Ramazanski dragulji

[ira.m]

....

[arzuhal]

... i upale se kandilji na džamiji na Sokolju (tada smo samo tako znali da nastupa iftarsko vrijeme)

Citirao bih ovdje Ahmmeda, kada na jednoj temi reče kako je pokrenut jedan nezaustavljiv Proces, pa kako se kome svidjelo

[Big Boy]

Ne mogu reći da je u mojim ramazanima bilo ovako lijepo kao u Ahmmedovim, ali uvijek ih se s radošću sjetim...

Prvi ramazan koji sam ispostila cijeli bio je onaj koji je prethodio ratu. Išlo se u školu, a kako sam bila u mješovitom odjeljenju, osim mene niko nije postio, ali su svi poštovali to što ja radim i pazili su da ne jedu ili piju preda mnom. Sjećam se, jedan dan je Moniki bio rođendam i (a ko se ne sjeća rođendanskih boba ) išla je od učenika do učenika a kad je došla do mene rekla je:
- Nećuemo se ljubiti, čula sam da to kvari post, a ovo ostavi za večeras.
i dala mi dvije bombone.

Tih ramazanskih dana sam jedva čekala da se vratim u svoju "mahalu" i društvo koje je naš efendija uspješno okupljao u džemat i, ni danas ne znam kako je to uspijevao, ali najdraže nam je vrijeme bilo provoditi u toj jednoj kući u kojoj bi uz ramazan bio mesdžid, i ako ne bismo imali šta drugo raditi, podijelili bismo se i čistili prostorije.

Najdraže bi nam bilo slušati hikaje koje bi efendija slikao pred našim dječijim očima.. I danas su mi žive slike konjanika iz efendijinih priča o pohvaljenosti namaza u džematu nad onim koji sam klanjaš ili vreće brašna od ona 2-3 zrna pšenice koje je sakupljao čovjek što je čitav život klanjao; za svaki namaz bi ubacio po jedno zrno u kovčeg, kad je preselio i kad su otvorili kovčeg pronašli su samo ta 2-3 zrna, ali su dobili sve ono brašno

Tih ramazanskih dana u mesdžidu su se klanjali svi namazi, a jedini džemat (izuzev teravije) bili smo mi-djeca od 4. do 8. osnovne i pokoji dedo.

Ono što je još uvijek živo u meni jeste tadašnje ubjeđenje da, pošto nam je efendija pričao da se dove između ostalih i postačima odmah primaju, da sve što poželim se i ostvari. Taj osjećaj je bio toliko jak da sam se bojala šta poželjeti jer sam pomislila da sam kriva što sam jednom dječaku rekla: Da Bog da se slomio! a on sutradan slomio ruku

Tad sam pokušavala početi i kući redovno klanjati i sad mi smiješno, ali kako je samo bilo iskreno: u mojoj sobi na zidu New Kidsi u prirodnoj veličini, a ja u farmerkama jedva pronađem mali dio praznog zida kako ne bih dok klanjam bila okrenuta prema likovima

U akšam bih se, čekajući da pukne top s Mojmila i upale se kandilji na džamiji na Sokolju (tada smo samo tako znali da nastupa iftarsko vrijeme) omrsila, najčešće sama, jer su moji obično bili na poslu i potom pužurila na teravih, a tamo se često dešavalo da kad se jedna nasmije cijeli saf ne može prestati smijati

Iz tog posljednjeg ramazana ostao mi je urezan onaj zadnji dan u školi: Mirku, koji je sjedio iza mene, obećala sam poslije Bajrama donijeti sve bajramske kolače (tad smo pravili po 6-7 vrsta kolača za Bajram) međutim, taj smo dočekali na suprotnim stranama...cio rat sam mislila na to obećanje i tek prije par godina sam se čula s Mirkom, ali više ništa nije isto sad kad smo na suprotnim stranama u svakom pogledu...

Bas lijepa sjecanja.

