom trajala je sedam godina. Za to sedam godina zabranili su dolazak na Hadždž Sirijcima i Egipćanima. Počeli su ogrtati Kjabu crnim ogrtačem. Prisiljavali su ljude da ulaze u njihovu vjeru.
Osmanska država toga doba je bila veoma slaba i zauzeta vođenjem ratova protiv kršćana kao i unutarnjim previranjima oko vlasti za sultanovu stolicu.

Onda je izdata zapovijed od strane sultana Mahmuda Hana drugog ibn Abdil-Hamid Han prvog sultan Ahmeda, koji je na funkciji halife Allahovoga Poslanika Muhammed a.s., egipatskom namjesniku Muhammed Ali Paši da spremi vojsku za boj protiv vehabija. To je bilo 1226 h. g. Valija Muhammed Ali Paša je spremio vojsku koju je stavio pod komandu svoga sina Tusun Paše. Krenuli su iz Egipta u mjesecu ramazanu te godine. Danju i noću su putovali da što prije dođu do odredišta. Kada su stigli do Jenbua odmah su ga preuzeli od vehabija. Kada je ta vojska stigla do Safre i Hadideta tu ih je spremno dočekala vehabijska vojska koju su pomogla sva okolna plemena i tu su do nogu potukli egipatsku vojsku. Niko se od te vojske nije vratio u Egipat. To je bilo u mjesecu Zul-hidžetu 1226 h.g. Egipatski valija je odmah slijedeće godine spremio novu vojsku. Lično se stavio na čelo te vojske i zaputili su se ka Hidžazu. Imali su sa sobom 18 topova više bombi i velike količine naoružanja. Stigli su do Safre i Hadidete i zauzeli je veoma lahko od vehabija. Što se tiče lahkoće uzimanja ovih mjesta zasluge se vračaju na dovitljivost i snalažljivost Šerifa Galiba Paše koji je prividno bio stao sa vehabijama ali je održavao kontakt sa Muhammed Ali Pašom i predložio mu da novcem potplati šejhove poznatih plemena i da im obeća redovna mjesecana primanja. Oni se u tom slučaju neće boriti protiv njih. I tako je i urađeno. Mnogo rijala je podijeljeno plemenskim poglavarima. Jednom šejhu su dali 100 hiljada rijala. Manje utjecajnim dali su po 18 hiljada rijala. Kada je vojska Muhammed Ali Paše ušla u Medinu poslali su vijesti u Egipat o tome i tamo je priredeno opće slavlje i veselje. Ubrzo su nakon toga zauzeli i Mekku kada im je došlo pojačanje iz Egipta. Vehabijska vojska se razbježala. Emir vehabija Saud je godine 1227 obavio Hadždž i zaputio se poslije toga u Taif i zatim u Derijjete i nije znao za nove promjene na terenu i vraćanje Medine ispod kontrole vehabija. Tek kada je stigao u Deri'jjete čuo je o vijestima ponovnog zauzimanja i Mekke i Taifa od strane sultanove vojske.

U mjesecu Rebiul-evvelu 1228 h.g. Muhammed Ali Paša je poslao glasnike na dvor sultana da ga izvjeste o rezultatima pohoda i poslao je ključeve od Kabe, Medine i Džidde koji su postavljeni na zlatne tepsije i iz počasti i uz velik doček sa mirisima, tekbirima i veseljem dočekani u Istambolu. Muhammed Ali Paša je dobio najveća odlikovanja od sultana za uspjehe. Šerif Galib Paša je uspio da uhapsi Osmana Mudaifija koji je bio vehabijski namjesnik u Taifu. On je slovio kao najveći pomagać vehabijskog pokreta toga doba. Vezao ga je u lance i poslao ga u Egipat. Onda je iz Egipta poslat na sultanov dvor (portu) gdje je ubijen. Kada je Muhammed Ali Paša stigao u Mekku Šerif Galib Paša je uspio uhapsiti i ibn Musaida vehabijskog drugog emira i poslati ga u Istanbul.

KGKG: dio teksta izostavljen radi obima

Kao primjer naveli bi hadis u kome je Allahov Poslanika a.s. rekao: "Pojavit će se ljudi sa Istoka koji će učiti Kur'an ali njihovo učenje neće prelaziti granicu grla. Izlazit će iz dina kao što izlazi odapeta strijela iz luka. Njihov znak je šišanje naćelavo." Ovaj hadis je naveden sa mnoštvom predaja. Neke su navedene u Sahihul-Buhariji. Jasno je naglašeno da je njihova odlika šišanje naćelavo. Oni su naređivali svim svojim sljedbenicima da briju naćelavo glave a prije njih u povijesti nije bilo pojave da se briju glave naćelavo kao obavezni znak pripadanja pokretu. O tome je rekao Sejjid Abdurrahman El-Ahdel: "Nejma potrebe da se piše više kao odgovor vehabijama od ovoga Poslanikovog hadisa "njihovo obilježje je brijanje glava naćelavo". To prije vehabija nisu radili ni jedni pripadnici sekti ili pokreta.

Desilo se da je jedna žena koju su natjerali da postane vehabija kada su joj naredili da naćelavo ošiša kosu protestirala je kod ibn Abdul-Vehhaba. Ona je rekla ako naređuješ i ženama da šišaju kosu onda trebaš narediti muškarcima da briju brade jer je kosa ženi ukras kao što je brada muškarcima. Ibn Abdul-Vehhab je ostao bez teksta na ovu ženinu primjedbu.

Oni su zabranjivali ljudima da traže šefa'at od Poslanika Muhammeda a.s. Iako o tome postoji mnoštvo sahih hadisa i vrijednosti Poslanikovog šefaata za ummet. Zabranjivali su učenje iz knjige Delailu-l-hajrat koja sadrži salavate na Poslanika Muhammeda a.s.. Govorili su da je to širk. Zabranjivali su donošenje salavata na Poslanika a.s. na minaretima i minberima poslije učenja ezana. Bio je jedan slijepi mujezin. Slovio je kao dobar čovjek. On je poslije ezana učio salavate a već su vehabije bile izrekle zabranu toga. Doveden je kod ibn Abdul-Vehhaba i on je naredio da ga ubiju. Kada bi bili u prilici da sve spomenemo šta su ovi činili napunili bi puno deftera. Ali smatramo da je u navedenom dovoljno, a Allah subhanehu ve teala najbolje zna.

Bismillahi-rrahmani-rrahim

"ZAVJERA PROTIV ISLAMSKE DRZAVE"

Autor: Abdu-l-Kadim Zellumi
I pored neslaganja nevjernika oko međusobne podjele muslimanskih teritorija, ipak složili su se u jednom; uništiti Islam. Na tom planu osmislili su više puteva. U Evropskim zemljama posijali su klicu nacionalnih i nacionalističkih pokreta koji će težiti za suverenošću i samostalnošću. Klice takvih ideja su prenešene i na teritorije Islamske države. Svoje narode su huškali na Islamsku državu. Koji bi se hvatali za tu ideju, bili bi pomognuti oružjem i imetkom. Taj recept je prvo ispitan u Srbiji i Grčkoj. Tako su nastojali udariti Islamsku državu s leđa. Tako je mjesecu Julu 1797 g. Francuska izvršila invaziju na Egipat i osvojila ga. Glavni cilj ovog pohoda je bio uništenje hilafeta kao Islamskog oblika vladavine. Nakon zauzimanja Egipta svoje vojne aktivnosti je proširila na Palestinu. Nakon toga su udarili i na Siriju ali su tu poraženi. Pokušaj rušenja hilafeta je propao.

Međutim neprijatelji Islama nisu mirovali poslije toga. Smišljali su razne načine kako razbiti moćnu Islamsku državu koja već vjekovima u svojim rukama drži vlast nad najvećim djelom zemaljske kugle. Neprijatelji Islama će nastojati po svaku cijenu da preuzmu kontrolu u svoje ruke nad ogromnim prostorima koje su pokrivali muslimani i domoći se njihovih bogatstava. Institucija hilafeta, koja ima svoje utemeljenje iz Medine - od Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam- i trajala je do 1924 g. (Sultan Abdul-Hamid) je bila glavna prepreka na putu podjarmljivanja muslimana, okupacije njihove teritorije i pljačke njihovih imetaka. Uspješniji potez koji je Zapad povukao bio je osnivanje jednog vjerskog pokreta koji bi u svojoj vanjskoj formi izgledao Islamski , a u biti zadatak tog pokreta bi bio da se Zapadne sile, preko njega, domognu vlasti nad muslimanima i da poruše hilafet.

Engleska je posredstvom svoga čovjeka - muslimanskog izdajnika - Abdul-Aziza ibn Muhammeda ibn Sau'uda pokušala uzdrmati i oslabiti Islamsku državu iznutra. U unutrašnjosti prostora Arabije došlo je do formiranja vehabijskog pokreta. Englezi su ga pomogli oružjem i novcem, kako bi mogli dići glas i oružje protiv halife. To se je i desilo. Poveden je boj između vehabija i Islamske Osmanske vojske. Cilj je bio da vehabije preuzmu vlast nad većim dijelovima teritorije u Arabiji koju su držali Osmanlije, da na tim teritorijama zavedu svoj mezheb i da uklone tragove dotadašnjeg Hanefijskog mezheba, koji je bio zvanični priznati mezheb Islamske osmanske države. Sve to treba izvesti silom i mačem. Vehabije su 1788 g. napali Kuvajt i osvojili ga. Napredovali su sjeverno i stigli do Bagdada kojeg su opsjedali.

Cilj je bio da se stigne do Kerbele i kabura Husejna r.a., unuka Muhammeda 'alejhi-sselam, da bi ga porušili i proglasili zabranu zijareta (posjete) njegovom kaburu. 1803 g. su izvršili napad na Mekku i zauzeli je. Godinu dana kasnije, 1804, napali su Medinu i također je osvojili. Porušili su velika kubeta koja su natkrivala kabur Allahova Poslanika Muhameda 'alejhi-sselam Nakon što su potpuno zauzeli Hidžaz - uputili su se ka Šamu. Došli su u blizini Homsa. 1810 g. su napali Damask kao što su napali i Nedžef. Što se tiče Damaska branio se veoma uspješno. Istovremeno sa opsadom grada Damaska poslali su svoje pristalice i zauzeli sjeverne dijelove Sirije i izvršili proboj čak do Halepa.

Općepoznato je bilo da iza ovoga vehabijskog pokreta stoji Engleska jer su familije Saud bili njihove sluge - a iskoristili su vehabijski mezheb u političke svrhe da bi udarili iznutra na Islamsku državu. Počeli su sa izazivanjem raskola među mezhebima koji su veoma brzo prerasli u prave oružane sukobe unutar Osmanske Islamske države. Ali stalno se je vodilo računa da sljedbenici ovog vehabijskog mezheba ne spoznaju bit ovog pokreta a posebno njegovu vezu sa Englezima.

Muhammed ibn Abdul-Vehhab je bio u početku Hanbelijskog mezheba. Po nekim pitanjima je i sam donosio idžtihad. U mnogim pitanjima se razilazio od učenjaka drugih mezheba. Počeo je vatreno da se zalaže kod ljudi da slijede njegova mišljenja smatrajući ih najispravnijim. Takvim stavom i ponašanjem izazvao je gnjev, osudu i žestoke prosvijede Islamskih učenjaka, vladara i muslimanskih masa. Bilo je očigledno da izlijeće sa stavovima koji su suprotni onim što su učenjaci razumjeli iz Kur´ana i Sunneta.

Npr. on kaže: "Posjeta kaburu Allahova Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam, je haram, i ako to neko učini, onda je učinio prijestup (ma´sije). Čak onaj ko ide da posjeti Poslanikov kabur, nije mu dozvoljeno da skračuje namaz na tom putu, jer je to put u grijeh. Muhammed ibn Abdul-Vehhab taj svoj stav temelji na hadisi - šerifu: "Nije dozvoljeno da se neko posebno opterećuje teretom i troškom puta izuzev u tri džamije: ova moja džamija, Mesdžidul-haram (u Mekki ) i Mesdžidul-Aksa ( Palestina ).”

On je razumio iz ovoga hadisa da nije dozvoljeno nigdje putovati osim u spomenute tri džamije, pa između ostalog nije dozvoljeno putovati s ciljem posjete Resulullahovom kaburu! Niko prije njega iz plejade Islamskih učenjaka nije rekao sličnu stvar. U stvari poruka ovoga hadisa je: "Da nije dozvoljeno da se neko posebno izlaze trošku, trudu i naporu da bi išao daleko u neku džamiju isključivo radi ibadeta, vjerujući da je ibadet bolji ako se obavi u nekoj džamiji u odnosu na drugu džamiju. Sve džamije su iste, osim tri spomenute u gore citiranom hadisu.”

Allahov Poslanik Muhammed 'alejhi-sselam je u jednom hadisu rekao: "Bio sam vam zabranio posjećivati kabure, ali, od sada posjećujte ih, jer vas oni podsjećaju na smrt." (Hadis) Zbog navedenih i sličnih mišljenja u kojima se je Muhammed ibn Abdul-Vehhab suprostavljao većini učenjaka, biva odstranjen iz sredine, radi štete, fitne i raskola koji je nastajao među muslimanima.

Protjeran zbog smutnje koju je izazvao među muslimanima, premješta se u pleme Anza, čiji emir je bio Muhammed ibn Saud. Obzirom da je emir Anze bio u neprijateljstvu sa emirom Deri'jete, iz koje je Ibn Abdul-Vehhab protjeran, to je išlo na ruku da je dočekan lijepim dočekom i našao sigurno utočište. Ubrzo je našao pristalice i simpatizere svome novom učenju- mezhebu. 1747 g. emir Muhammed je javno obznanio da se stavlja svojim utjecajem i moći na stranu vehabijskog pokreta i proglašava mišljenja Abdul-Vehhaba najispravnijim.

Time je Vehabijski pokret postao zapaženiji jer je imao direktan utjecaj na vlast.
Ono što je ibn Abdul-Vehhab poučavao i propagirao, emir Muhammed ibn Saud je to vlašću primjenjivao.

Tako je u toku desetogodišnjeg rada uspostavljanja vehabijskog mezheba, koji se uspostavljao silom na tlu Arabije, uspjelo se uspostaviti ovaj mezheb na oko 30 milja kvadratne površine.

Nakon smrti emira Muhammeda ibn Sauda 1765 g. naslijedio ga je sin Abdul-Aziz. U njegovom periodu nije došlo ni do kakvih bitnijih promjena i može se reći da je vehabijski pokret imao jednu mirnu fazu bez ikakvih vidnijih pomaka. Izvan teritorija koje su bile pod vlašću Abdul-Aziza, niko nije obraćao pažnju na novi mezheb koji se javljao, niti je iko slutio opasnost koja vreba iza njega i zlo muslimanima koje im se spremalo.
Međutim, nakon 41-ve godine, od osnivanja vehabijskog pokreta (Od 1747- 1788 ) naglo se primjetilo ponovno njegovo aktiviranje. Ovaj puta njihov glas se čuo daleko van granica teritorija, kojima su gospodarili.

