Abulhaqq wrote:Ateizirana misao ne može dokazati da je smrt uistinu i kraj onog što se ''čovjek'' zove. Ono nešto što je ''on'', ono čovjekovo ''ja'', to nešto vjera je nazvala dušom. To je oduvijek bio predmet velike polemike. Mnogo se govorilo, a malo reklo o njenoj biti i osobinama, jer je čovjek znao o njoj samo onoliko koliko ima u Objavi.
Predočite ateisti samo nekoliko kur'anskih ajeta, npr. ovih:
...zatim mu je dao lik (čovjeka) i udahnuo u nj od duha Svoga. I dao vam je sluh, vid i srca (32:9);
On vas je sve iz jedne duše stvorio (6:98 );
Bog vas stvara, zatim vam dušu uzima (16:70);
Bog uzima duše u času njihove smrti, a i one, koje nisu umrle (uzima) u snu svome, pa zadržava one koje je odredio da umru, a ostavlja (vraća) one druge do određenog roka (32:42);
Kada jednom od vas dođe smrt, Naši poslanici (meleki) ga usmrte ne čineći u tome nikakva ustupka (6:61).
Šta ateista može da suprotstavi ovome?
On može da bude nezadovoljan, može da smatra da je ovo nedovoljno (s tim što on pod dovoljnim podrazumijeva da mu se pruži potpun uvid u suštinu, osobine i sudbinu tog pojma ''duša''), ali on nema prava da ignoriše to učenje. Ono što vjera o tome kaže, ma kako mu to izgledalo malo, nije besmislica, a nauka nije još ni dohvatila tu oblast, pa prema tome ni njegovo poricanje nije ni razumno, ni naučno.
Mada su smrt i život svakodnevna iskustvena činjenica, vrlo je teško definisati te pojmove, daleko teže nego što bismo to i pomislili u prvi mah. Ateisti su do sada smatrali, kao i u drugim pitanjima, da to nije nikakva teškoća. Zadovoljavali su se definicijama koje su smatrali pogodnim i da se ne kose s njihovim ateističkim pogledima, pa su ih držali kao sasvim ispravne. Npr. smrt su mogli definisati kao prestanak izmjene materije u organizmu, odnostno prestanak rada organa, kako je to u funkcionalnom odnosu s krvotokom, to su mogli reći da je smrt prestanak krvotoka. Međutim, i ovdje se pokazalo kako ateisti olahko donose sudove kad daju, u svojoj nekritičnosti formalnim definicijama značenje bitnog. Prestanak krvotoka, ako se ne uspostavi nakon kraćeg vremena, uistinu izaziva smrt, ali smrt nije prestanak krvotoka.
Najnovija presađivanja srca izazvala su svojevrsne pravne i moralne probleme. Nakon prvog iznenađenja i aplauza pojavile su sumnje, protesti, pa čak i optužbe. U pitanje je bio doveden i etički stav ljekara. Naime, kako se radilo o presađivanju neoštećenog srca dakle, po laičkom mišljenju radilo se o ''živom'' srcu, postavilo se pitanje: Ne radi li se to o ubrzanju smrti (a to je ubistvo) jednog života, davaoca, kako bi se spasio drugi, primalac.
Polemika je dovela do novog deklariranog pojma nastupa smrti: Da smrt nastupa u mozgu, što još ne znači prestanak rada pojedinih organa.
Sve ovo iznosimo da ateisti uvide koliko je bio nesiguran njihov dojučerašnji stav.
Naravno, ateisti mogu sada tvrditi, a to će oni sigurno i uraditi, da je smrt oštećenje moždanih ćelija i tako nastaviti da daju ''materijalističko'' tumačenje smrti. Pa ipak, svi mi osjećamo da nemamo pravog odgovora šta su to u suštini život i smrt. I sami ateisti bi morali sumnjati neće li sutrašnja otkrića demantovati njihov današnji stav kao što je današnji opovrgao jučerašnji. Ne postoji nikakva izvjesnost kakav će biti karakter odgovora nauke sutra.
Ateisti smatraju da je čovjek predstavljen samo biološki u svojim fiziološkim, psihičkim i intelektualnim manifestacijama. No ovo vodi u paradoks.