[Ahmmed]

... i upale se kandilji na džamiji na Sokolju (tada smo samo tako znali da nastupa iftarsko vrijeme)

Citirao bih ovdje Ahmmeda, kada na jednoj temi reče kako je pokrenut jedan nezaustavljiv Proces, pa kako se kome svidjelo

Ne bih da tvrdim da u tom Procesu nije bilo i da još uvijek nema zloupotreba, no temeljni razlozi za njegovo pokretanje, sasvim su čisti, prirodni, potrebni....I da, Proces ide, mada nekima nimalo po ćeifu nije

[Ahmmed]

Moram još nešto dodati a u vezi je s ramazanom o kojem pisah gore, iako se ovo moglo desiti i u bilo kojem drugom mjesecu

Meni je toliko bilo lijepo u tom malom i mladom džematu da sam htjela da i drugi dožive ljepotu koju sam osjećala. Dugo, dugo sam nagovarala Sašu i Bokija, drugove iz razreda, da jedan dan krenu sa mnom u mekteb. Jedanput smo ranije završili i ponovo sam na putu od škole do kuće (a to je priča za sebe; pješačili smo do škole u jednom pravcu oko pola sata svaki dan) pokušala privoliti ovu dvojicu za posjetu, uz obećanje da ću i ja ići u jednu odn., drugu bogomolju...i oni konačno pristanu

Kad smo došli pred mesdžid, Boki, valjda se predomislio ili uplašio nečeg novog haj' znaj, kaza nam da će on čekati ispred jer su mu prljave čarape pa ne može ući Sale je ušao, eh kako je hodžina reakcija bila blaga, Allah da mu da svako dobro a Saša je sjedio sve dok smo mi imali mekteb i klanjali podne. Kad smo završili s namazom, priđe Sale meni, a u ruci drži tespih i kaže:

- Koliko si ti prebrojala, ja 33!?

Mislim da mu se svidjelo, rekao je da će ponovo doći, a i Boki...

Sjećam se jedne reportaže, emitirane neposredno pred rat, iz Kaknja....O katolkinjama, koje su zajedno sa svojim komšinicama muslimankama, postile uoči Lejletul Kadra....bez želje da ulazim u bilo kakvu teološku raspravu o opavdanosti ramazanskog posta onih koji nisu muslimani, sjećam se sa koliko je topline jedna od tih žena, govorila o svom osjećaju ramazanskog posta....Inače, vjernica, odana svojoj Kraljevoj Sutjesci i sutješkom samostanu....
Kako je samo lijepo govorila o muslimanima i islamu, kako je prirodno akcentirala islamske pojmove, onim lijepim srednjebosanskim govorom.....Ne znam joj ime, počesto mi ta scena padne napamet,.....Nadam se da je živa i zdrava, nadam se da je preživjela teška vremena za kakanjske katolike....

[Ahmmed]

Pričam danas sa komšinicom. Starija hanuma....Pita me znam li da li Barak Obama posti. Velim joj da ne bih rekao.. ....I pitam je otkud joj ta ideja pade napamet....Kaže mi: " Gledam ga danas na televiziji, hem kaže da će rat u Iraku biti gotov za heftu, a to je uoči 27 noći Ramazana, hem je, onako u licu, uzaifio, ko da nije ni jedan dan mrsio...."

[arzuhal]

Pričam danas sa komšinicom. Starija hanuma....Pita me znam li da li Barak Obama posti. Velim joj da ne bih rekao.. ....I pitam je otkud joj ta ideja pade napamet....Kaže mi: " Gledam ga danas na televiziji, hem kaže da će rat u Iraku biti gotov za heftu, a to je uoči 27 noći Ramazana, hem je, onako u licu, uzaifio, ko da nije ni jedan dan mrsio...."

[Svakodobro!]

Selam svima! Jako lijepe, poučne pa i dirljive priče!
Ja ču izdvojit jedan odlomak, mojih piskaranja, onako malo Ramazanski! Veže se za ahmmed-ovo, donekle!

"...7 mi godina...Ramazan, već je to bio treći otkako sam prognan sa svog ognjišta. Nana, onako uvijek nasmijana pod šamijom, uvijek me držala u svom "krilu", a najdraže je bilo ono pred mrak, kad svi sjedismo zajedno. Amidža, dedo, majka, babuka, braco, nana i ja. Uvijek se na nešto čekalo. A to čekanje i u meni je budilo nekakav drugačiji osjećaj, nekako kao da sam u tim mometima bio odrasla osoba. To čekanje uvijek je razrahatio ezan s munare Potočarske džamije, možda je čak i bio iz obližnjeg mekteba, toga se baš i ne sjećam dobro! A nakon ezana, ruke u zraku, zahvala Jedinom Stvoritelju! Jedne večeri nana reče "ma snaho draga još je mali on". Znao sam o čemu je riječ, mama je spominjala da počnem s postom. Rekao sam da me probudi ujutru kad ustanu, hocu i ja da jedem s njima i da zapostim i ja. Mama je govorila da sam još mali. No, moja želja je bila velika, pa je pristaala na to! Siromašan sehur, za ono sto mi se servira sada, ali ipak mnogo drazi i hranjiviji nego ovaj sad! Prvi dan nisam ispostio, vec oko podneva, nana rece "hajde sine, rucaj, pa da ti našijemo", kasnije mi objasnila da postim po pola pa tako cu za dva dana imati jedan cjeli, to me jako obradovalo kad mi je rekla da to moze tako! Već slijedece isckeivanje onog ezana je bilo nesto mnogo draže za mene! Osjećao sam neku unutrašnju pobjedu! Našivao sam tako sve do pred kraj Ramazana, a onda sam odluci da ne prekidam...3 dana mog prvog Ramazana su bili nešto najdraže..."