Za ovaj novi mezheb čulo se u svim krajevima tadašnje Islamske države. Sam halifa je osjetio nemir od ovih novih gibanja koja nisu slutila ničemu dobrom. 1787 g. emir Abdul-Aziz je proglasio samostalnu državnu upravu i zaveo nasljedni sistem vladavine (hukm virasi), osiguravši mjesto svome sinu Saudu da bude halifa poslije njega.

Okupila se je velika svjetina vehabija pod vođstvom šejh Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba, i pred tom svjetinom je Abdul-Aziz obejanio da pravo na vlast zadržava u okviru svoje porodice - njegova djeca isključivo su nasljednici vlasti poslije njegove smrti. Svjetina je poslušno podržala ovu odluku. To se sve dešavalo uz već postojeći Islamski oblik vladavine (hilafet ) - što je sa Islamske tačke gledišta neispravno - jer je Muhammed 'alejhi-sselam rekao: "Ako se da prisega (bej´at ) dvojici halifa, ubijte zadnjeg od njih dvojice." (Hadisi šerif )

Stvar je potpuno jasna.

Uveliko se odmotava klupko dugoročnog plana koji su Englezi postavili na putu rušenja hilafeta. Približilo se vrijeme nabacivanja kolonizatorskog jarma muslimanima za vrat. Englezi su vukli konce a vehabije su bili igrači. Uporedo sa proglašavanjem deklaracije o novom vladaru i uspostavljanju paralelnog vladajućeg sistema uz već postojeći hilafet (kojeg su nosioci bili Osmanlije) donosi se i druga deklaracija.

Po njoj vehabijski mezheb se proglašava zvaničnim mezhebom a potiskuje se dotadašnji Hanefijski mezheb, koji je bio službeni priznati mezheb u Emeviskom, Abbasijskom i Osmanskom periodu. Bio je ispravan i valjan za te mnoge generacije od trećeg stoljeća po hidžri, pa do dvanaestog , a eto dođoše vehabije i njima ne valja Hanefijski mezheb.
1788 g. Vehabije su pokrenuli veliku vojsku na Kuvajt. Napali su ga i osvojili. I prije toga Englezi su pokušavali da pokore Kuvajt ali im nije polazilo za rukom. A sada preko vehabija, koje su oni pomogli novcem i oružjem, uspješe.

1792 g. Muhammed ibn Abdul-Vehhab je umro. Po istom šablonu kao što je bilo i u svjetovnoj vlasti, naslijedio ga je njegov sin. Vlast se prenosi sa oca na sina. Saudijski emiri su iskoristili vehabijski mezheb, koji je imao obilježja vjerskog pokreta, u političke svrhe. Domogli su se preko njega vlasti i njime udarili na postojeću Islamsku vlast, raspirujući u početnoj fazi djelovanja među muslimanima mezhebsku netrpeljivost i kasnije mezhebske ratove...." ( Prijevod iz djela "Kejfe huddimet hilafe " - "Kako je srušen hilafet" od Prof. Abdul - Kadima Zelluma str. 13- 19 ) Preveo i izdao Fikret ef. Arnaut iz Minhena


Dr. Jusuf Karadavi je također pozitivno riješio neka tekuća pravna pitanja sa kojima se muslimani suočavaju u ovim modernim i komplikovanim vremenima. To je nešto što se treba pohvaliti i podržati za sveopće dobro Islamskog ummeta. Šta pak nije dobro je činjenica da odbijanje slijeđenja mezheba od strane učenjaka koji nisu dosegli stepen neovisnog idžtihada, kao što su napr. Ibn Tejmijja ili Jusuf Karadavi, uvijek rezultira određenim pogrešnim teološkim i pravnim stavovima. Naprimjer Ibn Tejmijja je, kako ćete vidjeti ispod, imao vrlo čudna i neprihvatljiva teološka ubjeđenja radi kojih se odvojio od koncenzusa Sunni učenjaka što se odrazilo njegovim zastranjivanjem kako u akidi tako i u fikhu.

Danas imamo mudžtehide kao što je dr. Jusuf Karadavi koji svojom stručnošću i obrazovanjem svakako može biti mudžtehid unutar jednog od četiri mezheba ali nipošto neovisan o bilo kom od njih. To je zato što danas niti ima institucija niti validnih neovisnih mudžtehida koji bi ga mogli načiniti neovisnim mudžtehidom (mudžtehid mutlak) te mu za takav idžtihad i idžazet darovati. Stoga je on naprimjer iznio neka vrlo pokudna mišljenja o taklidu onih koji slijede jedan od četiri Sunni mezheba i ta svoja mišljenja zasnovao na citiranim mišljenjima nemezheblija prijašnjih generacija kao što su Ibn Tejmijja i Ibn Hazm. Da je Jusuf Karadavi smjerno učio i slijedio put Sunni učenjaka on ne bi od bivših nemezheblija uzeo ono što su Sunni učenjaci saglasno osudili kao pogrešno. Time je on i uprkos visokom Islamskom obrazovanju, kao i Ibn Tejmijja prije njega, donio određene fetve koje se protive koncenzusu učenjaka četiri Sunni mezheba pa kaže u svojoj knjizi Halal vel Haram da svinjska koža štavljenjem postaje halal za upotrebu. On zasniva to svoje mišljenje na hadisu u kojem je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) rekao da se koža uginule halal životinje, kao što je napr. ovca ili koza, štavljenjem načini halal za upotrebu. Zna se da nije halal jesti meso uginule životinje koju je halal jesti ako se prikolje po šeriatskim pravnim odredbama. Ipak dozvoljeno je iskoristiti kožu te uginule životinje za obuču, odjeću i slično, nakon što se podvrgne procesu štavljenja.

Ako je odvajanje od mezheba tako opasno za učenjake kao što su Ibn Tejmijja i dr. Jusuf Karadavi, onda možete pretpostaviti kolikoj opasnosti se izlažu obični muslimani koji nemaju toliko vjerskog obrazovanja te koliko će oni izvući pogrešnih teoloških i pravnih zaključaka iz Kur`ana i Sunneta ako se budu poveli napr. za mišljenjem nemezheblije Šejh Nasrudina Albanija koji je tvrdio da se svaki vjernik po svom ličnom uvjerenju treba povoditi za onim što razumije iz Kur`ana i Sunne (vidi zadnje poglavlje).

Nama itekako trebaju učenjaci kalibra Jusufa Karadavija da riješavaju moderna pravna pitanja koja se nisu riješila u prijašnjim generacijama i da dograđuju ono što je lijepo i istinito, ali nam ne trebaju da nam ruše ono što je već lijepo izgrađeno na istini.

U ovom problemu današnjice Sunni učenjaci i imami džamija moraju džematlijama objašnjavati važnost i neophodnost mezheba kao i opasnost za one koji se od njih odvajaju. Ako oni to ne budu činili na Sudnjem Danu će biti odgovorni za svoje džematlije koji krenu krivim putem radi njihova neznanja i neobavještenosti. T

akođer je vrlo važno džematlijama objasniti svu pokuđenost i opasnost pobijanja svih naučavanja Selefija i nemezheblija jer oni naučavaju i ono što jeste od Islama pa ako se, iz netrpeljivosti prema njima kao skupini, porekne nešto što uistinu jeste od Islama time se lahko može i izletjeti iz Islama. Vrlo je ružno vidjeti a još ružnije čuti vrijeđanja neukih muslimana na račun Selefija i nemezheblija.

Mislim da se treba iskazati osobita zahvalnost našim suvremenicima i učenjacima kao što su Dr. Seid Ramadan el-Buti, Šejh Nuh Ha Mim Keller, Šejh Hišam Kabbani i dr. koji publiciraju svoje radove i zapažanja na Engleskom jeziku time pomažući da se autentično znanje širi po cijelom svijetu, jer Engleski je jezik koji se slobodno danas može nazvati oficijalnim jezikom svijeta usljed tehnološke revolucije 20tog vijeka. Naprimjer Šejh Hišam Kabbani je nedavno objavio prevode određenih dokumenata koji potvrđuju da ima mnogo neistinitih izjava koje današnje selefije i nemezheblije pripisuju Ibn Tejmijji i drugim kontroverznim učenjacima koje selefije prividno uzimaju kao svoje autoritete i reference.

Naime po izvorima Šejh Hišama, Ibn Tejmijja nije poricao tesavvuf tj. sufizam niti je poricao bilo koje osnovne postavke u znanosti tesavvufa za razliku od današnjih nemezheblija i neo-vehabija koji izdaju knjige i fetve tvrdeći kako je sufizam tj. tesavvuf novotarija u Islamu i oni koji isti naučavaju su ili mušrici ili zabludjeli inovatori. Šejh Hišam povrh toga tvrdi iz svojih izvora da je Ibn Tejmijja u kasnijem dobu slijedio tarikat Abdul-Kadir Džilanija -kuddise sirruh. Ja lično imam reference i knjige koje citiraju autentične izjave Ibn Tejmijje u potporu neophodnosti nauke tesavvufa i slijeđenja učenjaka tesavvufa pri duhovnoj i moralnoj reformi svakog vjernika. Imami četiri Sunni mezheba su također slijedili stručnjake tesavvufa radi ličnog duhovnog reformisanja i oplemenjivanja koje se izričito zahtijeva kako u Kur'anu tako i Sunnetu. Pa koga onda te današnje neo-vehabije i nemezheblije slijede ako im glavni autoritet Ibn Tejmijja tvrdi suprotno onome što oni tvrde. Očigledno je da oni slijede svoje strasti a čak se i dr. Jusuf Karadavi slaže da nije dozvoljeno nijednom vjerniku da slijedi svoje strasti a pogotovo da ih slijedi pri naučavanju vjere.

Daj da jednom shvatimo da je naš primarni cilj pri davetu, tj. pozivanju na put Istine, spašavanje i obrazovanje nemuslimana a ne pozivanje Muslimana (KGKG: tj to nije davet (da'wa) nego muzakkara "potsecanje" jedni druge na vjeru).

Da bi malo bolje razumjeli korijene današnjeg vehabizma ili selefizma navešću neke historijske fakte o fenomenu vjerskog buntovništva koje je otpočelo još u prvom stoljeću Islama. Klica od koje su nastale prve sekte i nastrani pokreti u Islamu se posijala od strane novopečenih i neukih Muslimana, koji su uzeli sebi za pravo i dužnost da podučavaju Ummet pravome Islamskom putu.

Časni Kur’an kaže:
‘’Ali ne, Mi Istinom suzbijamo laž, i Istina je uguši i laži nestane! A teško vama zbog onoga što o Njemu iznosite.’’ [El-Enbijja: 18]
Istina uvijek ima svoje pobornike kao što i neistina ima svoje. Svi oni se trude Allahovom dozvolom da sprovedu svoje naume i budu uspješni.

Časni ajet kaže da neistina nema šanse da pobjedi i opstane ma koliko se njeni pobornici trudili.

Pa i kako bi opstala, kada Allah Svemoćni predstavlja Istinu i podržava njene pobornike. Neisitna ima svoja periodična vremenska razdoblja procvata ali se vremenom uvijek porazi i skrha pod neodoljivim pritiskom Istine.

Poznato je da su oni koji su uveli ovu herezu (vehabije, selefije) imali rodbinske korijene od notornih buntovnika (Haridžija) u Islamu koji su se podigli protiv Hadreti `Alije i ostalih Ashaba, tvrdeći da oni (Haridžije) isključivo posjeduju razumjevanje Časnog Kur’ana.

Iako nisu nikada ništa naučili direktno od časnog Poslanika lično, oni su se busali da posjeduju superiornije poznavanje Objave od Ashaba koji su svjedočili objavljivanje Kur`ana i primali njegovo objašnjenje i naučavanja direktno od časnog Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem).

Biti iz Arabije, ili govoriti Arapski jezik, ne čini nekoga obavezno pravednim i pobožnim.

I nije ni čudo što su najveći i glavni pobornici ovih heretičkih doktrina upravo Kraljevska Familija Saudi Arabije, koja potiče iz Nedžda, i njeni misionari obrazovani na njihovim Islamskim univerzitetima (ispiranja mozga), kada znamo iz historijskih činjenica da su oni došli na vlast s pomoću Britanskog kolonijalnog ministarstva u saradnji s takozvanim teologom po imenu Muhammed ibn Abd el-Vehhab.

Taj Ibn Abd el-Vehhab je definirao i propagirao te heretičke doktrine s vojnom potporom Muhammed ibn Sa`uda koji je bio prvi vladar onoga što se kasnije nazvalo Saudi Arabija. Oni su opljačkali i pobili na hiljade nevinih Muslimana legalizujući tu monstruoznost svojom satanskom indoktrinacijom. Oni promjeniše čak i ime Arabije u Saudi Arabija kao da je to njihova privatna Saudi imovina.

Prva od velikih sekti koje su se pojavila u historiji Islama je bila ona od Havaridža ili Haridžija kako su nama poznati. Riječ uglavnom znači "oni koji su napustili ili izišli", tj., otpadnici. Oni su se pojavili kao odvojena grupa nakon bitke na Siffinu kada je hadreti Alija prepustio svoj konflikt s hadreti Mu'avijom arbitraciji. Iako su ga njegovi sljedbenici nagovarali na takvu odluku, dio njih se nakon toga odvojio od njega, tvrdeći da nijedan Allahov halifa ne smije prepustiti Allahovo pravo ljudskoj odluci. Ova grupa je postala jezgro Haridžijskog pokreta u Islamu, dogmatične i fanatičke sekte koja je harala Irakom tokom mnogih godina.
Upravo oni ljudi koji su prisiljavali Halifu na arbitraciju su nakon toga istu pobijali, i digli se u pobunu protiv njega zato što je na kraju pristao na pregovore koje su oni zahtijevali. Oni su bili prvi Havaridži (buntovnici), koji su kasnije postali ogromni izvor zla i štete po Islam. (Ali, The Spirit of Islam, str.298).

Oni su naučavali da je Kur’an jedini autoritet nad svakim Muslimanom i usljed toga vjerovali da se mogu pobuniti protiv bilo kakvog oblika sekularne Muslimanske vladavine i bez diksriminacije ubijati sve nevjernike – uključujući tu i Muslimane uopćeno koji se njima nisu pridružili – i prisvajati njihovu imovinu kao ratni plijen.
(KGKG: Kharidzije su se pozivali na Qur'an dok su ga "GAZILI" svojim postupcima. Od njih su nastale Vehabijske ideje sa razlikom da se vehabije pozivaju i na hadise koji "dozvoljevaju" ubijanje muslimana prozivajuci ih kjafirima. Samim tim rasparcavanjem oni "gaze" ajet o UJEDINJENJ VJERNIKA, kao imnoge druge).