Ako u mislima uklanjamo pojedine dijelove čovjeka, pitamo se, u Zenonovom stilu, šta je to potrebno da uklonimo pa da nestane čovjeka. Danas se već mogu ukloniti pojedini organi i nadomjestiti vještačkim. Tako se došlo do teorijske mogućnosti da bi glava mogla nezavisno od tijela živjeti kao i ona normalna, s tijelom. Jeziva vizija, ali za nauku vrlo interesantna. Sada možemo da zamišljamo da i na glavi uklanjamo pojedine organe i dijelove, pa da se sad uptiamo šta bi to trebalo ostaviti od nje, pa da možemo reći da je prisutan, da živ ''on''. Mogli bismo reći čovjek je živ sve dok je prisutna svijest, tj. dok se održi u ''životu'' onaj dio mozga gdje se formira misao i svijest, gdje se izjašnjava ono naše ''ja''. Kako čula imaju ulogu posrednika između toga ''ja'' i vanjskog svijeta. Uklonivši ih, ta bi svijest bila izolovana od okolice, ne bi primala nikakve utiske vanjskog svijeta, niti bi mogla da saopći ni svoju prisutnost, ni bilo kakvo rezonovanje, ali bi se moglo reći da je prisutna iako je to praktično nemoguće dokazati.
Šta su svijest i mišljenje, ne znamo. Čak ne znamo ni kako nastaju. Dok npr. imamo neku predstavu o električnom i magnetnom polju, jer znamo neke njihove osobine, znamo kako nastaju i imamo uvida u njihovo djelovanje, iako je sama bit tih polja izvan dosega našeg poimanja, dotle nastanak svijesti svijesti i mišljenja i njihova bit ostaju nam kao najčudniji i najzagonetniji fenomeni ljudskog bića.
Ali ateista neće da se čudi. On ih prima kao činjenice. U njegovom obezboženom svijetu to je ''najveći krik prirode'', koja je ''u svojoj materinskoj ljubavi ili možda u maćehinskom zaboravu'' darovala čovjeku ono što sama nema. On tumači: ''To je najviši stadij egzistiranja materije'', ili ''Mišljenje i svijest su najveća forma kretanja materije''. Ovakvo objašnjenje nije čak ni obična naučna hipoteza, a kamoli da bi bila teorija, a da se i ne govori o naučnoj istini. Jer, mi ne znamo šta je to ''najviši stadij egzistiranja materije'', niti šta bi to bilo ''najveća forma kretanja materije''. Nemoguće je objašnjavati nešto nečim što je samo neobjašnjeno.
Ateista to upoređuje otprilike ovako: Ako uništim fizikalne ili hemijske osobine čelika, on prestaje biti magnet. Na isti ili sličan način materijalnim propadanjem mozga nestaje misao i svijest. Međutim, mi uopće nemamo nikakva dokaza da imamo pravo vršiti ovakvo upoređenje. Prvo, mi, iako o magnetizmu imamo zadovoljavajuću teoriju, ipak nismo u potunosti zadovoljni, jer ostaje još toga nejasnog i nedorečenog. Drugo, mi možemo da pretpostavljamo da se u mozgu odigravaju biohemijski i biofizikalni procesi, pa zatim i bioelektrični, pa čak možda, nekakvi biomagnetski, ali s čime ćemo se stvarno susresti u istraživanjima, to još niko ne zna. To je još uvijek u osnovi naučno nedodirnuta oblast. Zar se ne može dogoditi da ta eventalna otkrića ne promijene potpuno naša današnja naučna shvatanja i poglede? Čovjeku se to toliko puta dogodilo.
Prema današnjem poimanju općih zbivanja, prisiljeni smo da svijest i misao shvatimo kao nekakvu energiju i, kako po istom gledanju ne može ništa propasti, nego energija samo mijenja svoj oblik, onda načelno moramo prihvatiti stav da ni misao ni svijest nisu jednostavno nestale, nego su ''propale'' za naš uvid, a nastavile da na neki način egzistiraju u nekom nama nepoznatom obliku.
Ovo važi i za ono što zovemo život. Obustava životnih procesa, smrt, uništava samo organizovanu jednu cjelinu, ali ne uništava ono što i sada nazivamo materijom, ona se samo razlaže, rastače se fizikalno i hemijski. Ali se pitamo, šta je s onim što zovemo životna snaga. Ni ona jednostavno ne nestaje. Ovdje je na uzimamo kao neki figurativan izraz (ne u smislu nekog principa u ime koga ili po kome se odigravaju procesi organskog života u prirodi), nego da je to stvarno nešto, neka energija, sila, uzevši strogo u materijalističkom smislu. (Mi to možemo nazvati i nekim drugim imenom, to je stvar konvencije.)