Nane više nema, nema ni dede, babuka je takođe kao šehid preselio, a amidža nedugo posle rata, od tuge za njima! ALI IMAM RAMAZAN. IMAM RAMAZAN ZA SVE NJIH, IMAM RUKE PODIGNUTE PREMA JEDINOM, TO MI JE DOVOLJNA SATISFKACIJA DA SVAKOG RAMAZANA SJETIM SE STA MI JE GOVORILA MOJA LIJEPA NANA!

http://www.youtube.com/watch?v=XAwofS5naL4

[Ahmmed]

Selam svima! Jako lijepe, poučne pa i dirljive priče!
Ja ču izdvojit jedan odlomak, mojih piskaranja, onako malo Ramazanski! Veže se za ahmmed-ovo, donekle!

"...7 mi godina...Ramazan, već je to bio treći otkako sam prognan sa svog ognjišta. Nana, onako uvijek nasmijana pod šamijom, uvijek me držala u svom "krilu", a najdraže je bilo ono pred mrak, kad svi sjedismo zajedno. Amidža, dedo, majka, babuka, braco, nana i ja. Uvijek se na nešto čekalo. A to čekanje i u meni je budilo nekakav drugačiji osjećaj, nekako kao da sam u tim mometima bio odrasla osoba. To čekanje uvijek je razrahatio ezan s munare Potočarske džamije, možda je čak i bio iz obližnjeg mekteba, toga se baš i ne sjećam dobro! A nakon ezana, ruke u zraku, zahvala Jedinom Stvoritelju! Jedne večeri nana reče "ma snaho draga još je mali on". Znao sam o čemu je riječ, mama je spominjala da počnem s postom. Rekao sam da me probudi ujutru kad ustanu, hocu i ja da jedem s njima i da zapostim i ja. Mama je govorila da sam još mali. No, moja želja je bila velika, pa je pristaala na to! Siromašan sehur, za ono sto mi se servira sada, ali ipak mnogo drazi i hranjiviji nego ovaj sad! Prvi dan nisam ispostio, vec oko podneva, nana rece "hajde sine, rucaj, pa da ti našijemo", kasnije mi objasnila da postim po pola pa tako cu za dva dana imati jedan cjeli, to me jako obradovalo kad mi je rekla da to moze tako! Već slijedece isckeivanje onog ezana je bilo nesto mnogo draže za mene! Osjećao sam neku unutrašnju pobjedu! Našivao sam tako sve do pred kraj Ramazana, a onda sam odluci da ne prekidam...3 dana mog prvog Ramazana su bili nešto najdraže..."

Nane više nema, nema ni dede, babuka je takođe kao šehid preselio, a amidža nedugo posle rata, od tuge za njima! ALI IMAM RAMAZAN. IMAM RAMAZAN ZA SVE NJIH, IMAM RUKE PODIGNUTE PREMA JEDINOM, TO MI JE DOVOLJNA SATISFKACIJA DA SVAKOG RAMAZANA SJETIM SE STA MI JE GOVORILA MOJA LIJEPA NANA!

http://www.youtube.com/watch?v=XAwofS5naL4

nane su čudo, čudo bosanskog otpora svemu i svakome

[avicena]

Ebu Hurejre prenosi da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao:

Ko je danas zapostio?

-Ja - rece Ebu Bekr.

-Ko je danas obisao bolesnika? - ponovo upita Alejhisselam.

-Ja - opet se javi Ebu Bekr.

-Ko je danas klanjao dzenazu?

-Ja - rece Ebu Bekr.

-Ko je danas nahranio siromaha?

-Ja - rece Ebu Bekr.