Hadreti Alija je proveo mnogo vremena ratujući protiv Haridžija koji su otpočeli terorisanje nad većinom Muslimanskih teritorija tokom njegova halifata.

(KGKG: vehabije smatraju vecinu muslimana "kjafirima)

Oni su također tvrdili da svaki onaj ko počini smrtni grijeh postaje nevjernikom i da automatski biva isključen iz Dženneta (Raja) pa makar i svjedočio da je Musliman, osim ako se potpuno pokaje za svoj grijeh.
Osoba koja počini smrtni grijeh (kebira) se od njih tretira kao apostata (murtedd), i konsekventno kao nevjernik (kafir); njegov život i imovina više nisu zaštićeni, i on se isključuje iz džemata. (Gaudefroy-Demombynes, Muslim Institutions, str.37).

Ova grupa pak nije dugo opstala (Allahovom milošću za miroljubljive Muslimanske zajednice u Iraku), ali je ostavila primjer koji će se slijediti u kasnijim stoljećima od strane drugih sekti, osobito Vehbabija.

Vehhabije - Fanatični Reformisti Modernog Islama.

Tokom svoje vladavine Vehbabije su kopirale Haridžije proglašavajući krivovjerstvom sve ono što se nije slagalo s njihovim ultra-konzervativnim interpretiranjem Islama. Čak su i učenjaci Mekke bili prisiljeni da potpisuju fetve (vjerske odredbe) kojim bi potvrdili kako su bili nevjernici prije dolaska Vehhabiskih "reformi".

Pretjerani, fanatički odnos prema sunnetu, čak i u trivijalnim stvarima, je odgovarao podjednako fanatičnim odnosom prema novotarijama (bid'a). Moderni Vebhabizam slijedi šablon onog originalnog u borbi da se proglasi novotarijom ne samo ono što je protiv sunneta nego i sve ono što po njihovom mišljenju nije autentični sunnet. (Goldziber, Muslim Studies, tom.2, str.34).

Njihove glavne doktrine, oprečne tradicionalnom Islamu, su njihovo odbijanje idžme (koncenzusa), vjerujući da su Kur’an i Hadis isključivi izvori teologije i doktrine (Haridžije su imale slično vjerovanje o Kur’anu – pošto Hadis u njihovo vrijeme još nije bio formulisan kao Islamska znanost i šeriatski pravni izvor); da se ne smije moliti ili tražiti ni od jednog Poslanika ili evlije (tako je kabur poslanika Muhammeda u Medini i dana danas njihovom odlukom pokriven zavjesama da se spriječi Muslimane da se obraćaju Poslaniku pri posjeti - praksa koju bi Muhammed (sallallahu `alejhi ve sellem) bez sumnje odborio); da poslanik Muhammed će imati dozvolu zauzimanja (šef'ah) za Muslimane samo na Sudnjem Danu (Sunni Muslimani vjeruju da on ima tu dozvolu i moć od kako je postao Poslanik koja je pri njemu do Sudnjeg Dana); da su mevlud (rođendan) poslanika Muhammeda (sallallahu `alejhi ve sellem), obilježavanje rođenja i drugih značajnih događaja oko turbeta evlija sve krivovjerne novotarije (bid'ah); i da su tespihi na koje se spominju Allahova imena i pohvale također novotarija i da se ne smiju koristiti.

Vehhabije se teško mogu nazvati sektom u Islamu nego radije puritanskim reformističkim-pokretom, odlučnim da očisti vjeru od svih kvazi-Islamskih praksa i inovacija uvedenih tokom stoljeća razvoja Islamskog svijeta, a koje poslanik Muhammed (sallallahu `alejhi ve sellem) nije izričito odobrio.

Pretjeranost u pokretu, pak, i njegovo suprostavljanje glavnini Muslimana je učinilo da se njegova krila podkrate. Pa i pored toga njegov uticaj je vidan širom Muslimanskog svijeta i u današnje vrijeme.’’ (kraj izvoda)

‘’Kada je 'Alija bio u Jemenu, on je poslao nešto zlata u rudači Poslaniku. Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je to razdijelio između El-Akra'a bin Habis El-Hanzalije koji je pripadao plemenu Beni Mudžaši, 'Ujeina bin Bedr El-Fezarije, 'Alkama bin 'Ulasa El-'Amirije, koji su pripadali plemenu Beni Kilab i Zejd El-Hail Et-Ta'ije koji je pripadao plemenu Beni Nabhan. Radi toga su Kurješije i Ansarije postali ljuti i rekli, "On daje poglavarima Nedžda a nas zaboravlja!" Poslanik im je na to rekao, "Ja samo hoću da ih privučem i ujedinim njihova srca (da ih prikloni Islamu)." Onda je došao neki čovjek ispijenih očiju, izbačena čela, debele brade, debelih i nadignutih obraza, i obrijane glave, te rekao, "O Muhammede! Boj se Allaha! " Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) mu reče, "Pa ko će slušati Allaha ako Ga ja ne budem slušao? On mi je povjerio sve ljude na zemlji, a ti mi ne vjeruješ?" Čovjek od prisutnih, koji je, ja mislim, bio Halid bin El-Velid, zatraži dozvolu od Poslanika da ga ubije, ali ga Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) spriječi. Kada je taj čovjek otišao, Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je rekao, "Od potomstva ovog čovjeka, pojavit će se ljudi koji će učiti Kur’an ali im on neće silaziti niže od grla (tj. neće im ostavljati pozitivnog efekta na srca), i oni će izlijetati iz Islama kao što izlijeće strijelica, i oni će ubijati Muslimane a ostavljati u životu mnogobosce. Ako bi ja bio tada živ, ja bi ih ubijao kao što je ubijen narod 'Ada (tj. sve bi ih poubijao).’’ [Sahih El-Buhari Hadis 9.527 Prenio Ebu Said El-Hudri]

‘’Upitao sam Enes bin Malika o Kunut (dovi). Enes je odgovorio, "Definitivno to je učeno". Ja sam upitao, "Prije rukua ili nakon njega?" Enes odgovori, "Prije rukua." Ja rekoh, "Taj i taj mi je rekao da si ga ti obavjestio da se to učilo nakon rukua." Enes reče, "On ti nije ispravno prenio (tj. "pogriješio je," po dijalektu Hidžaza). Allahov Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je učio Kunut (dovu) nakon rukua samo tokom jednog mjeseca." Enes obrazloži, "Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je poslao oko 70 hafiza (onih koji su znali napamet cijeli Kur'an) prema paganima (Nedžda) koji ih je bilo manje od njih a imali su i mirovni sporazum između njih i Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem) ali pagani su prekršili primirje i izmasakrirali tih sedamdeset ljudi (hafiza). Radi toga je Allahov Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) učio Kunut dovu tokom cijelog mjeseca (nakon rukua) moleći Allaha da ih kazni.’’ [Sahih El-Buhari Hadis 2.116 Prenio Asim]

Prema tome ne smijete prihvatati te napuhane ignoramuse niti ih na bilo koji način podržavati, nego radije trebate pokušati suzbiti njihovu smutnju i propagandu svim raspoloživim zakonskim mjerama.

Postoji trend infiltriranja hodža, koji su studirali ili radije bili indoktrinirani na univerzitetima u Saudi Arabiji, unutar Islamskih ustanova i zajednica kako u Bosni tako i u dijaspori.

Njihovo nastupanje se može primjetiti odvajanjem od pravnih stajališta Sunni mezheba i širenjem ideja i doktrina neo-vehabija iz Saudije. Kroz njihove jezike će te osjetiti potcjenjivanje Imama mezheba i veličanje anti-sunnah heretika. Oni će vam reći da su školovani predstavnici otpadnika od mezheba, a time i od Sunni Islama, najveći učenjaci ili svjetski autoriteti.

NAPOMENA
KGKG: tekst je skracen na nerelevantnim dijelovima. Sva podebljanja teksta su moja. Moji komentari su naznaceni kao moji.

Definitivno mrzim ovakve teme, malo zbog toga što se ovdje piše, malo zbog toga što ljudi ovakvim tekstovima šire jaz među muslimanima koji imaju različit pogled na interpretaciju vjere i pored toga što imaju mnogo toga zajedničkog od vjerovanja, prakse, do bogobojaznosti. Kao prvo, malo je na ovome forumu onih koji su pročitali ijedno dijelo od Muhammeda ibn Abd Vehaba, pa i ona najprostije tematike, a koje možete naći na internetu, kao ni one koji imaju opsežne komentare, niti je malo ko bio savremenik toga čovjeka da dovede u pitanje autentičnost ovih riječi koje ovaj autor navodi. Treba spomenuti da su muslimani arabijskog poluostrva, kao i muslimani u ostatku islamskog carstva bili dosta razjedinjeni, time sto im je carstvo raskomadano, a anarhija uzela prevlast nad tadasnjom vlascu, te su borbe za sopstvene interese nadjacale cak i ummet i ulemu koja ga je nastojala odrzati. Ubrzo je i ulema prsla na one koji su stajali na stranu jedinstvenog islamskog carstva i na one koji su bili oponenti njemu u mnogim zemljama koje su stvarale raspadom hilafeta.

Problem nastaje onda kada svako pokušava da istinu opiše na način na koji njemu odgovara, tako da i ovaj tekst ima tendenciju da podijeli, a neujedini muslimane oko onoga oko čega bi trebali biti jedinstveni, a to su Kur`an i Sunnet. Slijediti neki od mezheba, ne znaći da ste time dobili sve odgovore o vašoj vjeri, ali svakako znaći da ste musliman. Isto tako i oni koji svoju vjeru provode tako sto neslijede nijedan mesheb kategoricno, ali slijede najbolja misljenja unutar njih neotpadaju od Islama jer nastoje da slijede najcvrsce dokaze iz Kur`ana i Sunneta i oni se smatraju muslimanima. Mesheba ima mnogo. 4 najpoznatija medju muslimanima sunitima su:
-hanefijski,
-safijski,
-hanbelijski,
-malikijski.
3 najpoznatija mesheba medju muslimanima siitima su:
- dzaferijski,
- zeidijski,
- ismailiti.
Medjutim pored ova dva pravca muslimana, postoji jos mnogo sekti koji variraju unutar ove dvije interpretacije Islama, neke imaju ucenja u okvirima Islama kao vjere, neki ne. Međutim šta se dešava najčešče, da ulema ova dva pravca Islama ne može da približi svoje stavove, pa su muslimani time podijeljeni. Još gori su oni koji koji po svome nahođenju mjenjaju vjeru i prave neke nove pravce bez ikakvog islamskog znanja mjenjajući postulate same vjere, njeno vjerovanje, praksu, te interpretaciju kur`anskih propisa i propisa proisteklih iz sunneta poslanika s.a.v.s. koji su nasli uporiste medju ulemom i iza kojih je ulema nasla koncenzus te ih odobrila i ustalila u svome ucenju tj. njihova misljenja su suprotna misljenjima koja su bazirana na Kur`anu i Sunnetu.

Na muslimanu nije da se bavi tuđim stanjem, već da radi na svome, tako da mu je zabranjeno da istražuje tuđe mane i preispituje tuđu vjeru.Zabranjeno mu je da tekviri ljude,time sto ce muslimane proglašavati nevjernicima radi toga što ne slijede ista mišljenja u vjeri kao on ili mesheb ili su zapali u veliki grijeh (kaznjivi grijesi po islamu) ili ucinili mali sirk (sirk - djelo nevjerovanja) koje ne izvodi iz vjere (mada je bilo i onih koji su takvo sto u proslosti islama radili, a rade i danas). Tekvirom se treba baviti ulema, a ne pojedinci i tekvir treba doci kao koncenzus zajednice, a ne kao licni stav pojedinca. Ako vec i dodje kao licni stav pojedinca onda to treba doci od onoga koje ucenjak na glasu. Muslimani ma kojem pravcu i ucenju pripadali moraju da se cuvaju tekvira tj. proglasavanja muslimana otpadnicima od vjere jer onaj koji tekviri ako protekviri pogresno biva sam nevjernikom.

[oridjidji]

Vehabizam - Šta je to
Bismillahir-Rahmanir-Rahim
"VEHABIJSKA FITNA"

Autor: Sejjid Ahmed ibn Zejni Dehlan - muftija Mekkanski
Autorova biografija:

Ahmed ibn Zejn ibn Ahmed Dehlan el-Mekki je učenjak šafijskog mezheba. Bio je šerijatski pravnik - fakih i historičar koji se pokazao kao učenjak u raznovrsnim naučnim granama. Obnašao je funkciju mekkanskog muftije za sljedbenike šafijskog mezheba u Mekki Veličanstvenoj. Nosio je i počasnu titulu Šejhul-Islam.

Rođen je u Mekki 1231 hidžretske godine a umro u Medini u mjesecu Muharremu 1304 h. godine.
Iza sebe je ostavio štampana djela koja su u opticaju, među kojima izdvajamo:
- El-ezharu zzineti fi šerhi metni elfijjeti.
- Tarihu duveli islamijjeti bil-džedavili meredijjeti.
- Fethul-dževadil-mennani alel-akidetil-musemmati bifejdi rrahman.
- Derru sunijjeti fi reddi alel-vehabijjeti
- Nehlul-atšani ala fethi rrahmani.
- Fi tedžvidil-Kur'ani.
- Hulasatul-kelami fi umerai-beledil-harami.
- El-Futuhatul-islamijjetu i dr.

Od njegovih djela je i ova knjižica o vehabijskoj fitni za koju se nadamo da će se cijenjeni čitaoci okoristiti a Allah zna svačije namjere.

Ovo djelo je štampano 1978 g. u Istambolu pod nadzorom Husejna Hilmija ibn Seida Istambulija.

"VEHABIJSKA FITNA"

Znaj da se u doba vladavine sultana Selima Trećeg (1204-1222 h. g.) pojavile mnoge fitne (kušnje) o kojima smo opširno govorili u našim djelima. Od spomenutih fitni je "Vehabijska fitna" koja se pojavila u Hidžazu kada su zauzeli Dva Časna Harema i zabranili dolazak na hadž hadžijama iz Šama (Sirije) i Egipta. Od fitni kojima je bio iskušan sultan Selim treći je također i najezda Francuza kada su osvojili Egipat 1213-1216 hidžretske godine. Ukratko ćemo spomenuti o ovim dvjema fitnama a o njima ima više riječi u historijskim djelima. Postoje pisane opširne disertacije o ovim dvjema fitnama.

Što se tiče vehabijske fitne, početak sukoba i borbi između njih i emira Mekke Mevlane Šerifa Galiba ibn Musaida koji je bio ovlašten od strane sultana da vlada Hidžazom, bio je 1205g. po hidžri a to je bilo u vrijeme vladavine sultana Selima III koji je sin sultana Mustafe III sina Ahmedovog.

A što se tiče samog početka pojave vehabija to je bilo puno godina prije toga. Oni su se prvo oformili i ojačali u svojoj pokrajini a onda se njihov šerr (zlo) proširio i šteta narasla i njihova se vlast rastegla na veća područja. Pobili su ljudi da im se ni broj ne zna. Učinili su dozvoljenim njihovu imovinu i porobili su njihove žene.