Ako zamislimo najosnovniju životnu ćeliju kao skup atoma i molekula, prema dosadašnjem iskustvu, možemo zamisliti da su raspoređeni, ''šifrovani'', tako da rezoniraju na neki podsticaj izvana, na tu ''životnu silu'', pa je počela da živi. Šta se dogodilo s tom pridodatom energijom kod organizma koji je prestao da funkcioniše? Ateista, dosljedan svome stavu, mogao bi da kaže da se ona pretvorila npr. u elektromagnetsko talasanje ili u toplotnu energiju koja odlazi od tek umrlog ili se pretvara u ono što još uvijek nazivamo materijom, ali on to može samo tako da zamišlja, a ne i da zna. To niko ne zna, jer nam je nepoznato šta bi ta sila bila u svojoj suštini, pa time nemamo ni prava da upoređujemo s već poznatim. Doslovno rečeno, mi uopće nemamo pojma o čemu se radi.
Ako materijalista, i pored propasti tolikih materijalističkih pogleda u nauci, dopušta sebi da daje tzv. materijalističke pretpostavke o daljnjoj sudbini svijesti, misli i životne energije, onda se može napraviti i ovakva pretpostavka: da je sve to, po principu neuništivosti energije, ostalo deponovano negdje na neki način, a ne možda ''razračeno'', ''rasplinuto'' i nepovratno uništeno. Ovakvoj hipotezi ne može se napraviti nikakav prigovor, ni logičan, ni naučan. Jer, ako se život, životna jedinka, toliko brine da sačuva svoju vrstu pa u sjemenju ostavlja ''poruku'' i energiju za razvoj sebi sličnih, zašto ne bi ostavila i za samu sebe, za svoju vlastitu regeneraciju, za svoju vlastitu reinkarnaciju? Je li to nemogućnost ili apsurd samo stoga što mi konkretno ništa ne znamo o tome? Otkuda to da mi moramo biti obaviješteni o svim tajnama prirode? Ta čovjek je sam za sebe velika nepoznanica. Mnogi naši organi djeluju izvan naše svijesti i volje i bez ikakvog našeg uvida. ''Taj'' koji naređuje i reguliše njihov rad nije čak udostojio našu pamet da je upozna s tim.
Kad polemiše sa nevjernicima koji tvrde da čovjek definitivno propada sa smrću a da od njega ostaju samo prah i kosti Kur'an kaže: ...Mi najbolje znamo šta će od vas ostati.
Svakim danom čovjek otkriva nove tajne prirode, to znači, te tajne za čovjeka su postojale i postoje. Koliko je toga nepoznatog, ni to ne znamo. Očigledno, i u budućnosti će mnogo toga ostati čovjeku nepoznato, vjerovatno daleko više od onog što će sazanati.
Savremena naučna saznanja dovela su do mnogih relativističkih pogleda, koji su srušili apsolutnu vrijednost materijalističkog stanovišta. Danas nemamo više intelektualne snage da zaniječemo nešto što je još trenutno izvan dosega našeg iskustva i naučnog saznanja. Zar sami fantastični napredak nauke ne negira nekadašnje materijalističko stanovište? Zar sva današnja čuda tehnike, njihova brojnost i kvalitetne razlike, ne bi bili apsurdni i za najmudrije glave klasične starine? Sve bi to bilo plod fantazije, a svaka ozbiljna tvrdnja da će se to uistinu događati, bila bi protumačena kao plod poremećena uma. Sve bi se to kosilo s njihovim iskustvom i s njihovim naučnim saznanjima, pa time i s njihovim predodžbama o biti stvari i o pogledima na svijet.
Sjedinimo u mislima njihovo i naše vrijeme. Pokažite im puni Mjesec i pitajte ih šta misle koliko je daleko od Zemlje. Nakon objašnjenja pozovite ih: ''Dođite da vidite šta se tamo događa.'' Uvedite ih u kino salu da vide u prirodnoj veličini i bojama trodimenzionalne slike ljudi koji se kreću i govore, i recite im: ''To se ne događa tu pred vama, nego gore na Mjesecu.''
Šta bi oni na to rekli?
Vjerovatno, oni bi samo u nevjerici promucali: ''Zbilja, kako je to moguće?!''
Tako isto i čovjek današnjice s nevjericom suša poruku Objave o svojoj budućnosti, o još neviđenom i nedoživljenom i pita se: ''Zbilja, kako je to moguće?''
A mi sa svoje strane dodajemo: Zbilja, poučan primjer, poređenje koje mnogo kaže.
stvarno? 
ovo je stav koji mi se svidja 