Mervan kaze:"Cuo sam da je Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem rekao: Ko u jednom danu uradi sve ovo uci ce u Dzennet."(Muslim)

[arzuhal]

Ahmmede, danas si mi naumpao dok smo bili u jednoj teškoj situaciji, kad su osjećaji u pitanju, pogotovo za one koji su to preživjeli...
Dok je direktor čitao popratno pismo, a suze mu se slijevale niz obraze, čini mi se da nikad nisam vidjela da muškarac iskrenije plače i nema snage da izgovori ono što vidi pred očima i mi kojim smo prisustvovali ostasmo nijemi...tekst je napisan rukom djevojčice/djevojke iz Srebrenice koja moli da je prime u školu, rođena je 11.jula '95. a tog istog dana, došavši na ovaj svijet, izgubila je majku, koja je umrla rodivši nju

Ti se vjerovatno svaki dan susrećeš sa sličnim situacijama i neka ti Allah Svemilosni olakša u pomaganju ovim ljudima

Evo, i ja podjelih suzu sa vama...Da samo na jednom mjestu u Kur'anu Uzvišeni Gospdodar to kaže - bilo bi dovoljno:

Kella bella tukrimune-l-jetim/Ali vi počast ne ukazujete jetimu...

Bože...kolike se i kakve samo počasti ne ukazuju nekim ljudima koji to ničim nisu zaslužili, a počasti su za jetime. Ne tek neka pažnja, nego počasti...Mnogi će od nas na belaje udarit zbog toga, kada bude najteže, a neki će biti pomilovani, kao što su znali pomilovati jetima

Neka sve vas, a posebno brata Ahmmeda, jednog od rijetkih bisera iz Allahove hazne spušetnog na bosanski ćilimak, Svemilosni nagradi najljepšom nagradom, u društvu Njegovih pejgambera, siddika, šehida i dobrih vjernika - AMIN!

[Ahmmed]

Neka sve vas, a posebno brata Ahmmeda, jednog od rijetkih bisera iz Allahove hazne spušetnog na bosanski ćilimak, Svemilosni nagradi najljepšom nagradom, u društvu Njegovih pejgambera, siddika, šehida i dobrih vjernika - AMIN!

Amin

Eh, ja podijelih mnogo suza s vama, nakon ovih vaših riječi!!!

Amin! Da svima nama Allah dž.š. podari ono što je za nas najbolje!

[paja patak]

citam ove vase postove, sjecanja, covjek definitvno zanijemi

I mene za prvi post veze nasivanje, majka me znala prevarit' . Prvi ramazan sam postila na zimskom raspustu kod njih, mozda s 8-9 godina. A vec slijedeci, citav elhamdulillah . Djed mi hodza (sada vec u penziji), imamio u jednom zenickom mesdzidu, a kasnije je i dzamija izgradjena. Kao mala pokusavala sam izbjeci namaz, ali teraviju sam naprosto uzivala klanjati za njim. Kako se taj covijek unese u namaz, to je prosto nevjerovatno. I danas kada ga posmatram kako klanja, on kao da nije tu, negdje daleko, blizu Gospodara. I tek kada preda selam, nakon par minuta vraca se u stvarnost. Svaki cetvrtak i nedjelju, ucenje Jasina pred njim, da on to terbijjeti . Mene to nerviralo (ko dijete) al sada sam mu zahvalna naravno . Da ga Allah Uzviseni nagradi i njega i majku, najljepsim nagradama

[Svakodobro!]

Da vas Allah Veliki nagradi za ove zanimljive, al ono baš Ramazanske DRAGULJE...
@paja- ja sam u jedno siguran, ako ne naucis postiti i nositi se s Ramazanom uz dedu ili nanu, neces nikad, roditelji jesu velik zalogaj za to, al dzaba dedo i nana su bez premca...

@lilla- prvi Ramazani su korijeni za buducnost, super su ova sjecanja...da te Allah nagradi za svaki secund tih druženja...

"...*97-me...Ramazan kojeg se sjecam s najvise suza, pred svaki Iftar suze majke i nane. Ja onak tek pocinjem da razumijem neke stvari...Upitao sam jednom zasto mama, zasto svaku noc??? Onako kroz suze, mama je rekla da je sve manje nade da je babo ziv, sve manje nade da cemo ga ikad zivog naci! Sve mi je jasno bilo, a jos jasnije sada, kad ni nakon 15 godina ne nadjosmo babu, a ni trag od njeg...nade vise nema..al ipak vjera nas drzi u ubjedjenju babo je sad Dženetska duša i blago li njemu..."