Osnivač ovog nečasnog pokreta bio je Muhammed ibn abdul-Vehhab čije je porijeklo sa Istoka iz plemena Benu Temim. Rođen je 1111g. po hidžri a propao 1200 h. g. Neki historičari su ovako opisali njegovu propast: "Pojavila se propast - habisa - nečasnika 1206 h.g."

U početku bio je učenik među učenicima u Medini Munevveri neka je na Poslanika Muhammeda a.s. salavat i selam. Otac mu je bio dobar čovjek. Slovio je kao učenjak. Također i njegov brat Šejh Sulejman.

Njegov otac, brat kao i ostali učenjaci, su prognozirali u njemu nastranost i sklonost ka zabludi i zastranjenost srca, jer su bili svjedoci njegovih riječi i postupaka i njegovog zastranjivanja u mnogim pitanjima.

Kritikovali su ga zbog toga i upozoravali druge ljude od njega. I tačno se i obistinilo njihovo strahovanje i nagađanje kada se javno pojavio sa novotarijama, zabludama i nastranjenostima s kojima je zaveo džahile i suprostavio se učenjacima i imamima vjere, te došao do stupnja da tekfiri (proglašava kjafirima) skupine vjernika.

Smatrao je da je posjeta Poslanikovom kaburu a.s. i činjenje tevessula s njim i ostalim Poslanicima i Allahovim dobrim robovima i posjeta njihovim kaburima širk. Smatrao je da je pozivanje Poslanika kod tevessula širk, također dozivanje drugih Allahovih robova, kada se čini tevessul, da je širk. Također je smatrao da ako neko pripiše neki čin nekome mimo Allaha pa makar riječima simbolike kao npr. "ovaj lijek mi je koristio"- da taj postaje mušrik.

Prihvatio se bio nekakvih dokaza koji ne daju nikakve plodove. Došao je sa nekim potvorenim i izmišljenim izrazima koje je uljepšao i zbunjivao obični svijet dok ga nisu počeli slijediti. Napisao je za njih i posebne brošure. Čak su vjerovali da je većina sljedbenika tevhida postala kjafirima.

Ibn Abdul-Vehhab se spojio sa vladarima Istočnih pokrajina u Der'ijjeti i ostao kod njih dok ga nisu podržali i prihvatili njegovu da'vu . Vladari Der'ijjete su u tome vidjeli priliku za jačanje, učvršćivanje i proširenje svoje vlasti. Ovladali su beduinima koji su postali njihova jaka vojska kojoj se teško bilo oduprijeti. Vjerovali su da svaki koji ne povjeruje u ono što kaže ibn Abdul-Vehhab postaje kjafir i mušrik čija krv i imetak su dozvoljeni. Pojava njegove misije u ovakvom svjetlu je bila 1243 h. g., a osvajanja i širenje bilo je poslije 1250.

Učenjaci su napisali mnoge odgovore i disertacije u kojima je odgovor na ovu pojavu. Čak je i njegov brat Šejh Sulejman napisao djelo u kome je odgovorio na zablude i opasnosti koje se kriju iza riječi i učenja koje je propagirao njegov brat.

Njegovu misiju i učenje podržao je emir Der'ijjete Muhammed ibn Saud koji je porijeklom iz plemena Beni Hanife, naroda iz kojeg je potekao Musejleme Kezzab.

Kada je umro Muhammed ibn Saud podršku Ibn Abdul-Vehhabu dao je njegov sin Abdul-Aziz ibn Muhammed ibn Saud.

Mnogi Medinski šejhovi i učenjaci su govorili za njega:"Ovaj će zalutati." ili "Allah će njime u zabludu odvesti neke ljude, neka je daleko od nas!" I tako je i bilo. Muhammed ibn Abdul-Vehhab je smatrao da je njegov cilj i želja sa ovim mezhebom kojeg je izumio da želi iskrenost u tevhidu - Jedinstvu i oslobađanje od širka. Smatrao je da su ljudi bili u širku već 600 godina i da je on došao da im obnovi vjeru.

Kur'anske ajete u kojima se opisuju mušrici protumačio je da se to odnosi na tadašnje sljedbenike tevhida. Kao npr. ajet: "Ko je u većoj zabludi od onoga koji doziva nekog mimo Allaha koji mu se neće odazvati do Sudnjeg dana a oni su prema njihovim dovama nemarni." ili ajet:" Ne dozivaj pored Allaha ko ti neće koristiti niti štetu nanijeti." ili ajet" Oni koji dozivaju one kojima se neće odazvati do Sudnjega dana " i slicno.

Muhammed ibn Abdul-Vehhab je rekao: "Ko traži pomoć sa imenom Poslanika Muhammeda a.s. ili drugog od Allahovih Poslanika ili evlija ili ga pozove ili traži šefa'at, on je kao ovi mušrici koji su opisani u gornjim ajetima." Na istu razinu stavio je zijaret Poslanikovom kaburu a.s. i kaburima drugih Poslanika i evlija.

Rekao je o Kur'anskom ajetu u kome se govori o mušricima: "Mi ih obožavamo samo da bi se približili u Allahovu blizinu.":"Oni koji čine tevessul slicni su mušricima koji kažu :"Mi ih obožavamo samo da se Allahu približimo..". Ibn Vehhab kaže:"Mušrici nisu vjerovali da njihova božanstva mogu nešto stvoriti, vjerovali su da je Stvoritelj Allah, jer o tome ima dokaz u Kur'anu:"A ako ih pitaš ko ih je stvorio. Reći će:"Allah." i u drugom ajetu:"Ako ih pitaš ko je stvorio nebesa i Zemlju, reći će: "Allah." Pa je Allah o njima presudio sa kufrom i širkom zbog njihova govora "da bi se približili Allahu" tako da su ovi slični njima."

Islamski učenjaci su odgovorili na ovaj pogrešni način zaključivanja i izvođenja stavova ovako: "Vjernici nisu prihvatili niti ikada smatrali Poslanike niti Božije evlije božanstvima, niti rivalima - suparnicima Božijim! Vjernici vjeruju i drže da su oni Allahovi robovi koji su stvoreni i oni ne zaslužuju da budu predmet obožavanja. A što se tiče mušrika o kojima su objavljeni mnogobrojni ajeti oni su vjerovali da njihova božanstva zaslužuju da im se čini ibadet i oni su ih veličali veličanjem božanstava iako su vjerovali da oni ne stvaraju ništa. A vjernici ne vjeruju da Poslanici i evlije zaslužuju da se njima ibadet čini i ne zagovaraju da su božanstva obožavajući ih kako se Bog obožava. Naprotiv, vjernici vjeruju da su oni Allahovi odabrani robovi i miljenici koje je Allah odabrao i njihovim bereketom iskazuje milost svojim robovima. Oni sa njihovim bereketom smjeraju Allahovu milost. Ovome što smo rekli postoje mnogi dokazi iz Kur'ana i Sunneta.

I'tikad (ubjeđenje) muslimana je da je Stvoritelj, Koji korist i štetu daje i Koji jedino zaslužuje obožavanje, Allah Jedini. Muslimani ne vjeruju da iko osim Njega ima moć utjecaja na bilo što. I vjeruju da Poslanici i evlije ne stvaraju ništa niti imaju moć da nanesu štetu i priskrbe korist. Stvar je u tome da se Allah smiluje svojim robovima njihovim bereketom (blagoslovom).

Ono što je mušrike odvelo u širk je i'tikad (ubjeđenje) da njihova božanstva zaslužuju da im se ibadet čini a ne samo njihov govor "Mi ih obožavamo samo da nas približe Allahu" Jer oni su, kada im je donesen dokaz da njihova božanstva ne zaslužuju da budu predmet obožavanja, rekli opravdavajući svoje ponašanje: "Mi ih obožavamo samo da nas približe Allahu". Pa kako može biti dozvoljeno Ibn Abdul-Vehhabu i onima koji ga slijede da poistovjete vjernike - mu'mine - monoteiste sa onima koji su mušrici i koji vjeruju u božanstvenost svojih idola? Svi prethodni ajeti a i ostali ove vrste se specijalno odnose na kjafire i mušrike a ni po kakvom smislu ne odnose se na vjernike muslimane.

A da se bilo šta od onoga što rade vjernici, po pitanju tevessula, smatra širkom, ne bi se desilo da je to Poslanik Muhammed a.s. radio kao i njegovi ashabi i ogromna većina njegovih sljedbenika. U sahih predajama se navodi da je Poslanik Muhammed a.s. učio u dovama: "Allahumme inni es'eluke bihakki ssailine alejke." Moj Gospodaru od Tebe tražim hakkom (pravom) onih koji Ti se obraćaju."

Ovakav Poslanikov izraz se smatra tevessulom bez imalo sumnje. Muhammed a.s. poučavao je ashabe da čine ovu dovu i naređivao im da tako uče dove. To je sve opširno opisano u knjigama i disertacijama koje su napisane kao odgovori na Ibn Abdul-Vehhabovo učenje.

Postoji sahih predaja da je Muhammed a.s. kada je umrla Fatima bint Esed , majka Alije ibn Ebi Taliba, da je on svojom časnom rukom spuštao u kabur i proučio dovu: "Allahumme gfirli ummi Fatima bint Esed ve vessi'i alejha medhaleha bihakki nebijjike vel-enbijai ellezine min kabli inneke erhamur-rahimin." Moj Gospodaru, oprosti mojoj majci Fatimi bint Esed i ucini joj kabur postranim s pravom (hakkom) Tvoga Poslanika i poslanika prije mene. Ti si od milostivih najmilostiviji."

Omer ibn Hattab je činio tevessul sa Abbasom r.a. kada je bila velika suša. Postoje i mnogi drugi slučajevi što je poznato i mi nismo u potrebi da dalje spominjemo.

Način tevessula koji je objašnjen od strane Poslanika a.s. u slučaju slijepca kome je vraćen vid, korišten je i kasnije od strane ashaba i nakon Poslanikovog preseljenja na Ahiret. Ko bude istraživao ovo pitanje naći će mnogo slučajeva iz perioda ashaba i tabiina. Npr. govor ashaba Bilala ibn Harisa kod Poslanikovog kabura: "Ja Resulallah isteski li ummetik" "O Allahov Poslaniče, traži kišu svome ummetu." Naći će, također, pozive koje je Poslanik upućivao kada je posjećivao kabure.

Od najpoznatijih šejhova koji su pisali odgovor ibn Abdul-Vehhabu je učenjak šejh Muhammed ibn Sulejman el-Kurdi, pisac djela Havaši komentar ibn Hadžera.

Rekao je između ostalog: "O Ibn Abdul-Vehhabe, savjetujem te u Ime Allaha Uzvišenog da tvoj jezik uvućeš i poštediš muslimane tvog vrijeđanja. Ako čuješ osobu da vjeruje da postoji utjecaj od nekoga osim Allaha i da se tome obraća mimo Allaha, nastoj da ga poučiš ispravnom vjerovanju i ponudi mu dokaze da nejma utjecaja bez Allaha pa ako takva osoba odbije onda ga proglasi kjafirom.

Ti nejmaš pravo tekfiriti (KGKG:nazivati kjafirom) ogromnu većinu Islamskog ummeta od koje si se ti odvojio. Bliskost kufra onome koji se je odvojio od ogromne većine Islamskog ummeta je bliža od onih koji su u ogromnoj Islamskoj većini, jer on slijedi put koji nije put zajednice vejrnika. Allah Uzvišeni kaže: "Ko se suprostavi Poslaniku nakon što mu je objašnjen pravi put i slijedi put koji nije put zajednice pustit ćemo da čini što hoće a onda ćemo ga baciti u Džehennem a ružno li je on boravište." (Nisa 115) A ne zaboravi da vuk jede ovcu koja odluta od stada."

" Kada bi posjećivao kabure Muhammed a.s. bi govorio: "Esselamu alejkum ja ehlel-kuburi. tj. Neka je na vas mir o stanovnici kabura."

Iz navedenog se da zaključiti da dozivanje ili tevessul nejma štete ako osoba koja doziva ili čini dovu tevessula ne vjeruje u moć utjecaja (te'sira) od strane osobe koju doziva ili s kojom tevessul čini. Sve dok vjeruje da jedini utjecaj dolazi od Allaha dž.š. i da drugi nejmaju te moći onda nejma štete.

Također je stvar sa prislonjanjem nekog čina ili djela nekome drugom mimo Allaha. To ne šteti sve dok vjeruje da je utjecaj i dejstvo jedino od Allaha dž.š. A rečenica se uzima u prenesenom smislu kao što se kaže: "Koristio mi je taj i taj lijek." ili "Izliječio me je taj i taj lijek" ili što se kaže: "Pomogao mi je taj i taj." A svi vjerujemo da stvarna pomoć i korist jedino od Allaha dolazi. Nejma pravo niko onima koji ovako govore pripisati kufr zbog toga. Taj govor se uzima u prenesenom značenju. Smatram da je o ovome je, za sada, dovoljno. Ko želi da se više zadrži na ovoj temi neka se vrati na moju poslanicu koju sam posvetio ovoj temi.

Kada su Ibn Abdu-l-Vehhab i oni koji su ga pomogli krenuli sa ovom nečasnom misijom, zbog koje su proglasili kjafirima većinu muslimana zauzeli su dosta plemena. Njihova vlast se širila. Zauzeli su Jemen i dva časna Harema (Mekku i Medinu). Njihova vlast je brzo stigla do granica Šama.

Oni su u početku svoga djelovanja bili poslali grupu svojih učenjaka sa zadatkom da nastoje pokvariti akidu (učenje o vjerovanju) kod uleme i stanovništva dvaju Harema (Mekke i Medine). Kada su došli kod učenjaka dvaju Harema i spomenuli šta imaju od učenja o akidi, učenjaci dvaju Harema su im odgovorili i ustanovili da je u stvari njihova (vehabijska) akida skup propisa o izvođenju iz Islama (tekfir).

Onda su im podastrijeli sve dokaze o pogrešnosti njihovih stavova na što se ovi nisu mogli odbraniti. Učenjacima dvaju Harema je bilo jasno da se radi o skupini zabludjelih džahila koji su izgledali smiješno i zbunjeno. Učenjaci dvaju Harema su napisali ferman kod šerijatskog suca u Mekki sa objašnjenjem da ovo na što ta skupina poziva je čisti kufr i razaslali su da se to zna među ljudima. To je bilo u vrijeme vladavine Šerifa Mesuda ibn Seida ibn Sa'da ibn Zejda koji je umro 1265 h.g. On je naredio da se ova skupina odmetnika uhapsi. Međutim neki su uspjeli pobjeći iz zatvora i otišli su u pleme Deri'jjete i izvjestili svoje zemljake vehabije o tome šta se zbilo. To im je samo povećalo inat i oholost.

