arzuhal wrote:Towelie wrote:Da l' zaista sve sufije smatraju da svako ko nema sejha je uzeo Iblisa za sejha i kontaju li implikacije takvog razmisljanja?
Kako misliš: uzeo je Iblisa za šejha?
Ta izreka da onaj koji nema šejha (ustvari ne
šejha nego
muršida, jer šejh može biti svako ali ne i muršid) ima svoje mnogostruko utemeljenje. Recimo ono što je
sened, lanac prenosilaca nekog
metna, teksta hadisi-šerifa našeg Pejgambera, alejhi-selam, ili kao što postoji lanac ili niz ljudi u učenju Kur'ana, u poznavanju učenja različitih kur'anskih vedžhova, to je
silsila, nepretrgnuti niz tesavufskih učitelja, muršida, od Poslanika, alejhi-selam, preko hazreti Alije (osim nakšibendijske silsile koja ide preko hazreti Ebu Bekra), do današnjeg vakta. A tim lancem ili silsilom se prenosi i teoretska i praktična pouka ahlaka, odgoja, edeba, itd.
To je jedna strana tog značenja ''ko nema šejha'', dakle silsila povezuje pojedince na taj način sa Poslanikom, alejhi-selam.
Potom, recimo, imaš božansku nadahnutost u svemu da se okreće ka
nekom šejhu, po samoj prirodi stvari, po smislu. Meleki ništa nisu znali dok ih Allah nije poučio ili dok ih ne bi poučio, to oni sami priznaju u Kur'anu, u suri el-Bekare. Melek Džibril, alejhi-selam, poučava i usmjerava Poslanika, alejhi-selam, kao što je dolazio i svim drugim poslanicima, alejhimu-selam.
Poslanik, alejhi-selam, poučava svoje ashabe, radijallahu 'anhum, a oni tabi'ine, generacije koje slijede. Postoji, naprosto, prirodni poredak koji ukazuje na potrebu imati nekog od koga će se uzimati pouka, spram koga će čovjek svoj ego lomiti i odgajati ga, itd.
Ima puno toga da se govori o potrebi i smislu postojanja muršida, s aspekta tesavufa, a postoje i izuzeci od pravila koji, samim tim da su izuzeci, potvrđuju pravilo: hazreti Uvejs el-Qarani, iz Jemena

Po njemu se pojedinci, koji se, opet Allahovom voljom, nikako ne uklapaju u koncept
muršid-murid (učitelj i učenik), nazivaju
uvejsije, usamljenici koje Allah, azze ve dželle, nadahnjuje i usmjerava bez postojanja muršida. Uvejsija se ne može željeti postati, to tako Allah dadne. I, kao što rekoh, izuzeci su koji potvrđuju pravilo.
Kritičari tesavufa obično napadaju koncept muršid-murid, tvrdeći kako je on i neka vrsta potpunog potčinjavanja čovjeku (šejhu) umjesto Allahu, da je to vjerovanje u nekakvog
sveznajućeg šejha, derviški fatalizam, i sl. Potpuno netačno. Uvijek ono ima nekih ekstrema i nazovi-šejhova koji nešto zloupotrebljavaju, tako i tu, ali da je to istina, ne.
Iz ovih gore spomenutih razloga, kao i nekih drugih (obično pojedinac koji ima izražen ego ne želi da ima ''tutora nad glavom'', smatra da može sam skontat i naučit šta mu treba u vjeri i za vjeru, da mu niko ne treba, pa ne želi tražiti muršida - na taj način on sebi prizove anamoonoga koji svakako voli kada čovjek ima izražen ego, kada je sam i kada ga, kao takvog usamljenog sa svojim mislima, može polomit kako hoće), nastojao sam objasniti tu izreku, a Allah najbolje zna. Često imamo priliku vidjeti pojedince, koji nisu imali ili nemaju svog muršida, kako glasno proklamuju neke stvari, pozivaju se na svoju pamet, dijele savjete i upućuju u vjeru, bili oni tzv. sufije ili tzv. tradicionalni muslimani (vehabije, selefije i šta god)., pa naprave dar-mar...