Na ovakvim djelovima i stranicama svog rokovnika uvijek zastanem, stavim tri tacke...isplacem se, pa nekad opet nastavim sve do nove suze i sjećanja...

Allahu Ekber

[WipeOut]

"...*97-me...Ramazan kojeg se sjecam s najvise suza, pred svaki Iftar suze majke i nane. Ja onak tek pocinjem da razumijem neke stvari...Upitao sam jednom zasto mama, zasto svaku noc??? Onako kroz suze, mama je rekla da je sve manje nade da je babo ziv, sve manje nade da cemo ga ikad zivog naci! Sve mi je jasno bilo, a jos jasnije sada, kad ni nakon 15 godina ne nadjosmo babu, a ni trag od njeg...nade vise nema..al ipak vjera nas drzi u ubjedjenju babo je sad Dženetska duša i blago li njemu..."

Na ovakvim djelovima i stranicama svog rokovnika uvijek zastanem, stavim tri tacke...isplacem se, pa nekad opet nastavim sve do nove suze i sjećanja...

Allahu Ekber

SubhanAllah brate,ova napisana sjecanja su stvarno potresna...
suze me oblise citajuci ovo sto si napisao
Molim Uzvisenog Gospodara da da snage prezivjelim porodicama,a njihovim najmilijima koji su preselili da budu sehidi,i da se sastanu zajedno u Dzennetu...
stidim se sto ne mogu naci dovoljno rijeci da izrazim svoje molitve...

[Irish]

Amin!
Vrlo lijepo lilla

[arzuhal]

Amin!

Maša-Allah...

[Ahmmed]

Amin

lilla,prelijepo napisano!

[WipeOut]

Amin...

Lillo,mashaAllah....ovo ja tako lijepo napisano....

[WipeOut]

Ja da uppujem ovu temu
ima finih prica

@lillo pisi

[liliput]

Esselamu alejkum svima,

Evo zraknuh ovu temu, udjoh, procitah 2-3 price (pretpost. da su i ostale super, ali ne stigoh sve citati), pa mi naumpadose moji domski sehuri.

Bijase to u studenstkom domu u Nedzaricima. Studentski dani. Bijah sa sestrom u sobi. Imale smo dosta prijatelja/ica. Imali smo zajednicke iftare, nekad su oni bili u restoranu za sire mas, a nekad smo mi po sobama organizirali izmedju sebe.

Medjutim, imadosmo seka i ja 2 dobre ahbabice i sinula nam je ideja da pored zajednickih iftara, organizujemo i zajednicke sehure . U pocetku smo mislile da to nece, bez obzira koliko smo se voljele i dobro slagale nas 4, nece nam se dati da se gledamo ujutro, ono ipak iza sna si i tako to....

MEdjutim to su zaista, pored onih porodcinih sehura, bili najljepsi sehuri do sad u mom zivotu. Ono probudis se, obuces nesto preko pidjame, pokupis eventualno nesto sto imas u sobi od hrane (nesto ima i gore kod njih) i sestra i ja uz stepenice pa na VI sprat . Lagano pokucama - imali smo sifrirano neko kucanje , one otvore i tako nas sehur pocne. Malo jednemo, malo pricamo, malo se smijemo, BM radio je bio na tapeti svako jutro (znam da su me tako znala dirnuti u dushu ona javljanja imama, svako jutro iz drugog grada - nekako mi se uvijek plakalo ne znam zasto...cc heh) i tako onda zajedno nas 4 klanjamo sabah i svak u svoju sobu do vremena kad treba poci na fax ili uciti ili bilo sta drugo - ne sjecam se vec dalje

Eh eto...lijepa stara studentska vremena i studentski ramazani, a tek sehuri ...

[AdnaZ]

Nekog prošlog ramazana sam išla na časove vožnje. Ujutro, poslije sabah-namaza, sa onom rijekom ljudi koji rane na posao. Prvi čas kaže instruktor:''Okreni ključ i vozi!'' ''Ma'' rekoh ''smijem ja, nego smijete li vi'' Lijepe uspomene.
Ramazan poslije tog, mama je bila kod mene, bila je jako bolesna, to su bili njeni posljednji dani......

Ovog ramazana sam zalijepila, tu i tamo, pokoji plakat. Onako sama, a u glavi mi pjeva ''šta će nama šoferima kuća...kad je naša kuća putujuća...Sajooo utovaraj-istovaraj svoja kola malena...'' to mi dođe kao neka poenta