Onda su emiri Mekke zabranili da njihovi sljedbenici ulaze u Harem na Hadždž. Tada su vehabije počeli napadati neka plemena koja su bila u pokornosti i dobrim odnosima sa emirima Mekke i otpočeli su prvi sukobi. Početak oružanih sukoba između vehabija i emira Mekke Šerifa Galiba ibn Musaida ibn Seida ibn Sada ibn Zejda, je bio 1205 h.g.. Između tih zaraćenih strana bilo je više okršaja u kojima je stradao veliki broj ljudi. Vehabije su iz dana u dan jačali i stalno su nova plemena njima pristupala. A sve je manji broj plemena ostajao pod upravom emira Mekke.

Godine 1217 po hidžri, vehabije su okupili veliku vojsku i napali su Taif. Osvojili su ga i većinu stanovništva pobili, a žene i imetke porobili. Veoma mali broj se uspio spasiti. Najavili su poslije ovoga pohod na Mekku ali su znali da se u Mekki toga mjeseca nalaze mnoge hadžije iz Šama i Egipta, pa su iz tog razloga odlučili sačekati dok se završe obredi Hadždža i da se povrate hadžije iz Sirije i Egipta. I zaista, nakon završetka obreda Hadždža spremili su pohod na Mekku. Emir Mekke Šerif Galib nije bio dovoljno spreman da se odupre vehabijskoj vojsci te se zbog toga izmjestio u Džiddu.

Stanovnici Mekke su se bojali za svoje živote pa su poslali izvidnicu pred vehabijsku vojsku da traže od njih sigurnost ako se predaju pod njihovu upravu. Dali su im sigurnost i ušli su u Mekku 8 Muharrema 1218 h.g.. Zadržali su se u Mekki 14 dana tražeći od ljudi da se pokaju obnavljajući im Islam i zabranjujući im da čine djela za koja su vehabije smatrali da su širk, kao tevesul ili posjetu kaburima. Zatim su nastavili sa vojskom prema Džiddi kako bi se borili protiv Šerifa Galiba. Kada su okružili Džiddu stanovništvo Džidde ih je gađalo iz topova i katapulta tako da je ubijen veliki broj vehabija. Nisu mogli zauzeti Džiddu pa su nakon 8 dana opsjedanja Džidde odlučili prekinuti opsadu. Vehabije su se vratili u svoja mjesta a u Mekki su ostavili emira Šerifa Abdul-Muina koji je bio brat Galibov. Ostavili su i nešto vojske koja bi čuvala Mekku. Galibov brat je to prihvatio da bi sačuvao živote stanovništvu Mekke i otklonio od njih zlo koje ih je moglo zadesiti od vehabija. U mjesecu Rebiul-evvelu iste godine Šerif Galib je krenuo iz Džidde sa valijom iz Džide a po naredbi sultana sa vojskom u pravcu Mekke. Kada su stigli tamo istjerali su vehabije iz Mekke i njemu se ponovo vratila uprava nad Mekkom.

Međutim, vehabije nisu mirovali. Oni su se uputili da oslobađaju druga mjesta i uspjeli su povratiti Taif i imenovali su emira Osmana El-Mudajfija. Oni su nastavili svoje aktivnosti u ratovanju protiv obližnjih plemena. Za kraće vrijeme ponovo su se okupili i zauzeli Taif i spremali se na ponovno zauzimanje Mekke. Sa ogromnom vojskom opkolili su Mekku i zatvorili sve puteve koji vode do Mekke. Mekkelije su se veoma teško osjećali. Tog vremena je vladala nestašica i glad Mekkom. Stanovništvo je čak jelo i pse kako bi preživjeli. Šerif Galib je bio primoran na mirovni proces i pregovore. Napravljen je sporazum a od uvjeta tog sporazuma je bio da će se vehabije prema Mekkelijama ophoditi solidno i bez divljanja i da se njima prepusti uprava nad Mekkom.

U Mekku su ušli krajem mjeseca Zu-l-Ka'deta 1220 h.g. Zatim su zauzeli i Medinu neka je na Poslanika Muhammed a.s. salavat i selam. Opljačkali su hudžru u kojoj se nalazi Poslanik i pokupili sve vrijednosti. Porušili su kubbe iznad Poslanikovog kabura a.s. i po Medini su počinili nezapamćene zločine. Porušili su sva obilježja na kaburima ashaba. Imenovali su namjesnikom nad Medinom Mubareka ibn Mudijana. Njihova vlast nad Medinom i Mekkom trajala je sedam godina. Za to sedam godina zabranili su dolazak na Hadždž Sirijcima i Egipćanima. Počeli su ogrtati Kjabu crnim ogrtačem. Prisiljavali su ljude da ulaze u njihovu vjeru.
Osmanska država toga doba je bila veoma slaba i zauzeta vođenjem ratova protiv kršćana kao i unutarnjim previranjima oko vlasti za sultanovu stolicu.

Onda je izdata zapovijed od strane sultana Mahmuda Hana drugog ibn Abdil-Hamid Han prvog sultan Ahmeda, koji je na funkciji halife Allahovoga Poslanika Muhammed a.s., egipatskom namjesniku Muhammed Ali Paši da spremi vojsku za boj protiv vehabija. To je bilo 1226 h. g. Valija Muhammed Ali Paša je spremio vojsku koju je stavio pod komandu svoga sina Tusun Paše. Krenuli su iz Egipta u mjesecu ramazanu te godine. Danju i noću su putovali da što prije dođu do odredišta. Kada su stigli do Jenbua odmah su ga preuzeli od vehabija. Kada je ta vojska stigla do Safre i Hadideta tu ih je spremno dočekala vehabijska vojska koju su pomogla sva okolna plemena i tu su do nogu potukli egipatsku vojsku. Niko se od te vojske nije vratio u Egipat. To je bilo u mjesecu Zul-hidžetu 1226 h.g. Egipatski valija je odmah slijedeće godine spremio novu vojsku. Lično se stavio na čelo te vojske i zaputili su se ka Hidžazu. Imali su sa sobom 18 topova više bombi i velike količine naoružanja. Stigli su do Safre i Hadidete i zauzeli je veoma lahko od vehabija. Što se tiče lahkoće uzimanja ovih mjesta zasluge se vračaju na dovitljivost i snalažljivost Šerifa Galiba Paše koji je prividno bio stao sa vehabijama ali je održavao kontakt sa Muhammed Ali Pašom i predložio mu da novcem potplati šejhove poznatih plemena i da im obeća redovna mjesecana primanja. Oni se u tom slučaju neće boriti protiv njih. I tako je i urađeno. Mnogo rijala je podijeljeno plemenskim poglavarima. Jednom šejhu su dali 100 hiljada rijala. Manje utjecajnim dali su po 18 hiljada rijala. Kada je vojska Muhammed Ali Paše ušla u Medinu poslali su vijesti u Egipat o tome i tamo je priredeno opće slavlje i veselje. Ubrzo su nakon toga zauzeli i Mekku kada im je došlo pojačanje iz Egipta. Vehabijska vojska se razbježala. Emir vehabija Saud je godine 1227 obavio Hadždž i zaputio se poslije toga u Taif i zatim u Derijjete i nije znao za nove promjene na terenu i vraćanje Medine ispod kontrole vehabija. Tek kada je stigao u Deri'jjete čuo je o vijestima ponovnog zauzimanja i Mekke i Taifa od strane sultanove vojske.

U mjesecu Rebiul-evvelu 1228 h.g. Muhammed Ali Paša je poslao glasnike na dvor sultana da ga izvjeste o rezultatima pohoda i poslao je ključeve od Kabe, Medine i Džidde koji su postavljeni na zlatne tepsije i iz počasti i uz velik doček sa mirisima, tekbirima i veseljem dočekani u Istambolu. Muhammed Ali Paša je dobio najveća odlikovanja od sultana za uspjehe. Šerif Galib Paša je uspio da uhapsi Osmana Mudaifija koji je bio vehabijski namjesnik u Taifu. On je slovio kao najveći pomagać vehabijskog pokreta toga doba. Vezao ga je u lance i poslao ga u Egipat. Onda je iz Egipta poslat na sultanov dvor (portu) gdje je ubijen. Kada je Muhammed Ali Paša stigao u Mekku Šerif Galib Paša je uspio uhapsiti i ibn Musaida vehabijskog drugog emira i poslati ga u Istanbul.

KGKG: dio teksta izostavljen radi obima

Kao primjer naveli bi hadis u kome je Allahov Poslanika a.s. rekao: "Pojavit će se ljudi sa Istoka koji će učiti Kur'an ali njihovo učenje neće prelaziti granicu grla. Izlazit će iz dina kao što izlazi odapeta strijela iz luka. Njihov znak je šišanje naćelavo." Ovaj hadis je naveden sa mnoštvom predaja. Neke su navedene u Sahihul-Buhariji. Jasno je naglašeno da je njihova odlika šišanje naćelavo. Oni su naređivali svim svojim sljedbenicima da briju naćelavo glave a prije njih u povijesti nije bilo pojave da se briju glave naćelavo kao obavezni znak pripadanja pokretu. O tome je rekao Sejjid Abdurrahman El-Ahdel: "Nejma potrebe da se piše više kao odgovor vehabijama od ovoga Poslanikovog hadisa "njihovo obilježje je brijanje glava naćelavo". To prije vehabija nisu radili ni jedni pripadnici sekti ili pokreta.

Desilo se da je jedna žena koju su natjerali da postane vehabija kada su joj naredili da naćelavo ošiša kosu protestirala je kod ibn Abdul-Vehhaba. Ona je rekla ako naređuješ i ženama da šišaju kosu onda trebaš narediti muškarcima da briju brade jer je kosa ženi ukras kao što je brada muškarcima. Ibn Abdul-Vehhab je ostao bez teksta na ovu ženinu primjedbu.

Oni su zabranjivali ljudima da traže šefa'at od Poslanika Muhammeda a.s. Iako o tome postoji mnoštvo sahih hadisa i vrijednosti Poslanikovog šefaata za ummet. Zabranjivali su učenje iz knjige Delailu-l-hajrat koja sadrži salavate na Poslanika Muhammeda a.s.. Govorili su da je to širk. Zabranjivali su donošenje salavata na Poslanika a.s. na minaretima i minberima poslije učenja ezana. Bio je jedan slijepi mujezin. Slovio je kao dobar čovjek. On je poslije ezana učio salavate a već su vehabije bile izrekle zabranu toga. Doveden je kod ibn Abdul-Vehhaba i on je naredio da ga ubiju. Kada bi bili u prilici da sve spomenemo šta su ovi činili napunili bi puno deftera. Ali smatramo da je u navedenom dovoljno, a Allah subhanehu ve teala najbolje zna.

Bismillahi-rrahmani-rrahim

"ZAVJERA PROTIV ISLAMSKE DRZAVE"

Autor: Abdu-l-Kadim Zellumi
I pored neslaganja nevjernika oko međusobne podjele muslimanskih teritorija, ipak složili su se u jednom; uništiti Islam. Na tom planu osmislili su više puteva. U Evropskim zemljama posijali su klicu nacionalnih i nacionalističkih pokreta koji će težiti za suverenošću i samostalnošću. Klice takvih ideja su prenešene i na teritorije Islamske države. Svoje narode su huškali na Islamsku državu. Koji bi se hvatali za tu ideju, bili bi pomognuti oružjem i imetkom. Taj recept je prvo ispitan u Srbiji i Grčkoj. Tako su nastojali udariti Islamsku državu s leđa. Tako je mjesecu Julu 1797 g. Francuska izvršila invaziju na Egipat i osvojila ga. Glavni cilj ovog pohoda je bio uništenje hilafeta kao Islamskog oblika vladavine. Nakon zauzimanja Egipta svoje vojne aktivnosti je proširila na Palestinu. Nakon toga su udarili i na Siriju ali su tu poraženi. Pokušaj rušenja hilafeta je propao.

Međutim neprijatelji Islama nisu mirovali poslije toga. Smišljali su razne načine kako razbiti moćnu Islamsku državu koja već vjekovima u svojim rukama drži vlast nad najvećim djelom zemaljske kugle. Neprijatelji Islama će nastojati po svaku cijenu da preuzmu kontrolu u svoje ruke nad ogromnim prostorima koje su pokrivali muslimani i domoći se njihovih bogatstava. Institucija hilafeta, koja ima svoje utemeljenje iz Medine - od Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam- i trajala je do 1924 g. (Sultan Abdul-Hamid) je bila glavna prepreka na putu podjarmljivanja muslimana, okupacije njihove teritorije i pljačke njihovih imetaka. Uspješniji potez koji je Zapad povukao bio je osnivanje jednog vjerskog pokreta koji bi u svojoj vanjskoj formi izgledao Islamski , a u biti zadatak tog pokreta bi bio da se Zapadne sile, preko njega, domognu vlasti nad muslimanima i da poruše hilafet.

Engleska je posredstvom svoga čovjeka - muslimanskog izdajnika - Abdul-Aziza ibn Muhammeda ibn Sau'uda pokušala uzdrmati i oslabiti Islamsku državu iznutra. U unutrašnjosti prostora Arabije došlo je do formiranja vehabijskog pokreta. Englezi su ga pomogli oružjem i novcem, kako bi mogli dići glas i oružje protiv halife. To se je i desilo. Poveden je boj između vehabija i Islamske Osmanske vojske. Cilj je bio da vehabije preuzmu vlast nad većim dijelovima teritorije u Arabiji koju su držali Osmanlije, da na tim teritorijama zavedu svoj mezheb i da uklone tragove dotadašnjeg Hanefijskog mezheba, koji je bio zvanični priznati mezheb Islamske osmanske države. Sve to treba izvesti silom i mačem. Vehabije su 1788 g. napali Kuvajt i osvojili ga. Napredovali su sjeverno i stigli do Bagdada kojeg su opsjedali.

Cilj je bio da se stigne do Kerbele i kabura Husejna r.a., unuka Muhammeda 'alejhi-sselam, da bi ga porušili i proglasili zabranu zijareta (posjete) njegovom kaburu. 1803 g. su izvršili napad na Mekku i zauzeli je. Godinu dana kasnije, 1804, napali su Medinu i također je osvojili. Porušili su velika kubeta koja su natkrivala kabur Allahova Poslanika Muhameda 'alejhi-sselam Nakon što su potpuno zauzeli Hidžaz - uputili su se ka Šamu. Došli su u blizini Homsa. 1810 g. su napali Damask kao što su napali i Nedžef. Što se tiče Damaska branio se veoma uspješno. Istovremeno sa opsadom grada Damaska poslali su svoje pristalice i zauzeli sjeverne dijelove Sirije i izvršili proboj čak do Halepa.

Općepoznato je bilo da iza ovoga vehabijskog pokreta stoji Engleska jer su familije Saud bili njihove sluge - a iskoristili su vehabijski mezheb u političke svrhe da bi udarili iznutra na Islamsku državu. Počeli su sa izazivanjem raskola među mezhebima koji su veoma brzo prerasli u prave oružane sukobe unutar Osmanske Islamske države. Ali stalno se je vodilo računa da sljedbenici ovog vehabijskog mezheba ne spoznaju bit ovog pokreta a posebno njegovu vezu sa Englezima.

Muhammed ibn Abdul-Vehhab je bio u početku Hanbelijskog mezheba. Po nekim pitanjima je i sam donosio idžtihad. U mnogim pitanjima se razilazio od učenjaka drugih mezheba. Počeo je vatreno da se zalaže kod ljudi da slijede njegova mišljenja smatrajući ih najispravnijim. Takvim stavom i ponašanjem izazvao je gnjev, osudu i žestoke prosvijede Islamskih učenjaka, vladara i muslimanskih masa. Bilo je očigledno da izlijeće sa stavovima koji su suprotni onim što su učenjaci razumjeli iz Kur´ana i Sunneta.

Npr. on kaže: "Posjeta kaburu Allahova Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam, je haram, i ako to neko učini, onda je učinio prijestup (ma´sije). Čak onaj ko ide da posjeti Poslanikov kabur, nije mu dozvoljeno da skračuje namaz na tom putu, jer je to put u grijeh. Muhammed ibn Abdul-Vehhab taj svoj stav temelji na hadisi - šerifu: "Nije dozvoljeno da se neko posebno opterećuje teretom i troškom puta izuzev u tri džamije: ova moja džamija, Mesdžidul-haram (u Mekki ) i Mesdžidul-Aksa ( Palestina ).”

On je razumio iz ovoga hadisa da nije dozvoljeno nigdje putovati osim u spomenute tri džamije, pa između ostalog nije dozvoljeno putovati s ciljem posjete Resulullahovom kaburu! Niko prije njega iz plejade Islamskih učenjaka nije rekao sličnu stvar. U stvari poruka ovoga hadisa je: "Da nije dozvoljeno da se neko posebno izlaze trošku, trudu i naporu da bi išao daleko u neku džamiju isključivo radi ibadeta, vjerujući da je ibadet bolji ako se obavi u nekoj džamiji u odnosu na drugu džamiju. Sve džamije su iste, osim tri spomenute u gore citiranom hadisu.”

Allahov Poslanik Muhammed 'alejhi-sselam je u jednom hadisu rekao: "Bio sam vam zabranio posjećivati kabure, ali, od sada posjećujte ih, jer vas oni podsjećaju na smrt." (Hadis) Zbog navedenih i sličnih mišljenja u kojima se je Muhammed ibn Abdul-Vehhab suprostavljao većini učenjaka, biva odstranjen iz sredine, radi štete, fitne i raskola koji je nastajao među muslimanima.

Protjeran zbog smutnje koju je izazvao među muslimanima, premješta se u pleme Anza, čiji emir je bio Muhammed ibn Saud. Obzirom da je emir Anze bio u neprijateljstvu sa emirom Deri'jete, iz koje je Ibn Abdul-Vehhab protjeran, to je išlo na ruku da je dočekan lijepim dočekom i našao sigurno utočište. Ubrzo je našao pristalice i simpatizere svome novom učenju- mezhebu. 1747 g. emir Muhammed je javno obznanio da se stavlja svojim utjecajem i moći na stranu vehabijskog pokreta i proglašava mišljenja Abdul-Vehhaba najispravnijim.

Time je Vehabijski pokret postao zapaženiji jer je imao direktan utjecaj na vlast.
Ono što je ibn Abdul-Vehhab poučavao i propagirao, emir Muhammed ibn Saud je to vlašću primjenjivao.

Tako je u toku desetogodišnjeg rada uspostavljanja vehabijskog mezheba, koji se uspostavljao silom na tlu Arabije, uspjelo se uspostaviti ovaj mezheb na oko 30 milja kvadratne površine.

Nakon smrti emira Muhammeda ibn Sauda 1765 g. naslijedio ga je sin Abdul-Aziz. U njegovom periodu nije došlo ni do kakvih bitnijih promjena i može se reći da je vehabijski pokret imao jednu mirnu fazu bez ikakvih vidnijih pomaka. Izvan teritorija koje su bile pod vlašću Abdul-Aziza, niko nije obraćao pažnju na novi mezheb koji se javljao, niti je iko slutio opasnost koja vreba iza njega i zlo muslimanima koje im se spremalo.
Međutim, nakon 41-ve godine, od osnivanja vehabijskog pokreta (Od 1747- 1788 ) naglo se primjetilo ponovno njegovo aktiviranje. Ovaj puta njihov glas se čuo daleko van granica teritorija, kojima su gospodarili.

Za ovaj novi mezheb čulo se u svim krajevima tadašnje Islamske države. Sam halifa je osjetio nemir od ovih novih gibanja koja nisu slutila ničemu dobrom. 1787 g. emir Abdul-Aziz je proglasio samostalnu državnu upravu i zaveo nasljedni sistem vladavine (hukm virasi), osiguravši mjesto svome sinu Saudu da bude halifa poslije njega.

Okupila se je velika svjetina vehabija pod vođstvom šejh Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba, i pred tom svjetinom je Abdul-Aziz obejanio da pravo na vlast zadržava u okviru svoje porodice - njegova djeca isključivo su nasljednici vlasti poslije njegove smrti. Svjetina je poslušno podržala ovu odluku. To se sve dešavalo uz već postojeći Islamski oblik vladavine (hilafet ) - što je sa Islamske tačke gledišta neispravno - jer je Muhammed 'alejhi-sselam rekao: "Ako se da prisega (bej´at ) dvojici halifa, ubijte zadnjeg od njih dvojice." (Hadisi šerif )

Stvar je potpuno jasna.

Uveliko se odmotava klupko dugoročnog plana koji su Englezi postavili na putu rušenja hilafeta. Približilo se vrijeme nabacivanja kolonizatorskog jarma muslimanima za vrat. Englezi su vukli konce a vehabije su bili igrači. Uporedo sa proglašavanjem deklaracije o novom vladaru i uspostavljanju paralelnog vladajućeg sistema uz već postojeći hilafet (kojeg su nosioci bili Osmanlije) donosi se i druga deklaracija.

Po njoj vehabijski mezheb se proglašava zvaničnim mezhebom a potiskuje se dotadašnji Hanefijski mezheb, koji je bio službeni priznati mezheb u Emeviskom, Abbasijskom i Osmanskom periodu. Bio je ispravan i valjan za te mnoge generacije od trećeg stoljeća po hidžri, pa do dvanaestog , a eto dođoše vehabije i njima ne valja Hanefijski mezheb.
1788 g. Vehabije su pokrenuli veliku vojsku na Kuvajt. Napali su ga i osvojili. I prije toga Englezi su pokušavali da pokore Kuvajt ali im nije polazilo za rukom. A sada preko vehabija, koje su oni pomogli novcem i oružjem, uspješe.

1792 g. Muhammed ibn Abdul-Vehhab je umro. Po istom šablonu kao što je bilo i u svjetovnoj vlasti, naslijedio ga je njegov sin. Vlast se prenosi sa oca na sina. Saudijski emiri su iskoristili vehabijski mezheb, koji je imao obilježja vjerskog pokreta, u političke svrhe. Domogli su se preko njega vlasti i njime udarili na postojeću Islamsku vlast, raspirujući u početnoj fazi djelovanja među muslimanima mezhebsku netrpeljivost i kasnije mezhebske ratove...." ( Prijevod iz djela "Kejfe huddimet hilafe " - "Kako je srušen hilafet" od Prof. Abdul - Kadima Zelluma str. 13- 19 ) Preveo i izdao Fikret ef. Arnaut iz Minhena


Dr. Jusuf Karadavi je također pozitivno riješio neka tekuća pravna pitanja sa kojima se muslimani suočavaju u ovim modernim i komplikovanim vremenima. To je nešto što se treba pohvaliti i podržati za sveopće dobro Islamskog ummeta. Šta pak nije dobro je činjenica da odbijanje slijeđenja mezheba od strane učenjaka koji nisu dosegli stepen neovisnog idžtihada, kao što su napr. Ibn Tejmijja ili Jusuf Karadavi, uvijek rezultira određenim pogrešnim teološkim i pravnim stavovima. Naprimjer Ibn Tejmijja je, kako ćete vidjeti ispod, imao vrlo čudna i neprihvatljiva teološka ubjeđenja radi kojih se odvojio od koncenzusa Sunni učenjaka što se odrazilo njegovim zastranjivanjem kako u akidi tako i u fikhu.

Danas imamo mudžtehide kao što je dr. Jusuf Karadavi koji svojom stručnošću i obrazovanjem svakako može biti mudžtehid unutar jednog od četiri mezheba ali nipošto neovisan o bilo kom od njih. To je zato što danas niti ima institucija niti validnih neovisnih mudžtehida koji bi ga mogli načiniti neovisnim mudžtehidom (mudžtehid mutlak) te mu za takav idžtihad i idžazet darovati. Stoga je on naprimjer iznio neka vrlo pokudna mišljenja o taklidu onih koji slijede jedan od četiri Sunni mezheba i ta svoja mišljenja zasnovao na citiranim mišljenjima nemezheblija prijašnjih generacija kao što su Ibn Tejmijja i Ibn Hazm. Da je Jusuf Karadavi smjerno učio i slijedio put Sunni učenjaka on ne bi od bivših nemezheblija uzeo ono što su Sunni učenjaci saglasno osudili kao pogrešno. Time je on i uprkos visokom Islamskom obrazovanju, kao i Ibn Tejmijja prije njega, donio određene fetve koje se protive koncenzusu učenjaka četiri Sunni mezheba pa kaže u svojoj knjizi Halal vel Haram da svinjska koža štavljenjem postaje halal za upotrebu. On zasniva to svoje mišljenje na hadisu u kojem je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) rekao da se koža uginule halal životinje, kao što je napr. ovca ili koza, štavljenjem načini halal za upotrebu. Zna se da nije halal jesti meso uginule životinje koju je halal jesti ako se prikolje po šeriatskim pravnim odredbama. Ipak dozvoljeno je iskoristiti kožu te uginule životinje za obuču, odjeću i slično, nakon što se podvrgne procesu štavljenja.

Ako je odvajanje od mezheba tako opasno za učenjake kao što su Ibn Tejmijja i dr. Jusuf Karadavi, onda možete pretpostaviti kolikoj opasnosti se izlažu obični muslimani koji nemaju toliko vjerskog obrazovanja te koliko će oni izvući pogrešnih teoloških i pravnih zaključaka iz Kur`ana i Sunneta ako se budu poveli napr. za mišljenjem nemezheblije Šejh Nasrudina Albanija koji je tvrdio da se svaki vjernik po svom ličnom uvjerenju treba povoditi za onim što razumije iz Kur`ana i Sunne (vidi zadnje poglavlje).

Nama itekako trebaju učenjaci kalibra Jusufa Karadavija da riješavaju moderna pravna pitanja koja se nisu riješila u prijašnjim generacijama i da dograđuju ono što je lijepo i istinito, ali nam ne trebaju da nam ruše ono što je već lijepo izgrađeno na istini.

U ovom problemu današnjice Sunni učenjaci i imami džamija moraju džematlijama objašnjavati važnost i neophodnost mezheba kao i opasnost za one koji se od njih odvajaju. Ako oni to ne budu činili na Sudnjem Danu će biti odgovorni za svoje džematlije koji krenu krivim putem radi njihova neznanja i neobavještenosti. T

akođer je vrlo važno džematlijama objasniti svu pokuđenost i opasnost pobijanja svih naučavanja Selefija i nemezheblija jer oni naučavaju i ono što jeste od Islama pa ako se, iz netrpeljivosti prema njima kao skupini, porekne nešto što uistinu jeste od Islama time se lahko može i izletjeti iz Islama. Vrlo je ružno vidjeti a još ružnije čuti vrijeđanja neukih muslimana na račun Selefija i nemezheblija.

Mislim da se treba iskazati osobita zahvalnost našim suvremenicima i učenjacima kao što su Dr. Seid Ramadan el-Buti, Šejh Nuh Ha Mim Keller, Šejh Hišam Kabbani i dr. koji publiciraju svoje radove i zapažanja na Engleskom jeziku time pomažući da se autentično znanje širi po cijelom svijetu, jer Engleski je jezik koji se slobodno danas može nazvati oficijalnim jezikom svijeta usljed tehnološke revolucije 20tog vijeka. Naprimjer Šejh Hišam Kabbani je nedavno objavio prevode određenih dokumenata koji potvrđuju da ima mnogo neistinitih izjava koje današnje selefije i nemezheblije pripisuju Ibn Tejmijji i drugim kontroverznim učenjacima koje selefije prividno uzimaju kao svoje autoritete i reference.

Naime po izvorima Šejh Hišama, Ibn Tejmijja nije poricao tesavvuf tj. sufizam niti je poricao bilo koje osnovne postavke u znanosti tesavvufa za razliku od današnjih nemezheblija i neo-vehabija koji izdaju knjige i fetve tvrdeći kako je sufizam tj. tesavvuf novotarija u Islamu i oni koji isti naučavaju su ili mušrici ili zabludjeli inovatori. Šejh Hišam povrh toga tvrdi iz svojih izvora da je Ibn Tejmijja u kasnijem dobu slijedio tarikat Abdul-Kadir Džilanija -kuddise sirruh. Ja lično imam reference i knjige koje citiraju autentične izjave Ibn Tejmijje u potporu neophodnosti nauke tesavvufa i slijeđenja učenjaka tesavvufa pri duhovnoj i moralnoj reformi svakog vjernika. Imami četiri Sunni mezheba su također slijedili stručnjake tesavvufa radi ličnog duhovnog reformisanja i oplemenjivanja koje se izričito zahtijeva kako u Kur'anu tako i Sunnetu. Pa koga onda te današnje neo-vehabije i nemezheblije slijede ako im glavni autoritet Ibn Tejmijja tvrdi suprotno onome što oni tvrde. Očigledno je da oni slijede svoje strasti a čak se i dr. Jusuf Karadavi slaže da nije dozvoljeno nijednom vjerniku da slijedi svoje strasti a pogotovo da ih slijedi pri naučavanju vjere.

Daj da jednom shvatimo da je naš primarni cilj pri davetu, tj. pozivanju na put Istine, spašavanje i obrazovanje nemuslimana a ne pozivanje Muslimana (KGKG: tj to nije davet (da'wa) nego muzakkara "potsecanje" jedni druge na vjeru).

Da bi malo bolje razumjeli korijene današnjeg vehabizma ili selefizma navešću neke historijske fakte o fenomenu vjerskog buntovništva koje je otpočelo još u prvom stoljeću Islama. Klica od koje su nastale prve sekte i nastrani pokreti u Islamu se posijala od strane novopečenih i neukih Muslimana, koji su uzeli sebi za pravo i dužnost da podučavaju Ummet pravome Islamskom putu.

Časni Kur’an kaže:
‘’Ali ne, Mi Istinom suzbijamo laž, i Istina je uguši i laži nestane! A teško vama zbog onoga što o Njemu iznosite.’’ [El-Enbijja: 18]
Istina uvijek ima svoje pobornike kao što i neistina ima svoje. Svi oni se trude Allahovom dozvolom da sprovedu svoje naume i budu uspješni.

Časni ajet kaže da neistina nema šanse da pobjedi i opstane ma koliko se njeni pobornici trudili.

Pa i kako bi opstala, kada Allah Svemoćni predstavlja Istinu i podržava njene pobornike. Neisitna ima svoja periodična vremenska razdoblja procvata ali se vremenom uvijek porazi i skrha pod neodoljivim pritiskom Istine.

Poznato je da su oni koji su uveli ovu herezu (vehabije, selefije) imali rodbinske korijene od notornih buntovnika (Haridžija) u Islamu koji su se podigli protiv Hadreti `Alije i ostalih Ashaba, tvrdeći da oni (Haridžije) isključivo posjeduju razumjevanje Časnog Kur’ana.

Iako nisu nikada ništa naučili direktno od časnog Poslanika lično, oni su se busali da posjeduju superiornije poznavanje Objave od Ashaba koji su svjedočili objavljivanje Kur`ana i primali njegovo objašnjenje i naučavanja direktno od časnog Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem).

Biti iz Arabije, ili govoriti Arapski jezik, ne čini nekoga obavezno pravednim i pobožnim.

I nije ni čudo što su najveći i glavni pobornici ovih heretičkih doktrina upravo Kraljevska Familija Saudi Arabije, koja potiče iz Nedžda, i njeni misionari obrazovani na njihovim Islamskim univerzitetima (ispiranja mozga), kada znamo iz historijskih činjenica da su oni došli na vlast s pomoću Britanskog kolonijalnog ministarstva u saradnji s takozvanim teologom po imenu Muhammed ibn Abd el-Vehhab.

Taj Ibn Abd el-Vehhab je definirao i propagirao te heretičke doktrine s vojnom potporom Muhammed ibn Sa`uda koji je bio prvi vladar onoga što se kasnije nazvalo Saudi Arabija. Oni su opljačkali i pobili na hiljade nevinih Muslimana legalizujući tu monstruoznost svojom satanskom indoktrinacijom. Oni promjeniše čak i ime Arabije u Saudi Arabija kao da je to njihova privatna Saudi imovina.

Prva od velikih sekti koje su se pojavila u historiji Islama je bila ona od Havaridža ili Haridžija kako su nama poznati. Riječ uglavnom znači "oni koji su napustili ili izišli", tj., otpadnici. Oni su se pojavili kao odvojena grupa nakon bitke na Siffinu kada je hadreti Alija prepustio svoj konflikt s hadreti Mu'avijom arbitraciji. Iako su ga njegovi sljedbenici nagovarali na takvu odluku, dio njih se nakon toga odvojio od njega, tvrdeći da nijedan Allahov halifa ne smije prepustiti Allahovo pravo ljudskoj odluci. Ova grupa je postala jezgro Haridžijskog pokreta u Islamu, dogmatične i fanatičke sekte koja je harala Irakom tokom mnogih godina.
Upravo oni ljudi koji su prisiljavali Halifu na arbitraciju su nakon toga istu pobijali, i digli se u pobunu protiv njega zato što je na kraju pristao na pregovore koje su oni zahtijevali. Oni su bili prvi Havaridži (buntovnici), koji su kasnije postali ogromni izvor zla i štete po Islam. (Ali, The Spirit of Islam, str.298).

Oni su naučavali da je Kur’an jedini autoritet nad svakim Muslimanom i usljed toga vjerovali da se mogu pobuniti protiv bilo kakvog oblika sekularne Muslimanske vladavine i bez diksriminacije ubijati sve nevjernike – uključujući tu i Muslimane uopćeno koji se njima nisu pridružili – i prisvajati njihovu imovinu kao ratni plijen.
(KGKG: Kharidzije su se pozivali na Qur'an dok su ga "GAZILI" svojim postupcima. Od njih su nastale Vehabijske ideje sa razlikom da se vehabije pozivaju i na hadise koji "dozvoljevaju" ubijanje muslimana prozivajuci ih kjafirima. Samim tim rasparcavanjem oni "gaze" ajet o UJEDINJENJ VJERNIKA, kao imnoge druge).

Hadreti Alija je proveo mnogo vremena ratujući protiv Haridžija koji su otpočeli terorisanje nad većinom Muslimanskih teritorija tokom njegova halifata.

(KGKG: vehabije smatraju vecinu muslimana "kjafirima)

Oni su također tvrdili da svaki onaj ko počini smrtni grijeh postaje nevjernikom i da automatski biva isključen iz Dženneta (Raja) pa makar i svjedočio da je Musliman, osim ako se potpuno pokaje za svoj grijeh.
Osoba koja počini smrtni grijeh (kebira) se od njih tretira kao apostata (murtedd), i konsekventno kao nevjernik (kafir); njegov život i imovina više nisu zaštićeni, i on se isključuje iz džemata. (Gaudefroy-Demombynes, Muslim Institutions, str.37).

Ova grupa pak nije dugo opstala (Allahovom milošću za miroljubljive Muslimanske zajednice u Iraku), ali je ostavila primjer koji će se slijediti u kasnijim stoljećima od strane drugih sekti, osobito Vehbabija.

Vehhabije - Fanatični Reformisti Modernog Islama.

Tokom svoje vladavine Vehbabije su kopirale Haridžije proglašavajući krivovjerstvom sve ono što se nije slagalo s njihovim ultra-konzervativnim interpretiranjem Islama. Čak su i učenjaci Mekke bili prisiljeni da potpisuju fetve (vjerske odredbe) kojim bi potvrdili kako su bili nevjernici prije dolaska Vehhabiskih "reformi".

Pretjerani, fanatički odnos prema sunnetu, čak i u trivijalnim stvarima, je odgovarao podjednako fanatičnim odnosom prema novotarijama (bid'a). Moderni Vebhabizam slijedi šablon onog originalnog u borbi da se proglasi novotarijom ne samo ono što je protiv sunneta nego i sve ono što po njihovom mišljenju nije autentični sunnet. (Goldziber, Muslim Studies, tom.2, str.34).

Njihove glavne doktrine, oprečne tradicionalnom Islamu, su njihovo odbijanje idžme (koncenzusa), vjerujući da su Kur’an i Hadis isključivi izvori teologije i doktrine (Haridžije su imale slično vjerovanje o Kur’anu – pošto Hadis u njihovo vrijeme još nije bio formulisan kao Islamska znanost i šeriatski pravni izvor); da se ne smije moliti ili tražiti ni od jednog Poslanika ili evlije (tako je kabur poslanika Muhammeda u Medini i dana danas njihovom odlukom pokriven zavjesama da se spriječi Muslimane da se obraćaju Poslaniku pri posjeti - praksa koju bi Muhammed (sallallahu `alejhi ve sellem) bez sumnje odborio); da poslanik Muhammed će imati dozvolu zauzimanja (šef'ah) za Muslimane samo na Sudnjem Danu (Sunni Muslimani vjeruju da on ima tu dozvolu i moć od kako je postao Poslanik koja je pri njemu do Sudnjeg Dana); da su mevlud (rođendan) poslanika Muhammeda (sallallahu `alejhi ve sellem), obilježavanje rođenja i drugih značajnih događaja oko turbeta evlija sve krivovjerne novotarije (bid'ah); i da su tespihi na koje se spominju Allahova imena i pohvale također novotarija i da se ne smiju koristiti.

Vehhabije se teško mogu nazvati sektom u Islamu nego radije puritanskim reformističkim-pokretom, odlučnim da očisti vjeru od svih kvazi-Islamskih praksa i inovacija uvedenih tokom stoljeća razvoja Islamskog svijeta, a koje poslanik Muhammed (sallallahu `alejhi ve sellem) nije izričito odobrio.

Pretjeranost u pokretu, pak, i njegovo suprostavljanje glavnini Muslimana je učinilo da se njegova krila podkrate. Pa i pored toga njegov uticaj je vidan širom Muslimanskog svijeta i u današnje vrijeme.’’ (kraj izvoda)

‘’Kada je 'Alija bio u Jemenu, on je poslao nešto zlata u rudači Poslaniku. Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je to razdijelio između El-Akra'a bin Habis El-Hanzalije koji je pripadao plemenu Beni Mudžaši, 'Ujeina bin Bedr El-Fezarije, 'Alkama bin 'Ulasa El-'Amirije, koji su pripadali plemenu Beni Kilab i Zejd El-Hail Et-Ta'ije koji je pripadao plemenu Beni Nabhan. Radi toga su Kurješije i Ansarije postali ljuti i rekli, "On daje poglavarima Nedžda a nas zaboravlja!" Poslanik im je na to rekao, "Ja samo hoću da ih privučem i ujedinim njihova srca (da ih prikloni Islamu)." Onda je došao neki čovjek ispijenih očiju, izbačena čela, debele brade, debelih i nadignutih obraza, i obrijane glave, te rekao, "O Muhammede! Boj se Allaha! " Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) mu reče, "Pa ko će slušati Allaha ako Ga ja ne budem slušao? On mi je povjerio sve ljude na zemlji, a ti mi ne vjeruješ?" Čovjek od prisutnih, koji je, ja mislim, bio Halid bin El-Velid, zatraži dozvolu od Poslanika da ga ubije, ali ga Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) spriječi. Kada je taj čovjek otišao, Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je rekao, "Od potomstva ovog čovjeka, pojavit će se ljudi koji će učiti Kur’an ali im on neće silaziti niže od grla (tj. neće im ostavljati pozitivnog efekta na srca), i oni će izlijetati iz Islama kao što izlijeće strijelica, i oni će ubijati Muslimane a ostavljati u životu mnogobosce. Ako bi ja bio tada živ, ja bi ih ubijao kao što je ubijen narod 'Ada (tj. sve bi ih poubijao).’’ [Sahih El-Buhari Hadis 9.527 Prenio Ebu Said El-Hudri]

‘’Upitao sam Enes bin Malika o Kunut (dovi). Enes je odgovorio, "Definitivno to je učeno". Ja sam upitao, "Prije rukua ili nakon njega?" Enes odgovori, "Prije rukua." Ja rekoh, "Taj i taj mi je rekao da si ga ti obavjestio da se to učilo nakon rukua." Enes reče, "On ti nije ispravno prenio (tj. "pogriješio je," po dijalektu Hidžaza). Allahov Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je učio Kunut (dovu) nakon rukua samo tokom jednog mjeseca." Enes obrazloži, "Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) je poslao oko 70 hafiza (onih koji su znali napamet cijeli Kur'an) prema paganima (Nedžda) koji ih je bilo manje od njih a imali su i mirovni sporazum između njih i Poslanika (sallallahu `alejhi ve sellem) ali pagani su prekršili primirje i izmasakrirali tih sedamdeset ljudi (hafiza). Radi toga je Allahov Poslanik (sallallahu `alejhi ve sellem) učio Kunut dovu tokom cijelog mjeseca (nakon rukua) moleći Allaha da ih kazni.’’ [Sahih El-Buhari Hadis 2.116 Prenio Asim]

Prema tome ne smijete prihvatati te napuhane ignoramuse niti ih na bilo koji način podržavati, nego radije trebate pokušati suzbiti njihovu smutnju i propagandu svim raspoloživim zakonskim mjerama.

Postoji trend infiltriranja hodža, koji su studirali ili radije bili indoktrinirani na univerzitetima u Saudi Arabiji, unutar Islamskih ustanova i zajednica kako u Bosni tako i u dijaspori.

Njihovo nastupanje se može primjetiti odvajanjem od pravnih stajališta Sunni mezheba i širenjem ideja i doktrina neo-vehabija iz Saudije. Kroz njihove jezike će te osjetiti potcjenjivanje Imama mezheba i veličanje anti-sunnah heretika. Oni će vam reći da su školovani predstavnici otpadnika od mezheba, a time i od Sunni Islama, najveći učenjaci ili svjetski autoriteti.

NAPOMENA
KGKG: tekst je skracen na nerelevantnim dijelovima. Sva podebljanja teksta su moja. Moji komentari su naznaceni kao moji.

Definitivno mrzim ovakve teme, malo zbog toga što se ovdje piše, malo zbog toga što ljudi ovakvim tekstovima šire jaz među muslimanima koji imaju različit pogled na interpretaciju vjere i pored toga što imaju mnogo toga zajedničkog od vjerovanja, prakse, do bogobojaznosti. Kao prvo, malo je na ovome forumu onih koji su pročitali ijedno dijelo od Muhammeda ibn Abd Vehaba, pa i ona najprostije tematike, a koje možete naći na internetu, kao ni one koji imaju opsežne komentare, niti je malo ko bio savremenik toga čovjeka da dovede u pitanje autentičnost ovih riječi koje ovaj autor navodi. Treba spomenuti da su muslimani arabijskog poluostrva, kao i muslimani u ostatku islamskog carstva bili dosta razjedinjeni, time sto im je carstvo raskomadano, a anarhija uzela prevlast nad tadasnjom vlascu, te su borbe za sopstvene interese nadjacale cak i ummet i ulemu koja ga je nastojala odrzati. Ubrzo je i ulema prsla na one koji su stajali na stranu jedinstvenog islamskog carstva i na one koji su bili oponenti njemu u mnogim zemljama koje su stvarale raspadom hilafeta.

Problem nastaje onda kada svako pokušava da istinu opiše na način na koji njemu odgovara, tako da i ovaj tekst ima tendenciju da podijeli, a neujedini muslimane oko onoga oko čega bi trebali biti jedinstveni, a to su Kur`an i Sunnet. Slijediti neki od mezheba, ne znaći da ste time dobili sve odgovore o vašoj vjeri, ali svakako znaći da ste musliman. Isto tako i oni koji svoju vjeru provode tako sto neslijede nijedan mesheb kategoricno, ali slijede najbolja misljenja unutar njih neotpadaju od Islama jer nastoje da slijede najcvrsce dokaze iz Kur`ana i Sunneta i oni se smatraju muslimanima. Mesheba ima mnogo. 4 najpoznatija medju muslimanima sunitima su:
-hanefijski,
-safijski,
-hanbelijski,
-malikijski.
3 najpoznatija mesheba medju muslimanima siitima su:
- dzaferijski,
- zeidijski,
- ismailiti.
Medjutim pored ova dva pravca muslimana, postoji jos mnogo sekti koji variraju unutar ove dvije interpretacije Islama, neke imaju ucenja u okvirima Islama kao vjere, neki ne. Međutim šta se dešava najčešče, da ulema ova dva pravca Islama ne može da približi svoje stavove, pa su muslimani time podijeljeni. Još gori su oni koji koji po svome nahođenju mjenjaju vjeru i prave neke nove pravce bez ikakvog islamskog znanja mjenjajući postulate same vjere, njeno vjerovanje, praksu, te interpretaciju kur`anskih propisa i propisa proisteklih iz sunneta poslanika s.a.v.s. koji su nasli uporiste medju ulemom i iza kojih je ulema nasla koncenzus te ih odobrila i ustalila u svome ucenju tj. njihova misljenja su suprotna misljenjima koja su bazirana na Kur`anu i Sunnetu.

Na muslimanu nije da se bavi tuđim stanjem, već da radi na svome, tako da mu je zabranjeno da istražuje tuđe mane i preispituje tuđu vjeru.Zabranjeno mu je da tekviri ljude,time sto ce muslimane proglašavati nevjernicima radi toga što ne slijede ista mišljenja u vjeri kao on ili mesheb ili su zapali u veliki grijeh (kaznjivi grijesi po islamu) ili ucinili mali sirk (sirk - djelo nevjerovanja) koje ne izvodi iz vjere (mada je bilo i onih koji su takvo sto u proslosti islama radili, a rade i danas). Tekvirom se treba baviti ulema, a ne pojedinci i tekvir treba doci kao koncenzus zajednice, a ne kao licni stav pojedinca. Ako vec i dodje kao licni stav pojedinca onda to treba doci od onoga koje ucenjak na glasu. Muslimani ma kojem pravcu i ucenju pripadali moraju da se cuvaju tekvira tj. proglasavanja muslimana otpadnicima od vjere jer onaj koji tekviri ako protekviri pogresno biva sam nevjernikom.

[Bloo]

aj monstruoznog quota

[oridjidji]

Smiju li "vlasi" pričati o vehabijskoj fitni?

Ne smiju! Zasto?
Zato sto nemaju pojma o cemu pricaju i "ordjidji je to jednostavno dokazao da je text osim sto je povrsan u stvari i konstruisan od samih lazi.To je jedno,a druga stvar je zato sto je to prije svega nepristojno mijesati se u tudju vjeru i krajnje bezobrazno ,ali ipak ne iznenadjuje jer takva kategorija ljudi nema obraza

iskreno me nasmija ovo

mogu li ovo postat na svim pdfovima religije ? gdje jedni tumace drugima njihovu vjeru i generalno se pljuju ?

pleaseeeeeeeeeee

nemam potrebu da pljujem po tuđoj religiji iako znam kako me moja religija uči o njima, a to je poštuj tuđe da bi i oni poštovali tvoje. naravno, to ne znaći da ću ja prihvatiti i odobravati to u šta oni vjeruju ili vjerovati u ono u sta oni vjeruju, ali im neću ni radi toga u što vjeruju učiniti nepravdu, niti dozvoljavati nekome drugom da je na njima čini a pripada sljedbenicima moje vjere.

[oridjidji]

]haha ma to ti je rodilo kod nas,jos najjaci su oni "vlasi" sto se prodaju pod ateiste.Ja sam bio na jednom forumu gdje mi je admin stalno brisao textove i nesto ih premjestao vamo-tamo i meni dodije pa cu pitati zasto to radi?Kaze on meni kako ja eto "ne znam pravilno tumaciti islam"
Pitam ga ja jel on musliman veli "jok ateista" ,a reko roditelji tvoji ?Kaze "katolici"
Pa kako reko imas obraza meni govoriti koji sam odrasto u islamu da ne znam "tumaciti" islam?
I onda on mene banuje lafo zbog uvrede

meni je okej da ljudi raznih vjeroispovijesti i ateisti i vaki i naki DISKUTUJU o vjeru
medutim ovdje je sve osim diskusije vi vrijedate one druge i oni vas npr. na ovom forumu su muslimani vecina, te uglavnom pljuju po bibliji i krcanima, dok ateisti pljuju po svima (unite unite )
medutim nemoj biti drastican i govoriti da samo vjernici jedne vjere mogu razgovarati o toj vjere (limitirajuce je za promisljanje)
evo vidi sta bi ti bez mene Jedija ko bi ti postavljao morbidna pitanja ha ja

ma meni je to hardcore pljuvanje, a vala i to softcore pljuvanje vjernika ma koje religije fuj, kao i to kad neko pljuje po ateistima. ja u nesto vjerujem , ti u nesto vjerujes sto nema veze sa vjerom, ako cemo razgovarati daj da razgovaramo kulturno, argumentovano, bez vrijedjanja, ako vec nemozemo tako... onda bolje nemojmo nikako... TO JE MOJ STAV!

Imao sam davno temu na religija forumu, koja je imala gotovo 100 stranica otisla je pod kljuc, ne zato sto je to bila nekvalitetna tema, naprotiv dosta toga se moglo nauciti iz nje jer se argumentovano govorilo, medjutim pripucavanje i vrijedjanje je prevagnulo i tema je otisla pod kljuc...

[Bloo]

@carobnjak

ali mene vise interesuje tvoje misljenje o 1001 noci i samoj cenzuri i izdavanju knjige u spomenutim zemljama

a ja sam uvijek za humor
i dalje smatram da bog gore vjerovatno headbanga od sto kad pojedinci izvale odredene provale u njegovo ime ili pak koriste njegove rijeci kao potvrdu svog ponasanja/razmisljanja

kao sto jednom rekoh: mozda bog i side i svima nam udari bitchslap i vrisne: nisam tako misliooooooo kad sam diktir'ooooo

[oridjidji]

jedno je da odbacis pisanje Željke I., medutim on za potvrdu svojih argumenata navodi i gospodina Durakovica

zelis negirati i njegove tvrdnje o svemu navedenom?

Vidi jedino bi se slozio u jednom sa njim, a to je da ima muslimana koji ulicnim govorom tumace vjeru i koji nisu zaokruzili ili upotpunili svoje islamsko znanje, a vec su se latili toga da na sve daju odgovore... Ali to ne mora da ima nikakve veze sa militantnim, selefijskim ( po raji vehabijskim) , sufijskim ovim ili onim tumacenjem Islama. To najvise ima veze sa pojedincima. Isto tako medju svim frakcijama Islama imate one koji ga dostojno i nedostojno predstavljaju i koji neku fetvu donesu prije nego kvalitetno o tome promisle...

o njima iz svoga iskustva svjedoči E. Duraković: "Napadaju me žargonom i argumentima ulice", a "povod je moj javni poziv da javno raspravljamo o nužnom prevladavanju tradicionalizma i o potrebi reinterpretacije nekih pitanja u islamu, jer me sram mnogih stvari". Dakako, ne branim g. Durakovića, niti njemu moja obrana treba, ali na njegovu primjeru, na primjeru uglednika u svakom smislu, ma što pritom ja mislio o nekim njegovim stavovima ili uvjerenjima, p(r)okazujem što tek čeka one koji ne misle ni blizu kao g. Duraković, a kamoli kao neobrazovani ili poluobrazovani i suglasno tomu jednako militantni vjerski policajci bosanskohercegovačkog varijeteta islama.

[oridjidji]

@carobnjak

ali mene vise interesuje tvoje misljenje o 1001 noci i samoj cenzuri i izdavanju knjige u spomenutim zemljama

a ja sam uvijek za humor
i dalje smatram da bog gore vjerovatno headbanga od sto kad pojedinci izvale odredene provale u njegovo ime ili pak koriste njegove rijeci kao potvrdu svog ponasanja/razmisljanja

kao sto jednom rekoh: mozda bog i side i svima nam udari bitchslap i vrisne: nisam tako misliooooooo kad sam diktir'ooooo

pa dobro sad ne pretjeruj

Recimo da se mene pita 1001 noc nebi zabranio iskljucivo jer je knjiga kao knjiga poucna i svaka prica ima svoju poruku i pouku. Ima prica koje su razumu nepojmljive, ali to nije razlog da se knjiga radi toga zabrani... pa i neke neukusne price iz te knjige danas su dobile svoju potvrdu u realnosti... dovoljno je malo proguglat i dosta prica iz 1001 noci ce naci i u video formi na netu

[Bloo]

@carobnjak

ali mene vise interesuje tvoje misljenje o 1001 noci i samoj cenzuri i izdavanju knjige u spomenutim zemljama

a ja sam uvijek za humor
i dalje smatram da bog gore vjerovatno headbanga od sto kad pojedinci izvale odredene provale u njegovo ime ili pak koriste njegove rijeci kao potvrdu svog ponasanja/razmisljanja

kao sto jednom rekoh: mozda bog i side i svima nam udari bitchslap i vrisne: nisam tako misliooooooo kad sam diktir'ooooo

pa dobro sad ne pretjeruj

Recimo da se mene pita 1001 noc nebi zabranio iskljucivo jer je knjiga kao knjiga poucna i svaka prica ima svoju poruku i pouku. Ima prica koje su razumu nepojmljive, ali to nije razlog da se knjiga radi toga zabrani... pa i neke neukusne price iz te knjige danas su dobile svoju potvrdu u realnosti... dovoljno je malo proguglat i dosta prica iz 1001 noci ce naci i u video formi na netu

to je knjizevno djelo nije pornografija

[rogoz]

[-------------------------------------------------
ma ja imam jednu falinku u razumijevanju priče.Ako je Bog jedan,kako on posmatra okršaj svojih ovčica,jal robova,svejedno.Bilo unutar iste religije,bilo između religija.

Ja mislim da je bogu postalo malo dosadno pa je osnovao sam sebi opoziciju,samo neznam gdje je skupstina njegovih stranaka,Vatikan,Iran,Irska,Holland,Tibet,Amerika,Indija....

[arzuhal]

''1001 noć'' kod samih Arapa nikad nije bila nešto cijenjena (kao što jest na Zapadu), ali ne zbog nakih neprihvatljivih sadržaja - šega je o tome pričat - nego čisto zbog toga što su Arapi visoko cijenili poeziju, a prozi nikad nisu nešto poklanjali osobito pažnju...Kao što moja malešnost ne poklanja, recimo, pažnju onom tekstiću g-dina Ivankovića

[sarajev_o]

iskreno mislim da izvjesni prave teme ne da bi vodili zdravu diskusiju nego da bi mogli bez straha lijepiti svoje linkove po forumu i siriti propagandu.Idu na kartu ako ih 5 navucemo dobro je.

[Bloo]

''1001 noć'' kod samih Arapa nikad nije bila nešto cijenjena (kao što jest na Zapadu), ali ne zbog nakih neprihvatljivih sadržaja - šega je o tome pričat - nego čisto zbog toga što su Arapi visoko cijenili poeziju, a prozi nikad nisu nešto poklanjali osobito pažnju...Kao što moja malešnost ne poklanja, recimo, pažnju onom tekstiću g-dina Ivankovića

iskreno, ne primjetih da poklanjate paznju bilo cemu sto cini kritiku (pozitivnu ili negativnu) na vasu prihvacenu dogmu, da ne govorim o bilo kakvim komentarima (bez obzira da li su argumentirani ili ne)

[oridjidji]

@carobnjak

ali mene vise interesuje tvoje misljenje o 1001 noci i samoj cenzuri i izdavanju knjige u spomenutim zemljama

a ja sam uvijek za humor
i dalje smatram da bog gore vjerovatno headbanga od sto kad pojedinci izvale odredene provale u njegovo ime ili pak koriste njegove rijeci kao potvrdu svog ponasanja/razmisljanja

kao sto jednom rekoh: mozda bog i side i svima nam udari bitchslap i vrisne: nisam tako misliooooooo kad sam diktir'ooooo

pa dobro sad ne pretjeruj

Recimo da se mene pita 1001 noc nebi zabranio iskljucivo jer je knjiga kao knjiga poucna i svaka prica ima svoju poruku i pouku. Ima prica koje su razumu nepojmljive, ali to nije razlog da se knjiga radi toga zabrani... pa i neke neukusne price iz te knjige danas su dobile svoju potvrdu u realnosti... dovoljno je malo proguglat i dosta prica iz 1001 noci ce naci i u video formi na netu

to je knjizevno djelo nije pornografija

Naravno da je knjizevno dijelo, ne pornografija, nego kazem da su mnoge nastrane price iz 1001 noci danas dobile potvrdu u realnosti Pa cak i u toj pornografiji... To djelo itekako cijenim... Mada su mi Rubaije od Omera Hajjama najdraze pisano dijelo Arapsko-perzijske kulture...

[Bloo]

Naravno da je knjizevno dijelo, ne pornografija, nego kazem da su mnoge nastrane price iz 1001 noci danas dobile potvrdu u realnosti Pa cak i u toj pornografiji... To djelo itekako cijenim... Mada su mi Rubaije od Omera Hajjama najdraze pisano dijelo Arapsko-perzijske kulture...

mislim da je bilo obrnuto da je knjizevnost imitirala stvarnost
ne znam zasto ih smatras nastranima

[arzuhal]

''1001 noć'' kod samih Arapa nikad nije bila nešto cijenjena (kao što jest na Zapadu), ali ne zbog nakih neprihvatljivih sadržaja - šega je o tome pričat - nego čisto zbog toga što su Arapi visoko cijenili poeziju, a prozi nikad nisu nešto poklanjali osobito pažnju...Kao što moja malešnost ne poklanja, recimo, pažnju onom tekstiću g-dina Ivankovića

iskreno, ne primjetih da poklanjate paznju bilo cemu sto cini kritiku (pozitivnu ili negativnu) na vasu prihvacenu dogmu, da ne govorim o bilo kakvim komentarima (bez obzira da li su argumentirani ili ne)

A pogotovo generalizaciji

[Bloo]

''1001 noć'' kod samih Arapa nikad nije bila nešto cijenjena (kao što jest na Zapadu), ali ne zbog nakih neprihvatljivih sadržaja - šega je o tome pričat - nego čisto zbog toga što su Arapi visoko cijenili poeziju, a prozi nikad nisu nešto poklanjali osobito pažnju...Kao što moja malešnost ne poklanja, recimo, pažnju onom tekstiću g-dina Ivankovića

iskreno, ne primjetih da poklanjate paznju bilo cemu sto cini kritiku (pozitivnu ili negativnu) na vasu prihvacenu dogmu, da ne govorim o bilo kakvim komentarima (bez obzira da li su argumentirani ili ne)

A pogotovo generalizaciji

obzervacija se odnosi na meni dostupne muslimane na forumu

edit: ovi moji personalni, su malo tolerantniji

[arzuhal]

obzervacija se odnosi na meni dostupne muslimane na forumu

U ovoj rečenici bih podvukao ovo ''meni'', jer se odnosi na tvoju vlastitu ''obzervaciju'', određenu samom tobom. I to je legitimno, naravno

[Bloo]

obzervacija se odnosi na meni dostupne muslimane na forumu

U ovoj rečenici bih podvukao ovo ''meni'', jer se odnosi na tvoju vlastitu ''obzervaciju'', određenu samom tobom. I to je legitimno, naravno

i samim tim sto je subjektivna, nije validna, bez obzira sto je broj obzerviranih primjeraka veci od 2?